Treba još štošta vidjeti, ali Hahlići će uvijek imati posebno mjesto u mojem srcu. Relativno su blizu, naši su i prekrasni su. Volim se vraćati na ovo mjesto i nijednom dosad nisam bio razočaran.

Tu uvijek počinju sve dileme, ali ovaj put ih nema - ide se lijepo, polako do pl. doma Hahlić. Ne spominjite mi Mudnu dol!

U početku smo malo zalutali i završili na nečijem, kako bi dragi Zagorci rekli, "gruntu" ograđenom električnom žicom. Treba ili preskočiti ili se provući ispod, ali odmah mi je nešto čudno - ne sjećam se da smo ikakve žice prelazili. Jedan zalutali (u smislu da ipak još nije na istarskom tlu) boškarin zvoni sa svojim okovratnim zvonom i čudno nas gleda. Nema planinarskih oznaka i to je već polako alarmantno. Dolazi vlasnik zemlje starim terencem i upućuje nas na stazu koja je, da, odmah pokraj. Nemojte me kriviti jer već dugo ovdje zapravo nisam bio! Zaboravi za to vrijeme čovjek i kakav sad uspon odmah na početku kreće. Pozitivna amnezija. Nije to neki posebno teški nagib, ali je konstantan i teren ne dopušta baš previše zagrijavanja. Čovjek se ponada, dok napušta poljanu Podkilavca, da će sad biti lakše pod krošnjama. Sunce više ne udara, ali krene taj uspon dosta uporno i uskoro se znojiš. Dišemo za vratom grupi od troje planinara (dvije planinarke i jedan planinar), ali im ipak puštamo da idu naprijed :P
Malo prije ovog dijela ih ipak prelazimo, a kasnije shvaćam da se oni odvajaju za stazu Kolci, a mi idemo po Čeki - ispričavam se ako sam nešto krivo pohvatao od tih imena jer nisam do kraja siguran gdje se te staze susreću, ako uopće, ali naši "suputnici" su odjednom nekud nestali

Pogled prema "gore"

Bregu treba kazati zube

Ima onda još jedan dio potezanja dok ne počnu stupići nakon kojih još malo laganog hoda do prepoznatljivih kontura i prizora Hahlića, naših Grobničkih Alpi.
Ako je tu zelena livadica...

...negdje će u blizini biti i konjeki!

Imaju i potomstvo, a jedan nas je mali posebno zabrinuo jer se nije uopće micao, a kobila ostala sa njim dok je on ležao. Kasnije, kada smo ih prošli, zaključili smo da je to bila taktika "pravi se mrtav" jer čim smo prošli, konjek se digao na noge lagane i krenuo skupa s materom za ostatkom ekipe. Nema tu još mnogo muke do vrha, ali ponekad se suputnici boje i umišljaju stvari o pojedinim rutama. Treba svašta probati, imati nekog iskustva i "utakmica pod nogama", ali više se treba bojati onih dugotrajnih tura od po 5-6 sati nego ovakvih uspona od 2, max 3 sata ako ste baš jako spori. Stvar je onda opet i samog treninga i kondicije. Vihoraški put koji smo odrađivali prošlo ljeto nije mi se činio toliko težak, a navodi se kao prekrasan, ali dosta težak. Onda opet, u tom trenutku sam takoreći grcao u planinama i treninzima trčanja te se sve činilo mnogo lakše. Osjeća čovjek to na/u sebi, zapravo je dosta jednostavno. Možda najviše žalim one koji se nikad ne dovedu do tog stanja "utreniranosti" pa ne znaju koliko je dobro osjetiti da nešto možeš puno lakše nego prije. Također, općenito se čovjek osjeća lakše i, rekao bih, bolje. Tromost možda donosi neku ugodu jer treba moći i sjediti/ležati na jednom mjestu bez "napora", ali poletnost je ipak bolja. Na neki način, sve se trenira pa čak i tromost :O
Going up the Hahlić road

Evo još konjeka od kojih je jedan Zvonkec (jer nosi zvono)

Konji se okupljaju oko Hahlića - bara/jezeraca po kojima je ovo mjesto zapravo i dobilo ime; tu ih jedan border collie pokušava dovesti u red, ali ipak su preveliki za njega i baš previše ne reagiraju na njegovu huku, buku i juriš. Iznad svih njih uzdiže se Dnić

Jedan Hahlićki "el classico" - gazda trči, a border kolić je malo iznad Hahlića, teško ga je zamijetiti zbog kamenja, ali tu je

Piješ ono što ti se da

Opustili su se čim je kolić zbrisao. Zvonkec ponovno veselo zvoni. To je ono što Zvonkec radi. Zvoni.

Treba malo odmoriti kod pl. doma Hahlić, za snagu popiti jedno pivo jer sunce još piči kao ludo pa treba iskoristiti priliku. Naime, na prognozi je kasnije (oko 13-14) neka kišica pa bolje popiti pivo po suncu i vrućini nego poslije po kiši. No, koga zavaravam točno? Popit će se i po kiši pivo ako treba, a znamo da treba. Malo odmora za slabu užinu pa krećemo dalje. Naš odabir za danas je ruta Suhi vrh, Fratar i natrag do doma. Obruč sam odlučio ovaj puta preskočiti jer je vidik na Fratru ljepši, a i vjetar je puhao dosta pa smo odlučili ne se vraćati po istom putu. Za Obruč i neku kružnu rutu natrag, ako ona postoji, čini mi se da bi nam trebalo puno više vremena nego za Suhi - Fratar - dom.
Malo Medviđak ugođaja

Suhi vrh je impozantan iz ove perspektive, zar ne? Kao nakupina kosti koju je donio neki Hahlićki zmaj od tko zna kud...

Vjetar dosta šiba na Suhom vrhu, ali ne zadržavamo se dugo. U pozadini Obruč koji obilazimo sljedeći put

Pogled je već usmjeren prema sljedećoj točci osvajanja, a to je vrh Fratar koji je u Grobničkim Alpama poznat kao vrh s najljepšim vidikom na Kvarner, ali i uokolo

A evo nam i onih "kapljica" koje su nam predvidjeli Norvežani! Izgleda gadnije nego što je bilo, a i vjetar je snažno nosio oblake više prema moru nego prema nama

Silazak sa Suhog vrha zabavan je, ali treba paziti kud se staje i koji kamen se miče, a koji je stacionaran. Dočepali smo se "čvrstog" tla te smo pojurili u smjeru Fratra, ali uskoro nas dočekuje zabava i prilično strmi uspon.
A tu je i reklama za Laško koju smo našli u šumi

Nekome je bilo dosadno pa je već pred kraj uspona na Fratar postavio stećke

Suhi vrh se sad sve više i više smanjuje

Fratar polako počinje nuditi svoje čari

Razvedrilo se i čini se da će nas kiša zaobići

Još jedan pogled prema Suhom vrhu, a u pozadini je Učka koja brani svoju dragu Istricu od prekoučkara i ostalih nametnika

Treba se sada spustiti sa Fratra dolje po stijenama, još malo istočnije, prije nego put postane pitom i počne zaokretati prema pl. domu Hahlić. Treba opet paziti kud se staje, a i ruke tu i tamo rade, ali samo za pridržavanje. Noge već pomalo bole, a ona utrka na Trakošćanu nije previše pomogla jer tetive još uvijek malo zatežu. No, zahvalan sam jer osjećam da mi je ta utrka ubacila tijelo u veću brzinu pa sad treba samo nastaviti. Ipak, ne treba zaboraviti ni odmarati jer i ozljede su sasvim moguće. Biti izbačen iz tempa i treninga na jedno vrijeme nije baš poželjno, ali s tim sam se samo jednom u životu morao boriti i to nakon Lidlove utrke u Poreču. Bila je to dobra utrka i napravio sam odlično vrijeme za svoje standarde, ali očito sam nešto malo istegnuo, "gurao" stvari preko ruba. Vratimo se samo na sekundu u kamenjar Fratra. Moji suputnici tvrde da su ovdje vidjeli poskoka, neka svjetlija zmija je ovdje bila, ali je, uobičajeno, ona bježala od nas. Neću to prizivati, ali moram priznati da sam na planinama imao skoro pa više susreta sa medvjedima nego sa zmijama. Ne znam što je bolje, a što gore, ali tako dugo dok oni bježe od mene, mislim da se mogu smatrati sretnim.
Ima i Fratar svoje suhe dijelove, ali ove prekriva barem malo zelenila. Podsjeća me ovo na Bucov plato, ali kad sam upitan gdje se on točno nalazi, malo ostajem zatečen. Možda bih trebao pročitati svoj prošli post sa Hahlića...

Na povratku prema pl. domu Hahlić, iz smjera Mudne doli srećemo jednog muškarca koji izgleda kao da bi mogao biti u Mudna dol formi, ali ne želim to tada vjerovati. No, on, pune snage i prpošan, gleda u konje, ali čini se da ipak nekoga čeka jer takvom odmor, izgledno, ne treba. Malo nakon viđam i planinarku bez ruksaka koja se pomalo vuče i vidi se da joj nije lagano. Već sam u tom trenutku slutio ono najgore (za sebe), a ono najbolje (za njih): oni su došli preko Mudne doli! Nemojmo sad opet mistificirati tu vražju Mudnu dol, ali činjenica je da je ona najteži put gore do Hahlića. Prošao sam je jednom i želio bih ići ponovno, ali trebam naći dostojne suputnike. Svaka čast našim nepoznatim su-planinarima! Bili smo brži od njih do doma, ali besramno je mjeriti se s nekim tko dolazi iz Mudne doli, a ti si, kao neki salonski revolucionar, sišao dolje s kamenja Fratra i briješ da si vidio poskoka. Zapravo, taj čovjek i njegova izmorena žena su poskoci u ovoj priči - opasni i otrovni. Mi smo samo debeli črni gadi. Debeli i lepršavi (eng. flappy). Boje nas se po izgledu, ali neotrovni smo i prilično bezopasni.
Pl. dom Hahlić (1097 mnv)

Vrijeme je za malo jači odmor pa tako ja dobivam zelje s grahom (bez kobasica). U torbi ima i sendviča, ali ja sam više raspoložen za pravi planinarski grah. Prijatelj i suplaninar Ante jede sendviče sa špekom pa onda oboje vježbamo toleranciju dok planinarimo cijeli dan sa osobom koja jede "suprotno" od onoga što mi jedemo - jedan karnivor, drugi vegetarijanac sa jakim moralnim imperativom da postane vegan, ali previše voli sir i nije ono što želi biti. No, valjda ima vremena. Pije se pivo, Budvar iz limenke koji košta kao i Slon od Daruvaraca iz dućana, ali ljudi koji vode Hahliće su mi toliko dragi da bih ovdje dao i više za obično* pivo. Počela je padati kiša koja mi je dodala malo vode u grah. Pojeo sam sve to jer ako mogu konjeki piti iz Hahlića, mogu i ja iz graha! Domarica i domar su upalili peć pa su se rijetki posjetitelji (stvarno ih nije bilo mnogo za vrijeme našeg boravka oko doma) preselili unutra. Ovaj titan koji je došao iz Mudne doli nije nosio masku u domu, ali uglavnom su ljudi poštivali mjere (koje su još uvijek na snazi, da). U jednom su me trenutku biciklisti iz Zagreba pitali za savjet kako doći dolje do Grobnika po divljoj stazi, a zanemarili su savjete starije gospođe koja je rođena i živjela cijeli život na i oko Grobničkog polja (s takvim je barem autoritetom govorila). Nije mi se činilo to baš najpametnije za učiniti jer ne znam ovo područje toliko dobro, ali rekao sam i učinio sam što sam znao. Doktor Hahlić u akciji. Pacijenti, nadajmo se, ne umiru. Spustili su se dolje po Kolcima/Čeki. Možda im čak ni "pod planinu" ne bi bio loš odabir, ali nije bilo upisano u kartu koju je gospon biciklist imao unutar aplikacije pa se nisu odlučili za to. Treba krenuti dalje u jednom trenutku!

Druga životinja koju srećemo po putu, ovaj put mrtva, ali dobro sačuvanog skeleta

Krećemo smjerom pod planinu za koji sam zaboravio koliko je dugotrajan i naporan. Pri vrhu, zalazeći na drugu stranu Ćunine glave, viđamo ekipu od dvadesetak planinara koji izdaleka pomalo izgledaju kao neki kult smrti - crna povorka, a zašto sam ja zamislio da imaju crne kapuljače, ne znam! Valjda vidimo ono što želimo vidjeti. Koljena pomalo bole jer na ovoj ruti ima stvarno dosta spuštanja.
Pogledi prema Učki, bivšoj ljubavnici i ostalim stvarima

Zadnjih pola sata spusta već se pomalo pitamo kad će taj kraj? Dosta ljudi je ovdje ogradilo svoje posjede, vide se tragovi stoke koja kaka gdje god stigne, a vidjeli smo pred kraj puta i kunu. Treba nam milijun kuna, a ne samo jedna, ali ne treba se žaliti. Dobiš ono što dobiš. Konačno dolazimo do automobila, skidamo gojzerice/patike sa svojih donekle izubijanih nogu te pičimo pravac Zagreb. Za kraj ostavljam jednu panoramu, snimljenu na vjetrovitom Fratru. Uživajte i pohodite planine. U planinama je spas.

Oznake: Podkilavac, Hahlić, Suhi vrh, Fratar, konjeki