Marketing
Bim i Bam ili Princ loborske rakije
Nekad davno, kad sam bio relativno mlađi, bilo mi je teško ponovno uskočiti u aktivnost koju sam prakticirao sa osobom koja je nedavno - nenadano ili nadano - otišla iz mog života. Mislim da se radilo o biciklizmu i trebalo mi je jedno vrijeme da se opet sjednem i vozim uokolo. Danas bi se moglo reći da postoji slična situacija s planinarenjem, ali ili sam zreliji ili je planinarenje postalo neupitan dio moje osobnosti te tako nema tog osjećaja "težine". Iako imam mnogo kandidata za zajedničko lutanje po planini, nemojmo se zavarati i misliti da je takve lako naći! Neki to jednostavno ne preferiraju, a ima i onih koji vole, ali ne mogu pratiti to u tolikoj mjeri koliko je meni potrebno da bih bio zadovoljan makar moja učiteljska narav uvijek ide u smjeru podučavanja drugih te mi je bitnije da suputnicima bude dobro, a ne meni samom. Ipak, nekad se dogode ovakve dugotrajne šetnje gdje se posebno testira izdržljivost i upornost mojih suputnika.
Tu i tamo tako se dogodi situacija koja se dogodila upravo danas. Mijenjala se malo postava, bilo je nekih promjena u zadnji čas, ali na kraju smo krenuli prema južnoj strani Ivanščice. Zadnji put sam među zidinama Pustog Lobora bio 2.4.2017. što je skoro ravno prije dvije godine. Zapisi o tome postoje u knjizi posjeta koju možete naći u udubljenju unutar zidina utvrde. Naravno da me primala sentimentalnost jer ne možete biti ravnodušni dok vidite da ste s nekim bili ovdje, a ta osoba vjerojatno više nikad s vama ovdje neće svojom nogom kročiti. Međutim, uvijek se sreću novi ljudi i događaju se nove stvari - samo ako nastavite hodati dalje.
Trenutno zgražanje nad količinom automobila i ljudi zaustavljeno je činjenicom da mi krećemo u drugu stranu, protiv Mrzljaka i klasičnog odabira za nedjeljne izletnike. Po putu Luke Baretina, po tzv. magistrali krećemo se prema skretanju za Lepoglavu i Vilinsku stazu. Na skretanju kod Koprivnjaka napuštamo glavnu stazu i idemo pokraj Skalovke, prolazimo kraj špilje sv. Lucije, ali zbog strmine, blata i nedostatka štapova bacamo samo pogled.
Staza je puna blata dok negdje sa strane slijedimo put potoka Koprivnjaka (ako se ne varam), a uskoro i dolazimo do skoro pa zbog drva neprohodnog dijela puta. Provlačimo se kroz i preko drvlja te se zgražamo nad neurednošću koju je netko ostavio na službenoj planinarskoj stazi. Tu srećemo ljude iz HPD-a Pusti Lobor i uskoro saznajemo da imaju akciju čišćenja potoka. Ima barem deset volontera koji traže smeće i prikupljaju ga u dvije prikolice. Moj suputnik i ja se prisjećamo kako smo i sami sudjelovali u sličnim akcijama. U zadnje vrijeme često naletim na dobre ljude u šumi koji čiste prirodu - dogodilo se nešto slično nedavno u okolici Pazina. Kod lovačke kućice/skloništa nude nam gemišt i domaću, loborsku rakiju. Moj suputnik ne pije gemišt pa onda dobiva rakiju. Razgovaramo s loborskim planinarima i pohvaljujem to što je ova njihova staza zaista skoro pusta i osjetno je manje ljudi nego sa sjeverne strane, pogotovo od Žganog vina preko Mrzljaka, ali ni Konj ni Pionir mnogo ne zaostaju u popularnosti. Međutim, loborski planinar koji je preuzeo glavnu riječ govori nam o želji da se ovdje negdje izgradi još jedna planinarska kuća. Netko tko nije upućen u geografiju ovog područja možda neće moći sam procijeniti problematiku na koju ću ukazati, ali u relativnoj blizini nalazi se planinarska kuća Majer, a nedaleko od nje je planinarska kuća Belecgrad. Naravno da svako planinarsko društvo želi svoju kuću, svoje odmorište, ali ovo me više podsjeća na otvaranje lokala u već prenapućenom moru lokala. Da ne govorimo da bi se vjerojatno ovdje dogodilo nešto slično što se dogodilo na Belecgradu - tamo se okupljaju samo lovci koji piju, a onda takvi pucaju po životinjama. Želim reći da je prosječni posjetitelj planinarske kuće Belecgrad lovac, a ne planinar. Tamo su presretni dok vide planinare i vesele im se kao vodi u pustinji.
Ipak, prava poslastica ovog pet sati i dvadeset kilometara dugog izleta tek dolazi. Nastavljamo prema Pustom Loboru i divimo se njegovoj pozicioniranosti i prilazu dok se već opasno približavamo odredištu. Učinilo mi se da negdje iznad nas čujem motor, ali želio sam vjerovati da me osjetila varaju. Međutim, na dohvat ruke zidinama utvrde Pusti Lobor vidimo da se jedan od motorista muči pogurati svoj motor (tzv. crosser) na utvrdu. Sad znam da nisam halucinirao i ovdje gore je zaista netko došao motorom! Zanimljiva činjenica je da se jučer na varaždinskom portalu s vijestima pojavilo ovo: "Motoristi na Ivanščici uništavali popularni 'Pionir', jednu od najljepših planinarskih staza". Svatko tko zna Pionir zna da se tamo vražjim crosserom ne može doći radi središnjeg dijela gdje se nalaze stijene, a sam put je uzak i neprohodan za mašine. Jučerašnji članak navodi kako su motoristi govorili njemačkim jezikom. Vratimo se sad na Pusti Lobor i začudo, ovi naši prijatelji s motorima govorili su njemački (austrijski ako želimo biti posve točni). Bio sam sumnjičav, ali kasnijom inspekcijom zaključujemo da to nisu isti ljudi. Jedan od njih nije znao engleski pa je drugi preuzeo ulogu komunikatora. Osim što su došli s motorima do utvrde Pusti Lobor do koje se može doći samo planinarskim stazama, činili su se stvarno prijazni i čak nam je glasnogovornik pričao o tome kako nekad, kad imaju vremena, čiste prirodu po kojoj voze motore. Entuzijastično je pričao o tom ruženju po mirnoj šumi i ljepoti hrvatske prirode, ali sam im svejedno, koliko god pristojno sam mogao, objasnio da to baš i nije u redu jer je po planinarskim stazama ovdje izričito zabranjeno voziti motorna vozila. Rečeno nam je da izbjegavaju ljude koliko mogu jer ne žele nikog uznemiravati i svjesni su činjenice da lokalcima ovaj njihov hobi smeta i izgleda sumnjivo. Sve je bilo na toj nekoj granici prijazne pristojnosti i bilo ih je teško do kraja osuditi. No, nemojmo se zavaravati - da se mene pita, zabranio bih im pristup planini s tim zagađivačima zraka i uništavačima staza.
Plan je odavde ići do utvrde Oštrcgrad, a onda i do planinarske kuće Majer, ali unatoč posjedovanju planinarske karte, promašili smo jedno bitno skretanje i osudili se na alternativnu rutu koja nas je odvela do magistrale. Zapravo se i dobro sve posložilo jer smo već dugo hodali, a dan je pokazivao znakove toga da ide kraju. Nadali smo se pojesti nešto kod gospodina Pasarića, ali dom radi do 16:00, a kuhinja i kraće - do 15:00 te smo tako bili osuđeni na moj vegetarijanski sendvič koji se hrabro uspio održati nepojeđen do ovog trenutka našeg dugotrajnog izleta.
Kod Pasarićevog doma je mirno i još samo jedna srednje velika grupa planinara sjedi za jednim od stolova. No, oni su također na odlasku te tako Grozdek i ja ostajemo sami sa zaposlenicima doma i njihovim psom. Ne mogu se žaliti jer upravo je ovo situacija koju preferiram na planini. Kao što sam već spomenuo i u prijašnjim zapisima, ovdje su nedjelje posebno naporne te za vikend (a to je jedino vrijeme kada planinarski dom radi) izbjegavam ovo mjesto ukoliko je moguće. Međutim, ne mogu reći da nije nekad ugodno nakratko proći ovom svojevrsnom "špicom" za planinare - malo pokazati najnoviju opremu i možda sresti neke ljude koji s vama dijele ljubav prema planinama.
Bio je ovo stvarno sadržajan izlet, a moram na ovom mjestu i pohvaliti svog suputnika koji je pokazao izdržljivost i volju koju rijetko nalazim kod suplaninara. To jest, vidio sam taj žar jednom prije, ali taj moj "izgubljeni" učenik je sad trailer i malo mari za moje riječi (možda je to zato jer ih do kraja ne razumije). Iako je prirodno željeti biti brži i bolji (od jučerašnjeg sebe, ali i današnjih drugih), ne smije se zaboraviti da je planinarenje prilika da se uživa u prirodnim ljepotama i prilika da se vratimo u svoje, ukoliko smijem to tako nazvati, prirodno okruženje. Beton je koristan za koturanje kotača naših motornih ljubimaca, ali u prirodi je to nešto zbog čega titramo. Divljina ima svoje čari, nemojte je zanemariti!
Post je objavljen 24.03.2019. u 23:52 sati.