Polako tonem u san. Budim se iz njega silovito.
Da, znao sam da je san da te opet držim za ruku.

Život piše sve te klišeje koje ljudi izgovaraju. Starac koji još jedva ima kose govori o nekakvoj životnoj filozofiji, kao poučilo ga vrijeme. Ovo će biti onako, ono ovako. Lista "živih" primjera se nastavlja, a poneki mladac upija riječi kao spužva.
Ja polako zijevam i razmišljam o svom snu.
Što služi soljenje pameti sa svakojakim životnim filozofijama kad manje više svi dolaze do tih spoznaja na kraju?
Koja je uloga klišeja osim da ih se ponavlja u nedogled i nekoga ubija u pojam s njima?



Učinilo mi se da sam čuo tvoj glas, ali bio je stvarno tih. Dozvala si moje ime.
Valjda u prijekoru jer sam te razočarao. Razočarao sam i sebe. Ako je bilo čarolije, moji postupci su ju ugrozili.
Iako potajno oduvijek mislim da imam čarobnjačke sposobnosti, za oživljavanje nečeg mrtvog mi treba prilično jaka čarolija. Bojim se da se to u ovom slučaju ni ne može bez tvoje pomoći.

Nije bitno što će se dogoditi. Slušam već neko vrijeme tvoju pjesmu. Krug čistoće, kao da nekome dodijele grammy.
Glavno da sam čuo tvoj glas. Barem potiho i makar bilo virtualno. Zapravo su se slova iscrtala pred menom.
Ekran mi donosi neke lijepe vijesti, pomislim. I stvarno lijepe su. Čuo sam kako si. Poželim te i vidjeti, ali to je nemoguće. Trenutno, a možda je i trajno stanje.
Zapravo, prezirem klišeje. Želim čiste osjećaje i čiste riječi. Klišej je prljavština koja nagriza sve što bi se moglo nazvati svetim. Znam da postoji opasnost u tome kad se nešto naziva svetim (ljudi odlaze u sveti rat za svetu zemlju zbog svetih razloga i... nafte i ostalih resursa), ali svatko ima nešto svoje sveto.
To inače ljudi ne izgovaraju, ali svi se ponašaju kao da je barem nešto sveto. Nešto je nedodirljivo. Nešto je toliko drugačije od svega ostaloga da postane gotovo nadnaravno bitno.

Evo, sad znaš zašto ću možda imati tvoj kip u sobi jednog dana. Sad znaš zašto se iz novčanika ne miču tvoje slike, jedna mlađa, a druga starija (da, još su uvijek tamo!). Sve si to ti, a i svaki put kad pogledam te slike - to sam ja.
Mene samo nije strah to izgovoriti. Za tebe i za sebe.
Ovo ovdje i pišem sa slabašnom nadom da ćeš ti to vidjeti. Bilježnica uvijek postoji i u njoj bi bili vječni zapisi, ali vrijedi li to što ako ti nikad ne saznaš "istinu"? Da, opasna riječ. Opasna riječ koju sam znao i sam iznevjeriti.

Klišej je reći da se ljudi mijenjaju samo kad njima to dođe i da samo sami sebe možemo promijeniti. Nikakve riječi od drugih ljudi nas neće dovesti do spoznaje. Jednostavno moramo kopati sami.

Ipak, o poticaju koji nas nepobitno dovede do spoznaje se ništa ne govori. U tom slučaju razbit ću klišej i mijenjat ću se da budem bolji. A zašto? Pa zbog sebe samog, ali... i zbog tebe.
Ne vidim ništa sramotno u tome da se nešto čini zbog nekog drugog. Zapravo, vidim plemenitost u tome.
Ponekad to nazovem i ljubav.


Ležiš ovdje kraj mene mrtva, ne osjećam više tvoju toplinu. Držim te za ruku i ponekad mi se još učini da osjećam kako me nešto grije. Onda začujem tvoj glas iz dubine i zaigra mi srce. Ne mičeš se, ali čuo sam te. Još si negdje ovdje.

Srce mi nešto pokušava reći cijelo vrijeme. Ne mogu razabrati riječi i dešifrirati poruku, ali znam da sam na dobrom putu kad zakuca malo jače. To se događa kad te pogledam, ali i kad zažmirim.

Neka osudi tkogod hoće i štogod mu se svidi. Ako si ti mrtva, biram druženje s mrtvacima.
Iz tvog mrtvog tijela osjećam više živosti nego iz svih ovih hodajućih leševa oko mene koji govore i kao žive.

Između besmislenih riječi i tvoje iskrene tišine, biram tišinu.
Ti mi barem ne lažeš. Ako mi nemaš što za reći, nećeš govoriti.





Da, i dalje te volim.

Oznake: smrt