Ovo je priča o nevjernom Tomi. Možda bi bolje bilo govoriti o Tomislavu iako je njegova majka opsjednuta sa slovenskom kulturom pa je željela da joj se sinčić zove Tomaž. Kao i svi roditelji, a pogotovo majke, ona je zamislila svašta o tom djetetu. On će biti junak i on će biti nešto. Uvjerenja i iluzije koje i danas more Tomu. Možda bi bilo bolje da ga zovemo Tom nevjernik, ali to bi bilo previše "mainstream" i već iskorišteno. Skeptični Tom? U biti, zovite ga kako želite. Trebamo glavnog junaka i treba imati neko ime.

Jedan zakašnjeli zimski dan za koji shvatiš da je bolje da nije ni došao jednom kad već stigne. Zatvoren u kući, nevjerni Tom je osjetio laganu glavobolju koja se došuljala kao ubojica iz tmine. Nije da je namjeravao jako napinjati svoje moždane vijuge pa ga to nije toliko omelo. Dovoljno da ga živcira i da ga baci u omamljeno stanje. Jeste li nekad poželjeli biti bolesni? I ne mislim na one dane kad ste bili djeca pa niste htjeli u školu. Pitam se bi li netko stvarno želio biti bolestan i je li moguće sebi željeti zlo. Čini mi se da si žele zlo oni koji nisu sretni. To su misli koje su Tomu uspavale.

Probudio se sa slinom u bradi i jaukom medvjeda kojeg su zarobili da bi mu tetovirali uho i poslije ga ponovno našli. To su tzv. rejnđeri koji se navodno brinu za životinje. Ljudi su u biti idioti. No i ti koji se brinu o divljači su bolji od onih tipičnih Amerikanaca koje je netko (netko zasigurno lud ili mu je samo bilo dosadno) snimio - oh, snimio je cijelu sagu o njima i njihovim pothvatima kad golim rukama love divlje životinje koje bi, da mogu, ubile čovjeka i nahranile se njegovim mesom. Te životinje su i došle u područje naseljeno ljudima (postoji li još neko mjesto koje nije zaraženo virusom čovječanstva?) jer su gladne. Ljudi za sobom uglavnom ostavljaju smeće - i fizički i intelektualno - pa su životinje zalutale u naseljena mjesta zapravo na pravom tragu. Ima tu hrane, ali ima i zla. Nepojmljivog zla koje se manifestira u silovanjima, rezanju grkljana i provaljivanju u tuđe kuće.
Obrisao je slinu maramicom i prebacio se u sjedeći položaj.

Bolje je i gledati idiote koji love životinje nego live showove. Dobro, ima onih live showova (talk showova?) u kojima dođu ljudi pa dovedu sa sobom kućne ljubimce. Nekako je to prihvatljivije od onih gdje su ljudi koji pričaju o svojim problemima. Koliko to može samo ispiti čovjeka i ponukati ga da shvati da je ljudski život besmislen! Kakva je to tona idiota koja dolazi grijati te naslonjače i kaučeve - kao neka vrsta seanse kod psihologa, ali javno. Nema goreg od toga dok se nešto privatno prosipa po javnoj sferi.
Znam, postoje umjetnici koji rade baš to kako bi zgrozili ljude ili im pokazali da umjetnost može biti i to. No, umjetnost može biti i hrpa govana koje sam upravo ispustio u svoj wc. Ljudi su bolesni i čini se da lijeka nema.
Ne znam jesam li što sanjao, ali čini mi se da ljude nije zapravo briga za druge ljude. "Vjerujem" samo u krvne veze jer one stvaraju dublju povezanost. No, još uvijek ne "vjerujem" dovoljno u krvne veze da bih spadao pod kategoriju obiteljskih ljudi i onih klinaca koji pišu nacionalističke spike po zgradama, a nikad nisu ni bili blizu situaciji o kojoj pišu. Priče djedova i baka. Najčešće djedova, ali nađe se i koja nabrijana baka koja je spremna širiti svakakve herojske priče. Herojske priče, ha? Čini mi se da dosta štete rade te herojske priče.
Evo malo klišeja s kauča: Čini se kako svaki čovjek može biti heroj jer svaki čovjek je u nečemu poseban. Svakog čovjeka nešto zanima i svaki čovjek posvećuje ogromne količine vremena nečemu (ili nekome?). Jasno je da onda on, ako to radi kako spada, onda postaje dobar u tome nečemu. Ljudi toliko postaju ekstatični u tome da prestaju vidjeti razliku između sebe i onoga što rade. Često možemo čuti nadahnjujuće rečenice velikih umjetnika i drugih entuzijasta iz pećnice bolesti koja se naziva život kako kažu: Ja stvarno uživam u ovome što radim! Ponekad mi se čini da mene uopće nema nego da sam ja baš to što radim.
Čini se da subjekt postaje predikat, ali pitanje je gdje je onda subjekt?

Preteške su to misli za ovu hladnoću. Pogled kroz prozor me učini da drhtim. Bilo je i gorih zima i ovo se zapravo ni ne može nazvati zimom. Ipak, zlo mi je čim je temperatura otišla u minus i tamo se zadržala. Ponekad osjetim neki užitak u tome da vidim kako vani pada snijeg i sve se bijeli, a ja sam na toplom. U drugom trenutku se onda već trzam i hvata me groza jer se prisjećam kako neki nisu toliko sretni kao ja. Treba li nesreća drugih utjecati na moju sreću da ona zapravo postaje nesreća? Može li biti da sam ja jedan od onih sretno nesretnih o kojima su pisane knjige i ispjevane pjesme?
Jesam li ja moderni (anti)junak ili su samo priče moje majke ("Oh, moj voljeni Tomažek!") udarile svom silinom u moj um i pomutile mi ga pri tom udarcu?

Zašto ljudi govore i zašto se razmnožavaju samo idioti i seljačine? Zašto jedan momak ili jedna djevojka koji idu na fakultet ne razmišljaju (u prosjeku barem) o djeci? Kad razmišljaju, to je možda najviše dvoje djece. Brat i sestrica pa neka se igraju. Ili možda dva brata koji će stvarati zajedno nered. Imati dvije djevojčice je češće san budućih majki, a očevi se primaju za glavu pri pomisli na to da će trebati preživjeti 3 žene u kući od kojih su dvije tek na putu da ih nešto penetrira i da iskrvare. Ako shvaćate što govorim, vjerujem da sad negdje počinjete željeti da ne shvaćate.
Mislim da pametni ne razmišljaju o tome jer nemaju vremena, a možda su neki 'ekstra' napredni pa znaju da bi bilo bolje da posvoje neko jadno dijete nego da rade svoje. No, kako kriviti čovjeka koji želi svoje dijete? Poznavajući biologiju i čovjeka kao životinju općenito, teško je kriviti nekoga što želi ubrizgati baš svoje gene u bazen gena čovječanstva. Kraljevi (oni istočnjački legalno, a zapadnjački po skrivečki - s različitim ženama) su imali mnogo djece radi želje za širenjem svojih gena. Mislim, to je i normalno jer su oni "veliki" ljudi koji i najviše zaslužuju proširiti svoje svete gene. Blago svim seljacima ako će se zemljom proširiti geni takvih velikih ljudi! Ili im možda sve prisjedne dok kralj pukne po porezima jer treba hraniti tu svu malu bahatu dečurliju?
Zanimljivo mi je to sa zapadom i istokom. Danas se osuđuju ljudi koji imaju više žena i osuđuju se žene koje imaju više muškaraca, iako drugi primjer nije toliko "redovit". Nije ni zamisliv svim tim zapadnjačkim mačo tipovima koji bi mahali kurcem pred mnogim pičkama, ali ne bi podnesli da njihova djevojka uživa s više tipova. Bolje izgubiti život nego doživjeti takvu sudbinu.
Kako su ljudski odnosi zapravo bolesni i "posebni"! Pametni svugdje nekako teže logici i hladnoj racionalnosti, ali u odnosima sa svojim najbližima smo kao djeca koja drže svoje igračke pod ključem. Šteta što se ni ljude ne može držati pod ključem. Mislim, može se, ali ne bez toga da ti nakon nekog vremena (u nekim slučajevima se radi o 15-20 godina pa se pripremite) ne pokucaju na vrata specijalci i da ne završiš u novinama pod člankom koji nosi u sebi riječ 'monstrum'. Jebo vas vaša sloboda i sve ostalo kad se sve to razmahalo do razmjera koji su primjereni samo za nekakvu parodiju na život. Uopće više nije zabavno.
Istočnjak je izgubio svoj utjecaj i postao maleni tip kojemu dolazi zapadnjak u zemlju da mu uzme ženu koja žudi za nečim drugačijim i... većim?
Samo ekstremna politička uređenja nekih istočnjačkih zemalja drže zapadnjački pimpek daleko od svojih rasplodnih krava.
Oni su se odlučili da nas pokore na drugačiji način. Neće nam dirati naše žene, ali će nam prodavati jeftine igračke i jeftinu hranu pa na taj način otrovati nas i našu djecu.

Mnogo je ovo misli za jedan kauč na kojem sam ležao zaslinjen i ošamućen do prije 5 minuta.
Mislim da je kauču dosta i da me jedva više drži, ali ne zbog moje težine. Barem ne fizičke težine.
Čini mi se da je moja intelektualna težina (čitaj: hrpa smeća u mojoj glavi koje sam naučio + utjecaj promatranja okoline koja nije baš stimulativna ili nije samo toliko naivna kao u drugim, razvijenijim zemljama ovog mizernog svijeta) postala nepodnošljiva.

Možda je vrijeme da si olakšam bol?


Vaš zauvijek,
skeptični Toma

Oznake: Nevjerni Toma, kauč, Slina, divljina