Namjeravao sam pisati o Kantovom pravno-političkom spisu: "Prema vječnom miru"
Želio sam ukazati na jedan trenutak u kojem čak i veliki um zabrazdi u nekoj vrsti teologije koja se najčešće na kraju miješa s antropocentrizmom, ali zapravo prvo uvijek vodi k drugom:

"Čovjek je napravljen na sliku Božju."


Ostavit ću to možda za neku drugu priliku.
Nakon što sam opet bio prava muškarčina oko kojeg se širio miris benzina, kao dobar dječak pošao sam oprati ruke u kupaonu.
Tamo sam ugledao primjerak ženskog (modnog kaže google) časopisa "Elle".
Pretpostavljam da to čita teta kad njezina probava izbacuje unesene ne-hranjive vrijednosti. U jednom trenutku sam se zbunio pa sam pomislio da baka (teta i baka žive u istoj kući) čita te ženske novotarije i pokušava uvesti nove strasti u brak s djedom.
Bacam pogled na teme i jedna od tema je nešto u vezi savjeta kako imati "dobar" facebook profil.
Pod to "dobar" se misli: kako ostaviti čim bolji online dojam o sebi. Još jedna indikacija da facebook služi većinom za online prodaju i potražnju tijela koja bi se kasnije konzumirala u tzv. RL-u (za neupućene: RL - real life). Neki kažu da traže prijateljstva, ali sve se svodi na istu stvar. Ja ne negiram neke funkcije koje facebook ima. Stvari za fakultet, svakojake škole, marketing u pozitivnom smislu... sve je to ok.

Ali što to točno znači ostaviti pozitivan dojam na facebooku?
Za spiljskog divljaka poput mene, imati facebook je već dovoljno da mi se netko gadi. Ako zanemarim sebepromociju i prodaju tijela, još uvijek tu ostaje masovno trošenje vremena. Čuo sam jednom argument da je inbox kao mail, ali facebook je kao mailing program/usluga u kojem imaš e-mail adrese od svih ljudi na ovom svijetu - ili barem onih koji posjeduju facebook račun.
Koliko znam, a znam jer sam nekad i sam posjedovao facebook račune, inbox je s nekim prijašnjim updateom postao kao chat. Odnosno, u istom prozoru imate poruke iz inboxa i chata. Pretpostavimo da u inbox primate važnije poruke koje vam trebaju za posao. Ako od te iste osobe od koje primate važne informacije u inbox, primate i chat poruke - vjerojatno nešto nebitnije o nekom momku/muškarcu ili djevojci/ženi, vi ne možete to dvoje odvojiti. Važno i nevažno se u svakom slučaju miješaju. Običan mail tada dobiva + i argument s mailovima i inboxom pada u vodu.

Članak piše dalje da ne bi nikako trebali objavljivati statuse u "lošim" stanjima (alkohol, droga i što već možete ušmrkati ili ubrizgati u sebe). Ne bi trebali ni objavljivati slike u kojima ste u inkriminirajućim situacijama. Te inkriminirajuće situacije valjda imaju opet neke veze s vašim promijenjenim stanjima svijesti, u negativnom smislu naravno.
Ne znam zašto, ali sve mi ovo smrdi na to da članak želi reći da lažete. Ako ste ikad i pijani, nemojte to objaviti. Ma ne dajte ni drugima da to objave. Ako i želite nešto ružno reći, idite na te sve silne kave na koje ionako idete pa tamo nekome izbrbljajte sve loše što o nekome imate za reći. Šanse da netko sazna kakvi ste su tada mnogo manje ili bi to barem tako trebalo biti ako si znate birati prijatelje.
Zapravo, sama rečenica: "Ostaviti dobar dojam" me zbunjuje.
Zamislite da idete s nekim na prvi dejt i da se netko iz petnih žila trudi ostaviti taj tzv. dobar dojam.
Ako to znači da si stavi žvakaću u usta kad vam se približava, ok. Nema ništa loše u tome.
Ali opet, članak se očito referira na glumu ili pretvaranje, kako god to želite nazvati.
Pretvaranje čovjeka može samo skupo koštati, ništa drugo.
Članak nigdje ne kaže da budete ono što jeste (a to je prokleti klišej kojeg bi očekivao od novinara koji pišu za takve časopise), nego dapače, citira se nekakva manekenka koja daje savjete kako ostaviti dobar dojam, ona to zna najbolje. Odglumila je cijeli svoj život. Svojim izgledom, hodom, a na kraju i govorom u kojem poručuje da želi mir u svijetu. Kant plješće kad ona, tako lijepa na monstruozno visokim petama, kaže nešto što bi mogli parafrazirati naslovom: "Prema vječnom miru."

Piše kako treba pisati statuse, ponovno ih isčitavajući više puta da se uvjerite da je to baš ono što ste htjeli reći.
Ima i poseban način slikanja. Nikad ne pretjerivati. Ništa od onih slika pred zrcalom u kupaonici. Osim možda kad želite pokazati pločice (kupaonske i trbušne) pa se to pravilo ne primjenjuje.

Uz ostatak članka koji je prazno mlaćenje slame, pročitao sam nešto što me još više začudilo. Toliko me napisana glupost povukla da nisam uopće shvatio da već 10 minuta stojim kraj wc-a i čitam ženski modni časopis.
Članak kaže da se neki mlađi korisnici (koliko svojim vlastitim godinama, toliko valjda i facebook godinama) ponašaju kao da je facebook neka vrsta svjetske birtije na kojoj se može pisati bilo što u bilo koje vrijeme i bilo kome. A nije?
Pa nije zapravo u tome vaša poanta? Facebook zapravo i jest ogromna birtija u kojoj možete sve navedeno!
Ma možda bolje reći da je to neka vrsta disko kluba u kojem se manje više uvijek održava jedna te ista fešta. Miješavina zadarske noći (koja je btw danas ako se netko želi ići prodati priobalnim momcima) i zagorske fešte (aluzija na roko akademiju i sve njezine posjetioce). No, ima nekih odijeljenih mjesta kao što i svaki donekle pristojan kafić ima odjeljak za nepušače. Tako možete u tom silnom svjetskom disko klubu vidjeti odjeljke za svakojake alternativce, hipstere, hippije, skvotere, geekove i sve one koji kao ne žele biti mainstream. Sve je označeno. Svaki od posjetioca ima oznaku na sebi. Kao što wc-i imaju oznake jesu li za muškarce ili žene. Ima i onih koji nose oba znaka.



Uz sve navedeno (nije to i jedino, pisao sam mnogo o tematici facebooka i eksploatacije ljudske društvenosti pa to neću ovdje ponavljati), ljudi će i dalje imati facebook. Broj korisnika će se vjerojatno povećati. Nakon što se narod nahrani i napije, on mora ići za sekundarnim potrebama. Pod to kad tad dođe i društvenost, a budući da facebook daje i seks uz društvenost - jer traženje partnera online je uobičajena stvar - on postaje idealna stvar. Razni perverznjaci, silovatelji, ali i dobrice i anđeli se vrte u istoj mašini. Stvara se nova kultura. Dolazi novo doba. Uređaja preko kojih se možete logirati u facebook je sve više. Prijatelj je kupio sad nedavno novi auto. Auto se sam parkira. Između ostalog može se i na njega spojiti preko mobitela (ako se posjeduje tehnologija pod nazivom bluetooth). Čudimo se kad preko pametnog mobitela pušta glazbu u pametnom autu. Nisam ga pitao, ali na touch screen monitoru od auta se pojavljuje sve što se pojavljuje na mobitelu. Na pametan mobitel se lako skine aplikacija za facebook. Zaključak je da se preko auta može na facebook.
Premise i zaključak idu nekako ovako:

Pametan mobitel. Pametan auto. Dostupan i popularan facebook. Glup čovjek.


Svaka čast na tehnologiji koja je ugrađena u taj auto. Na volanu ima prijatelj više tipki nego ja na svojoj tastaturi.
Da bar napravimo svemirski brod kad već imamo takve aute koji više nalikuju na space shuttleove nego na aute.
S primjerom iznad sam samo želio demonstrirati kako se sve može danas na facebook, a da ne velim kako će se sve i moći u danima koji su ispred nas.


Sad dok se sjetim da je jedno vrijeme blog.hr imao onu neku anketu da nas priupita želimo li imati nekakav sustav za dopisivanje s drugim blog korisnicima (nešto slično fb inboxu), želudac mi se okreće.
Okreće mi se na ovaj lijep i sunčan dan. Okreće mi se u ovaj trenutak u kojem je ne znam koliko mnogo ljudi online na facebooku i ja online u blog editoru.

Oznake: Kant, FB, modni časopis, wc

Polako tonem u san. Budim se iz njega silovito.
Da, znao sam da je san da te opet držim za ruku.

Život piše sve te klišeje koje ljudi izgovaraju. Starac koji još jedva ima kose govori o nekakvoj životnoj filozofiji, kao poučilo ga vrijeme. Ovo će biti onako, ono ovako. Lista "živih" primjera se nastavlja, a poneki mladac upija riječi kao spužva.
Ja polako zijevam i razmišljam o svom snu.
Što služi soljenje pameti sa svakojakim životnim filozofijama kad manje više svi dolaze do tih spoznaja na kraju?
Koja je uloga klišeja osim da ih se ponavlja u nedogled i nekoga ubija u pojam s njima?



Učinilo mi se da sam čuo tvoj glas, ali bio je stvarno tih. Dozvala si moje ime.
Valjda u prijekoru jer sam te razočarao. Razočarao sam i sebe. Ako je bilo čarolije, moji postupci su ju ugrozili.
Iako potajno oduvijek mislim da imam čarobnjačke sposobnosti, za oživljavanje nečeg mrtvog mi treba prilično jaka čarolija. Bojim se da se to u ovom slučaju ni ne može bez tvoje pomoći.

Nije bitno što će se dogoditi. Slušam već neko vrijeme tvoju pjesmu. Krug čistoće, kao da nekome dodijele grammy.
Glavno da sam čuo tvoj glas. Barem potiho i makar bilo virtualno. Zapravo su se slova iscrtala pred menom.
Ekran mi donosi neke lijepe vijesti, pomislim. I stvarno lijepe su. Čuo sam kako si. Poželim te i vidjeti, ali to je nemoguće. Trenutno, a možda je i trajno stanje.
Zapravo, prezirem klišeje. Želim čiste osjećaje i čiste riječi. Klišej je prljavština koja nagriza sve što bi se moglo nazvati svetim. Znam da postoji opasnost u tome kad se nešto naziva svetim (ljudi odlaze u sveti rat za svetu zemlju zbog svetih razloga i... nafte i ostalih resursa), ali svatko ima nešto svoje sveto.
To inače ljudi ne izgovaraju, ali svi se ponašaju kao da je barem nešto sveto. Nešto je nedodirljivo. Nešto je toliko drugačije od svega ostaloga da postane gotovo nadnaravno bitno.

Evo, sad znaš zašto ću možda imati tvoj kip u sobi jednog dana. Sad znaš zašto se iz novčanika ne miču tvoje slike, jedna mlađa, a druga starija (da, još su uvijek tamo!). Sve si to ti, a i svaki put kad pogledam te slike - to sam ja.
Mene samo nije strah to izgovoriti. Za tebe i za sebe.
Ovo ovdje i pišem sa slabašnom nadom da ćeš ti to vidjeti. Bilježnica uvijek postoji i u njoj bi bili vječni zapisi, ali vrijedi li to što ako ti nikad ne saznaš "istinu"? Da, opasna riječ. Opasna riječ koju sam znao i sam iznevjeriti.

Klišej je reći da se ljudi mijenjaju samo kad njima to dođe i da samo sami sebe možemo promijeniti. Nikakve riječi od drugih ljudi nas neće dovesti do spoznaje. Jednostavno moramo kopati sami.

Ipak, o poticaju koji nas nepobitno dovede do spoznaje se ništa ne govori. U tom slučaju razbit ću klišej i mijenjat ću se da budem bolji. A zašto? Pa zbog sebe samog, ali... i zbog tebe.
Ne vidim ništa sramotno u tome da se nešto čini zbog nekog drugog. Zapravo, vidim plemenitost u tome.
Ponekad to nazovem i ljubav.


Ležiš ovdje kraj mene mrtva, ne osjećam više tvoju toplinu. Držim te za ruku i ponekad mi se još učini da osjećam kako me nešto grije. Onda začujem tvoj glas iz dubine i zaigra mi srce. Ne mičeš se, ali čuo sam te. Još si negdje ovdje.

Srce mi nešto pokušava reći cijelo vrijeme. Ne mogu razabrati riječi i dešifrirati poruku, ali znam da sam na dobrom putu kad zakuca malo jače. To se događa kad te pogledam, ali i kad zažmirim.

Neka osudi tkogod hoće i štogod mu se svidi. Ako si ti mrtva, biram druženje s mrtvacima.
Iz tvog mrtvog tijela osjećam više živosti nego iz svih ovih hodajućih leševa oko mene koji govore i kao žive.

Između besmislenih riječi i tvoje iskrene tišine, biram tišinu.
Ti mi barem ne lažeš. Ako mi nemaš što za reći, nećeš govoriti.





Da, i dalje te volim.

Oznake: smrt

* - molim sve neodabrane koji pokušavaju naći fragmente stvarnog života u ovoj fikciji, neka jednostavno počnu živjeti svoj život. Ovaj blog ionako nitko ne čita pa onda ne morate ni vi. Svako pisanje je uvijek namijenjeno nekome jer bi u suprotnom misli bile dovoljne. Dijalog sa sobom se vodi u glavi. Riječi koje pišemo bilo gdje, netko mora pročitati. Ili je barem takva želja autora teksta. Zašto mislite da je ovaj tekst namijenjen baš vama? Garantiram vam da nije. Poruka možda nikad neće biti primljena, ali mogu živjeti s tim da je odaslana. Lešinari i ostala niska bića, imate društvene mreže i slična mjesta za vaše poslove.



Teško se budim. Nakon par dana je opet sve isto. U snovima me progone razne stvari. Čak i kad ne sanjam tebe, znam da se radi o tebi. Tebe tamo možda nema, ali znam što se krije iza ugla. Nitko me tako ne progoni, osim tebe i možda mene samog.
Ponekad se zapitam jesi li to ti ili sam zapravo sam sebi najveća noćna mora. Teško je kad ti je um zatvor. Um je kao beskonačan, ali to je i ljudska glupost. Sposobnost da se nešto najljepše i zadivljujuće pretvori u skućeni prostor od 2 sa 2 u kojem dobivaš samo kruh i vodu. Mlad sam i trebam živjeti punim plućima, ali ja sam zaboravio živjeti. Nepovjerljiv sam i ne vrijedi mi ništa što sam ikad bio okružen zavidnom količinom ljudi. To znanje je sada neupotrebljivo. Nakon što sam zamijenio kvantitetu kvalitetom, teško se vratiti na staro. Ni ne želim povratak na staro, ali to je jedino što znam, a kvalitete nema.

Jednostavno je sve krivo shvaćeno i to uvijek kažem. Svaka svađa koju imam s nekim je zapravo nesporazum jer je netko krivo protumačio moje riječi. Ja ne funkcioniram na principu zla. Smijem se zlu i zabavljaju me npr. povijesne osobe koje su činile zlo, ali to zato jer mi je nevjerojatno kakva je to pljuska onima koji misle da se treba biti dobar. I dobro je postalo konvencija. Nasmijava me svaka konvencija, a kako sam samo sretan kad se ona razbija.
Najviše me boli dok ti krivo protumačiš moje riječi. To uzrokuje patnju i tebi i meni. Ne znam zašto misliš da sam sposoban misliti takve brutalne stvari. Ipak, sad ni nije bitno jer ti si mrtva. Ili barem jako daleko od mene. Fizički, ali nije to ono što me boli.
Boli me osjećaj da sam psihički ostao sam. Koliko god ti mene nekad ne razumjela, osjećao sam neku prisutnost.
Sada sam opet bačen u ovaj svijet sa svim tim idiotima koji ne razumiju ni riječ.
Sposoban dati neizmjernu ljubav, a sad ju nemam kome dati. Da ju dadnem svim tim ljudima oko sebe?
A što kad znaš da oni ne zavređuju ni mali komadić toga?

Prijatelj me zove van. Ne mogu. Jednostavno ne mogu. Neću gledati te sve ljude. Neću se s nikim upoznavati. Neću jer nema smisla u tome. Mislim da bi se ti s menom složila. Iako, ti odlaziš u veliki svijet. Bila si tamo pa si rekla da su ljudi drugačiji. Možda bi se te ljude imalo smisla upoznati. Ili svi ljudi imaju nešto u sebi vrijedno prezira? Olakšale bi mi se stvari kad bi tako bilo.
Ti, u svojoj mrtvosti, možda nađeš ponovno život za sebe. Netko drugi će te zagrliti i voljeti te. A ja ću istrunuti i tako treba biti. Rađe ću istrunuti sam nego živjeti u laži s nekim. Tada bol neće biti samo moja nego i tuđa.

Slušam tvoju muziku. Boli me kad znam da mi više ništa nikad nećeš predložiti. Neke pjesme sam slušao samo zbog tebe. Istina, s vremenom sam ih zavolio - neću reći da su toliko loše nego da jednostavno nisu moj stil. Moj stil su deračine u kojima duša postaje kamen.
Čim čujem nešto osjećajnije, plačem. Drhti mi ruka, ali ne znam je li to od tuge ili od previše fizičkih aktivnosti u kojima utapam tvoj odlazak.
I to me podsjeća na tebe jer si ti bila sva u tome. Trči, vozi bicikl, vježbaj...
Tek kad si otišla sam si napunio sobu utezima i ostalim spravama za vježbanje. Kvragu, čak sam donio i ležaljku za sunčanje (na kojoj smo nekad skupa ležali) na kojoj radim trbušnjake. Za koga se spremam? Uvijek nekako mislim da za tebe.
Ljudi su čudna bića. Postoje neke stvari koje ljudi rade kao za sebe, ali istina je drugačija. Sve stvari se rade za nešto drugo, za nešto izvanjsko.
Najčešće se to i radi za nekog drugog, a ne za samog sebe. Možda je i to razlog zašto si umrla? Možda sam ja postao previše ti, a izgubio sebe?
Uvijek sam imao osjećaj da se treba dati cijelog sebe. Uvijek sam mislio da druga strana mora biti sretna, pod svaku cijenu. Nisam nikad brinuo o sebi.
A možda sam brinuo o sebi tako da sam zadržavao drugu stranu? Pa, još uvijek ne vidim ništa loše u tome ako je druga strana zadovoljna.

Iz moje tuge se razvija mržnja. Naravno da ne prema tebi. Mržnja prema sebi koji je kao nadrastao te ljudske odnose. Mislio sam da sam bog na zemlji.
Odnos s tobom mi je bio najveće umjetničko djelo, a mislio sam da i ti uživaš. Život je bio platno po kojem sam crtao šarene duge, a sad je sve crno.


Ali boja više nema.


Reći ću da jebeš sve to. Život nije vrijedan življenja bez tebe. Svi moji pokušaji su uzaludni. Ne idem van i neću trošiti proklete novce koje sam mogao potrošiti na bolji način. Što fali zatvaranju u sebe i knjige? Ionako su one uvijek bile moj doktor za dušu. Duša? Htio sam vjerovati da ona ne postoji. Nadao se da neću iskusiti tu prokletu dušu. Ipak, sam ovaj tekst je dokaz da nešto užasno ne valja. Zdrav sam, ništa me ne boli. A opet boli me sve.

Promijenila si broj, promijenila si sve. Nemam više ništa tvoje.
Ako moraš, idi dalje. Ja ću samo ostati ovdje. Tu je bilo najljepše.

Oznake: smrt

* oni koji su mi dopustili da stavim njihove slike, stavio sam ih.


Treba se iskoristiti ovo lijepo vrijeme.
Izrekao sam djedu sumnju da će opet padati kiša pa treba ići u prirodu kad je za to prilika.
On je ekspert za vremenske (ne)prilike pa onda valjda najbolje zna.
Moje sumnje je otklonio i rekao da će možda malo za vikend, ali slijedeći tjedan je opet pogodan.
To znači da imamo zeleno svjetlo za još jedno penjanje uz planinu.

Pustimo budućnost zasad.

Srijeda (17.04.) je i lijepo sunčano vrijeme. Pred faksom je sve puno tzv. guštera.
Upijaju sunčevu energiju. Neki gledaju u bijele stranice knjiga ili bilježnica, ali svi će se složiti s vremenom da počne previše blještati.
Uglavnom, krasno je.

Okuplja se ekipa hrabrih koji će pokoriti Sljeme. 6 hrabrih i još dvoje koji su odustali zbog nekih obaveza - koliko stvarnih, toliko i nestvarnih.

Oznake: Sljeme, planina, Odmak od betona, priroda, Trudna mačka

Black Mirror @ Imdb


Moram priznati da ne prestajem biti iznenađen ovom serijom koja je pravo osvježenje nakon svih mogućih serija koje postoje.
Neću ulaziti u uvode i razglabanja o samoj seriji. Postoje torrenti i skinite si prvu i drugu sezonu.
Ne, ne smijem to tako ovdje reći. Idite u online dućan i kupite svoju verziju na dvd-u ili blue rayu ili što već.
Samo da napomenem, serija jako podsjeća na Twilight Zone, ali s novijom tehnologijom za prikazivanje željenih situacija.

Prva epizoda druge sezone me ponukala da napišem ovo što sad pišem.
"Be Right Back" nastavlja u stilu tehnofobičnog okruženja. Znam da je serija dobra kad u toku same priče prestanem gledati u ekran i zamišljeno gledam okolo-gdje mi već pogled stane.
Spoiler alert.

Radi se o mladom paru. Sretni su zajedno. On jednog dana ode vratiti iznajmljeni (očito iako se o tome ništa ne govori u detalje;moje nagađanje) kombi i nema ga cijeli dan. Ona je zabrinuta, zove sestru i plaču. Tada joj na vrata stiže policija s lošim vijestima. Predvidljiv početak.

Prijateljica joj kaže za taj neki "program" koji je njoj pomogao kad je njezin dečko/muž umro (opet nagađanje).
Prvo se ona nećka, ali na kraju, kad sazna da je trudna, pristane. Prvo počne dopisivanjem, slično kao današnji mail.
Onda počinju razgovori preko telefona. Naime, ona razgovara sa svojim mrtvim dečkom. Što više podataka se o njemu uploada u taj program, to on zvuči stvarnije. On joj jako fali i ona postane ovisna o tome pa uploada sve što o njemu ima - njihove snimke i slične stvari. Tada joj on jednog dana kaže da postoji i napredniji stupanj svega toga. On može biti "stvaran", opipljiv i kraj nje. Ona naručuje paket. Dolazi neživa masa koja se u hranjivom gelu i elektrolitima "kuha" u kadi napunjenoj vodom. Uskoro ona čuje kako se nešto miče u kupaonici. Sreću se na hodniku. Njoj je čudno. Njemu je neugodno.

Počinju polako raditi stvari koje su inače radili, ali ona je još uvijek oprezna. Da, jedna zanimljiva opaska je da je on, budući da je robot, puno bolji u krevetu. Nikad nije "ranije" gotov i uvijek može još. Gdje je to naučio? Iz podatkovne baze porno videa :)
Samo jedna zanimljiva opaska, ništa posebno.

Ipak, s vremenom ona shvaća neke sitne razlike i nije to to. Kraj nije ni toliko bitan, vidjet ćete i sami ako će vas ovo zaintrigirati.

Oznake: Crno Ogledalo, Tehnofobičnost, budućnost, Roboti i ljudi, Originali i kopije