Uvijek su veličanstveni i nikad ne propuštam priliku da odem vidjeti malo kako je tamo, kod njih na visini. Kao što je općepoznato, Hahlići se ponekad, laskavo, ali opravdano, nazivaju i Grobničke Alpe. Ako su Hahlići imalo "alpasti", vjerujem da bi mi se tada i Alpe sviđale. Nikad nisam bio osim u Julijskim Alpama, ali stignemo i sasvim uskoro ispraviti taj nedostatak iskustva.

Za početak opet malo hvaljenja s pikiranjem savršenog dana - skoro pa perfektna prognoza i jako lijep dan pred nama

Koturamo se prema Podkilavcu, a kako zalazimo sve više u GK, snijeg postaje uobičajeniji

Iako pomalo zatajan tip, a to znaju oni koji me stvarno znaju, veselim se tu i tamo dijeliti planine s novim ljudima. Družina za Hahliće ovaj put broji devet članova dvonožaca i jednu članicu četveronošku. Čini se da je Bela dosta uobičajeno ime za psa jer u zadnje vrijeme susrećem same neke Belike. Uglavnom, još jedna kul njuška koja ovaj put osvaja Hahliće. Dogovor je da se krene oko 8:00 iz Zagreba, da obveznici stignu razvoziti djecu i pse (Ottoman veličanstveni koji je rasturio Ravnu goru prije koji tjedan, ali zbog kamenja i svojih malih nožica ipak ne može u carstvo Hahlića), a mi u svojem ponešto sporijem i starijem automobilu krećemo školski sat ranije. Zauvijek školarci. Nema problema jer lijepo je voziti dok na (auto)cesti ima samo poneki automobil. To je neka vrsta slobode, poduža vožnja u jednom smjeru.
Mijenjat ćemo i godišnja doba na ovom pohodu pa nam se u početku činilo da smo totalno profulali s opremom

Andrej je vođa puta, a ja uživam u prepuštanju palice vođe nekom drugom. Ipak, morao sam se unaprijed raspitati kojim putem idemo pa su me neki već prozvali "control freakom". Međutim, sve je to dobronamjerno i u želji da se da poneki prijedlog. Činilo mi se da smo malčice kasno krenuli što se na kraju ispostavilo kao točno, ali ne treba se žuriti i s time si uništavati spontanost i dobar provod: koliko stignemo, stignemo! Ionako je netko drugi voditelj puta pa gunđanje neće biti usmjereno prema meni :) Šalim se malo. Ljudi su općenito, ako su iskreni u svojoj želji da idu u planine, a mnogi žele, vjerujte mi, zahvalni što nekud idu, u pustolovine. Hahlići su definitivno jedno od mjesta koje svima preporučam barem jednom, a po mogućnosti i više puta. Često ove fotografije izmamljuju upravo želju da se "ide", da se pokrene. Tada je cilj fotografija ispunjen. U Podkilavcu pijemo brzinsku kavu s Marinom i Tompom, a pridružuju nam se i Marko i Belika. Ne pijem kafu, ali jednu sam ovaj puta srknuo, nadajući se da zbog toga neću po putu do gore morati koristiti wc papir koji uvijek nosim u planinarskom ruksaku. Ostatak ekipe nas čeka u Podkilavcu kod "šumarije" gdje se obično ostavljaju automobili. Ruta uspona je pod planinu.
Pomalo se javlja snijeg pod nogama, a na hrptu prema Obruču, na raskrižju puteva gdje je naš pogled cijelo vrijeme uperen, jasno se i vidi

Moja stara prijateljica Učka, druga ozbiljna žena s kojom sam bio

Uvijek dobar pogled na Kvarner

Po putu gore, negdje na točci gdje proljeće postaje malo više zima, prelazi nas jedan čovjek u crvenom automobilu. Članovi družine koji su komunicirali s njim čudili su se koliko čovjek od ranog jutra može biti pijan. Nisu oni vidjeli naše Zagorce, a pomislio sam i kako ovaj barem ima registarske tablice i, valjda, tehnički ispravan automobil. Naši Zagorci često nemaju ni to.
Evo poznatog hrbata i put za Obruč

Dok čekamo da se svi skupimo, jer neki su često pogledavali prema Učki i moru pa ih je to usporavalo, prilazi nam čovjek u dobroj opremi (gamaše su na nogama) te pije pivo iz limenke: "Ne, nikako sad na Obruč. Dosta je dubok snijeg u šumi, propada se..." - volim te ljude, on pijucka i ide, ne j*** ga živa sila

Odlučujemo da ipak ne idemo na Obruč jer nam treba jedan i pol sat do tamo, a i duže po snijegu. Nezgodan je teren pa ostavljamo to za proljeće. Što je malo čudno, odlučujemo se da idemo na Suhi vrh (i Fratar) koji ima pomalo zeznut uspon i po suhom vremenu. Dakle, ima nešto pentranja, ali ništa nesavladivo, barem dok vidite kud koračate i gdje su ili nisu rupe. No, eto, Suhi vrh je bio bliže od Obruča, a mi smo ograničeni kratkim zimskim danima pa smo tako odlučili. Voditelj Andrej nije bio još ni na Suhom vrhu ni na Fratru pa smo morali barem jedno.
Put do gore

Malo po malo dolazimo svi do vrha. Slijedi malo fotki snimljenih na Suhom vrhu :) To nam je ujedno kulminacija ovog izleta

Učka je ovdje, samo je pitanje tko je preko-Učkar, oni ili mi?!?

Nebeske ceste i spammanje epskim pogledima/nagovori na dolazak ovdje

I Belika je došla do vrha, a sad je vrijeme za dobiti malo gazdinog sendviča!

Edukacija na vrhu, nije baš najtoplije iako vjetra nema u zabrinjavajućim količinama

Dobro nam je!

Andrej tu nešto pokazuje prema Fratru; bila je neka ekipa baš gore kad smo se mi uspinjali na Suhi. Kod Fratra nije problem prvi dio od Suhog vrha pa nadalje već je veći problem vratiti se s Fratra kružno do doma Hahlići - tamo ima dosta stijena i rupa koje se pod snijegom ne vide. Također, zadnji dio je dosta nagnut* pa to ne bi bilo pametno odrađivati bez štapova. Na kraju je pala odluka da na Fratar ne idemo te i njega ostavljamo za proljeće

Još malo uživanja u pogledima pa krećemo dolje. U jednom trenutku je netko pitao kakav je ono brežuljak u daljini. Ispalo da je taj brežuljak mitska planina u Hrvata - Velebit :)

Spust je neuobičajeno lagan i bez velikih poteškoća. Očekivao sam malo drukčiju situaciju, ali rekao bih čak da sam se manje namučio po snijegu/ledu nego kad je Suhi vrh zaista suhi. Taman kad se mi spuštamo do podnožja i raskrižja, dvojica trailera trče prema gore. Dobro je, većina u našoj skupini su sportaši (biciklisti) pa nema prevelikog čuđenja, ali uvijek je taj jedan čudnjikav moment dok srećete trkače u planinama. Nećemo raditi razlike između dobrih ljudi koji su odlučili svoje vrijeme provesti na ovim svetim mjestima, ali to nisu planinari. Za mene je trail utrka oduvijek samo utrka i nema mi baš neke spiritualne komponente u tome - osim skorog izdisaja i mučenja samog tijela, tzv. trapljenja do granica iznemoglosti pa se onda ljudima svašta čini: ovo smo, ono smo, zone, prvo tok pa onda tik-tok, itd. Ne treba omalovažavati ničiji trud, ali osobno preferiram dugotrajno uživanje u planinskom okružju, vrijeme za razmišljanje i refleksiju. Planinarenje je za mene sličnije filozofiji, to jest procesu koji se događa u vama kad "filozofirate". Trčanje je... pa, trčanje je za održavanje kondicije, jurcanje i sport.
Brzo koturanje do doma jer tamo nas čeka rakija, pivo i hrana iz ruksaka. No, dobro, malo manje piva jer je ispalo da su dobri ljudi sve popili u subotu. A i bilo je samo Žuje...

Prema i od doma se jasno vide Suhi vrh i Fratar

U domu nema puno ekipe, a izgleda da su nam i pomogli da popijemo sve pive. Hrana, piće, razgovor i presvlačenje. Dobro je bilo odmoriti malo na toplom. Jedino Beli nije bilo dupušteno da uđe u dom pa su Marko i Tompa cijelo vrijeme bili vani. Trebalo bi dopustiti psima da uđu u dom, pa i oni su planinari. Bolji i vjerniji od mnogih drugih planinara.
Pogled s terase

Vrijeme je za povratak (preko Čeke), a po putu prolazimo pokraj smrznutih Hahlića

Povratak nam je pružio jedne od brutalnijih pogleda i zaista nisam siguran kako mi nije palo na pamet da je možda ipak bolje spuštati se po Čeki (ili Kolcima). Ipak, točno znam zašto mi nije palo: jer sam jedan obični štreberski planinar koji zna da su strmi spustevi puno gori za noge/koljena nego strmi usponi. Na Hahlićima sam dosad bio preko Čeke, modificirani uspon s Kolcima i, naravno, Mudna dol. Spust sam obavljao uvijek i isključivo pod planinu. Lijep pogled na Učku i Kvarner, da, ali ovo što sada slijedi, prikazano na fotografijama, gotovo je izvan-zemaljski. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko volim Hahliće.
Malo u tami pa onda na sunce...

...počinje spust

Trava je kao krevet mekana. Ili nam se to čini samo jer smo umorni pomalo

Naslov fotke: Povratak u civilizaciju - nevoljko napuštanje Hahlića. Ovim putem zahvaljujem se Ani i Tompi na izvrsnim fotografijama koje su podijelili sa mnom i koje su skupa sa mojim vlastitim ukrasile još jedan zapis na blogu :)

Spust nije trajao toliko dugo koliko se sjećam da svaki put traje pod planinom, ali možda to samo svaki put umor progovara iz mene. Već u ponekoj završnoj fazi spusta, samo smo sjeli u travu (mirisala su oko nas goveđa i konjska govna, ali kako kaže Marina: po tome se zna da si u pravoj prirodi!) i bio je ZEN trenutak.
Belika skakuće okolo, ljudi odmaraju i uživaju u zrakama sunca

Na kraju smo se spustili u Podkilavac, na mjesto gdje smo ostavili automobile. Sportski je sat/trener napisao da smo prošli 13 kilometara i da smo odradili cca 4 sata i 15 minuta aktivnog hodanja (odmaranja ne računam). Taman negdje pred mrak bili smo na polazišnoj točci te smo, tradicionalno, popili jedno pivo. Na kraju je većina ekipe otišla i na gozbu, ali mi ovaj put preskačemo jer treba se još dovući do Zagreba i iskoristiti nešto od nedjelje. No, nećemo se zavaravati: čim više iskoristiti ostatak nedjelje spavajući ;)

Oh, kako je lijep i predivan san planinarskog pravednika! Do sljedećeg puta, ostajte zdravi i pođite u planine!

Oznake: Hahlići, Grobničke Alpe, Podkilavac, Suhi vrh

Treba još štošta vidjeti, ali Hahlići će uvijek imati posebno mjesto u mojem srcu. Relativno su blizu, naši su i prekrasni su. Volim se vraćati na ovo mjesto i nijednom dosad nisam bio razočaran.

Tu uvijek počinju sve dileme, ali ovaj put ih nema - ide se lijepo, polako do pl. doma Hahlić. Ne spominjite mi Mudnu dol!

U početku smo malo zalutali i završili na nečijem, kako bi dragi Zagorci rekli, "gruntu" ograđenom električnom žicom. Treba ili preskočiti ili se provući ispod, ali odmah mi je nešto čudno - ne sjećam se da smo ikakve žice prelazili. Jedan zalutali (u smislu da ipak još nije na istarskom tlu) boškarin zvoni sa svojim okovratnim zvonom i čudno nas gleda. Nema planinarskih oznaka i to je već polako alarmantno. Dolazi vlasnik zemlje starim terencem i upućuje nas na stazu koja je, da, odmah pokraj. Nemojte me kriviti jer već dugo ovdje zapravo nisam bio! Zaboravi za to vrijeme čovjek i kakav sad uspon odmah na početku kreće. Pozitivna amnezija. Nije to neki posebno teški nagib, ali je konstantan i teren ne dopušta baš previše zagrijavanja. Čovjek se ponada, dok napušta poljanu Podkilavca, da će sad biti lakše pod krošnjama. Sunce više ne udara, ali krene taj uspon dosta uporno i uskoro se znojiš. Dišemo za vratom grupi od troje planinara (dvije planinarke i jedan planinar), ali im ipak puštamo da idu naprijed :P
Malo prije ovog dijela ih ipak prelazimo, a kasnije shvaćam da se oni odvajaju za stazu Kolci, a mi idemo po Čeki - ispričavam se ako sam nešto krivo pohvatao od tih imena jer nisam do kraja siguran gdje se te staze susreću, ako uopće, ali naši "suputnici" su odjednom nekud nestali

Pogled prema "gore"

Bregu treba kazati zube

Ima onda još jedan dio potezanja dok ne počnu stupići nakon kojih još malo laganog hoda do prepoznatljivih kontura i prizora Hahlića, naših Grobničkih Alpi.
Ako je tu zelena livadica...

...negdje će u blizini biti i konjeki!

Imaju i potomstvo, a jedan nas je mali posebno zabrinuo jer se nije uopće micao, a kobila ostala sa njim dok je on ležao. Kasnije, kada smo ih prošli, zaključili smo da je to bila taktika "pravi se mrtav" jer čim smo prošli, konjek se digao na noge lagane i krenuo skupa s materom za ostatkom ekipe. Nema tu još mnogo muke do vrha, ali ponekad se suputnici boje i umišljaju stvari o pojedinim rutama. Treba svašta probati, imati nekog iskustva i "utakmica pod nogama", ali više se treba bojati onih dugotrajnih tura od po 5-6 sati nego ovakvih uspona od 2, max 3 sata ako ste baš jako spori. Stvar je onda opet i samog treninga i kondicije. Vihoraški put koji smo odrađivali prošlo ljeto nije mi se činio toliko težak, a navodi se kao prekrasan, ali dosta težak. Onda opet, u tom trenutku sam takoreći grcao u planinama i treninzima trčanja te se sve činilo mnogo lakše. Osjeća čovjek to na/u sebi, zapravo je dosta jednostavno. Možda najviše žalim one koji se nikad ne dovedu do tog stanja "utreniranosti" pa ne znaju koliko je dobro osjetiti da nešto možeš puno lakše nego prije. Također, općenito se čovjek osjeća lakše i, rekao bih, bolje. Tromost možda donosi neku ugodu jer treba moći i sjediti/ležati na jednom mjestu bez "napora", ali poletnost je ipak bolja. Na neki način, sve se trenira pa čak i tromost :O
Going up the Hahlić road

Evo još konjeka od kojih je jedan Zvonkec (jer nosi zvono)

Konji se okupljaju oko Hahlića - bara/jezeraca po kojima je ovo mjesto zapravo i dobilo ime; tu ih jedan border collie pokušava dovesti u red, ali ipak su preveliki za njega i baš previše ne reagiraju na njegovu huku, buku i juriš. Iznad svih njih uzdiže se Dnić

Jedan Hahlićki "el classico" - gazda trči, a border kolić je malo iznad Hahlića, teško ga je zamijetiti zbog kamenja, ali tu je

Piješ ono što ti se da

Opustili su se čim je kolić zbrisao. Zvonkec ponovno veselo zvoni. To je ono što Zvonkec radi. Zvoni.

Treba malo odmoriti kod pl. doma Hahlić, za snagu popiti jedno pivo jer sunce još piči kao ludo pa treba iskoristiti priliku. Naime, na prognozi je kasnije (oko 13-14) neka kišica pa bolje popiti pivo po suncu i vrućini nego poslije po kiši. No, koga zavaravam točno? Popit će se i po kiši pivo ako treba, a znamo da treba. Malo odmora za slabu užinu pa krećemo dalje. Naš odabir za danas je ruta Suhi vrh, Fratar i natrag do doma. Obruč sam odlučio ovaj puta preskočiti jer je vidik na Fratru ljepši, a i vjetar je puhao dosta pa smo odlučili ne se vraćati po istom putu. Za Obruč i neku kružnu rutu natrag, ako ona postoji, čini mi se da bi nam trebalo puno više vremena nego za Suhi - Fratar - dom.
Malo Medviđak ugođaja

Suhi vrh je impozantan iz ove perspektive, zar ne? Kao nakupina kosti koju je donio neki Hahlićki zmaj od tko zna kud...

Vjetar dosta šiba na Suhom vrhu, ali ne zadržavamo se dugo. U pozadini Obruč koji obilazimo sljedeći put

Pogled je već usmjeren prema sljedećoj točci osvajanja, a to je vrh Fratar koji je u Grobničkim Alpama poznat kao vrh s najljepšim vidikom na Kvarner, ali i uokolo

A evo nam i onih "kapljica" koje su nam predvidjeli Norvežani! Izgleda gadnije nego što je bilo, a i vjetar je snažno nosio oblake više prema moru nego prema nama

Silazak sa Suhog vrha zabavan je, ali treba paziti kud se staje i koji kamen se miče, a koji je stacionaran. Dočepali smo se "čvrstog" tla te smo pojurili u smjeru Fratra, ali uskoro nas dočekuje zabava i prilično strmi uspon.
A tu je i reklama za Laško koju smo našli u šumi

Nekome je bilo dosadno pa je već pred kraj uspona na Fratar postavio stećke

Suhi vrh se sad sve više i više smanjuje

Fratar polako počinje nuditi svoje čari

Razvedrilo se i čini se da će nas kiša zaobići

Još jedan pogled prema Suhom vrhu, a u pozadini je Učka koja brani svoju dragu Istricu od prekoučkara i ostalih nametnika

Treba se sada spustiti sa Fratra dolje po stijenama, još malo istočnije, prije nego put postane pitom i počne zaokretati prema pl. domu Hahlić. Treba opet paziti kud se staje, a i ruke tu i tamo rade, ali samo za pridržavanje. Noge već pomalo bole, a ona utrka na Trakošćanu nije previše pomogla jer tetive još uvijek malo zatežu. No, zahvalan sam jer osjećam da mi je ta utrka ubacila tijelo u veću brzinu pa sad treba samo nastaviti. Ipak, ne treba zaboraviti ni odmarati jer i ozljede su sasvim moguće. Biti izbačen iz tempa i treninga na jedno vrijeme nije baš poželjno, ali s tim sam se samo jednom u životu morao boriti i to nakon Lidlove utrke u Poreču. Bila je to dobra utrka i napravio sam odlično vrijeme za svoje standarde, ali očito sam nešto malo istegnuo, "gurao" stvari preko ruba. Vratimo se samo na sekundu u kamenjar Fratra. Moji suputnici tvrde da su ovdje vidjeli poskoka, neka svjetlija zmija je ovdje bila, ali je, uobičajeno, ona bježala od nas. Neću to prizivati, ali moram priznati da sam na planinama imao skoro pa više susreta sa medvjedima nego sa zmijama. Ne znam što je bolje, a što gore, ali tako dugo dok oni bježe od mene, mislim da se mogu smatrati sretnim.
Ima i Fratar svoje suhe dijelove, ali ove prekriva barem malo zelenila. Podsjeća me ovo na Bucov plato, ali kad sam upitan gdje se on točno nalazi, malo ostajem zatečen. Možda bih trebao pročitati svoj prošli post sa Hahlića...

Na povratku prema pl. domu Hahlić, iz smjera Mudne doli srećemo jednog muškarca koji izgleda kao da bi mogao biti u Mudna dol formi, ali ne želim to tada vjerovati. No, on, pune snage i prpošan, gleda u konje, ali čini se da ipak nekoga čeka jer takvom odmor, izgledno, ne treba. Malo nakon viđam i planinarku bez ruksaka koja se pomalo vuče i vidi se da joj nije lagano. Već sam u tom trenutku slutio ono najgore (za sebe), a ono najbolje (za njih): oni su došli preko Mudne doli! Nemojmo sad opet mistificirati tu vražju Mudnu dol, ali činjenica je da je ona najteži put gore do Hahlića. Prošao sam je jednom i želio bih ići ponovno, ali trebam naći dostojne suputnike. Svaka čast našim nepoznatim su-planinarima! Bili smo brži od njih do doma, ali besramno je mjeriti se s nekim tko dolazi iz Mudne doli, a ti si, kao neki salonski revolucionar, sišao dolje s kamenja Fratra i briješ da si vidio poskoka. Zapravo, taj čovjek i njegova izmorena žena su poskoci u ovoj priči - opasni i otrovni. Mi smo samo debeli črni gadi. Debeli i lepršavi (eng. flappy). Boje nas se po izgledu, ali neotrovni smo i prilično bezopasni.
Pl. dom Hahlić (1097 mnv)

Vrijeme je za malo jači odmor pa tako ja dobivam zelje s grahom (bez kobasica). U torbi ima i sendviča, ali ja sam više raspoložen za pravi planinarski grah. Prijatelj i suplaninar Ante jede sendviče sa špekom pa onda oboje vježbamo toleranciju dok planinarimo cijeli dan sa osobom koja jede "suprotno" od onoga što mi jedemo - jedan karnivor, drugi vegetarijanac sa jakim moralnim imperativom da postane vegan, ali previše voli sir i nije ono što želi biti. No, valjda ima vremena. Pije se pivo, Budvar iz limenke koji košta kao i Slon od Daruvaraca iz dućana, ali ljudi koji vode Hahliće su mi toliko dragi da bih ovdje dao i više za obično* pivo. Počela je padati kiša koja mi je dodala malo vode u grah. Pojeo sam sve to jer ako mogu konjeki piti iz Hahlića, mogu i ja iz graha! Domarica i domar su upalili peć pa su se rijetki posjetitelji (stvarno ih nije bilo mnogo za vrijeme našeg boravka oko doma) preselili unutra. Ovaj titan koji je došao iz Mudne doli nije nosio masku u domu, ali uglavnom su ljudi poštivali mjere (koje su još uvijek na snazi, da). U jednom su me trenutku biciklisti iz Zagreba pitali za savjet kako doći dolje do Grobnika po divljoj stazi, a zanemarili su savjete starije gospođe koja je rođena i živjela cijeli život na i oko Grobničkog polja (s takvim je barem autoritetom govorila). Nije mi se činilo to baš najpametnije za učiniti jer ne znam ovo područje toliko dobro, ali rekao sam i učinio sam što sam znao. Doktor Hahlić u akciji. Pacijenti, nadajmo se, ne umiru. Spustili su se dolje po Kolcima/Čeki. Možda im čak ni "pod planinu" ne bi bio loš odabir, ali nije bilo upisano u kartu koju je gospon biciklist imao unutar aplikacije pa se nisu odlučili za to. Treba krenuti dalje u jednom trenutku!

Druga životinja koju srećemo po putu, ovaj put mrtva, ali dobro sačuvanog skeleta

Krećemo smjerom pod planinu za koji sam zaboravio koliko je dugotrajan i naporan. Pri vrhu, zalazeći na drugu stranu Ćunine glave, viđamo ekipu od dvadesetak planinara koji izdaleka pomalo izgledaju kao neki kult smrti - crna povorka, a zašto sam ja zamislio da imaju crne kapuljače, ne znam! Valjda vidimo ono što želimo vidjeti. Koljena pomalo bole jer na ovoj ruti ima stvarno dosta spuštanja.
Pogledi prema Učki, bivšoj ljubavnici i ostalim stvarima

Zadnjih pola sata spusta već se pomalo pitamo kad će taj kraj? Dosta ljudi je ovdje ogradilo svoje posjede, vide se tragovi stoke koja kaka gdje god stigne, a vidjeli smo pred kraj puta i kunu. Treba nam milijun kuna, a ne samo jedna, ali ne treba se žaliti. Dobiš ono što dobiš. Konačno dolazimo do automobila, skidamo gojzerice/patike sa svojih donekle izubijanih nogu te pičimo pravac Zagreb. Za kraj ostavljam jednu panoramu, snimljenu na vjetrovitom Fratru. Uživajte i pohodite planine. U planinama je spas.

Oznake: Podkilavac, Hahlić, Suhi vrh, Fratar, konjeki

Vrijeme čitanja: 12 minuta; broj autorskih fotografija: 49 te jedan video

Nakon Risnjaka i čarolije Gorskoga kotara te Učke koja je postala zamjena za matičnu Ivanščicu, može se učiniti da je teško nadmašiti doživljeno. Međutim, izazova ima itekako dovoljno. Naše planinarske i uvijek gladne oči već jedno vrijeme gledaju na vrhove koji se iz automobila mogu vidjeti prilikom prolaska kroz Grobničko polje. Danas, nakon što smo prošli glavne od vrhova ovog područja, pitam se kako sam tako mirno spavao sa spoznajom da tu negdje leže skrivene Grobničke Alpe?

Približavanje Mudnoj doli

Epizoda: Mudna dol

Zahtjevnost staze: jako teška. – planinarenje.hr

„Najatraktivniji uspon do planinarskog doma Hahlić. Za njega je potrebna određena spretnost, iskustvo i kondicija.“ – članak na portalu Ludens Media

„To je jedino dostojno našeg iskustva i sposobnosti“ - rekao sam u potpunosti ne znajući bilo što o stazama koje vode do planinarskog doma Hahlić. Tako otprilike počinje svaka moja avantura. Kondicijske pripreme u obliku trčanja vršim svaki dan, ali potrebno je i znati ponešto o terenu po kojem se namjeravate kretati. Internet danas mnogostruko olakšava posao traženja podataka o stazama, ali svejedno preferiram i materijale „stare škole“, to jest knjige i priručnike o hrvatskim planinama i vrhovima. Drago mi je da sam u jednom trenutku kupio Čaplarov planinarski vodič po Gorskom kotaru.
Staza postaje sve zanimljivija

Temperatura je bila podnošljiva, a nakon vrludanja po slabo ograđenim pašnjacima, počeli smo konačno dolaziti u pravu divljinu. Prvo su uz put počeli nicati grmovi divljih malina i drijenka, a onda se staza počela sve više sužavati. Uskoro je jasno da se nalazimo u koritu potoka Sušice koji je zapravo zaslužan za nastanak ove staze, te famozne i notorne Mudne doli. Ovaj put prohodan je samo za suha vremena.
Dobrodošli u Mudnu dol

Pogled prema ždrijelu Mudne doli. Što može poći po zlu kad imaš Gandalfov štap?!?

Čista divljina

Hodamo po kamenju svih oblika i na trenutke se jasna i jedna staza ne može prepoznati nego svaki bira svoj put kako mu se čini najlakše. Prednost Mudne doli je gotovo konstantan hlad. Naime, sunce ovdje ne može prodrijeti do tla zbog drveća na početku, a kasnije zbog stijena. Međutim, Mudna dol ima i svoje nedostatke. Već sam hodajući po kanjonu znao da ću u ovom putopisu napisati kako su riječi koje opisuju ovo mjesto postojano i naporno. Vi, dakako, možete u bilo kojem trenutku stati i odmoriti, ali Mudna dol ne popušta svoj stisak. U početku je to samo hodanje, ali nakon nekog vremena postane jasno kako će dosta vremena raditi i ruke i noge. I taman kad čovjek pomisli da nije to sve tako strašno, dolazi prva vertikalna prepreka koja će vas sigurno barem malo uzdrmati i ponukati vas da razmišljate zašto ste ovdje došli bez kacige?!?




Prva vertikalna prepreka

Dana ti je sajla i radi s njom što znaš

To je taj vršni kamen gdje fali jedan klin te se bez njega treba nekako na sve četiri povući gore

Definitivno nije za one koji se boje visina. Nije to neki veliki uspon, ali je dovoljno da slomite nešto (ili sve?) ukoliko padnete. Zadnji dio te prve vertikalne prepreke je i najteži jer na kraju fali jedan klin za koji bi se čovjek primio da olakša podizanje na kamen iznad. Sajla je na dobrom mjestu (zapravo jedinom mogućem), ali čini mi se da se ovdje odronio dio stijene jer pred kraj uopće nema mjesta za noge – položaj tijela iz kojeg se podižete na završnu stijenu prepreke čini mi se jako neprirodan. Moram priznati da sam ovdje, iako se inače ponekad penjem poput divokoze, trebao stati i razmisliti te sam nakon nekoliko pokušaja ipak savladao prepreku. Teški ruksak pun hrane i vode nije pomagao, naravno. Maja je, također, ovdje stajala jedno vrijeme te sam od nje preuzeo njezin ruksak. Na kraju smo uspjeli i nastavili dalje, ali moram priznati da mi nije bilo svejedno.
A onda u kanjonu punom razbacane robe nađeš ovo plus lubanja od neke manje životinje

Staza ne prestaje fascinirati sa svojim oblicima

Ovom stazom ne penju samo planinari i sportaši nego uskoro saznajemo da je ovo i ruta za imigrante. Nisam siguran je li to dobar ili loš odabir. Tko će te loviti po ovom terenu, ali i sam moraš uložiti jako puno energije da se ovdje popneš. Zato po putu, nažalost očito ne poštujući prirodu, ljudi ostavljaju čarape, gaće, majice, jakne, deke i tome slično. Na početku kanjona našli smo i rastrganu vreću s otpacima. Imigrantska priča na ovom mjestu završava, barem do planinarskog doma Hahlić.
Da, i ovo je također staza

Jedne prigodne ljestve (za prijatelje Čehe: obratite pozornost gdje su japanke – NE NA NOGAMA!!!)

Tko preživi do ovog dijela, neka napiše svoje ime. Jedna od posjetiteljica je napisala: „Hvala Bogu, prošli smo!“

Nastavljamo dalje

Još malo vertikalnosti

Jedna kontraintuitivna sajla (pogledajte Majine signale rukama), ali ipak je pravi odabir jer druga je opcija trusna stijena koja se lako može odroniti

Skakućemo po kamenju gore-dolje pa se tu i tamo zapitamo koliko ima još do kraja? Stvarno, ova staza je predivna, ali pomalo postane naporna u svojoj upornosti. Nakon kojih četiri sata uspinjanja (uračunati su odmori kojih je bilo i dužih i kraćih), izlazimo na livadu za koju se nadamo da je vršna. Desno staza vodi na izlaz za greben, ali mi nastavljamo po označenom putu ravno koji nas vodi do prekrasnih pogleda na beskrajne livade, prekinute samo brežuljcima i višim vrhovima. Iako smo tek stigli, obrazac se može vidjeti te nam je jasno zašto ovo mjesto zovu Grobničke Alpe. Visoki sivi i bijeli vrhovi nanizani praktički jedan do drugog, a između njih područja šume te zeleni pašnjaci koji daju onaj poseban planinski ugođaj.
Izašli smo

Polako kreću epske scene

Mudna dol sve jače blijedi, uf kako blijedi…

Penjemo se i pogledi su na sve strane nevjerojatni

Odlučio sam da se neću posebno ljutiti na autora članka koji govori o usponu kroz Mudnu dol do Obruča (1376 mnv – najviši vrh Grobničkih Alpi). Naime, autor je napisao da im je kroz Mudnu dol do Obruča trebalo četiri sata i dvadeset minuta. Čak i uzimajući u obzir da mi nismo u takvoj kondiciji, tvrdim da je taj čovjek trebao jedan dio puta letjeti pa tako i Alan Čaplar u svom priručniku navodi kako po Mudnoj doli treba četiri sata do Hahlića, a od Hahlića do Obruča ima otprilike sat i pol. Dakle, gospodin je definitivno pretjerao, ali zato smo mi iskusili to na svojoj koži kako vi u budućnosti ne bi trebali! Bio mi je malo šok kad sam na tabli (četiri sata nakon polaska) pročitao da nam do Hahlića treba još pedeset minuta. No, što je tu je. „Divlji“ konji koje smo sreli u blizini doma popravili su nam raspoloženje.
Sramežljivi su i skrivaju se u šumi

Planinarski dom s pet zvjezdica

Možda je stvar u tome da su planinari fascinirani mjestima na kojima se mogu skloniti nakon napornog hodanja, ali planinarski dom Hahlić na prvu nam se sviđao. Maja je rekla kako ovo zdanje ima i određenu arhitektonsku vrijednost, a posebno nas se dojmilo to što je dio doma izgrađen od kamena. Drvo i kamen prava su planinarska kombinacija. Dočekao nas je domar Damir (s kojim smo se tek prilikom odlaska drugi dan službeno upoznali, ali nema veze, to je tako dok smo/ste čudni). Pokazao nam je sobe za noćenje te nam rekao da se možemo bilo gdje smjestiti jer noćas ovdje spavamo samo mi. Uf, bio sam izuzetno sretan što imamo cijeli dom za sebe!
Planinarski dom Hahlić

Vrh Hahlić i oprema za dopremanje energije

Planinarski dom Hahlić pogonjen je energijom sunca i vjetra. Na obližnjem vrhu Hahlić postavljena je vjetrenjača i skup solarnih panela. Zapravo, Hahlići su tri lokve na rubu travnate uvale gdje konji, kada ima vode, dolaze piti. Nakon kratkog predaha, odlučili smo obići obližnje vrhove Ćuninu glavu (1157 mnv) i Dnić (1190 mnv). Ispod Ćunine glave vidjeli smo one iste konje otprije, prizor je bio veličanstven. Prilikom silaska progutao nas je oblak (spremalo se nevrijeme te je na kraju po noći padala kiša – taman smo u zadnji tren prošli Mudnu dol!), a Damir nas je na kraju nagovorio da se popenjemo i do Dnića jer će padati tek u noći, kako je i bilo. Treba slušati te mudre ljude koji provode vrijeme u planinama. Nažalost, opet smo se naslušali i priča o imigrantima koji provaljuju u planinarske domove. Hahlić je bio također njihova meta te su u njega provalili više puta. Sad na glavnoj terasi stoje dvije nadzorne kamere koje prate situaciju, ali moguće je da se „gosti“ ovdje više neće pojaviti jer su ih sad i na ovom području počeli pojačano loviti. Ipak, samo zaista očajan čovjek pokušava pobjeći kroz Mudnu dol.
Vidi se jedan od presušenih Hahlića s Ćunine glave

Suhi vrh lijevo i Fratar desno

Konji nas časte pogledom na njih, Ćunina glava

Veličanstvene Grobničke Alpe (slijeva nadesno: put za Obruč, Ćunina glava, Suhi vrh, Fratar, Dnić)

Čudni krugovi na brežuljcima – je li moguće da su izvanzemaljci i Grobničke Alpe obišli???

Jedan od punih Hahlića

Učka i odlazeće sunce

Krećemo natrag prema domu

Vrijeme za počinak

Obruč, Suhi vrh, Fratar

Bilo je dobro iskustvo izvršiti jutarnju veliku nuždu s pogledom na gustu borovu šumicu! Noć u domu Hahlić prošla je dobro. Kod Schlossera na Risnjaku je ipak, zbog veće nadmorske visine, malo hladnije. Nismo se žurili te smo tako oko osam sati, nakon doručka, krenuli prema našoj prvoj destinaciji: Obruču – najvišem vrhu Grobničkih Alpi. On je, ako se ne računa Crni Vrh s druge, istočne strane, najviše dislociran i treba malo duže da se do njega dođe.
Konji pasu na sunčanoj strani

Prema Obruču

Jedna s druge strane

Prigrljujem sve!

Obruč nas je pomalo zafrkavao te smo tako više puta pomislili da smo u njegovoj blizini, ali se onda između nas i njega ispriječila još jedna stijena. No, lagano je Obruč posustao i mi smo se našli na najvišem vrhu Grobničkih Alpi. Vjetar je prilično jako puhao te se nije bilo pametno predugo zadržavati. Tu smo sreli i prvu živu dušu na planini – jedan gospodin je također došao do vrha, ali iz drugog smjera. Moglo bi se reći da smo ova dva dana Grobničke Alpe imali gotovo sami za sebe. Izuzetna privilegija.
Vrh Obruča

Pogled s Obruča, oblaci plešu svoj ples

Vraćamo se natrag skoro do samog planinarskog doma jer su tako postavljene staze te skrećemo za Suhi vrh (1280 mnv) i Fratar (1353 mnv). Penjemo se naviše kroz gustu šumu koja nas skriva od sunčevih zraka, ali uskoro saznajemo zašto se ovaj vrh zove Suhi. Zadnji udarac do vrha, za koji treba dvanaest minuta, penjete se po kamenju što je nama posebno zanimljivo pa smo se nekako složili da nam je penjanje na Suhi vrh bilo najzabavnije. Ja uprežem divokozu u sebi i dolazim na vrh za jedanaest minuta, a Maja za trinaest (nije ni bitno, ali budući da je za dva tjedna Učka trail, možda je vrijeme da počnem pratiti… vrijeme).
Penjanje na Suhi vrh

Suhi vrh i pozadina

Spust sa Suhog vrha

Ostaje nam još samo Fratar koji, iako nije najviši u Grobničkim Alpama, ima najljepši pogled na Kvarner i Učku u daljini. Snage su nam malo iscrpljene pa nadoknađujemo s dvije banane. Penjanje na Fratar pada nam mnogo lakše nego izazovno pentranje do Suhog vrha te se uskoro nalazimo sjedinjeni s najljepšim pogledom Grobničkih Alpi. Već sam na Obruču počeo razmišljati o tome kako je planinarenje, kretanje s vrha na vrh, dobra lekcija iz relativnosti… pa, svega. Planinarenje promatram kao duhovno iskustvo, psihofizičku vježbu kroz koju osjećam da rastem u svakom pogledu. Svaki vrh ima svoj pogled, mi smo ti vrhovi. Obići razne vrhove znači staviti se „u tuđe cipele“. Iz toga izvire suosjećanje. No, također, svi smo mi povezani planinskim lancem/ima, manjim brežuljcima, pašnjacima te pitomijim ili divljim stazama. Tko još ovdje, u ovom moru međupovezanosti, vjeruje da može biti usamljeni otok?
Hej, tu smo malo prije bili – Suhi vrh s Fratra!

Uspon na Fratar, u pozadini se vidi Obruč

Fratar je osvojen!

Redovnica na Fratru… čekaj, krivo zvuči…

Vraćamo se do planinarskog doma te nam Damir daje besplatni obrok – dva tanjura kiselog zelja s grahom koji nam daju potrebnu dozu vitamina C. Možda smo dobili obrok jer bi ostatak hrane Damir morao ionako baciti pa bolje da se pojede, ali ja volim vjerovati da je to zato što smo obišli sve svoje zadane ciljeve te bih rekao, možda previše samouvjereno, da smo, osim trkača dan ranije koji je dojurio do Hahlića, pozdravio Damira i otrčao dolje, pokazali izuzetnu izdržljivost. Ako već ne vrhunsku kondiciju, onda iskrenost i srčanost, a mislim da je to prilično bitno u svim stvarima u životu pa onda i u planinarenju.
Mali konjek

Na obroncima Dnića fino se pase!

Potreban C vitamin nakon jahanja po Grobničkim Alpama

Povratak i rekapitulacija

Pozdravili smo se s Damirom te smo krenuli do Podkilavca (mjesta gdje se ostavlja automobil) stazom koja se zove „po čeki“. Postoji još staza „kolci“, no Damir nam je rekao da je po čeki silazak brži. Postalo nam je uskoro jasno zašto je do Hahlića općenito teško doći. Dakle, ovo je mnogo teži i dugotrajniji spust/uspon od bilo čega što čovjek može naći npr. na Ivanščici ili Medvednici, usudio bih se reći i Učki makar nju poznajem manje. Postoji mnogo puteva, naravno, ali ni na Risnjaku nisam vidio ni čuo za nešto što bi bilo ovoliko uporno, a smatra se osnovnom stazom koja vodi do doma. Kamenje koje je rasuto cijelim putem uopće ne olakšava silazak. Ova staza se i za uspon čini dosta naporna jer je naprosto dugotrajna, a zadnji dio po pašnjacima nema nikakav zaklon i/ili hlad. Obavezno ponesite kremu za sunčanje! Tako smo završili ovu avanturu sa šest sati hodanja prvi dan te osam sati hodanja drugi dan.
Zadnji pozdrav Suhom vrhu, Fratru i Grobničkim Alpama prije spuštanja u udolinu

Gorski kotar nam je kroz Grobničke Alpe iznova pokazao svoju ljepotu. Mudna dol, iako je prolazak kroz nju težak i naporan, nevjerojatno je mini-alpinističko iskustvo kakvo se u Hrvatskoj može naći možda još samo u kanjonu Male Paklenice. Vrhovi Grobničkih Alpi, povezani zelenim pašnjacima, također su izuzetno iskustvo koje ne bi trebali propustiti ukoliko ste ljubitelj prirode. Ne oklijevajte, pođite u Grobničke Alpe!

Oznake: Grobničke Alpe, Podkilavac, Mudna dol, Hahlići, Ćunina glava, Dnić, Obruč, Suhi vrh, Fratar