Sjede privatni detektiv i doktor filozofije u jednom low profile kafiću...
Ne. Počeli smo previše nadobudno. Ponovno.
Sjede običan policijski službenik i student filozofije u jednom low profile kafiću u koji zalaze samo lokalni ljudi. Njih dvoje nisu lokalni pa ih onda nitko ne prepoznaje. Oboje nose iznošene marte. Čudno, no čini se da je student filozofije više gazio okolo u njima. Ili se samo policijski službenik više brinuo o svojima? Opet nadobudno.
Jedan naručuje kavu, a drugi pije čaj. Jedan se žali na dim, a drugi pripaljuje jednu.
Razgovor vrluda u svakakvim smjerovima. Ima tu malo spika o prošlosti, ali ovaj put je na tapeti "što bi bilo kad bi bilo".
Student filozofije zainteresirano priča kako je zapravo "što bi bilo kad bi bilo" jedan od osnovnih principa SF žanra kojeg on tako jako obožava. Mladi policajac klima glavom, ali njegov žanr je više realizam. Prikazivanje mogućih situacija i to što životnije što je moguće. No, ovaj put je i on raspoložen da priča o mogućnostima.
"Zamisli mene kao učitelja ili ne znam što?" - policajac
"Pa nije to tako nemoguće. Nisi li i trebao ići na učiteljski fakultet?" - student filozofije
Razgovor završava na tome da se policajac žali da nema mnogo slobodnog vremena i da mu je mučno gledati kad ljudi nakon ljeta (ljetnih praznika za koje znaju uglavnom učenici, studenti i učitelji odnosno profesori) objavljuju slike o tome kako su se provodili i bili na raznim muzičkim festivalima... a on je, praktički, čuvao ovce i znojio se u kamenjaru.
Student filozofije kaže da bi mu onda bolje bilo da je studirao na učiteljskom nego otišao na policijsku akademiju.
Mladi policijski službenik ga prekida i kaže mu da učenje nije za njega. Ima taj neki prkos prema onome što mu se kaže da mora - kao da nekako iz inata onda to ne može učiniti.
"Nazovi me - neću je nazvati. Nemoj pušiti u sobi - pušit ću u sobi."
"Pa s tobom se onda mora ići po obrnutoj psihologiji."
"Jasno. Ajmo ne piti!"
Tišina pa smijeh s obje strane.
Policajac mora danas zvati svog šefa da čuje kad mu je gotov godišnji. Student filozofije osjeća neku vrstu tuge jer to znači da njegov najdraži policijski službenik odlazi opet u osamu, daleko od civilizacije. Ne može se zaključiti kojemu je više žao.
Svaki ima svoje muke pa malo one isplivaju na površinu. Razgovor ipak zadržava svoj balans i ne prelazi u veliku tužaljku mladeži o tome kako je život sranje. Prečesto smo išli tom cestom.
Student filozofije najavljuje jedno "teško" pitanje jer policajac tako naziva pitanja kojima se muči mladi student gotovo cijelo vrijeme. Na svom studiju, ali i izvan njega, postoje ta neka gadna pitanja koja se zavuku duboko u moždani sklop i ne daju ti mira. Možeš si pokušati odgovoriti ili se predati pa ostaviti da te to pecka dok ne pomahnitaš.
Uz predugi uvod u pitanje, kao i inače, konačno je ono i postavljeno i glasi:
"Što je zapravo ljubav?
Imam jednu definiciju koja mi u zadnje vrijeme pada na pamet. Na neki način sam odlučio smanjiti kriterije jer idealistički snovi u vezi drugih ljudi, na koje nemamo nikakav utjecaj, su direktan vodič do patnje i nesreće. Ja mogu sebe idealizirati i postati ono što sanjam, ali kad idealiziram druge ljude, nikad nisam siguran hoće li se ta moja idealna slika u glavi poklapati s njihovom slikom i prilikom. Nisam baš uvjeren da ikad možemo do kraja biti sigurni što se tiče drugih ljudi jer su oni stvorovi skloni promjenama pa kad puhne onaj poetski malo jači vjetar, ljudi se okreću na razne strane. Često i suprotno od onog smjera u kojem su krenuli prije zapuha. Moja nova definicija je:
'Ljubav je niz trenutaka u kojima mi ispunjavamo drugu osobu i ona ispunjava nas.'
Taj niz ne mora biti povezan i trenuci mogu trajati godinama. Tvoja trogodišnja veza koju si nedavno prekinuo je, recimo, jedan duži niz trenutaka, makar vjerujem da vam nije uvijek cvalo cvijeće (ili korov?), pogotovo ne pred kraj veze."
Mladi zaštitnik zakona samo šuti i kima glavom. Student filozofije nastavlja svojim tokom.
"Znam, moglo bi se postaviti onda pitanje: Koja je razlika između zaljubljenosti i ljubavi?
Postoje one neke studije (smije se) o tome kako zaljubljenost traje prvih 3 mjeseca ili pol godine? Ma nemam ni sam pojma više kako je to točno išlo. Ljubav je dobra jedno dvije godine, a onda u trećoj kao da opada i na kraju i prestane. Recimo, tvoja priča bi se u to uklapala, ali čak i tu imamo dokaz da je sve to s ljudima jako nejasno i nestabilno. Da tvoja bivša nije tebe gnjavila kao što je korov gnjavio njezin vrt, možda bi još i bio s njom. Razlika između tebe i nje je samo u tome što su se ona i njezina mati dvoumile hoće li prolijati Herkulesa po korovu, a ti si bio odlučniji i sve je, eto, završilo. No, bolje je tako."
Razgovor zapravo završava bez odgovora i ni policajac ni student filozofije ne znaju što je ljubav na kraju. Policajac čak priča o nekoj fizičkoj senzaciji koju je osjetio jednom kad mu se činilo da je to ljubav. Studentu filozofije se to čini privlačnim jer bi bilo odlično kad bi naše tijelo dalo neki znak kad je prava osoba u blizini.
"Misliš, nešto kao leptirići u trbuhu?" - student
"Ma prije su to bili nosorozi, a ne leptirići." - policajac
Policajac objašnjava kako mu se taj osjećaj javlja i kad nešto totalno krivo učini. Studentu filozofije to daje svakakve ideje i u jednom trenutku želi reći svom prijatelju, čuvaru zakona, da je možda učinio pogrešku kad je osjetio ljubav. Na neki način, kad bi pitali naša tijela, ona ne bi bila zadovoljna sa svim tim intoksikacijama i stresovima pod kojima se nalazimo kad smo u depresiji (iako se majka od studenta filozofije smije kad čuje tu omraženu riječ: 'Depresija? Pfff!') koju uzrokuje prekid, odnosno odlazak nekog za koga nam se činilo da ga/ju volimo. Kao da je ta ljubav neka vrsta psihičke bolesti u kojoj se mi uvjerimo u previše lijepih stvari, a realnost ima i svoju mračnu stranu. Ne želim reći da treba uvijek ići za tim mračnijim stranama realnosti, ali ih treba biti svjestan i ne biti u slobodnom padu kad se sve sruši. Dakle, opet smo na tragu ne-idealiziranja osoba s kojima stupamo u odnose.
Nakon toga razgovor počinje biti neobavezniji (nije da je i bio nešto posebno napet) pa policajac kaže kako se nikad neće vjenčati jer on jednostavno nije za to. Student filozofije se tome smije i misli da će se vjenčati samo kad dođe neka koju će previše voljeti da joj kaže ne. Makar, danas se ljudi ne vjenčaju više jer to nije baš pametno ili bolje reći: nije realno. Mladi, ali mudri, policajac spominje imovinu i kako je nikad neće dijeliti s nekom ženom jer je to opasno. Njegov novac je samo njegov. Tako dugo dok ne dođu djeca, ako dođu, ali o tome nije bilo riječi. Činjenica je da je brak danas (već duže vrijeme) u krizi i da očito počiva na krivim načelima. Vječna ljubav i sve to. Ne možemo ni definirati što je ljubav, a kamoli da u to uplićemo nekakvu vječnost. Ne usudim se ni pomisliti što bi to bilo: vječna ljubav.
Nakon što policajac kaže da je njegova bivša htjela živjeti s njim, razgovor izgleda otprilike ovako:
"Kako ćemo mi, tzv. gejmeri, živjeti uopće s nekim jednog dana? Zamisli kad ti dođe da navesiš veš, a ti bi radije sam sebe objesio nego taj veš." - student filozofije
Policajac se samo nasmije i kaže kako on jednostavno nije mogao zamisliti da bude pod istim krovom sa osobom koja ga želi kontrolirati. Kad bi onda igrao i kad bi radio ono što želi? Na poslu ga dovoljno j*** pa da onda dolazi i doma da ga se jebe. Možda bi to i bilo lijepo, ali da je doslovno, a ne preneseno.
Mladom misliocu pada na pamet nešto što ostali ljudi nazivaju 'kompromis', ali ako je do kraja iskren sa svojim prijateljem policajcem; mladom filozofu baš i nije jasno (uz svo to navodno obrazovanje) što bi u praktičnom smislu značio 'kompromis'.
Postoji definicija kompromisa i jasno je što je to teoretski, ali kao i s toliko drugih stvari, što to praktički znači? Tko određuje parametre po kojima kompromis funkcionira? Zovu li ljudi svaki put nekog objektivnog (ako je to uopće moguće) suca koji odlučuje što je fer i brine o tome da jedna strana ne daje više od druge? Jednostavno je to sve skupa teško zamislivo!
Uvijek je netko gore ili dolje. To je disjunkcija i uopće nije bitno je li bolje biti 'gore' ili 'dolje', poanta je u tome da je to različito i da nikad nije jednako. Podređenost - nadređenost, desno - lijevo, šuti - pričaj. Jasno?
Cijelo ovo, nadasve poučno, druženje završava tako da ljudi na šanku već čudno gledaju dvojicu junaka. Gospodin policajac koristi svoju odjeću toliko kamuflažno da bi prije rekli da je s druge strane zakona, a ne s one koja ju štiti. Student filozofije izgleda kao i uvijek, ali ni njega se baš lako ne prepoznaje. Tko bi rekao da se iza takve grube i brutalne vanjštine skriva takav profinjeni umovni sklop (you wish, little wannabe philosopher).
Sjedaju obični policijski službenik i student filozofije u crni audi. Policajac vozi, a student gleda kroz prozor i razmišlja.
Kakav uspjeh se danas skrivao u tom dimu koji se mogao rezati nožem i u kojem sjede svi ti grubijani za šankom.
Misao je prekinuta...
"Znaš da se može kočiti s motorom kad ga prebaciš u nižu brzinu?" - policajac
"Evo, baš sam saznao prošli tjedan." - student filozofije
Post je objavljen 27.01.2014. u 12:00 sati.