Uvijek imam neku čudnu potrebu da se opravdavam na početku tekstova. Možda je to samo zato jer me debatski, natjecateljski način razgovora naučio da anticipiram prigovore koji bi mi mogli biti dani. Zapravo, na tečaju govorništva su nas tome i učili. Istina je da taj tečaj govorništva nije bio baš nešto, ali je dao osnove. Govorili su nam to i na fakultetu. Nekako mi osjećaj za debatu i sam to govori: ako želiš dobiti pobjednički argument, najbolje je da pokušaš misliti na način na koji bi tvoji "protivnici" mogli misliti. Jednom kad shvatiš kako oni razmišljaju, sve je već odlučeno. To ne kažem samo ja; kaže to i Ender.
Dakle, želio sam samo reći da je ovo što slijedi čisto subjektivno razmišljanje, poučeno nekim osobnim iskustvima za koja ne mogu zaključiti jesu li skromna ili nisu. Napisat ću nešto iz svoje glave za što ni sam nisam siguran može li nekome pomoći ili ne. Ima nekih zaključaka u koje sam siguran i stvari za koje možemo biti sigurni jer su potvrđene iskustvom; na primjerima oko nas, a nekad i na nama samima.
Ljubav je lijep osjećaj. Ljubav mijenja ljude nabolje. Ljubav je zaliha energije (ipak, pazi na energetski parazitizam) kad ti najviše treba, a i iznenađuje te u trenucima kad je imaš toliko da uopće ne znaš otkud ona dolazi.
No, uz svu svoju ljepotu i leptiriće u trbuhu, ljubav ima tendenciju da prolazi. Možda bi nam se moglo učiniti da je to normalno kao i sa svim drugim stvarima. Svejedno, nestanak ljubavi nas pogađa (pogotovo ako smo ostavljena strana) više od drugih stvari jer nam je pružila mnogo lijepih trenutaka i mnogo, mogao bih reći, neljudskih iskustava. Moć i kreacija na svojoj najvišoj razini; teško je to izgubiti. No, osjećaji umiru. Kad se to dogodi, ljudi su sposobni svašta reći jedni drugima, ali ne samo reći nego i učiniti.
Baš sam slušao djeda kako priča o tome da nas oni najbliži mogu najviše povrijediti. Čuo sam to već i prije, naravno, ali sam malo o tome razmislio. Ako to malo okrenemo: "Zašto smo najsposobniji povrijediti one koje najviše volimo ili smo ih jednom voljeli?"
Logično je da smo najranjiviji prema onima koji nas najviše znaju. Čini se da je za ljubav bitno da se raskinu granice između dviju osoba. Kad granica nema, nema ni obrane. Ima tih nekih romantičnih spika o tome kako u ljubavi prestaju sve granice, ali budite bez brige! Naš ego je toliko jak, koliko god ga mi negirali i mislili da smo prosvijetljeni redovnici, da djeluje i onda kad mi ne vidimo. Nije to sad neka zavrzlama da bi se nešto argumentiralo. Ukinuti sebe je teško među svim tim ljudima i u našem podneblju (našem dijelu svijeta?) gdje si od malih nogu tjeran da se zauzimaš za sebe jer ako nećeš, zgazit će te drugi ili samo nećeš dobiti ono što želiš. Ne znam što je gore.
Kad obrane nema, najlakše smo i povrijeđeni. Očekivati od čovjeka, pa i od onoga kojega najviše volimo, da nikad ne učini pogrešku je ludilo. Ljudi jednostavno kad-tad pogriješe i s tim ćemo morati živjeti. Put do razočaranja je dobrano utaban kad idealiziramo neku osobu.
Dobro. Očito je zašto nas mogu najviše povrijediti (pasivnost) oni koji su nam najbliži. No, kako je moguće da smo mi sposobni povrijediti (aktivnost) one koje najviše volimo i koji su nam najbliži?
Čini mi se da je to zato jer su svi ljudi koji nam se sviđaju anđeli dok ih upoznamo. Svaki čovjek koji nam se sviđa se na prvi pogled čini idealan. Tu su onda dodani i faktori fasciniranosti i zaljubljenosti pa je pogled totalno iskrivljen i osoba koja tako gleda se najmanje od svega može nazvati racionalnom.
S vremenom upoznajemo te ljude i uočavamo njihove mane. Ako preskočimo onu fazu (a hoćemo, radi duljine teksta) kad se ljudi trude prihvatiti jedni druge i... istinski voljeti jedan drugog (?), dolazimo do trenutka kad smo upoznati sa svim greškama i znamo da ona slika anđela koju smo imali na početku više ne vrijedi. Zapravo, anđeo je sad najprljaviji demon i vrag kojeg smo ikad vidjeli. Svi nam se drugi čine kao bolji odabir od te osobe. Ne moram reći da je tu već veza dobrano pukla. Nisam ekspert za te stvari i ima možda i boljih i stručnijih riječi napisanih o ovome svemu i sličnim temama (Igniss). Kad tako gledamo na nekog, kako bi nam uopće palo na pamet pitati se: "Kako smo sposobni najviše povrijediti one koje najviše volimo ili smo voljeli?"
Sad kad smo riješili (?) taj dio, bilo bi vrijeme da se primimo ljubomore. Ljubomora je zanimljiva pojava za koju postoje neke biološke osnove. Neću sad ulaziti u sve one priče o nama, razvijenim primatima, kod kojih se muški primjerci više boje jednokratne prevare (jer postoji mogućnost da žena zatrudni pa se muški brine o djeci nekog drugog muškarca; tuđim genima), a ženski primjerci se najviše boje da se muškarci ne zaljube u druge žene pa ne odluče u njih i nihove potomke ulijevati resurse. Neću ulaziti ni u čisto suprotni pol u kojem imamo makaki majmune kod kojih je poliamorija bez ikakve ljubomore čisto normalna.
Ljubomora je nešto što ubija ljubav. Ja sam u tome dosta radikalan pa već i na malu naznaku ljubomore postajem jako zabrinut. Mislim da je to ispravno jer mala ljubomora rodi još veću ako se ne liječi. Zna se čuti da ljudi govore kako ljubav bez ljubomore nije prava ljubav i tako dalje. Mogao bih se s tim složiti jer to je definitivno znak da nešto osjećamo. Dakle, osjećajući ljubomoru možemo utvrditi da neke emocije postoje. No, jesu li to emocije koje podržavaju ljubav (bezuvjetno davanje, ali i primanje!) ili naše sebične prohtjeve? Bojim se da ću nekog izgubiti pa ga onda zagušim na sve moguće načine. Nakon nekog vremena i najtolerantnija osoba na ljubomorne ispade će otići. Kad te zmija dovoljno stisne oko vrata, prestaješ disati. Iako se slažem da je naznaka ljubomore dokaz da se nešto osjeća, tvrdim da se ljubomora treba liječiti. Najmanje što možemo učiniti je da pričamo s našim partnerom i pokušamo to zajedno riješiti. Na tome se radi zajedno. Mnogi ljudi shvaćaju veze kao nešto u što ulaze dvije potpuno izgrađene osobe i veza će biti takva kakvi je zbroj kvaliteta od pojedinaca koju ju čine. Istina, neki karizmatični i zreli pojedinac može spasiti vezu sa svojim iskustvom, ali kad-tad će mu propasti veza ako je u njoj s nekom nezrelom osobom. U vezi se raste zajedno, kako god to zvučalo, pa je glupo očekivati da će neka dva superiorna pojedinca imati vezu koja funkcionira. Ima mnogo razloga od kojih su neki potiranje interesa i nemogućnost utvrđivanja tko je nadređen, a tko je podređen (u određenim situacijama), ali sasvim je sigurno da će takva veza propasti.
Zašto ljubomora?
Ona se gleda kao neka zaštita ljubavi. Kao neka vrsta sefa u koji zatvaramo našeg voljenog da on ne bi bio u kontaktu s drugima jer smo mi, objektivni kakvi jesmo kad smo zaljubljeni, odlučili da su ti drugi potencijalni razlog za propast naše veze. Moje mišljenje je da čim se postavi taj sef, veza je već krenula putem propasti. Zašto bi netko želio dati svoju slobodu za nešto što se zove ljubav? Mislim, da! Htio bi! No, bit same ljubavi se na taj način gubi i ništa od onog lijepog više iz nje nećemo izvući ni dati ako joj ukinemo najbitniju značajku, a to je sloboda. Ona fora s otvorenim (neće otići) i zatvorenim (otići će) dlanom? Iskreno, i to mi se čini kao konstrukcija. Ako ljudi moraju otići, otići će. Postoji tu neka granica kad mi nešto možemo postići, ali kad jedom prekoračimo tu granicu djelovanja (kad možemo spasiti vezu od ljubomore ili bilo čega drugog), ništa neće vratiti našu ljubav natrag. Mene zanimaju te granice i kako ih prepoznati. Je li to individualno ili postoje neka pravila? Iskustvo kaže da ih nema jer je kod ljudi sve nestabilno. To jest, da ne širim mistiku i maglu, čovjekovo djelovanje je sustav s previše kaotičnom tendencijom. I antropologija i psihologija su znanosti, ali one u sebi sadrže čovjeka koji je nepredvidljiva varijabla. Previše je komešanja u čovjeku da bi se sa stopostotnom točnošću tvrdilo da će se sljedeće dogoditi baš to i to, a ne nešto sasvim drugo. Nije to kao kemija u kojoj imate elemente koji nemaju osjećaje i ponašaju se manje-više jednako u određenim, ali i različitim, isprobanim situacijama.
Sve je dio sustava, samo što se neke stvari daju predvidjeti, a druge ne. Zato antropologija, psihologija i sociologija, i što već sve ne, ne mogu imati takav znanstveni kredibilitet kao, recimo, kemija, fizika ili biologija. No, sve je dio sustava - bitno za zapamtiti!
Ljubomora je, zapravo, sebičan osjećaj koji odaje velike znakove nezrelosti. Jedan od znakova nezrelosti je nesigurnost u samoga sebe. Nisam siguran može li čovjek ikad do kraja biti izgrađen. Uvijek se dogodi nešto što nas može promijeniti. Čovjek je kao glinamol koji se cijeli život mijesi u različite forme. Neki se manje mijenjaju pa lakše prate svoje unutrašnje vrtloge, a neki se toliko promijene da ih ni njihovi stari prijatelji ne prepoznaju. Nekad se promijenimo toliko da se ni sami ne prepoznajemo.
"Jesam li ja dovoljno dobar za nju? Neće li on pogledati neku drugu i shvatiti da je ona bolja za njega od mene?"
Prvo: Ne znam, to ti znaš.
Drugo: Žao mi je, ali matematička vjerojatnost govori da je odgovor pozitivan. No, nemoj se opterećivati dušo. Štogod ti ja rekao, ti ćeš se i dalje nadati da je taj tvoj trenutni dečko onaj "pravi" i da baš on jaši prema tebi na bijelom konju.
"Nada umire posljednja." nam govori da je čovjek biće koje se nada. Nada se usprkos razumu i nekakvim vjerojatnostima.
Onda neki daju savjet da se živi u trenutku i nikad ne gleda, barem ne predaleko, u budućnost u kontekstu veza i ljubavi.
To je čak i najbolji savjet kojeg se trenutno mogu i ja sjetiti. Zabavljaj se i voli i to je to. Ova sva filozofija iznad je samo za bolesne umove koji imaju neki defekt pa se ne mogu opustiti.
Razgovor je uvijek nekako najbolje rješenje. Ako je to jedna od opcija, onda imam radosne vijesti za vas.
Da, tišina nekad rješava stvari jer previše pričati opet nije dobro. No, kad postoji dijalog, postoji i... nada?
Čini se da ne možemo daleko od toga.
Ljubomora je omča oko vrata naših voljenih. Ljubomora je korak do kočenja slobode drugoga. Slobode koja je princip ljubavi.
Pozitivno u svemu tome je da je ljubomora izlječiva.
Post je objavljen 26.12.2013. u 08:44 sati.