Marketing
Povratak Kleku - "zimsko" izdanje
Iako imam određeni staž s planinarenjem te sam obišao neka planinarima zanimljiva mjesta unutar Hrvatske, smatram da je to više upornost nego bilo kakav oblik "znanja" ili "vještine". Na kraju se svodi sve samo na razliku u tome tko će se za vikend probuditi rano i odlučiti krenuti na bližu ili dalju planinu? Jedni izaberu udobnost i toplinu kreveta dok drugi već večer prije spremaju opremu i bude se sa zorom... Možda je donekle i samo po sebi jasno u koje spadam.
Ponekad me pitaju gdje mi je bilo najljepše, a ja sam tada na sto muka jer je to jedno od težih pitanja. Povlači se često po sjećanju, makar je to sad već bilo prilično davno, ono sunčanje na livadici na Vaganskom vrhu i gledanje prema moru. Bio je to savršen dan za planinarenje i dobro smo ga iskoristili. Treba se tamo i tome vratiti, dakako. To me dovodi i do onoga što želim podijeliti s vama, a to je činjenica da mi je možda teško presuditi gdje je bilo baš NAJLJEPŠE jer je meni svako planinarenje, bilo ono dugo ili kratko, lijepo i jedno posebno/zasebno iskustvo. Međutim, postoje određena mjesta koja mi se odmah motaju po glavi, a među njima su Hahlići i Klek. Ne znam zašto se više ne smucam po i oko Kleka. Zadao sam si određenu zadaću da čim više ljudi do kojih mi je stalo, bliskih prijatelja, povedem na tu kamenu gromadu koja je zbilja i iz velike daljine impozantna. Nije čudno da je izabrana kao znak HPS-a.
Ogulin je maksimalno sat i pol vožnje udaljen od Zagreba tako da je, uzevši sve u obzir, to prilično blizu i dohvatljivo te je pogodno za jednodnevni izlet. Opet, čini mi se kao da je to već dosta lijepa divljina, a posebno me taj osjećaj obuzima dok pomislim da nisu od Kleka puno udaljene ni Bijele i Samarske stijene koje su zaista čista divljina. Čak i napučen ljudima, Klek je posebno iskustvo jer se mijenja teren od blagog i pitomog do malo penjanja uz sajle, a i njegova kamena glava ipak odaje malo drukčiji dojam nego što odaju planine koje takve specifične značajke nemaju, kao što su npr. Ivanščica ili Medvednica.
Ne zadržavamo se dugo kod planinarskog doma Klek jer prvo treba obaviti uspon, a onda se malo opuštati uz jelo i piće. Kod doma se vijori Highlander zastava te smo sreli ekipu s dronom i psicom Bonom (koju ćete kasnije moći i vidjeti na jednoj fotografiji s vrha - posebno je simpatična jer nosi sa sobom drvo koje stavi pred čovjeka i onda kruži oko njega te ga poziva da joj baci... i nikad joj ne dosadi, naravno). Kasnije mi je prijatelj Marek rekao da su Highlanderi imali nekakvo okupljanje ili štoveć. Zanimljiv je taj Highlander projekt, trebalo bi mu malo posvetiti pažnje, a možda se i upustiti u avanturu.
Čovjek uči dok je živ, a nekad moraš i po više puta ostaviti planinarske štapove u automobilu da bi kasnije shvatio koliko si glup te da si ih trebao uzeti sa sobom. Onaj koji planinari, troši gojzerice, a potplat je prva stvar koja odlazi, pogotovo kad ga stalno "izlizuješ" po stijenama. Gazio sam dosta te jadne Mamutice po Istri, ali i svugdje drugdje. Bilo je malo problematično savladavati strme uspone, ali i spustove. No, ništa strašno - malo te uspori i malo jače psuješ i to je to.
Prilaz vrhu je zapravo cijelo jutro u sjeni te se ovdje snijeg ne topi, ali čim smo se počeli približavati vrhu, to jest podizati na samoj stijeni, snijeg se prorijedio te se počeo pretvarati u blato/bljuzgu. To je više odgovaralo mojim izlizanim gojzericama te sam se, unatoč usponu, malo ubrzao. Sve je lakše kad imaš sigurnije tlo pod nogama! Posebna je vrsta patnje dok želite juriti i znate da možete, a teren vam ne dopušta.
Na vrhu je prilično zimkasto, a pogotovo za ruke. Rukavice su, naravno, od vune pa su se namočile tijekom pentranja do vrha, primanja za stijene pod snijegom. Malo uživamo u pogledima, sunce se pojavljuje i grije nas, a onda krećemo natrag dolje prema domu.
Kod planinarskog doma Klek gori vatra, ljudi piju, jedu i vesele se. Planinari su uvijek dobre volje. Mora da je to do zraka/kisika koji udari u glavu pa je sve bolje. Ili je to zbog nekih napitaka koji su se točili? U svakom slučaju je odlično! Sunce grije, ali svejedno je još uvijek pomalo zima. Zalogaj i gutljaj, dva, tri te nastavljamo spust prema polazišnoj točci. Trebalo je još proći jedan strmi spust do kraja puta.
Teško je to opisati riječima jer zvuči čudno i prenapuhano, ali vrijeme se od jutra do podneva stvarno jako promijenilo. U biti, nestali su samo sivi oblaci i raščistilo se nebo. Sunce jako brzo topi snijeg i led te je staza po kojoj smo došli i otišli jedva izgledala kao da je jedna te ista. Snijeg se pretvorio u sklisko blato te je bilo i par padova. Voda koju se nije popilo, iskorištena je za pranje ruku i čega već ne.
Smatram da smo dobro iskoristili prvi dan proljeća i ušli u ovaj, meni barem, ljepši dio godine. Treba voljeti te uživati i u zimskim uvjetima na planinama, ali ne mogu lagati pa ne reći da nisam zamišljao kako u kratkim hlačama i majici kratkih rukava sjedim na vrhu Kleku i ispijam pivo, gledajući u daljinu. No, doći će uskoro i to vrijeme. Već sam obećao voditi neke ljude, a svoja obećanja sva ispunjavam! Pogotovo ova koja donose velike radost i pune baterije.
p.s. - nevezano uz planinarenje, ali zbog nedovoljno materijala da bi se napisao zaseban post, prilažem ovdje i jednu "urbanu" fotografiju, metropolskih, tekućih radosti (ili muka, kako kome) te kratki osvrt u par rečenica. Sve je to subjektivno, dakako, i treba biti svjestan da određena piva stvarno variraju od batcha do batcha (runde "kuhanja"), ali cum grano salis i samo kao smjernice!
Danas smo se cijepili protiv dobrih okusa.
Primarius – CjePivo = živi užas, Astra Zeneca među cjepivama; okus je po nogama nakon šest satnog planinarenja, kao da je „majstor“ cjePivar držao pivo u kadi zajedno s mrtvacima, minimalno 2 tjedna
Nova Runda
Beach bar i C4 su prihvatljivi
Hill 438 – čisto maslinovo ulje s dodanim alkoholom
Post je objavljen 24.03.2021. u 20:27 sati.