Papuk - priče o trailerima i planinarima
25.11.2017.Nekako sam sve bliže tome da objavim jedan čisti, ali baš pravi pravcati foto blog post u kojem ne bih napisao ni riječi nego samo pustio Vama da uživate u fotografijama i tumačite ih kako god želite. No, naravno da bi se na taj način izgubile sve moguće dimenzije koje daje izgovorena ili u ovom slučaju pisana riječ. Tako, na sreću, ali i na žalost nekih, moram nastaviti udarati u svoju tipkovnicu i podijeliti s Vama doživljaje današnjeg dana. Slavonija je došla na red hirom našeg Nikole koji je novi u svijetu traila i odlučio se baš na velebno putovanje za svoj trailerski "prvi put".
Fotografija iznad ovjekovječena je u mjestu koje se zove Velika i nalazi se 12 km sjeverno od grada Požege. Tamo se održava poznati Papuk trail. Nikola zna da u meni ne može naći pravog sutrkača pa je logičan izbor bio naš Marek koji u svijetu trčanja u nogama ima već mnoge utakmice. Maja i ja smo se priključili kao planinarski dio ekipe i plan je bio otići izvidjeti okolne planinarske destinacije dok Nikola i Marek trailaju. Priča s mojim izvidnicama uvijek počinje na jednom mjestu - Hrvatskom planinarskom savezu. Gospođe koje tamo rade me već dobro poznaju te dok me vide odmah pitaju: "Koju kartu trebaš ovaj put?" Ukoliko netko misli da planinarsku kartu nije nužno posjedovati, možda će ga u barem malu sumnju dovesti priča o današnjem susretu kraj crkve Sv. Augustina. Naime, do Maje i mene došao je jedan mladić i zanimao se za obližnje vrhove, specifičnije za vrh Ivačku glavu (913 mnv). Sasvim slučajno je to bio i moj plan za Maju i mene (rađen u noći oko 2-3 jer nisam mogao spavati) te sam mu na planinarskoj karti detaljno pokazao put. Rekli su mi već mnogo puta da fino štreberski obavljam sve što već trebam obaviti, ali mislim da stvarno postajem sve bolji s navigiranjem i snalaženjem na planinarskim kartama, ali i na samoj planini. Mladić si je poslikao komad karte koji ga je interesirao te smo se pozdravili. Kasnije (na samom cilju traila i na završnom druženju kod restorana Čiča Mata) shvatili smo da se poznajemo iz viđenja na fakultetu, a i zahvalio mi je jer ga je "spasila planinarska karta". Naime, svi oni zemljovidi koje su mu nudili i uvalili na samom startu nisu baš previše pomogli. Svaki dobar planinar zna kakav je gospodin Smerke majstor zanata.
Maja i ja skrećemo lijevo kod crkve Sv. Augustina, a traileri idu desno i prema Veličkom starom gradu koji se jasno može vidjeti iz Velike. Impozantna je to građevina koju na kraju nismo vidjeli izbliza jer smo vremenski bili ograničeni (naši traileri su dosta rano svoje rute završili), ali izdaleka izgleda kao da bi se mogla mjeriti s Belecgradom. Ima nešto mistično i tajnovito u tim ostacima prošlosti. Možda je to taj neki osjećaj da svako od tih mjesta želi ispričati svoju priču. Eho možda ostaje, ali vremenski jaz je jednostavno prevelik i nepremostiv.
Planinarsko sklonište Mališćak (734 mnv) naša je planirana usputna stanica do Ivačke glave, ali na kraju je ispalo da je Mališćak bio naše konačno odredište. Napravili smo inspekciju skloništa, a kako to izgleda možete vidjeti u snimljenom videu:
Nakon što smo se dobro najeli u skloništu, krenuli smo natrag prema Velikoj. Nisam bio toliko razočaran što nećemo ipak stići do Ivačke glave iako se o tom vrhu piše kao najljepšem na čitavom Papuku, ali i jednom od najatraktivnijih u slavonskom gorju. Treba biti realan u svezi tih stvari te ako vidiš da nemaš vremena da nešto obiđeš (pogotovo na totalno nepoznatom teritoriju), onda to jednostavno ne napraviš. Ipak, šteta donekle jest ta što treba jako dugo iz Varaždina i okolice do ovog mjesta. Nikola je vozio ujutro u 5:00, a ja sam vozio kad smo se vraćali kući. Odlučili smo ne ići autocestom i malo uštediti benzin koji je ionako izgorio kao što gemišt nestane iz kupice pijanca. Očito smo Maja i ja zaboravili avanturu u ljeto 2016. kad je moj bivši bend (sad opet navodno postoji - stvar je dosta komplicirana) imao nastup u Požegi. Tada smo isto štedili na benzinu i došli u Požegu sa sjeverne strane, prevozili cijeli Papuk (zaljubili se u njegove šume pritom) te skoro na kraju izludjeli (najviše naš bassist Luka koji je vozio i još k tome se žurio da sljedeće jutro, nakon nastupa, stigne na autobus prema moru). Čini se da nismo ništa od onda previše naučili, ali ovaj put danas bio je definitivno podnošljiviji. Zamjena za Ivačku glavu bilo je penjanje na usputni Pliš(559 mnv) s kojeg se pruža stvarno lijep pogled na Požešku kotlinu. Područje Pliša je ujedno i arheološko nalazište čiji ostaci spadaju pod stariju fazu kasnijeg brončanog doba.
No, kako su se proveli naši medvjed i tetrijeb? Tetrijeb je to krasno odradio kao i inače, a medvjed je za jednog medvjeda to isto sasvim svjetski obavio (zapravo još uvijek čekaju rezultate ukupnog poretka). Ovo mu je tek uvod pa mu zaželimo svi mnogo sreće na drugim trail pohodima koji ga očekuju. Hrana (vidio sam grah) pričekala je sve natjecatelje kod restorana Čiča Mata. Puštala se prilično glasna glazba, popilo se svašta i upoznalo mnoge nove ljude. Za jednog asocijalnog (ali znantno društveno prilagođenog) planinara to je definitivno previše ljudi na jednom mjestu, a to je, između ostalog, i jedan od razloga zašto mi taj trail nikako ne sjeda. Drugi razlog je što se neću nikud žuriti dok sam u prirodi i na planini. No, dopustit ću mogućnost da postoje ljudi koji energiju upijaju puno brže pa im ne treba polako proučavanje i uživanje nego jurnjava i žurnjava. Agonalni karakter je očito dovoljan za jednog trailera. Zajednička nam je ljubav prema prirodi i možda bolje da ostanemo na sličnostima nego na različitostima :)
Nadam ste da ste i Vi ovaj vikend uživali u prirodi ili tek hoćete. Vidimo se na planini!
komentiraj (9) * ispiši * #