Planinar nije trailer, ali može vrlo brzo postati entuzijast za trčanje pa to sve nekako prilično lako dođe. 'Z brega na breg' je druga trail utrka na kojoj sam sudjelovao dok je prva bila prošle godine u Bedekovčini na njihovoj poznatoj manifestaciji "Skok u jesen". Nisam se proslavio u Bedexu, naravno, te sam zalutao i nadodao kojih tri do četiri kilometra na početnih trinaest. No, prošlost je u prošlosti, ali evo jedna fotografija:

Kose više nema, a nema ni nekih ljudi koji su bili bitan dio mog života (može li jedan post na blogu proći bez toga? Ne može!), ali barem danas imam bolje tenisice za trčanje/trail

Već duže vrijeme koketiram s trčanjem, ali planinarenje je, takoreći, moja zona komfora (uz dodatak da se u ovoj zoni ipak nešto i može naučiti, ali pustimo to) te sam se dugo vremena borio s idejom trčanja po planinama. No, čovjek evoluira, ambicije i apetiti rastu te sam tako u zadnjih mjesec dana počeo žešće trenirati (trčati minimalno između pet i deset kilometara dnevno ukoliko ne idem na skvoš) i počeo aktivno sudjelovati na Cross-ligi Drava. Svoje prvo kolo trčao sam udaljenost 5.6 km, ali sam uskoro shvatio da je bolje (zbog kombinacije snage i izdržljivosti) da se prebacim, za početak, na utrku od 2 km.

Uvod tu staje i danas smo oko 8:00 krenuli iz Varaždina prema Desiniću, u samo srce (ili malo bliže Slovencima) Zagorja. Prijavio sam se na utrku od 14 km jer mi se 7 činilo premalo, a 25 previše. Za volanom je Mario Šoštarić (krivac zašto ću se vjerojatno negdje na stazi u šumi ubiti, ali i veliki motivator za trčanje - neka vrsta osobnog trenera), a ja držim u ruci mobitel koji nas putem GPS-a navigira prema odredištu. Na zadnjem sjedištu su Sonja (Iron woman) i Vanja. Definitivno sam u dobrom društvu.

Nema gužve kod prijava i pokupljanja startnih paketa, ali dovoljno je ljudi da osjetim laganu nelagodu koju sam osjećao i prošle godine u Bedekovčini. Vidim sva ta nabrijana tijela (ženska i muška podjednako) i pomišljam: jesam li ja na krivom mjestu? Ma neeee, normalno je popiti koje pivo previše nakon napornog treninga! Došli smo sat vremena i nešto sitno ranije prije starta (jer je Mario paranoičan) pa je predloženo da odemo na "kavu". Ne znam otkud mi ta ideja/bojazan da će me kava potjerati na wc tijekom samog trčanja, ali unatoč popijenom užasnom koncentratu tog popularnog napitka (Espresso - jel' to ekvivalent rakije u svijetu kava? Gucneš malo i brzo i vraćen si u život?) nije se apsolutno ništa dogodilo.
Svi uzrasti malo kasnije kod prijava...

...i vrste te boje kosa

Nije ovo prikladno za blog jednog vegetarijanca/skoro vegana, ali novinarski je korektno - kod lokalnog birca u centru mjesta okreće se pajcek, dakle biti će fešta

U 10:45 startala je utrka od 25 kilometara, a u 11:00 startale su utrke od 7 i 14 kilometara. Opalile su kubure i vjerojatno oglušile usput par ljudi te su "dugi" nadobudno krenuli. Mario uokolo trčkara i zagrijava se dok ga pokušavam malo imitirati i raditi neke pokrete slične njegovima. Malo pred 11:00 epska gužva je kod startnih vrata. Stiskavac te zvuk kubure označuje polagano kretanje u početku prilično inertne mase. Trebalo je proći barem pola minute dok se moglo pošteno zamahnuti po cesti koja nakon kojih petsto metara postaje makadam te napušta naseljeni dio Desinića. Mario je negdje ispred, a ja tražim svoje mjesto pod suncem i u toj gužvi. Ljudi ubrzo počinju otpadati i zaostajati, ali tako se vjerojatno i za mene čini ovima koji prednjače i već snivaju snove o cilju. Sanjam ih i ja, naravno, ali predaleko sam od kraja puta...

Nijednu fotografiju nisam uspio okinuti tijekom samog trčanja, ali to je razumljivo jer nisam želio ni časa časiti (hm, to je inače dobra taktika za cjelokupni život) te si ugroziti odugovlačenje s prolaskom kroz ciljnu liniju. Područje po kojem smo trčali zaista je predivno, a naziv trail utrke ('Z brega na breg') opravdan je. Ponekad nisam uspio vidjeti prirodne ljepote jer sam bio koncentriran na brisanje znoja s lica te praćenje tempa disanja - pokušavam koliko je god moguće disati samo kroz nos, ali pri većim naporima i u žaru borbe to mi je zasad još uvijek gotovo pa nemoguće. Mislim da ću i dalje ostati pri tome da više u okolišu uživam prilikom planinarenja, ali to je možda samo do moje nekompetencije i nemogućnosti multitaskinga. Pratio sam jedno vrijeme jednu djevojku s crnom pletenicom, ali me pred kraj ostavila (tako to biva sa mnom i sa ženama općenito). Moje skromno iskustvo je zasad takvo da si uvijek pronađete nekoga s kim ćete se mjeriti pa vas onda to vuče naprijed. Prvih sedam-osam kilometara bilo je teško, ali nakon toga kao da su noge radile same od sebe. Zanimljivo je da mi nizbrdica ne leži toliko koliko uzbrdica, ali to je, pretpostavljam, zbog planinarenja i, u zadnje vrijeme, upornog treniranja na Pioniru. Na dvanaestom kilometru nešto je stvarno opasno počelo mirisati na IPU... možda je čak to razlog zašto sam na zadnjem usponu potegnuo, prestigao neke ljude i završio kao 89. od 222. s vremenom od jednog sata i pedeset i tri minute.
Fast forward i trošenje bonova na hranu (sviđa mi se što su odmah prilikom prijave pitali jedu li sudionici meso ili su vegetarijanci - do kategorije vegana ćemo još malo morati, izgleda, pričekati)...

...i pivo od ekipe iz Zagorske Udruge Pivara - na fotografiji je ABA koja je malo ličila na proteinski šejk iz teretane, ali je imala otprilike zadovoljavajući hmeljasti okus

Vremenske prilike bile su gotovo savršene za trčanje iako se tijekom utrke iza oblaka pokazalo sunce te nas malo zagrijavalo na dijelovima gdje trkače nije štitila šuma. Međutim, negdje oko 14:30 i sve bliže proglašenju pobjednika (koje je potrajalo jer je bilo mnogo kategorija i podkategorija), vjetar je počeo ljuljati suncobrane nadvijene nad pivare i hranu. Uskoro smo dobili i prve kapljice po nosu (kao da mi ih nije bilo dovoljno tijekom same utrke) te su se organizatori požurili s proglašenjem.
Nebo nad Desinićem se komeša i sve je izglednija oluja

Priprema se i postolje

Bilo je na postolju vrijednih trkača, ali svih se najviše dojmio jedan dječak koji je u rekreativnoj kategoriji (utrka od sedam kilometara) odnio treće mjesto te tako na postolju stao uz neke druge, divlje i bijesne odrasle trkače. Svima dakako velike čestitke, ali posebno sam bio zadovoljan što sam, a sad se dokazalo da je zaista tako, stvarno u dobrom društvu jer su Mario, Vanja i Sonja dio trkačkog tima pod nazivom "Sloths Running Team" (na majici ispod piše: "We'll get there when we get there") te su uz svoje sutrkače ekipno osvojili treće mjesto.
Evo brzih ljenjivaca!

Pridružuju im se i ostali te postaje jasno da je postolje premalo

U mojoj glavi počela su već planiranja novih trail utrka, ali vidjet ćemo što će donijeti budućnost. Svakako se želim zahvaliti svojem prijatelju Mariju koji trenutno, možda do kraja nesvjestan toga, igra vrlo značajnu ulogu u mom životu. Trčanje je za mene postalo otkrivenje i način fizičkog obračuna sa psihičkom boli, a njegovi savjeti i upornost su mi uvelike pomogli da nađem neku vrstu smisla u poboljšavanju pacea i postajanju bržim te boljim. Za kraj stavljam fotografiju Marija, sretnog sa osvojenim paketom piva :)

Oznake: Desinić, trail, z brega na breg