* - molim sve neodabrane koji pokušavaju naći fragmente stvarnog života u ovoj fikciji, neka jednostavno počnu živjeti svoj život. Ovaj blog ionako nitko ne čita pa onda ne morate ni vi. Svako pisanje je uvijek namijenjeno nekome jer bi u suprotnom misli bile dovoljne. Dijalog sa sobom se vodi u glavi. Riječi koje pišemo bilo gdje, netko mora pročitati. Ili je barem takva želja autora teksta. Zašto mislite da je ovaj tekst namijenjen baš vama? Garantiram vam da nije. Poruka možda nikad neće biti primljena, ali mogu živjeti s tim da je odaslana. Lešinari i ostala niska bića, imate društvene mreže i slična mjesta za vaše poslove.



Teško se budim. Nakon par dana je opet sve isto. U snovima me progone razne stvari. Čak i kad ne sanjam tebe, znam da se radi o tebi. Tebe tamo možda nema, ali znam što se krije iza ugla. Nitko me tako ne progoni, osim tebe i možda mene samog.
Ponekad se zapitam jesi li to ti ili sam zapravo sam sebi najveća noćna mora. Teško je kad ti je um zatvor. Um je kao beskonačan, ali to je i ljudska glupost. Sposobnost da se nešto najljepše i zadivljujuće pretvori u skućeni prostor od 2 sa 2 u kojem dobivaš samo kruh i vodu. Mlad sam i trebam živjeti punim plućima, ali ja sam zaboravio živjeti. Nepovjerljiv sam i ne vrijedi mi ništa što sam ikad bio okružen zavidnom količinom ljudi. To znanje je sada neupotrebljivo. Nakon što sam zamijenio kvantitetu kvalitetom, teško se vratiti na staro. Ni ne želim povratak na staro, ali to je jedino što znam, a kvalitete nema.

Jednostavno je sve krivo shvaćeno i to uvijek kažem. Svaka svađa koju imam s nekim je zapravo nesporazum jer je netko krivo protumačio moje riječi. Ja ne funkcioniram na principu zla. Smijem se zlu i zabavljaju me npr. povijesne osobe koje su činile zlo, ali to zato jer mi je nevjerojatno kakva je to pljuska onima koji misle da se treba biti dobar. I dobro je postalo konvencija. Nasmijava me svaka konvencija, a kako sam samo sretan kad se ona razbija.
Najviše me boli dok ti krivo protumačiš moje riječi. To uzrokuje patnju i tebi i meni. Ne znam zašto misliš da sam sposoban misliti takve brutalne stvari. Ipak, sad ni nije bitno jer ti si mrtva. Ili barem jako daleko od mene. Fizički, ali nije to ono što me boli.
Boli me osjećaj da sam psihički ostao sam. Koliko god ti mene nekad ne razumjela, osjećao sam neku prisutnost.
Sada sam opet bačen u ovaj svijet sa svim tim idiotima koji ne razumiju ni riječ.
Sposoban dati neizmjernu ljubav, a sad ju nemam kome dati. Da ju dadnem svim tim ljudima oko sebe?
A što kad znaš da oni ne zavređuju ni mali komadić toga?

Prijatelj me zove van. Ne mogu. Jednostavno ne mogu. Neću gledati te sve ljude. Neću se s nikim upoznavati. Neću jer nema smisla u tome. Mislim da bi se ti s menom složila. Iako, ti odlaziš u veliki svijet. Bila si tamo pa si rekla da su ljudi drugačiji. Možda bi se te ljude imalo smisla upoznati. Ili svi ljudi imaju nešto u sebi vrijedno prezira? Olakšale bi mi se stvari kad bi tako bilo.
Ti, u svojoj mrtvosti, možda nađeš ponovno život za sebe. Netko drugi će te zagrliti i voljeti te. A ja ću istrunuti i tako treba biti. Rađe ću istrunuti sam nego živjeti u laži s nekim. Tada bol neće biti samo moja nego i tuđa.

Slušam tvoju muziku. Boli me kad znam da mi više ništa nikad nećeš predložiti. Neke pjesme sam slušao samo zbog tebe. Istina, s vremenom sam ih zavolio - neću reći da su toliko loše nego da jednostavno nisu moj stil. Moj stil su deračine u kojima duša postaje kamen.
Čim čujem nešto osjećajnije, plačem. Drhti mi ruka, ali ne znam je li to od tuge ili od previše fizičkih aktivnosti u kojima utapam tvoj odlazak.
I to me podsjeća na tebe jer si ti bila sva u tome. Trči, vozi bicikl, vježbaj...
Tek kad si otišla sam si napunio sobu utezima i ostalim spravama za vježbanje. Kvragu, čak sam donio i ležaljku za sunčanje (na kojoj smo nekad skupa ležali) na kojoj radim trbušnjake. Za koga se spremam? Uvijek nekako mislim da za tebe.
Ljudi su čudna bića. Postoje neke stvari koje ljudi rade kao za sebe, ali istina je drugačija. Sve stvari se rade za nešto drugo, za nešto izvanjsko.
Najčešće se to i radi za nekog drugog, a ne za samog sebe. Možda je i to razlog zašto si umrla? Možda sam ja postao previše ti, a izgubio sebe?
Uvijek sam imao osjećaj da se treba dati cijelog sebe. Uvijek sam mislio da druga strana mora biti sretna, pod svaku cijenu. Nisam nikad brinuo o sebi.
A možda sam brinuo o sebi tako da sam zadržavao drugu stranu? Pa, još uvijek ne vidim ništa loše u tome ako je druga strana zadovoljna.

Iz moje tuge se razvija mržnja. Naravno da ne prema tebi. Mržnja prema sebi koji je kao nadrastao te ljudske odnose. Mislio sam da sam bog na zemlji.
Odnos s tobom mi je bio najveće umjetničko djelo, a mislio sam da i ti uživaš. Život je bio platno po kojem sam crtao šarene duge, a sad je sve crno.


Ali boja više nema.


Reći ću da jebeš sve to. Život nije vrijedan življenja bez tebe. Svi moji pokušaji su uzaludni. Ne idem van i neću trošiti proklete novce koje sam mogao potrošiti na bolji način. Što fali zatvaranju u sebe i knjige? Ionako su one uvijek bile moj doktor za dušu. Duša? Htio sam vjerovati da ona ne postoji. Nadao se da neću iskusiti tu prokletu dušu. Ipak, sam ovaj tekst je dokaz da nešto užasno ne valja. Zdrav sam, ništa me ne boli. A opet boli me sve.

Promijenila si broj, promijenila si sve. Nemam više ništa tvoje.
Ako moraš, idi dalje. Ja ću samo ostati ovdje. Tu je bilo najljepše.

Oznake: smrt