Marketing
Razgovori na +60
"Okej! Ti nalij još malo vode na peć, a ja ću vitlati ručnikom. Nemoj previše... ne, ne, neeeee!!!"
*Krikovi boli zbog pečenja kože*
Mislim da se polako približavam kraju ciklusa postova o međuljudskim odnosima i primjerima koji bi nekome možda mogli olakšati ili ukloniti neke dileme. Ili možda samo pokazati da ima i takvih situacija, a ako ništa drugo, možda nekoga sve to skupa dobro nasmije. Moram priznati da u zadnje vrijeme dosta s ljudima pričam o tim stvarima jer je to ipak uvijek aktualno. Svi kad-tad imaju probleme u tom području pa su voljni pričati o tome i više nego o nekim drugim temama. Ljudi uvijek traže rješenje za ono što ih smeta, a područje veza i ljubavi je jedno od najbolnijih točaka po tom pitanju. Dok nemaš problema, onda si najsretnija osoba na svijetu, a kad ih imaš onda možeš pasti u najdublje ponore, samo ako to dopustiš. Dalo bi se o tome pisati cijele knjige i one su o tome i napisane, a pišu se i u ovome trenutku kad ja ovdje piskaram. Neki to smatraju trivijalnim i dobio sam neke primjedbe da se mladi student filozofije ne bi trebao baviti tim stvarima, ali zanimljivo je da baš to ljudi najviše čitaju, a kad ja imam nešto o nečemu za reći, to ću i učiniti.
Inspiraciju crpim najviše iz razgovora sa svojim prijateljima i najzanimljivije je kad se naša mišljenja u nečemu razilaze. Tada je moja pozornost najveća, a nema mi većeg veselja dok dvije osobe uđu u debatu. Tu nalazim materijal za pisanje postova s ovakvom tematikom.
Baš to se dogodilo jučer na jednom od privatnih partija na kojima tu i tamo znam biti. Smatram to kao neku vrstu simpoziona (grč. "piti zajedno") na kojem se uvijek nešto novo može naučiti ili utvrditi staro gradivo. Krećem se trenutno (već jedno duže vrijeme) u društvu mladih ljudi koji imaju plan i koji hrane svoj mozak knjigama i ostalim pornografskim sadržajima za um. Glavni interes im je politika i razna svjetska pitanja, ali stalno zapravo "skliznemo" u područje filozofije i dubljih ljudskih pitanja. Objašnjavao sam već zašto mislim da su međuljudski odnosi bitni za mlade ljude (pa tako i one koji se bave ozbiljnim temama ili to oni samo misle) pa se više na to neću vraćati.
Što reći osobi koja kaže da su novci najbitnija stvar u životu?
Materijalistički pogled na stvari u ovako postavljenom sistemu je jako privlačan i neopreznom umu bi to lako moglo postati glavna nit vodilja. Nije čak ni to loše i jako puno ljudi se posvećuje u životu samo poslu koji im na kraju donese ogromne pare za stvari koje žele, ali i za njihovu obitelj. Novac ili bolje reći ogromne količine novca znatno olakšavaju život i nisam siguran koliko danas među mladima ima pustinjaka koji bi odbacili materijalno. Ionako je to danas zapravo i nemoguće kao što je recimo nemoguće odbaciti Internet i osobno računalo ili laptop jer se sve događa preko toga. Recimo, studij je danas nemoguće završiti bez posjedovanja računala i internetske veze (razna online predavanja, webinari ili samo ostavljeni materijali za olakšano učenje na sustavima koji omogućavaju tzv. učenje na daljinu). Što bi onda značilo odbaciti materijalno u ovo vrijeme?
To znači smanjiti svoje potrebe i želje na minimum, ali sam nastavak života zahtijeva barem nekakvo korištenje onoga što bi trebali odbaciti kad bi u potpunosti željeli napustiti sve svjetovno. Postoji li danas netko tko se zaogrne u nekakvu krpu i ode u neku špilju i tamo kontemplira o bitnim stvarima u životu? Navodno materijalno i otežava neka dublja promišljanja jer je ono kao nekakav obruč oko našeg vrata, a da ne kažem da materijalno zahtijeva stalno obnavljanje i brigu da ono što imamo ne propadne. Današnji veliki mislioci žive u uređenim stanovima ili kućama i imaju kakav-takav komfor, već prema svojim željama, ali i mogućnostima. Bi li se trebalo takve ljude kriviti što imaju to i žele to imati? A s druge strane, jedan moj stariji kolega je jednom rekao: "Hah, probaj ti čitati Hegela na prazan želudac. Zavrtjet će ti se u glavi još gore nego kad si sit i napit."
Znači, postoje različita mišljenja o pitanju imanja i neimanja i njihove povezanosti s razmišljanjem o bitnim stvarima u životu.
Što reći mladom čovjeku koji kaže da djevojke žele samo novce?
To mišljenje prvo izaziva smijeh, ali onda jedan od mojih prijatelja kaže: "Pa čuj... u biti se sve vrti oko novca i kad čujem nekog da mi tako kaže, moram se jednostavno zamisliti. Istina, smijem se, ali nakon malo vremena mi taj osmjeh s lica nestane i ozbiljno se pitam što se tu zapravo događa s tim stvarima."
Naravno i muškarci (dečki) žele novce, ali patrijarhat je takav da obično cure od dečki nešto žele i ideja je da bi dečki trebali curama ugađati s kupovanjem raznih stvari. Nigdje nisam vidio da bi se baš detaljno opisivalo neko udvaranje (barem moderno, možda bi moj online prijatelj Jelenko Medenko našao neki primjer u starini) žene muškarcu koja bi njega vabila s novcima i draguljima. Obično je obrnuto, zar ne?
Na nas dečke se onda i stvara svojevrsni pritisak da bi mi morali djevojke darivati, a one nama daju poklone samo za rođendan, obljetnicu ili neku takvu prigodu. Ljudi moji, prošla su vremena kad je žena bila zatvorena u kuhinju, to jest kuću i kad nije imala svoje prihode. Danas mnoge žene (ne znam postotke) imaju veći dohodak nego njihovi muški partneri. Svejedno, na muškima je da obasipaju svoje cure s raznim stvarčicama, sve od slastica do Porschea.
Mladi čovjek koji kaže da djevojke žele samo novce, naravno, generalizira i radi logičku pogrješku u svom zaključivanju.
On se očito susreo s takvima i ne možemo ga kriviti, ali zašto onda tako puno ljudi ima problema s pitanjima u svezi novaca i motiva zašto je netko s nekim u odnosu? Svi takvi kao da se boje da baš njihov odnos nije sponzorski više nego altruistički. Ako ima dečki koji su s curama samo radi seksa, onda vjerojatno ima i djevojaka koje su s dečkima samo radi njihovih novaca. Jednom sam pred ocem ismijavao one teške štrebere koji u srednjoj školi samo uče i jedini prijatelji su im knjige (divlja vremena koja se očito mijenjaju i onaj koji okrivljava postaje kao oni koje je okrivio; mladost ludost) pa mi je on rekao: "Ti si naivna budala. Sad furaš tu dugu kosu i podrapane hlače, sviraš u rock-bendu i imaš djevojke. Ismijavaš tog dečka koji je sam, a kad ćete imati trideset i pet, ti ćeš i dalje svirati u svom podrumu, a on će voziti Ferrari u kojem će biti tri prelijepe žene."
U biti, da. Moglo bi biti tako osim što sam ja u međuvremenu postao knjiški moljac, ali se ipak ne bavim jako profitabilnim stvarima. Ferrari vjerojatno neću imati, ali pitam se ponekad bih li ga i želio imati ako uzmem u obzir da će onda oko mene biti jato prelijepih žena. Tko ne bi želio imati prelijepe žene oko sebe? E pa, svi bismo mi željeli, ali ne znam bismo li baš svi digli ruku kad bi se pitalo: "Tko želi biti okružen prelijepim ženama, ali je to sve radi dubine vašeg novčanika i mjerača brzine koji ide preko 300km/h?"
*Tišina u publici*
Čini se da ipak nekad biramo stvari koje se ne mogu kupiti novcem. Da, crveni Ferrari je vjerojatno krasna igračka i mami poglede i uzdahe, ali ako je on jedina stvar zašto je netko s nama... to nam se baš i ne sviđa. Čak i materijalist želi da ga se voli radi onoga što on u svojoj biti jest. On je samo zamotan svim tim slojevima materije toliko da se ponekad više ni ne vidi što je on zapravo. Znači li to da je siromašniji čovjek u prednosti što se tiče ljubavi? Znate ono: "Voljet ću te i biti s tobom pa makar živjeli u zadnjoj rupi na svijetu." Onda dođe račun za struju i treba kupiti pelene za bebu i ode sve kvragu. Ljubav se, ipak, ne može kupiti. Novac ne kupuje ljubav. Mislim na onu ljubav gdje odeš u neki klub i nađeš djevojku koju pitaš za broj pa se viđate i službeno ste skupa pa se rodi ljubav. Neki drugi oblici "ljubavi" se sigurno daju kupiti. No, oni nisu ništa drukčiji od onog divljačkog vozikanja u Ferrariju, a žena koja je kraj tebe više gleda tvoj brzinomjer nego tebe. Očito postoje neke stvari koje se ne kupuju novcem i djevojke koje su s nekim samo radi novaca su u najmanju ruku površne. Reći da su svim djevojkama bitni samo novci je reći da su sve djevojke površne. A to nije tako i mislim da čak i sam čovjek koji izjavljuje to ne bi nikad rekao da mu je cura površna. Ne bi pred njom, ali ne bi zapravo ni u sauni sa svojim prijateljima. Površni ljudi privlače površne ljude. Neki odrastu, a neki ostanu na tom nivou i kad prođu ono što je Mayday nazvala "presvježe" godine. Drugo je i to da mislim da se iz tih "svježih" godina izlazi iskustvom, naravno, ali izlazi se i razmišljanjem. Razum je krasan alat koji razlaže gotovo sve stvari na sitnije elemente dok nam konačno sve nije jasno. Tako zapravo kad netko izjavi da su ljudima (curama, dečkima, kome god) bitni samo novci, moramo samo malo prokopati po njihovim željama i mišljenjima i obično već nakon dvije-tri rečenice vidimo da nije baš tako. Zašto onda ustrajemo na tom mišljenju i olako ga previše ljudi ispušta sa svojih usana? Ne znam. Možda je to još jedna smicalica u koju zapadamo kad se previše uljuljkamo u sustav koji podržava materiju više nego duh.
Želio sam napisati još nešto u svezi materijalističkog pogleda koji nas, ako mu dopustimo previše zamaha, može zaslijepiti za neke dublje stvari. Materijalizmu suprotstavljam idealizam. Što se dogodi kad mladi čovjek koji tvrdi da su curama bitni samo novci susretne djevojku koja radi nekih svojih uvjerenja i ideala ne želi neke stvari raditi s njim?
Više o tome u nastavku posta.
Čitamo se :)
Post je objavljen 06.08.2014. u 11:48 sati.