Jučer je bio dan kao i svaki drugi. To je bitno napomenuti za početak.
Drugo što je bitno za znati je to da ovaj post nije neka kritika ljudi koji slave i zabavljaju se.
Neka se ljudi zabavljaju; većini je to i cilj, ne? I nema ništa loše u tome.

Ljudi su različiti i zabavljaju se na različite načine. Svakoga "pali" nešto drugo i ako netko voli gledati TV, ne smijemo ga osuditi. Ako čovjek voli izaći van iz kuće, napiti se i biti mamuran cijeli drugi dan, ne smijemo ga osuditi.
Zapravo, čini se da ljude uopće ne smijemo osuditi jer oni teško to prihvaćaju. Kad netko nekog osuđuje, pa makar se radilo o dekonstruktivnoj kritici (o čemu je na ovom blogu na kraju i riječ), ljudi kažu da su oni koji kritiziraju samo frustrirani svojim životima. Nezadovoljstvo u njihovim životima ih gura naprijed i van pa onda pljuju po drugim ljudima umjesto da poboljšaju sebe.
Trebamo se složiti s tim da uvijek treba raditi na sebi, a druge pustiti uz njihove vlastite muke i nauke.
Ponekad ne moramo učiti na vlastitoj koži pa onda možemo pogledati živote drugih i naučiti nešto od njihovih pogrešnih odluka.
Čini se da se stvari jače urežu u pamćenje kad se osjete na vlastitoj koži, ali može se učiti i iz tuđih pogrešaka... ako smo dovoljno mudri.

Dakle, zaključio bih da je ponekad dobro analizirati tuđe živote i da to nije odmah znak da smo nezadovoljni svojim vlastitim životom. Možda su oni koji nam to govore previše uplašeni da im ne bi racionalno dokazali da ne znaju živjeti - tko zna?!

Postoji ipak jedna nedodirljiva klasa ljudi. U tu klasu ne možemo zadirati jer čak i kad ju analiziramo i damo joj argumente, ona nastavlja svojim putem. Vidio sam to na nebrojeno primjera i, na čudan način, još uvijek sam ljut dok iz dana u dan nailazim na nove. Možemo mi gledati i analizirati njihove živote koliko želimo, ali ništa se neće dogoditi. Mislim, mi možda i nešto naučimo, ali nismo mi ti koji su bitni. Životni stil takvih ljudi se prodaje svaki dan u novinama, internetu i na TV-u. Utjecaj je toliko velik da je nepojmljivo da bi se nešto moglo učiniti, a onda opet pišem ovaj tekst. Nekako se čovjek ne prestaje truditi iako sve govori da bi mu bilo lakše da samo digne ruke od svega.

Zabava elite je izmodelirana i brusi se svakog dana da bude bolja i ljepša i da ide brže i da ide jače. Sve ostalo što čujete su samo glasovi onih drugih, onih zavidnih. Gledam vijesti i vidim slike velikih slavlja i velike nade. Hrpetine ljudskog mesa su nabacane jedna na drugu i kliču i urliču i stenju i predu u orgiji zajedništva. Jesam li ja ovo upravo napisao?
Ma ni nije to najveći problem. Da, istina je da me podsjeća na to da je ljudi na ovom svijetu previše. Ne, ne kažem da trebamo poubijati neke ljude. Čak nit ne kažem da treba doći neka katastrofa i pol ljudi samo pokositi kao travke i tratinčice koje padaju ničice prilikom košnje trave. Ne kažem da ljude treba baciti na gnoj sa ostalim otpadom. Ne kažem da se od ljudi napravi kompost. Naravno da se ljude treba pokopati u betonske grobnice u nekakvim drvenim kutijama koje nabijaju kredite onima koji su voljeli, sad, pokojnu osobu. Kakva su to divljačka pitanja uopće?!? Pa ljudi smo; ovo je civilizacija!

Potrošeni su milijuni dolara na 6 minuta zabave za elitu. Jesam li ja nešto krivo shvatio i nahranili smo sve one gladne ljude na ovom svijetu? Što? Počeli ste slati kondome u Afriku, a ne više kruh i makovnjaču? Pa kako će sad živjeti ti jadni ljudi i množiti se kad nema hrane? Jest će lateks?

Ne trebamo ni ići tako daleko. Gledam kroz prozor pa vidim kako netko iz bližeg susjedstva punih 5 minuta (skoro pa je kao onaj u Dubaiu - ovi od tamo bi se mogli zapitati i uplašiti jer je susjed dovoljno blizu za rekord) puca i pali domaću artiljeriju. Brojim jedno 2000 kuna minimalno u zraku kad se raspršuju i netko opet kliče. Nekoliko urlika košta par tisuća kuna sigurno.
Djeca, ali i drugi koji koriste pirotehniku, ostaju bez prstiju, dlanova, ali i cijelih ruku zbog tih finih radosnih bombica.
Kako je lijepo platiti nekom idiotu da bi si u radosti mogao osakatiti tijelo! Ima tu skitnica, a oni otvoreniji (koji smatraju da su i životinje vrijedna bića - čudesno je kako se nitko ne zapita što je zapravo čovjek - uvijek me to fascinira) bi mogli nahraniti mačke i pse lutalice. Ako već nemaju koga hraniti, neka daju novce u azile.

Oni koji su to gledali uživo su izvan sebe. Oni koji su to gledali na malim (ali i većim) ekranima su oduševljeni. Kakav sjaj i kakav život! Kakva kvaliteta života je to! To je ono što svi žele, a ako i nisu toliko entuzijastični oko toga, slažu se da bi trebalo neke stvari u životu doživjeti. Na mnogim listama je odlazak u Dubai i možda baš u vrijeme finog vatrometa. Neka nebo gori kad mi ispijamo šampanjac. Gotovo nevidljivim i podlim metodama, stvari koje moramo doživjeti prije smrti se na našoj listi samo gomilaju. Razum zna popustiti pod pritiskom raznolikih boja i oblika.


Par milijuna dolara je eksplodiralo u zraku. Razmišljam o tim novčanim svotama koje se broje u milijunima ili tisućama dolara i kuna. Razmišljam i o milijunima gladnih. Razmišljam o napuštenima i onima koji pate. Razmišljam o onima koji nemaju krov nad glavom. Kako oni vide tu vatru na nebu? Kojim očima? Kojim mislima prate to sve?

Zašto ste pobogu gladni?!? Uzmite naš barut!

Oznake: Barut, želje i pozdravi za gladne i nemoćne