Ljudi se obično počnu zgražati kad se u brigu o starijima i nemoćnima (onima koji su bliži smrti) uplete razgovor o tzv. financijama i novčanim iznosima skrbi i liječenja.
Kako je naglašavano mnogo puta (i ne uzimam to kao dovoljno dobar argument na koji bi se uvijek mogli pozivati - jer moramo priznati da je to argument koji bi se lako mogao zlorabiti), u sustavu koji je na ovakav način postavljen - kapitalizam, materijalizam, konzumerizam i svakakvi drugi tvarni -izam koji ide ruku pod ruku s navedenim - realno je razmišljati o troškovima.
Novac otvara gotova sva vrata. Kod zubara se za vađenje zuba nikad ne čeka ako ideš privatniku (koji obično ima superiornije opremljenu ordinaciju nego ovaj drugi "državni"(?)). Iskeširaš neke novce (umnjak, navodno, 1000 kuna) i gotov si. Nema nekog posebnog čekanja jer i ptice na grani znaju da nemaju svi tih 1000 kuna da se razbacuju njima. Ljudi moraju jesti pa makar ne imali zube s kojima bi jeli!
Slična stvar je sa svakakvim drugim operacijama i invazivnim zahvatima, ali i običnim terapijama i liječenjima. Nikad se neće dogoditi da ti neće pomoći (postoje neki prioriteti kad se ljudima daje (pazi naziv) hitna pomoć), ali se možeš oprostiti sa svim svojim novcima ako nešto ne ulazi u tvoje osiguranje. Dakle, u društvu se potiče elitizam i ne razumijem baš kad netko kaže da je elitist ili nije elitist. Svi smo mi u neku ruku prisiljeni biti elitisti - ako ne prije, onda u trenutku kad se radi o našem zdravlju. Ili možda ima nekih ljudi koji ne cijene zdravlje više od svega? Čak i, bez namjere da se nekog omalovažava, radnik na baušteli mora uvidjeti vrijednost svog zdravlja. Nema zdravlja i snage - nema para. Jednostavno je.

Zanimaju me, kao i inače, rubni slučajevi u kojima ljudski život ovisi o tome hoćemo li nekome pomoći ili ne. Preneseno u jezik kapitalizma i materijalizma; rubni slučajevi u kojima ljudski život ovisi o tome hoće li taj netko imati potrebnu svotu novaca ili neće.
To su najčešće tužni slučajevi, ali moramo ostati objektivni pa ne uplitati svoje osjećaje u računicu. Mislim da je baš to najbolji izraz: računica.

Navodno se svi boje smrti jer život sam po sebi ide čim dalje od boli i prema užitku. Normalno je, dakle, bojati se smrti.
Čovjek u agoniji od boli može željeti smrt onda kad zna da užitak više ne može biti postignut ili je on manji od boli koja slijedi.
Da pitate umirućeg čovjeka što bi želio, on će sigurno kazati da želi da bol prestane. Čini se da on to kaže samo zato jer osjeća toliku bol da ni ne pomišlja na užitak. Da može izabrati bilo što na ovom svijetu, vjerojatno bi izabrao da bol prestane, ali i da se pojavi užitak! A nekad je samo izbivanje boli užitak; pogotovo u takvim trenucima ekstremne patnje.

Čovjek ima razvijeniji raz(um) od ostalih životinja pa je sposoban rezonirati. Ostale životinje (uz napomenu da neke vjerojatno "razmišljaju" poput npr. dupina) se vode samo po svojim osjećajima i nagonima pa je za njih gorenavedeno zakon: bježi od boli, prihvati užitak. Čovjek si može objasniti svoju bol (recimo kod nekih procedura koje se nad njim vrše da bi mu bilo bolje; kod liječenja, terapija, itd.), a životinja ne može. Ona ne shvaća što se događa. Izgubljeni pogled životinje kad se budi iz anestezije je nešto najtužnije što se može vidjeti. Životinja se boji jer ne može znati što se dogodilo, ne može si objasniti naglu bol koju osjeća i želi samo pobjeći, a npr. imobilizirana je i nepokretna. Rečeno jednostavnijim jezikom: slaganje 2 i 2 u glavi je, zapravo, prednost koja vodi k užitku.
Recimo čovjek koji se upušta u neku bolnu proceduru može u trenucima boli osjetiti utjehu i možda čak i neki užitak u olakšanju saznanja da nakon ovog slijedi primirje boli i mogući ponovni užitak. Na neki način, svaka ne-ljudska životinja je hendikepirana u tom smislu i uskraćena za tu mogućnost. Trebalo bi to imati na umu, a čini se da dosta često to zaboravljamo, kad se postupa sa životinjama.

Svatko želi živjeti, ali jedino čovjek može izračunati i shvatiti da je postao preveliki teret. Financije su realni teret i ne bi se trebali zgražati nešto posebno nad tim. Mi naše bližnje koji umiru volimo i ne možemo biti objektivni u takvim teškim odlukama i u tom jednom trenutku nam se čini da bi oni koji umiru sami morali shvatiti da u njihovim životima više nema dovoljno užitka, a previše boli koja slijedi...


Možda bih trebao maknuti masku objektivnosti koju stalno nanosim na svoje lice kao neku ratnu boju; uvijek skrivajući to da sam samo čovjek - subjektivan i jadan.
Trebao bih prestati s tim filozofskim sranjima i glupostima, ali što mogu kad je to jedino što znam - i to znam veoma loše, jedva da uopće bude prihvatljivo. No, nije to ni bitno.
30 minuta ranije od ovog što sad pišem, moj pas, Maza - njemački kratkodlaki tigrasti bokser, je umro. Moja mama kaže da će se sad reinkarnirati u nešto drugo; možda baš opet u nekog psa i možda nekako ponovno nađe način da dođe do nas. Moja sumnjičavost pada u vodu.

I sva objektivnost i strogost ovog svijeta ne može zaustaviti suze. Zaključci nisu ni bitni.

Moram priznati da mi pomisao na to da me sad nitko više njuškom neće probuditi ujutro prilično teško pada.
Nitko neće ispustiti vjetar toliko jako da se skoro ugušim ili ne pomislim da nam je pokvareni frižider.
Nitko me neće vući u šetnji i nitko me neće srditi kad juriša za drugim psima.


Jedino što mogu je odati počast dobrom psu i zahvaliti se za vrijeme koje je bio s nama.

Hvala ti Maza!

Oznake: smrt, računica i posljednji pogled

Polako tonem u san. Budim se iz njega silovito.
Da, znao sam da je san da te opet držim za ruku.

Život piše sve te klišeje koje ljudi izgovaraju. Starac koji još jedva ima kose govori o nekakvoj životnoj filozofiji, kao poučilo ga vrijeme. Ovo će biti onako, ono ovako. Lista "živih" primjera se nastavlja, a poneki mladac upija riječi kao spužva.
Ja polako zijevam i razmišljam o svom snu.
Što služi soljenje pameti sa svakojakim životnim filozofijama kad manje više svi dolaze do tih spoznaja na kraju?
Koja je uloga klišeja osim da ih se ponavlja u nedogled i nekoga ubija u pojam s njima?



Učinilo mi se da sam čuo tvoj glas, ali bio je stvarno tih. Dozvala si moje ime.
Valjda u prijekoru jer sam te razočarao. Razočarao sam i sebe. Ako je bilo čarolije, moji postupci su ju ugrozili.
Iako potajno oduvijek mislim da imam čarobnjačke sposobnosti, za oživljavanje nečeg mrtvog mi treba prilično jaka čarolija. Bojim se da se to u ovom slučaju ni ne može bez tvoje pomoći.

Nije bitno što će se dogoditi. Slušam već neko vrijeme tvoju pjesmu. Krug čistoće, kao da nekome dodijele grammy.
Glavno da sam čuo tvoj glas. Barem potiho i makar bilo virtualno. Zapravo su se slova iscrtala pred menom.
Ekran mi donosi neke lijepe vijesti, pomislim. I stvarno lijepe su. Čuo sam kako si. Poželim te i vidjeti, ali to je nemoguće. Trenutno, a možda je i trajno stanje.
Zapravo, prezirem klišeje. Želim čiste osjećaje i čiste riječi. Klišej je prljavština koja nagriza sve što bi se moglo nazvati svetim. Znam da postoji opasnost u tome kad se nešto naziva svetim (ljudi odlaze u sveti rat za svetu zemlju zbog svetih razloga i... nafte i ostalih resursa), ali svatko ima nešto svoje sveto.
To inače ljudi ne izgovaraju, ali svi se ponašaju kao da je barem nešto sveto. Nešto je nedodirljivo. Nešto je toliko drugačije od svega ostaloga da postane gotovo nadnaravno bitno.

Evo, sad znaš zašto ću možda imati tvoj kip u sobi jednog dana. Sad znaš zašto se iz novčanika ne miču tvoje slike, jedna mlađa, a druga starija (da, još su uvijek tamo!). Sve si to ti, a i svaki put kad pogledam te slike - to sam ja.
Mene samo nije strah to izgovoriti. Za tebe i za sebe.
Ovo ovdje i pišem sa slabašnom nadom da ćeš ti to vidjeti. Bilježnica uvijek postoji i u njoj bi bili vječni zapisi, ali vrijedi li to što ako ti nikad ne saznaš "istinu"? Da, opasna riječ. Opasna riječ koju sam znao i sam iznevjeriti.

Klišej je reći da se ljudi mijenjaju samo kad njima to dođe i da samo sami sebe možemo promijeniti. Nikakve riječi od drugih ljudi nas neće dovesti do spoznaje. Jednostavno moramo kopati sami.

Ipak, o poticaju koji nas nepobitno dovede do spoznaje se ništa ne govori. U tom slučaju razbit ću klišej i mijenjat ću se da budem bolji. A zašto? Pa zbog sebe samog, ali... i zbog tebe.
Ne vidim ništa sramotno u tome da se nešto čini zbog nekog drugog. Zapravo, vidim plemenitost u tome.
Ponekad to nazovem i ljubav.


Ležiš ovdje kraj mene mrtva, ne osjećam više tvoju toplinu. Držim te za ruku i ponekad mi se još učini da osjećam kako me nešto grije. Onda začujem tvoj glas iz dubine i zaigra mi srce. Ne mičeš se, ali čuo sam te. Još si negdje ovdje.

Srce mi nešto pokušava reći cijelo vrijeme. Ne mogu razabrati riječi i dešifrirati poruku, ali znam da sam na dobrom putu kad zakuca malo jače. To se događa kad te pogledam, ali i kad zažmirim.

Neka osudi tkogod hoće i štogod mu se svidi. Ako si ti mrtva, biram druženje s mrtvacima.
Iz tvog mrtvog tijela osjećam više živosti nego iz svih ovih hodajućih leševa oko mene koji govore i kao žive.

Između besmislenih riječi i tvoje iskrene tišine, biram tišinu.
Ti mi barem ne lažeš. Ako mi nemaš što za reći, nećeš govoriti.





Da, i dalje te volim.

Oznake: smrt

* - molim sve neodabrane koji pokušavaju naći fragmente stvarnog života u ovoj fikciji, neka jednostavno počnu živjeti svoj život. Ovaj blog ionako nitko ne čita pa onda ne morate ni vi. Svako pisanje je uvijek namijenjeno nekome jer bi u suprotnom misli bile dovoljne. Dijalog sa sobom se vodi u glavi. Riječi koje pišemo bilo gdje, netko mora pročitati. Ili je barem takva želja autora teksta. Zašto mislite da je ovaj tekst namijenjen baš vama? Garantiram vam da nije. Poruka možda nikad neće biti primljena, ali mogu živjeti s tim da je odaslana. Lešinari i ostala niska bića, imate društvene mreže i slična mjesta za vaše poslove.



Teško se budim. Nakon par dana je opet sve isto. U snovima me progone razne stvari. Čak i kad ne sanjam tebe, znam da se radi o tebi. Tebe tamo možda nema, ali znam što se krije iza ugla. Nitko me tako ne progoni, osim tebe i možda mene samog.
Ponekad se zapitam jesi li to ti ili sam zapravo sam sebi najveća noćna mora. Teško je kad ti je um zatvor. Um je kao beskonačan, ali to je i ljudska glupost. Sposobnost da se nešto najljepše i zadivljujuće pretvori u skućeni prostor od 2 sa 2 u kojem dobivaš samo kruh i vodu. Mlad sam i trebam živjeti punim plućima, ali ja sam zaboravio živjeti. Nepovjerljiv sam i ne vrijedi mi ništa što sam ikad bio okružen zavidnom količinom ljudi. To znanje je sada neupotrebljivo. Nakon što sam zamijenio kvantitetu kvalitetom, teško se vratiti na staro. Ni ne želim povratak na staro, ali to je jedino što znam, a kvalitete nema.

Jednostavno je sve krivo shvaćeno i to uvijek kažem. Svaka svađa koju imam s nekim je zapravo nesporazum jer je netko krivo protumačio moje riječi. Ja ne funkcioniram na principu zla. Smijem se zlu i zabavljaju me npr. povijesne osobe koje su činile zlo, ali to zato jer mi je nevjerojatno kakva je to pljuska onima koji misle da se treba biti dobar. I dobro je postalo konvencija. Nasmijava me svaka konvencija, a kako sam samo sretan kad se ona razbija.
Najviše me boli dok ti krivo protumačiš moje riječi. To uzrokuje patnju i tebi i meni. Ne znam zašto misliš da sam sposoban misliti takve brutalne stvari. Ipak, sad ni nije bitno jer ti si mrtva. Ili barem jako daleko od mene. Fizički, ali nije to ono što me boli.
Boli me osjećaj da sam psihički ostao sam. Koliko god ti mene nekad ne razumjela, osjećao sam neku prisutnost.
Sada sam opet bačen u ovaj svijet sa svim tim idiotima koji ne razumiju ni riječ.
Sposoban dati neizmjernu ljubav, a sad ju nemam kome dati. Da ju dadnem svim tim ljudima oko sebe?
A što kad znaš da oni ne zavređuju ni mali komadić toga?

Prijatelj me zove van. Ne mogu. Jednostavno ne mogu. Neću gledati te sve ljude. Neću se s nikim upoznavati. Neću jer nema smisla u tome. Mislim da bi se ti s menom složila. Iako, ti odlaziš u veliki svijet. Bila si tamo pa si rekla da su ljudi drugačiji. Možda bi se te ljude imalo smisla upoznati. Ili svi ljudi imaju nešto u sebi vrijedno prezira? Olakšale bi mi se stvari kad bi tako bilo.
Ti, u svojoj mrtvosti, možda nađeš ponovno život za sebe. Netko drugi će te zagrliti i voljeti te. A ja ću istrunuti i tako treba biti. Rađe ću istrunuti sam nego živjeti u laži s nekim. Tada bol neće biti samo moja nego i tuđa.

Slušam tvoju muziku. Boli me kad znam da mi više ništa nikad nećeš predložiti. Neke pjesme sam slušao samo zbog tebe. Istina, s vremenom sam ih zavolio - neću reći da su toliko loše nego da jednostavno nisu moj stil. Moj stil su deračine u kojima duša postaje kamen.
Čim čujem nešto osjećajnije, plačem. Drhti mi ruka, ali ne znam je li to od tuge ili od previše fizičkih aktivnosti u kojima utapam tvoj odlazak.
I to me podsjeća na tebe jer si ti bila sva u tome. Trči, vozi bicikl, vježbaj...
Tek kad si otišla sam si napunio sobu utezima i ostalim spravama za vježbanje. Kvragu, čak sam donio i ležaljku za sunčanje (na kojoj smo nekad skupa ležali) na kojoj radim trbušnjake. Za koga se spremam? Uvijek nekako mislim da za tebe.
Ljudi su čudna bića. Postoje neke stvari koje ljudi rade kao za sebe, ali istina je drugačija. Sve stvari se rade za nešto drugo, za nešto izvanjsko.
Najčešće se to i radi za nekog drugog, a ne za samog sebe. Možda je i to razlog zašto si umrla? Možda sam ja postao previše ti, a izgubio sebe?
Uvijek sam imao osjećaj da se treba dati cijelog sebe. Uvijek sam mislio da druga strana mora biti sretna, pod svaku cijenu. Nisam nikad brinuo o sebi.
A možda sam brinuo o sebi tako da sam zadržavao drugu stranu? Pa, još uvijek ne vidim ništa loše u tome ako je druga strana zadovoljna.

Iz moje tuge se razvija mržnja. Naravno da ne prema tebi. Mržnja prema sebi koji je kao nadrastao te ljudske odnose. Mislio sam da sam bog na zemlji.
Odnos s tobom mi je bio najveće umjetničko djelo, a mislio sam da i ti uživaš. Život je bio platno po kojem sam crtao šarene duge, a sad je sve crno.


Ali boja više nema.


Reći ću da jebeš sve to. Život nije vrijedan življenja bez tebe. Svi moji pokušaji su uzaludni. Ne idem van i neću trošiti proklete novce koje sam mogao potrošiti na bolji način. Što fali zatvaranju u sebe i knjige? Ionako su one uvijek bile moj doktor za dušu. Duša? Htio sam vjerovati da ona ne postoji. Nadao se da neću iskusiti tu prokletu dušu. Ipak, sam ovaj tekst je dokaz da nešto užasno ne valja. Zdrav sam, ništa me ne boli. A opet boli me sve.

Promijenila si broj, promijenila si sve. Nemam više ništa tvoje.
Ako moraš, idi dalje. Ja ću samo ostati ovdje. Tu je bilo najljepše.

Oznake: smrt