jelenski blog

utorak, 12.02.2019.

Danas bi Christopher J. McCandless slavio 51 rođendan. Najbolje riječi spomena i poštovanja koje mu na današnji dan možemo uputiti, mislim da su to njegove vlastite riječi koje je napisao na medvjeđu lubanju u Magičnom Busu:

Pozdravljam te Fantomski Medvjede, zvijeri u svakome od nas!

I on je sam na kraju postao za mnoge ljude taj Fantomski Medvjed koji je u onome trenu bio njega tako nadahnuo.





- 18:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.02.2019.

Strogača & Sv. Vid (rujan 2018.)

Biciklističku ekskurziju na Strogaču realizirao sam već odavna ali ne znam zašto do sada nisam napravio o tome reportažu za blog. Tek jučer navečer mi se ukazalo da moram to napraviti. Sretna je okolnost pri tome što se moja memorija izoštrava s vremenom- što je neki trenutak dalje u prošlosti vidim u njemu više detalja koje onda mogu zabilježiti.
Bile su tih dana zavladale rujanske vrućine, ali već se i osjećao dolazak jeseni.
Strogača je zatajna visoravan u srcu Zagorja. Ona nije dio Ivanščice. To je zasebna mikroregija, vrlo tajanstvena. Najviši vrh nalazi se na šumovitom povišenom dijelu Strogače i visok je 411m. Sam vrh nisam pohodio jer nije ni dostupan biciklom, radije za cilj sam uzeo crkvicu Sv. Vida smještenu na zapadnom rubu visoravni, na visini 366m.

Kako nije vjerojatno da će itko od vas tražiti put do mikroregije Strogača neću više puno više opisivati njezin razmještaj, dovoljno je reći da ako idete od Bedekovčine na sjever preko Orehovice doći ćete na Strogaču, a dalje na sjever s druge strane u dolini leži Mihovljan.

Visoravni pristupam s istoka. Prva postaja na putu je Benko.



Evo ga, to se ukazuje Benko na brijegu. Uspon je strm i naporan...

...srećom ide se dosta kroz šumsku hladovinu.

I evo me kod Benka.
Benko je narodni naziv za ovu crkvu Sv. Benedikta. Tu mi je bila pauza u hladovini. Iz crkve trešti muzika! Gospođa čistačica si je unutra jako navinula radio. Nedaleko od crkve već su vinogradi i klijeti, tamo stoji traktorić "Tomo Vinković" s prikolicom i neki gospodin zauzet je berbom grožđa koje onda nosi u bačvu na prikolici. Nije to možda divljina kakva bi meni bila više po volji ali je tipični rujanski dan na bregima Zagorja.

Dalje sam pošao malo nizbrdo kroz selo pa oštro uzbrdo gdje sam promašio skretanje i dospio na takvu strminu da sam morao sjahati i gurati bicikl. Stigao sam u neki zaselak gdje me dočakalo jato gusaka. Bijelih i bijelo-sivih. Vrlo velikih, bilo je i najmanje dvoje jačih gusana, vrlo glasnih. Uz prijetnje su me prepratili do kraja ceste. Tamo sam pomoću navigacije vidio da je bolje nekim šumskim putom prepriječiti nego vraćati se nizbrdo. Tako sam i napravio i spojio se opet na pravi put. Guske nažalost nisam uslikao, nisam se sjetio bio sam ljut jer sam promašio skretanje.


Visoravan počinje.
Pogled na sjever prema Strahinščici.

Općenito nisam naročito nešto putem slikao jer nisam puno ni zastajkivao, samo sam još ovdje malo pričekao dok je neka žena cestom vodila ovce, a mislim da sam vidio i koze. Bio je s njima i pastirski pas. Bijeli. Nažalost dok sam se konačno sjetio da ih uslikam već je družina otišla, tu se još netko nazire na kraju ceste, valjda pastirica.
Put je bio vrlo dug, smjenjivao se asfalt i makadam, usponi i spustovi, ali Sv. Vid je čekao zaista tamo gdje je i ucrtan u kartama! Na zapadnom rubu visoravni Strogače.



Sv. Vid.

Moj bic pod kestenom.



Nešto niže ispod platoa crkve je malo seoce od nekoliko kuća. Ali okolina Sv. Vida je vrlo ugodna i tiha.

Tu ima nekakva rustikalna vila.

Uređeni voćnjak

I jedna prevaljena jabuka ali jako rodna... zaista prošle jeseni jabuke su posvuda rekordno urodile! Takva godina.

Pogled na goru Strahinščicu.

Još jedna znamenitost koju treba spomenuti na crkvenom platou Sv. Vida je velika pečenjara s moralnom porukom.

...druženja u zdravom domoljubnom duhu, kakva se ovdje odvijaju, nesumnjivo su i boguugodna. Međutim nije sigurno koliko je miris pečenja po volji Sv. Vidu... s obzirom da su njega Rimljani bacili u vrelo ulje... :-S

kameni sudoper

Ali najznačajnije je bilo nešto što sam uslikao na povratku!





Željezna "lesa" sa slikarijama životinja! Kad sam to vidio odmah sam se sjetio kad sam na proljeće 2018. (u travnju) bio na posljednjoj pripremnoj šetnji prije Camina. Bila je to šetnja po sjevernim krajevima Ivanščice - Jedan dan na Sjeveru) kad sam pronašao kuću sa letećim jelenima!! A ovdje su sada bili psi jazavčari, konj, mačka i koza? (iako više vuče na jelena) te skroz desno kokoš reklo bi se. Već samo radi toga isplatila se ekskurzija na Strogaču!

Na kraju tu je i moj vjerni biciklinek, a pored leži i vjerni ruksak, onaj isti kojeg mi je nedavno zamalo oduzeo jaguarundi kod belečkog planinarskog doma (o čemu možete čitati više u nastavku: jaguarundi brundi)

Na povratku sam izabrao rutu na sjever pa preko Mihovljana. Sjeverna padina Strogače je jako strma tako da na jednom strašno dugom spustu sam odlučio sići s bicikla da ne spržim kočince. To nisam očekivao da ću doživjeti na ovakvom ipak relativno skromnom brdašcu, a to je i jest najbolji pokazatelj velike raznolikosti ovih tajnovitih terena centralnog Zagorja, iza sljedećeg zavoja već skriva se neki novi svijet.


- 23:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.01.2019.

jaguarundi brundi

Početkom ove godine, prije negoli su veliki snijezi sve blokirali, bio sam malo u šetnji.








Belecgrad- prvi put se spominje 1334. kad ga je grof Seneck morao predati Gissingovcima. Kao i ostale gradine na južnom obronku Ivanščice promijenio je niz vlasnika. U 16. st. vlasništvo je Ivana Turocija 1643. Tome Mikulića , a zatim grofova Erdody , a poslije njih još je nekoliko puta mijenjao vlasnike.
Sačuvano je još dosta njegovih ostataka koji strše na vrhu čunjastog brijega. Tlocrt grada imao je povinut oblik jer se graditelj prilagodio terenu. Ulazilo se kroz vrata koja su bila zaštićena velikim bastionom protiv artiljerije, što je kasnija dogradnja, a stanovalo se u suprotnom dijelu. Još 30-ih godina (20.st.) mogli su se u zidovima vidjeti ostaci gotskih prozora. Dvorište je s jedne strane bilo zaštićeno zidovima, a s druge zgradama.

-iz knjige "Planine Hrvatske" dr. Željko Poljak


Međutim ovo je samo u najkraćim crtama o Belecgradu. Koga zanima opširnija povijest i arhitektura te gradine može skinuti sljedeći fajl i sigurno neće požaliti!:
http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-56-2004-01-06.pdf


Na suprotnoj strani doline je vrh Mindžalovec, tamo idem u stvari.

Kad sam se s Belecgrada spustio u dolinu potoka Brane primjetio sam da tamo švrlja nekakav mali vuk. Možda jedan od onih koji su preplivali Savu, umah sam pomislio.

Desno na slici vijuga potok Brana, lijevo švrlja mali vuk.

Ako redovno pratimo, kao što neki od nas prate, listu zabilježenih vučjih napada na ljude u svijetu, opet nećemo nikad biti do kraja sigurni da li ćemo i kada točno i sami biti uknjiženi tamo...

Ali pokazalo se izbliza da to je zapravo križanac vuka i jaguarundija. Takve borbene zvijeri uzgajali su još drevni Asteci za potrebe svojih ratnih pohoda.

Ovdje je odmah preuzeo moj hodački štap čim sam ga odložio na klupu.

Onda je preuzeo i moj navigacijski tablet i učinio s njime ovaj selfi.
Ali sve smo nekako ipak izgladili bez daljnje eskalacije što je sreća zaista jer ostao mi je bio još samo ruksak (a u ruksaku sendvič!)



Planinarski dom Belecgrad, smješten ovdje podno gradine u dolini potočića Brana. Nikad mi nije sjeo nekako ovaj planinarski dom. Da li je baš bio jako potreban? Koja je poanta bilokakvih objekata u ovim našim malecnim planinama, ako znamo da jedino što se može dogoditi jest da se počnu koristiti kao dernečišta? I ovdje sad je bilo u tijeku zasigurno čišćenje objekta nakon dočeka Nove godine. Ne znam nisam išao unutra ali čuo sam da je netko otvarao vrata dok sam ja kod klupe pričao s jaguarundijem.
Spomenut ću i što nedavno vidjeh na vrhu Ivanšćice, jedne subotnje večeri, gore u Pasarićevom domu se naguralo toliko entuzijasta za kobase i kuhano vino da nije među njih stala više niti igla. Da to nisam onda vidio nikada ne bi povjerovao!

Umjesto takvih ugostiteljskih objekata više smisla imala bi serija malih strateški razmještenih skloništa koja bi mogla poslužiti putniku da se skloni od nevremena ili da jednostavno ima gdje prenoćiti na višednevnoj hodnji preko planine, da ne mora nositi šator...

Ovdje je najbolje vidljiva sva dramatičnost pozicije Belecgrada gore "na vrhu čunjastog brijega". Možda je jedina prava smislena svrha ovog planinarskog doma ostvarena time što omogućava ovakvu scenu usporedbe s gradinom nad svojim krovom?

Do vrha Mindžalovca strmo ali ne predugo.
Nije to previsok vrh sa svojih 659m ali tu sam došao najviše zato da izvidim mogućnosti dosezanja ovim smjerom nekih još neosvojenih sedamstotinaša na srednjem istoku Ivanščice. Mislim naravno u prvom redu na Gradinovec, Mrzljak i Trpnjak... pa i na Malu Ivanščicu. Izviđenim sam bio zadovoljan, a kad ću na Veliku Turneju po tim vrhovima sedamstotinašima, ne zna se.

Odozgo pogled sa suprotne strane na Belecgrad i dolinu Brane,

tu se u sredini slike nazire i krov planinarskog doma.

pa ručak mali sendvič i Sprite iz limenke i onda povratak dolje pa gore.
U prolazu kraj planinarskog doma jaguarundi se priključio šetnji i pratio me dobrim dijelom na usponu natrag prema Belecgradu, a onda se vratio dolje do planinarskog doma čekati svoga astečkog gazdu.


Još putem malo sam zastao i razgledao "lovačko sklonište"- isto jedan primjer besmislene velegradnje u planini...

Eto, još su iza u šumi sklepali nekakvu šupu od dasaka, a samo ta šupa bi im bila sasvim dovoljno "sklonište".


U ovakvoj betonskoj utvrdi čovjek se zaista može na sigurno skloniti od nasrtaja pobješnjelih zombificiranih polarnih medvjeda i amurskih tigrova, ali s praktične strane lovcima je mogla poslužiti za njihove potrebe i vrijeme koje provedu ovdje nekakva obična drvena koliba od nekih starih planjki... ali ne radi se o tome, nego vjerojatnije pitanje je prestiža i postavljanja strateških objekata blizu granica susjednih lovačkih društava :-))

Ali što je je, dobar im je ovaj stol s klupom tu sam se lijepo odmorio ;-)

Oznake: jaguarundi, brundi, Belecgrad

- 21:29 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 26.12.2018.

Dokončanje Zapada II.dio (I. dio u smjeru vremena)





Unatrag kroz vrijeme ka Zapadu. Neki vidici otvaraju se na Sjever preko Bednje pa do Ravne gore. Tu negjde dolje je dakle bednjanski kraj, onaj u kojem govore neobičnim dijalektom koji nitko osim njih ne razumije. A taj bednjanski dijalekt jest de facto i zaključno jedini pravi i izvorni ostatak primordijalnog hrvatskog jezika, nezatrovan ideološkim primjesama gajevštine i štokavštine i ostalih điđa-miđa :-PPP No nećemo sad o politici i teorijama zavjera jer bi nas to moglo odvesti predaleko odakle će nam onda biti preteško vratiti se ;-))




Tu na bezimenom vrhu prevaljeni je geodetski stupić. Znam da dalje na zapadu ima isto takav na vrhu Veliko Kalce, najvišem vrhu Zapadne Ivanščice, a taj je bilo još 2008. godine u uspravnom stanju. Na taj način valjda je razgraničen Ćukovski teritorij od Ćukovskoga. Ručak dvije naranče, konzerva sardine s povrćem, čaj od divlje jabuke iz termosice, malo kruha.

vrh na lijevoj strani slike je spomenuto Veliko Kalce.

Livada Starčevina, najzapadnija i najmisterioznija od livada Zapadne Ivanščice, no nije puno ostalo od nje, danas je to prorašten proplanak koji će za nekih 15-20 godina biti nerazlučljiv od okolne šume.
Onaj strmi brijeg u pozadini su Košenine. Srna na putu je bila tamo iza Košenina. Ili točnije rečeno bit će tamo.

Ovdje stojim sad prvi put nakon 2001. godine... kako to uopće pojmiti?

Dok sam tako malo vrludao kroz gustiš pokušavajući se prisjetiti tih davnih dana dolje iz sjeverne lepoglavske nizine neprestano se pojačavalo štropotanje helikoptera. Pojačavalo se sve više jekom od strmih padina Košenina. I onda je napokon prostrujao bučni veliki helikopter preko planine prema jugu. Zasigurno traže odbjeglog robijaša, pomislio sam logičnim slijedom misli... a tako je i bilo...

... uskoro sam ga i sreo. Mrzovoljan neki čovječuljak, ponešto egzaltiran, ali me je zaintrigirao nekim temama. Veli da nepravedno je osuđen na život u svijetu, kazna je doživotna i što sad mu preostaje?
Rekoh, stari moj, ti nemaš što izgubiti, bježi i neka ti je sa srećom. Još sam mu dao dvije divlje jabuke za put. Neobičan susret nakon kojega sam ostao zamišljen pa i zericu grintav tijekom ostatka šetnje Zapadom. A to je ono baš što su "neki", (ne imenujmo), bili dobro primijetili u komentarima pod nastavkom Prvim/Drugim, (zavisi kako se već gleda, s koje strane se ide)



Ali zato u trenutcima prije toga sve je bilo (možda) opuštenije,

recimo našao sam najveću koncentraciju divljih jabuka ikada! Ovaj dio planine obiluje divljim jabukama i to je velika stvar. One su inače rijetkost.

"Najdivljije" su ove sitne žute jabučice (baš od takvih je i čaj koji nosim u termosici). Također postoje i krupnije crvenkaste s prugama, izgledom slične sorti "bobovac" ali su sitnije i sasvim divljeg okusa.

Ne vidi se sad bogznašto ali to su ove! Njih sam otresao štapom i hvatao ih drugom rukom. Puno sam ih spremio u ruksak, a kako smo vidjeli dvije sam kasnije udijelio poštenom lopovu.

Prolazim pored nekih neočekivanih kukuruzišta, lovci iako ih često kritiziram zaista su veliki entuzijasti kad su u ovako zabačenom dijelu planine potrudili se napraviti kukuruzište. Treba se ugledati na svaki entuzijazam iako se s konkretnom motivacijom iza njega možda nećemo uvijek složiti.



A ovo su Žrvice, po ničemu značajan vršić (vršuljak?) Ali meni će ostati u pamćenju jer sam ga osvojio sljedeći "stazu" po gps-u po takvoj strmini da sam se na trenutke osjećao kao Jon Krakauer kad je penjao na Vražji palac :-D

I ostalo je onda samo prema jutru toga dana:

Uvijek nešto ima još dalje na Zapadu- Strahinščica i njezina "piramida" zvana Šekolje, koju je prvi opazio svojevremeno @VladKrvoglad (pozdrav njemu na zimskim praznicima!)



Sve što smo do sad vidjeli poslije se događalo s one strane ovih brega (ova rečenica ispravna je kronološki)

Linija dana se ocrtava

Dok je u sjeni još smrznuto

Na kraju dođe se na početak, praskozorje, dolje u nizini ljudi već titraju, trzaju potkurjeni svojim famoznim svetokultovskim i svetodogmatskim "potrebama" i "nužnostima", svjetlucaju i kljucaju... fluktuiraju- kuhaju od zarana jutra komp(l)ot od nenaravnih sastojaka, kojeg bljutav okus će uvečer malo nešto kuditi, da bi do sljedećeg jutra zaboravili i s neumanjenom vjernošću prokušanoj recepturi prionuli nanovo.

Zaista sam sretan što barem toga jutra mogao okrenuti svoj pogled i usmjeriti korak na drugu stranu, kušati nešto svježe tj. nereciklirano, nefiltrirano. To i jest "okus" hodočašća.



Kako god bila je to posljednja u nizu tzv. pripremnih megašetnji. Tko se sjeća "megašetnje" su bile niz intenzivnih hodnji po gori Ivanščici koje sam počeo još lanjskog ljeta
kao pripreme za Camino, a finalna megašetnja trebala je biti tzv. Lost in the Wild. Stjecajem okolnosti Camino sam otšetao, a da Lost in the Wild nisam!
I sad je Lost in the Wild "unaprijeđen" iz statusa "megašetnje" u samostojeći Projekt- Cilj sa svrhom u sebi samom. Project: Lost in the Wild.
Hoće li Project biti zaista završni čin ove groteskno-igrokazne 2018. godine?
Na kraju da parafraziram malo Ch. McCandlessa: ako se ovaj pothvat pokaže fatalnim i više se ne čujemo znajte da mi je bilo drago upoznati vas i pamtim samo lijepe stvari!



- 23:51 - Komentari (37) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.12.2018.

Dokončanje Zapada I. dio

Segmenti ove istinite priče idu unatrag (u značenju od kraja prema početku ili kronološki gledano od trenutka bližeg sadašnjosti prema udaljenijem).
Iako unutar pojedinačnih segmenata (istinite) priče smičci vremena idu u konvencionalnom smjeru (unaprijed) jer bi inače stvarno bilo glupo i nerazumljivo.
Ako to ne možete shvatiti ili osjećate da bi vam pokušaji shvaćanja mogli oduzeti previše energije možete na vrijeme odustati.

Našao sam jednog lijepog dana prije snijega u šumi nekakv tuljac...

pa reče da "opasni eksploziv"... da "zovi policiju"... cmrlji drlji... čuć-bljuć... a to sve je samo razdražilo moju maštu i radoznalost.

...pa sam nataknuto tuljac na štap, ali ništa nije bilo unutra.

Nema nikakve opasnosti u tome...







...ništa se ne može dogoditi nama koji često hodamo hodočasničkim putevima. Jer smo pod zaštitom Dharmapala.
Iako, nikad se ne zna zapravo i na kraju krajeva- "još ćemo vidjeti" (kako reče Carl McCunn par tjedana prije negoli se upucao u glavu.)



ovdje na zapadu Ivanščice nalazi se njen najniži prijevoj preko kojeg su se u davna vremena prebacivali hodočasnici pješaci na putu prema marijanskim svetištima na jugu ili na sjeveru već tko je kamo išao.



Novcem EU postavljene su te neke table prije ima već nekih 6-7 godina s namjerom da se to valjda opet popularizira. No table su u međuvremenu propale, a hodočasnici su ostali vjerni svojim autobusima i automobilima.

Možda je i bolje tako jer upravo tu ispod samog prijevoja iz lovačke čeke mogli bi hodočasnici lako biti odstrijeljeni u jutarnjem sumraku, od strane tih veselih ljubitelja prirode, pušaka i alkohola.


Zamalo sam ugazio na srnu. Žalosna scena. Zasigurno isto jedna žrtva lovno-krivolovne klike, ali nisu ju pronašli pa su truplo preuzeli strvinari kao što su divlje svinje ili lisice (također i čagljevi su stigli u Zagorje tijekom nekoliko zadnjih godina). Tako je to u prirodi. Vukovi također kucaju na vrata, neki su navodno već preplivali Savu.

Logičnim slijedom mi se javilo pitanje, neće li i netko od nas možda jednom i sam biti tako pronađen napola reapsorbiran...


Misterijsko stablo.

Oznake: cmrlji-drlji čuć-bljuć

- 22:39 - Komentari (80) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.12.2018.














Normani su se vratili... još 28.11.
Kuriozitet: da li ste ikad primjetili koliko su zapravo Helga i Torvi slične, ja nisam ali kad sam saznao da su te uloge odigrale dvije sestre (kćeri producenta serije Micheala Hirsta) rekoh, pa da, kako nisam skužio da praktički su iste... i tako.
No još davno sam rekao da bi mi na blogu trebali imati poseban fan blog za poklonike Vikinga, ali to se nije nažalost ostvarilo, jer tko ima vremena još i za to :-(
Ali da se u svakom slučaju radi o najboljoj seriji u povijesti televizije koju će teško išta ikada više nadmašti oko toga se, iskreno se nadam, možemo svi složiti.

A malo da se podsjetimo i dobrog staroga kralja Ragnara i Eckberta, bretwalde:




- 21:42 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.08.2018.

Lijepa i duga etapa puta

Lijepo je bilo napustiti Santiago...
Taj osjećaj da se još ipak ima kamo ići, makar još jadnih 120-ak km je bio izuzetno dobar osjećaj. Toga jutra sam jurio jer me jučerašnja jednodnevna pauza jako okrijepila.
Gradovi su urbana mjesta, valjda po definiciji... a urbano znači puno ljudi na kupu (pretpostavljam), trebalo je stoga "Santiago" posjetiti onda kad kad ga još nije bilo, kad je tek Sv. Pelayo pronašao Sv. Iaga gdje počiva u polju pod mističnom svjetlošću u noći. Samo direktni uvidi, nikakve posredničke pričice s 1000 godina zakašnjenja!
S time na pameti jasno mi je da nema alternative nego podružiti se s pustinjakom Pelayom u njegovom vremenu i doznati iz prve ruka što je bilo i kako, pa usporediti onda to s kasnije nakalemljenim mitovima. A to sam ja i kanio učiniti čim ne bi imao pametnijeg posla...
Kalkulirao sam o tome kako bi bilo doploviti s Vikinzima u Galiciju krajem 8 st. i kroz petnaestak godina pratiti pustinjaka Pelaya u svim njegovim dnevnim aktivnostima sve do 814. godine i misterijskog otkrića groba Sv. Jakova... no taj plan kako se ispostavilo da ima jednu manu, naime Vikinzi su počeli posjete Galiciji tek sredinom 9. stoljeća s prvim ozbiljnim zabilježenim pohodom 844. godine. (Što ne mora značiti da nisu navraćali i ranije ali treba potrefiti i ukrcati se na pravi brod)

Ipak međutim postoje i druge intrige koje se poklapaju s vikinškim pohodom iz 844. tako da ću još vidjeti. Recimo legenda koja se tiče (u pretprošlom postu spominjanih) Britona. To su bili romanizirani pokršteni Kelti- izbjeglice pred germanskim osvajanjem Britanije (5-6st) koji su se skrasili na sjeveru Galicije (vidjeti kartu) i tu su stoljećima održavali svoju autonomiju, crkvene kronike pouzdano bilježe povijest te britonske kolonije. Pa kaže legenda da je neki britonski biskup na dolazak Vikinga uspeo se na brdo i uputio zaziv nebesima za spas. Na taj zaziv podigla se velika oluja koja je rasturila vikinšku ekspedicijsku flotilu koja je bila najbliže tome mjestu, samo jedan brod je preživio koji je onda upozorio ostatak flote da zaobilaze tu obalu... i tako dalje i tako bliže...

Dosta rano ujutro pa još nema prave proštenjarske vreve na trgu ispred katedrale Sv. Jakova. Možda je mirnije i zato jer je ponedjeljak, kako sam stigao u Santiago baš u subotu i proveo tamo nedjelju može biti da mi je baš zato bio nekako jako proštenjarski štimung, previše vrevovito za moj ukus.

Da, to je onaj ulaz u katedralu kroz koji na filmu Put ulazi Tom (M. Sheen) i ostali iz ekipe. No na taj ulaz još za sada nećete moći ući jer je još zatvoren zbog obnove. Čuo sam da je još lani čitavo pročelje je bilo pod skelama. Sad se ulazi se sa manjega trga s druge strane (o tome više neki drugi put kad bude post baš o Santiagu).



Još je ljepše onda na izlasku iz grada bilo pronaći miljokaz i vidjeti kamo se sve može stići.



Normalan (prirodni) čovjek se (prirodno) osjeća najbolje kad grad(ove) ostavlja za sobom, ma kakvi god sveti gradovi bili... I tornjevi katedrale su nekako mističniji iz daljine nego s trga.

Usput budi rečeno etapa od Santiaga prema Negreiri sadrži i dosta intenzivan 3,5 kilometarski uspon kroz šumu.


Ovo je Ponte Maceira Vella u selu Ames-Negreira


Kako god se zvala rijeka koja teče ispod Ponte Maceira Vella to je ta.

A ovo je Pazo do Coton u Negreiri...


...i dama sa psetancem... samo što umjesto psetanc(et)a je bila ovaj put s vrećicom :-S

Negdje u to vrijeme sam bio malo zasjeo na klupici u parku i popio Amstel radler i neki još gablec je pao, jedini toga dana.






Gore iznad grada Negreire lakše se diše, a tu je osim ove crkvice bilo i nešto od onih kuružnjaka koje ste već mogli vidjeti u prošlom nastavku, pa sad neću ih stavljati ponovno.

Evo jednoga novog kom se krov nazire.

I jedan konjic se tu prešetava među smokvama i ostalim, zovimo ga Pegasus.

I tako što reći još, očekivao sam da će taj prvi dan na etapi od Santiaga prema oceanu biti ležerno rutinerski ali ispala je najjača etapa čitave hodnje- 42.5km
Plan je bio da ću dosegnuti selo Vilaserio i tamo "odsjesti" u općinskom alberg(o)u (zahvaljujući @Copernici više ne smijem reći jednostavno u albergi :-()
Taj albergo je bio naveden kao "donativo" što znači da nema fiksnu cijenu nego korisnik donira prema vlastitoj savjesti. Smješten niz cestu nekih 2km iza Vilaseria, tako da sam samo prošao kroz to selo i otfrknuo podsmješljivo na bezjake koji su već tamo sjedili za slolovima u dvorištu skupe privatne alberge (sori Copernica ja više neću to zvati albergo, nije prirodno i šlus :-P) i ispijali svoje popodnevne pive i lizali sladolede... a počele su vrućine baš.

Ali kad sam dosegnuo napokon vilaserijsku albergu onu cca 2km van sela to je bilo vrlo neobično mjesto. Kuća je djelovala zapušteno i dvorište je bilo dosta zaraslo u korov.
Unutra nije bilo "domaćina" koji udara žig u peregrinoski pasoš, a u prizemlju nije bilo kreveta nego neke strunjače po podu, nije bilo vode iako su postojale kupaonice i wc. Na katu isto tako, s tim da gore su bile osim strunjača i sobe s krevetima ali jastuci su bili pljesnivi. Nažalost ta alberga je bila u ponešto derutnom stanju, najveći problem je bilo to što nije bilo vode, a ja sam namjeravao nešto kuhati na svome kuhalu, čaj, juhu, a svoje zalihe sam potrošio putem.
Međutim alberga nije bila nenastanjena, unutra su se već smjestili u prizemlju Korejci koje sam viđao putem već nekoliko dana, a i u Santiagu smo bili u istoj albergi. To je bila očigledno jedna obitelj, mlada majka sa dvojicom sinova. Već sam u danima prije promatrajući ih formirao stanovište da se tu radi o nekakvom azijsko-kršćanskom čeličenju djece. Imali su kao "hodačke štapove" neke neobično debele neobrađene kolce, koje su valjda putem pokupili. A i ta žena djelovala je vrlo autoritativno, tako da mi je bilo malo i žao dječaka koji stupaju pod njenom komandom... (iako zapravo što djeca znaju, oni vjerojatno misle da je to sve neka igra :-S)

Uglavnom nisam bio iznenađen što su se upravo oni tu nastanili, bilo je logično i to je samo potvrdilo moj raniji zaključak. Vidjevši da je tome tako i da ova asketska alberga možda je povoljna za žene i djecu na putu očeličenja, ali za mene to nije bilo ono što sam tražio i dan nije mogao završiti tu. Zato sam nemiran i bez ikakvih zaliha vode nabacio ruksak i izašao van na žarko sunce, prvo po asfaltu, pa preko velikih polja, pa malo šumarcima ne bi li dosegnuo 9km udaljenu Santa Marinu.
Računajući na dobru sreću i na dostupnost vode putem prevario sam se, a kako sam već i prije Vilaseria marširao duže vrijeme bez vode tako je sad već polako situacija postala "delirična".
Konačno već nadomak Santa Marine u nekakvom zaselku naišao sam na kućicu koja je imala pipu na zidu kraj ceste. Tu sam se dobro napojio. U zadnji čas.
Tako okrijepljen lako sam nastavio i uskoro stigao na destinaciju.
U Santa Marini se zaista ukazalo ono što sam tražio, došao sam kamo sam trebao doći toga dana, vrlo precizno. Ali o tome više bude valjda u nekom budućem nastavku.

Santa Marina (čita se zapravo Marinja, to je ono n koje ima val gore), centralni seoski trg.

- 22:20 - Komentari (29) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.08.2018.

O kuružnjacima

Kao što sam najavio u prethodnome postu jedna od važnijih tema je ona o kuružnjacima koje sam vidio u Galiciji.
Njihova masivna kamena građa me jako impresionirala.

Uobičajen naziv za te kuružnjake na sjeverozapadu Španjolske je horreo, a u Galiciji se koristi dosta i termin paneira.
(očekujem i da me barem netko u komentarima upozori da se književno hrvatski pravilno veli kukuružnjak ;-)

Intenzivno sam ih počeo slikavati tek na etapi od Santiaga prema Fisterri/Finisterreu.

U ovoj reportaži donosim sve sličice kuružnjaka koje sam napravio bez suvišnih komentara.

Ima i onih koji nisu sasvim od kamena nego imaju drvene stranice



Neki su i skroz drveni osim nosivih stupova i crijepa.

Važan dio svakog kuružnjaka je obod, koji ima funkciju sprečavanja ulaska miševa u samo spremište.

Ovo je jedan od najvećih.



Imamo primjere dakle da svaki pojedinačni nosivi stup ima svoj kružni antimišji obod...

kao i na ovom modernom izdanju





Ovakovi čisto od kamena i na gljivastim stupovima su moji favoriti.








Ali imamo i primjere da je obod izveden uokolo čitave osnove kuružnjaka.

Čudovita su to zdanja i zaista jedna dragocjena kultura baština na koju svakako svratite pažnju dok budete hodali tim krajevima.
Žao mi je što se ni jednom nisam potrudio ući unutra.


Kod ovoga kuružnjaka bila je na uzici privezana ova ovca. Kad sam zastao i počeo uslikavati ovca se nekoliko puta oglasila vrlo sumnjivim glasanjem, kao da pokušava lajati.
To me na prvu zabrinulo pa sam se hitro udaljio, da se taj vrag još ne otme s uzice i počne me naganjati... no kasnije kad sam se ohladio više nisam uopće bio siguran da li se taj slučaj zapravo zbio ili mi je to sunce udarilo u glavu jer tih zadnjih nekoliko dana hodnje počelo je tuči onako zvjerski.
Pitam se kako li je ljudima koji sada hodaju, a sigurno mnogi hodaju i sada. Mislim da je to mučenje i neusporedivo bolje je uz dobar "rain gear" hodati u kišnoj sezoni negoli usred ljeta kad "tempereture postanu delirične" (da citiram McCandelssov dnevnik u kojem piše o svom pokušaju da obiđe nevadsko jezero Mead u mjesecu srpnju, ako se dobro sjećam).

Slatko sanjajte i čuvajte se toplinskog udara.

- 00:22 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 25.07.2018.

Virxe da Barca

Interesantan je taj galjegoski jezik. Blizak portugalskom i puno sličniji mu nego španjolskom jeziku. Zato sam i ispočetka mislio da je ima u Galiciji jako puno Portugalaca turista i da pričaju portugalski, a poslje mi se razjasnilo da su to cijelo vrijeme lokalci pričali na svom gallego jeziku. Ono što ćete zasigurno prvo primjetiti kad iz Kastilje zakoračite u Galiciju da crkva više se ne naziva iglesia nego igrexa, virgen je virxe itd. A to slovo "x" mislim da se čita "h".







Od svih krajeva koje sam prošao na šetnji počevši sa francuskim Pirenejima, pa Baskija, Navarra, La Rioja, Stara Kastilja... baš Galicija me se najviše dojmila i mogu mirno reći da je to bila najljepša regija na čitavom Caminu. Ne mogu točno opisati zašto. Vjerojatno pravi omjer brda i dolina,.dok recimo u francuskoj Baskiji koja mi je isto bila donekle "po volji" sve je bilo ipak nekako previše strmo, previše dramatično, ne baš pitomo, recimo tako... Ali o tome možda neki drugi put.

Cilj koji je opravdao sva sredstva- Galicija i konačni dragulj svih stvari- Muxia.
Jer na kraju krajeva tamo sam zapravi išao, kroz Santiago sam bio u prolazu, Finisterre sam usput posjetio, ali u Muxiji je postalo jasno da sam došao kamo sam naumio i više nemam pred sobom daljnjega cilja kojeg želim dohvatiti u sklopu ove konkretne hodnje. To je bilo cca 1070km nakon Lourdesa.

Potvrda o dolasku peregrinosa na destinaciju... Takozvana Muxiana (tako ćete u Santiagu dobiti Compostelu, u Fisterri/Finisterreu- Fisterranu, u Muxiji- Muxianu) uvijek je na kraju važno uzeti potvrdu, certifikiat, ništa bez papira... jer može netko reći da je negdje bio, zvučati vrlo uvjerljivo, a bio je "u 'ladovini"- to se događa i češće nego što mislite! :-S

Plan da posjetim rt Tourinan najzapadniju točku kontinentalne Španjolske sam morao odbaciti jer bi to zahtjevalo "detour" od 20km koji nisam bio u stanju odraditi.

Ipak sam nadahnuo jednog čovjeka, mladića točnije rečeno, da učini upravo to, da na pol puta od Finisterre prema Muxiji skrene na zapad i dosegne taj svjetionik. To je bio jedan Ukrajinac, vrlo hitar hodač. Iznenadio se kad sam pričao da Finisterre zapravo nije najzapadniji rt kontinentalne Španjolske, onda smo našli Tourinan na njegovom gps-u i rastali se putem jer ja nisam mogao pratiti njegov brz korak. Kasno navečer toga dana susreo sam ga opet u albergi u Muxiji kad me izvjestio da je dosegao rt Tourinan sa svjetionikom, da je to vrlo divlje mjesto, nimalo turističko, povoljno za noćenje pod zvijezdama... to sam ja i namjeravao tamo prenoćiti pa nastaviti sutradan za Muxiju, ali uz iscrpljenost bunilo me još i sumnjivo oblačenje neba tijekom dana.
On je toga dana othodao sveukupno oko 50km, teškim terenom, izgrebao se po šipražju i tako.. eto takve stvari su za mlađe, poletnije, a mi koji smo već stariji moramo odmjerenije, ne možemo svaki put sve što bismo htjeli :-P
Jedino rješenje toga problema je pomlađivati se postepeno, a to i je baš ono što ja namjeravam učiniti u vremenima koja nadolaze...

Moje najjače etape vrijedne spomena bile su 4 dana pred kraj- od Santiaga do Santa Marine 42,5 km i jedna skroz još u Navarri, (treći dan nakon prelaska Pireneja) kad sam u jednom danu išao od Zubirija preko Pamplone u jedno malo baskijsko selo (Muruzabal) 40km (nakon toga sam dobio žuljeve koji su me usporavali sljedećih 2-3 dana)


Muxija i brdašce Monte Corpinjo

priljepci, baš su me nažifcirali jer nisam mogao skinuti ih s kamena... a baš sam bio gladan, a čuo sam da treba probati morsku hranu kad se dođe amo :-(











Možemo samo pretpostavljati kakvim sve vragoljastim ritualima su se bavili drevni druidi uz ovu svetu stijenu. Na mjestu današnje crkve na obali bio je njihov hram i dugo su se opirali pokrštavanju. Slijedom toga je i nastala legenda koja objašnjava postanak Gospe od Barke. Veli da Sv. Jakov je pokušavao pokrstiti keltsko-iberska plemena ali to nije išlo glatko. Kako bi mu pružila potporu i nadahnuće da ustraje u poslu na ovu obalu pristigla je Marija (Bogorodica) ploveći u kamenoj barki. Stijene neobičnog oblika ostaci su te njene barke. A ovo svakako liči ako ne na barku ali na nekakv vrlo brzi svemirski gliserčić.

Pored je bio neki čovac u mornarskoj kapi i reflektirajućim hlačama (koji je zato i vidljiv tu gore na jednoj ili čak dvije slike) kao da je pao s neke barke i isplivao na obalu, a koji je nudio posjetiteljima da ih fotografira i savjetovao da se treba provući ispod jer je to dobro protiv križobolje ili tako nešto. To sam i učinio.




Tu je u blizini i 11 metarski spomenik A Ferida (Rana) koja simbolizira ranu koju je ovom kraju nanijela havarija tankera Prestige 2002. g. i također odaje priznanje svima koji su radili na čišćenju obale od nafte.
















Naravno svima vama koji ste gledali film Put s Martinom Sheenom iz 2010.g. je poznata Muxia i Virxe da Barca kao destinacija gdje Tom dolazi do oceana i prosipa pepeo svoga sina. Interesantno da ondašnja Gospa od Barke koju možete vidjeti na filmu nije baš ista koja na istom mjestu stoji danas. Prvu je naime uništio udar munje i požar koji se dogodio na Božić 2013. godine. Crkva je nakon toga praktički potpuno rekonstruirana. Mislim da je dobar posao napravljen i dovoljno brzo.




Unutrašnjost crkve.

Tu na ulazu skuplja se i lemozina za nakanu obnove crkve, tako piše. I tu treba udijeliti jer ako ikoja onda ova crkvica je to zaslužila!



Iz gradića se može laganom šetnjom stići do Naše Gospe od Barke na drugoj strani brda...

Ali ako ste više avanturističkoga duha onda tu nemojte oklijevati nego gore po ovim strmim štengicama nasuprot groblja s kapelicom na kraju gradića. Dalje će vas voditi loša stazica i neke zelene strelice. A ako budete zabrazdili mimo staze dosta će vas ogrepsti po nogama kojekakvo pikasto raslinje. Ali i to će se isplatiti kad dospijete na vrh brežuljka Monte Coprino (čita se Korpinjo, to je ono "n" sa valom iznad)
Brežuljak Monte Corpino nalazi se točno između obale s crkvom Virxe da Barca i gradića Muxije i pruža odličan pogled na njih.






S Monte Corpinja dolje ćete moći se spustiti na drugu stranu do Feride i do Gospe od Barke po dobroj stazici.



Interesantno kako je gore netko ostavio ritualni prinos nekakvog čokoladnog kolačića i vrpcu s marijanskim privjeskom kakvi su se dijelili u jednoj albergi negdje još u Kastilji, ne sjećam se točno mjesta, ali znam da sam i ja dobio takav privjesak..

Neočekivano na ovakvom svetom mjestu je bilo trenutno ukazanje nekakve vrste vraga :-(( ali što se može, nisam se jako prestrašio :-P

Par videa s yutube:




Jedino danas primjetno keltsko nasljeđe Galicije je muzika i ples. Gaita- gajde. Moguće je da su baš s ovih obala Kelti otplovili u Irsku i Britaniju u davnoj prošlosti, ali to se ne može dokazati. Ali je zato dolazak jedne skupine romaniziranih i pokršenih britanskih Kelta natrag (za koje se u povijesnim atlasima koristi naziv Briti ili Britoni) na sjever Galicije u 5.st. vrlo dobro dokumentiran u crkvenim kronikama: To su bili izbjeglice pred germanskim osvajanjem Britanije. Vidjeti karte njihove migracije:
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/f/f9/Britonia6hcentury.png
https://en.wikipedia.org/wiki/Britonia

Mislim si sad da je šteta što nisam kupio nekakve cd-e s galjegoskom muzikom. Osobito u Santiagu gaiterosi su stalno na ulici i trgovima blizu katedrale i tamo možete slušati zvuk njihovih gajdi, to ćete odmah primjetiti kad stignete.

U sljedećem nastavku ako ne bude više o Muxiji možda će biti riječi o germanskom periodu u povijesti Galicije, kad su u petom stoljeću stigli Suebi (tj. Svevi ili nama poznatiji kao Švabe) sa svojim čudovitim (divotnim) germanskim bogovima te održavali neovisno kraljevstvo u Galiciji, prvo nakon kraha rimske vlasti. Ali su ih Vizigoti asimilirali i pokrstili... Vizigoti loši vladari Iberskog poluotoka koji su odgovorni najviše za pad pod arapo-muslimansku tj. saracenesku vlast na dugih sedam stoljeća...

Ali tko zna možda neće biti uopće to nego ću se radije osvrnuti na nešto što me od samog početka strašno fasciniralo u Galiciji, a to su tradicionalni kukuružnjaci iliti spremišta za kukuruz (a valjda i ostalo žito), najčešće građeni od kamena.. Kad sam te objekte ugledao to je bila neka "ljubav na prvi pogled" i do kraja ih nisam mogao prestati uslikavati... :-O
Ali mogao bi pisati možda i o tome kako sam zavidio jednome pobožnom mladiću iz Dijona na tome što je prenoćo na ulazu u kapelicu usred baskijoga groblja u mjestu St. Just Ibarre... dok nisam i ja dobio sličnu priliku...ili o tome kako me spasila jedna Korejka u Lourdesu u trenutcima moralne kljenuti i treme pred početak hodnje. Ili kako sam se susretao s vrlo prijaznim Slovencima i skupa s njima se razočarao u katedrali Santo Domingo de Calzada jer nismo vidjeli kokoške nego samo pijetlov rep... tako ima nekih momenata vrijednih spomena, ali sve su to gluposti, na kraju najbolje je da idete sami i da vidite što vas čeka na Caminu, jer daleko je lakše to othodati nego o tome napisati nešto za blog, a da bude smisleno :-P

Hm, možda ovo je važno, vozni red autobusa s kojima se možete vratiti iz Muxije u Santiago, ako i vama kao i meni ovdje završi šetnja. Naravno mnogi u svojim hodnjama prvo iz Santiaga dođu u Muxiu, pa se spuštaju dolje u Finisterre, ali to je pogrešno, Finisterre je poveći gradić i tamo nije tako ugodno, nije dovoljno intimna atmosfera, gdje god da ste počeli svoj Camino Muxia je pravo mjesto da ga završite i to odgovorno tvrdim.

I ovo je važno. Nekakva jeftina "sangrija" iz Froiz-a (to je nešto kao Konzum tamo). Jako dobra i osvježavajuća stvar. Čašu sam morao odrezati od pollitarske Fante jer "municipal albergue" u Galiciji su vrlo asketski opremljene i u nekoliko njih nije bilo čak niti čaša.


Još i ovo- zalazak sunca u ocean u nekih 22:20 čini mi se. To je bio dan nakon ljetnog solsticija. Veliki problem je, a to ćete sigurno primjetiti, ako budete hodali Camino u kasno proljeće/ljeto to što sunce zalazi vrlo kasno, jer Španjolska iz nekog razloga nije u UTC 0 vremenskoj zoni (kao npr. Portugal) nego je na srednjoeuropskom vremenu (UTC +1). To je veliki problem jer ako ste umorni nakon dugog dana hoda teško je ponekad dočekati zalazak sunca, (zbog toga sam često morao prigovarati putem ali sa vrlo malim ili nikakvim efektom...) :-S

- 17:41 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.07.2018.

Crtica iz Barcelone

Nešto se je nedavno kolega @VladecKrvogladec brusio da će kod mene vidjeti fotke Sagrada Familie... No vjerojatno će se razočarati.
Barcelona kao neočekivana posljednja postaja produženog posjeta Španjolskoj bila mi je strašno naporna.
Ipak sam se nekako odsmucao do te bazilike već izluđen mnoštvom ljudi turista, ne-hodočasnika... i općenito gradskom vrevom. Zasigurno nije pomogla niti 17 satna vožnja busom od Santiaga do Barcelone, ali o tome možda neki drugi put.

















Interesantna je ta crkva i po tome što je "nova" zapravo. Ima koliko, negdje možda 150 godina tek ako i toliko. I dan danas ona je u izgradnji, okružena kranovima i gore neprestano zuje brusilice i kamenoresci bez prestanka dovršavaju taj projekt misterioznoga genija Antonija Gaudija. Ono što je mene najviše fasciniralo, taj detalj na istočnoj fasadi (koja je, čini mi se barem tako, dovršena za Gaudijevog života) a to je čempres sa golubicama.






Vječno u ljudskoj svijesti Drvo Života koje nalazi svoje mjesto u svim religijama.. Na mojim jadnim sličicama to se baš i ne vidi najbolje, ali preporučam da si proguglate slike na kojima ćete taj detalj moći dobro vidjeti.

Neki će reći da je cijela stvar previše kitnjasta i kićasta ali treba razumjeti da je to djelo ekscentričnog genija koji je život posvetio ideji da sagradi "posljednje veliko svetište kršćanstva" i u tome je ne samo uspio koliko je stigao za života nego je postigao i to da stotinjak godina kasnije budući naraštaji dovršavaju i ostvaruju njegovu viziju. Prema nekim teorijama Gaudi je želio baš to, da svaki sljedeći naraštaj na njegovu matricu pridodaje i nove segmente u duhu vremena.
Pred kraj života Gaudi se i nastanio na samom gradilištu svoje crkve i živio vrlo skromno. Jednog jutra u lipnju 1926. dok je išao na ispovijed u susjednu crkvu udario ga je tramvaj. Pretpostavljajući da se radi o klošaru od kojega neće moći naplatiti vožnju do bolnice vozači taksija su ga ostavili da leži u nesvijesti sve dok ga neki samilosni prolaznici nisu otpremili tamo gdje je i umro nekoliko dana kasnije. Sahranjen je u kripti svoga remek-djela.
Impresivno je kako je Antoni Gaudi i inače tijekom života ispoljavao asketske sklonosti, tako se jednom odao intenzivnom korizmenom postu što ga je doveo na rub smrti, a post je prekinuo tek na nagovor svećenika koji ga je podsjetio da mora sačuvati život da nastavi projekt.

Vrijedi spomenuti da se gradnja Sagrada Familia nikad nije financirala crkvenim niti državnim novcem nego isprva isključivo privatnim donacijama, a kasnije i novcem od naplate ulaznica. S obzirom da je to najposjećenija pojedinačna turistička destinacija u Španjolskoj novac za dovršenje projekta ne bi smio biti problem.

Navodno da bi 2026. na 100 godišnjicu Gaudijeve smrti Sagrada Familia trebala biti dovršena. Meni taj datum ne zvuči ni najmanje realan jer izgleda da nedostaje još 10 tornjeva od predviđenih 18 :-)) (12 tornjeva za 12 apostola+ još 4 specijalno za evanđeliste i još dva malo jača tornja- za Isusa i Mariju)

Naravno ja sam se našao u Barceloni neplanski pa je pao tako taj neki kratki obilazak izvana već na izmaku svih snaga. Stajanje u repovima za ulaznicu, razgledavanje unutrašnjosti, to sve nije bilo opcija niti pod razno. Ali navodno da je unutrašnjost isto spektalularna kao i fasade! Ako ne i više od toga. No za to je preporučljivo nabaviti karte unaprijed on-line, a isto tako i za uspon u tornjeve, tako da o tome vodite računa vi koji budete išli tamo s specifičnom nakanom da posjetite Sagrada Familiu.


Sa Slavolukom završavam ovu kratku crticu o prije i posljepodnevu u Barceloni.
Tu sam se malo skrivao u hladu dok me nisu dohvatile Jehovine svjedokinje. Već sam nakon 5 tjedana toliko usavršio španjolski da sam lijepo razumio kako mi govore da svaki čovjek se pita o životu i smrti i da odgovore na ta pitanja može se pronaći na internetskoj stranici njihove organizacije... ili tako nešto.

Da, zapravo bio sam najprije i na plaži Somorrostro s iskrenom namjerom da se vratim navečer i simbolično zagazim u Mediteran kao što sam učinio na Atlantiku par dana ranije. Ali kasnije na putu natrag prema obali sam bio zamalo zaspao na klupi u parku nakon čega sam procjenio da će bolje biti povući se u prenoćište i odspavati do jutra i do nove beskrajne vožnje busom... tako da niti sam se smočio niti imam ikakvu fotku odtamo s plaže.

Ovaj zgodan video prikazuje kako bi Sagrada Familia trebala izgledati kad bude dovršena

- 00:22 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


























Linkovi

  • Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa lošom namjerom govori ili radi, tog patnja prati kao kotač volovsku zapregu.

    Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa dobrom namjerom govori ili radi, tog sreća prati nerazdruživo kao sjena
    Buddha Sakyamuni

    Onaj tko se svim raspoloživim sredstvima
    Trudi postići zadovoljstva samsare
    I nije mu stalo do nikoga osim njega samog
    Toga se može nazvati Inferiornom Osobom.

    Onaj tko zapostavlja životne užitke
    I okreće se od grešnih djela
    Ali ipak brine samo za svoj osobni mir
    Taj treba biti nazvan Osrednjom Osobom.

    Onaj tko sasvim traži potpuno dokinuće
    Svih patnji svih bića jer njihova patnja
    Pripada njegovom vlastitom toku svijesti
    Taj jest Superiorna Osoba.

    Atisha, "Svjetiljka na Putu do Prosvjetljenja"


    Veliki orao istoka
    Maše krilima i leti s lakoćom
    Lebdeći slobodno na nebu
    Bez ikakva straha od pada.
    Na isti način nevezani yogi
    Prirodno živi u zabačenim i izoliranim mjestima,
    Ne radi straha od buke ili smetnje
    Nego zato jer je to put siddha.
    -Milarepa


    Dok trčiš za svojim mislima
    poput psa si koji ganja bačeni mu štap
    Svaki put kad je štap bačen trčiš za njim
    Umjesto toga budi poput lava
    koji umjesto da lovi štap
    svoj pogled skreće prema bacaču.
    Na lava se štap baca samo jedanput!
    -Milarepa


    Mila'i Mgur Bum, Milarepina Pjesma Ljubavi i Suosjećanja

    Prostirem se pred Marpom Prevoditeljem
    Neka me blagoslovi i čuva od sukoba

    Blagoslov moga lame dopire do mojeg uma
    Nikada me nisu porazile smetnje

    Meditirajući na ljubav i suosjećanje
    Zaboravio sam na razliku između sebe i drugih

    Meditirajući na svojeg lamu
    Zaboravio sam one koji su utjecajni i moćni

    Meditirajući uporno na svoj yidam
    Zaboravio sam na prosti svijet osjetila

    Meditirajući na upute tajne tradicije
    Zaboravio sam dijalektičke knjige

    Održavajući čistu svjesnost
    Zaboravio sam iluzije neznanja

    Meditirajući na osnovnu prirodu uma- Trikayu
    Zaboravio sam svoje nade i strahove

    Meditirajući na ovaj život i onaj nakon njega
    Zaboravio sam na strah od rođenja i smrti

    Iskusivši radost osamljenosti
    Zaboravio sam na potrebu ugađanja prijateljima i rođacima

    Usvojivši učenje u svoj tijek svijesti
    Zaboravio sam upuštati se u doktrinarne polemike

    Meditirajući na ono što ne nastaje, ne nestaje i ne traje
    Odbacio sam sve konvencionalne forme

    Meditirajući na percepciju svih fenomena u vidu Dharmakaye
    Zaboravio sam na sve konceptualne forme meditacije

    Boraveći u nepromijenjenom stanju prirodnosti
    Zaboravio sam putove licemjerja

    Živeći ponizno u tijelu i umu
    Zaboravio sam prijezirnost i aroganciju velikaša

    Načinivši samostan unutar svoga tijela
    Zaboravio sam samostan izvan njega

    Prigrlivši duh radije nego slovo
    Zaboravio sam igre riječima


    Ova priča o oslobođenju Milarepe
    Poput Dragulja koji ispunjava želje sjajeći svjetlom akcije
    Osvijetlila je učenje svih Buddha
    I ispunila nade i težnje osjetilnih bića.
    Neka ovaj dragocjeni dar bude ugodan Buddhama prošlosti.

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna


    Uzrok nemira jest egocentrični um. Kada pojedinac
    prihvati ideju o "Ja" egu nema kraja! Samo Buddha je rekao
    da je to "Ja" bez osnove, nitko drugi nije. Prema tome nema
    druge metode osim njegove da se postigne potpuni mir.
    -Kamalasila


    Buddha reče i ovo:

    "Duga je noć onom koji bdije, dug je put budalastome, koji ne zna za zakon istine.
    Ako putnik ne sretne boljeg od sebe ili bar ravnog sebi, bolje je da sam produži svojim putem,
    jer sa budalastim nema korisnog prijateljstva.

    Budalast čovjek koji je svjestan svojih gluposti, mudar je bar u tome,
    ali budala koja sebe smatra mudrim, stvarno je prava budala.
    Budalasti je najveći neprijatelj samom sebi, jer on čini losa djela koja mu donose samo gorke plodove.

    Jedno djelo je loše djelo kada se čovjek zbog njega mora kajati i njegove plodove sa strahom i suzama primati.
    A dobro djelo je ono djelo za koje se čovjek ne kaje i
    čiji plod prima radosno i zadovoljno."

    " Moji sinovi pripadaju meni i ovo bogatstvo pripada meni.
    Ovakvim mislima budalast čovjek muči sebe.
    Pa, on sam ne pripada sebi, kako će onda sinovi i bogatstvo?"

    "Dobro je lako činiti od dobrog, ali teško od lošeg.
    Loše je lako činiti od lošeg, ali teško od dobrog."

    Lice Tibeta se mijenja ali po volji kineskih vlasti. Tibetanci u svojoj zemlji polako postaju manjina. O tome u našim medijima ni slova a predsjednik Josipović, kao i ostali svjetski političari, putuju u Kinu i dive se njihovim dostignućima. Svaka im čast na dostignućima u ekonomiji, ali, po mom mišljenju, u ljudskim pravima su u Tibetu i Xinjiangu danas najbliže fašizmu.
    -Stipe Božić

    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.
    -Beowulf

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    Misliš da si ti prvi koji me pokušao ubiti?
    -Beowulf

    Locations of visitors to this page