Negdje između trećeg i četvrtog kilometra mojeg trčanja od mosta do mosta, zaustavio me profesor Antončić i odmah pucao u glavu: "Što je to sreća?"

Pogled s početka prelaska Kalničke grede

Naša mala rasprava potrajala je neko vrijeme, ali svakako me zatekao s ovakvim, nesvakodnevnim pitanjem koje se definitivno ne postavlja strancu. Već dvadeset godina profesor ispituje ljude i gleda njihova začuđena lica. Postavivši takvo rekao bih esencijalno pitanje, čovjek može svašta otkriti o ljudima i njihovim željama te misaonim preokupacijama. Trebalo mi je malo vremena da se priberem, ali tada sam rekao: "Sreća je kad si s osobom koju voliš i ona voli tebe." Sastavio sam tu rečenicu kao školarac, a s tim odgovorom vjerojatno iskazao umne postavke jednog srednjoškolca. No, nije ni previše bitno ukoliko je odgovor bio iskren. A ovaj je stvarno bio, ja sam ovisnik o ljubavi. Kako bi doktor Harari rekao: mentalitet mi je više dijelom srednjovjekovnog imaginarnog poretka nego ovog današnjeg individualističkog. Živim jednim većim dijelom u očima drugih, ali tko ne živi? Uostalom, ova problematika postaje jasnija kad se radi o osobi kojoj pripada vaše srce - naravno da je ne želite razočarati. Ipak, ne smijete zaboraviti da ne razočarate pritom ni sebe.



Već dugo nisam koristio ovaj blog za bilo što osim za izvještaje s planina u kojima ste, nadam se, uživali. Htio sam ovaj post napisati uz minimalno riječi te maksimalno slika jer to je danas čisti pogodak. Neka ljudi tumače štogod žele, ti im samo na pladnju serviraš inspirativne fotografije. Plan mi se po putu izjalovio i odlučio sam se, sad stvarno, vratiti u daleku prošlost - svoju, ali i prošlost ovog bloga. Sjećam se da su prvi postovi uvijek uključivali priče o mojim tadašnjim prijateljima, počecima naših izlazaka, ali nakon nekog vremena i izljeve ljubavi. Koristio sam ovaj blog prilično primitivno, kao što čimpanza koristi tehnike češkanja i ulizivanja, ali i segregiranja i pokazivanja zubiju. Moje tadašnje režanje još nije bilo toliko britko i moglo me se lako pobiti, ali nitko to nije radio. Moji prijatelji su tada također bili mladi i, što je najbitnije, nisu znali pisati.



Pisao sam ljubavne pjesme, posvete i himne, a volio sam svim srcem i nikad nisam znao za manje od toga. Izgarao sam kao žar tisuću umirućih sunaca, zapalio sve oko sebe, a na kraju i sam izgorio. Pokupljao svoje dijelove iz pepela, prekapao po kostima, plakao i umom pokušavao shvatiti što sam krivo učinio? Znao sam da ova grobnica ne može zauvijek ostati tmurna i nepristupačna, nakon nekog vremena opet bi izraslo cvijeće. To je zbog otvorenosti srca i kapaciteta da se ponovno zavoli. Čak i oni koji misle da nikad neće voljeti tako kao što su voljeli dosad, osjetit će opet taj plamićak i onda ide priča praktički ispočetka, uz malo više iskustva.


Jesam li plakao? Jesam i to pošteno. Budio sam se u znoju i imao noćne more u kojima apsolutno sve propada jer moja ljubav nestaje. Trenutno se opet nalazim na jednom takvom raskrižju i pitanje je što ću sljedeće učiniti. No, to što ću učiniti nije uopće bitno. Ono što je bitno je činjenica da osjećam i dalje taj plamen i mogu ga iskoristiti za uništenje ili za kreaciju. Neću se prenagliti, ali mislim da se dovoljno poznajem kako bih mogao reći da nikad ni neće biti drukčije u mom životu. Za mene nema površnih zabava i tričarija, sve ide iz srca, sve je iskrenost i ona sve pali pred sobom. Ako sam pogrešio, ispričat ću se. Ako sam u pravu, preokrenut ću planine da pokažem kako su ipak drugi u zabludi.



Moja Iluzija (za one koji ne znaju, na sanskrtu se iluzija kaže upravo maya)

Potratili smo najbolje sunce kolovoza,
Ali ne brinem se jer imamo neonska svjetla bankomata,
Plankove i trčanje između mostova,
Da štite nas od ljubavnog bankrota

Imamo i tisuće mjesta i poslova
Koji nikako nisu za nas.
Imamo milijune svjetova na pladnju,
Romantičarskog konzumerizma.

Ti i ja, ti i ja,
Sastavljeni od osjećaja.
Ti i ja, ti i ja,
Još samo jedna anegdota.

Možemo se utopiti
U intersubjektivnoj stvarnosti.
Zajedno možda možemo,
Naučiti i plivati.

Zamahnuti, udahnuti, zaroniti,
Duboko ispod površine,
Svemirske tišine dok
Zagrljeni gledamo u noćno nebo.

Ako dobro pogledate, na ovoj fotografiji možete vidjeti jednu skrivenu životinju koja vreba na planinare

Bilo bi malo za reći kako se osjećam poput miša koji sjedi na obali rijeke i gleda u brod koji tone, a na njemu je još toliko toga što se moglo doživjeti, što se moglo dati. Taj brod je jedan alternativni svemir, taj brod je jedna mogućnost u kojoj se budućnost mogla nastaviti kretati. Gledam lica koja ostaju na brodu, a na premcu stoji ona. Želim se rastrgati, skočiti i zaplivati natrag, a čini se da to i radim. Boreći se protiv inteligencije univerzuma, znam da sam napravljen upravo za ovo, znam da moram učiniti ono što moram učiniti. Ako se prestanem boriti, nikad si neću to oprostiti. Ako ću izgubiti boreći se, jednog dana ću na sve to gledati sa spoznajom da sam mnogo toga naučio. Jesam li? Sumnja će uvijek postojati u umu čovjeka koji promišlja, pogotovo kod onog koji to previše radi.



Tako ispisujem ovaj papir kako bih rekao dvije riječi koje svi potajno želimo čuti. Urlam iz sveg glasa nad jezerom usuda koje je toliko ogromno da nisam siguran može li me ona uopće čuti. Izmišljam stvari, čujem tisuću glasova u svojoj glavi koji me žele pokopati. To je paranoja i ona je stvarna. Šapućem samom sebi da može biti bolje i nastavljam dalje kroz tišinu, povremeno mašući svojom glavom kao čovjek koji upravo gubi vlastiti razum. Život je baš to - vrtuljak na kojem si malo siguran u sebe i svoje postupke, a onda opet dvojiš jesi li učinio ispravnu stvar. No, ako sam u jednu stvar siguran onda je to ovo...



I dalje te volim.

Oznake: potraga za srećom