"Kad zagusti i kad uspon postane nemilosrdan: Budi poput ljenjivca. Urnebesno spor, ali motiviran i siguran."

Konačno smo obavili ono što smo namjeravali prije mjesec dana. Naš pokušaj probijanja do južne strane Ivanščice je bio propao radi nanosa snijega i upozorenja iskusnijih planinara. Vjetar je divljao i bili su u pravu, ali ne radi razloga koje su oni naveli. Hodanje po hrptu je jedva deset-petnaest minuta i to nam ne bi bio problem. Većih problema je moglo biti pri strmim penjanjima do Beliga ili do Babinog Zuba. Otpalo lišće je sad opasna podloga jer nikad ne znate kud stajete pa je preporučen oprez. Kako bi ti strmi usponi izgledali po zaleđenom tlu – ove godine nećemo saznati.

Snijeg se definitivno povlači, a današnjih dvadeset stupnjeva Celzijevih je već bilo dobar preduvjet za preznojavanje. Mjesta koja nisu bila u sjeni drveća su bila pogodna i za sunčanicu. Ovotjedna ekipa VAKUUM MET-a je brojila četiri člana od kojih su svi nosili duge hlače i majice dugih rukava, a bilo je već sigurno i za puno laganiju odjeću. No, to nas nije zaustavilo da hrabro umarširamo na južnu stranu naše Ivanščice i da obavimo polovicu Belečkog planinarskog puta (BPP-a).


Malo nakon Črnih mlaka napustili smo dobro poznatu stazu koja nas često vodi do Pasarićevog doma te smo se priključili na rutu BPP-a. Kontrolne točke (KT) koje smo obišli su: KT 6 – Belige, KT 7 – Babin Zub, KT 8 – Stari grad Belecgrad, KT 9 – Osinec i KT 10 – planinarska kuća „Belecgrad“. BPP ima deset kontrolnih točaka, a moglo bi se reći da smo kilometarski prošli jedva četrdeset posto od cijeloga puta. Obavili smo pet točaka koje pripadaju zapadnom dijelu BPP-a. One su gušće raspoređene nego istočne. Da bi prošli cijelu rutu (a sjajna značka Belečkog planinarskog puta će sasvim sigurno krasiti moju uniformu), fali nam obilazak ovih KT: KT 1 – Crkva Majke Božje Snježne u Belcu, KT 2 – Mindžalovec, KT 3 – Židovina, KT 4 – vrh Ivanščice te KT 5 – Hanjžica.

Planinarska podrška kampanji "Počeši s razlogom"

Uspon na Belige (974 m) zahtijeva neke manje napore, ali ništa što bi uzrokovalo povremeni osjećaj očaja koji je zapravo mješavina umora i percepcije nagiba uspona koji se nalazi pred vama. Malo smo se odmorili na vrhu, a Mario se popeo na drvo i u sebi oslobodio našeg dalekog pretka. Neposredno prije same oznake za KT Belige pruža se pogled na radiotoranj koji se nalazi kraj Pasarićevog doma na vrhu Ivanščice. Sam vrh Belige je u šumi pa nema vidika na okolno područje.


Nakon Beliga slijedi Babin Zub (638 m) na kojem je također drveće. No, hodajući samo par metara od oznake za KT, pruža se pogled prema, vjerujem, ostatku Oštrcgrada. Suptilno bacamo oko na Majer i Oštrcgrad. Lijep je osjećaj dok hodate po planinarskom putu i nađete si jednu od sljedećih destinacija.

Slijedi lagana šetnja i spuštanje do staroga grada Belecgrada. Na ulazu je info tabla, a sama utvrda je lijepo očuvana. Mario je okinuo par snajperističkih fotografija sa zidina. Tamo negdje nam je već počelo kruliti u želucima, ali nije bilo pogodnog mjesta za sjesti pa smo s hranom odlučili pričekati do planinarske kuće „Belecgrad“. No, prije same planinarske kuće morali smo obići vrh Osinec.


Vrh Osinec (531 m) je malo drukčija priča od Beliga i Babinog Zuba. Vrh je ujedno i lijep vidikovac na okolno područje. Vidi se stari grad Belecgrad i cesta koja vodi do planinarske kuće. Nema jasne oznake da se nalazite kod kontrolne točke, ali na to vam ukazuje žig koji je ubetoniran u stijenu na vrhu. Čini se da je netko radio neki paganski ritual jer smo našli ostatke neke male životinje. Tu je, uz kosti, bila i lubanja čudnog oblika. Zaključili smo da su to ostaci Osinečkog zmaja. Nakon slikanja s lubanjom i kratkog odmora krenuli smo prema planinarskoj kući „Belecgrad“.


Sunce je već pošteno peklo u tom trenutku. Lišće nam je malo otežavalo spust. Točnije, lišće je meni otežavalo spust. Sporiji sam kad se spuštamo pa sam već tako jednom zaradio nadimak „babica“. Bio sam ponosan na taj nadimak jer sam mislio da se aludira na moju sposobnost porađanja ideja kod drugih ljudi, ali čini se da je to bila samo pusta želja jednog studenta filozofije. Nikola, koji je iskovao taj nadimak, je mislio nešto tipa: „Vuče se kao babica.“ Sjetite se početnog citata! Budi poput ljenjivca. Možda spor, ali siguran i motiviran.


Planinarska kuća „Belecgrad“ (445 m) je jedno od simpatičnijih planinarskih pristaništa. Sviđao nam se broj klupica koje su postavljene pred kućom. Kuća je opremljena pićem, a jelo možete dobiti uz prethodnu najavu. U planinarskoj kući „Belecgrad“ može se i prenoćiti. Obavio sam službene stvari: udario žig Belecgrada u dnevnik Zagorskog planinarskog puta, nabavio dnevnik Belečkog planinarskog puta i udario žig u njega. Nazočnost na svim ostalim današnjim točkama dokazat ću fotografijama. Zanimljivo je da se svi čude kako sam ja razvio te fotografije (dokazni materijal za IPO se sastoji u potpunosti od fotografija). Danas su sve fotografije na računalima ili podatkovnim oblacima. Ako niste pažljivi, tamo su do prvog ozbiljnijeg okuženja nekim od kompjutorskih virusa ili pada servera. Gozba je počela, a uz uobičajeni asortiman ostatak moje družine je jeo i medvjeđi luk koji su nabrali usput.


"Heroji nikad ne odustaju. Samo hrabro i iskreno srce i ničeg se ne boj! A onda dođeš u belečki kanjon smrti i riječi više ne znače apsolutno ništa."

Sigurno se pitate zašto ovakav naslov za reportažu? Gdje je tu bilo kakav kanjon smrti? Današnji pohod imao je vremensko ograničenje pa smo se trebali vratiti u Varaždin najkasnije do 16:00. Mislili smo da će to biti svakako izvedivo jer smo već oko 13:00 krenuli od planinarske kuće „Belecgrad“. Plan je bio uzeti prečac koji bi nas trebao dovesti skoro direktno do skretanja za Črne mlake, smjera i puta iz kojeg smo i došli. Jedan od dobrih ljudi, volontera u planinarskoj kući „Belecgrad“, rekao nam je da taj put postoji i da možemo njime natrag. Trebalo nam je jedno vrijeme da shvatimo da smo upali u belečki kanjon smrti. Penjali smo se skoro četrdeset pet minuta, a jedva smo prošli jedan kilometar! Znoj je curio u potocima, a osjećaj planinarskog očaja bio je jači nego ikad. Ipak, došli smo do željenog skretanja te poznatim putem, uz veliko olakšanje, krenuli prema Žganom vinu.


Slike koje prilažemo uz tekst, dočarat će vam nešto od današnjeg pohoda, ali svakako vam preporučamo da i sami probate proći istom rutom. Južna strana Ivanščice se pokazala kao vrlo bogata i zanimljiva za planinarski ukus. Razgledavanje znamenitosti BPP-a može se započeti i iz Beleca gdje ljudi obično ostavljaju automobile. Volimo Belec nazivati „njihovim“, južnjačkim Prigorcom. Prigorec je ipak malo bliže vrhu što nam omogućuje brži dolazak na 1 060 metara, ali se belečka strana zato može pohvaliti s različitim znamenitostima i mjestima koje vrijedi posjetiti.


Prilažemo i izmijenjenu mapu Belečkog planinarskog puta koju je uredio naš Mario. Poslat ćemo HPD-u Belecgrad i službeni dopis s prijedlogom da nazovu dotični kanjon imenom koje mu svakako pripada: belečki kanjon smrti. Zvuči opasno i moćno, zar ne?
Vidimo se na planinarskim stazama!

Oznake: Belečki kanjon smrti, planinarenje, Osinečki zmaj, Južna Ivanščica