Marketing
Navigacija po Usnulom divu
...ili tko/što je to pravi planinar?
No, nemojmo se prenagliti i odmah značenjski nabiti ovaj zapis te možda otjerati potencijalne čitatelje! Ne morate se bojati, zamišljam ovo s više fotografija nego riječi, ali poznavajući sebe... Predlažem da uvijek barem jedno oko imate na svom cilju.
Prognoza od petka na subotu pokazivala je neku blagu kišicu pa smo izlet ostavili za nedjelju tako da stijenama ostavimo jedan dan kako bi se posušile. Ugodna vožnja iz Pazina prema Ogulinu, a idemo, čini se, dovoljno rano da na (auto)cesti nema mnogo putnika. Zaljubljeni pogledi prema divu i poznatom obliku sa službenog znaka HPS-a. Parkiramo se u blizini ŠRC Kneja, bliže prostoru Motorističkog kluba Vještice - Ogulin čiji pripadnici uređuju krajobraz. Ljubazni su to i prijazni ljudi te nam jedan čovjek prilazi i vidno je zainteresiran za razgovor. Nudi se rakija, odbijam jer moramo još hodati i navodim to kao razlog. U zadnjih tjedan dana, to je već drugi puta da sam odbio ponuđenu rakiju (prvi puta je bilo tijekom radnog dijela tjedna na poslu - pitajte se što radim, da, da). Gospodin motorist nam nudi i smještaj ukoliko će nam u bliskoj budućnosti zatrebati: imaju lijepo uređeni prostor za više ljudi, a mi mu zahvaljujemo i imat ćemo to na umu. Predlaže nam da idemo do vidikovca i pl. skloništa Stožac. Oznaka na drvu postoji pa krećemo u tom smjeru iako to nije bio prvotni plan. Maja je nezadovoljna. Prva postaja nam je privatni posjed kraj kojeg stoji tabla s natpisom Podstožac. Uskoro dolazimo do mjesta gdje ćemo se zagrijati za našu današnju destinaciju.
Spuštamo se sa Stošca, prelazimo livade na kojima Maja počinje osjećati vještičju energiju. Hodamo kroz šumu i pričamo o vješticama. Pričalo se da je Majina prabaka Marija (kneginečka) vještica - proricala je stvari koje su se na kraju obistinile. Maja je jednom sanjala da je njezina kolegica dobila 2 iz projekta na fakultetu. Kolegica je dobila 2 iz projekta i kad joj je Maja to ispričala, kolegica se ljutila i rekla joj da ju je "zacoprala". Zacoprala je i mene ova kemija mozga koja se događa kad sam u čistoj i živoj prirodi.
Bilo je dolje kod "parkinga" uz cestu dosta automobila i to nam je već govorilo i upozoravalo nas na situaciju koja će nas dočekati kod doma. Možda smo se sad malo "stisnuli" (krenuli prema introvertizaciji) zbog COVID-a, ali bila je stvarno gužva. No, kao što sam već negdje možda spomenuo: čovjek sam koji i u uobičajenim situacijama živi najsretnije kad su okolnosti i uvjeti jedne pandemije. Ako volite knjige i malo manje ljude te ste naviknuti na komunikaciju online, ovi "posebni" uvjeti Vam nisu mnogo promijenili život. Uz dozvoljenu dozu mizantropije, nakon ovoga svega, rekao bih da se nismo baš puno toga naučili. Sve ide po starom. Dakle, oni koji su bili skloniji introspekciji, ti su se možda proteklih mjeseci osjetili "normalnijima", a ovi nepopravljivi ekstraverti i svjetovnjaci će ionako pohrliti van prvom prilikom. Slijedi otprilike pola kilometra malo težeg uspona.
Znali smo da smo blizu pl. doma Klek jer se čuo glasni lavež pasa. Dosta ljudi već je silazilo kad smo mi dolazili, ali nedovoljno. Jedna cura nam je utješno rekla da imamo još malo do gore - ja sam se samo pitao govori li ona o domu ili o vrhu. Valjda smo izgledali izmoreno pa su nas ljudi ohrabrivali. Lijepo je to za čuti, ali nismo ni počeli trošiti energiju koju smo ovamo došli potrošiti. Opet, to je možda ta potreba da se sjedi za klupicama kod kuća i domova, što je lijepo naravno, ali nije to ono što nas pogoni. Nije to ta magija.
A sada slijede pogledi iz serije KI TO MORE PLATIT???...
Sada je idealno vrijeme i mjesto za malo teorije za one koji požele i sami doći na Klek. Vršna stijena je uvijek u fokusu, ali iz južne perspektive, Klek je divova glava, a Klečice su njegove noge. To je usnuli div o kojem je ovdje riječ. Možda je to opet Freud (ili čitava tradicija starijih religija fokusiranih na falus), ali Klek može biti glavić, a Klečice sjemenici. Uozbiljimo se! Čaplar u svom planinarskom vodiču za Gorski kotar piše kako je, prema narodnoj predaji, vrh Kleka bio okupljalište vještica, posebice za vrijeme olujnih noći. Vještice su tako postale svojevrsni simbol Kleka, ali i Ogulina. Također, što je lijepo za zapamtiti (kako bi se bilo pravi* planinar ili planinarka?!?), Klek i Ogulin odigrali su važnu ulogu u povijesti hrvatskoga planinarstva i alpinizma pa se obris Kleka nalazi na znaku Hrvatskog planinarskog saveza.
Nakon što smo se na vrhu najeli, nauživali pogleda i upoznali jednog strastvenog i neumornog planinara iz Nedelišća (pripadnika planinarske skupine Bad Company iz Međimurja - ako sam sve dobro pohvatao) kojemu je bilo vidno žao što ne može na Klečice, ali bio je ovdje sa ženom i sinom pa se morao vratiti jer je njima bilo dosta (po izgledu cijele situacije rekao bih da je sinu bilo dosta), valjalo je poći do Klečica ili sjemenika ove potentne planine. Mir Freud, ne preuzimaj kormilo na mom blogu!
Stazica ide gore-dolje, a na mjestima je dosta uska pa treba biti na oprezu. Podno Klečica, samih stijena, čeka nas grupa od četiri planinara. Doznajemo da su iz Krapine na svojevrsnom teambuildingu. Dvoume se bi li išli gore ili ne bi, a Maja i ja samo jurimo dalje. Vratimo se na sekundu ponovno gospodinu Čaplaru:
"...strmo nizbrdo skreće uska stazica pod stijene Klečica. Markacija prestaje pod stijenom, a uspon uz stijene moguć je samo iskusnim penjačima."
Molim? Pokušat ću skratiti priču koliko god mogu. Kao i sa svim ostalim stvarima, sve je to jako subjektivno. Postoje ljudi koji su jednostavno hrabriji i oni koji se malo više boje i sumnjaju - najčešće su ovi "hrabri" rezultat neke moguće ranije bojazni koja je bila prevladana. Ne znam koliko sada ima smisla diskutirati o tome jesu li kalnički Zubi pridonijeli mojoj "hrabrosti" ili Tulove grede ili je pak to možda učinio, za nas, krunski uspon kroz Mudnu dol? U svakom slučaju, što imate više iskustva, to ćete spremnije prionuti na ovakve vrste "penjanja". Jesam li ja iskusan penjač? Ne znam baš, barem ne u službenom smislu, ali Maja je rekla da imam/o ono što penjači zovu "osnovna vještina" i (pre)malo straha što može biti dobro, ali i loše. Sve je to povezano s onom "bolesnom ambicijom" koju spominjem već proteklih par postova. Ona može biti izuzetno opasna, ali isto su tako i nagrade na kraju puta izuzetne.
Vratimo se malo unatrag. Prilikom spuštanja sa vršne stijene Kleka, jedna starija gospođa čekala je pred feratom dok smo se Maja i ja spuštali. Poput divokoze koračam po tom kamenju i sajlu skoro pa uopće ne diram. Gospođa me gleda pomalo s gađenjem pa kaže:
"A čemu nama služe ove sajle?"
Smijem se malo jer shvaćam što se događa (dinosauri hoće koriti i učiti male, tek izlegle, guštere) te kažem: "Da se tu i tamo malo primimo."
Onda silazi Maja koja dobiva malo žešći tretman:
"Jeste li vi planinarka?!?"
Maja: "Pa jesam... valjda. Penjem i planinarim." (uobičajena Maja i nesigurnost uzrokovana preispitivanjem drugih - to je upravo ono što oni žele)
Planinarska baka: "A kako vas onda to nisu naučili? Najlakše je unatraške i osloniti se na sajle..."
Ali najgušće je bilo dok je silazio naš ambiciozni prijatelj Međimurec koji je bio svugdje, skuplja štambilje i SIGURNO zna sve što se treba znati o planinarenju. Mislio sam da će doći do svađe, ali su se strasti smirile i zaželjeli su si međusobno sreću. Ja sam jurio dolje jer nisam htio sudjelovati u tom sukobljavanju ega. Jeb*** vas i škole i obrasci i pravila, ali i napuhanost žaba krastača. Ne treba mi to na planini! Toga imam dovoljno u udolini. Možda sam s ovime sad rekao dovoljno što mislim o tome - razlogu zašto ovaj zapis i nosi podnaslov Tko/što je to pravi planinar?, ali nevjerojatno je kako će se neki ljudi, mlađi također, držati pravila kao pijani plota. Jasno da mora postojati standard, ali je i jasno da ti za neke stvari ne treba (službeno) obrazovanje da bi shvatio da je preopasno ili se treba zaustaviti ili treba dodatna oprema. I sam još ponekad u to skliznem, ali ako želite sigurno biti u krivu, samo budite ekstremni i nemajte nikakve mjere. Ako u svetim spisima (planinarskim udžbenicima npr.) nešto piše, držite se toga kao da nemate vlastiti razum ili prezirite to iz dna duše i budite anarhist buntovnik koji će vjerojatno završiti u nekoj grabi. Balans. To je put!
Malo smo uživali na vrhu, ali onda se vraćamo natrag dolje. Sajla gore, sajla dolje. Jedna djevojka iz skupine Krapinčana (na kraju je ispalo da je to lepoglava Jelena iz Lepoglave) penje se na prvom dijelu, ali onda odustaje i spušta se. Gledam dolje zbunjeno i pitam je zašto se okrenula? Viče gore da ne želi ići sama (kao i davne 1843. naša Dragojla Jarnević po Okićkim stijenama - no, Jelena nije išla u haljini). Vičem ja natrag dolje neka dođe do gore da ćemo ići s njom. Znao sam da Maja neće imati ništa protiv da se opet penje po sajli. Tako je Jelena ipak došla na vrh Klečica i bila nam je jako zahvalna. Saznali smo da penje već deset godina. Kao i sa "pravim" i krivim planinarima, penjača ima također svakojakih - nikad nemojte nekoga suditi prebrzo! Uobičajena je priča da neki penjači penju po boulderu (umjetnoj stijeni), ali boje se penjati u prirodi. Osobno mi to nije jasno, ali nisam (još) penjač pa se neću miješati.
Da nam ne bi rekli da smo asocijalni i užasni, evo, upoznali smo nove ljude i stekli nova poznanstva. Kod planinarskog doma je sada manja gužva pa malo sjedimo, pijemo i dotačemo si vode. Nebo se pomalo oblači, već smo prije u smjeru Bjelolasice vidjeli kišu, a mi se spuštamo po istom putu.
Bio je ovo dobar cjelodnevni izlet, a sveukupno smo prošli dvanaest kilometara po brdovitom terenu. Uvijek se na kraju postavlja logično pitanje: a što je sljedeće? Neću uništavati element iznenađenja pa Vas lijepo pozdravljam i čitamo se ;)
Post je objavljen 01.06.2020. u 20:14 sati.