*Zanimljiva je tema, a i nikad dosta priče o navodno čudnim stvarima i zato vam donosim jedan ogled o transseksualnosti na koji sam potaknut današnjom emisijom koja se emitira na HRT-u 2. Ako se učini da kritiziram same ljude koji govore o tim stvarima (bave se njima) ili su se sami našli u toj situaciji, to nije zato jer ne podržavam te ljude nego zato jer um brzo reagira na nelogičnosti koje se pojavljuju u govoru ljudi. Upravo suprotno, mislim da su priče o takvim temama jako bitne jer drugačije nam govori i nešto o nama samima, makar ima mnogo ljudi, što u posljednje vrijeme pojačano vidimo, koji bi htjeli nametnuti norme i odrediti nešto što je "normalno". Svemu drugome bi zatvorili vrata i, dapače, oduzeli im prava. Po mogućnosti ih stavili na neki otok pa neka se tamo množe. Drugačije i "čudno" je kontrast konzervama koje možda na taj način neće biti otvorene, ali možda im jednom postane jasno da postoje različiti ljudi, različite želje i različiti ciljevi. Zato je i jako bitno da se bude jasan kod takvih stvari jer samo mala logička greška će pokrenuti lavinu propovjedi i duhovnih obnova. Duhovnih obnova kojima je, zapravo, svrha da se uniformira već jedna lijepo oblikovana i pošišana ovca. Postoji li bojazan da se u doticaju s različitim idejama nešto slomi u glavi i da se mišljenje promijeni? Sigurno. Svrha ideja je poticaj i razvoj razmišljanja.*

Transseksualne osobe su osobe koje žele promijeniti svoj spol. To su osobe koje nisu zadovoljne svojim spolom i odlučne su da promijene spol u cilju da se konačno osjete kao ono što zapravo jesu. Transseksualnost je definirana kao psihički poremećaj, ali je znanost toliko napredovala da imamo rješenje za ljude s takvim problemima! Dakle, rečeno jezikom ulice: Vi ste "u glavi" jedno, ali između nogu imate nešto drugo. Česta sintagma koja se koristi: "biti zarobljen u tijelu suprotnog spola".
Da ne duljimo dalje sa osnovnim stvarima, zanimljivo mi je još dodati da osobe koje žele promijeniti spol moraju prihvatiti nešto što se naziva psihoterapija i prije nego što dobe dozvolu za uzimanje hormona (prvotna opcija), a kasnije i operacijske zahvate (složenija i skuplja opcija, ali i više "oslobađajuća") moraju biti "promatrani" 365 dana od stručnjaka odnosno psihologa.

Možemo shvatiti da je jako bitno utvrditi je li to samo faza ili je stvarno stanje neke osobe. Zamislite da ste rođeni kao žena i uzmete muške hormone, prođete operacijske zahvate i onda shvatite da bi ipak svoje ženske grudi natrag? Neugodno, nadasve.
Da bi se to utvrdilo, psiholozi rade različite testove i mjerenja. Kako ti testovi točno funkcioniraju, nije do kraja jasno.
Psihologinja koja je bila gošća u emisiji je rekla da se osobu koja se odluči za promatranje može, recimo, pitati s čim se igrala dok je bila dijete. Oprostite, ali što nam to zapravo govori? Može li biti da psiholozi i sami padnu u tu zamku?
Ima dječaka koji su se igrali s barbie lutkama i djevojčica koje se vole igrati s "autekima" i bagerima.

No, pustimo sad njihove metode promatranja i "mjerenja" (Nacrtaš im nešto na papir pa ti onda odrede što se događa u tvojoj glavi - vi ste ovakva i onakva osoba).

U emisiji su bile dvije gošće (jedna fizički prisutna, a jedna "zamračena" iza ekrana). Osoba koja je rođena kao djevojčica pa je postala muškarac i osoba koja je rođena kao dječak pa je postao žena. Znanost i medicina stvarno rade čuda jer vi na prvi pogled ne možete nikako prepoznati je li netko ili nije mijenjao svoj spol.
Dirljive su to uvijek priče, naravno.
Ti ljudi mrze karakteristike svojeg spola i ne osjećaju se dobro u "svojoj koži" pa onda nisu mirni dok na kraju ne postanu i fizičkim izgledom ono što su u glavi.
Lijepo je bilo za čuti kad je djevojčica koja je sad muškarac rekao da je bio presretan kad mu je počela rasti brada i kad su mu se proširila ramena. Koristio je izraz "bajka" da bi to opisao. Zašto je to lijepo za čuti?
Lijepo je za čuti jer nam to govori da postoje različite bajke. Različiti ljudi, različite bajke. Svako "normaliziranje" (bajki ili bilo čega drugog!) je bespotrebno i pogrešno.
Dječak koji je postao djevojčica je rekla da je na početku probala s tim da bude gay dečko, ali zašto bi to moglo biti pogrešno ili barem krivo shvaćeno?
Pa zato jer ljudi koji osuđuju drugačije (i koji će, uzgred, 1.12. glasati ZA na referendumu) će to povezati s tim da suprotno ide zajedno, a isto ne! Dječak koji želi postati djevojčica onda voli dečke jer se već sprema za svoju "ulogu" kao djevojčica - biti s muškim. Voditelj to nije pitao, a zanimljivo je pitanje, znači li da transseksualna osoba - npr. osoba koja je rođena kao muško, a želi biti žensko - voli suprotno od onog što želi biti, odnosno onaj spol u kojem je rođena?
To ne mora biti nužno tako pa možda ovaj primjer s pokušajem bivanja gay dječaka može zbuniti ljude. Pogotovo ljude koji bi željeli čuti takvo nešto. Primjer gdje se treba biti oprezan!

Ono što nas može dodatno zabaviti je to da je voditelj pozvao doktora koji vrši kirurške zahvate pri promjeni spola, ali zna i čita ćirilicu! Možemo samo zamisliti reakcije svih konzervativnijih gledatelja koji su možda u svojim glavama odmah to sve skupa povezali: "Aha, evo! Svi su oni međusobno povezani! Tu se skriva vrag!"
Druga zabavna stvar je izjava psihologinje koja je rekla da, nažalost, zdravstveno osiguranje u Hrvatskoj još ne pokriva troškove promjene spola. Doktorice, molim Vas, nemojte zazivati treći (ili koji već, koliko ih već imamo zacrtanih?) referendum!

Ono što nije spomenuto u emisiji je pojam roda. Govorilo se samo o spolu s kojim smo rođeni (biološke značajke), ali rod nije nigdje spomenut. Čovjek ima spol, ali ima i rod. Rod je čovjekov osobni (subjektivni) osjećaj o tome je li više žensko ili više muško ili bilo koji omjer tog dvoga. Svu tu zavrzlamu dugujemo socijalnim konstruktima (znate ono kad dajete djevojčicama lutkice, a dječacima bagere i pištolje) koje smo sami izmislili i kojima smo pridodali (veliku) važnost. Napomenuto je i prije, to nema jednostavno nikakve veze! Nije ni spomenuto moguće postojanje ljudi koji se osjećaju drugog roda od onog kojeg su spola pa se svejedno ne podvrgnu hormonskim terapijama i kirurškim zahvatima.

Dobro, uzmimo u obzir da je to emisija za šire gledateljstvo...
Ali baš u tome i jest problem! Premalo znanja (sagledavanja svih mogućnosti) rađa predrasude i kriva mišljenja koja nas onda dovode u situaciju u kojoj ljudi troše državni novac kojeg nema da bi stavili svoje mišljenje na neki papir.
I većina tih koji stavljaju svoja mišljenja na papir jednostavno premalo znaju o onome o čemu se izjašnjavaju.

Oznake: Transseksualnost, "normala", LGBT

U iščekivanju 1.12. svašta ljudima padne napamet.

Moram priznati da ne očekujem puno od internet portala. Uvijek nekako smatram da je bolje kupiti novine pa čitati tamo što ima.
To bi moglo pogoditi one portale sa vijestima koji nešto možda čak i vrijede. A možda i ne.

Priča se o neka tri konobara koji su se dali u potjeru za mladićem koji je sa svojom sestrom odlučio jesti u jednom od zagrebačkih restorana. Navodno je dotični slikao letke od najdraže nam inicijative, a to se religijskim konobarima nije svidjelo.

"Što ćete jesti gospodine? Kršćanski brancin u maslinovom ulju!"
"Oprostite gospodine, ali maslinovog ulja više nema."
"Da pogodim? Maslina je opet neobrana?"

Rekao im je "Mrš" što nije upalilo, ali su njega i njegovu sestru pustili na miru nakon određenog vremena natezanja.

Što ova obavijest treba reći?
Ništa. Sad se piše masovno o tom referendumu (kao da sve već bitno nije rečeno) pa ako nemate neku novu vijest o toj temi, ne valjate.

Prosječan Hrvat gleda TV samo 17.5 sati tjedno.
8 milijardi kuna se godišnje troši na cigarete. Neki ljudi žele završiti svoj život u boli i patnji iako osnovni prirodni nagon govori drugačije.

Neki crkvenjak (nisam se ni trudio gledati imena tih ljudi, a ne prepoznajem te lude face s tulcima na glavi koji glume da govore nešto što je poručio sam B/bog tko god ona/on/ono bila/bio/bilo) je matematički zaključio (ali gramatički katastrofalno, tko je dao pravo tom čovjeku da priča ljudima nešto, a nije ni obrazovan?):

Koliko je 1 + 1? Na to pitanje ima više odgovora (whaaaat?), ali samo je jedan ispravan.
Neki bi rekli da je dva. Neki bi rekli da je dvije, ali odgovor je DVOJE!

I koji je vrag ljudima koji to slušaju svaki tjedan barem jednom? Nađite si hobi.

Švicarska fino puca po referendumima. Hrvatska je sad ponosna jer će i ona imati referendum. Nigdje se, doduše, ne napominje da neke zemlje za to imaju novaca dok naša mala zemljica nema.
Balon snova nekih ljudi još uvijek samo raste. Nema baš neke nade da će u skoro vrijeme napuknuti i raspršiti se.
Mala zemlja neobrazovanih i dalje ide svojim putem.

Oznake: Dnevno smeće

U zadnje vrijeme se najviše pažnje posvećuje nadolazećem referendumu na kojem ćemo odlučivati o ukidanju nekih prava jedne od manjina u RH. U to se onda upleo i drugi referendum o dvojezičnim natpisima u Vukovaru. Službeno otvaram sezonu oklada i možete se slobodno izjasniti koje mislite da će biti pitanje za građane na trećem referendumu koji se sprema zasigurno i brže od sljedećeg nastavka nekog jeftinog horor filma. Zapravo, prilike u kakvima smo se našli i ljudi s kojima živimo u ovoj zemlji su kao uzete iz nekog horor filma. Naglašavam još jednom, što neki očito ne mogu shvatiti; svako mišljenje je u redu i svatko ima pravo na odabir dok je to samo mišljenje. Agresivna mišljenja usmjerena prema drugima bi bilo bolje zadržati u svojoj privatnoj sferi. Misli i čini sve tako dugo dok to ne škodi drugima i dok to poštuje nihova mišljenja i njihove slobode. Što tu nije jasno?

Oni koji organiziraju prikupljanje potpisa i oni koji su za referendume, čini se, žive u nekom stanju sličnom snu. Ponašaju se kao da Hrvatska nema vanjski dug i kao da nam cvatu ruže. Pitam se ponekad znaju li ti ljudi koliko ti referendumi koštaju?
Kako smo krenuli, uskoro će svaki građanin RH moći postaviti tajno pitanje na jedan papirić, kao u osnovnoj ili srednjoj školi na SRZ-u, pa će se to pitanje pojaviti na jednom od sljedećih referenduma. Zanimljivo je, također, primijetiti da su oni koji su za referendume i koje će biti ZA na nadolazećem referendumu većinom (ako ne svi) desne političke orijentacije koja žestoko koketira s organiziranom religijom. Dakle, čini se većina, građana RH se odlučila povući našu zemlju u mrak netolerancije i netrpeljivosti prema drugačijem; drugačijem koje oni ne mogu shvatiti. Ideja o tome da homoseksualnost truje pojam "zdrave" obitelji i obitelj samu mi je kao dok mali kršćanin bježi od plakata na kojem piše "Protiv homofobije". Ili možda kao neki građanin RH koji misli da se u ćirilici skriva sotona i neprijatelj od kojeg treba bježati. Čega se bojite? Bojite se da vam ideje ne bi pomutile um?

Što je Hrvatima ćirilica?

Super da nitko ne pita kroatiste i stručnjake za naš jezik što se zapravo događa s tim pismima i čija su ona zapravo!
Ne. Hrvatska je zemlja u kojoj je svatko svoj majstor i svatko zna najbolje o svemu bez obzira na bilo što - bez obzira jel o toj nekoj temi o kojoj misli da ima pravo govoriti nešto studirao ili samo čitao ili bilo što drugo - najčešće ništa od toga.


Uz uragan informacija o referendumima, zaboravljamo štrajk liječnika koji je također jako veliki problem.
Liječnici i vlada nikako da se dogovore jer liječnici očito isto ne shvaćaju da je teško doba u kojem ne mogu dobiti baš sve što žele. Treba li liječnike kriviti?
Živimo u zemlji, odnosno živimo u svijetu, u kojem se cijeni više trčanje amo-tamo po zelenom terenu i zabijanje golova nego spašavanje života. Zamislite svijet u kojem ljudi na TV-u gledaju kirurške zahvate na ljudima i kliču kad doktor zareže u pacijenta uspješno. Ne bi to gledali na televiziji?
Možete to pripisati izvrnutosti sistema ako želite. Čitam na drugim blogovima o nekakvim iskrivljenim vrijednostima, a kad analiziramo naš sistem u kojem živimo, možemo vidjeti da već u njemu imamo naznake da nešto ne valja. Nitko ne želi biti smetlar jer su oni najmanje plaćeni. Novac diktira sve i kad malo dijete to shvati prestanu snovi o vatrogascima i počinju snovi o biznismenima u odijelima. To je, mislim, čisto prirodno razmišljanje u svijetu postavljenom tako da su novac i materijalno važniji od svega ostalog.

A što kad na kraju naši liječnici odustanu do kraja i odu u inozemstvo (kao što su neki od njih već i najavili)?
Ništa. Uzet ćemo mlade liječnike koji su sad još studenti i koji su voljni raditi u ovim uvjetima kakve im naša mala državica može ponuditi. Ako neće oni, uvest ćemo liječnike iz neke druge zemlje. Već vidim kako će se netko onda javiti kukajući da mladi odlaze iz ove zemlje (odljev najspremnijih i najsvježijih mozgova) i da nisu uopće domoljubno nastrojeni - idu radije liječiti neke druge ljude u neke druge zemlje nego naše prave fine domaće ljude. A zapravo se ne radi o tome nego se radi o novcu kojeg su vrijedni, a kojeg im država ne može ponuditi.

Već i ovako nema novca, ali to je tako kad još na postojeću situaciju država troši novac na referendume na kojima ispituje ovaj jadni narod o naprednim konceptima slobode i prava manjina. Što ti takav jadan narod i može odgovoriti?

Oznake: homoseksualnost, Referendum, ćirilica, liječnici, naš mali narod

Nekako su mi najbolje večernje šetnje sa psom. Po mogućnosti je odlično kad je to nedjelja.
Ljudi točno odu s mise, mjesta gdje prakticiraju svoju religiju. Neki od njih možda i duhovnost, ali u to više nisam nimalo siguran.
Pas i ja kročimo ulicama. Betona je, naravno, više, ali hvatamo svaku travu koju možemo.
Pustim ju ponekad da ide ispred mene. Ima osjetljiv želudac pa onda moram ipak paziti da nešto ne pojede što bi joj naškodilo.

Udišem hladan zrak. Žustre šetnje nisu dobre samo za tijelo nego se čini da bistre i um. Nekad mi u trenutku dođe jako puno misli i ideja. Nekad neke od njih zapamtim, a ponekad zaboravim baš sve.
Ovaj pas kojeg šećem živi bolje od nekih ljudi. Jede, odlazi u šetnje i spava. To nije uopće loše. Imala je sreće.
Ima jako puno psećih, mačjih i ostalih životinjskih života koji nisu toliko sretni. Ogrlica koju nosi oko vrata je nešto slično kao jakna koju nosim na sebi. Na neki način, znak prestiža i znak da mi nije toliko loše.
Zanimljivo. Jakna zapravo i jest jedna vrsta ogrlice kojom sam vezan. Činim se slobodan, a zapravo sam vezan lancima. Gotovo ih čujem kako zveckaju kad hodam.

Pas me budi iz maštanja i vrši malu nuždu. Nije to nešto opasno, ljudi se obično protiv toga ne bune. Eventualno svojim urinom može spaliti travu ako dovoljno puta piša na jedno mjesto. Ono protiv čega se ljudi bune je velika nužda. Propisano je i zakonom da svaki vlasnik psa treba nositi sa sobom vrećicu s kojom će pokupiti izmet. To se valjda primjenjuje samo na naseljena mjesta. Nije mi nikad baš išlo u glavu zašto da pokupljam izmet u šumi? A gdje seru vjeverice i lisice? Gdje sere medo?
No, zakon je zakon. Ja svejedno većinom ne nosim vrećicu za izmet. Nisam dosad imao problema osim jednom kad me neki čovjek nije puštao na miru i hodao tako dugo za mnom dok nisam uzeo vrećicu koju mi je dao i... onda smo se vratili na mjesto zločina i ja sam pokupio pseći izmet.

Prolazim pokraj Vukovarske ulice i vidim par zapaljenih lampaša. To me podsjeća opet na neke stvari koje me muče.
Muči me suludo trošenje državnog novca na referendume. Muči me oduzimanje sloboda i prava drugim ljudima.
Sad su se sjetili i domobrani da će skupljati potpise. A gdje će drugdje skupljati nego pred žarištima istomišljenika?
Bog i 'rvati! Daleko nas je dovela ta uzrečica!
Prošlost... rekao mi je djed da Hrvatska nije ništa naučila iako je od svih članica EU (jedina?) imala rat nakon svjetskih ratova. Netko je negdje spalio hrvatske zastave. Neprijatelj ni danas ne spava. Svi mi znamo tko je neprijatelj... zar ne?
Mi smo zemlja koja ide brzom rotacijom prema desnoj strani političkog opredjeljenja.
Ne kažem da je to samo po sebi loše. Mislim, i desno je politička opcija! Desno je način života zapravo kao što je to i centar i lijevo. S tim nitko ne bi trebao imati problema tako dugo dok se ne uplićemo u živote drugih i drugima ne ukidamo slobode i prava u kojima i sami uživamo.

Ponekad me jedino zaboli kad pročitam da djevojka od 19 godina govori kako je ženi mjesto uz muškarca kojeg treba služiti i ugađati mu. Uz to ide uloga rasplodne krave i brižne majke koja će učiniti djecu dobrim osobama. Dobrim osobama koje će dalje glasati "desno" i koje će neke stvari u životu uzimati zdravo za gotovo (bez razmišljanja). Tako je to radio moj djed, a i moj otac je tako radio. Moj djed je bio u ratu. Moj pradjed je bio u ratu. Moj šukundjed je bio u ratu. Ide se tako u beskraj i uvijek se nekako najmlađi u lozi nađe povučen u duboku prošlost. Uvijek nekako taj najmlađi kaže da mrzi našeg neprijatelja i da neće slušati ništa u vezi njega. Imamo, kao što vidimo, u tome svemu i problem otuđenja. Najviše nesporazuma i mržnje koja proizlazi iz njih, dolazi od premalog poznavanja objekta prema kojem te negativne emocije osjećamo. Jednom kad se približimo tzv. neprijatelju i shvatimo da je i on čovjek kao što smo mi - samo možda koristi drugačije pismo i govori malo (iako imamo MNOGO prepoznatljivih elemenata u jeziku; mi razumijemo našeg "neprijatelja" i on razumije nas. Zapravo u jednom takvom susretu možemo naučiti neke zanimljive riječi koje prije nismo znali!) drugačije od nas - zapitamo se: "Koga ja to mrzim? Zašto mrzim tog čovjeka? Pa ja njega ni ne poznam!"

Nažalost, ovo nije rezoniranje većine (mladih) ljudi. Ima to nešto u odgoju. Te neke prvotne ideje koje kao da su ubrizgane u nas i ne možemo ih se riješiti. Strah stvara traume. Prevelika doza tuge stvara traume. Sin ili unuk jednog branitelja jednostavno ne može dovoljno znati nešto o nekome koga nikad nije osobno upoznao (odnosno čak ni ne te ljude koji su počinili ratne zločine i brutalnosti - jer se o tome zapravo radi - nego također njihove sinove i unuke)! Kamo da uperimo svoj prst? Ljudi imaju razum kao oruđe. Smatram to najvećim darom koji posjedujemo. Evolucijom smo razvili veliku sposobnost za razmišljanje, promišljanje i donošenje tzv. racionalnih odluka. Nitko od ljudi ne koristi svoje maksimalne kapacitete. Samo neki koriste prilično od svojih kapaciteta, a većina koristi samo malo od njih ili ih ne koristi uopće. Ovo nije uvreda nego činjenica. Razum rasvjetljava stvari. "Studiranje" stvari nas "približava" promatranom objektu. Mi doznajemo stvari o njemu i sposobniji smo donositi zaključke. Možemo mi proučavati gadne i zle stvari. Ne kažem da će nas to približiti k objektima i da ćemo mi postati kao oni - zli i iskvareni. Želim reći samo to da ćemo nakon jedne detaljne analize biti sposobniji i kvalificiraniji reći nešto o promatranom. Zlo se događa jer jednostavno premalo znamo. Ili smo spremni donositi zaključke o nekome ili nečemu iz priča koje smo čuli. Priča ljudi koji su ekstremno pristrani. Ljudi koji ne mogu biti objektivni o tim određenim stvarima.



Promatram taj jedan lampaš, ali osjećam da me nešto vuče. Pas nateže uzicu i želi da krenemo dalje s našom šetnjom.
Oh, kako bih želio da i mnogi ljudi učine baš to isto što čini moj dragi pas!

Vuče uzicu i ostavlja stvari prošlosti iza sebe. Pogled je uperen prema naprijed i veseli se svemu što nas očekuje dalje niz ulicu. Ponekad se okreće da vidi što smo to prošli, ali ide dalje niz put. Uvijek ide dalje niz put.


Spiral out.

Oznake: Serija misli: Razmišljanja uz četveronožnog prijat

1. 12. definitivno na referendum glasati PROTIV.
Bojkotirati, doma u pidžami na fotelji ili kauču, ovaj referendum nema smisla jer referendum može biti valjan bez obzira koliko ljudi na njega izađe!

Radi se o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva. Dakle, nije neka nevažna tema.


Zna biti problema s glasanjem (na izborima ili sad referendumu) izvan mjesta prebivališta pa morate znati sljedeće:

"Morate se najkasnije do srijede, 20. 11. 2013., javiti u ured za opću upravu (neovisno o mjestu upisa u registar birača):
- ili osobno, uz predočenje osobne iskaznice i ispunjenog obrasca
- ili poštom, tj. faksom, sa skenom osobne iskaznice i ispunjenim obrascem"

1) Glasovanje uz potvrdu bez navođenja mjesta glasovanja
Birači/ce mogu najkasnije do 20. 11. 2013. od ureda za opću upravu zatražiti potvrdu za glasovanje izvan mjesta prebivališta bez navođenja mjesta boravka na dan referenduma. Tako mogu glasovati na bilo kojem biračkom mjestu u RH uz predočenje i predaju potvrde.

2) Glasovanje bez potvrde s privremenim upisom na drugo mjesto glasovanja
Birači/ce koji znaju gdje će se zateći na dan izbora mogu se na osobni zahtjev privremeno upisati u popis birača u tom gradu ili općini.

Više informacija o svemu možete pogledati na:

Gong - kako ostvariti biračko pravo na državnom referendumu




30. 11. (subota) na Cvjetnom trgu u 12:00 počinje okupljanje za "Marš - Glasam protiv!".
Okupljanje će trajati do 13:00, a predviđena ruta marša je:
Cvjetni trg - Varšavska - Gundulićeva - Ilica - Radićeva - Trg sv. Marka





Ako još uvijek imate neke dileme; pobjednički argument koji u mojoj glavi prevladava se tiče toga da se u državne poslove ne može miješati Crkva i njezino učenje. Ako neki ljudi vjeruju u bajke to je njihova osobna stvar. Unositi elemente privatne sfere u javnu jednostavno nije dopustivo! Bitno je pogledati i što Europa o tome misli. Primljeni smo u zajednicu razvijenih zemalja (uz zadršku pričanja o svim problemima EU) i sad dajemo narodu (koji većinom nije [visoko]obrazovan) da odlučuje o pravima manjine. Najbolje bi bilo da se ti svi fanatici vrate u Srednji vijek jer su im razmišljanja na tom nivou. Problem nastane onda kad takvi ljudi pomisle da mogu uskraćivati prava drugima. Nekad su ljude palili, a danas koriste malo demokratičnije metode. Govore o ljubavi, a sami ju ne priznaju. Najlakše je u glavi stvoriti iskrivljene koncepte pa se ponašati kao da ništa drugo nije stvarno i pravo!



Potiratelji ljubavi, sramite se!

Oznake: Referendum, Mar

Pogled u stranu koji traje nekoliko sekundi. Nekad više, a nekad manje.
Pogled poraza i predaje. Pogled jer ne znaš što da drugo učiniš.

Bio sam izuzetno sretno dijete. Imam dobre roditelje, uvijek smo imali topli dom i nikad mi ništa nije falilo. Kad sam plakao i kad sam bio nesretan, bilo je to jer sam razmaženo derište koje nikad nije okusilo pravu nevolju. Kupao sam se kao kralj u malom „škafu“. Voda je uvijek bila topla i ugodna.
Majka me ribala i nikad nisam bio prljav. Mogu čak tvrditi da je teško postojalo neko dijete koje je ljepše mirisalo. Imao sam fine tople pulovere koje su mi baka i mama štrikale. Jedna učiteljica u osnovnoj školi me zapamtila po tim puloverima pa se čudila i žalila nestanak „onog dobrog dečka u puloverima“. Izrasla je kosa, nabacile su se crne majice sa znakovima bendova. No, nije to toliko bitno.
Bitno je da sam uvijek imao sve što sam trebao da bih imao udoban život. Imam ga i sad. Nisam iskusio neke teške probleme i mogao bi netko reći da moja muka tek dolazi. Ako ikad dođe!
Neke stvari jednostavno dobijemo, a da za njih ništa nismo učinili. Dijete rođeno u imućnijoj obitelji ima sve što želi, ali se ga svejedno ne može kriviti zbog toga jer ono zapravo nema ništa s tim.
Čini se kao da neki imaju više sreće, a neki manje. Materija olakšava život. Ona sama za sebe možda nije dovoljna, ali čini svakodnevicu podnošljivijom.

Sjedim u tramvaju. Tmurno jutro; pada kiša i divlje puše vjetar. Vidim dječaka koji ulazi u tramvaj sa svojim ocem. Otac ide nekud prema zadnjem dijelu tramvaja, a dječak ide od putnika do putnika i moli za novac. Osjećam nervozu. Dolazi konačno i do mene, a ja fiksiram neku nevažnu točku izvan tramvaja svojim pogledom. On mi nešto priča, ali ne čujem ništa jer trešti glazba u slušalicama. Da stvar bude gora držim u ruci ogromni poster na kojem je Ben 10 – dio rođendanskoga poklona za moga kapetana. Osjećam se toliko loše da bih povraćao. Dječak ide dalje. Dok mi se muti pogled, dječak se vraća i sjeda na sjedalo ispred mojeg. Malom dječaku vise noge, toliko je malen da ne može s nogama do poda. Mučnina mi steže vrat dok osjećam neugodan miris. Ne znam koliko dugo, ali dječak se već jedno vrijeme nije oprao. Kad se i prao, tko zna je li voda bila topla. Niz prozor se slijevaju kapljice. U jednom trenutku mi se učinilo da jedna klizi po mom obrazu. Brzo vadim novčanik i dajem dječaku sitniš koji imam. Dotaknuo sam ga po ramenu i on je ispružio svoju malu ruku i uzeo sitniš.

U tom trenutku sam htio urlati. Mučnina mi se malo smirila kad sam mu dao novac, ali što sam zapravo učinio? To što sam mu dao nije nikako dovoljno da se njegovo jadno stanje ukine. Ostatak njegovog djetinjstva vjerojatno je osuđen na bivanje u dosadašnjem stanju. Smucanje po hladnoći s ocem. Traženje nekakve pomoći da kupe kruh i mlijeko ili što već trebaju. Zašto osjećam krivicu?

Zašto sam ja izabran da trenutno budem sretan, a taj dječak nije? Čime sam ja to zaslužio?
Čime se ja zamaram u svom životu? Što meni fali? Zašto sam nezahvalan i žalim u sebi da ne mogu „nabrijati“ dedin Peugeot 106 pa voziti svoju djevojku u njemu? Zašto razmišljam o ljubičastom neonskom svjetlu ispod auta? Taj dječak je gladan. Kad sam ja bio gladan, osim onda kad sam zabludio u nekakvoj asketskoj praksi ili sam namjerno postio? Jesam li ikad bio žedan?
Znam da će netko reći: „Ali što ti tu možeš?“ Kad netko baci hranu, onda mu se kaže da su djeca i ljudi po svijetu gladni. Odgovara se: „Pa kaj? Ionako ta hrana koju ja sad bacam ne može završiti u njihovim ustima!“
Ok, ne može. No što sad? Bolje ništa ne učiniti po tom pitanju, pa čak ni sebe ne promijeniti i živjeti svoj divljačko rastrošni lifestyle? Nisam više toliko naivan pa da vjerujem u mogućnost nekakve preraspodjele dobara u svijetu. Bogati će imati i razbacivati će se s tim, a oni koji su gladni ionako ništa neće dobiti osim ako neće imati sreće ili ako se ne „trgnu“. Što to znači trgnuti se u ovom slučaju ni sam ne znam. Nekako mi je logičnije da čovjek koji ima mogućnosti pomogne onom koji te mogućnosti nema. Što je za mene bio taj sitniš koji sam dao? Sam naziv govori: to je za mene bio samo sitniš. Dječak možda na trenutak suzbije svoju glad.

Osjećam li se dobro?
Ne.

Osjećam stid i mučnina mi se opet vraća kad samo pomislim koliko je onih koji nemaju krov nad glavom i onih koji umiru dok ja ovo pišem na svom laptopu u svojem toplom domu.



Pitam se koliko će još pogleda u stranu biti.
Pogleda u stranu. Pogleda poraza i predaje.

Oznake: dje;ak, petica, švicarski durex, materija

Danas je 8. 11. 2013. godine Gospodnje.

Ne razumijem zašto svugdje piše (osim kada to piše neki pripadnik trenutno najpoznatije inicijative u Hrvata ili samo neki veliki vjernik) "homofobni" referendum, a on će se na kraju provesti i odlučivati ćemo o pravima jedne manjine u ovoj zemlji.
Ne ljuti me to sve skupa previše. Mislim, mogao bih se živcirati zbog idiotizma većine ljudi u ovoj maloj lijepoj državi, ali zašto?
Što će se promijeniti?
Ako barbari žele glasati da bi ukinuli nečija osnovna ljudska prava, ok! Sakupili su dovoljno potpisa i evo im ga.
Gospodin je valjda na nebu zadovoljan. Gospodine usliši nas!

Novac potreban za održavanje tog referenduma je bio spomenut jednom ili par puta, ali sad se više ni ne spominje. To kao da nije valjani argument. Sve se vrti oko novca, ali dok dođe do nekog božanskog pitanja, onda on nije bitan.

Parlament je izglasao da pitanje prolazi bez da ga provjeri Ustavni sud.
Tu su se našli čak i ljudi koji su kao trebali biti bolji i misliti drugačije. Ne kažem ništa posebno kad kažem da su dvije najveće i najpopularnije stranke u Hrvatskoj zapravo jedno te isto. Ipak, to je dobro tu i tamo naglasiti da se razbije iluzija o tome da je netko drugačiji od tih tzv. velikih igrača. Dok se treba sviđati narodu, mijenjaju se mišljenja kao što se mijenjaju gaće. Dok bi barem bilo samo 50% političara od onog koliko ima ljudi koji ne mijenjaju gaće! Bilo bi već sve malo bolje iako se opet ništa ne bi promijenilo.
Mišljenja se teško mijenjaju, a oni koji imaju drugačija padaju pod pritiskom svjetla pozornice. Bitni su glasovi. Sad kad narod želi "glasati" o pitanju koje je konzervativne prirode, odjednom su svi konzervativni - pa čak i oni za koje smo mislili da su malo... otvoreniji.

Narod koji koristi internet i faKebook sve više sudjeluje u trendu izražavanja mišljenja preko profilnih slika (tzv. profiluša). Nekad su ih mijenjali dnevno, ili u boljem slučaju tjedno, zbog popularnosti, a sad se mijenja i zbog izražavanja mišljenja. Valjda tako prepoznaju jedni druge pa se dodaju kao prijatelji da bi se osjetili sigurnijima u svoja mišljenja. Gledajući promjene na news feedu, ipak ima više onih kojima se profiluše crvene i piše veliko PROTIV. Možda bih zbog toga trebao biti ponosan i misliti da imam prave ljude za prijatelje na faKebooku?

Tko zapravo jebe sve te pedere i lezbijke? Pa oni nisu ljudi! Bog nije htio takve i nije zamislio to tako da bi se dvoje ljudi dirali penisima ili vaginama! To je jednostavno protuprirodno i nema se što tu raspravljati.
Oh, kako bih želio razgovarati s tim njihovim B/bogom! Oh, kako bih ga želio pitati zašto je takav šupak!
Zar ne voliš svu svoju djecu Oče? Zar nije bitna ljubav, a ne to jel se netko može ili ne može prokreirati?


Tko su zapravo ti kršćani i te sekte koje misle da mogu napraviti nekakve inicijative i zakidati prava drugim ljudima?
Kako je to uopće moguće da se nađe 700 tisuća ljudi, potpiše nekakav papir i onda dobivamo svi jedan drugi papir na kojem odlučujemo o pravima ljudi koji su manjina u ovoj državi?
Gdje je onda kraj takvom ponašanju? Zašto ne bi onda i Srbima ili Romima ili tko-zna-kome-sve-ne-tko-je-manjina-u-ovoj-državici zabranili da sklapaju brakove ili posvajaju djecu? Ajmo onda svima zabraniti i napraviti čistu, 100% sposobnu za prokreaciju Hrvatsku!




Da b/bog ima profilušu, pisalo bi: "Neka moja djeca odluče!"
Pa jebemu Oče, zašto si onda većinu stvorio tako glupu i primitivnu?

Oznake: Homofobija, Referendum, kršćani, fanatici

Danas je 3. 11. 2013. godine Gospodnje. U roku mjesec dana bi se trebao održati referendum za koji se skupilo dovoljno potpisa.
Građanska inicijativa "U ime obitelji" je obavila dobar posao i sakupila je dovoljno potpisa od ljudi koji razmišljaju kao oni.
Oni bi rekli da je to i jedini "normalan" i "prirodan" način razmišljanja.
Kako god bilo, oko tog referenduma će još biti mnogo polemika jer ima onih koji misle da narod ne može samo tako stavljati nešto u Ustav RH. Ljudi imaju pravo na svoje mišljenje, ali imamo posebno školovane ljude za takve stvari koji bi trebali bolje znati kako stvari ulaze u Ustav od običnog puka - nije mi namjera nekog omalovažavati; samo koristim tu terminologiju.
Vidjet ćemo što će se dalje zbivati po tom pitanju.

Što bi jednog mladog čovjeka moglo u tome svemu mučiti?
Pa, svašta.

Cijela ta rasprava oko homoseksualaca može mladom intelektualcu biti mučna. Ljudi se odgajaju. Ljudi koji nas odgajaju bitno utječu na naša mišljenja. Djeca su posebno prijemčiva za ideje i brzo uče. Ljudi koji nas odgajaju su bili također odgajani.
Odgoj se vrši i u školi. Uče nas što je normalno i što se smije, a što ne smije.
Živimo u zemlji koja je na papiru (službeno) sekularna država. Postoji jedna posebna zajednica koja se okuplja pod imenom Crkva. Ona je vjerska po svom karakteru. Crkva nas također odgaja. Crkva, dapače, ima jednu višu instancu na koju se poziva.
Ta instanca se zove B/bog. Bog je svemoćno biće koje živi na nebu i prati sve naše postupke, a neki kažu da može pročitati i naše misli pa mu ni namjere ne ostaju skrivene. Na kraju će se dogoditi tzv. posljednji sud na kojem će B/bog odrediti tko su stvarno njegova djeca, a tko nisu. Bog je, dakle, stvorio čovjeka. Prvo muškarca kojemu je bilo dosadno pa ga je B/bog operirao, izvadio mu rebro i od tog rebra mu napravio družicu. Muškarac i žena: dva različita spola. Ti prvi ljudi su zaribali neke stvari pa ih je njihov Stvoritelj izbacio iz rajskog vrta. Od onda se mi ljudi mučimo i znojimo i krvarimo. Nauk ide tako dalje.

Sve je to sasvim odlično. Svaka religija (mi se posebice bavimo kršćanskom crkvom i naukom jer su aktualni na našem području) ima svoju priču. Tako se jednostavno lakše uči. I djeci kad su mala dajemo razne priče (bajke, basne, itd.) da ih lakše naučimo stvari. To jest, naučimo ih što je normalno, a što nije. Svako učenje (možda bi bilo bolje reći: doktrina) ima disciplinirajuću funkciju. Kad bolje razmislite, svaka priča (stvarna ili nestvarna) koju ste ikad čuli ima i normativnu funkciju. Ona postavlja norme po kojima se vi onda ravnate u svom životu i određujete što se smije, a što ne smije; što je dobro, a što loše.

U čemu je problem?

1) Prvi problem je u tome što bi nam moglo biti teško za shvatiti zašto visokoobrazovani ljudi (diplome, postdiplome - to jest, doktorati) i dalje "vjeruju" u bajke i basne. Kad čovjek prestane vjerovati u djeda Božićnjaka i ostalu ekipu iz djetinjstva? Kad čovjek shvati da ne postoje ona sva čarobna bića (osim možda genetskim inženjeringom!) o kojima je slušao/čitao kao malen?
Kad čovjek shvati da se iza jednog takvog fiktivnog bića skriva čovjek? Čovjek niži od svih vrsta ljudi. Čovjek željan manipulacije nad drugima; čovjek željan da ispire mozgove drugih potpuno zdravih ljudi - pogotovo mladih ljudi.
Drugim riječima: kad čovjek počne koristiti razum? Zašto se znanstvena metoda (koja se pokazala izrazito korisnom - uz male izmjene kad se u sve uplela kvantna teorija i subjekt koji utječe na objekt koji promatra) ne primjenjuje na sve stvari?
Zašto se znanstvena metoda koristi u modernoj znanosti, ali kad dođe do nekih "osjetljivih" pitanja onda rasprava i otvorenost umire? Kakva je to svetinja koju ljudi nazivaju "religija"? Što je to svetinja?
Zašto postoje mjesta na koja razum može, ali mu nije dopušteno?

Religija je pasivna i daje nam pravila po kojima bi trebali živjeti. Znanost je progresivna i razbija obrasce ponašanja koji se pokažu kao nekorisni i neupotrebljivi.
Nije teško vidjeti zašto bi se ova dva "životna stila" mogla međusobno potirati. Konzervativni ljudi su kao religija koja je naučena na neke stvari pa ju smeta kad dođe čovjek otvorena uma (znanost) i dokaže im da njihova vjerovanja ne drže vodu.
Odgovor takvim ljudima je: možete biti ljuti samo na sebe, koliko god ovo čudno zvučalo, jer ne koristite ono najbolje što vam je vaš B/bog dao.

Predloženo rješenje: Ispitaj sve. Stavi na kušnju i najmanju stvar za koju misliš da je točna. Istražuj! Nikad nemoj stati i nemoj biti zadovoljan dok nisi došao do "istine". Ako su stvari previše dubiozne, ne donosi ishitrene zaključke. I nikakvo stajalište (polimišljevina - mišljenje koje je nastalo istraživanjem različitih stvari - gledanja iz različitih kutova) je bolje od krivog stajališta (jednostrano; mišljenje prije iskušanih svih načina i ideja).


2) Što se zapravo događa s tim "homoseksualcima"? Tko su ti ljudi i jesu li oni uopće ljudi kad ih se tako zakida?
Zašto religioznim ljudima ti homoseksualci ne daju spavati po noći? Zašto se bude usred noći, ljuti na homoseksualce?
Ljudi su čudna bića kojima se svašta sviđa. Da odmah zatvorim prolaz kroz koji će veliki borci svjetla pokušati nahrliti:
Da, treba zaštititi one koji se ne mogu sami štititi. Nećemo ljudima dopustiti da spolno opće (siluju) s drugim životinjama koje nisu ljudi.
Ne, nećemo dopustiti da pedofili diraju našu djecu. Postoje i takvi ljudi, oni vole te neke stvari. Svašta čovjeka pali.
No, koja je razlika između jednog homoseksualnog para i ovih gorespomenutih parova (čovjek - životinja koja nije čovjek; odrasla osoba - dijete)? Odgovor na to pitanje je lagan i glasi: u prvom slučaju imamo pristanak. U drugom i trećem slučaju pristanak ne postoji. Pedofili koji "love" djecu vole da ona budu mala. Postoji onaj degutantni vic o tome da je za pedofila već prestaro ako hoda. Bolesnu šalu na stranu, djeca razvijaju svoju seksualnost "prirodno". Ona eksplodira tamo negdje u razdoblju koje se naziva pubertet. Za pedofile je onda već "prekasno". Ima možda i ljudi koji bi tvrdili da su neljudske životinje pristale imati spolni odnos s njima, ali to ne drži baš vodu.


Denis i Ivan se vole. Mnogi bi željeli opovrgnuti njihovu ljubav i njihovu zrelost, ali Denis ima 25 godina, a Ivan 28. Sreli su se na jednom druženju kod zajedničke prijateljice. Kod njih je pubertet gotov; dakle, to nije nikakva faza. Oni međusobno osjećaju fizičku, emocionalnu, a možda čak i duhovnu privlačnost! Žele zajedno živjeti i žele imati prava koja imaju ljudi koji su u braku. Ti ljudi koji su u braku se također vole i žele živjeti zajedno. Svaki čovjek mora imati osigurana svoja prava u državi.
Denis i Ivan se konačno odlučuju za brak, ali sve im propadne kad shvate da su neke budale izglasale da se u Ustav stavi da homoseksualna zajednica ne može biti brak. Nema braka, nema prava.



3) Treći problem se nadovezuje na gornju priču.
Uz pojam braka se veže i pojam obitelji. Tako barem rade pripadnici inicijative "U ime obitelji".
"Brak je zajednica jednog muškarca i jedne žene, temelj obitelji i idealno mjesto za rađanje i odgoj djece."

Iz kuta političke teorije (ili filozofije politike) gledano: obitelj je osnovna jedinica države. Moglo bi se reći da je obitelj država u malom. Zapravo, proučavajući ustroj obitelji, proučavamo ustroj države.
Kad to tako kažemo, obitelj je zapravo dio sekularnog, a ne religijskog ili nekog drugog ustroja.
Brak i obitelj se isprepliću pa je onda pripadnik obitelji netko tko je u braku i tko ima potomke (svoje vlastite ili posvojene). Biste li rekli da Angelina Jolie i Brad Pitt ne tvore obitelj sa svojom posvojenom djecom?
Članovi bračne zajednice imaju neka određena prava koja nemaju oni koji nisu u braku.
Najviše spomenuti primjer je onaj da u slučaju da jedan od partnera u istospolnoj zajednici umre, a da nije prethodno napisao oporuku, njegov partner služebno ne dobiva ništa od zajedničkog vlasništva. Ostatke dobiva obitelj preminulog.

Dobra vam je ta taktika s poistovjećivanjem obitelji i braka, ali rješenje je recimo u tome da se te dvije kategorije odvoje ili da se jednoj od tih kategorija daju prava bez obzira na odnos spolova partnera. Borba za posvajanje djece od strane homoseksualnih parova je drugi par rukava. To tek slijedi i bit će mnogo gore od ovog sa službenim i pravnim statusima braka i obitelji i čega sve ne što je društvo ispljunulo kad je nastalo.

Zašto religijski fanatici misle da se mogu miješati u ustroj države? To nitko ne zna. Zašto su protiv ravnopravnosti svih ljudi i jednakih prava za sve ljude? To je još manje poznato. Sve je još manje jasno što se tu zapravo događa kad se baci oko na ta sva silna učenja o suosjećanju i ljubavi. Gušenje ljubavi i slobode, samo to vidim u cijeloj ovoj priči.
Ljubav? Da, ali onako kako smo ju mi zamislili! Ja ne želim i neću biti pod utjecajem ljudi koji svojim umnim konceptima ograničavaju potencijale ljubavi.

Rješenje: ljudi bi trebali pustiti da sekularna država radi svoj posao. Religija neka bude iza zatvorenih vrata. Svatko ima pravo da vjeruje u B/boga i da se klanja križu na zidu. Svatko ima, također, i pravo da vjeruje u leteće medvjediće.
Privatna sfera je onakva kakvu si mi složimo - dokle god ne škodimo nekom drugom prakticirajući naše načine.
Javna sfera je zajednička sfera svih ljudi. Zašto neki ljudi misle da mogu unositi svoja vjerovanja (koja strogo spadaju pod privatnu sferu!) u javnu sferu? Zašto neki ljudi misle da mogu u kući proizvesti hrpu smeća (intelektualnog u ovom slučaju) pa ju onda staviti nasred ceste da i drugi to gledaju (i miriše)? Čekajte, iznošenje smeća na cestu je kažnjivo zakonom? Treba se smeće odložiti na ispravan način?
Ne razumijem zašto onda ne bi kaznili i religijske fanatike koji iznose tone "smeća" svaki dan u javnu sferu.
Sad čak i pokušavaju samu bit javne sfere (Ustav) promijeniti. Što je slijedeće?




Aftermath - matematika (izračuni) nakon izrečenog

Hrvatska je ušla u Europsku Uniju. Zajednicu visoko sofisticiranih država koja je imala (i ima?) lijepe ideale. Da, ima i EU svoje probleme i manjkavosti, ali ulazak u EU ne znači samo ekonomsko iskorištavanje i isisavanje resursa nove članice nego znači i međunarodno priznanje. Hrvatska svojim ulaskom u EU staje uz bok velikim zemljama - uz svu kritičnost, postoje "velike" zemlje. Ako već nisu "velike", sigurno su veće od Hrvatske. Hrvatska je izašla iz svog barbarizma ili joj je barem sad olakšan put do zvijezda. Trnje smo prošli. Lebdimo iznad trnja.

Situacija je ipak malo drugačija. Trnja ima dovoljno za izvoz. Hrvatska je i dalje barbarska zemlja puna zatucanih religijskih fanatika. Religijskih fanatika ranjenih ratom od kojeg se nikad nećemo oporaviti. Vrbe bi i danas najradije ukrasili tijelima i glavama naših susjeda. Najbolje da odvojimo glave i tijela na različite vrbe pa da smo sigurni da više nisu među živima.
Imamo još uvijek borce za domovinu (to su vjerojatno njihova djeca ili čak možda unuci) koji skidaju dvojezične natpise u najfragilnijem gradu u Hrvatskoj. To je prava sofisticiranost! Kad ne možeš vidjeti neko drugo pismo jer ti se od toga okreće želudac i mržnja raste. Baš smo multi-kulti! Što je najgore, naši spomenuti susjedi i mi smo dio iste kulture.
Uz političare, na vrhu hranidbenog (društvenog) lanca imamo i duhovne vođe u haljama koji su sve ove gluposti s homoseksualcima i zakuhali. Ne valja ima zdravstveni odgoj koji uči mladog čovjeka njegovoj seksualnosti. Ne valja im znanost i dokazive stvari. Oni bi dogmu koju mogu baciti puku i tom dogmom držati ljude pokornima.
Ima taj zdravstveni odgoj i neke veze s onim forama o zabrani spolnog odnosa prije braka. Da slučajno ne bi neki mladi vjernik dobio ideju o onom što mu se diže u gaćama kad vidi neku djevojku ili - ne daj Bože - nećemo na to ni pomišljati! - momka.
Javlja mi se beskonačni lanac pitanja. Što s tim nagonima? Kad će seksualna frustracija eksplodirati? Tko će nastradati na kraju? Moram li se stvarno ševiti samo onda kad se želim prokreirati? Mislim da imam problem.



“Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?”

Ja sam za to da ljudi imaju jednaka prava i da ih se ne zakida za njihova prava ako vole drugačije od onog što se smatra "uobičajenim". Uobičajeno ne postoji. Razumijete?

Oznake: homoseksualnost, ljubav, u ime jedne vrste obitelji