Iako imam određeni staž s planinarenjem te sam obišao neka planinarima zanimljiva mjesta unutar Hrvatske, smatram da je to više upornost nego bilo kakav oblik "znanja" ili "vještine". Na kraju se svodi sve samo na razliku u tome tko će se za vikend probuditi rano i odlučiti krenuti na bližu ili dalju planinu? Jedni izaberu udobnost i toplinu kreveta dok drugi već večer prije spremaju opremu i bude se sa zorom... Možda je donekle i samo po sebi jasno u koje spadam.

Odmjeravanje sa uspavanim divom - bilo je prilično hladno ujutro, barem dok se sunce nije odlučilo pojaviti i blagosloviti nas

Ponekad me pitaju gdje mi je bilo najljepše, a ja sam tada na sto muka jer je to jedno od težih pitanja. Povlači se često po sjećanju, makar je to sad već bilo prilično davno, ono sunčanje na livadici na Vaganskom vrhu i gledanje prema moru. Bio je to savršen dan za planinarenje i dobro smo ga iskoristili. Treba se tamo i tome vratiti, dakako. To me dovodi i do onoga što želim podijeliti s vama, a to je činjenica da mi je možda teško presuditi gdje je bilo baš NAJLJEPŠE jer je meni svako planinarenje, bilo ono dugo ili kratko, lijepo i jedno posebno/zasebno iskustvo. Međutim, postoje određena mjesta koja mi se odmah motaju po glavi, a među njima su Hahlići i Klek. Ne znam zašto se više ne smucam po i oko Kleka. Zadao sam si određenu zadaću da čim više ljudi do kojih mi je stalo, bliskih prijatelja, povedem na tu kamenu gromadu koja je zbilja i iz velike daljine impozantna. Nije čudno da je izabrana kao znak HPS-a.
Ovoga puta nema nikog doma

Ogulin je maksimalno sat i pol vožnje udaljen od Zagreba tako da je, uzevši sve u obzir, to prilično blizu i dohvatljivo te je pogodno za jednodnevni izlet. Opet, čini mi se kao da je to već dosta lijepa divljina, a posebno me taj osjećaj obuzima dok pomislim da nisu od Kleka puno udaljene ni Bijele i Samarske stijene koje su zaista čista divljina. Čak i napučen ljudima, Klek je posebno iskustvo jer se mijenja teren od blagog i pitomog do malo penjanja uz sajle, a i njegova kamena glava ipak odaje malo drukčiji dojam nego što odaju planine koje takve specifične značajke nemaju, kao što su npr. Ivanščica ili Medvednica.
Klek pokazuje svoje privremene, smrznute zube

Ne zadržavamo se dugo kod planinarskog doma Klek jer prvo treba obaviti uspon, a onda se malo opuštati uz jelo i piće. Kod doma se vijori Highlander zastava te smo sreli ekipu s dronom i psicom Bonom (koju ćete kasnije moći i vidjeti na jednoj fotografiji s vrha - posebno je simpatična jer nosi sa sobom drvo koje stavi pred čovjeka i onda kruži oko njega te ga poziva da joj baci... i nikad joj ne dosadi, naravno). Kasnije mi je prijatelj Marek rekao da su Highlanderi imali nekakvo okupljanje ili štoveć. Zanimljiv je taj Highlander projekt, trebalo bi mu malo posvetiti pažnje, a možda se i upustiti u avanturu.
Mi idemo za vrh, a Klečice ovaj put ipak zaobilazimo zbog snijega i zbog izlizanih potplata na gojzericama

Čovjek uči dok je živ, a nekad moraš i po više puta ostaviti planinarske štapove u automobilu da bi kasnije shvatio koliko si glup te da si ih trebao uzeti sa sobom. Onaj koji planinari, troši gojzerice, a potplat je prva stvar koja odlazi, pogotovo kad ga stalno "izlizuješ" po stijenama. Gazio sam dosta te jadne Mamutice po Istri, ali i svugdje drugdje. Bilo je malo problematično savladavati strme uspone, ali i spustove. No, ništa strašno - malo te uspori i malo jače psuješ i to je to.
Počinje uspon prema stijeni/stijenama

Prilaz vrhu je zapravo cijelo jutro u sjeni te se ovdje snijeg ne topi, ali čim smo se počeli približavati vrhu, to jest podizati na samoj stijeni, snijeg se prorijedio te se počeo pretvarati u blato/bljuzgu. To je više odgovaralo mojim izlizanim gojzericama te sam se, unatoč usponu, malo ubrzao. Sve je lakše kad imaš sigurnije tlo pod nogama! Posebna je vrsta patnje dok želite juriti i znate da možete, a teren vam ne dopušta.
Evo nas na vrhu i evo pogleda prema Ogulinu

Klečice, to jest noge uspavanog diva koje ćemo obići drugi puta, kad neće biti snijega

Pretpostavljam da je na ovoj fotki vidljiva i Kula

Kao što je obećano, zaigrana psica Bona koja čak i na vrhu želi da joj se baca štap. Bilo nas je malo strah što bi se dogodilo da joj štap padne dolje u provaliju...

Još malo pogleda s vrha - ovdje se zapravo vidi staza po kojoj smo došli

Na vrhu je prilično zimkasto, a pogotovo za ruke. Rukavice su, naravno, od vune pa su se namočile tijekom pentranja do vrha, primanja za stijene pod snijegom. Malo uživamo u pogledima, sunce se pojavljuje i grije nas, a onda krećemo natrag dolje prema domu.
Spust dolje, dijelom osiguran sajlom. Trebalo je ovdje posebno dobro paziti s tim izlizanim potplatima na gojzericama. Gospoda ispred nas nosili su dereze, ali su imali dosta komplikacija sa skidanjem i ponovnim stavljanjem budući da se teren mijenjao pa je malo bilo skliskog snijega, a malo je bilo blato i kamenje

Kod planinarskog doma Klek gori vatra, ljudi piju, jedu i vesele se. Planinari su uvijek dobre volje. Mora da je to do zraka/kisika koji udari u glavu pa je sve bolje. Ili je to zbog nekih napitaka koji su se točili? U svakom slučaju je odlično! Sunce grije, ali svejedno je još uvijek pomalo zima. Zalogaj i gutljaj, dva, tri te nastavljamo spust prema polazišnoj točci. Trebalo je još proći jedan strmi spust do kraja puta.
Mamini, varaždinski klipići (iako neki Zagrebečani to zovu kiflicama iz nekog razloga) na Kleku - proputovali su dosta za jedno pecivo

Teško je to opisati riječima jer zvuči čudno i prenapuhano, ali vrijeme se od jutra do podneva stvarno jako promijenilo. U biti, nestali su samo sivi oblaci i raščistilo se nebo. Sunce jako brzo topi snijeg i led te je staza po kojoj smo došli i otišli jedva izgledala kao da je jedna te ista. Snijeg se pretvorio u sklisko blato te je bilo i par padova. Voda koju se nije popilo, iskorištena je za pranje ruku i čega već ne.
Udaljavanje od Kleka

Posljednji pozdrav Kleku, dolazimo uskoro opet!

Smatram da smo dobro iskoristili prvi dan proljeća i ušli u ovaj, meni barem, ljepši dio godine. Treba voljeti te uživati i u zimskim uvjetima na planinama, ali ne mogu lagati pa ne reći da nisam zamišljao kako u kratkim hlačama i majici kratkih rukava sjedim na vrhu Kleku i ispijam pivo, gledajući u daljinu. No, doći će uskoro i to vrijeme. Već sam obećao voditi neke ljude, a svoja obećanja sva ispunjavam! Pogotovo ova koja donose velike radost i pune baterije.
Za kraj pohoda jedna instalacija pod nazivom "Klečki napaljeni magarac", a sastoji se od dva planinarska štapa nasumično nađena u šumi te jednim potpornim štapom također nasumično uzetim iz neposredne okoline


p.s. - nevezano uz planinarenje, ali zbog nedovoljno materijala da bi se napisao zaseban post, prilažem ovdje i jednu "urbanu" fotografiju, metropolskih, tekućih radosti (ili muka, kako kome) te kratki osvrt u par rečenica. Sve je to subjektivno, dakako, i treba biti svjestan da određena piva stvarno variraju od batcha do batcha (runde "kuhanja"), ali cum grano salis i samo kao smjernice!
Primarius - CjePivo, Nova Runda - C4, Beach Bar i Hill 438

Danas smo se cijepili protiv dobrih okusa.

Primarius – CjePivo = živi užas, Astra Zeneca među cjepivama; okus je po nogama nakon šest satnog planinarenja, kao da je „majstor“ cjePivar držao pivo u kadi zajedno s mrtvacima, minimalno 2 tjedna
Nova Runda
Beach bar i C4 su prihvatljivi
Hill 438 – čisto maslinovo ulje s dodanim alkoholom

Oznake: ogulin, klek

...ili tko/što je to pravi planinar?

No, nemojmo se prenagliti i odmah značenjski nabiti ovaj zapis te možda otjerati potencijalne čitatelje! Ne morate se bojati, zamišljam ovo s više fotografija nego riječi, ali poznavajući sebe... Predlažem da uvijek barem jedno oko imate na svom cilju.

Dugo čekam da mu se ovoliko približim. Danas me nećeš izbjeći!

Prognoza od petka na subotu pokazivala je neku blagu kišicu pa smo izlet ostavili za nedjelju tako da stijenama ostavimo jedan dan kako bi se posušile. Ugodna vožnja iz Pazina prema Ogulinu, a idemo, čini se, dovoljno rano da na (auto)cesti nema mnogo putnika. Zaljubljeni pogledi prema divu i poznatom obliku sa službenog znaka HPS-a. Parkiramo se u blizini ŠRC Kneja, bliže prostoru Motorističkog kluba Vještice - Ogulin čiji pripadnici uređuju krajobraz. Ljubazni su to i prijazni ljudi te nam jedan čovjek prilazi i vidno je zainteresiran za razgovor. Nudi se rakija, odbijam jer moramo još hodati i navodim to kao razlog. U zadnjih tjedan dana, to je već drugi puta da sam odbio ponuđenu rakiju (prvi puta je bilo tijekom radnog dijela tjedna na poslu - pitajte se što radim, da, da). Gospodin motorist nam nudi i smještaj ukoliko će nam u bliskoj budućnosti zatrebati: imaju lijepo uređeni prostor za više ljudi, a mi mu zahvaljujemo i imat ćemo to na umu. Predlaže nam da idemo do vidikovca i pl. skloništa Stožac. Oznaka na drvu postoji pa krećemo u tom smjeru iako to nije bio prvotni plan. Maja je nezadovoljna. Prva postaja nam je privatni posjed kraj kojeg stoji tabla s natpisom Podstožac. Uskoro dolazimo do mjesta gdje ćemo se zagrijati za našu današnju destinaciju.
Lud je taj gospon Mile Vidaković, ali mislim da ipak nije luđi od gospona Vladimira Horvata!

Uskoro dolazimo kod Stošca - zanimljivog pl. skloništa, ali pretpostavljamo da je ono ovdje većinom zbog fešti - pjani se po stubama valjda lakše spuštaju

Zadržavamo se toliko koliko meni treba da pronjuškam malo po unutrašnjosti skloništa, ali ovaj pogled ne dopušta da se predugo čeka. Krenuti se mora!

Spuštamo se sa Stošca, prelazimo livade na kojima Maja počinje osjećati vještičju energiju. Hodamo kroz šumu i pričamo o vješticama. Pričalo se da je Majina prabaka Marija (kneginečka) vještica - proricala je stvari koje su se na kraju obistinile. Maja je jednom sanjala da je njezina kolegica dobila 2 iz projekta na fakultetu. Kolegica je dobila 2 iz projekta i kad joj je Maja to ispričala, kolegica se ljutila i rekla joj da ju je "zacoprala". Zacoprala je i mene ova kemija mozga koja se događa kad sam u čistoj i živoj prirodi.
Ostavljamo iza sebe Stožacm i krećemo se po označenom pl. putu koji će nas dovesti do pl. kuće Klek i vrha

Planinarska moda

Zadovoljan sam dok se mršti, a nije zbog nečega što sam ja učinio

Bilo je dolje kod "parkinga" uz cestu dosta automobila i to nam je već govorilo i upozoravalo nas na situaciju koja će nas dočekati kod doma. Možda smo se sad malo "stisnuli" (krenuli prema introvertizaciji) zbog COVID-a, ali bila je stvarno gužva. No, kao što sam već negdje možda spomenuo: čovjek sam koji i u uobičajenim situacijama živi najsretnije kad su okolnosti i uvjeti jedne pandemije. Ako volite knjige i malo manje ljude te ste naviknuti na komunikaciju online, ovi "posebni" uvjeti Vam nisu mnogo promijenili život. Uz dozvoljenu dozu mizantropije, nakon ovoga svega, rekao bih da se nismo baš puno toga naučili. Sve ide po starom. Dakle, oni koji su bili skloniji introspekciji, ti su se možda proteklih mjeseci osjetili "normalnijima", a ovi nepopravljivi ekstraverti i svjetovnjaci će ionako pohrliti van prvom prilikom. Slijedi otprilike pola kilometra malo težeg uspona.
Ponosna je ona na svoju vještičju baštinu pa želi da je fotografiram kod ovog ulaza u carstvo njezinih

Počinju se pružati prekrasni pogledi

Vidi se otvoreni dio livadice gdje vodi planinarski put kojim smo i mi kročili

Znali smo da smo blizu pl. doma Klek jer se čuo glasni lavež pasa. Dosta ljudi već je silazilo kad smo mi dolazili, ali nedovoljno. Jedna cura nam je utješno rekla da imamo još malo do gore - ja sam se samo pitao govori li ona o domu ili o vrhu. Valjda smo izgledali izmoreno pa su nas ljudi ohrabrivali. Lijepo je to za čuti, ali nismo ni počeli trošiti energiju koju smo ovamo došli potrošiti. Opet, to je možda ta potreba da se sjedi za klupicama kod kuća i domova, što je lijepo naravno, ali nije to ono što nas pogoni. Nije to ta magija.
Malo je reći da sam užasnut. Popularna destinacija pa čovjek mora takvo što očekivati

Maja se brzo zaljubljuje u stijene. Počela se ozbiljno* baviti penjanjem pa sad uvijek zaljubljeno gleda u stijene i traži smjerove. Ja? Ma ne... ja sam najbolji dok sam uzemljen, dok energija može slobodno kolati mojim tijelom

Našli smo spiljicu po putu do vrha pa su se javile neke iskonske, pradavne sile

Evo nas na raskrižju puteva, a mi se prvo odlučujemo za vrh. Klečice su kasnije u planu. Od pl. doma pa do ove točke, radi se o udaljenostima od maksimalno pola kilometra. Ako se kod doma malo odmorite i imate barem osnovnu kondiciju, nećete imati nikakvih problema pri "penjanju" do vrha

Jedna mala feratica pri vrhu... iskreno, više ne znam što sam ovdje zapravo fotografirao

Tabla koja pokazuje smjerove i vrijeme u ovom slučaju je bila prilično točna - petnaest minuta do vrha

A sada slijede pogledi iz serije KI TO MORE PLATIT???...
Ogulin - grad pobjednik

Pa opet malo smjera našeg dolaska

Sletište za zrakomlat preko kojeg morate proći da bi došli do vrha

Pogled prema Klečicama

Sada je idealno vrijeme i mjesto za malo teorije za one koji požele i sami doći na Klek. Vršna stijena je uvijek u fokusu, ali iz južne perspektive, Klek je divova glava, a Klečice su njegove noge. To je usnuli div o kojem je ovdje riječ. Možda je to opet Freud (ili čitava tradicija starijih religija fokusiranih na falus), ali Klek može biti glavić, a Klečice sjemenici. Uozbiljimo se! Čaplar u svom planinarskom vodiču za Gorski kotar piše kako je, prema narodnoj predaji, vrh Kleka bio okupljalište vještica, posebice za vrijeme olujnih noći. Vještice su tako postale svojevrsni simbol Kleka, ali i Ogulina. Također, što je lijepo za zapamtiti (kako bi se bilo pravi* planinar ili planinarka?!?), Klek i Ogulin odigrali su važnu ulogu u povijesti hrvatskoga planinarstva i alpinizma pa se obris Kleka nalazi na znaku Hrvatskog planinarskog saveza.


Nakon što smo se na vrhu najeli, nauživali pogleda i upoznali jednog strastvenog i neumornog planinara iz Nedelišća (pripadnika planinarske skupine Bad Company iz Međimurja - ako sam sve dobro pohvatao) kojemu je bilo vidno žao što ne može na Klečice, ali bio je ovdje sa ženom i sinom pa se morao vratiti jer je njima bilo dosta (po izgledu cijele situacije rekao bih da je sinu bilo dosta), valjalo je poći do Klečica ili sjemenika ove potentne planine. Mir Freud, ne preuzimaj kormilo na mom blogu!
Na putu prema divovim nogama

Stazica ide gore-dolje, a na mjestima je dosta uska pa treba biti na oprezu. Podno Klečica, samih stijena, čeka nas grupa od četiri planinara. Doznajemo da su iz Krapine na svojevrsnom teambuildingu. Dvoume se bi li išli gore ili ne bi, a Maja i ja samo jurimo dalje. Vratimo se na sekundu ponovno gospodinu Čaplaru:

"...strmo nizbrdo skreće uska stazica pod stijene Klečica. Markacija prestaje pod stijenom, a uspon uz stijene moguć je samo iskusnim penjačima."

Molim? Pokušat ću skratiti priču koliko god mogu. Kao i sa svim ostalim stvarima, sve je to jako subjektivno. Postoje ljudi koji su jednostavno hrabriji i oni koji se malo više boje i sumnjaju - najčešće su ovi "hrabri" rezultat neke moguće ranije bojazni koja je bila prevladana. Ne znam koliko sada ima smisla diskutirati o tome jesu li kalnički Zubi pridonijeli mojoj "hrabrosti" ili Tulove grede ili je pak to možda učinio, za nas, krunski uspon kroz Mudnu dol? U svakom slučaju, što imate više iskustva, to ćete spremnije prionuti na ovakve vrste "penjanja". Jesam li ja iskusan penjač? Ne znam baš, barem ne u službenom smislu, ali Maja je rekla da imam/o ono što penjači zovu "osnovna vještina" i (pre)malo straha što može biti dobro, ali i loše. Sve je to povezano s onom "bolesnom ambicijom" koju spominjem već proteklih par postova. Ona može biti izuzetno opasna, ali isto su tako i nagrade na kraju puta izuzetne.
Nakon prvog dijela ferata, prema vrhu Klečica - stavljam ovu fotografiju ovdje zato da se ne utopite u slovima; ako ste do ovdje stigli, nemam straha za Vas :)

Vratimo se malo unatrag. Prilikom spuštanja sa vršne stijene Kleka, jedna starija gospođa čekala je pred feratom dok smo se Maja i ja spuštali. Poput divokoze koračam po tom kamenju i sajlu skoro pa uopće ne diram. Gospođa me gleda pomalo s gađenjem pa kaže:

"A čemu nama služe ove sajle?"
Smijem se malo jer shvaćam što se događa (dinosauri hoće koriti i učiti male, tek izlegle, guštere) te kažem: "Da se tu i tamo malo primimo."

Onda silazi Maja koja dobiva malo žešći tretman:
"Jeste li vi planinarka?!?"
Maja: "Pa jesam... valjda. Penjem i planinarim." (uobičajena Maja i nesigurnost uzrokovana preispitivanjem drugih - to je upravo ono što oni žele)
Planinarska baka: "A kako vas onda to nisu naučili? Najlakše je unatraške i osloniti se na sajle..."

Ali najgušće je bilo dok je silazio naš ambiciozni prijatelj Međimurec koji je bio svugdje, skuplja štambilje i SIGURNO zna sve što se treba znati o planinarenju. Mislio sam da će doći do svađe, ali su se strasti smirile i zaželjeli su si međusobno sreću. Ja sam jurio dolje jer nisam htio sudjelovati u tom sukobljavanju ega. Jeb*** vas i škole i obrasci i pravila, ali i napuhanost žaba krastača. Ne treba mi to na planini! Toga imam dovoljno u udolini. Možda sam s ovime sad rekao dovoljno što mislim o tome - razlogu zašto ovaj zapis i nosi podnaslov Tko/što je to pravi planinar?, ali nevjerojatno je kako će se neki ljudi, mlađi također, držati pravila kao pijani plota. Jasno da mora postojati standard, ali je i jasno da ti za neke stvari ne treba (službeno) obrazovanje da bi shvatio da je preopasno ili se treba zaustaviti ili treba dodatna oprema. I sam još ponekad u to skliznem, ali ako želite sigurno biti u krivu, samo budite ekstremni i nemajte nikakve mjere. Ako u svetim spisima (planinarskim udžbenicima npr.) nešto piše, držite se toga kao da nemate vlastiti razum ili prezirite to iz dna duše i budite anarhist buntovnik koji će vjerojatno završiti u nekoj grabi. Balans. To je put!
U blizini Klečica

Ide i Maja gore na Klečice - dolje su naši Krapinčani i promatraju - Majinu guzu ili sposobnosti, nadam se i jedno i drugo!

Drugi dio feratice do vrha Klečica

Prvo zvijer, a onda dama

Pogled s Klečica prema Kleku

Malo smo uživali na vrhu, ali onda se vraćamo natrag dolje. Sajla gore, sajla dolje. Jedna djevojka iz skupine Krapinčana (na kraju je ispalo da je to lepoglava Jelena iz Lepoglave) penje se na prvom dijelu, ali onda odustaje i spušta se. Gledam dolje zbunjeno i pitam je zašto se okrenula? Viče gore da ne želi ići sama (kao i davne 1843. naša Dragojla Jarnević po Okićkim stijenama - no, Jelena nije išla u haljini). Vičem ja natrag dolje neka dođe do gore da ćemo ići s njom. Znao sam da Maja neće imati ništa protiv da se opet penje po sajli. Tako je Jelena ipak došla na vrh Klečica i bila nam je jako zahvalna. Saznali smo da penje već deset godina. Kao i sa "pravim" i krivim planinarima, penjača ima također svakojakih - nikad nemojte nekoga suditi prebrzo! Uobičajena je priča da neki penjači penju po boulderu (umjetnoj stijeni), ali boje se penjati u prirodi. Osobno mi to nije jasno, ali nisam (još) penjač pa se neću miješati.

Jelena i Maja se spuštaju

Da nam ne bi rekli da smo asocijalni i užasni, evo, upoznali smo nove ljude i stekli nova poznanstva. Kod planinarskog doma je sada manja gužva pa malo sjedimo, pijemo i dotačemo si vode. Nebo se pomalo oblači, već smo prije u smjeru Bjelolasice vidjeli kišu, a mi se spuštamo po istom putu.
Još jednom po livadicama koje se vide s vrha

GPS trag izleta

Bio je ovo dobar cjelodnevni izlet, a sveukupno smo prošli dvanaest kilometara po brdovitom terenu. Uvijek se na kraju postavlja logično pitanje: a što je sljedeće? Neću uništavati element iznenađenja pa Vas lijepo pozdravljam i čitamo se ;)

Oznake: ogulin, klek, Klečice