Nekako su mi najbolje večernje šetnje sa psom. Po mogućnosti je odlično kad je to nedjelja.
Ljudi točno odu s mise, mjesta gdje prakticiraju svoju religiju. Neki od njih možda i duhovnost, ali u to više nisam nimalo siguran.
Pas i ja kročimo ulicama. Betona je, naravno, više, ali hvatamo svaku travu koju možemo.
Pustim ju ponekad da ide ispred mene. Ima osjetljiv želudac pa onda moram ipak paziti da nešto ne pojede što bi joj naškodilo.

Udišem hladan zrak. Žustre šetnje nisu dobre samo za tijelo nego se čini da bistre i um. Nekad mi u trenutku dođe jako puno misli i ideja. Nekad neke od njih zapamtim, a ponekad zaboravim baš sve.
Ovaj pas kojeg šećem živi bolje od nekih ljudi. Jede, odlazi u šetnje i spava. To nije uopće loše. Imala je sreće.
Ima jako puno psećih, mačjih i ostalih životinjskih života koji nisu toliko sretni. Ogrlica koju nosi oko vrata je nešto slično kao jakna koju nosim na sebi. Na neki način, znak prestiža i znak da mi nije toliko loše.
Zanimljivo. Jakna zapravo i jest jedna vrsta ogrlice kojom sam vezan. Činim se slobodan, a zapravo sam vezan lancima. Gotovo ih čujem kako zveckaju kad hodam.

Pas me budi iz maštanja i vrši malu nuždu. Nije to nešto opasno, ljudi se obično protiv toga ne bune. Eventualno svojim urinom može spaliti travu ako dovoljno puta piša na jedno mjesto. Ono protiv čega se ljudi bune je velika nužda. Propisano je i zakonom da svaki vlasnik psa treba nositi sa sobom vrećicu s kojom će pokupiti izmet. To se valjda primjenjuje samo na naseljena mjesta. Nije mi nikad baš išlo u glavu zašto da pokupljam izmet u šumi? A gdje seru vjeverice i lisice? Gdje sere medo?
No, zakon je zakon. Ja svejedno većinom ne nosim vrećicu za izmet. Nisam dosad imao problema osim jednom kad me neki čovjek nije puštao na miru i hodao tako dugo za mnom dok nisam uzeo vrećicu koju mi je dao i... onda smo se vratili na mjesto zločina i ja sam pokupio pseći izmet.

Prolazim pokraj Vukovarske ulice i vidim par zapaljenih lampaša. To me podsjeća opet na neke stvari koje me muče.
Muči me suludo trošenje državnog novca na referendume. Muči me oduzimanje sloboda i prava drugim ljudima.
Sad su se sjetili i domobrani da će skupljati potpise. A gdje će drugdje skupljati nego pred žarištima istomišljenika?
Bog i 'rvati! Daleko nas je dovela ta uzrečica!
Prošlost... rekao mi je djed da Hrvatska nije ništa naučila iako je od svih članica EU (jedina?) imala rat nakon svjetskih ratova. Netko je negdje spalio hrvatske zastave. Neprijatelj ni danas ne spava. Svi mi znamo tko je neprijatelj... zar ne?
Mi smo zemlja koja ide brzom rotacijom prema desnoj strani političkog opredjeljenja.
Ne kažem da je to samo po sebi loše. Mislim, i desno je politička opcija! Desno je način života zapravo kao što je to i centar i lijevo. S tim nitko ne bi trebao imati problema tako dugo dok se ne uplićemo u živote drugih i drugima ne ukidamo slobode i prava u kojima i sami uživamo.

Ponekad me jedino zaboli kad pročitam da djevojka od 19 godina govori kako je ženi mjesto uz muškarca kojeg treba služiti i ugađati mu. Uz to ide uloga rasplodne krave i brižne majke koja će učiniti djecu dobrim osobama. Dobrim osobama koje će dalje glasati "desno" i koje će neke stvari u životu uzimati zdravo za gotovo (bez razmišljanja). Tako je to radio moj djed, a i moj otac je tako radio. Moj djed je bio u ratu. Moj pradjed je bio u ratu. Moj šukundjed je bio u ratu. Ide se tako u beskraj i uvijek se nekako najmlađi u lozi nađe povučen u duboku prošlost. Uvijek nekako taj najmlađi kaže da mrzi našeg neprijatelja i da neće slušati ništa u vezi njega. Imamo, kao što vidimo, u tome svemu i problem otuđenja. Najviše nesporazuma i mržnje koja proizlazi iz njih, dolazi od premalog poznavanja objekta prema kojem te negativne emocije osjećamo. Jednom kad se približimo tzv. neprijatelju i shvatimo da je i on čovjek kao što smo mi - samo možda koristi drugačije pismo i govori malo (iako imamo MNOGO prepoznatljivih elemenata u jeziku; mi razumijemo našeg "neprijatelja" i on razumije nas. Zapravo u jednom takvom susretu možemo naučiti neke zanimljive riječi koje prije nismo znali!) drugačije od nas - zapitamo se: "Koga ja to mrzim? Zašto mrzim tog čovjeka? Pa ja njega ni ne poznam!"

Nažalost, ovo nije rezoniranje većine (mladih) ljudi. Ima to nešto u odgoju. Te neke prvotne ideje koje kao da su ubrizgane u nas i ne možemo ih se riješiti. Strah stvara traume. Prevelika doza tuge stvara traume. Sin ili unuk jednog branitelja jednostavno ne može dovoljno znati nešto o nekome koga nikad nije osobno upoznao (odnosno čak ni ne te ljude koji su počinili ratne zločine i brutalnosti - jer se o tome zapravo radi - nego također njihove sinove i unuke)! Kamo da uperimo svoj prst? Ljudi imaju razum kao oruđe. Smatram to najvećim darom koji posjedujemo. Evolucijom smo razvili veliku sposobnost za razmišljanje, promišljanje i donošenje tzv. racionalnih odluka. Nitko od ljudi ne koristi svoje maksimalne kapacitete. Samo neki koriste prilično od svojih kapaciteta, a većina koristi samo malo od njih ili ih ne koristi uopće. Ovo nije uvreda nego činjenica. Razum rasvjetljava stvari. "Studiranje" stvari nas "približava" promatranom objektu. Mi doznajemo stvari o njemu i sposobniji smo donositi zaključke. Možemo mi proučavati gadne i zle stvari. Ne kažem da će nas to približiti k objektima i da ćemo mi postati kao oni - zli i iskvareni. Želim reći samo to da ćemo nakon jedne detaljne analize biti sposobniji i kvalificiraniji reći nešto o promatranom. Zlo se događa jer jednostavno premalo znamo. Ili smo spremni donositi zaključke o nekome ili nečemu iz priča koje smo čuli. Priča ljudi koji su ekstremno pristrani. Ljudi koji ne mogu biti objektivni o tim određenim stvarima.



Promatram taj jedan lampaš, ali osjećam da me nešto vuče. Pas nateže uzicu i želi da krenemo dalje s našom šetnjom.
Oh, kako bih želio da i mnogi ljudi učine baš to isto što čini moj dragi pas!

Vuče uzicu i ostavlja stvari prošlosti iza sebe. Pogled je uperen prema naprijed i veseli se svemu što nas očekuje dalje niz ulicu. Ponekad se okreće da vidi što smo to prošli, ali ide dalje niz put. Uvijek ide dalje niz put.


Spiral out.

Oznake: Serija misli: Razmišljanja uz četveronožnog prijat