"Okej! Ti nalij još malo vode na peć, a ja ću vitlati ručnikom. Nemoj previše... ne, ne, neeeee!!!"
*Krikovi boli zbog pečenja kože*


Mislim da se polako približavam kraju ciklusa postova o međuljudskim odnosima i primjerima koji bi nekome možda mogli olakšati ili ukloniti neke dileme. Ili možda samo pokazati da ima i takvih situacija, a ako ništa drugo, možda nekoga sve to skupa dobro nasmije. Moram priznati da u zadnje vrijeme dosta s ljudima pričam o tim stvarima jer je to ipak uvijek aktualno. Svi kad-tad imaju probleme u tom području pa su voljni pričati o tome i više nego o nekim drugim temama. Ljudi uvijek traže rješenje za ono što ih smeta, a područje veza i ljubavi je jedno od najbolnijih točaka po tom pitanju. Dok nemaš problema, onda si najsretnija osoba na svijetu, a kad ih imaš onda možeš pasti u najdublje ponore, samo ako to dopustiš. Dalo bi se o tome pisati cijele knjige i one su o tome i napisane, a pišu se i u ovome trenutku kad ja ovdje piskaram. Neki to smatraju trivijalnim i dobio sam neke primjedbe da se mladi student filozofije ne bi trebao baviti tim stvarima, ali zanimljivo je da baš to ljudi najviše čitaju, a kad ja imam nešto o nečemu za reći, to ću i učiniti.

Inspiraciju crpim najviše iz razgovora sa svojim prijateljima i najzanimljivije je kad se naša mišljenja u nečemu razilaze. Tada je moja pozornost najveća, a nema mi većeg veselja dok dvije osobe uđu u debatu. Tu nalazim materijal za pisanje postova s ovakvom tematikom.

Baš to se dogodilo jučer na jednom od privatnih partija na kojima tu i tamo znam biti. Smatram to kao neku vrstu simpoziona (grč. "piti zajedno") na kojem se uvijek nešto novo može naučiti ili utvrditi staro gradivo. Krećem se trenutno (već jedno duže vrijeme) u društvu mladih ljudi koji imaju plan i koji hrane svoj mozak knjigama i ostalim pornografskim sadržajima za um. Glavni interes im je politika i razna svjetska pitanja, ali stalno zapravo "skliznemo" u područje filozofije i dubljih ljudskih pitanja. Objašnjavao sam već zašto mislim da su međuljudski odnosi bitni za mlade ljude (pa tako i one koji se bave ozbiljnim temama ili to oni samo misle) pa se više na to neću vraćati.


Što reći osobi koja kaže da su novci najbitnija stvar u životu?
Materijalistički pogled na stvari u ovako postavljenom sistemu je jako privlačan i neopreznom umu bi to lako moglo postati glavna nit vodilja. Nije čak ni to loše i jako puno ljudi se posvećuje u životu samo poslu koji im na kraju donese ogromne pare za stvari koje žele, ali i za njihovu obitelj. Novac ili bolje reći ogromne količine novca znatno olakšavaju život i nisam siguran koliko danas među mladima ima pustinjaka koji bi odbacili materijalno. Ionako je to danas zapravo i nemoguće kao što je recimo nemoguće odbaciti Internet i osobno računalo ili laptop jer se sve događa preko toga. Recimo, studij je danas nemoguće završiti bez posjedovanja računala i internetske veze (razna online predavanja, webinari ili samo ostavljeni materijali za olakšano učenje na sustavima koji omogućavaju tzv. učenje na daljinu). Što bi onda značilo odbaciti materijalno u ovo vrijeme?
To znači smanjiti svoje potrebe i želje na minimum, ali sam nastavak života zahtijeva barem nekakvo korištenje onoga što bi trebali odbaciti kad bi u potpunosti željeli napustiti sve svjetovno. Postoji li danas netko tko se zaogrne u nekakvu krpu i ode u neku špilju i tamo kontemplira o bitnim stvarima u životu? Navodno materijalno i otežava neka dublja promišljanja jer je ono kao nekakav obruč oko našeg vrata, a da ne kažem da materijalno zahtijeva stalno obnavljanje i brigu da ono što imamo ne propadne. Današnji veliki mislioci žive u uređenim stanovima ili kućama i imaju kakav-takav komfor, već prema svojim željama, ali i mogućnostima. Bi li se trebalo takve ljude kriviti što imaju to i žele to imati? A s druge strane, jedan moj stariji kolega je jednom rekao: "Hah, probaj ti čitati Hegela na prazan želudac. Zavrtjet će ti se u glavi još gore nego kad si sit i napit."
Znači, postoje različita mišljenja o pitanju imanja i neimanja i njihove povezanosti s razmišljanjem o bitnim stvarima u životu.

Oznake: +60, materija, duh, ferrari, ljubav

Pogled u stranu koji traje nekoliko sekundi. Nekad više, a nekad manje.
Pogled poraza i predaje. Pogled jer ne znaš što da drugo učiniš.

Bio sam izuzetno sretno dijete. Imam dobre roditelje, uvijek smo imali topli dom i nikad mi ništa nije falilo. Kad sam plakao i kad sam bio nesretan, bilo je to jer sam razmaženo derište koje nikad nije okusilo pravu nevolju. Kupao sam se kao kralj u malom „škafu“. Voda je uvijek bila topla i ugodna.
Majka me ribala i nikad nisam bio prljav. Mogu čak tvrditi da je teško postojalo neko dijete koje je ljepše mirisalo. Imao sam fine tople pulovere koje su mi baka i mama štrikale. Jedna učiteljica u osnovnoj školi me zapamtila po tim puloverima pa se čudila i žalila nestanak „onog dobrog dečka u puloverima“. Izrasla je kosa, nabacile su se crne majice sa znakovima bendova. No, nije to toliko bitno.
Bitno je da sam uvijek imao sve što sam trebao da bih imao udoban život. Imam ga i sad. Nisam iskusio neke teške probleme i mogao bi netko reći da moja muka tek dolazi. Ako ikad dođe!
Neke stvari jednostavno dobijemo, a da za njih ništa nismo učinili. Dijete rođeno u imućnijoj obitelji ima sve što želi, ali se ga svejedno ne može kriviti zbog toga jer ono zapravo nema ništa s tim.
Čini se kao da neki imaju više sreće, a neki manje. Materija olakšava život. Ona sama za sebe možda nije dovoljna, ali čini svakodnevicu podnošljivijom.

Sjedim u tramvaju. Tmurno jutro; pada kiša i divlje puše vjetar. Vidim dječaka koji ulazi u tramvaj sa svojim ocem. Otac ide nekud prema zadnjem dijelu tramvaja, a dječak ide od putnika do putnika i moli za novac. Osjećam nervozu. Dolazi konačno i do mene, a ja fiksiram neku nevažnu točku izvan tramvaja svojim pogledom. On mi nešto priča, ali ne čujem ništa jer trešti glazba u slušalicama. Da stvar bude gora držim u ruci ogromni poster na kojem je Ben 10 – dio rođendanskoga poklona za moga kapetana. Osjećam se toliko loše da bih povraćao. Dječak ide dalje. Dok mi se muti pogled, dječak se vraća i sjeda na sjedalo ispred mojeg. Malom dječaku vise noge, toliko je malen da ne može s nogama do poda. Mučnina mi steže vrat dok osjećam neugodan miris. Ne znam koliko dugo, ali dječak se već jedno vrijeme nije oprao. Kad se i prao, tko zna je li voda bila topla. Niz prozor se slijevaju kapljice. U jednom trenutku mi se učinilo da jedna klizi po mom obrazu. Brzo vadim novčanik i dajem dječaku sitniš koji imam. Dotaknuo sam ga po ramenu i on je ispružio svoju malu ruku i uzeo sitniš.

U tom trenutku sam htio urlati. Mučnina mi se malo smirila kad sam mu dao novac, ali što sam zapravo učinio? To što sam mu dao nije nikako dovoljno da se njegovo jadno stanje ukine. Ostatak njegovog djetinjstva vjerojatno je osuđen na bivanje u dosadašnjem stanju. Smucanje po hladnoći s ocem. Traženje nekakve pomoći da kupe kruh i mlijeko ili što već trebaju. Zašto osjećam krivicu?

Zašto sam ja izabran da trenutno budem sretan, a taj dječak nije? Čime sam ja to zaslužio?
Čime se ja zamaram u svom životu? Što meni fali? Zašto sam nezahvalan i žalim u sebi da ne mogu „nabrijati“ dedin Peugeot 106 pa voziti svoju djevojku u njemu? Zašto razmišljam o ljubičastom neonskom svjetlu ispod auta? Taj dječak je gladan. Kad sam ja bio gladan, osim onda kad sam zabludio u nekakvoj asketskoj praksi ili sam namjerno postio? Jesam li ikad bio žedan?
Znam da će netko reći: „Ali što ti tu možeš?“ Kad netko baci hranu, onda mu se kaže da su djeca i ljudi po svijetu gladni. Odgovara se: „Pa kaj? Ionako ta hrana koju ja sad bacam ne može završiti u njihovim ustima!“
Ok, ne može. No što sad? Bolje ništa ne učiniti po tom pitanju, pa čak ni sebe ne promijeniti i živjeti svoj divljačko rastrošni lifestyle? Nisam više toliko naivan pa da vjerujem u mogućnost nekakve preraspodjele dobara u svijetu. Bogati će imati i razbacivati će se s tim, a oni koji su gladni ionako ništa neće dobiti osim ako neće imati sreće ili ako se ne „trgnu“. Što to znači trgnuti se u ovom slučaju ni sam ne znam. Nekako mi je logičnije da čovjek koji ima mogućnosti pomogne onom koji te mogućnosti nema. Što je za mene bio taj sitniš koji sam dao? Sam naziv govori: to je za mene bio samo sitniš. Dječak možda na trenutak suzbije svoju glad.

Osjećam li se dobro?
Ne.

Osjećam stid i mučnina mi se opet vraća kad samo pomislim koliko je onih koji nemaju krov nad glavom i onih koji umiru dok ja ovo pišem na svom laptopu u svojem toplom domu.



Pitam se koliko će još pogleda u stranu biti.
Pogleda u stranu. Pogleda poraza i predaje.

Oznake: dje;ak, petica, švicarski durex, materija