jelenski blog

srijeda, 08.05.2019.

Ledeni sveci

Zar je moguće da nitko od blogera nije uspio dosegnuti i dokumentirati ovaj svibanjski snjegopad?? Izgleda zaokupljena raja "prečim životnim nuždama" :-((
Izgleda da će i po tome pitanju, kao i uostalome u vrlomnogočemu drugome, stvar opet morati spašavati- moja jelenkost... :-((

Ako ne volite lepršavo laprdasanje po planinama, nego ste možda više raspoloženi za neke drugačije (sočno-političke) teme svejedno je danas vaš dan/noć i upravo je ovo vaš post! Možete se odmah odkoturati (scroll down) dolje ispod slika na zadnji odlomak ovoga posta!

Ledeni sveci uranili su nekoliko dana ove godine i došli su jači nego inače, srećom ipak nisu se spuštali s vršnih predjela planina.





U drugoj fazi sam ih našao na vrhu Ivanšćice kod Pasarićevog doma...

...ali već su bili na odlasku-tri stupnja u plusu,

Dolje se već bilo vratilo proljeće, iskusivši na trenutak barem nešto od zime nije mi bilo ugodno pri pomisli da se vraćam dolje- u toplo... toplina izvlači ljude...


...a aktivira i migrantske rute/proljetne ofenzive. Mi na sreću nemamo problema s time u ovome dijelu Hrvatske ali nisu svi te sreće. Vidjeli smo što se dogodilo nedavno u Begovom Razdolju,https://www.youtube.com/watch?v=lBTQC83Dp04

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/PANIKA-U-BEGOVOM-RAZDOLJU-Bracnom-paru-migranti-upali-u-kucu-dok-su-spavali-Mogli-su-nas-ubiti

vidjeli smo kako je završilo planinarsko sklonište, slavna Janjčarica... i tako... ali ajd dobro... nebumo puno sad više o tome da ne narušimo idilu današnje hrvatske (blogo)stvarnosti. Nobody likes Party Pooper, rekli su drevni mudri Zapadnjaci.

Ono što sam zapravo htio istaknuti jednostavno jest da naš uvaženi kolega @komesar Manga poziva sve, a eto i ja se pridružujem tome pozivu, na dijeljenje videa snimljenog u Karlovcu o toj temi. Njegovu izjavu koju u sljedećem videu možete čuti u cjelosti, televizija je srezala i pustila u eter samo par sekundi, a nisu se udostojili niti pobrinuti se da ime sugovornika napišu pravilno! Koja televizija? Pa dovoljno ironično ova "naša" kućedomaćinska ;-)

Šerajte, lijepite, ne puštajte se šutnji i zabašurivanju, NE IDEOLOŠKOM SELEKTIRANJU INFORMACIJA! I NE zastrašivanju jer kasnije može biti jedino- prekasno.


https://www.youtube.com/watch?v=CR4q6jO-864

- 22:11 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.05.2019.

Posjet vulkanu i Sv.Ivanu (II. dio- kapela na Gorici)

Nakon vulkana Gaveznice otišao sam u smjeru Lepoglave. Odmah na početku toga tajnovitog gradića skrenuh ulijevo pored pavlinskog samostana, jedne od dviju najjačih arhitektonskih znamenosti Lepoglave. Nastavio sam malo ulicom do druge znamenitosti- Lepoglavske Kaznionice. Zgodno je što su odmah jedna pored druge i ne možete ih fulati nikako, bilo da ste slučajno u prolazu, bilo da dolazite prvi put u posjet nekome tko se ovdje preselio.
Na kraju ulice odoh krivo- opet lijevo prema magistralnoj cesti za Ivanec, a trebalo je ravno, pa sam se morao vraćati i onda pravim smjerom na brdašce Gorica.

To je lijep šumovit otok koji se uzdiže dosta strmo nad centrom Lepoglave. Prema vršnim dijelovima Gorice već ima vinograda i klijeti.

U jednom takvom ograđenom nevelikom vinogradu radio je neki čovac, biciklist, planinski bicikl ozbiljnog izgleda naslonjen mu je bio na ulazu. Vidjevši mene kako nastupam ozbiljno u strmi finiš prema vrhu Gorice na moj zadihani pozdrav (uvijek se trudim prvi pozdraviti kad sam na tuđem terenu) je odgovorio sa "dobar dan prijatelju" i odmah se pohvalio da je nekad u ranijim vremenima taj uspon odrađivao strelovito... Još sam u prolazu samo mu doviknuo otkud sam ja dopedalirao, na što je čovjek ponovio moju ishodišnu lokaciju s iskrenim respektom u glasu! Dobacih još samo "aha" u odlasku jer nisam smio prekinuti uspon u toj fazi.
Ugodno je tako susresti neočekivano "biciklističkoga brata", u par riječi se sve razumije, to je tako. Nadao sam se da na spustu će još biti tamo da zastanem i da malo duže popričamo, ali kod Sv. Ivana sam se nešto duže zadržao i bajker je dotle već bio otišao iz svoga vinogradskog pribježišta, sjurio se valjda nekamo u niže i urbane predjele...




Kapela Sv. Ivana Krstitelja se tu smjestila u savršenom miru. Tko bi rekao da jedva kilometar zračne linije odavde odsijedaju najžešći kriminalci Hrvatske. Da li im proljetni lahor donosi miris šume s Gorice u njihovo zatvorsko dvorište?
Osobno ne bih volio završiti u lepoglavskom zatvoru, to nikako... ali tko zna zapravo, uvijek su sve opcije otvorene za svakoga od nas. Osim svinjca od bundeva, sve još može biti.


Hm, valjda sam bio potrgan od jakog uspona i nisam pazio kako uslikavam kapelicu, čini se da nemam niti jednu fotku lijepu sa čitavim tornjem :-P

Potrudite se pročitati ovu tablu! Ne pomisliti "aha nekakav tekst idem preskočiti opet na obične slike"!!
Zašto je to važno?
Ono što me ugodno iznenadilo je spomen Ivana Krstitelja Rangera slavnoga pavlina slikara za kojeg sam već čuo. Nažalost bogatu unutrašnjost kapele nisam mogao vidjeti, a osobito zanimljivo zvuči "ciklus od 16 svetaca koje povezuje ime Ivan".
Ne bi me začudilo da je Rangeru koji je oslikao sve i svašta od većih i poznatijih sakralnih objekata, po Hrvatskoj upravo ova zatajna kapela s kojom dijeli ime sveca zaštitnika bila mjesto za recimo nekako najintimnije umjetničko izražavanje. Sam Ranger je bio Austrijanac iz Tirola i evo par riječi o njemu:



O najboljem slikaru hrvatskih pavlina malo se zna, zna se da je zaređen kao laik vrlo kasno tek 1734. Vjerojatno godina 1734. nije godina početka njegove suradnje s pavlinima, a još se manje zna o datumu njegova dolaska u Hrvatsku u kojoj je izgleda proživio polovicu svojeg života. Počeo je slikati vrlo mlad u slikarskim radionicama sjeverne Italije i južne Austrije.

Počeci njegova djelovanja u Hrvatskoj još su uvijek nejasni, postoje indicije da je već oko god. 1726. surađivao sa starijim pavlinskim slikarom - laikom Franjom Bobićem (†1728.) u oslikavanju crkve Marije Koruške kraj Križevaca.

Godine 1731. oslikao je kapelu sv. Ivana Krstitelja na Gorici Lepoglavskoj. To je za sada po stilskim svojstvima najstarije sigurno Rangerovo sačuvano i datirano djelo u Hrvatskoj.

Početkom četrdesetih godina XVIII st. oslikao zavjetnu crkvu Sv. Marije Snježne u Belcu, i to je njegov najbolje očuvani i najljepši rad. Oslikao je također bivšu franjevačku ljekarnu u Varaždinu i pjevalište u Lepoglavskoj pavlinskoj crkvi sv. Marije. U Lepoglavi je oslikao i ljetnu blagovaonicu, ali su te freske uništene (preličene). U Remetama je oslikao crkvu Majke Božje Remetske, ali su su oslikani svodovi u potresima urušeni, a kapela Majke Božje Remetske uz crkvu porušena.

Među njegove najbolje radove spadaju i freske u crkvi sv. Jeronima u Štrigovi, na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Međimurja.

-- Izvor- Wikipedija

Pogled na dolinu Bednja, tu baš negdje je famozna željeznička stanica Kuljevčica. (Famozna jer se spominje u nekim starim knjigama o Ivanšćici i okolici, a u davna vremena bila je povezana magistralnim šumskim putem iz loborskog kraja preko Ivanščice... a koji je pak sam po sebi možda bio ostatak nekakve rimske magistrale)

Kao što rekoh unutra se ne može, pa Rangerova djela ćemo vidjeti nekom drugom prigodom.



Pavlini u Lepoglavi
Hermanu Celjskom je kralj Sigismund 27. siječnja 1399. godine dodijelio već gotovo porušeni stari grad Lepoglava na brežuljku Gorica. Njegovim zalaganjem u Lepoglavi je 1400. godine osnovan samostan pustinjaka Sv. Pavla koji postoji sve do 1786. godine.


Pavlinski samostan u Lepoglavi ne spada među najstarije pavlinske samostane u Hrvatskoj, ali je brzo postao najznačajnijim. Hrvatsko plemstvo prepoznaje u njemu svoju vlastitu duhovnu nadgradnju pa je samostan bogato obdaren posjedima i privilegijama od hrvatskog plemstva.

-izvor: lepoglava.hr



Prvi i glavni utemeljitelj Reda pavlina je sv. Pavao, pustinjak iz Egipta iz IV. st., koji se kao mladić, uslijed Decijeva progonstva, sklonio u pustinju i u njoj proveo cijeli život u molitvi, pokori i kontemplaciji. Sv. Jeronim ga opisuje kao prvog pustinjaka. Sv. Pavao nije osnovao pavline riječju ili pismom, već prije svega primjerom i načinom života. Pavao je bio uzor u koji su se ugledali te ga i nasljedovali pustinjaci raspršeni po šumama južne Mađarske i središnje Hrvatske. Pustinjaci su bježali od ispraznog načina života te su provodili život u osami, u samoći s Bogom. Odatle će poteći i geslo pavlinskog Reda: Sam sa samim Bogom! (Solus cum Deo solo!)
Za osnutak pavlinskog Reda vrlo je zaslužan pečujski biskup Bartolomej, koji je 1215. g. u podnožju gore Mečeka u Mađarskoj dao sagraditi crkvu sv. Jakova Apostola i uz nju samostan. On je napisao i prve upute za zajednički život pustinjaka.
Ostrogonski kanonik Euzebije okupio je raspršene pustinjake, a za nastalu zajednicu zamolio je pravilo sv. Augustina.
Kardinal Gentilis de Monte Florido, legat pape Klementa V., dekretom Qui saecularia 13. prosinca 1308. g. dao je pustinjacima - pavlinima pravilo sv. Augustina. Ovaj se datum smatra službenim početkom Reda pavlina.
Pavlinski je Red svečano potvrđen za sve krajeve i na svim područjima gdje je bilo pavlinskih zajednica bulom Per sancte contemplationis studium, koju je objavio papa Ivan XXII. u Avignonu 16. studenog 1328. Potvrdu su svojim bulama obnavljali pape Klement VI. i Urban V.

-izvor: pavlini.hr


Eto, sad kad sam vas zagnjavio s copy/paste tekstovima reći ću vam i zašto. Zato jer je sad prilika da reknemo nešto o pavlinima, tim rijetkim pticama među katoličkim redovništvom. Znani kao bijeli fratri, a u narodu su bili zvani i "svrakari" tj. slični svrakama (koje imaju bijele grudi i crna krila).
Prema nekim nagađanjima i planinska livada Vučikovec (aka Skradnji krč) danas poznata kao orhidejski vrt nekad je služila lepoglavskim pavlinima za ljetno napasanje svojih stada. No to je, eto, samo neka teorija koju sam više ni sam ne znam točno kada i gdje pokupio...







Iza kapele ima jedna dostojanstvena tisa

Pavlini su raspušteni u sklopu nekakve vjersko-političke reforme koju je provodio Josip II. Habsburgovac (hrvatsko – ugarski kralj od 1780. – 1790. godine. sin Marije Terezije). U to je vrijeme Josip II. jednostavno rečeno mnogim redovničkim redovima i Crkvi općenito "srezao krila" da ne budu mu prevelika konkurencija u njegovom projektu idealne države. Povijesnom ironijom pavlini su preživjeli to raspuštanje i opstali u samostanima koji su tada bili u Poljskoj, na teritoriju Ruskog Carstva i time izvan dosega Josipove reforme. Jedan od njih- Jasna Gora je i danas je najvažniji samostan pavlinskoga reda


Car Josip II. ukinuo je Red 1786. g. na terenu Austro-Ugarske. Tada su ugašeni i svi samostani u Hrvatskoj. Red je preživio u dva samostana izvan Austro-Ugarske, u današnjoj Poljskoj. Odatle je i počela obnova Reda.
1972. g. pavlini se vraćaju u Hrvatsku, u svoj stari samostan Kamensko, kod Karlovca.
Danas su u Hrvatskoj tri samostana Kamensko (Karlovac), Svetice (kod Ozlja) i Sv. Petar u Šumi (kod Pazina). Ovi samostani čine Hrvatsku pavlinsku provinciju.

-izvor: pavlini.com

Prema njihovim vlastitim podacima u Hrvatskoj trenutno živi 13 redovnika pavlina, a prema podacima s wikipedije u svijetu ih ima petstotinjak.



Pogled prema sjeverozapadu, prema Ravnoj gori. Ono što se nazire bijelo navrh brda u centru jer također jedna izuetna zanimljivost koju bi trebalo možda nekom prilikom pohoditi- Sv. Jelena, a od nje lijevo dolje u nizini je crkva (ne znam joj imena) u selu Kamenici.



Postaja križnog puta koji počinje dolje iz smjera zatvora pa prema kapelici pa možda i simbolički predstavlja put iskupljenja (u Shawshanku).

Spuštajući se s Gorice- pogled na zatvorski kompleks i pavlinski samostan u pozadini s crkvom Sv. Marije.
O isprepletnoj povijesti Kaznionice i samostana vidjeti ovdje: http://www.lepoglava.hr/sadrzaj/pregled/povijest-kaznionice/1552

Vrijedi kao povijesni kuriozitet spomenuti da ispod oltara ove pavlinske crkve sahranjen je Ivaniš Korvin, "slavonski herceg i hrvatski ban" inače izvanbračni sin i jedini potomak slavnoga Matijaša (pokle-kral-Matijaš-spi-pravice-na-svetu-ni) Korvina, hrvatsko-ugarskoga kralja.

Ovo je sad već predugačak post, zato ćemo tu stati, pa u sljedećem samo ukratko par riječi o tome kako sam išao dolje na glavnu zatvorsku kapiju vidjeti da li je zaključano, ali sam u posljednji trenutak odustao i pošao tražiti u polju ušće gdje riječica Očura utječe u slavnu Bednju.

Oznake: pavlini, kaznionica, Ivaniš Korivn

- 21:40 - Komentari (21) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.04.2019.

Posjet vulkanu i Sv. Ivanu (I.dio- Gaveznica)

Kanjonom Očure najlakše je prodrijeti na ćukovski teritorij, na velike sjeverne ravnice između Ivanščice i Ravne gore, gdje leže Lepoglava, dolina Bednje i svakakva druga čuda.
Ali na biciklu to je preporučljivo možda najbolje nedjeljom i praznikom kad ne rade kamenolomi. Jer kad sam ja išao radili su punom parom i čitavim kanjonom prašina iz kamenoloma je bila strašna, a kamionski promet duž kanjonske ceste ekstremno užasan... no tko zna zapravo što je objektivna istina, možda sam to ja samo isuviše "osjetljiv" (hipersenzibilan!?) :-S


Nakon nekakvih sat i dvadeset min pedaliranja dođoh nadomak Lepoglave i tu sam malo zastao na početku uspona za Gaveznicu.
Cijelim putem (a i već danima prije) bio sam rastrgan sumnjama u svezi toga da li zbilja Gaveznica jest famozni "zagorski vulkan" kako se taj lokalitet zadnjih godina intenzivno reklamira ili je to samo hir i trik lepoglavske turističke zajednice s ciljem dovlačenja turista iz cijeloga svijeta!

Sad već davne i zaboravljene 2004. godine bijah zaista već ovdje na biciklu prvi i do sada jedini put. Onda još nije bilo riječi ni o kakvome vulkanu i Gaveznica je bila znana samo kao nekakav geomorfološki kuriozitet, kao nalazište poludragog kamena ahata...
No vremena se mijenjaju, znanstvene spoznaje o porijeklu planeta rastu i nadopunjavaju se. Or atleast it's how the story goes... kako bi rekli mudri drevni Americidi :-S







Polako se uspinjem makadamskom cestom prema samoj lokaciji i uskoro već počinju poučne table i eksponati raznog stijenja i kamenja dovučenog iz više dijelova Hrvatske...



...izgleda kao torta ali polomit ćete zube na dijabazu :-P

Naposlijetku stiže se i na sam krater vulkana Gaveznice.

I tu ne nedostaje poučnih panoa...



... a uređen je i ovaj stožasti stol sa ugrađenim živim primjercima raznih stijena.

Primjetite samo kako i njegov stožasti oblik simbolizira oblik vulkana!!

Iz ovih stopa najbolji je pogled na sam krater.

Nakon takvog osobnog susreta sa vulkanom sve moje sumnje su bile odagnane. Istina je- na lokalitetu Gaveznica nedaleko od Lepoglave postoji vulkan!



Oslobođen napokon svih utega sumnje postao sam odjednom nekako odvažan i spustio sam se biciklom u krater na jezerce magme. I bilo mi je tamo vrlo lijepo.


Kasnije opet gore na platou vidikovca s informativnog panoa sam naučio ono što sam i znao podsvjesno dok nisam bio svjestan da znam- da Etna, Vezuv i Stromboli su aktualni (aktivni) europski vulkani, a ima ih par i na Islandu....
Vezuv istina spava sad nešto, ali neka spava, kad se probudi bude jači!





Naravno nisam se penjao po stijenama niti sam skupljao poludragi kamen ahat bez dozvole. Nisam trebao jer sam to obavio već prije 15 godina kad još nije bila uvedena dozvola... ili možda je bila, ali in situ nije bilo nikakva upozorenja o tome...ili ga ja nisam vidio... ili sam izabrao ne vidjeti, ne sjećam se sad najbolje... a možda sam i imao dozvolu... hm. Ako zna netko točno neka se javi u komentarima.

I tako spuštajući se dolje prema cesti bacam pogled preko Bednje.

Tamo se na brdašcu lijepo vidi (na slici se tek nazire u centru) crkvica Sv. Juraj u selu Purga Lepoglavska. Ali to nije moje neposredno odredište. Idem radije prema centru, u lepoglavski zatvor, pa onda iza njega na brdo s kapelicom Sv. Ivana, a na kraju kako će se ispostaviti sam pronašao ušće riječice Očura u rijeku Bednju. Ako bi vam nešto od toga moglo biti zanimljivo ne propustite sljedeći nastavak serijala "Posjeta vulkanu i Sv. Ivanu"

Oznake: Gaveznica, Lepoglava, vulkanizam

- 23:46 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 12.02.2019.

Danas bi Christopher J. McCandless slavio 51 rođendan. Najbolje riječi spomena i poštovanja koje mu na današnji dan možemo uputiti, mislim da su to njegove vlastite riječi koje je napisao na medvjeđu lubanju u Magičnom Busu:

Pozdravljam te Fantomski Medvjede, zvijeri u svakome od nas!

I on je sam na kraju postao za mnoge ljude taj Fantomski Medvjed koji je u onome trenu bio njega tako nadahnuo.





- 18:01 - Komentari (59) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.02.2019.

Strogača & Sv. Vid (rujan 2018.)

Biciklističku ekskurziju na Strogaču realizirao sam već odavna ali ne znam zašto do sada nisam napravio o tome reportažu za blog. Tek jučer navečer mi se ukazalo da moram to napraviti. Sretna je okolnost pri tome što se moja memorija izoštrava s vremenom- što je neki trenutak dalje u prošlosti vidim u njemu više detalja koje onda mogu zabilježiti.
Bile su tih dana zavladale rujanske vrućine, ali već se i osjećao dolazak jeseni.
Strogača je zatajna visoravan u srcu Zagorja. Ona nije dio Ivanščice. To je zasebna mikroregija, vrlo tajanstvena. Najviši vrh nalazi se na šumovitom povišenom dijelu Strogače i visok je 411m. Sam vrh nisam pohodio jer nije ni dostupan biciklom, radije za cilj sam uzeo crkvicu Sv. Vida smještenu na zapadnom rubu visoravni, na visini 366m.

Kako nije vjerojatno da će itko od vas tražiti put do mikroregije Strogača neću više puno više opisivati njezin razmještaj, dovoljno je reći da ako idete od Bedekovčine na sjever preko Orehovice doći ćete na Strogaču, a dalje na sjever s druge strane u dolini leži Mihovljan.

Visoravni pristupam s istoka. Prva postaja na putu je Benko.



Evo ga, to se ukazuje Benko na brijegu. Uspon je strm i naporan...

...srećom ide se dosta kroz šumsku hladovinu.

I evo me kod Benka.
Benko je narodni naziv za ovu crkvu Sv. Benedikta. Tu mi je bila pauza u hladovini. Iz crkve trešti muzika! Gospođa čistačica si je unutra jako navinula radio. Nedaleko od crkve već su vinogradi i klijeti, tamo stoji traktorić "Tomo Vinković" s prikolicom i neki gospodin zauzet je berbom grožđa koje onda nosi u bačvu na prikolici. Nije to možda divljina kakva bi meni bila više po volji ali je tipični rujanski dan na bregima Zagorja.

Dalje sam pošao malo nizbrdo kroz selo pa oštro uzbrdo gdje sam promašio skretanje i dospio na takvu strminu da sam morao sjahati i gurati bicikl. Stigao sam u neki zaselak gdje me dočakalo jato gusaka. Bijelih i bijelo-sivih. Vrlo velikih, bilo je i najmanje dvoje jačih gusana, vrlo glasnih. Uz prijetnje su me prepratili do kraja ceste. Tamo sam pomoću navigacije vidio da je bolje nekim šumskim putom prepriječiti nego vraćati se nizbrdo. Tako sam i napravio i spojio se opet na pravi put. Guske nažalost nisam uslikao, nisam se sjetio bio sam ljut jer sam promašio skretanje.


Visoravan počinje.
Pogled na sjever prema Strahinščici.

Općenito nisam naročito nešto putem slikao jer nisam puno ni zastajkivao, samo sam još ovdje malo pričekao dok je neka žena cestom vodila ovce, a mislim da sam vidio i koze. Bio je s njima i pastirski pas. Bijeli. Nažalost dok sam se konačno sjetio da ih uslikam već je družina otišla, tu se još netko nazire na kraju ceste, valjda pastirica.
Put je bio vrlo dug, smjenjivao se asfalt i makadam, usponi i spustovi, ali Sv. Vid je čekao zaista tamo gdje je i ucrtan u kartama! Na zapadnom rubu visoravni Strogače.



Sv. Vid.

Moj bic pod kestenom.



Nešto niže ispod platoa crkve je malo seoce od nekoliko kuća. Ali okolina Sv. Vida je vrlo ugodna i tiha.

Tu ima nekakva rustikalna vila.

Uređeni voćnjak

I jedna prevaljena jabuka ali jako rodna... zaista prošle jeseni jabuke su posvuda rekordno urodile! Takva godina.

Pogled na goru Strahinščicu.

Još jedna znamenitost koju treba spomenuti na crkvenom platou Sv. Vida je velika pečenjara s moralnom porukom.

...druženja u zdravom domoljubnom duhu, kakva se ovdje odvijaju, nesumnjivo su i boguugodna. Međutim nije sigurno koliko je miris pečenja po volji Sv. Vidu... s obzirom da su njega Rimljani bacili u vrelo ulje... :-S

kameni sudoper

Ali najznačajnije je bilo nešto što sam uslikao na povratku!





Željezna "lesa" sa slikarijama životinja! Kad sam to vidio odmah sam se sjetio kad sam na proljeće 2018. (u travnju) bio na posljednjoj pripremnoj šetnji prije Camina. Bila je to šetnja po sjevernim krajevima Ivanščice - Jedan dan na Sjeveru) kad sam pronašao kuću sa letećim jelenima!! A ovdje su sada bili psi jazavčari, konj, mačka i koza? (iako više vuče na jelena) te skroz desno kokoš reklo bi se. Već samo radi toga isplatila se ekskurzija na Strogaču!

Na kraju tu je i moj vjerni biciklinek, a pored leži i vjerni ruksak, onaj isti kojeg mi je nedavno zamalo oduzeo jaguarundi kod belečkog planinarskog doma (o čemu možete čitati više u nastavku: jaguarundi brundi)

Na povratku sam izabrao rutu na sjever pa preko Mihovljana. Sjeverna padina Strogače je jako strma tako da na jednom strašno dugom spustu sam odlučio sići s bicikla da ne spržim kočince. To nisam očekivao da ću doživjeti na ovakvom ipak relativno skromnom brdašcu, a to je i jest najbolji pokazatelj velike raznolikosti ovih tajnovitih terena centralnog Zagorja, iza sljedećeg zavoja već skriva se neki novi svijet.


- 23:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.01.2019.

jaguarundi brundi

Početkom ove godine, prije negoli su veliki snijezi sve blokirali, bio sam malo u šetnji.








Belecgrad- prvi put se spominje 1334. kad ga je grof Seneck morao predati Gissingovcima. Kao i ostale gradine na južnom obronku Ivanščice promijenio je niz vlasnika. U 16. st. vlasništvo je Ivana Turocija 1643. Tome Mikulića , a zatim grofova Erdody , a poslije njih još je nekoliko puta mijenjao vlasnike.
Sačuvano je još dosta njegovih ostataka koji strše na vrhu čunjastog brijega. Tlocrt grada imao je povinut oblik jer se graditelj prilagodio terenu. Ulazilo se kroz vrata koja su bila zaštićena velikim bastionom protiv artiljerije, što je kasnija dogradnja, a stanovalo se u suprotnom dijelu. Još 30-ih godina (20.st.) mogli su se u zidovima vidjeti ostaci gotskih prozora. Dvorište je s jedne strane bilo zaštićeno zidovima, a s druge zgradama.

-iz knjige "Planine Hrvatske" dr. Željko Poljak


Međutim ovo je samo u najkraćim crtama o Belecgradu. Koga zanima opširnija povijest i arhitektura te gradine može skinuti sljedeći fajl i sigurno neće požaliti!:
http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-56-2004-01-06.pdf


Na suprotnoj strani doline je vrh Mindžalovec, tamo idem u stvari.

Kad sam se s Belecgrada spustio u dolinu potoka Brane primjetio sam da tamo švrlja nekakav mali vuk. Možda jedan od onih koji su preplivali Savu, umah sam pomislio.

Desno na slici vijuga potok Brana, lijevo švrlja mali vuk.

Ako redovno pratimo, kao što neki od nas prate, listu zabilježenih vučjih napada na ljude u svijetu, opet nećemo nikad biti do kraja sigurni da li ćemo i kada točno i sami biti uknjiženi tamo...

Ali pokazalo se izbliza da to je zapravo križanac vuka i jaguarundija. Takve borbene zvijeri uzgajali su još drevni Asteci za potrebe svojih ratnih pohoda.

Ovdje je odmah preuzeo moj hodački štap čim sam ga odložio na klupu.

Onda je preuzeo i moj navigacijski tablet i učinio s njime ovaj selfi.
Ali sve smo nekako ipak izgladili bez daljnje eskalacije što je sreća zaista jer ostao mi je bio još samo ruksak (a u ruksaku sendvič!)



Planinarski dom Belecgrad, smješten ovdje podno gradine u dolini potočića Brana. Nikad mi nije sjeo nekako ovaj planinarski dom. Da li je baš bio jako potreban? Koja je poanta bilokakvih objekata u ovim našim malecnim planinama, ako znamo da jedino što se može dogoditi jest da se počnu koristiti kao dernečišta? I ovdje sad je bilo u tijeku zasigurno čišćenje objekta nakon dočeka Nove godine. Ne znam nisam išao unutra ali čuo sam da je netko otvarao vrata dok sam ja kod klupe pričao s jaguarundijem.
Spomenut ću i što nedavno vidjeh na vrhu Ivanšćice, jedne subotnje večeri, gore u Pasarićevom domu se naguralo toliko entuzijasta za kobase i kuhano vino da nije među njih stala više niti igla. Da to nisam onda vidio nikada ne bi povjerovao!

Umjesto takvih ugostiteljskih objekata više smisla imala bi serija malih strateški razmještenih skloništa koja bi mogla poslužiti putniku da se skloni od nevremena ili da jednostavno ima gdje prenoćiti na višednevnoj hodnji preko planine, da ne mora nositi šator...

Ovdje je najbolje vidljiva sva dramatičnost pozicije Belecgrada gore "na vrhu čunjastog brijega". Možda je jedina prava smislena svrha ovog planinarskog doma ostvarena time što omogućava ovakvu scenu usporedbe s gradinom nad svojim krovom?

Do vrha Mindžalovca strmo ali ne predugo.
Nije to previsok vrh sa svojih 659m ali tu sam došao najviše zato da izvidim mogućnosti dosezanja ovim smjerom nekih još neosvojenih sedamstotinaša na srednjem istoku Ivanščice. Mislim naravno u prvom redu na Gradinovec, Mrzljak i Trpnjak... pa i na Malu Ivanščicu. Izviđenim sam bio zadovoljan, a kad ću na Veliku Turneju po tim vrhovima sedamstotinašima, ne zna se.

Odozgo pogled sa suprotne strane na Belecgrad i dolinu Brane,

tu se u sredini slike nazire i krov planinarskog doma.

pa ručak mali sendvič i Sprite iz limenke i onda povratak dolje pa gore.
U prolazu kraj planinarskog doma jaguarundi se priključio šetnji i pratio me dobrim dijelom na usponu natrag prema Belecgradu, a onda se vratio dolje do planinarskog doma čekati svoga astečkog gazdu.


Još putem malo sam zastao i razgledao "lovačko sklonište"- isto jedan primjer besmislene velegradnje u planini...

Eto, još su iza u šumi sklepali nekakvu šupu od dasaka, a samo ta šupa bi im bila sasvim dovoljno "sklonište".


U ovakvoj betonskoj utvrdi čovjek se zaista može na sigurno skloniti od nasrtaja pobješnjelih zombificiranih polarnih medvjeda i amurskih tigrova, ali s praktične strane lovcima je mogla poslužiti za njihove potrebe i vrijeme koje provedu ovdje nekakva obična drvena koliba od nekih starih planjki... ali ne radi se o tome, nego vjerojatnije pitanje je prestiža i postavljanja strateških objekata blizu granica susjednih lovačkih društava :-))

Ali što je je, dobar im je ovaj stol s klupom tu sam se lijepo odmorio ;-)

Oznake: jaguarundi, brundi, Belecgrad

- 21:29 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 26.12.2018.

Dokončanje Zapada II.dio (I. dio u smjeru vremena)





Unatrag kroz vrijeme ka Zapadu. Neki vidici otvaraju se na Sjever preko Bednje pa do Ravne gore. Tu negjde dolje je dakle bednjanski kraj, onaj u kojem govore neobičnim dijalektom koji nitko osim njih ne razumije. A taj bednjanski dijalekt jest de facto i zaključno jedini pravi i izvorni ostatak primordijalnog hrvatskog jezika, nezatrovan ideološkim primjesama gajevštine i štokavštine i ostalih điđa-miđa :-PPP No nećemo sad o politici i teorijama zavjera jer bi nas to moglo odvesti predaleko odakle će nam onda biti preteško vratiti se ;-))




Tu na bezimenom vrhu prevaljeni je geodetski stupić. Znam da dalje na zapadu ima isto takav na vrhu Veliko Kalce, najvišem vrhu Zapadne Ivanščice, a taj je bilo još 2008. godine u uspravnom stanju. Na taj način valjda je razgraničen Ćukovski teritorij od Ćukovskoga. Ručak dvije naranče, konzerva sardine s povrćem, čaj od divlje jabuke iz termosice, malo kruha.

vrh na lijevoj strani slike je spomenuto Veliko Kalce.

Livada Starčevina, najzapadnija i najmisterioznija od livada Zapadne Ivanščice, no nije puno ostalo od nje, danas je to prorašten proplanak koji će za nekih 15-20 godina biti nerazlučljiv od okolne šume.
Onaj strmi brijeg u pozadini su Košenine. Srna na putu je bila tamo iza Košenina. Ili točnije rečeno bit će tamo.

Ovdje stojim sad prvi put nakon 2001. godine... kako to uopće pojmiti?

Dok sam tako malo vrludao kroz gustiš pokušavajući se prisjetiti tih davnih dana dolje iz sjeverne lepoglavske nizine neprestano se pojačavalo štropotanje helikoptera. Pojačavalo se sve više jekom od strmih padina Košenina. I onda je napokon prostrujao bučni veliki helikopter preko planine prema jugu. Zasigurno traže odbjeglog robijaša, pomislio sam logičnim slijedom misli... a tako je i bilo...

... uskoro sam ga i sreo. Mrzovoljan neki čovječuljak, ponešto egzaltiran, ali me je zaintrigirao nekim temama. Veli da nepravedno je osuđen na život u svijetu, kazna je doživotna i što sad mu preostaje?
Rekoh, stari moj, ti nemaš što izgubiti, bježi i neka ti je sa srećom. Još sam mu dao dvije divlje jabuke za put. Neobičan susret nakon kojega sam ostao zamišljen pa i zericu grintav tijekom ostatka šetnje Zapadom. A to je ono baš što su "neki", (ne imenujmo), bili dobro primijetili u komentarima pod nastavkom Prvim/Drugim, (zavisi kako se već gleda, s koje strane se ide)



Ali zato u trenutcima prije toga sve je bilo (možda) opuštenije,

recimo našao sam najveću koncentraciju divljih jabuka ikada! Ovaj dio planine obiluje divljim jabukama i to je velika stvar. One su inače rijetkost.

"Najdivljije" su ove sitne žute jabučice (baš od takvih je i čaj koji nosim u termosici). Također postoje i krupnije crvenkaste s prugama, izgledom slične sorti "bobovac" ali su sitnije i sasvim divljeg okusa.

Ne vidi se sad bogznašto ali to su ove! Njih sam otresao štapom i hvatao ih drugom rukom. Puno sam ih spremio u ruksak, a kako smo vidjeli dvije sam kasnije udijelio poštenom lopovu.

Prolazim pored nekih neočekivanih kukuruzišta, lovci iako ih često kritiziram zaista su veliki entuzijasti kad su u ovako zabačenom dijelu planine potrudili se napraviti kukuruzište. Treba se ugledati na svaki entuzijazam iako se s konkretnom motivacijom iza njega možda nećemo uvijek složiti.



A ovo su Žrvice, po ničemu značajan vršić (vršuljak?) Ali meni će ostati u pamćenju jer sam ga osvojio sljedeći "stazu" po gps-u po takvoj strmini da sam se na trenutke osjećao kao Jon Krakauer kad je penjao na Vražji palac :-D

I ostalo je onda samo prema jutru toga dana:

Uvijek nešto ima još dalje na Zapadu- Strahinščica i njezina "piramida" zvana Šekolje, koju je prvi opazio svojevremeno @VladKrvoglad (pozdrav njemu na zimskim praznicima!)



Sve što smo do sad vidjeli poslije se događalo s one strane ovih brega (ova rečenica ispravna je kronološki)

Linija dana se ocrtava

Dok je u sjeni još smrznuto

Na kraju dođe se na početak, praskozorje, dolje u nizini ljudi već titraju, trzaju potkurjeni svojim famoznim svetokultovskim i svetodogmatskim "potrebama" i "nužnostima", svjetlucaju i kljucaju... fluktuiraju- kuhaju od zarana jutra komp(l)ot od nenaravnih sastojaka, kojeg bljutav okus će uvečer malo nešto kuditi, da bi do sljedećeg jutra zaboravili i s neumanjenom vjernošću prokušanoj recepturi prionuli nanovo.

Zaista sam sretan što barem toga jutra mogao okrenuti svoj pogled i usmjeriti korak na drugu stranu, kušati nešto svježe tj. nereciklirano, nefiltrirano. To i jest "okus" hodočašća.



Kako god bila je to posljednja u nizu tzv. pripremnih megašetnji. Tko se sjeća "megašetnje" su bile niz intenzivnih hodnji po gori Ivanščici koje sam počeo još lanjskog ljeta
kao pripreme za Camino, a finalna megašetnja trebala je biti tzv. Lost in the Wild. Stjecajem okolnosti Camino sam otšetao, a da Lost in the Wild nisam!
I sad je Lost in the Wild "unaprijeđen" iz statusa "megašetnje" u samostojeći Projekt- Cilj sa svrhom u sebi samom. Project: Lost in the Wild.
Hoće li Project biti zaista završni čin ove groteskno-igrokazne 2018. godine?
Na kraju da parafraziram malo Ch. McCandlessa: ako se ovaj pothvat pokaže fatalnim i više se ne čujemo znajte da mi je bilo drago upoznati vas i pamtim samo lijepe stvari!



- 23:51 - Komentari (37) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.12.2018.

Dokončanje Zapada I. dio

Segmenti ove istinite priče idu unatrag (u značenju od kraja prema početku ili kronološki gledano od trenutka bližeg sadašnjosti prema udaljenijem).
Iako unutar pojedinačnih segmenata (istinite) priče smičci vremena idu u konvencionalnom smjeru (unaprijed) jer bi inače stvarno bilo glupo i nerazumljivo.
Ako to ne možete shvatiti ili osjećate da bi vam pokušaji shvaćanja mogli oduzeti previše energije možete na vrijeme odustati.

Našao sam jednog lijepog dana prije snijega u šumi nekakv tuljac...

pa reče da "opasni eksploziv"... da "zovi policiju"... cmrlji drlji... čuć-bljuć... a to sve je samo razdražilo moju maštu i radoznalost.

...pa sam nataknuto tuljac na štap, ali ništa nije bilo unutra.

Nema nikakve opasnosti u tome...







...ništa se ne može dogoditi nama koji često hodamo hodočasničkim putevima. Jer smo pod zaštitom Dharmapala.
Iako, nikad se ne zna zapravo i na kraju krajeva- "još ćemo vidjeti" (kako reče Carl McCunn par tjedana prije negoli se upucao u glavu.)



ovdje na zapadu Ivanščice nalazi se njen najniži prijevoj preko kojeg su se u davna vremena prebacivali hodočasnici pješaci na putu prema marijanskim svetištima na jugu ili na sjeveru već tko je kamo išao.



Novcem EU postavljene su te neke table prije ima već nekih 6-7 godina s namjerom da se to valjda opet popularizira. No table su u međuvremenu propale, a hodočasnici su ostali vjerni svojim autobusima i automobilima.

Možda je i bolje tako jer upravo tu ispod samog prijevoja iz lovačke čeke mogli bi hodočasnici lako biti odstrijeljeni u jutarnjem sumraku, od strane tih veselih ljubitelja prirode, pušaka i alkohola.


Zamalo sam ugazio na srnu. Žalosna scena. Zasigurno isto jedna žrtva lovno-krivolovne klike, ali nisu ju pronašli pa su truplo preuzeli strvinari kao što su divlje svinje ili lisice (također i čagljevi su stigli u Zagorje tijekom nekoliko zadnjih godina). Tako je to u prirodi. Vukovi također kucaju na vrata, neki su navodno već preplivali Savu.

Logičnim slijedom mi se javilo pitanje, neće li i netko od nas možda jednom i sam biti tako pronađen napola reapsorbiran...


Misterijsko stablo.

Oznake: cmrlji-drlji čuć-bljuć

- 22:39 - Komentari (80) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.12.2018.














Normani su se vratili... još 28.11.
Kuriozitet: da li ste ikad primjetili koliko su zapravo Helga i Torvi slične, ja nisam ali kad sam saznao da su te uloge odigrale dvije sestre (kćeri producenta serije Micheala Hirsta) rekoh, pa da, kako nisam skužio da praktički su iste... i tako.
No još davno sam rekao da bi mi na blogu trebali imati poseban fan blog za poklonike Vikinga, ali to se nije nažalost ostvarilo, jer tko ima vremena još i za to :-(
Ali da se u svakom slučaju radi o najboljoj seriji u povijesti televizije koju će teško išta ikada više nadmašti oko toga se, iskreno se nadam, možemo svi složiti.

A malo da se podsjetimo i dobrog staroga kralja Ragnara i Eckberta, bretwalde:




- 21:42 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.08.2018.

Lijepa i duga etapa puta

Lijepo je bilo napustiti Santiago...
Taj osjećaj da se još ipak ima kamo ići, makar još jadnih 120-ak km je bio izuzetno dobar osjećaj. Toga jutra sam jurio jer me jučerašnja jednodnevna pauza jako okrijepila.
Gradovi su urbana mjesta, valjda po definiciji... a urbano znači puno ljudi na kupu (pretpostavljam), trebalo je stoga "Santiago" posjetiti onda kad kad ga još nije bilo, kad je tek Sv. Pelayo pronašao Sv. Iaga gdje počiva u polju pod mističnom svjetlošću u noći. Samo direktni uvidi, nikakve posredničke pričice s 1000 godina zakašnjenja!
S time na pameti jasno mi je da nema alternative nego podružiti se s pustinjakom Pelayom u njegovom vremenu i doznati iz prve ruka što je bilo i kako, pa usporediti onda to s kasnije nakalemljenim mitovima. A to sam ja i kanio učiniti čim ne bi imao pametnijeg posla...
Kalkulirao sam o tome kako bi bilo doploviti s Vikinzima u Galiciju krajem 8 st. i kroz petnaestak godina pratiti pustinjaka Pelaya u svim njegovim dnevnim aktivnostima sve do 814. godine i misterijskog otkrića groba Sv. Jakova... no taj plan kako se ispostavilo da ima jednu manu, naime Vikinzi su počeli posjete Galiciji tek sredinom 9. stoljeća s prvim ozbiljnim zabilježenim pohodom 844. godine. (Što ne mora značiti da nisu navraćali i ranije ali treba potrefiti i ukrcati se na pravi brod)

Ipak međutim postoje i druge intrige koje se poklapaju s vikinškim pohodom iz 844. tako da ću još vidjeti. Recimo legenda koja se tiče (u pretprošlom postu spominjanih) Britona. To su bili romanizirani pokršteni Kelti- izbjeglice pred germanskim osvajanjem Britanije (5-6st) koji su se skrasili na sjeveru Galicije (vidjeti kartu) i tu su stoljećima održavali svoju autonomiju, crkvene kronike pouzdano bilježe povijest te britonske kolonije. Pa kaže legenda da je neki britonski biskup na dolazak Vikinga uspeo se na brdo i uputio zaziv nebesima za spas. Na taj zaziv podigla se velika oluja koja je rasturila vikinšku ekspedicijsku flotilu koja je bila najbliže tome mjestu, samo jedan brod je preživio koji je onda upozorio ostatak flote da zaobilaze tu obalu... i tako dalje i tako bliže...

Dosta rano ujutro pa još nema prave proštenjarske vreve na trgu ispred katedrale Sv. Jakova. Možda je mirnije i zato jer je ponedjeljak, kako sam stigao u Santiago baš u subotu i proveo tamo nedjelju može biti da mi je baš zato bio nekako jako proštenjarski štimung, previše vrevovito za moj ukus.

Da, to je onaj ulaz u katedralu kroz koji na filmu Put ulazi Tom (M. Sheen) i ostali iz ekipe. No na taj ulaz još za sada nećete moći ući jer je još zatvoren zbog obnove. Čuo sam da je još lani čitavo pročelje je bilo pod skelama. Sad se ulazi se sa manjega trga s druge strane (o tome više neki drugi put kad bude post baš o Santiagu).



Još je ljepše onda na izlasku iz grada bilo pronaći miljokaz i vidjeti kamo se sve može stići.



Normalan (prirodni) čovjek se (prirodno) osjeća najbolje kad grad(ove) ostavlja za sobom, ma kakvi god sveti gradovi bili... I tornjevi katedrale su nekako mističniji iz daljine nego s trga.

Usput budi rečeno etapa od Santiaga prema Negreiri sadrži i dosta intenzivan 3,5 kilometarski uspon kroz šumu.


Ovo je Ponte Maceira Vella u selu Ames-Negreira


Kako god se zvala rijeka koja teče ispod Ponte Maceira Vella to je ta.

A ovo je Pazo do Coton u Negreiri...


...i dama sa psetancem... samo što umjesto psetanc(et)a je bila ovaj put s vrećicom :-S

Negdje u to vrijeme sam bio malo zasjeo na klupici u parku i popio Amstel radler i neki još gablec je pao, jedini toga dana.






Gore iznad grada Negreire lakše se diše, a tu je osim ove crkvice bilo i nešto od onih kuružnjaka koje ste već mogli vidjeti u prošlom nastavku, pa sad neću ih stavljati ponovno.

Evo jednoga novog kom se krov nazire.

I jedan konjic se tu prešetava među smokvama i ostalim, zovimo ga Pegasus.

I tako što reći još, očekivao sam da će taj prvi dan na etapi od Santiaga prema oceanu biti ležerno rutinerski ali ispala je najjača etapa čitave hodnje- 42.5km
Plan je bio da ću dosegnuti selo Vilaserio i tamo "odsjesti" u općinskom alberg(o)u (zahvaljujući @Copernici više ne smijem reći jednostavno u albergi :-()
Taj albergo je bio naveden kao "donativo" što znači da nema fiksnu cijenu nego korisnik donira prema vlastitoj savjesti. Smješten niz cestu nekih 2km iza Vilaseria, tako da sam samo prošao kroz to selo i otfrknuo podsmješljivo na bezjake koji su već tamo sjedili za slolovima u dvorištu skupe privatne alberge (sori Copernica ja više neću to zvati albergo, nije prirodno i šlus :-P) i ispijali svoje popodnevne pive i lizali sladolede... a počele su vrućine baš.

Ali kad sam dosegnuo napokon vilaserijsku albergu onu cca 2km van sela to je bilo vrlo neobično mjesto. Kuća je djelovala zapušteno i dvorište je bilo dosta zaraslo u korov.
Unutra nije bilo "domaćina" koji udara žig u peregrinoski pasoš, a u prizemlju nije bilo kreveta nego neke strunjače po podu, nije bilo vode iako su postojale kupaonice i wc. Na katu isto tako, s tim da gore su bile osim strunjača i sobe s krevetima ali jastuci su bili pljesnivi. Nažalost ta alberga je bila u ponešto derutnom stanju, najveći problem je bilo to što nije bilo vode, a ja sam namjeravao nešto kuhati na svome kuhalu, čaj, juhu, a svoje zalihe sam potrošio putem.
Međutim alberga nije bila nenastanjena, unutra su se već smjestili u prizemlju Korejci koje sam viđao putem već nekoliko dana, a i u Santiagu smo bili u istoj albergi. To je bila očigledno jedna obitelj, mlada majka sa dvojicom sinova. Već sam u danima prije promatrajući ih formirao stanovište da se tu radi o nekakvom azijsko-kršćanskom čeličenju djece. Imali su kao "hodačke štapove" neke neobično debele neobrađene kolce, koje su valjda putem pokupili. A i ta žena djelovala je vrlo autoritativno, tako da mi je bilo malo i žao dječaka koji stupaju pod njenom komandom... (iako zapravo što djeca znaju, oni vjerojatno misle da je to sve neka igra :-S)

Uglavnom nisam bio iznenađen što su se upravo oni tu nastanili, bilo je logično i to je samo potvrdilo moj raniji zaključak. Vidjevši da je tome tako i da ova asketska alberga možda je povoljna za žene i djecu na putu očeličenja, ali za mene to nije bilo ono što sam tražio i dan nije mogao završiti tu. Zato sam nemiran i bez ikakvih zaliha vode nabacio ruksak i izašao van na žarko sunce, prvo po asfaltu, pa preko velikih polja, pa malo šumarcima ne bi li dosegnuo 9km udaljenu Santa Marinu.
Računajući na dobru sreću i na dostupnost vode putem prevario sam se, a kako sam već i prije Vilaseria marširao duže vrijeme bez vode tako je sad već polako situacija postala "delirična".
Konačno već nadomak Santa Marine u nekakvom zaselku naišao sam na kućicu koja je imala pipu na zidu kraj ceste. Tu sam se dobro napojio. U zadnji čas.
Tako okrijepljen lako sam nastavio i uskoro stigao na destinaciju.
U Santa Marini se zaista ukazalo ono što sam tražio, došao sam kamo sam trebao doći toga dana, vrlo precizno. Ali o tome više bude valjda u nekom budućem nastavku.

Santa Marina (čita se zapravo Marinja, to je ono n koje ima val gore), centralni seoski trg.

- 22:20 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2019  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2019 (2)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf