Nebo iznad Desinića
27.04.2019.Planinar nije trailer, ali može vrlo brzo postati entuzijast za trčanje pa to sve nekako prilično lako dođe. 'Z brega na breg' je druga trail utrka na kojoj sam sudjelovao dok je prva bila prošle godine u Bedekovčini na njihovoj poznatoj manifestaciji "Skok u jesen". Nisam se proslavio u Bedexu, naravno, te sam zalutao i nadodao kojih tri do četiri kilometra na početnih trinaest. No, prošlost je u prošlosti, ali evo jedna fotografija:
Već duže vrijeme koketiram s trčanjem, ali planinarenje je, takoreći, moja zona komfora (uz dodatak da se u ovoj zoni ipak nešto i može naučiti, ali pustimo to) te sam se dugo vremena borio s idejom trčanja po planinama. No, čovjek evoluira, ambicije i apetiti rastu te sam tako u zadnjih mjesec dana počeo žešće trenirati (trčati minimalno između pet i deset kilometara dnevno ukoliko ne idem na skvoš) i počeo aktivno sudjelovati na Cross-ligi Drava. Svoje prvo kolo trčao sam udaljenost 5.6 km, ali sam uskoro shvatio da je bolje (zbog kombinacije snage i izdržljivosti) da se prebacim, za početak, na utrku od 2 km.
Uvod tu staje i danas smo oko 8:00 krenuli iz Varaždina prema Desiniću, u samo srce (ili malo bliže Slovencima) Zagorja. Prijavio sam se na utrku od 14 km jer mi se 7 činilo premalo, a 25 previše. Za volanom je Mario Šoštarić (krivac zašto ću se vjerojatno negdje na stazi u šumi ubiti, ali i veliki motivator za trčanje - neka vrsta osobnog trenera), a ja držim u ruci mobitel koji nas putem GPS-a navigira prema odredištu. Na zadnjem sjedištu su Sonja (Iron woman) i Vanja. Definitivno sam u dobrom društvu.
Nema gužve kod prijava i pokupljanja startnih paketa, ali dovoljno je ljudi da osjetim laganu nelagodu koju sam osjećao i prošle godine u Bedekovčini. Vidim sva ta nabrijana tijela (ženska i muška podjednako) i pomišljam: jesam li ja na krivom mjestu? Ma neeee, normalno je popiti koje pivo previše nakon napornog treninga! Došli smo sat vremena i nešto sitno ranije prije starta (jer je Mario paranoičan) pa je predloženo da odemo na "kavu". Ne znam otkud mi ta ideja/bojazan da će me kava potjerati na wc tijekom samog trčanja, ali unatoč popijenom užasnom koncentratu tog popularnog napitka (Espresso - jel' to ekvivalent rakije u svijetu kava? Gucneš malo i brzo i vraćen si u život?) nije se apsolutno ništa dogodilo.
U 10:45 startala je utrka od 25 kilometara, a u 11:00 startale su utrke od 7 i 14 kilometara. Opalile su kubure i vjerojatno oglušile usput par ljudi te su "dugi" nadobudno krenuli. Mario uokolo trčkara i zagrijava se dok ga pokušavam malo imitirati i raditi neke pokrete slične njegovima. Malo pred 11:00 epska gužva je kod startnih vrata. Stiskavac te zvuk kubure označuje polagano kretanje u početku prilično inertne mase. Trebalo je proći barem pola minute dok se moglo pošteno zamahnuti po cesti koja nakon kojih petsto metara postaje makadam te napušta naseljeni dio Desinića. Mario je negdje ispred, a ja tražim svoje mjesto pod suncem i u toj gužvi. Ljudi ubrzo počinju otpadati i zaostajati, ali tako se vjerojatno i za mene čini ovima koji prednjače i već snivaju snove o cilju. Sanjam ih i ja, naravno, ali predaleko sam od kraja puta...
Nijednu fotografiju nisam uspio okinuti tijekom samog trčanja, ali to je razumljivo jer nisam želio ni časa časiti (hm, to je inače dobra taktika za cjelokupni život) te si ugroziti odugovlačenje s prolaskom kroz ciljnu liniju. Područje po kojem smo trčali zaista je predivno, a naziv trail utrke ('Z brega na breg') opravdan je. Ponekad nisam uspio vidjeti prirodne ljepote jer sam bio koncentriran na brisanje znoja s lica te praćenje tempa disanja - pokušavam koliko je god moguće disati samo kroz nos, ali pri većim naporima i u žaru borbe to mi je zasad još uvijek gotovo pa nemoguće. Mislim da ću i dalje ostati pri tome da više u okolišu uživam prilikom planinarenja, ali to je možda samo do moje nekompetencije i nemogućnosti multitaskinga. Pratio sam jedno vrijeme jednu djevojku s crnom pletenicom, ali me pred kraj ostavila (tako to biva sa mnom i sa ženama općenito). Moje skromno iskustvo je zasad takvo da si uvijek pronađete nekoga s kim ćete se mjeriti pa vas onda to vuče naprijed. Prvih sedam-osam kilometara bilo je teško, ali nakon toga kao da su noge radile same od sebe. Zanimljivo je da mi nizbrdica ne leži toliko koliko uzbrdica, ali to je, pretpostavljam, zbog planinarenja i, u zadnje vrijeme, upornog treniranja na Pioniru. Na dvanaestom kilometru nešto je stvarno opasno počelo mirisati na IPU... možda je čak to razlog zašto sam na zadnjem usponu potegnuo, prestigao neke ljude i završio kao 89. od 222. s vremenom od jednog sata i pedeset i tri minute.
Vremenske prilike bile su gotovo savršene za trčanje iako se tijekom utrke iza oblaka pokazalo sunce te nas malo zagrijavalo na dijelovima gdje trkače nije štitila šuma. Međutim, negdje oko 14:30 i sve bliže proglašenju pobjednika (koje je potrajalo jer je bilo mnogo kategorija i podkategorija), vjetar je počeo ljuljati suncobrane nadvijene nad pivare i hranu. Uskoro smo dobili i prve kapljice po nosu (kao da mi ih nije bilo dovoljno tijekom same utrke) te su se organizatori požurili s proglašenjem.
Bilo je na postolju vrijednih trkača, ali svih se najviše dojmio jedan dječak koji je u rekreativnoj kategoriji (utrka od sedam kilometara) odnio treće mjesto te tako na postolju stao uz neke druge, divlje i bijesne odrasle trkače. Svima dakako velike čestitke, ali posebno sam bio zadovoljan što sam, a sad se dokazalo da je zaista tako, stvarno u dobrom društvu jer su Mario, Vanja i Sonja dio trkačkog tima pod nazivom "Sloths Running Team" (na majici ispod piše: "We'll get there when we get there") te su uz svoje sutrkače ekipno osvojili treće mjesto.
U mojoj glavi počela su već planiranja novih trail utrka, ali vidjet ćemo što će donijeti budućnost. Svakako se želim zahvaliti svojem prijatelju Mariju koji trenutno, možda do kraja nesvjestan toga, igra vrlo značajnu ulogu u mom životu. Trčanje je za mene postalo otkrivenje i način fizičkog obračuna sa psihičkom boli, a njegovi savjeti i upornost su mi uvelike pomogli da nađem neku vrstu smisla u poboljšavanju pacea i postajanju bržim te boljim. Za kraj stavljam fotografiju Marija, sretnog sa osvojenim paketom piva :)
Oznake: Desinić, trail, z brega na breg
komentiraj (6) * ispiši * #
Papuk - priče o trailerima i planinarima
25.11.2017.Nekako sam sve bliže tome da objavim jedan čisti, ali baš pravi pravcati foto blog post u kojem ne bih napisao ni riječi nego samo pustio Vama da uživate u fotografijama i tumačite ih kako god želite. No, naravno da bi se na taj način izgubile sve moguće dimenzije koje daje izgovorena ili u ovom slučaju pisana riječ. Tako, na sreću, ali i na žalost nekih, moram nastaviti udarati u svoju tipkovnicu i podijeliti s Vama doživljaje današnjeg dana. Slavonija je došla na red hirom našeg Nikole koji je novi u svijetu traila i odlučio se baš na velebno putovanje za svoj trailerski "prvi put".
Fotografija iznad ovjekovječena je u mjestu koje se zove Velika i nalazi se 12 km sjeverno od grada Požege. Tamo se održava poznati Papuk trail. Nikola zna da u meni ne može naći pravog sutrkača pa je logičan izbor bio naš Marek koji u svijetu trčanja u nogama ima već mnoge utakmice. Maja i ja smo se priključili kao planinarski dio ekipe i plan je bio otići izvidjeti okolne planinarske destinacije dok Nikola i Marek trailaju. Priča s mojim izvidnicama uvijek počinje na jednom mjestu - Hrvatskom planinarskom savezu. Gospođe koje tamo rade me već dobro poznaju te dok me vide odmah pitaju: "Koju kartu trebaš ovaj put?" Ukoliko netko misli da planinarsku kartu nije nužno posjedovati, možda će ga u barem malu sumnju dovesti priča o današnjem susretu kraj crkve Sv. Augustina. Naime, do Maje i mene došao je jedan mladić i zanimao se za obližnje vrhove, specifičnije za vrh Ivačku glavu (913 mnv). Sasvim slučajno je to bio i moj plan za Maju i mene (rađen u noći oko 2-3 jer nisam mogao spavati) te sam mu na planinarskoj karti detaljno pokazao put. Rekli su mi već mnogo puta da fino štreberski obavljam sve što već trebam obaviti, ali mislim da stvarno postajem sve bolji s navigiranjem i snalaženjem na planinarskim kartama, ali i na samoj planini. Mladić si je poslikao komad karte koji ga je interesirao te smo se pozdravili. Kasnije (na samom cilju traila i na završnom druženju kod restorana Čiča Mata) shvatili smo da se poznajemo iz viđenja na fakultetu, a i zahvalio mi je jer ga je "spasila planinarska karta". Naime, svi oni zemljovidi koje su mu nudili i uvalili na samom startu nisu baš previše pomogli. Svaki dobar planinar zna kakav je gospodin Smerke majstor zanata.
Maja i ja skrećemo lijevo kod crkve Sv. Augustina, a traileri idu desno i prema Veličkom starom gradu koji se jasno može vidjeti iz Velike. Impozantna je to građevina koju na kraju nismo vidjeli izbliza jer smo vremenski bili ograničeni (naši traileri su dosta rano svoje rute završili), ali izdaleka izgleda kao da bi se mogla mjeriti s Belecgradom. Ima nešto mistično i tajnovito u tim ostacima prošlosti. Možda je to taj neki osjećaj da svako od tih mjesta želi ispričati svoju priču. Eho možda ostaje, ali vremenski jaz je jednostavno prevelik i nepremostiv.
Planinarsko sklonište Mališćak (734 mnv) naša je planirana usputna stanica do Ivačke glave, ali na kraju je ispalo da je Mališćak bio naše konačno odredište. Napravili smo inspekciju skloništa, a kako to izgleda možete vidjeti u snimljenom videu:
Nakon što smo se dobro najeli u skloništu, krenuli smo natrag prema Velikoj. Nisam bio toliko razočaran što nećemo ipak stići do Ivačke glave iako se o tom vrhu piše kao najljepšem na čitavom Papuku, ali i jednom od najatraktivnijih u slavonskom gorju. Treba biti realan u svezi tih stvari te ako vidiš da nemaš vremena da nešto obiđeš (pogotovo na totalno nepoznatom teritoriju), onda to jednostavno ne napraviš. Ipak, šteta donekle jest ta što treba jako dugo iz Varaždina i okolice do ovog mjesta. Nikola je vozio ujutro u 5:00, a ja sam vozio kad smo se vraćali kući. Odlučili smo ne ići autocestom i malo uštediti benzin koji je ionako izgorio kao što gemišt nestane iz kupice pijanca. Očito smo Maja i ja zaboravili avanturu u ljeto 2016. kad je moj bivši bend (sad opet navodno postoji - stvar je dosta komplicirana) imao nastup u Požegi. Tada smo isto štedili na benzinu i došli u Požegu sa sjeverne strane, prevozili cijeli Papuk (zaljubili se u njegove šume pritom) te skoro na kraju izludjeli (najviše naš bassist Luka koji je vozio i još k tome se žurio da sljedeće jutro, nakon nastupa, stigne na autobus prema moru). Čini se da nismo ništa od onda previše naučili, ali ovaj put danas bio je definitivno podnošljiviji. Zamjena za Ivačku glavu bilo je penjanje na usputni Pliš(559 mnv) s kojeg se pruža stvarno lijep pogled na Požešku kotlinu. Područje Pliša je ujedno i arheološko nalazište čiji ostaci spadaju pod stariju fazu kasnijeg brončanog doba.
No, kako su se proveli naši medvjed i tetrijeb? Tetrijeb je to krasno odradio kao i inače, a medvjed je za jednog medvjeda to isto sasvim svjetski obavio (zapravo još uvijek čekaju rezultate ukupnog poretka). Ovo mu je tek uvod pa mu zaželimo svi mnogo sreće na drugim trail pohodima koji ga očekuju. Hrana (vidio sam grah) pričekala je sve natjecatelje kod restorana Čiča Mata. Puštala se prilično glasna glazba, popilo se svašta i upoznalo mnoge nove ljude. Za jednog asocijalnog (ali znantno društveno prilagođenog) planinara to je definitivno previše ljudi na jednom mjestu, a to je, između ostalog, i jedan od razloga zašto mi taj trail nikako ne sjeda. Drugi razlog je što se neću nikud žuriti dok sam u prirodi i na planini. No, dopustit ću mogućnost da postoje ljudi koji energiju upijaju puno brže pa im ne treba polako proučavanje i uživanje nego jurnjava i žurnjava. Agonalni karakter je očito dovoljan za jednog trailera. Zajednička nam je ljubav prema prirodi i možda bolje da ostanemo na sličnostima nego na različitostima :)
Nadam ste da ste i Vi ovaj vikend uživali u prirodi ili tek hoćete. Vidimo se na planini!
komentiraj (9) * ispiši * #