jelenski blog

srijeda, 08.06.2022.

Esej iz kriptozoologije

Kada sam htio komentirati jučer Kockavičinu simpatičnu skicu primjetio sam da se počinje razmotavati jedno malo veće klupko misli i da to bi mogao ispasti jako dugi komentar. Bolje rekoh zato napisati ako treba i „esej“ pa pokušati te misli pribrati u neku cjelinu pregledniju sebi samome, a i dostupniju za razmatranje zainteresiranome čitatelju.

Kad govorimo o divljim životinjama, svi smo vidjeli nekakve divlje zečeve, lisice, srne koje nekad i pretrčavaju cestu, a o pticama da i ne govorimo. Već divlju svinju slobodnu u prirodi sigurno dosta vas nije srelo. (ono kad su landrale gujde po zagrebačkim ulicama se ne računa ;-) A kunu, jazavca, divokozu rijetko tko. Danas su popularne one kamerice koje se postavljaju u šumi na stabla, uz životinjske staze i jedan moj prijatelj ima puno uspjeha sa time. Zabilježio je čak i divokoze na Ivanščici što je izazvalo veliku zadivljenost kod njegovih urbanih kolega jer divokoze su u njihovim umovima smještene na Velebit, u Alpe i sl.

Ja sam pak imao izuzetnu privilegiju da divokoze na Ivanščici sretnem uživo. U siječnju 2020.
A slušao sam o njima još od djetinjstva, da ih ima, da je ovaj ili onaj lovac odstrijelio divokozu na toj i toj lokaciji. Sve sam to nekako nonšalantno doživljavao, možda čak i s podsmijehom, eventualno „bile su možda onda ali sad ih više nema“, „postrijeljali ih“ itd. Ali one su tu, samo treba imati dobre sreće.

U jesen prošle godine sam na 10-15 minuta hoda od sela na brdu sreo krdo muflona. Da, mufloni kao što sigurno znate ne spadaju na Ivanščicu, ali eto mjesno lovačko društvo ih je kupilo i pustilo u divljinu. (muflone danas možete kupiti na tržištu jednostavno kao i npr. jelene lopatare) Opet ne sumnjam da većina članova tog društva muflone je prvi i zadnji put vidjela onoga dana kad su ih puštali iz prikolice. To su snalažljive zvjerke i ucijepit će se u biotop, neće im više moći ući u trag, uhvatiti će svoju nišu, ima tu stjenovitih grebena i zatajnih uvala. Ima paše, a nema vukova ni risova. Točnije za sad ih nema, ali bit će ih možda i prije nego što mislimo jer kad se postavi stol doći će i jedači :-)

Postoji izvještaj o viđenju risa čini mi se na Ravnoj gori, (gore sjeverno od doline Bednje). Medvjed vidjeli smo ono lani pokušao se prebaciti s Maceljskog gorja prema istoku, tamo ga je udario auto. Ali neće svakoga udariti. Vukovi se približavaju s juga, prelaze Savu već pod normalno. Čagljevi su odavna tu. Više puta već odstrijeljen je čagalj u Zagorju.

O pticama par riječi, recimo svrake su se vratile nakon što godinama su bile iščezle iz ovih krajeva. Sad prije neki tjedan na selu, rano, nisam još ni ustao i čujem kriještanje svrake i mislim si pa je li stvarno to? I skočim da vidim i eto je- svraka na susjedovom orahu! Baš me je to ushitilo. Sjećam se 2018. Kad sam hodao po Španjolskoj, a tamo svraka koliko hoćeš, velike ko tetrijebovi i sve skakuću okolo, pa sam bio zavidan, zašto kod nas ih nema. Pticu pastiricu koju sam često promatrao u djetinjstvu ponovno viđam kroz zadnje 3-4 godine. Zlatna vuga isto se može vidjeti, ali lakše se može čuti. Znači da i u ptičjem svijetu postoji trend povratka. (Vrane ne treba ni spominjati one su jednostavno podivljale :-))

Nekada prije 40ak i više godina ni ptica droplja (potrk) nije bila čudo. U dolinu rijeke Krapine dolazile su droplje to sam čuo iz vjerodostojnih izvora (nisu se zasigurno gnijezdile ali su navraćale tu ponekad, a u Hrvatskoj su se gnijezdile, prema wikipediji, u istočnoj Slavoniji) To je strašna ptica! Masivna! Kao hibrid guske i purana, tako izgleda droplja.
Velika droplja je najteža ptica letačica! Misterijska ptica koju obično poistovjećujemo sa Euroazijskim stepama. Ima ih još u Španjolskoj i Mađarskoj (nešto malo i Srbija, prema wikipediji „na sjeveru Banata u rezervatu "Pašnjaci velike droplje", gde se može naći oko 30 jedinki“.).
I naravno južna Rusija, Ukrajina, ako ste čitali Šolohovljev roman „Tihi Don“ tamo svako malo viđaju droplje, love ih kao stepsku delikatesu... i Čehov, Anton Pavlovič, spominje droplju najmanje u jednoj pripovjetci- Stepa (povijest jednog puta).



Jedva sam našao ove slike iz 2018. U Španjolskoj bio je popularan taj sok Don Simon u tetrapaku i na njemu je pisalo o dropljama jer ta firma koja radi sokove sponzorira i rezervat za droplje na 250 hektara. Tu piše nešto o tome ako vidite pročitati. Kad sam to vidio onda sam samo taj sok kupovao (i sangriju također od istog proizvođača)

Vratit će se i droplje! Treba samo imati vjere.

Ja sam uživo droplje vidio samo jednom u životu, za sada barem. Bilo je to 2010, u Mongoliji, u predvečerje, iz autobusa, u nekoj dolini kraj riječice šepurile su se droplje. Jasno dok sam se sjetio da bi trebalo ih fotografirati otišao je autobus dalje.

Dabrovi su se eto vratili, njima se više nitko ne čudi, šire se iz rijeke Krapine uzvodno po njenim pritokama na sjever.
Ovo je serija screenshotova iz videa koji sam snimio...
...Na potoku Reka- dabar prelazi „splav“ kako to mi zovemo, zapravo betonski prelaz sa malim slapom. U susjedstvu, na Batini, podgrizli su čovjeku stabla voćki i odvukli u potok, u Podrutama su svojim branama zagradili slivne kanale uz prugu pa su iz HŽ-a morali slati pružno vozilo sa rovokopačkom rukom da to očiste... i tako dalje i tako bliže.

Kako god bilo, ako vi i ne viđate životinje i trend njihovoga povratka ne opažate, to ne znači da se on ne odvija vama pod nosom. Treba Europu podivljiti. Hvalevrijedan je projekt Rewilding Europe taj projekt ja i ne pratim naročito, sam površno, ali može nekome od vas poslužiti kao startna pozicija za upoznavanje šire teme. U svakom slučaju više divljine= više ljepote= više religioznosti, to je ionako jedino zaista bitno.

Gdje su tu u tome oni rogovi? Ako smijem vjerovati da zericu više od prosječnoga korisnika (Zemlje) imam sklonost smucati se manje utabanim stazama, pa čak i ja sam tek nedavno...


...prvi puta pronašao i prisvojio si odbačene srndaćeve rogove! A svi znamo da srndaći postoje i dapače nisu rijetki, stare rogove odbacuju da im narastu novi, sve to znamo, a opet da vas sad netko pošalje da nađete srndaćeve rogove najvjerojatnije da bi ste do kraja života tragali. Da sam ih s nakanom tražio nikad ih ne bi našao, nego tako slučajno, na „bezveznoj lokaciji“, zapuštenoj njivi prilikom izviđanja lokacije za rušenje bagremova. Ali puno mi taj pronalazak znači. Bolje kasno nego nikad!

Ili ovako još da se pitamo- ima li puno ljudi da su vidjeli živog jazavca u divljini? Ja sigurno nisam. Čak niti pregaženog kraj ceste. Za daljnje čitanje preporučam ovaj post iz daleke 2016. Kad je kolega GubecBeg podijelio s nama ekskluzivne fotografije uginulog jazavca.



Kopiram i ovdje radi onih koji su lijeni kliknuti na link jer valjda misle da će mrtvog jazavca ionako vidjeti bilo gdje.

I na kraju ne smatram da ovaj esejčić treba imati nekakvu osobitu poantu jer nastao je ad hoc, na brzu ruku, više sam to morao napisati kao krik optimizma na putu traganja za ljepotom i transcendentnim skladom prirodnog svijeta nasuprot čovječjim kalkulacijsko-racionalizacijskim izvještačenim navadama kojima on taj svijet nagriza gdje god i koliko god može. Utvara si da stvara okružje „sigurnosti“ zapravo predvidivosti i lakšega (!!?) života tj. života u kojem smisao je tek zastarjeli i odbačeni religijski koncept koji biva istisnut zbog svoje "nepraktičnosti" i suštinski zamijenjen kultom „kvalitete življenja“.

Ali što kad jednom u budućnosti netko ode u ribolov tu na neki ribnjak ili možda baš na rijeku Krapinu i zabaci štap ležerno, sanduk piva kraj sklopivog naslonjača, tišina sutona, a onda mu iza leđa iz šaša izjuri razjarena droplja i odgrize mu uho, ili pola glave... Što će onda biti? Kako će se onda to opet -izracionalizirati?

Dolaze najzanimljiva vremena.

Oznake: Strpljen - spašen

- 18:04 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 04.06.2022.

Uz 15 godina bloganja

Prigodno uz obilježavanje datuma ide jedna kratka reportaža s nedavne šetnje prema vrhu Ivanščice, uz posjetu Hanžici, najvišoj livadi te naše toliko voljene gore.
Puno se već pisalo ovdje o Hanžici. Moderni planinarski aktivisti nazivaju ju nekim čudnim imenima ne znam više, „Francova livada“ ili kako ono bješe, ne znam zašto. Možda ima fakat neki razlog, ali za mene će to uvijek biti Hanžica.

Pelinkovac party odvijao se podno Hanžice.





Sama livada dobro je održavana. Za košnju se danas brine pretpostavljam lovačko društvo s ciljem održavanja pogodne lokacije za lov dočekom. Nekada davno ova kao i ostale planinske livade kosile su se zbog potrebe za sijenom. Hanžica je sigurno i dobila ime po prezimenu Hanžek koje je uobičajeno dolje u mjestu Belec. Kositi ovdje ručnim kosama i sijeno transportirati zaprežnim kolima s kravama to je sigurno bila vrlo zahtjevna zadaća.

Kako sam se nekako dovukao do sjene na gornjem rubu livade i svalio se na tlo da malo odmorim nisam niti odmah primjetio da sam zamalo rukom poklopio sljepića.





A bio je to vrlo karakteran sljepić zaista. Vrlo hrabar. Nije se dao zaplašiti. Vjerojatno jer je svašta već prošao u životu...

...nešto mu je odgrizlo rep, ili mu ga je odsjeklo... ili je možda rep sam odbacio zato da se ne vuče za njim bezveze- mudar primjer na koji bi se i mnogi ljudi mogli ugledati.

Spomenuti novoplaninari u jednom trenutku su ovaj ranije neimenovani vrh ponad livade odlučili krstiti imenom Hanjžica (sa „nj“:-S) , dok su livadu kako rekoh, prekrstili u nešto drugo.

Ali ne treba se ljutiti na njih puno, barem su lijepu bilježnicu instalirali za upisivanje rute i dojmova.

Mirisi prirode me ovoga proljeća opčinjavaju intenzivnije nego ikad prije, a isto tako zvukovi. Puno češće mi se događa da moram zastati i osluškivati recimo zrikavce u travi ili ptice ili udisati mirise prirode ili neku vizuru dugo dugo „upijati“. Ne tvrdim da planinarim puno, ali planinarim nekako kvalitetnije, nekako intenzivnije... Što svakako i svima vama želim!

Sa vrha Ivanščice samo ove slike iz kategorije „Sapienti sat“:



Pogled sa obnovljenog vidikovca „Kiosk“ na Ivanec i dolinu Bednje.

U tome pretincu čuvam i brojne fascinantne stvari koje sam dokumentirao još kroz jesen i zimu. Možda će postojati mogućnost da se nešto od toga otkrije ovdje u daljoj budućnosti, ako se pokaže da je blog.hr narastao u dostojanstvu i dostojnosti... A ako ne, ne, *ebiga , ja sam sve to sam ionako vidio, a i predviđam da ću još jedno dvije-tri stvarce barem vidjeti prije negoli se okonča ova Igra, jedino ne znam tko će to sve vama prezentirati ako se sudbonosno u vremenima koja dolaze zauvijek odvratite od traganja (za religioznošću i ljepotom ;-))

Oznake: facta non verba, sapienti sat

- 18:47 - Komentari (23) - Isprintaj - #

petak, 27.08.2021.

Skalovka 766m

Još dok ne prođe sezona godišnjih odmora i turističkih pohoda vašemu interesu ću izložiti novomarkiranu planinarsku stazu na srednjem zapadu gore Ivanščice. Ona iz potočića Dugi jarek uspinje se grebenom na Skalovku. Skalovka je sa svojih 766 metara nadmorske visine jedan od značajnijih vrhova sedamstotinaša gore Ivanščice.
Svi se sigurno sjećaju mojega plana iz 2017. kada sam htio posjetiti sve vrhove više od 700m na našoj Matičnoj Planini. Taj plan se nije za sada ipak još realizirao ali nije niti odbačen.

Polazi se u pohod sa izvorišta/vodocrpilišta Lobor do kojega možete doći autom i tu se negdje parkirati.

Prolazimo pored jako lijepe stijene. Staza počinje brutalno i strmo, tako da taj dio niti nije dokumentiran. Ali eto ubrzo nakon starta se trud počinje isplaćivati.

Ovo će biti, čini mi se, ali ne držite me za riječ, pogled na vrh Koprivnjak (postoji nota bene i istoimeni potok i lokacija sa izvorom).



Konstatiramo kako je ovaj greben neobično travnat u odnosu na susjedne, sa zaključkom da možda je samo do doba godine.

Zaletavam se dosta nesmotreno, pa trebam i odmora, zaboravljam da više nije 2017./18./19. kad sam bio u formi života. Ali osjećam motivaciju da se vratim u tu shemu opet, samo što loša karma mi nije to dopustila u prvoj polovici ove godine.

Trebalo bi se se vratiti onome što je izvorno, nepatvoreno i motivirajuće na svim poljima života. Jasno, ono što bi trebalo nije uvijek ono što će biti. Optimizam je dobra stvar, motiviranost isto- ukoliko se ne zbliže previše sa samozavaravanjem.





Prema većim visinama otvaraju se i dobri vidici u smjeru juga.


U jednom trenutku, tko zna zašto, sam bio i pokušao trčati uzbrdo. Ali to sam požalio.

Na vidikovcu sam se onda jako teško održavao na nogama i dugo se sabirao. Sjećam se da sam rekao kolegi GubecBegu (koji je to sve sa podsmjehom dokumentirao) nešto kako je ovo „tužna realnost današnjice“, (misleći na svoju lošu formu i rastresenost).

Da, naš odavna bivši bloger, povremeni stručni suradnik ovoga bloga, a sadašnji avanturist, istraživač podzemlja i nadzemlja, putnik, planinar, alpinist, znanstvenik i obiteljski čovjek jedan je onih koji vode visoko aktivan, ispunjavajući i produktivan obraz žiznji što bi rekli Rusi, a mi bi rekli- lajf stajl.

Takvi su ljudi strani nama koji smo realizirani isključivo kao blogeri i u smjeru bloga investiramo i sva svoja životna očekivanja. Zato je i ovo bila rijetka prilika da nakon mnogo godina odradimo zajedno jednu ovaku kraću planinarsku turu. Zahvaljujem se kolegi GubecBegu na ustupljenim visokokvalitetnim fotografijama sa ovog pohoda i pozdravljam ga ovim putem ako čita. Iako on je sad u ovo vrijeme već vjerojatno ili na svom putu ka jugu ili u pripremama za put. Pozdrav i podrška svim ljudima koji energično i beskompromisno stvaraju od sebe ono što razumiju i ono za što znaju da zaista žele biti.

Sa vidikovca se pruža spektakularan pogled na klanac potočića Dugi jarek kojim se on probija dolje prema vodocrpilištu. Dolje na dvadesetak metara od starta ove staze u Dugi jarek ulijeva se potočić Koprivnjak. Nemojte nikad nasjedati, a tome sam već pisao jednom prilikom, na priče onih koji ne znaju pa nazivaju taj potočić Reka! Ne, Reka nastaje tek dolje kod vodocrpilišta na ušću Dugog jarka i Rackog potoka. Nema Reke nigdje uzvodno prije toga ušća.





Polako uspinjući se u sve više predjele otvara nam se pogled na zloglasnu sječinu zbog koje su šumari uništili tzv. Slap Anđela. To je bio jako lijepi slap kojega se sjećam iz davnih dana početka planinarenja i kojega imam negdje dokumentiranoga na starinskoj klasičnoj fotografiji. A mislim da je bilo i više riječi o tome već na blogu prije par godina.

U visokim predjelima ipak sačuvale su se i ovakve orijaške bukve. Velika je moralna snaga takvih stabala.

Prema završnom usponu na Skalovku ima još jedna stjenovita etapa.

Strmina je dosta jaka ovdje u finišu.

Na samom vrhu Skalovka i nema se što puno vidjeti, osim natpisa na bukvi, tu nema naročitih vidika. Ali možete odavde nastaviti slijediti markiranu stazu grebenom prema makadamskoj šumskoj cesti (cca 2km), a odande možete cestom se zaputiti prema Pasarićevu domu i vrhu Ivanščice.

Spuštamo se drugim grebenom pored prije viđene sječine. Onim gore rubom smo se uspinjali prema vrhu Skalovka.

Nažalost Ivanščica je zadnjih godina sve više devastirana ovakvim prizorima. Šumari pričaju ponekad da se bave i pošumljavanjem, ali to nije vidljivo nigdje. Jedino na nekim lokacijama gdje su ekološka društva i individualni entuzijasti pokrenuli priču tu su i šumari se pokazali i onda kao darovali neke sadnice drveća ili tako nešto.

Otkako su mi prije nekoliko godina šumari devastirali čak i jedan brdski travnjak (na onoj visoravni gdje sam baš nedavno tražio vilinsko sito) preko kojega su izvlačili posječene borove jasno mi je da se ti ljudi ne šale. Tako sam zaključio da su se u Hrvatske šume vjerojantno infiltrirali radikalni buddhistički monastici, koji su doslovno protumačili 283. strofu iz Dharmapade gdje kaže Šakjamuni: „Monasi nemojte posjeći samo jedno stablo, nego posjecite čitavu šumu. Opasnost dolazi iz šume...“. Tamo se radi o jednoj metaforičkoj unutrašnjoj šumi u kojoj rastu želje, pohlepa i strasti, ali naravno fanatici imaju uvijek svoju logiku. To je tako.

I eto nas napokon dolje u potočiću Dugi jarek kod mjesta gdje se u njega ulijeva mu desna pritoka, neimenovani potočić koji je nekada davno tvorio taj neprežaljeni Slap Anđela.

Nizvodno gacajući po Dugom jarku.

Ne mogu im oprostiti tu devastaciju, jer je slap predstavljao značajno mjesto za sve nas koji smo počinjali tu neke prve korake u upoznavanju naše planine izvan ondašnjih konvencionalnih i utabanih staza. Oduševljavala nas je uvijek njezina fenomenalna raznovrsnost i zatajno bogatstvo razasuto na relativno maloj ukupnoj površini. Na žalost i ona je, kako sada izgleda u retrospektivi, bacala biserje pred svinje, pa su se najzad okrenule protiv nje.

Vrijedi spomenuti i da smo na povratku prema vodocrpilištu, već dosta kasno navečer, sreli vrlo čudnog hodača bez ikakve opreme koji je tražio put do vrha Ivanščice. Promašio je skretanje prema stazi kojom smo mi išli i nastavio onda glavnim putom uz potok Koprivnjak. Proveo je tako u lutanju duže od nas, jer njegov auto je već bio kod vodocrpilišta kad smo mi stigli.

Pričao je da je iz Zagreba, da je tu prvi put i da boravi na godišnjem odmoru u jednom susjednom selu. Na kraju smo mu objasnili da za prvi uspon na vrh gore Ivanščice nije baš najbolje polaziti sa ovih dalekih i tajnovitih lokacija nego treba ići iz centra Lobora direktno gore preko planinarskoga doma Majer, pored Oštrca i dalje do vrha.
Nadam se da je taj čudnovati hodač sljedećega dana ujutro i realizirao taj pohod kako je najavio.



- 20:21 - Komentari (47) - Isprintaj - #

srijeda, 18.08.2021.

Firnisovanje

Ne znam koliko volite ličiti sa firnisom lanenoga ulja? Ja prilično. Paše mi taj jedan specifičan miris, baš neki miris starine i tradicije...

Kod firnisa kaže se da treba paziti na samozapaljivost. To znači da ako vam se prolije firnis pa obrišete s ovakvom nekom krpom i tu krpu bacite negdje nesmotreno može vam se od toga zapaliti garaža.

Firnis je, kako znamo, neki derivat lanenoga ulja kojem su dodani sikativi (sredstva koja pospješuju sušenje) i još neke stvari koje nisam zapamtio, valjda nanocjevčice, grafeni i slično...

I kist s kojim ličite najbolje je odmah poslje posla oprati sa razrjeđivačem.


Ovo je jedan komad trupca od oraha (na slici gore, a dolje je hrastov komad malo manje dimenzije koji tu služi za ovu priliku samo kao stalak za orah) To sam s teškom mukom tako nasadio da se lakše može izbrusiti i onda firnisovati u stajaćem položaju. Tek sam se naknadno zapitao što bi bilo da me je pri tome slučajno presjeklo u leđima, ne bi li onda bilo više štete od toga nego od rada u sagnutom položaju. Strašno lako je zaboraviti kako tempus fugit i jednom se samo probudimo i više nismo mladi.

Baš kao kad je kultni pisac iz 19. st. H.D. Thoreau stekao popularnost među transcedentalistima i kojekakvim luđacima onoga vremena, među kojima bilo je i dosta bogataša, oni su mu nudili da će ga voditi na Stijenjak, pokazivati mu Indiju, da će ploviti po Amazoniji, ali Thoreau je sve to odbio i rekao im da „ sasvim dovoljno je prošetati Concordom“ (to je bio njegov rodni gradić u državi Massachusetts).

Jednako tome tako mi ne trebamo proučavati Afganistan niti komplicirane geopolitike i etnografije svijeta, dovoljno je ogledati se malo pomnije oko sebe (po blogosferi) da bi nam se razjasnilo kakve sve ptice žive u konoplji, a da ne nose ni turban na glavi. Meni polako skoro da više niti nije zabavno promatrati koliko sam bio u pravu u svojim predviđanjima s početka ove godine.





Sviđa mi se firnis jer izvuče prirodnu boju i istakne teksturu drva, puno ljepše nego recimo bezbojna lazura. Firnis je i dobar temelj za lakiranje drveta tzv. „lakom za čamce“, dapače rekao bi da je pri tome obavezan. Naravno ako će to drvo stajati negdje vani direktno izloženo atmosferilijama onda treba farbati sa lazurom jer firnis nije baš postojan u takvim uvjetima.


Ovaj komad orahova trupca biti će noga od stola. Taj stol će biti dakle jednonog, a ova masivna noga dati će mu veliku stabilnost. Ploha koje će se montirati na to biti će kružna, a za to će poslužiti dno od velike vinske bačve (lagva). To sam tako nekako zamislio, a kako će projekt napredovati čut će se kasnije.



Inače projekt je to namjenjen da mi služi kao blagovaonski/radni stol u hermitnjaku. Tamo već imam od interijera kavski stolić (coffee table) napravljen od podnožja nekadašnje preše za grožđe, fotelju od stiropora, kauč, 20 litarski kanistar s vodom, lonac s cvijećem od onoga staroga praonika iz vešmašine, jedna masivna klupa od hrastovine za vanjsku upotrebu je isto sada u pripremi i samo ju treba tamo in situ montirati. Prikladnu peć na drva nemam i to ću morati pronaći preko nekog oglasa, također i sazidati dimnjak i tako dalje i tako bliže, ali to su već usputne digresije.

Ono što bi me zanimalo čuti možda je kako vi opremate svoje hermitnjake? Da li jednostavno naručite iz Ikee nešto ili isto preferirate samogradnju? Koji pristup zauzimate generalno tome? Mislim da li ste više za neki old school, Milarepa stil, sa podom od nabijene zemlje, slamnatom prostirkom i jednom glinenom zdjelom ili ste na drugom polu Gaussovoga spektra, tipa tekuća voda, điđamiđe, sanitarni čvorovi i slično?


Patka ide u dnevni obilazak paradajza. Tako je dresirana da čim vidi kako neki dozrijeva odmah ga aportira baš kao pas ptičar ustrijeljenu prepelicu.



Nakon paradajza idemo dalje sa smokvama.


P.S. da, malo više je slika, nisam se sjetio spomenuti prošli put da ovo je sada i službeno fotoblog. Bilo bi zato fer ubuduće kad se negdje spominju fotoblogovi da se ne propušta kao do sada (kao slučajno) spomenuti i ovaj blog. Treba paziti na to. Hvala.

Oznake: Firnis, firnisovanje, coffee table

- 17:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 10.08.2021.

Kolovoška zora

Ne znam da li ste ikad vidjeli čaglja? Ja možda jesam u subotu rano ujutro. Bio sam na visoravni i kad sam se spuštao s nje na putu je poskočilo nešto kao neki sivkasti lisičić, ali je brzo pobjeglo, sve se odigralo dosta brzo. Znam da prva misao mi je bila da je pas. Na udaljenosti oko 40m. Malo me ta boja zbunila, nije bila baš klasična boja lisice, no možda je to bila samo igra jutarnjeg svjetla i sjene. Opet prema slikama čaglja koje gledam to bi lako moglo biti to.

Čagljevi inače su prisutni u Zagorju već duže vrijeme. Bilo je i odstrijeljenih primjeraka u široj okolici. Čagljevi se mogu hibridizirati sa psima lutalicama i to može postati opasna pošast.

https://www.jutarnji.hr/life/znanost/cagljevi-se-krizaju-i-sa-psima-a-njihovi-krizanci-su-plodni-zlatni-cagalj-nekoc-je-bio-prisutan-samo-u-dalmaciji-no-sad-ga-ima-i-na-kontinentu-193309

Evo postoji i zabilježen napad čaglja na čovjeka iz godine 2016.
http://www.lovac.info/lov-divljac-hrvatska/zivotinje-priroda/5155-cagalj-napao-covjeka-u-dvoristu.html

A u ožujku ove godine snimljen je kraj ceste u Zagrebu:
https://www.index.hr/vijesti/clanak/snimili-smo-caglja-u-zagrebu-lovci-upozoravaju-mogu-biti-opasni-ako-se-nakote/2263777.aspx

Pripazite zato da vas ne izgrizu čagljevi. Nemojte izlaziti iz kuće, a ako baš morate idite s biciklom. Bijelim po mogućnosti jer čagljevi ne vide bijelu boju. Onda će misliti da letite pa će se prepasti.

Na visoravni sam bio u šetnji, mislio sam da ću tamo možda sresti staroga znanca- vilino sito (carlina acaulis). Misterijsku rijetku biljku. Jer sjetio sam se da tamo sam jednom prilikom našao vilinsko sito i da sam napisao post o tome pod nazivom „Stari znanac vilino sito“, ali tek kad sam išao potražiti taj post ostao sam zaprepašten činjenicom da to nije bilo pred 5-6 godina kako sam mislio nego pred punih 10! Kako vrijeme leti kad se čovjek zabavlja...

Kako god sad ga nisam našao, ali ću ići opet tragati uskoro. Međutim sam uspio dokumentirati isto nešto vrlo korisno- kolovošku zoru na visoravni.






















Nema se tu što objašnjavati, odmah na licu mjesta mi je bilo jasno da slučajno imam neki dobar fotoaparat mogao bi se proslaviti ovim fotkama i prodavati ih ili držati izložbe fotografija pod nazivom „Sapineti sat“. Jer to su prizori pred kojima sve kalkulacije, racionalizacije i ostala čuć-bljućketanja padaju momentalno u vodu.

Bila je prije mnogo godina jedan blogerica koja mi je napisala nešto što mi se jako urezalo u pamćenje. Veli- „tko ne razumije odmah, ne razumije niti kad mu objasniš“. Onda ja to još nisam mogao dobro razumjeti, valjda sam vjerovao da ako se uzme truda i vremena može se puno toga objasniti mnogim ljudima.
Naravno da me je životno iskustvo podučilo kako je ona bila u pravu i ta njena izreka mi je bezbroj puta zazvonila u umu tijekom godina. Jer kad bavimo se objašnjavanjima onima koji unaprijed su riješili da ne smiju razumjeti kako ne bi im to razumijevanje slučajno izmaknulo tlo pod nogama upadamo nužno u staru shemu s bacanjem biserja pred svinje.

O drugim temama,

paradajzi dozrijevaju

I kupine isto.

Pozdravljam i zahvaljujem sve koji su sa mnom strepili da li će ove godine paradajzi dozrijeti i koji su me umirivali savjetima.

Razmišljam kako je lijepo bilo drevnim Astecima koji su prvi gajili paradajze. Oni bi žrtvovali nekoliko ljudi bogovima paradajza i znali su da će paradajzi onda dozrijeti. Danas na takvu praksu gledalo bi se poprijeko i zato mi nemamo nikakvu garanciju za ishod biločega, tek preostaje nam tješiti se vjerojatnostima i statističkim učestalostima određenih fenomena pod Gaussovom krivuljom. A to i nije baš neki život, već onako, tapkanje u mraku relativizma... ali o tome svemu više možda nekom drugom prilikom.

Pitanje za diskusiju- koji veliki pjesnik je uskliknuo- „čangrizavost nije u zvijezdama nego je u nama!“?

- 01:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.07.2021.

Zmijozar

Kao i inače uvijek kad pomislim već da sam na sigurnom putu distanciranja od blogosfere dogodi se neki moment koji me cimne natrag, baš kao povodac kojim narodi arktičke tundre discipliniraju jogunaste irvase. Znači da moja motivacija nije bila čista.

Jer kad nešto želimo dovoljno iskreno i sa čistom (nesebičnom) motivacijom onda se Svemir uroti da nam se to i ostvari. To je poznato u transcendentalnim znanostima i kao „nemoj-misliti-na-Torticu efekt“.

Tako i ja nisam više mislio na zmije iako sam podsvjesno priželjkivao priliku da ih uslikavam za blog. Nakon kockaste vodenjače, a.k.a. „zmije ribarice“, prekjučer mi se ukazao i poskok, famozna Vipera ammotydes, kraljević zmija u Hrvatskoj i najotrovnija zmija Europe.


Da li možete ga opaziti?

Nevelik, mlad poskok. AIi i sasvim mladi poskoci su otrovni.

Dao sam mu ime Zmijozar i nadam se da ćemo se još sretati na njegovom staništu.

Interesanto dok sam ga tako promatrao jedno duže vrijeme ispod negdje u dubini granja čuli su se šušnjevi kao da se neke zvjerke bacakaju. Da li se Zmijozar baš zato pozicionirao tu da vreba glodavce- miševe, voluharice ili guštere? Lako je to moguće jer navodno da poskok vreba svoj plijen pritajeno, nepomično i po nekoliko dana ako treba.

Pitanje za diskusiju: koliko se osjećate ugroženo od napada zmije sada kad više nema nikakve sumnje da ova godina je izrazito zmijonosna?

Ili lakše pitanje, tko po vašem mišljenju drži naš povodac- sudba, karma, redakcija blog.hr-a, tajna društva ili nešto peto?

I bonus pitanje, samo za iskusne- da li je Alfred Veliki kralj Wessexa, izrekao svoje slavno „Blog je posljednje utočište hulje!“ nakon pobjede nad Vikinzima u bitci kod Ethanduna 878.g. ili nekom drugom prilikom?



Oznake: poskok, irvas, voluharice

- 21:41 - Komentari (37) - Isprintaj - #

utorak, 29.06.2021.

Ljetna kuhinja (sašaptavanja)

Pita Petar Pavla-pošto Pavle par pataka?
Par pataka- pet petaka

--narodna doskočica

Lipe cvatu, međutim jedno dvije-tri stvarce nisu baš iste ko i lani.



Da li netko je naručio p(t)icu?

No to ipak nije pizza, nego su mi stigli grijači za pećnicu.

Dva različita komada, ali otom potom.
Proizvodnja renomirane hrvatske firme „KGV Šutalo“ koja radi cijevne grijače kao prvu ugradnju za čitav niz poznatih brendova pećnica, bojlera i svačega. Svaka čast i super im je webshop gdje možete sami izabrati grijač koji vam se najviše sviđa i bit će vam dostavljen doma kroz nekoliko dana.

Iako tek smo na polovici, ali 2021. već se pokazala kao najskandaloznija godina u povijesti blogosfere.

Mislim da primjereno je odati jedan iskreni respekt Administratoru jer stvarno nije to malo zavoditi red i disciplinu u takvom agresivnom (zamalo sam napisao „asertivnom“) okruženju. Balansirati sa prohtjevima, snoviđenjima i tantrumima inače nesumnjivo vrlo stabilnih i u svakom životnom pogledu visokorealiziranih persona koje si ovdje u virtuali dolaze davati potrebnoga i ljudski razumljivoga oduška, pa ih katkada i malo ponese. Ali on/a je tu za njih. Ne razmišljamo inače o tome, uzimamo stvari zdravo za gotovo, ali zbilja red je reći barem jednom- svaka čast! I hvala! Tvoj trud se poštuje!

Namjeravao sam, u početku planiranja ovoga članka, pisati naširoko o fenomenima koji se pojavljuju i kvare harmoniju, o militantnim dedekima kriptošimlešijancima, o propalim blogerskim koalicijama, o onima koji su protiv nametanja stavova, koji ne vole pametne i samodopadne, a vole glupe i neopterećene... ali nedavno mi je jedan stari blogoprijatelj uputio kritiku da previše volim kritizirati ljude, a da to nije budistički. To su valjda, tako neke konstruktivne drugovske kritike, kako ono ide „druga osuditi, pojavu spasiti“. Zato sam se suzdržao ipak od tih rasprava. Uostalom i svi duhovni ljudi govore da najveći pobjednik je onaj koji je porazio sebe.

Sa strane introspekcije baš samima sebi moramo priznati da bile su u životu i takve situacije kada smo pripremili ražanj, dok zec je ostao u šumi. O tome bi se dalo i puno pričati...
Ali ovo nije jedna od takvih priča.

Ovaj specifičan zec je držan u kontroliranim uvjetima zadnjih 10 godina. A ražanj sam počeo tek nedavno pripremati.

Stvar je jednostavna. Ovaj grijač je dvostruk. Kada se se u pećnici sprema neka konvencionalna hrana, recimo štrukli, punjeni patišon na francuski način i slično, onda radi samo vanjski dio grijača koji je snage 850W, ali kada se zavrti ražanj onda se uključuje unutrašnji, ovaj zavojiti segment koji ima enormnu snagu od 2000W.

Novi motorić, stari ide u smeće jer je probijao na masu. Tu odmah vidimo i sam ražanj. On ima ove neke šiljaste pomične hvataljke kojima se objekt grillanja učvrsti da ne proklizava dok se ražanj vrti.



Ja sam to za potrebe demonstracije kao objekt (ili žrtvu, ako nećemo se uvijati) stavio ipak paketić maramica, samo da steknete dojam i da vidite shematski prikazano kako to treba izgledati jednom kad svi elementi budu ugrađeni u pećnicu. (malo izgleda sablasno jer ovo sam kasno sinoć u garaži snimao pod svjetlom stolne lampice)

Za sada toliko o tome. Ali na početku ste primjetili da su mi u paketu stigla dva zasebna grijača. Kako to? Zar i donji grijač pećnice će biti zamijenjen makar smo rekli u prošlom nastavku da je ispravan? Ne. Iako se čini malo vjerojatno da će se baš u jeku uspostavljanja ljetne kuhinje pokvariti i pećnica u jesen-zimskoj, upravo to se dogodilo. I to je famozno. Jer sad imamo priliku vidjeti kako izgleda kad se stari grijač doslovno raspadne. I za cijenu jedne poštarine dobio sam oba.

Novi grijač 1400W (isto za šporet Končar samo malo mlađi model) i stari koji osim što se prekinuo sav se izobličio kao da je od kaugume. No to napravi 30ak godina korištenja.

Vidimo zavojitu žicu kojom u toku rada protječe struja. Ta zavojnica nalazi se unutar cijevi zatvorena u bijeli šamotni materijal koji je ujedno i izolator.
Kad se grijač ovako prekine i žica postane izložena to predstavlja potencijalnu opasnost jer može dodirnuti nešto u unutrašnjosti pećnice. A ako se i ne prekine baš ovako skroz čitava cijev grijača opet može u slučaju kvara iznutra probiti na masu. Zato ispravno urađeno uzemljenje na svim kućanskim aparatima koji imaju metalnu šasiju je uvijek imperativ!

Nadao sam se da ću ovoga ljeta pisati više na blogu i raspravljati o raznim temama, ali sad vidim da to je sve neizvjesnije. Pisati ću vjerojatno vrlo malo ili neću pisati ništa. Kao što mi je rekla jedna blogerica, (koja inače rijetko je u pravu u bilo čemu, ali to je, začudo, sasvim dobro rekla), veli „život bez bloga može biti lijep“ ili nešto u tom smislu.
Nedavno sam se, kad sam malo duže ostao na selu, susreo sa novom jačom vrstom zavodljivosti života bez bloga i osjetio sam da ako eventualno odlučim otići u okultaciju da bi tamo mogao ostati duže negoli ikad prije. Ali vidjet ćemo još što će biti. Ne mora značiti ništa.




P.S. Da li netko od vas koji ste više u tome kojekakvom nakuhavanju, skuhavanju i ostalim životno-sočnim shemama, znade jel se može od tayberry-a napraviti kakav umak za zeca?




- 16:15 - Komentari (33) - Isprintaj - #

petak, 28.05.2021.

Ljetna kuhinja (pretpočetak)

Jedan je moj prijatelj u mladosti hvatao zmije bjelouške u barama, u šašu i onda ih je puštao u diskoteci. To je uvijek tako, ljudima koji su kreativni nikada neće biti dosadno. Kako sam se sad toga sjetio? Jer eto imam tu kraj potoka leglo čudovitih zmija ribarica- kockastih vodenjača!

Kako lako bi bilo uhvatiti jednu! Glava i rep u rupi,a tijelo vani i došao sam joj tako na dohvat ruke.
Promatram iz sezone u sezonu i smatram da tih zmija ima već sasvim dovoljno na ovoj lokaciji, tako da najvjerojatnije ću početi slati ih poštom na adrese blogera. (Ribarice trebaju vodu, u vodi love svoj plijen, ako ne živite blizu potoka, ribnjaka, bare molim vas da to mi naglasite da ne bi slao bezveze i da ne morate mi ih o svome trošku vraćati natrag!)



Dosta ću ovoga ljeta pisati o uređivanju ljetne kuhinje. To će ići u više nastavaka. Ali ne strogo konsekventno jer u međuvremenu ću pisati još i o nekim drugim temama.


Imam taj Končarov šparet 2plin+2 struja (i el. pećnica razumije se) koji sam dobio od tete (ne od @stare tete nego od svoje tetke, prije 7-8 godina kad se selila u drugi stan) pa sam ga uzeo da se ne baci i da mi možda posluži na selu u sekluziji. Ali nisam ga nikad koristio jer tamo imam drugi manji, a uz to ovaj je došao bez šlaufa i regulatora za plin. Zato sam ga sad uzeo da ga malo „pretresem“ pa da bude u garaži kao ljetna kuhinja. Kao kreativni projekt neke vrste.

Ovo je novi regulator i šlauf. Ne znam ni koliko vam je poznato ali preporučeno je da se to periodički mijenja. Mislim da za regulator je svakih 5 godina, a na ovom novom šlaufu piše svake dvije. Pitanje je (ali ne da mi se praviti novu anketu) koliko vas uopće još danas koristi ovakve šparete koji se spajaju na plinsku bocu? Čuo sam čak da neki ljudi zaziru od toga jer računaju da kad se boca jednom isprazni neće znati kako ju promijeniti (što je smiješno jer to se lako može naučiti pomoću youtube tutoriala, kao što su neki blogeri lani učili trčati) ili da će ih plinska boca jednostavno raznijeti. Ali eksplozije plina rijetko se događaju i nisu stvar boce nego puštanja plina zbog neispravnoga štednjaka. Najzdravije je poslije svakog korištenja zavrnuti ventil na boci... I redovito mijenjati šlauf i regulator... I ne paliti šibicu ako u prostoriji smrdi na plin...

Ima tu posla najviše na električnom dijelu šporeta, ali o tome neki drugi put. Plin je priključen i kuhinja već radi provizorno.

Neke nove dijelove sam već počeo nabavljati.



Ringovi nevaljaju, jedan ne radi, drugi radi ali izbacuje sklopku kad se zagrije. Ne znam još da li ću to mijenjati jer ionako kuhat će se na plin. Od električnog dijela važno je osposobiti pećnicu i tu će trebati još jedan novi grijač....

Pećnicu!? Zašto je važno osposobiti baš pećnicu??
Ali otom potom.


Inače, popravio sam kultivatora Labinca.

Nova iglica (ova lijevo sa crvenkastim vrškom), začudno samo 26KN!


Bilo je kišno popodne pa nisam mogao to raditi vani, a pri garažnoj rasvjeti slaba je kvaliteta slika ispala :-P


Kako sam rezervoar skinuo da ga operem usput sam i svjećicu očistio od gareži (sa finim šmirglpapirom) i rashladna rebra glave motora sam isto očistio (sa usisavačem za prašinu)
kako se vidi bilo je nešto smeća na situ rezarvoara, ali ništa ozbiljno.

To je pipa od rezervoara i ovaj produžetak na njoj je filter, točnije rečeno fino sito i ono je čitavo (a drugo sito koje je na ulazu karburatora je bilo skroz čisto). Kako sam i pretpostavljao možemo sasvim isključiti da je razlog prelijevanja benzina bilo upadanje smeća u dosjed iglice!!
Za sada je to to, nadam se da neće više biti prelijevanja, a ako bude onda možda je sam mesingani dosjed iglice deformiran pa će biti još posla s tim. Sezona frezanja je ionako prošla, tako da dovoljno je do jeseni provjeravati povremeno da li je filter zraka suh ili nakvašen benzinom.



Što onda na kraju zaključiti iz svega toga ako išta? Kakvu poruku eventualno poslati?
Za prvu ruku možda- što god radili trudite se živjeti svaki dan kao da ste u pjesmi od Metallice „Nothing Else Matters“ gdje poručuje James Heatfield „ne mari nikad za to što oni znaju, rade i kažu“. Naravno nikada se ne zapitajte tko su točno ti „oni“ i tko je i kada rekao (kome) da bi za to što oni rade, znaju ili kazivaju trebalo mariti uopće u prvom redu, jer ako se to jednom zapitate onda stvarno više ništa neće imati smisla.

Slušajte samo ugodnu (ambijentalnu) muziku i čujemo se kad lipe procvatu.



Oznake: pećnica, Končar, kockasta vodenjaća

- 12:12 - Komentari (45) - Isprintaj - #

utorak, 18.05.2021.

Gic gic Labinac


S dolaskom toplijih dana postalo je moguće zaleći i zagledati se u nebo kroz krošnju jabuke. Ne znam da li to često radite? Ja skoro nikad, izbjegavam, jer onda mi misli spontano lete ka blogosferi.

Kao što je rekao Bertold Brecht, najteže je ljude naučiti blogati. Polako su se s prelaskom zime u proljeće stvari na blog.hr-u razvile onako kako sam i predviđao. Sjećam se dobro lanjskoga ljeta negdje kada sam spomenuo marginalno da će „svašta još tu biti“. Neki su mislili da se šalim, a čak ni sam nisam još onda znao koliko jako sam u pravu.

Vidimo sada kako nekima je naknadno proradila savjest, pa su zgađeni blogo-okolnostima, kojima su i sami vrlo energično još zimus doprinosili, (slijedeći onu bijedničku/balkansku egidu- „neprijetalj moga neprijatelja je moj prijatelj“), odlučili nestati. I dok relativno inteligentni, no tragično zabludjeli, nestaju, danas recimo, vidimo i kako neki „zabrenzani“ nanovo izniču, iz bogzna kakvih svojih, dražesnih jazbina svibanjskih...
Za razliku od tih prozirnih situacija, ja imam jednu pravu mini-misteriju.

Benzin nestaje iz kultivatora.


To je mali Labinac, popularno u narodu zvani i “Goldoni“ jer je rađen po talijanskoj liceneci. (malo je ovdje sjenovita situacija na slici, ali nadam se da prepoznajete o kojem se modelu radi)

Curi na filter zraka, to je jasno, ali ne toliko koliko ga nedostaje u rezervoaru.

Ovo je iscurilo preko noći na stranu zračnog filtera...
A ovoliko je još ostalo u rezervoaru, dok sam uvečer prije natočio točno litar.
Ne vidim kako bi mogao curiti na drugu stranu karburatora, prema motoru, to ne bi smjelo biti moguće. Ili bi? Dan prije sam skinuo karburator i pretresao ga, sve vratio i radio je normalno, spremio sam ga, skinuo filter da se ne nakvasi benzinom ako opet počne puštati i tako pratio situaciju do kasno navečer. Sve je bilo suho i mislio sam da je to završena priča. Ali ujutro- eto. Tko zna o čemu se radi, još će biti da su oni s alu-šeširima u pravu.

Bio sam nekad davno aktivan na „hrvatskom poljoprivrednom forumu“, postavio bi tamo upit u „mehaničkoj radionici“ ali malo mi je glupo sad nakon dugo vremena samo tako banuti. Tamo na forumu ne smije se također nikoga „zlostavljati“, uveli su dosta stroga pravila oko toga. Što mi se isto ne sviđa. Tko bi rekao da su ti ratari i stočari tako osjetljivi :-(
Bio je jedan forumaš pod nickom „puknuti“, genijalan lik, duhovit, jedan od onih za koje znaš da kad bi ih se podvrgnulo testu inteligencije da bi rezultat bio impresivan. To se nije svima sviđalo jer tobože je previše zabadao u osjetljive, tj. asertivno-slaboumne točnije rečeno, a asertivno-slaboumnima je to pozljeđivalo emocije, pa su ga otjerali. Čopor hijena doduše će otjerati lava, ali opet će ostati samo čopor hijena, pojedinačno nebitnih i vječno nemirnih. Stara priča kao svijet.

Poslije forum je živio dalje, ali više nije imao pravi okus života. To je tako. Kako reče prošle zime jedan naš bloger, „ni sa čime se ljudi ne mire tako teško kao sa vlastitom prosječnošću.“ A većina je uvijek, po defaultu, jebiga, prosječna. U tome ključu bi možda najprije trebalo promišljati prave korijene vječnoga animoziteta „većine“ prema „drugačijima“... no to su već teme daleke.

Usuđujem se vjerovati da u 6-7 godina aktivnog sudjelovanja na poljo-forumu sam i ja nekolicini pomogao nekim korisnim savjetima, a u neusporedivo više situacija su drugi meni pomogli. Ne znam kakva je sad atmosfera tamo. Distancirao sam se. Ako netko od vas je ili je bio forumaš Poljoprivrednoga Foruma, pozdravlja vas „StricVujc“.



Šalica karburatora ide dolje da vidimo što je sad. Neda mi se opet skidati čitav karburator nego sumnje fokusiram na iglicu i plovak.



Plovak se jednostavno provjerava vizualno da li je napuknut ili se stavi u benzin da vidimo kako pliva. Ako pliva onda je ispravan. Ali iglica ima gumeni vršak koji bi trebao zaptivati protok benzina osim ako neko smeće upadne u dosjed (što sam dan prije se nadao da je slučaj) ili ako je guma potrošena ili otvrdnula od starosti ili nešto.

Ovako vizualno gumeni vršak treba dobro pregledati, (izbliza ili povečalom čak, tko slabije vidi) ima neke tragove potrošenosti, a kako je dosta star stroj možda je zbilja samo do toga da treba novu iglicu. To ću ovih dana vidjeti da li ima uopće ovakva iglica za kupiti. Pa će onda nastavak priče.

Inače što ima, kako je? Ima li kakvih asertivnih pajcekovanja? (pajcekovštine?) Proniče li se ušta, ili većinom samo druškanja?

Oznake: asertivnost, asertivnjašto, gic gic gicek

- 19:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 14.04.2021.

Tiocfaidh ár lá







Malo u šetnji do planinarske kuće Majer 591m n.m.

Ambijent se na Majeru doima ko da je pust i osaman, baš kakav bi i svaki ambijent trebao biti. No to je varljivo, samo nekoliko trenutaka prije sreo sam planinare u prolasku. A zvukovi motorne pile remete tišinu. Na desetak minuta hoda odavde šumari su otvorili novu veliku sječinu. Ne bi se htio mješati nikome u struku, svakako ne bi poput prosječnog blogera htio biti vrhunski ekspert za stvari s kojima se ne bavim, ali meni se čini da ti šumari iz godine u godinu sve žešće „gospodare“ resursima, baš ko da je nekakva utrka. Ivanščica je okljaštrena takvim sječinama brutalno. Naravno šuma će narasti, to i nije problem, šuma raste brže nego što mislite, ali opet zebe to pri srcu, jednostavno nije lijepo vidjeti izranjavane padine naše voljene Matične Planine.


Majer je jedna od planinarskih kuća koja ima svoj kućni broj. Ne znam da li je to pravilo ili iznimka?

Malo čajeka i prepečenca i kraći odmor na klupi.

Tu je i ružičnjak i srčeko (za blogosferce)

A iza ugla eto i još jedno! Za rezervu nek se nađe (jer ono im tako lako prepukne!)

Ne znam koliko vas interesira biljni svijet južne Ivanščice? Mene poprilično.



Iako najčešće kad lutam šumama i proplancima toliko se zaokupim svojim mislima da vjerojatno mnoge te lude biljke mi promaknu.

Ima neki gladac, (bit će da raste odmah pored jadac??)

Jabuku mogu prepoznati. Osobito kada vidim na tlu da su pali plodovi, odmah znam da niti stablo ne može biti daleko. Racio i logika su važne stvari, kome su dohvatljivi. Spock je rekao nekome, (sad jel Kirku ili McCoyu?) da logika je početak mudrosti ...

Oficijelna anketa blog.hr-a, već neko vrijeme je, kao što možete i vidjeti, prilagođena prosječnom korisniku, tako da ne vrijeđa više ničiju inteligenciju niti životnu filozofiju. Zato ću ubuduće isključivo ovdje povremeno organizirati svoje privatne ankete o temama koje mene intrigiraju. Svi ste pozvani sudjelovati, razumije se, ako vam je gušt, ako nije ne morate.





I tako dalje i tako bliže... Što god da radite pazite se jako samodopadnosti, gledajte uvijek da drugima se dopadnete više nego samima sebi te nemojte biti osvetoljubivi. Osveta je u Odina i on će ju vratiti... Čujemo se opet brzo!

- 23:02 - Komentari (41) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2022  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2022 (2)
Kolovoz 2021 (3)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (5)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (2)
Svibanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf

    Oni koji se gnušaju pametnih najvjerojatnije su glupi, a ako uz to djeluju i kao da im je odstranjen veći dio mozga, onda su glupi izvan svake sumnje.
    -jelenko medenko