Marketing
Planinarski Prvi maj
Na vjerojatnu veliku žalost svih ljubitelja graha i pučke gozbe, prognoze su ovaj put bile točne. Kiša najavljena za drugi dio dana počela je negdje baš u podne. Prvi maj koji je inače dan otpora i borbe za prava, pacificiran je i pretvoren u jednu vrstu sprdnje što se moglo danas vidjeti i na HRT-ovom dnevniku kad su jednu gospođu na prepad upitali: što muči današnjeg radnika? Uz malu stanku, gospođa je rekla da radnika muči radno vrijeme, plaće i... pa obaveze. Jedan mlađi čovjek je rekao da im je dobro pod šatorom - naime, jedu i piju i dobro im je. S druge strane prosvjedi u Zagrebu. Prosvjedna povorka od 2 000 ljudi? Zagrebački gradonačelnik jede s ljudima, kaže da grah može biti i drugi dan za doručak ako je dobar te nudi kamermana. Lokalno možemo biti zadovoljni jer će nam barem dravska šuma ostati malo manje zagađena. Za sunčane praznike rada su posljedice obično katastrofalne što se tiče okoliša.
Mala skupina hrabrih planinara nije dopustila da ih prestraši prijetnja u obliku kišnih oblaka. Sedmero nas je trebalo ići, ali su četiri člana odustala. Naš cilj? Stari grad Oštrc i planinarska kuća Majer.
Još jednom sam poveo ekspediciju na južnu stranu Ivanščice i nismo nimalo požalili! Četrdeset i pet minuta od Žganog vina do groba neznanog junaka, a onda još otprilike toliko do ruševina grada Oštrca. Tu se pruža krasan pogled na južnu stranu Ivanščice, a sam vrh je danas bio pod oblacima. No, prije nego skočimo na pl. kuću Majer, trebalo bi spomenuti još jednu vrstu prvomajskih slavljenika. Naime, šumom su se danas provozali neki mlađi muškarci u starom Lada terencu. Kasnije smo vidjeli da imaju i neregistrirani Opel. Stali su na jednoj čistini uz put do ruševina Oštrca i očito se morali još malo više "natankati" pivom. Nonšalantno bez ikakvih problema su bacili smeće iz auta i čudili se što ih nismo pozdravili. Kasnije kad smo već prošli je jedan od njih rekao: "Dobar dan se veli!"
Neka mi se oprosti, ali ja takve manijake ne pozdravljam. Dapače, rado bih da se takve neodgojene ljude zatvori ili ih se barem pošalje neka idu u grad raditi probleme. No, sasvim je jasno da je bolje* voziti neregistrirani automobil pijan po šumskom putu nego u gradu. Ipak, vratimo se ljepšim stvarima!
Do planinarske kuće Majer nam je trebalo kojih 10-15 minuta. Ne znam ima li još koja planinarska kuća u okolici, ali moram priznati da mi se dosad viđeno sviđa. Planinarska kuća Belecgrad me nije iznevjerila (imaju prekrasne drvene klupice kao stvorene za odmor, jelo i piće), a čini se da ni Majer nije daleko! Pasarićev dom je uvijek prepun pa je možda i to razlog zašto mi ove druge, izoliranije pl. kuće ostaju u lijepom sjećanju.
Daleko od toga da na samom vrhu Ivanščice nije lijepo sjediti i sunčati se. Pogled s piramide rijetko što može zamijeniti. No, kao što sam već jednom i rekao, južna strana Ivanščice jednostavno ima više mjesta i vrhova za obići. Kućepazitelj u Majeru nam je skuhao litru kuhanog vina koje je bilo stvarno dobro! Osim planinara prilikom početka uspona, divljaka u neregistriranim automobilima i par mladih kod Majera, planina je bila pusta. Planinarski put, ugodno društvo pjegavih daždevnjaka, magla (ili oblak?) i planina. Jako blizu moje definicije savršenstva.
Post je objavljen 01.05.2016. u 19:56 sati.