Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/maithreya

Marketing

Izračun smrti

Ljudi se obično počnu zgražati kad se u brigu o starijima i nemoćnima (onima koji su bliži smrti) uplete razgovor o tzv. financijama i novčanim iznosima skrbi i liječenja.
Kako je naglašavano mnogo puta (i ne uzimam to kao dovoljno dobar argument na koji bi se uvijek mogli pozivati - jer moramo priznati da je to argument koji bi se lako mogao zlorabiti), u sustavu koji je na ovakav način postavljen - kapitalizam, materijalizam, konzumerizam i svakakvi drugi tvarni -izam koji ide ruku pod ruku s navedenim - realno je razmišljati o troškovima.
Novac otvara gotova sva vrata. Kod zubara se za vađenje zuba nikad ne čeka ako ideš privatniku (koji obično ima superiornije opremljenu ordinaciju nego ovaj drugi "državni"(?)). Iskeširaš neke novce (umnjak, navodno, 1000 kuna) i gotov si. Nema nekog posebnog čekanja jer i ptice na grani znaju da nemaju svi tih 1000 kuna da se razbacuju njima. Ljudi moraju jesti pa makar ne imali zube s kojima bi jeli!
Slična stvar je sa svakakvim drugim operacijama i invazivnim zahvatima, ali i običnim terapijama i liječenjima. Nikad se neće dogoditi da ti neće pomoći (postoje neki prioriteti kad se ljudima daje (pazi naziv) hitna pomoć), ali se možeš oprostiti sa svim svojim novcima ako nešto ne ulazi u tvoje osiguranje. Dakle, u društvu se potiče elitizam i ne razumijem baš kad netko kaže da je elitist ili nije elitist. Svi smo mi u neku ruku prisiljeni biti elitisti - ako ne prije, onda u trenutku kad se radi o našem zdravlju. Ili možda ima nekih ljudi koji ne cijene zdravlje više od svega? Čak i, bez namjere da se nekog omalovažava, radnik na baušteli mora uvidjeti vrijednost svog zdravlja. Nema zdravlja i snage - nema para. Jednostavno je.

Zanimaju me, kao i inače, rubni slučajevi u kojima ljudski život ovisi o tome hoćemo li nekome pomoći ili ne. Preneseno u jezik kapitalizma i materijalizma; rubni slučajevi u kojima ljudski život ovisi o tome hoće li taj netko imati potrebnu svotu novaca ili neće.
To su najčešće tužni slučajevi, ali moramo ostati objektivni pa ne uplitati svoje osjećaje u računicu. Mislim da je baš to najbolji izraz: računica.

Navodno se svi boje smrti jer život sam po sebi ide čim dalje od boli i prema užitku. Normalno je, dakle, bojati se smrti.
Čovjek u agoniji od boli može željeti smrt onda kad zna da užitak više ne može biti postignut ili je on manji od boli koja slijedi.
Da pitate umirućeg čovjeka što bi želio, on će sigurno kazati da želi da bol prestane. Čini se da on to kaže samo zato jer osjeća toliku bol da ni ne pomišlja na užitak. Da može izabrati bilo što na ovom svijetu, vjerojatno bi izabrao da bol prestane, ali i da se pojavi užitak! A nekad je samo izbivanje boli užitak; pogotovo u takvim trenucima ekstremne patnje.

Čovjek ima razvijeniji raz(um) od ostalih životinja pa je sposoban rezonirati. Ostale životinje (uz napomenu da neke vjerojatno "razmišljaju" poput npr. dupina) se vode samo po svojim osjećajima i nagonima pa je za njih gorenavedeno zakon: bježi od boli, prihvati užitak. Čovjek si može objasniti svoju bol (recimo kod nekih procedura koje se nad njim vrše da bi mu bilo bolje; kod liječenja, terapija, itd.), a životinja ne može. Ona ne shvaća što se događa. Izgubljeni pogled životinje kad se budi iz anestezije je nešto najtužnije što se može vidjeti. Životinja se boji jer ne može znati što se dogodilo, ne može si objasniti naglu bol koju osjeća i želi samo pobjeći, a npr. imobilizirana je i nepokretna. Rečeno jednostavnijim jezikom: slaganje 2 i 2 u glavi je, zapravo, prednost koja vodi k užitku.
Recimo čovjek koji se upušta u neku bolnu proceduru može u trenucima boli osjetiti utjehu i možda čak i neki užitak u olakšanju saznanja da nakon ovog slijedi primirje boli i mogući ponovni užitak. Na neki način, svaka ne-ljudska životinja je hendikepirana u tom smislu i uskraćena za tu mogućnost. Trebalo bi to imati na umu, a čini se da dosta često to zaboravljamo, kad se postupa sa životinjama.

Svatko želi živjeti, ali jedino čovjek može izračunati i shvatiti da je postao preveliki teret. Financije su realni teret i ne bi se trebali zgražati nešto posebno nad tim. Mi naše bližnje koji umiru volimo i ne možemo biti objektivni u takvim teškim odlukama i u tom jednom trenutku nam se čini da bi oni koji umiru sami morali shvatiti da u njihovim životima više nema dovoljno užitka, a previše boli koja slijedi...


Možda bih trebao maknuti masku objektivnosti koju stalno nanosim na svoje lice kao neku ratnu boju; uvijek skrivajući to da sam samo čovjek - subjektivan i jadan.
Trebao bih prestati s tim filozofskim sranjima i glupostima, ali što mogu kad je to jedino što znam - i to znam veoma loše, jedva da uopće bude prihvatljivo. No, nije to ni bitno.
30 minuta ranije od ovog što sad pišem, moj pas, Maza - njemački kratkodlaki tigrasti bokser, je umro. Moja mama kaže da će se sad reinkarnirati u nešto drugo; možda baš opet u nekog psa i možda nekako ponovno nađe način da dođe do nas. Moja sumnjičavost pada u vodu.

I sva objektivnost i strogost ovog svijeta ne može zaustaviti suze. Zaključci nisu ni bitni.

Moram priznati da mi pomisao na to da me sad nitko više njuškom neće probuditi ujutro prilično teško pada.
Nitko neće ispustiti vjetar toliko jako da se skoro ugušim ili ne pomislim da nam je pokvareni frižider.
Nitko me neće vući u šetnji i nitko me neće srditi kad juriša za drugim psima.


Jedino što mogu je odati počast dobrom psu i zahvaliti se za vrijeme koje je bio s nama.

Hvala ti Maza!






Post je objavljen 08.01.2014. u 12:01 sati.