Pregled posta

Klitoris sv. Lucije

Prošlo je malo više od pet tjedana otkako nismo otišli u prirodu, u planine. Već predugo izbivamo kako je rekao moj prijatelj Mario. Nakon što sam ovih dana pročitao knjigu Ede Popovića: Priručnik za hodače, postalo je jednostavno nepodnošljivo. Morao sam uskoro opet u divljinu.

Put Luke Baretina

Negdje u petak kasnije navečer odlučio sam koja će biti ruta. Već jedno vrijeme mi na mailu stoje koordinate špilje sv. Lucije koju su nedavno posjetili Jelenko i njegova planinarsko-lutalačka ekipa. Oni Ivanščicu drže u malom prstu pa se zelembaću poput mene pametno držati kraj takvih i njihovog znanja. Kako je Jelenko pisao, špilja sv. Lucije je najveća (zasad otkrivena) špilja na Ivanščici. Čak i da nisam vidio slike na njegovom blogu, rekao bih da je to definitivno destinacija od interesa i nešto što bi svaki ljubitelj i poznavatelj Ivanščice trebao barem jednom vidjeti.
Mario putem hvata detalje

Maja i Mario su bili ti koji su opet pristali na „jednu od Borninih ludosti“ – Mario valjda jer je i sam bio očajan za dozom planine nakon dugo vremena, a Maja i ja se pratimo po planinskim putevima već jedno vrijeme. Napravili smo već hrpu planinskih uspomena, a one se samo množe iz pothvata u pothvat. Otkad sam nabavio kartu Ivanščice od gospodina Smerkea, koristim je aktivno i samo je trebalo pratiti Jelenkove upute i pomoći si s koordinatama da otprilike znam kud idemo. Zvučalo je dovoljno lagano, a u planinu se uvijek kreće entuzijastično.
Negdje u šumi

Početna točka je Žgano vino te se krećemo tri kilometra po magistralnoj cesti (službeni naziv: put Luke Baretina) za vrh Ivanščice. Tu se nalazi skretanje za Vilinsku stazu koju su neki prije popularnosti i planinskog hipsteraja zvali Sjeverni prolaz. Slijedeći tu mitsku stazu, nakon ni pet minuta dolazite do lovačkog objekta. Do tud sam Jelenkove upute pratio toliko školski da sam pomislio da mi je planinarski ruksak zapravo školska torba.
Skretanje za Vilinsku stazu

Poziranje u planinarskom imidžu

Avantura ili drugim riječima problemi počinju baš tu negdje gdje i mi napuštamo Vilinsku stazu te prelazimo na jug. Pišući ovo, upravo jako dobro opisujem ono za što mislim da je svrha (putopisnog) bloga: pomoći si opisima drugih da bi se došlo do nekog mjesta. Tražimo stalno neke stijene, a uskoro ih i nalazimo. Raspršujemo se svaki na svoju stranu te ja, sad barem to znam, krećem u krivom smjeru. Mario je na dobrom tragu, ali istražuje krive stijene. Ja se vraćam, a Maja ide još dalje od Marija i približavamo se većoj nakupini stijena.
Strmi dio gdje se Mario spušta po guzici jer je tako lakše

Problematično je što ovim putem konstantno idete paralelno s prilično strmom padinom što nije baš praktično, a nije ni ugodno za gležnjeve koji su pod velikim naporom. Na žalost i moje veliko razočaranje, ogromne stijene nisu skrivale ono što smo tražili. Počinje pritisak okoline te ja posežem za tehnologijom: vadim mobitel iz džepa i „okrećem“ Jelenkov broj. U prvi mah nema signala, ne zvoni. Pokušavam nakon pet minuta ponovno i javlja mi se neki tip. Pitam ga dal zna tko zove, smijem se i predstavljam se. Čovjeka sam doveo u neugodnu situaciju – želi mi pomoći, ali ne zna kako. Uskoro i sam shvaćam da mi nema pomoći. Slušamo savjet te se spuštamo do samog dna.
Mobitel na planini - velika hereza, ali ovo je bila skoro pa idealna prilika da se javim prijatelju

Već pomalo izmučeni od strme padine i razočarani što nismo našli špilju, krećemo natrag prema lovačkom objektu. Skalovka mi se naprosto smije. Osjećam „poraz“ kako mi se šulja iza leđa, a Maja ponovno priča o mojim užasnim navigacijskim sposobnostima. Regrupiramo se kod spomenutog lovačkog objekta. Vadim kartu i pokušavam sve posložiti u glavi. Odlučujem da ćemo se vratiti i „još jednom zadnji put pokušati“ naći sv. Luciju.
Konzultiranje karte

Uskoro napuštamo uređeni dio staze (koja možda vodi do izvora Koprivnjak, a naknadno te mnogo dalje i do Pustog Lobora? Da, to je opet pitanje za Jelenka jer mi se već sad formira u glavi novi pothvat), a Maji se ne sviđa što ih vodim po praznom koritu punom lišća. Moji suputnici u jednom trenutku staju, a ja s jednim kupljenim i jednim prirodnim štapom nastavljam dalje. Opet počinje ta prokleta strmina po kojoj napredujem paralelno i sporo. Prolazim stijenu za stijenom, mojih suputnika već jedno vrijeme nema na vidiku. No, to je mozak u planinarsko-istraživačkom modu! Još samo jedno skretanje, još samo jedna stijena, još samo malo boli i skorog pada u provaliju.
Sve polako klizi - strmina se do samog kraja ne predaje lako

A onda u daljini vidim nekakav znak na stijeni, ali ne vidim nikakav ulaz, nikakvu rupu u zemlji. Ipak, već onda sam znao da sam došao! Došao sam! Protiv svih prognoza, protiv svih tamnih komentara, osjećao sam je da tamo stoji. Stoji tamo već milijunima godina, a sad je mene dozvala.