"Okej! Ti nalij još malo vode na peć, a ja ću vitlati ručnikom. Nemoj previše... ne, ne, neeeee!!!"
*Krikovi boli zbog pečenja kože*


Mislim da se polako približavam kraju ciklusa postova o međuljudskim odnosima i primjerima koji bi nekome možda mogli olakšati ili ukloniti neke dileme. Ili možda samo pokazati da ima i takvih situacija, a ako ništa drugo, možda nekoga sve to skupa dobro nasmije. Moram priznati da u zadnje vrijeme dosta s ljudima pričam o tim stvarima jer je to ipak uvijek aktualno. Svi kad-tad imaju probleme u tom području pa su voljni pričati o tome i više nego o nekim drugim temama. Ljudi uvijek traže rješenje za ono što ih smeta, a područje veza i ljubavi je jedno od najbolnijih točaka po tom pitanju. Dok nemaš problema, onda si najsretnija osoba na svijetu, a kad ih imaš onda možeš pasti u najdublje ponore, samo ako to dopustiš. Dalo bi se o tome pisati cijele knjige i one su o tome i napisane, a pišu se i u ovome trenutku kad ja ovdje piskaram. Neki to smatraju trivijalnim i dobio sam neke primjedbe da se mladi student filozofije ne bi trebao baviti tim stvarima, ali zanimljivo je da baš to ljudi najviše čitaju, a kad ja imam nešto o nečemu za reći, to ću i učiniti.

Inspiraciju crpim najviše iz razgovora sa svojim prijateljima i najzanimljivije je kad se naša mišljenja u nečemu razilaze. Tada je moja pozornost najveća, a nema mi većeg veselja dok dvije osobe uđu u debatu. Tu nalazim materijal za pisanje postova s ovakvom tematikom.

Baš to se dogodilo jučer na jednom od privatnih partija na kojima tu i tamo znam biti. Smatram to kao neku vrstu simpoziona (grč. "piti zajedno") na kojem se uvijek nešto novo može naučiti ili utvrditi staro gradivo. Krećem se trenutno (već jedno duže vrijeme) u društvu mladih ljudi koji imaju plan i koji hrane svoj mozak knjigama i ostalim pornografskim sadržajima za um. Glavni interes im je politika i razna svjetska pitanja, ali stalno zapravo "skliznemo" u područje filozofije i dubljih ljudskih pitanja. Objašnjavao sam već zašto mislim da su međuljudski odnosi bitni za mlade ljude (pa tako i one koji se bave ozbiljnim temama ili to oni samo misle) pa se više na to neću vraćati.


Što reći osobi koja kaže da su novci najbitnija stvar u životu?
Materijalistički pogled na stvari u ovako postavljenom sistemu je jako privlačan i neopreznom umu bi to lako moglo postati glavna nit vodilja. Nije čak ni to loše i jako puno ljudi se posvećuje u životu samo poslu koji im na kraju donese ogromne pare za stvari koje žele, ali i za njihovu obitelj. Novac ili bolje reći ogromne količine novca znatno olakšavaju život i nisam siguran koliko danas među mladima ima pustinjaka koji bi odbacili materijalno. Ionako je to danas zapravo i nemoguće kao što je recimo nemoguće odbaciti Internet i osobno računalo ili laptop jer se sve događa preko toga. Recimo, studij je danas nemoguće završiti bez posjedovanja računala i internetske veze (razna online predavanja, webinari ili samo ostavljeni materijali za olakšano učenje na sustavima koji omogućavaju tzv. učenje na daljinu). Što bi onda značilo odbaciti materijalno u ovo vrijeme?
To znači smanjiti svoje potrebe i želje na minimum, ali sam nastavak života zahtijeva barem nekakvo korištenje onoga što bi trebali odbaciti kad bi u potpunosti željeli napustiti sve svjetovno. Postoji li danas netko tko se zaogrne u nekakvu krpu i ode u neku špilju i tamo kontemplira o bitnim stvarima u životu? Navodno materijalno i otežava neka dublja promišljanja jer je ono kao nekakav obruč oko našeg vrata, a da ne kažem da materijalno zahtijeva stalno obnavljanje i brigu da ono što imamo ne propadne. Današnji veliki mislioci žive u uređenim stanovima ili kućama i imaju kakav-takav komfor, već prema svojim željama, ali i mogućnostima. Bi li se trebalo takve ljude kriviti što imaju to i žele to imati? A s druge strane, jedan moj stariji kolega je jednom rekao: "Hah, probaj ti čitati Hegela na prazan želudac. Zavrtjet će ti se u glavi još gore nego kad si sit i napit."
Znači, postoje različita mišljenja o pitanju imanja i neimanja i njihove povezanosti s razmišljanjem o bitnim stvarima u životu.

Oznake: +60, materija, duh, ferrari, ljubav

Moram priznati da osjetim neku čudnu muku kad vidim da je lokalni tjednik stavljen na ogradu moje kuće.
Nemamo nikakav poseban sandučić za novine pa mi to ti dobri ljudi stavljaju direktno na ogradu. Nekad me kućna beštija razveseli pa rastrga to na komade i onda ja ne dolazim u napast da zavirim i čitam te "neke" članke. No, životinja se u zadnje vrijeme jako disciplinirala i više ne trga papire. Kao da više nije ljuta na to što nutra piše, ali ja znam da bi bila ljuta da joj dam da pročita. Imam neki osjećaj da beštija dobro kuži što tamo piše, ali mi namjerno to ostavlja čitavo da bi se ja nervirao.

Pregledavam ja tako te lokalne novine i dolazim već prilično opasno kraju i mislim si: "Je li moguće da je njihova novogodišnja odluka (ili kako se to već zove što ljudi rade kad u jednom danu odluče da će se radikalno promijeniti) uključivala manje napisanih gluposti za lokalni narod?"
Iako gubim volju za životom kad čitam što su ljudi sposobni napisati, nisam osjetio neku posebnu radost kad sam vidio da su se, navodno, poboljšali u pisanju ili su samo postrožili odabir onog što objavljuju. Na kraju krajeva, to je tiskovina za prosječan narod i nema neke posebne kritičke obrade iznesenog. Novinama nije to ni cilj - objektivno iznošenje činjenica, ne? Onda kad malo sazrijemo, shvatimo da nije stvar u objektivnom ili subjektivnom, makar je veoma ružno vidjeti neki subjektivni ispad u nečem što bi trebalo biti objektivno. Stvar je zapravo u biranju objektivnih činjenica. U novinama je debela crna kronika, na "dnevniku" (može i množina; dnevne vijesti) se samo priča o lošim društvenim trendovima i ubojstvima. Pričajmo o motivaciji ljudi da se pokrenu u pozitivnom smjeru. No, uzevši sve to u obzir, mora se priznati da je čitanje takvog dnevnog ili tjednog smeća dobra vježba za predatore poput mene - divlje životinje koja jedva čeka da netko napravi logičku pogrešku pa da skoči i drži se toga kao pijan plota.

Obično je psihološka/društvena/samopomoćna stranica najgora po tom pitanju i obično ako to prođem, onda sam probavio sve što je napisano. Naravno, moram se suzdržati da ne komentiram kako veliki biznismeni kradu i kako drugi, zbog spomenutih biznismena ili nekih drugih "vukova", nemaju što jesti (uobičajena je slika nekog starijeg čovjeka koji pokazuje svoj prazni frižider).
Ovaj put je zakazao tzv. ženski svijet.

Neću se previše bacati na analizu tih "članaka" (zapravo su samo mala dva tekstića/kvadratića teksta) jer je ovo samo primjer na kakvim stvarima se bullshit detektor najviše upali.
Prvi ima crveni (pod)naslov: OTKRIVAMO, koji nekim ljudima očito nešto znači jer se to uvijek pojavljuje nad takvim "člancima".
Poljubac sve otkriva - mnoge djevojke i žene ne vjeruju da ih njihov dečko/muž voli dok im to neće reći na način koji bi shvatio bilo tko tko nema neki defekt s audio receptorima, a ako ima onda mora samo čitati sa usana. Mnogim muškarcima, mlađim i starijim, je teško reći te riječi. Ako imate takvog neotesanog balavca (koliko god godina imao) koji ne može izreći dvije jednostavne riječi (koje, navodno, imaju jako veliko značenje - kad se to izgovara i stvarno misli, naravno), onda gledate neke druge znakove na njemu. Po tom tekstiću je poljubac jako bitan pa ako vas ljubi strastveno, to je znak da vas voli. Moj osobni self help (jer mi nitko drugo neće pomoći pa si moram sam/a) dodatak je: ima i ona fora sa zatvorenim očima dok se ljubite. Ne znam je li to neka lokalna vračarija ili je to prihvaćeno i u velikom svijetu, ali ako partner ima otvorene oči dok se ljubi s vama, to je znak da je neiskren u onome što radi s vama i da vas zapravo ne voli (?). Još jedna stvar je poljubac u čelo koji navodno znači: "volim te". Nemam pojma otkud mi te stvari koje polako korodiraju moj mozak. Valjda sam mlad i zainteresiran za ljubav pa onda te informacije uvijek nekako prođu kroz barikade razuma.
Da bude stvar gora (zapravo puno gora), voli li vas vaš dečko ili ne vam može reći i činjenica (to više nije moja ideja, stvarno!) kako se odnose njegovi prijatelji prema vama. Naime, ako su oni prijateljski raspoloženi i prihvaćaju vas, ne treba vam reći da vas voli jer ste vi već njegova i to je potvrdila i okolina. Kakav je to j***ni k***c???

Analiza i Đimi (hrčak u mojoj glavi koji sve pokreće) kažu sljedeće:

Što je s lažima i pretvaranjem? Kako bi, pobogu, neke dvije riječi mogle nekome garantirati da ih netko drugi voli? Ljudi se pretvaraju i mogu reći nešto što ne misle. Možda su neki ljudi iskreni, ali kad nam je nešto u interesu, ne trebamo biti nešto previše "otvoreni prema zlu" da bi nam se učinilo kako je baš SAD u ovom trenutku korisno izreći nešto što racionaliziramo kao svjetla laž. Svjetla laž je na dobrom putu da izađe iz svjetla i da postane... ona prava laž?
Možda naši postupci mogu manje lagati (ili trebamo biti veći majstori da prikrijemo prave namjere - glumačka akademija je vjerojatno dobro mjesto za vježbu tih stvari - korisno za stvarni život), ali i njih je moguće krivotvoriti. Možda se vaš dečko ljubi strastveno jer je napaljen i brzo mu treba snošaj, a zna da vama paše kad vas ljubi onako vatreno. Postoje ljudi koji se ševe, a ne vole se, ne?
Ovo s prijateljima i ekipom vašeg dečka neću ni komentirati. Ima ljudi koji ne podnose druge ljude i ako netko ne podnosi curu od prijatelja, hoće li ona iz toga zaključiti da ju njezin dečko ne voli ili da ona nije njegova?

Drugi tekstić govori o novogodišnjim odlukama koje su same po sebi apsurdan koncept.
Tu je sve puno nekakvog ljudskog međuodnosnog smeća i "korisnih" savjeta kako biti sretan u ljubavi. Nemojte se natezati s bivšima, nemojte podnositi vezu koja vam ne paše - pa makar s tim čovjekom imali dijete i obavezu prema mladom životu, a ne samo vašim osobnim hirovima? Nemojte ni patiti za nekim koga nikad nećete imati. Kako ste uopće došli do tog nekog?
Ja ne znam je li to inače tako normalno, ali ja sam, donekle, trenirao svoje srce (koliko je to moguće) da nikad ne biram ljude koji mi nisu dostupni. Zaljubiti se i željeti nekog tko je u orbiti drugog planeta je za mene kao dok se djevojčica od 6 godina zaljubi u nekog pjevača (recimo Gibbonija dok je još bio mlad i dugokos) - nerealno i nezrelo. Što onda ja imam neke klase ljudi u glavi? Jesam li ja ljubavni fašist koji ima posebna mjesta (ljubavne logore) za one koji su mi nedostupni (ili s kojima ja ne bih želio biti, a oni sa mnom bi) pa vidim samo one koji su mi pristupačni? Pa i ne bih tako rekao, ali jako kreativno zamišljeno, svakako! Ja sam samo u svoju neobuzdanu strast dodao malo kočnica razuma i to je sve. Kočim li tako ljubav i potencijale koje imam ja ili oni koji bi željeli sa mnom nešto pokušati? Ne bih rekao. Olakšavam nam život samo; to bih rekao.
Bitno je naglasiti da je tako kod biranja partnera. Kasnije kad se vatra rasplamsa, nitko ne može garantirati ništa. To je rizik koji moramo biti voljni preuzeti - iako nam neki nude i savjete za to razdoblje veze.


Za kraj ću samo reći da su ti tekstići preuzeti iz časopisa Cosmopolitan. Čini se da se nitko lokalan nije dosjetio da bi takvo nešto napisao. Ne znam je li to dobro ili loše. U svakom slučaju, pitam se: tko piše to? Ili bolje; tko plaća te ljude (vjerojatno žene?!?) da pišu takve stvari? Htio sam pokucati na vrata uredništvu tih novina, ali sad vidim da moram na višu instancu.
Ma zapravo... tko su ti ljudi, te žene, koje to čitaju? Tko vjeruje u to i kome to pomaže?

Želim ja pisati takve stvari; možda je to moj životni put!
Umni predator, savjetnik za žene - čast mi je biti vam na usluzi!

Oznake: ljubav, savjeti, self help i other help

Uvijek imam neku čudnu potrebu da se opravdavam na početku tekstova. Možda je to samo zato jer me debatski, natjecateljski način razgovora naučio da anticipiram prigovore koji bi mi mogli biti dani. Zapravo, na tečaju govorništva su nas tome i učili. Istina je da taj tečaj govorništva nije bio baš nešto, ali je dao osnove. Govorili su nam to i na fakultetu. Nekako mi osjećaj za debatu i sam to govori: ako želiš dobiti pobjednički argument, najbolje je da pokušaš misliti na način na koji bi tvoji "protivnici" mogli misliti. Jednom kad shvatiš kako oni razmišljaju, sve je već odlučeno. To ne kažem samo ja; kaže to i Ender.

Dakle, želio sam samo reći da je ovo što slijedi čisto subjektivno razmišljanje, poučeno nekim osobnim iskustvima za koja ne mogu zaključiti jesu li skromna ili nisu. Napisat ću nešto iz svoje glave za što ni sam nisam siguran može li nekome pomoći ili ne. Ima nekih zaključaka u koje sam siguran i stvari za koje možemo biti sigurni jer su potvrđene iskustvom; na primjerima oko nas, a nekad i na nama samima.




Ljubav je lijep osjećaj. Ljubav mijenja ljude nabolje. Ljubav je zaliha energije (ipak, pazi na energetski parazitizam) kad ti najviše treba, a i iznenađuje te u trenucima kad je imaš toliko da uopće ne znaš otkud ona dolazi.
No, uz svu svoju ljepotu i leptiriće u trbuhu, ljubav ima tendenciju da prolazi. Možda bi nam se moglo učiniti da je to normalno kao i sa svim drugim stvarima. Svejedno, nestanak ljubavi nas pogađa (pogotovo ako smo ostavljena strana) više od drugih stvari jer nam je pružila mnogo lijepih trenutaka i mnogo, mogao bih reći, neljudskih iskustava. Moć i kreacija na svojoj najvišoj razini; teško je to izgubiti. No, osjećaji umiru. Kad se to dogodi, ljudi su sposobni svašta reći jedni drugima, ali ne samo reći nego i učiniti.
Baš sam slušao djeda kako priča o tome da nas oni najbliži mogu najviše povrijediti. Čuo sam to već i prije, naravno, ali sam malo o tome razmislio. Ako to malo okrenemo: "Zašto smo najsposobniji povrijediti one koje najviše volimo ili smo ih jednom voljeli?"
Logično je da smo najranjiviji prema onima koji nas najviše znaju. Čini se da je za ljubav bitno da se raskinu granice između dviju osoba. Kad granica nema, nema ni obrane. Ima tih nekih romantičnih spika o tome kako u ljubavi prestaju sve granice, ali budite bez brige! Naš ego je toliko jak, koliko god ga mi negirali i mislili da smo prosvijetljeni redovnici, da djeluje i onda kad mi ne vidimo. Nije to sad neka zavrzlama da bi se nešto argumentiralo. Ukinuti sebe je teško među svim tim ljudima i u našem podneblju (našem dijelu svijeta?) gdje si od malih nogu tjeran da se zauzimaš za sebe jer ako nećeš, zgazit će te drugi ili samo nećeš dobiti ono što želiš. Ne znam što je gore.
Kad obrane nema, najlakše smo i povrijeđeni. Očekivati od čovjeka, pa i od onoga kojega najviše volimo, da nikad ne učini pogrešku je ludilo. Ljudi jednostavno kad-tad pogriješe i s tim ćemo morati živjeti. Put do razočaranja je dobrano utaban kad idealiziramo neku osobu.

Dobro. Očito je zašto nas mogu najviše povrijediti (pasivnost) oni koji su nam najbliži. No, kako je moguće da smo mi sposobni povrijediti (aktivnost) one koje najviše volimo i koji su nam najbliži?
Čini mi se da je to zato jer su svi ljudi koji nam se sviđaju anđeli dok ih upoznamo. Svaki čovjek koji nam se sviđa se na prvi pogled čini idealan. Tu su onda dodani i faktori fasciniranosti i zaljubljenosti pa je pogled totalno iskrivljen i osoba koja tako gleda se najmanje od svega može nazvati racionalnom.
S vremenom upoznajemo te ljude i uočavamo njihove mane. Ako preskočimo onu fazu (a hoćemo, radi duljine teksta) kad se ljudi trude prihvatiti jedni druge i... istinski voljeti jedan drugog (?), dolazimo do trenutka kad smo upoznati sa svim greškama i znamo da ona slika anđela koju smo imali na početku više ne vrijedi. Zapravo, anđeo je sad najprljaviji demon i vrag kojeg smo ikad vidjeli. Svi nam se drugi čine kao bolji odabir od te osobe. Ne moram reći da je tu već veza dobrano pukla. Nisam ekspert za te stvari i ima možda i boljih i stručnijih riječi napisanih o ovome svemu i sličnim temama (Igniss). Kad tako gledamo na nekog, kako bi nam uopće palo na pamet pitati se: "Kako smo sposobni najviše povrijediti one koje najviše volimo ili smo voljeli?"

Sad kad smo riješili (?) taj dio, bilo bi vrijeme da se primimo ljubomore. Ljubomora je zanimljiva pojava za koju postoje neke biološke osnove. Neću sad ulaziti u sve one priče o nama, razvijenim primatima, kod kojih se muški primjerci više boje jednokratne prevare (jer postoji mogućnost da žena zatrudni pa se muški brine o djeci nekog drugog muškarca; tuđim genima), a ženski primjerci se najviše boje da se muškarci ne zaljube u druge žene pa ne odluče u njih i nihove potomke ulijevati resurse. Neću ulaziti ni u čisto suprotni pol u kojem imamo makaki majmune kod kojih je poliamorija bez ikakve ljubomore čisto normalna.
Ljubomora je nešto što ubija ljubav. Ja sam u tome dosta radikalan pa već i na malu naznaku ljubomore postajem jako zabrinut. Mislim da je to ispravno jer mala ljubomora rodi još veću ako se ne liječi. Zna se čuti da ljudi govore kako ljubav bez ljubomore nije prava ljubav i tako dalje. Mogao bih se s tim složiti jer to je definitivno znak da nešto osjećamo. Dakle, osjećajući ljubomoru možemo utvrditi da neke emocije postoje. No, jesu li to emocije koje podržavaju ljubav (bezuvjetno davanje, ali i primanje!) ili naše sebične prohtjeve? Bojim se da ću nekog izgubiti pa ga onda zagušim na sve moguće načine. Nakon nekog vremena i najtolerantnija osoba na ljubomorne ispade će otići. Kad te zmija dovoljno stisne oko vrata, prestaješ disati. Iako se slažem da je naznaka ljubomore dokaz da se nešto osjeća, tvrdim da se ljubomora treba liječiti. Najmanje što možemo učiniti je da pričamo s našim partnerom i pokušamo to zajedno riješiti. Na tome se radi zajedno. Mnogi ljudi shvaćaju veze kao nešto u što ulaze dvije potpuno izgrađene osobe i veza će biti takva kakvi je zbroj kvaliteta od pojedinaca koju ju čine. Istina, neki karizmatični i zreli pojedinac može spasiti vezu sa svojim iskustvom, ali kad-tad će mu propasti veza ako je u njoj s nekom nezrelom osobom. U vezi se raste zajedno, kako god to zvučalo, pa je glupo očekivati da će neka dva superiorna pojedinca imati vezu koja funkcionira. Ima mnogo razloga od kojih su neki potiranje interesa i nemogućnost utvrđivanja tko je nadređen, a tko je podređen (u određenim situacijama), ali sasvim je sigurno da će takva veza propasti.

Zašto ljubomora?

Ona se gleda kao neka zaštita ljubavi. Kao neka vrsta sefa u koji zatvaramo našeg voljenog da on ne bi bio u kontaktu s drugima jer smo mi, objektivni kakvi jesmo kad smo zaljubljeni, odlučili da su ti drugi potencijalni razlog za propast naše veze. Moje mišljenje je da čim se postavi taj sef, veza je već krenula putem propasti. Zašto bi netko želio dati svoju slobodu za nešto što se zove ljubav? Mislim, da! Htio bi! No, bit same ljubavi se na taj način gubi i ništa od onog lijepog više iz nje nećemo izvući ni dati ako joj ukinemo najbitniju značajku, a to je sloboda. Ona fora s otvorenim (neće otići) i zatvorenim (otići će) dlanom? Iskreno, i to mi se čini kao konstrukcija. Ako ljudi moraju otići, otići će. Postoji tu neka granica kad mi nešto možemo postići, ali kad jedom prekoračimo tu granicu djelovanja (kad možemo spasiti vezu od ljubomore ili bilo čega drugog), ništa neće vratiti našu ljubav natrag. Mene zanimaju te granice i kako ih prepoznati. Je li to individualno ili postoje neka pravila? Iskustvo kaže da ih nema jer je kod ljudi sve nestabilno. To jest, da ne širim mistiku i maglu, čovjekovo djelovanje je sustav s previše kaotičnom tendencijom. I antropologija i psihologija su znanosti, ali one u sebi sadrže čovjeka koji je nepredvidljiva varijabla. Previše je komešanja u čovjeku da bi se sa stopostotnom točnošću tvrdilo da će se sljedeće dogoditi baš to i to, a ne nešto sasvim drugo. Nije to kao kemija u kojoj imate elemente koji nemaju osjećaje i ponašaju se manje-više jednako u određenim, ali i različitim, isprobanim situacijama.
Sve je dio sustava, samo što se neke stvari daju predvidjeti, a druge ne. Zato antropologija, psihologija i sociologija, i što već sve ne, ne mogu imati takav znanstveni kredibilitet kao, recimo, kemija, fizika ili biologija. No, sve je dio sustava - bitno za zapamtiti!

Ljubomora je, zapravo, sebičan osjećaj koji odaje velike znakove nezrelosti. Jedan od znakova nezrelosti je nesigurnost u samoga sebe. Nisam siguran može li čovjek ikad do kraja biti izgrađen. Uvijek se dogodi nešto što nas može promijeniti. Čovjek je kao glinamol koji se cijeli život mijesi u različite forme. Neki se manje mijenjaju pa lakše prate svoje unutrašnje vrtloge, a neki se toliko promijene da ih ni njihovi stari prijatelji ne prepoznaju. Nekad se promijenimo toliko da se ni sami ne prepoznajemo.

"Jesam li ja dovoljno dobar za nju? Neće li on pogledati neku drugu i shvatiti da je ona bolja za njega od mene?"

Prvo: Ne znam, to ti znaš.
Drugo: Žao mi je, ali matematička vjerojatnost govori da je odgovor pozitivan. No, nemoj se opterećivati dušo. Štogod ti ja rekao, ti ćeš se i dalje nadati da je taj tvoj trenutni dečko onaj "pravi" i da baš on jaši prema tebi na bijelom konju.
"Nada umire posljednja." nam govori da je čovjek biće koje se nada. Nada se usprkos razumu i nekakvim vjerojatnostima.
Onda neki daju savjet da se živi u trenutku i nikad ne gleda, barem ne predaleko, u budućnost u kontekstu veza i ljubavi.
To je čak i najbolji savjet kojeg se trenutno mogu i ja sjetiti. Zabavljaj se i voli i to je to. Ova sva filozofija iznad je samo za bolesne umove koji imaju neki defekt pa se ne mogu opustiti.

Razgovor je uvijek nekako najbolje rješenje. Ako je to jedna od opcija, onda imam radosne vijesti za vas.
Da, tišina nekad rješava stvari jer previše pričati opet nije dobro. No, kad postoji dijalog, postoji i... nada?
Čini se da ne možemo daleko od toga.


Ljubomora je omča oko vrata naših voljenih. Ljubomora je korak do kočenja slobode drugoga. Slobode koja je princip ljubavi.
Pozitivno u svemu tome je da je ljubomora izlječiva.

Oznake: ljubav, ljubomora, odnosi, sef

Danas je 3. 11. 2013. godine Gospodnje. U roku mjesec dana bi se trebao održati referendum za koji se skupilo dovoljno potpisa.
Građanska inicijativa "U ime obitelji" je obavila dobar posao i sakupila je dovoljno potpisa od ljudi koji razmišljaju kao oni.
Oni bi rekli da je to i jedini "normalan" i "prirodan" način razmišljanja.
Kako god bilo, oko tog referenduma će još biti mnogo polemika jer ima onih koji misle da narod ne može samo tako stavljati nešto u Ustav RH. Ljudi imaju pravo na svoje mišljenje, ali imamo posebno školovane ljude za takve stvari koji bi trebali bolje znati kako stvari ulaze u Ustav od običnog puka - nije mi namjera nekog omalovažavati; samo koristim tu terminologiju.
Vidjet ćemo što će se dalje zbivati po tom pitanju.

Što bi jednog mladog čovjeka moglo u tome svemu mučiti?
Pa, svašta.

Cijela ta rasprava oko homoseksualaca može mladom intelektualcu biti mučna. Ljudi se odgajaju. Ljudi koji nas odgajaju bitno utječu na naša mišljenja. Djeca su posebno prijemčiva za ideje i brzo uče. Ljudi koji nas odgajaju su bili također odgajani.
Odgoj se vrši i u školi. Uče nas što je normalno i što se smije, a što ne smije.
Živimo u zemlji koja je na papiru (službeno) sekularna država. Postoji jedna posebna zajednica koja se okuplja pod imenom Crkva. Ona je vjerska po svom karakteru. Crkva nas također odgaja. Crkva, dapače, ima jednu višu instancu na koju se poziva.
Ta instanca se zove B/bog. Bog je svemoćno biće koje živi na nebu i prati sve naše postupke, a neki kažu da može pročitati i naše misli pa mu ni namjere ne ostaju skrivene. Na kraju će se dogoditi tzv. posljednji sud na kojem će B/bog odrediti tko su stvarno njegova djeca, a tko nisu. Bog je, dakle, stvorio čovjeka. Prvo muškarca kojemu je bilo dosadno pa ga je B/bog operirao, izvadio mu rebro i od tog rebra mu napravio družicu. Muškarac i žena: dva različita spola. Ti prvi ljudi su zaribali neke stvari pa ih je njihov Stvoritelj izbacio iz rajskog vrta. Od onda se mi ljudi mučimo i znojimo i krvarimo. Nauk ide tako dalje.

Sve je to sasvim odlično. Svaka religija (mi se posebice bavimo kršćanskom crkvom i naukom jer su aktualni na našem području) ima svoju priču. Tako se jednostavno lakše uči. I djeci kad su mala dajemo razne priče (bajke, basne, itd.) da ih lakše naučimo stvari. To jest, naučimo ih što je normalno, a što nije. Svako učenje (možda bi bilo bolje reći: doktrina) ima disciplinirajuću funkciju. Kad bolje razmislite, svaka priča (stvarna ili nestvarna) koju ste ikad čuli ima i normativnu funkciju. Ona postavlja norme po kojima se vi onda ravnate u svom životu i određujete što se smije, a što ne smije; što je dobro, a što loše.

U čemu je problem?

1) Prvi problem je u tome što bi nam moglo biti teško za shvatiti zašto visokoobrazovani ljudi (diplome, postdiplome - to jest, doktorati) i dalje "vjeruju" u bajke i basne. Kad čovjek prestane vjerovati u djeda Božićnjaka i ostalu ekipu iz djetinjstva? Kad čovjek shvati da ne postoje ona sva čarobna bića (osim možda genetskim inženjeringom!) o kojima je slušao/čitao kao malen?
Kad čovjek shvati da se iza jednog takvog fiktivnog bića skriva čovjek? Čovjek niži od svih vrsta ljudi. Čovjek željan manipulacije nad drugima; čovjek željan da ispire mozgove drugih potpuno zdravih ljudi - pogotovo mladih ljudi.
Drugim riječima: kad čovjek počne koristiti razum? Zašto se znanstvena metoda (koja se pokazala izrazito korisnom - uz male izmjene kad se u sve uplela kvantna teorija i subjekt koji utječe na objekt koji promatra) ne primjenjuje na sve stvari?
Zašto se znanstvena metoda koristi u modernoj znanosti, ali kad dođe do nekih "osjetljivih" pitanja onda rasprava i otvorenost umire? Kakva je to svetinja koju ljudi nazivaju "religija"? Što je to svetinja?
Zašto postoje mjesta na koja razum može, ali mu nije dopušteno?

Religija je pasivna i daje nam pravila po kojima bi trebali živjeti. Znanost je progresivna i razbija obrasce ponašanja koji se pokažu kao nekorisni i neupotrebljivi.
Nije teško vidjeti zašto bi se ova dva "životna stila" mogla međusobno potirati. Konzervativni ljudi su kao religija koja je naučena na neke stvari pa ju smeta kad dođe čovjek otvorena uma (znanost) i dokaže im da njihova vjerovanja ne drže vodu.
Odgovor takvim ljudima je: možete biti ljuti samo na sebe, koliko god ovo čudno zvučalo, jer ne koristite ono najbolje što vam je vaš B/bog dao.

Predloženo rješenje: Ispitaj sve. Stavi na kušnju i najmanju stvar za koju misliš da je točna. Istražuj! Nikad nemoj stati i nemoj biti zadovoljan dok nisi došao do "istine". Ako su stvari previše dubiozne, ne donosi ishitrene zaključke. I nikakvo stajalište (polimišljevina - mišljenje koje je nastalo istraživanjem različitih stvari - gledanja iz različitih kutova) je bolje od krivog stajališta (jednostrano; mišljenje prije iskušanih svih načina i ideja).


2) Što se zapravo događa s tim "homoseksualcima"? Tko su ti ljudi i jesu li oni uopće ljudi kad ih se tako zakida?
Zašto religioznim ljudima ti homoseksualci ne daju spavati po noći? Zašto se bude usred noći, ljuti na homoseksualce?
Ljudi su čudna bića kojima se svašta sviđa. Da odmah zatvorim prolaz kroz koji će veliki borci svjetla pokušati nahrliti:
Da, treba zaštititi one koji se ne mogu sami štititi. Nećemo ljudima dopustiti da spolno opće (siluju) s drugim životinjama koje nisu ljudi.
Ne, nećemo dopustiti da pedofili diraju našu djecu. Postoje i takvi ljudi, oni vole te neke stvari. Svašta čovjeka pali.
No, koja je razlika između jednog homoseksualnog para i ovih gorespomenutih parova (čovjek - životinja koja nije čovjek; odrasla osoba - dijete)? Odgovor na to pitanje je lagan i glasi: u prvom slučaju imamo pristanak. U drugom i trećem slučaju pristanak ne postoji. Pedofili koji "love" djecu vole da ona budu mala. Postoji onaj degutantni vic o tome da je za pedofila već prestaro ako hoda. Bolesnu šalu na stranu, djeca razvijaju svoju seksualnost "prirodno". Ona eksplodira tamo negdje u razdoblju koje se naziva pubertet. Za pedofile je onda već "prekasno". Ima možda i ljudi koji bi tvrdili da su neljudske životinje pristale imati spolni odnos s njima, ali to ne drži baš vodu.


Denis i Ivan se vole. Mnogi bi željeli opovrgnuti njihovu ljubav i njihovu zrelost, ali Denis ima 25 godina, a Ivan 28. Sreli su se na jednom druženju kod zajedničke prijateljice. Kod njih je pubertet gotov; dakle, to nije nikakva faza. Oni međusobno osjećaju fizičku, emocionalnu, a možda čak i duhovnu privlačnost! Žele zajedno živjeti i žele imati prava koja imaju ljudi koji su u braku. Ti ljudi koji su u braku se također vole i žele živjeti zajedno. Svaki čovjek mora imati osigurana svoja prava u državi.
Denis i Ivan se konačno odlučuju za brak, ali sve im propadne kad shvate da su neke budale izglasale da se u Ustav stavi da homoseksualna zajednica ne može biti brak. Nema braka, nema prava.



3) Treći problem se nadovezuje na gornju priču.
Uz pojam braka se veže i pojam obitelji. Tako barem rade pripadnici inicijative "U ime obitelji".
"Brak je zajednica jednog muškarca i jedne žene, temelj obitelji i idealno mjesto za rađanje i odgoj djece."

Iz kuta političke teorije (ili filozofije politike) gledano: obitelj je osnovna jedinica države. Moglo bi se reći da je obitelj država u malom. Zapravo, proučavajući ustroj obitelji, proučavamo ustroj države.
Kad to tako kažemo, obitelj je zapravo dio sekularnog, a ne religijskog ili nekog drugog ustroja.
Brak i obitelj se isprepliću pa je onda pripadnik obitelji netko tko je u braku i tko ima potomke (svoje vlastite ili posvojene). Biste li rekli da Angelina Jolie i Brad Pitt ne tvore obitelj sa svojom posvojenom djecom?
Članovi bračne zajednice imaju neka određena prava koja nemaju oni koji nisu u braku.
Najviše spomenuti primjer je onaj da u slučaju da jedan od partnera u istospolnoj zajednici umre, a da nije prethodno napisao oporuku, njegov partner služebno ne dobiva ništa od zajedničkog vlasništva. Ostatke dobiva obitelj preminulog.

Dobra vam je ta taktika s poistovjećivanjem obitelji i braka, ali rješenje je recimo u tome da se te dvije kategorije odvoje ili da se jednoj od tih kategorija daju prava bez obzira na odnos spolova partnera. Borba za posvajanje djece od strane homoseksualnih parova je drugi par rukava. To tek slijedi i bit će mnogo gore od ovog sa službenim i pravnim statusima braka i obitelji i čega sve ne što je društvo ispljunulo kad je nastalo.

Zašto religijski fanatici misle da se mogu miješati u ustroj države? To nitko ne zna. Zašto su protiv ravnopravnosti svih ljudi i jednakih prava za sve ljude? To je još manje poznato. Sve je još manje jasno što se tu zapravo događa kad se baci oko na ta sva silna učenja o suosjećanju i ljubavi. Gušenje ljubavi i slobode, samo to vidim u cijeloj ovoj priči.
Ljubav? Da, ali onako kako smo ju mi zamislili! Ja ne želim i neću biti pod utjecajem ljudi koji svojim umnim konceptima ograničavaju potencijale ljubavi.

Rješenje: ljudi bi trebali pustiti da sekularna država radi svoj posao. Religija neka bude iza zatvorenih vrata. Svatko ima pravo da vjeruje u B/boga i da se klanja križu na zidu. Svatko ima, također, i pravo da vjeruje u leteće medvjediće.
Privatna sfera je onakva kakvu si mi složimo - dokle god ne škodimo nekom drugom prakticirajući naše načine.
Javna sfera je zajednička sfera svih ljudi. Zašto neki ljudi misle da mogu unositi svoja vjerovanja (koja strogo spadaju pod privatnu sferu!) u javnu sferu? Zašto neki ljudi misle da mogu u kući proizvesti hrpu smeća (intelektualnog u ovom slučaju) pa ju onda staviti nasred ceste da i drugi to gledaju (i miriše)? Čekajte, iznošenje smeća na cestu je kažnjivo zakonom? Treba se smeće odložiti na ispravan način?
Ne razumijem zašto onda ne bi kaznili i religijske fanatike koji iznose tone "smeća" svaki dan u javnu sferu.
Sad čak i pokušavaju samu bit javne sfere (Ustav) promijeniti. Što je slijedeće?




Aftermath - matematika (izračuni) nakon izrečenog

Hrvatska je ušla u Europsku Uniju. Zajednicu visoko sofisticiranih država koja je imala (i ima?) lijepe ideale. Da, ima i EU svoje probleme i manjkavosti, ali ulazak u EU ne znači samo ekonomsko iskorištavanje i isisavanje resursa nove članice nego znači i međunarodno priznanje. Hrvatska svojim ulaskom u EU staje uz bok velikim zemljama - uz svu kritičnost, postoje "velike" zemlje. Ako već nisu "velike", sigurno su veće od Hrvatske. Hrvatska je izašla iz svog barbarizma ili joj je barem sad olakšan put do zvijezda. Trnje smo prošli. Lebdimo iznad trnja.

Situacija je ipak malo drugačija. Trnja ima dovoljno za izvoz. Hrvatska je i dalje barbarska zemlja puna zatucanih religijskih fanatika. Religijskih fanatika ranjenih ratom od kojeg se nikad nećemo oporaviti. Vrbe bi i danas najradije ukrasili tijelima i glavama naših susjeda. Najbolje da odvojimo glave i tijela na različite vrbe pa da smo sigurni da više nisu među živima.
Imamo još uvijek borce za domovinu (to su vjerojatno njihova djeca ili čak možda unuci) koji skidaju dvojezične natpise u najfragilnijem gradu u Hrvatskoj. To je prava sofisticiranost! Kad ne možeš vidjeti neko drugo pismo jer ti se od toga okreće želudac i mržnja raste. Baš smo multi-kulti! Što je najgore, naši spomenuti susjedi i mi smo dio iste kulture.
Uz političare, na vrhu hranidbenog (društvenog) lanca imamo i duhovne vođe u haljama koji su sve ove gluposti s homoseksualcima i zakuhali. Ne valja ima zdravstveni odgoj koji uči mladog čovjeka njegovoj seksualnosti. Ne valja im znanost i dokazive stvari. Oni bi dogmu koju mogu baciti puku i tom dogmom držati ljude pokornima.
Ima taj zdravstveni odgoj i neke veze s onim forama o zabrani spolnog odnosa prije braka. Da slučajno ne bi neki mladi vjernik dobio ideju o onom što mu se diže u gaćama kad vidi neku djevojku ili - ne daj Bože - nećemo na to ni pomišljati! - momka.
Javlja mi se beskonačni lanac pitanja. Što s tim nagonima? Kad će seksualna frustracija eksplodirati? Tko će nastradati na kraju? Moram li se stvarno ševiti samo onda kad se želim prokreirati? Mislim da imam problem.



“Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?”

Ja sam za to da ljudi imaju jednaka prava i da ih se ne zakida za njihova prava ako vole drugačije od onog što se smatra "uobičajenim". Uobičajeno ne postoji. Razumijete?

Oznake: homoseksualnost, ljubav, u ime jedne vrste obitelji