Nije bilo nimalo sigurno da ćemo završiti ovog vikenda na planini. Nikola je bio na OktoberTestu u Križevcima i iako su imali organizirani prijevoz (mali autobus za sve ljubitelje piva), došao je kasno jer nije lako probati svo to pivo u kratkom vremenskom roku. Žao mi je što sam propustio te tekuće delicije, ali nakon dugo vremena (i prvi puta nakon povrede ruke) morao sam javno sjesti za bubnjeve i odsvirati sa svojim bendom nastup u lokalnom kafiću. Kao što možete vidjeti, nekad se život majstora pivara i glazbenog umjetnika teško može uskladiti s odlaskom na planinu koja je, usudio bih se reći, najljepša jutrima. Razgovor mobitelom između Nikole i mene oko 7:10 ujutro završio je prilično neslavno i nije me sram reći da sam priželjkivao da ipak kaže kako bi bilo bolje da se odmorimo nakon naporne subotnje večeri i noći. Spavao sam sveukupno tri sata. Dogovorili smo se da ćemo se čuti kasnije pa možda odemo do Čeva.
Pogled prema Dubovcu (471 mnv) gdje se nalazi kapela Sv. Duha i groblje - uobičajeni prizor s parkirališta za Konj i Pionir
Nije prošlo ni tri sata, a ja u međuvremenu, naravno, nisam spavao, kad vidim poruku od Nikole kako bi ipak mogli na Ivanščicu jer je predivan dan. Stvarno je i bio, a takav poziv planine se ne može odbiti. Posložio sam sve stvari u ruksak i uskoro sjedio u autobuseku koji vozi iz Varaždina do Lumini centra u Donjem Knegincu. Tamo me pokupio Nikola i krenuli smo putem Ivanca, to jest Prigorca.
Budući da Mrzljak više nije za nas osim ako se ne radi o spustu, ostavili smo automobil kod parkirališta ispod Konja i Pionira. Mnogi su iskoristili predivan dan za planinarenje pa nisu čudili mnogi automobili koji su nas dočekali. Spremili smo se za uspon i odlučili da ćemo ići preko Pionira. Neki ljudi koji su se očito već spremali kući su nas upitali kojim putem idemo. Odgovorio sam kao iz topa da idemo preko Pionira. Sto metara dalje skrećemo na puteljak - prekasno za Konj, prerano za Pionir - i uskoro nas okružuje šuma.
Indikacija gužve na planini - mnogo automobila na parkingu kod Konja i Pionira
Otkad smo se susreli s Ivanščicom, postojala su mnoga prepiranja i rasprave o tome koji je uspon (sa naše, sjeverne strane) najteži. Mrzljak je šetnjica kroz park, a Konj je dugo vremena bio definicija teškog puta u rječniku našeg planinarenja. Kad smo se susreli s Pionirom sve se odjednom promijenilo. Po Prekrižju smo išli samo jednom i to samo dio puta kada smo se zaputili na vrh sve od Lujčekove hiže. No, onda je veliki planinski mudrac Jelenko unio sumnju u moj um kada je spomenuo jedno drugo, tajnovito i moćno ime. Tamni dol je ime koje otkad sam ga čuo, zauzima i oduzima moju pažnju kad god netko spominje Ivanščicu. Vjetar mi nekad šapuće to ime, no planovi za uspon preko Tamnog dola su morali pričekati jer smo bacili oko na dalje destinacije. Ivanščica tako bijaše, čini se, zaboravljena.
Krećemo se strmim putem koji bi za mnoge konvencionalne planinare uskoro postao nepodnošljiv. Planinarskih oznaka nema. Pomislio sam u jednom trenutku da bi sad Jelenko i njegov prijatelj Gubec Beg bili sretni. Nagib postaje sve veći, a lišće i pomalo vlažna zemlja ne dopuštaju da se ukopamo prilikom svakog koraka pa stalno klizimo, gravitacija radi protiv nas više nego inače. Dolazimo do dijela puta koji liči na korito i puno je lišća. S desne strane nalazimo stijene koje Nikola naziva "Mali zubi" Ivanščice, a ja sam naziv malo profinio i nazvali smo to mjesto "Vagina dentalis Ivanščice".
Naporno je i mračno. No, kako nastavljamo dalje, ponekad lutajući s onog što smo zacrtali kao glavni put da bi izbjegli duboko lišće, nazire se kraj - veličanstveni breg iza kojeg, čini se tako iz naše perspektive, nema ničega višeg. Sunce proviruje tu i tamo kroz krošnje. Ovo je mjesto na kojem se bori čovjek protiv planine.
Pogled prema dnu
Sunce se probija kroz krošnje
Dolazimo na hrbat Ivanščice i uskoro staza postaje poznata. Pruža se pogled na južnu stranu Ivanščice te brzo napredujemo prema Pasarićevom domu.
Kod Pasarića je veselo kao i inače - ljudi jedu, piju, djeca se igraju kao i četveronožni prijatelji. Sjedamo za prazan stol te Nikola naručuje grah i pitu od jabuke i sira. Nikad mi u životu nije majica bila toliko mokra kao ovaj put - već sam prije shvatio da obična majica kao baza i gore samo vjetrosjek (soft shell jakna) nisu najbolja kombinacija. No, presvukli smo se i uživali u craft pivu (Nikola je ponio svoj stout - poznato Policijsko pivo iz Donjeg Kneginca - i zahmeljeni Vragec od pivovare Medvedgrad). Prišla nam je neka žena koja je rekla da je iz Zagreba te proučavala knjigu o planinarskim kućama, domovima i skloništima u Hrvatskoj koju sam donio da pokažem Nikoli. Ekipa iz Zagreba nas je pitala kako je bilo ići po Bežđu. Bili smo prvo zbunjeni jer smo i Nikola i ja čuli da je čovjek rekao dežđu (što je u našem kraju riječ za kišu). No, onda je ponovio to ime pa smo ga pitali što je to. Tu je trenutak gdje mi se opet javila sumnja jesmo li mi išli po Tamnom dolu ili nismo? Staza koju je on, ne znamo kako znavši za nju, opisao zvučala je kao ona po kojoj smo mi došli. Iako, moje sumnje u sumnje su porasle kad su nam dotični rekli da im je trebalo četiri sata do doma po Mrzljaku. Svi znalci staza će znati da je to vrlo, vrlo sporo. Ništa, ostavljam procjenu situacije Jelenku, čovjeku koji je i zakuhao to da pokušavam umrijeti na planini.
A nakon sveg tog uživanja, došla je čudesna i nadobudna ideja da Nikolu odvedem do pl. kuće Belecgrad i do istoimene utvrde koja se nalazi nedaleko od njega. Smjer Hanjžice, Francova sjenokoša, pa pamti jedan desno, drugi lijevo i uskoro se spajamo na raskrižje te mi biramo put kroz Kopanju ili kako smo je mi nazvali Belečki kanjon smrti. Pomalo mi je bilo slabo kad sam se prisjetio koliko sam patio prilikom prvog susreta s Kopanjom - išao sam, naravno, gore, a ovaj put dolje što je bilo mnogo simpatičnije. Kao što smo na Tamnom dolu nakupljali visinsku razliku u kratko vrijeme, sada smo je gubili. Dolazimo do pl. kuće Belecgrad gdje nas ugošćuje prijazna volonterka iz Zagreba. Opet smo začuđeni kad nam je rekla da obično ne ugošćuju planinare nego sve ostale pa im je drago da im dođu i neki planinari. Okej, što je s tim planinarenjem i planinarskim kućama zapravo? Prosječni posjetitelj pl. kuće Belecgrad (a bilo ih je jedno deset uz Nikolu i mene) izgledao je kao lovac što je moguće i bio. Par dedeka i bakica koji su imali štapove, ali kasnije smo vidjeli da ulaze u automobile. Zar i starci varaju i to vješto kamufliraju planinarskim štapovima?
Krećemo dalje za utvrdu Belecgrad do koje ima maksimalno deset minuta od pl. kuće Belecgrad. Nikola je tu negdje bacio pogled prema Babinom zubu i Beligama te sam, što je stvarno pohvalno da se to dogodilo tek tada, vidio u njegovim očima očajanje. Noge su nas boljele, Tamni dol i cijeli dosadašnji put su uzeli danak. Zapravo, proći ćemo 2 km (kilometar uvis i kilometar dolje) visinske razlike ukoliko se vratimo do automobila, a namjeravali smo.
Na utvrdi Belecgrad s koje se s lijeve strane vidi naš put natrag
Nakon kratkog uživanja na utvrdi Belecgrad, suočavamo se s onim što smo još dužni učiniti. Počinje uspon prema Babinom zubu i Beligama, a plan mi je bio skrenuti na zaobilazak koji s lijeve strane prolazi Belige te vodi do Črnih mlaka. Ovaj put mi je dobro poznat jer sam upravo ovdje vodio Ivaninu rođendansku povorku u travnju ove godine. Sreli smo neke gljivare koji su bezuspješno tražili vrganje. Jaukanje je postalo češće nego inače, a javile su se, naravno, misli poput: što nam je ovo trebalo? No, nema potrebe za tim. Planinar je čovjek koji uživa s prirodom i u prirodi čak i onda kad pati i u bolovima je. Velike avanture traže velike napore, a nagrade su na kraju ogromne.
Desno za vrh Belige, lijevo za obilazak do Črnih mlaka (naš odabir)
Majstor pivar na zletišću coprnic - možda se ne vidi kad je uvijek pomalo blijed, ali tu ima iza sebe 13-14 km i skoro 2 km visinske razlike
Koliko sam vode popio u sveukupnih 16 km
Prolazimo Žgano vino, šećemo kroz Prigorec i kunem se, iako gotovo nikog u sumrak više nema vani, čujem fanfare i pobjedničke urlike prigorečkih djevojaka i momaka te začuđenih staraca koji sad znaju da još uvijek ima nade za mlađe generacije. Dobro, moguće je da su te vizije rezultat sedmerosatnog izlaganja svježem zraku, ali to je zdravo, zar ne? Kako je Nikola i sam rekao: granice su s ovim opet pomaknute. Ivanščica je naša i mi smo njezini! Za kraj prilažem GPS trag puta i još jedan video koji će Vas, nadamo se, nagovoriti da posjetite Francovu sjenokošu. Uživajte na planini!