Uvijek su veličanstveni i nikad ne propuštam priliku da odem vidjeti malo kako je tamo, kod njih na visini. Kao što je općepoznato, Hahlići se ponekad, laskavo, ali opravdano, nazivaju i Grobničke Alpe. Ako su Hahlići imalo "alpasti", vjerujem da bi mi se tada i Alpe sviđale. Nikad nisam bio osim u Julijskim Alpama, ali stignemo i sasvim uskoro ispraviti taj nedostatak iskustva.

Za početak opet malo hvaljenja s pikiranjem savršenog dana - skoro pa perfektna prognoza i jako lijep dan pred nama

Koturamo se prema Podkilavcu, a kako zalazimo sve više u GK, snijeg postaje uobičajeniji

Iako pomalo zatajan tip, a to znaju oni koji me stvarno znaju, veselim se tu i tamo dijeliti planine s novim ljudima. Družina za Hahliće ovaj put broji devet članova dvonožaca i jednu članicu četveronošku. Čini se da je Bela dosta uobičajeno ime za psa jer u zadnje vrijeme susrećem same neke Belike. Uglavnom, još jedna kul njuška koja ovaj put osvaja Hahliće. Dogovor je da se krene oko 8:00 iz Zagreba, da obveznici stignu razvoziti djecu i pse (Ottoman veličanstveni koji je rasturio Ravnu goru prije koji tjedan, ali zbog kamenja i svojih malih nožica ipak ne može u carstvo Hahlića), a mi u svojem ponešto sporijem i starijem automobilu krećemo školski sat ranije. Zauvijek školarci. Nema problema jer lijepo je voziti dok na (auto)cesti ima samo poneki automobil. To je neka vrsta slobode, poduža vožnja u jednom smjeru.
Mijenjat ćemo i godišnja doba na ovom pohodu pa nam se u početku činilo da smo totalno profulali s opremom

Andrej je vođa puta, a ja uživam u prepuštanju palice vođe nekom drugom. Ipak, morao sam se unaprijed raspitati kojim putem idemo pa su me neki već prozvali "control freakom". Međutim, sve je to dobronamjerno i u želji da se da poneki prijedlog. Činilo mi se da smo malčice kasno krenuli što se na kraju ispostavilo kao točno, ali ne treba se žuriti i s time si uništavati spontanost i dobar provod: koliko stignemo, stignemo! Ionako je netko drugi voditelj puta pa gunđanje neće biti usmjereno prema meni :) Šalim se malo. Ljudi su općenito, ako su iskreni u svojoj želji da idu u planine, a mnogi žele, vjerujte mi, zahvalni što nekud idu, u pustolovine. Hahlići su definitivno jedno od mjesta koje svima preporučam barem jednom, a po mogućnosti i više puta. Često ove fotografije izmamljuju upravo želju da se "ide", da se pokrene. Tada je cilj fotografija ispunjen. U Podkilavcu pijemo brzinsku kavu s Marinom i Tompom, a pridružuju nam se i Marko i Belika. Ne pijem kafu, ali jednu sam ovaj puta srknuo, nadajući se da zbog toga neću po putu do gore morati koristiti wc papir koji uvijek nosim u planinarskom ruksaku. Ostatak ekipe nas čeka u Podkilavcu kod "šumarije" gdje se obično ostavljaju automobili. Ruta uspona je pod planinu.
Pomalo se javlja snijeg pod nogama, a na hrptu prema Obruču, na raskrižju puteva gdje je naš pogled cijelo vrijeme uperen, jasno se i vidi

Moja stara prijateljica Učka, druga ozbiljna žena s kojom sam bio

Uvijek dobar pogled na Kvarner

Po putu gore, negdje na točci gdje proljeće postaje malo više zima, prelazi nas jedan čovjek u crvenom automobilu. Članovi družine koji su komunicirali s njim čudili su se koliko čovjek od ranog jutra može biti pijan. Nisu oni vidjeli naše Zagorce, a pomislio sam i kako ovaj barem ima registarske tablice i, valjda, tehnički ispravan automobil. Naši Zagorci često nemaju ni to.
Evo poznatog hrbata i put za Obruč

Dok čekamo da se svi skupimo, jer neki su često pogledavali prema Učki i moru pa ih je to usporavalo, prilazi nam čovjek u dobroj opremi (gamaše su na nogama) te pije pivo iz limenke: "Ne, nikako sad na Obruč. Dosta je dubok snijeg u šumi, propada se..." - volim te ljude, on pijucka i ide, ne j*** ga živa sila

Odlučujemo da ipak ne idemo na Obruč jer nam treba jedan i pol sat do tamo, a i duže po snijegu. Nezgodan je teren pa ostavljamo to za proljeće. Što je malo čudno, odlučujemo se da idemo na Suhi vrh (i Fratar) koji ima pomalo zeznut uspon i po suhom vremenu. Dakle, ima nešto pentranja, ali ništa nesavladivo, barem dok vidite kud koračate i gdje su ili nisu rupe. No, eto, Suhi vrh je bio bliže od Obruča, a mi smo ograničeni kratkim zimskim danima pa smo tako odlučili. Voditelj Andrej nije bio još ni na Suhom vrhu ni na Fratru pa smo morali barem jedno.
Put do gore

Malo po malo dolazimo svi do vrha. Slijedi malo fotki snimljenih na Suhom vrhu :) To nam je ujedno kulminacija ovog izleta

Učka je ovdje, samo je pitanje tko je preko-Učkar, oni ili mi?!?

Nebeske ceste i spammanje epskim pogledima/nagovori na dolazak ovdje

I Belika je došla do vrha, a sad je vrijeme za dobiti malo gazdinog sendviča!

Edukacija na vrhu, nije baš najtoplije iako vjetra nema u zabrinjavajućim količinama

Dobro nam je!

Andrej tu nešto pokazuje prema Fratru; bila je neka ekipa baš gore kad smo se mi uspinjali na Suhi. Kod Fratra nije problem prvi dio od Suhog vrha pa nadalje već je veći problem vratiti se s Fratra kružno do doma Hahlići - tamo ima dosta stijena i rupa koje se pod snijegom ne vide. Također, zadnji dio je dosta nagnut* pa to ne bi bilo pametno odrađivati bez štapova. Na kraju je pala odluka da na Fratar ne idemo te i njega ostavljamo za proljeće

Još malo uživanja u pogledima pa krećemo dolje. U jednom trenutku je netko pitao kakav je ono brežuljak u daljini. Ispalo da je taj brežuljak mitska planina u Hrvata - Velebit :)

Spust je neuobičajeno lagan i bez velikih poteškoća. Očekivao sam malo drukčiju situaciju, ali rekao bih čak da sam se manje namučio po snijegu/ledu nego kad je Suhi vrh zaista suhi. Taman kad se mi spuštamo do podnožja i raskrižja, dvojica trailera trče prema gore. Dobro je, većina u našoj skupini su sportaši (biciklisti) pa nema prevelikog čuđenja, ali uvijek je taj jedan čudnjikav moment dok srećete trkače u planinama. Nećemo raditi razlike između dobrih ljudi koji su odlučili svoje vrijeme provesti na ovim svetim mjestima, ali to nisu planinari. Za mene je trail utrka oduvijek samo utrka i nema mi baš neke spiritualne komponente u tome - osim skorog izdisaja i mučenja samog tijela, tzv. trapljenja do granica iznemoglosti pa se onda ljudima svašta čini: ovo smo, ono smo, zone, prvo tok pa onda tik-tok, itd. Ne treba omalovažavati ničiji trud, ali osobno preferiram dugotrajno uživanje u planinskom okružju, vrijeme za razmišljanje i refleksiju. Planinarenje je za mene sličnije filozofiji, to jest procesu koji se događa u vama kad "filozofirate". Trčanje je... pa, trčanje je za održavanje kondicije, jurcanje i sport.
Brzo koturanje do doma jer tamo nas čeka rakija, pivo i hrana iz ruksaka. No, dobro, malo manje piva jer je ispalo da su dobri ljudi sve popili u subotu. A i bilo je samo Žuje...

Prema i od doma se jasno vide Suhi vrh i Fratar

U domu nema puno ekipe, a izgleda da su nam i pomogli da popijemo sve pive. Hrana, piće, razgovor i presvlačenje. Dobro je bilo odmoriti malo na toplom. Jedino Beli nije bilo dupušteno da uđe u dom pa su Marko i Tompa cijelo vrijeme bili vani. Trebalo bi dopustiti psima da uđu u dom, pa i oni su planinari. Bolji i vjerniji od mnogih drugih planinara.
Pogled s terase

Vrijeme je za povratak (preko Čeke), a po putu prolazimo pokraj smrznutih Hahlića

Povratak nam je pružio jedne od brutalnijih pogleda i zaista nisam siguran kako mi nije palo na pamet da je možda ipak bolje spuštati se po Čeki (ili Kolcima). Ipak, točno znam zašto mi nije palo: jer sam jedan obični štreberski planinar koji zna da su strmi spustevi puno gori za noge/koljena nego strmi usponi. Na Hahlićima sam dosad bio preko Čeke, modificirani uspon s Kolcima i, naravno, Mudna dol. Spust sam obavljao uvijek i isključivo pod planinu. Lijep pogled na Učku i Kvarner, da, ali ovo što sada slijedi, prikazano na fotografijama, gotovo je izvan-zemaljski. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko volim Hahliće.
Malo u tami pa onda na sunce...

...počinje spust

Trava je kao krevet mekana. Ili nam se to čini samo jer smo umorni pomalo

Naslov fotke: Povratak u civilizaciju - nevoljko napuštanje Hahlića. Ovim putem zahvaljujem se Ani i Tompi na izvrsnim fotografijama koje su podijelili sa mnom i koje su skupa sa mojim vlastitim ukrasile još jedan zapis na blogu :)

Spust nije trajao toliko dugo koliko se sjećam da svaki put traje pod planinom, ali možda to samo svaki put umor progovara iz mene. Već u ponekoj završnoj fazi spusta, samo smo sjeli u travu (mirisala su oko nas goveđa i konjska govna, ali kako kaže Marina: po tome se zna da si u pravoj prirodi!) i bio je ZEN trenutak.
Belika skakuće okolo, ljudi odmaraju i uživaju u zrakama sunca

Na kraju smo se spustili u Podkilavac, na mjesto gdje smo ostavili automobile. Sportski je sat/trener napisao da smo prošli 13 kilometara i da smo odradili cca 4 sata i 15 minuta aktivnog hodanja (odmaranja ne računam). Taman negdje pred mrak bili smo na polazišnoj točci te smo, tradicionalno, popili jedno pivo. Na kraju je većina ekipe otišla i na gozbu, ali mi ovaj put preskačemo jer treba se još dovući do Zagreba i iskoristiti nešto od nedjelje. No, nećemo se zavaravati: čim više iskoristiti ostatak nedjelje spavajući ;)

Oh, kako je lijep i predivan san planinarskog pravednika! Do sljedećeg puta, ostajte zdravi i pođite u planine!

Oznake: Hahlići, Grobničke Alpe, Podkilavac, Suhi vrh