Pogled u stranu koji traje nekoliko sekundi. Nekad više, a nekad manje.
Pogled poraza i predaje. Pogled jer ne znaš što da drugo učiniš.

Bio sam izuzetno sretno dijete. Imam dobre roditelje, uvijek smo imali topli dom i nikad mi ništa nije falilo. Kad sam plakao i kad sam bio nesretan, bilo je to jer sam razmaženo derište koje nikad nije okusilo pravu nevolju. Kupao sam se kao kralj u malom „škafu“. Voda je uvijek bila topla i ugodna.
Majka me ribala i nikad nisam bio prljav. Mogu čak tvrditi da je teško postojalo neko dijete koje je ljepše mirisalo. Imao sam fine tople pulovere koje su mi baka i mama štrikale. Jedna učiteljica u osnovnoj školi me zapamtila po tim puloverima pa se čudila i žalila nestanak „onog dobrog dečka u puloverima“. Izrasla je kosa, nabacile su se crne majice sa znakovima bendova. No, nije to toliko bitno.
Bitno je da sam uvijek imao sve što sam trebao da bih imao udoban život. Imam ga i sad. Nisam iskusio neke teške probleme i mogao bi netko reći da moja muka tek dolazi. Ako ikad dođe!
Neke stvari jednostavno dobijemo, a da za njih ništa nismo učinili. Dijete rođeno u imućnijoj obitelji ima sve što želi, ali se ga svejedno ne može kriviti zbog toga jer ono zapravo nema ništa s tim.
Čini se kao da neki imaju više sreće, a neki manje. Materija olakšava život. Ona sama za sebe možda nije dovoljna, ali čini svakodnevicu podnošljivijom.

Sjedim u tramvaju. Tmurno jutro; pada kiša i divlje puše vjetar. Vidim dječaka koji ulazi u tramvaj sa svojim ocem. Otac ide nekud prema zadnjem dijelu tramvaja, a dječak ide od putnika do putnika i moli za novac. Osjećam nervozu. Dolazi konačno i do mene, a ja fiksiram neku nevažnu točku izvan tramvaja svojim pogledom. On mi nešto priča, ali ne čujem ništa jer trešti glazba u slušalicama. Da stvar bude gora držim u ruci ogromni poster na kojem je Ben 10 – dio rođendanskoga poklona za moga kapetana. Osjećam se toliko loše da bih povraćao. Dječak ide dalje. Dok mi se muti pogled, dječak se vraća i sjeda na sjedalo ispred mojeg. Malom dječaku vise noge, toliko je malen da ne može s nogama do poda. Mučnina mi steže vrat dok osjećam neugodan miris. Ne znam koliko dugo, ali dječak se već jedno vrijeme nije oprao. Kad se i prao, tko zna je li voda bila topla. Niz prozor se slijevaju kapljice. U jednom trenutku mi se učinilo da jedna klizi po mom obrazu. Brzo vadim novčanik i dajem dječaku sitniš koji imam. Dotaknuo sam ga po ramenu i on je ispružio svoju malu ruku i uzeo sitniš.

U tom trenutku sam htio urlati. Mučnina mi se malo smirila kad sam mu dao novac, ali što sam zapravo učinio? To što sam mu dao nije nikako dovoljno da se njegovo jadno stanje ukine. Ostatak njegovog djetinjstva vjerojatno je osuđen na bivanje u dosadašnjem stanju. Smucanje po hladnoći s ocem. Traženje nekakve pomoći da kupe kruh i mlijeko ili što već trebaju. Zašto osjećam krivicu?

Zašto sam ja izabran da trenutno budem sretan, a taj dječak nije? Čime sam ja to zaslužio?
Čime se ja zamaram u svom životu? Što meni fali? Zašto sam nezahvalan i žalim u sebi da ne mogu „nabrijati“ dedin Peugeot 106 pa voziti svoju djevojku u njemu? Zašto razmišljam o ljubičastom neonskom svjetlu ispod auta? Taj dječak je gladan. Kad sam ja bio gladan, osim onda kad sam zabludio u nekakvoj asketskoj praksi ili sam namjerno postio? Jesam li ikad bio žedan?
Znam da će netko reći: „Ali što ti tu možeš?“ Kad netko baci hranu, onda mu se kaže da su djeca i ljudi po svijetu gladni. Odgovara se: „Pa kaj? Ionako ta hrana koju ja sad bacam ne može završiti u njihovim ustima!“
Ok, ne može. No što sad? Bolje ništa ne učiniti po tom pitanju, pa čak ni sebe ne promijeniti i živjeti svoj divljačko rastrošni lifestyle? Nisam više toliko naivan pa da vjerujem u mogućnost nekakve preraspodjele dobara u svijetu. Bogati će imati i razbacivati će se s tim, a oni koji su gladni ionako ništa neće dobiti osim ako neće imati sreće ili ako se ne „trgnu“. Što to znači trgnuti se u ovom slučaju ni sam ne znam. Nekako mi je logičnije da čovjek koji ima mogućnosti pomogne onom koji te mogućnosti nema. Što je za mene bio taj sitniš koji sam dao? Sam naziv govori: to je za mene bio samo sitniš. Dječak možda na trenutak suzbije svoju glad.

Osjećam li se dobro?
Ne.

Osjećam stid i mučnina mi se opet vraća kad samo pomislim koliko je onih koji nemaju krov nad glavom i onih koji umiru dok ja ovo pišem na svom laptopu u svojem toplom domu.



Pitam se koliko će još pogleda u stranu biti.
Pogleda u stranu. Pogleda poraza i predaje.

Oznake: dje;ak, petica, švicarski durex, materija