Onkraj

petak, 20.05.2022.

Dva modaliteta samosvijesti

S jedne strane, samosvijest je čudesna svjesnost svijesti, stanje svjedoka, makar i u zametku. S druge strane, samosvijest je samorefleksija, unutarnji dijalog, neprestano pričanje sa samim sobom, koje kod onih koji su otišli na kvasinu više nije samo unutarnje.

Iz te dvije komponente nastala je ideja Boga. Bog nije za baciti, On ipak odražava naše skrivene sposobnosti, magiju pozornosti kojoj nema granica, koja je zbiljski stvaralačka. Ta je magija u pozadini ontološkog pitanja je li svemir stvorio mene ili sam ja stvorio svemir. Indijska učenja kažu: aham brahmasmi, ja sam brahman, ja sam Bog, no to, naravno, valja pravilno shvatiti. Indijski personalizirani Bog poznat je kao Išvara i spada u niža učenja koja su puku lako prihvatljiva, dok je brahman riječ koja se odnosi na apstraktni princip, na impersonalni apsolut bez svojstava, stoga se ipak aham brahmasmi ne može prevoditi kao ja sam Bog, premda je za shvaćanje kršćana to najpribližniji i jedini prihvatljiv prijevod.

Ideja Boga kao personalnog Istražitelja koji kaže da nas beskrajno ljubi iako je uperio reflektor u nas i zahtijeva da priznamo da smo griješni nastala je u novije vrijeme, možda u zadnjih nekoliko stoljeća, dva, pet ili petnaest. Danas Crkva već poprilično reterira po tom pitanju i sve više naglašava da nas Bog, taj zastrašujući Istražitelj S Reflektorom Uperenim U Naše Lice, ipak prvenstveno ljubi, a tek nam potom sudi, jer je primijetila da ideja griješnosti u trgovačkom smislu nije naročito pogodna ne samo za povećavanje pastve, nego ni za održavanje već dosegnutog broja. :) Ali, otkud se pojavio taj personalni Bog? Koja je Njegova prava narav, prava psihološka fokalna točka? Ja bih rekao da ona proizlazi upravo iz činjenice samosvijesti, ili točnije, iz njezine druge komponente koju sam nazvao samorefleksijom. Tamo gdje se čovjek u svojemu biću podijelio na dvoje, na sebe koji je svjestan sebe, ovog drugog sebe morao je u svojemu misaonom imaginariju negdje svrstati, naći mu neko mjesto unutar uma. A kako svatko najviše voli sebe, više nego što voli ikog drugog, bilo je prirodno i očekivano da će tog drugog sebe, kad ga već mora izvanjštiti, pretvoriti u Boga, Jehovu, Išvaru, Alaha. I eto, jebiga, tako nastade Bog, Svevišnji, koji velikodušno oprašta, koji je milosrdan, ali ipak ne oprašta i nije milosrdan prema ženama koje se odluče na pobačaj. ;) Jelena Petrovna Blavatskaja ljutito je pizdila zbog toga što kršćani ne opraštaju benigne, ali Bogu neprikazane grijehe (na primjer drkanje), dok su silno entuzijastični (a pritom je primarno mislila na Amerikance i njihovu već tada omiljenu zabavu dodjeljivanja smrtnih kazni) oko ideje da će kriminalac, zločinac, monstrum već danas biti u Raju samo ako u zadnji tren pred vješanje prizna svoje grijehe i iskreno se pokaje. Govorila je (ne citiram doslovno): "Monstrum će doći u Raj ako se samo iskreno pokaje, dok će njegove žrtve, ili njihove obitelji, koje su zbog njegovih zločina završile u najgoroj noćnoj mori iz koje se više nikada nisu uspjele izvući, gorjeti u paklu jer su im se životi pretvorili u neku vrstu predvorja pakla u kojem više nema vjere ni u što dobro i pozitivno. Može li išta biti licemjernije i pogrešnije od takvih uvjerenja kršćana!?" Treba li uopće reći da je bila u pravu, da je pogodila u meritum licemjerja stvorenog oko izmišljotine milosrdnog personalnog Boga?

U 19. stoljeću iz nebrojenih je ljudskih duša spontano prokuljao ateizam, koji se dodatno globalno razmahao u 20. stoljeću. Zašto se on pojavio? Zar samo zbog rastućeg materijalizma? Ja bih rekao da su i ateizam i materijalizam nastali poglavito zbog buđenja svjesnosti, zbog neke vrste probuđivanja čovječanstva. Kad se čovjek koji je dvije godine bio u komi iznenada probudi, što se s njim prvo događa? Dakako, on prvo postaje svjestan materijalnih prilika u kojima se nalazi, kreveta na kojem leži, sobe u kojoj se nalazi, stropa pod kojim leži, svih tih silnih aparata na koje je priključen i koji ga okružuju, prozora u koji gleda i zavjese koja se njiše na povjetarcu, zatim medicinske sestre koja mu uzbuđeno prilazi, boje njezina glasa i boje njezine odore, bijelih kuta doktora koji upadaju u sobu, i sl. Dakle, sve samih materijalnih, osjetilnih stvari. Hoćemo li ga zbog toga proglasiti materijalistom? Ah, koliko bismo bili glupi kad bismo to učinili! Tako je i s buđenjem svijesti čovječanstva u zadnjih dvjesta godina. Ono se budi iz kome, ok, možda ne baš iz kome, možda prije iz posebnog kolektivnog sna (koji je pretkraj dao gotiku, renesansu i barok, silne kreativne iskorake!). Budi se na javu i ona ga na neki način zasljepljuje (valja reći da je renesansa - iako po mnogo čemu izvanredno kolektivno probuđenje, ipak bila tek uvertira, preludij ili nagovješaj stvarnog probuđenja u budućnosti, nagovještaj koji je još uvijek bio slatko sanjanje života). Tek se danas čovjek polako oporavlja od te zasljepljujuće svjetlosti koja je isprva bila jasna samo oko toga da je osjetilni svijet stvaran i da personalni Bog ne postoji. :) Danas, postupno, kako se naša post-snivajuća svijest polako uravnotežuje, mi vidimo da i nije baš najveća mudrost vjerovati u samopotvrđujuće izvjesnosti osjetilne percepcije i da nije baš najveća mudrost pljuvati po ideji personalnog Boga. Jer, kvragu, uočavamo da ne možemo vazda ostajati u dječjem vrtiću antagonizma spram stvari u koje smo kao usnulo čovječansvo vjerovali prije buđenja. Puko negiranje personalnog Boga, dakle ideje iz doba dok smo sanjali, ne može biti sve za što smo sposobni u ovom probuđenom stanju, zar ne? Nismo li ipak sposobni i za nešto više? U redu, bio je taj jedan period zasljepljujuće omame osjetilnošću neposedno po izlasku iz kome/sna, no sada se sve to sleglo i mi jasno vidimo da možemo ići dalje, da smo sposobni za nešto novo, za nešto ponad čisto osjetilnog. To novo, podrazumijeva se, više nema baš nikakve veze s konceptima iz doba sanjanja, no budući da su snovi nerijetko vrlo kreativni, ne mora nužno značiti da moramo baš sve koncepte iz tog doba sanjanja s prezirom odbaciti. Neke možemo i zadržati, iskoristiti, barem u ovom prijelaznom periodu prema 22. i 23. stoljeću. ;)

Što je to novo s čime možemo ići u budućnost? To je - za razliku od komponente samozrcaljenja koja je izvanjštila sebstvo u Boga - komponenta samosvijesti koja je svjesnost svijesti, koja je stanje svjedoka. Sa stanjem svjedoka čovječanstvo može dalje raditi bez straha od upadanja u nove fundamentalizme, u nova vjerovanja, jer je stanje svjedoka - budući da u startu transcendira samorefleksiju - posve imuno na ego-trikove. Stanje svjedoka tema je jednog zrelog, probuđenog čovječanstva sredine 21. stoljeća. Ono ima silan kapacitet otkrivanja novih svjetova iznutra i izvana jer se ne bazira na vjerovanju koje stopira i blokira svijest. Tamo gdje je svijest kroz svjedočenje radikalno rasterećena i radikalno transpersonalizirana, u njoj se pojavljuju potpuno nove mogućnosti o kojima današnje čovječanstvo još ne zna ni sanjati. Svijest je prvi i zadnji momentum apsolutno svega, njezine su opcije beskonačne, nema granica izražavanja unutar svijesti. Naša današnja, ekstremno sužena pozicija jadne individue koja se u kompetitivnom i grabežnom svijetu bori za opstanak pa usput još ima vremena i za Eurosong u relativno će kratkom vremenu biti rastvorena, rastavljena na atomarne sastavnice, i kroz medij svitanja transformirana u opcije slobode.

20.05.2022. u 03:52 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.05.2022.

Izvan sustava

Biti izvan sustava znači biti autsajder. No to znači i zadržati slobodu. Većini "zadržati slobodu" ne znači ništa (osim u socijaliziranom, indoktriniranom, neiskrenom smislu te riječi), no nekima to znači sam zrak za disanje, zrak bez kojeg bi se duševno ugušili.

Mnogi mladi angažiraju se na tzv. alternativnim područjima kulturnog i društvenog života smatrajući da je to put do očuvanja vlastite slobode, no vrlo brzo od tog alternativnog, slabo strukturiranog, naprave jednu novu strukturu, jednu novu hijerarhiju, nov sustav vrijednosti, nov establišment. A onda su tu i tzv. liberalne, lijeve, progresivne, zelene vlade koje žele uključiti ili pripojiti cijeli taj svijet slabo strukturiranih, a ipak vrlo kreativnih mladih 21. stoljeća u svoj svijet, u svoja pravila, u svoja tobože slabo strukturirana pravila. Koja su sve drugo, samo ne slabo strukturirana, budući da njima upravljaju visokoobrazovani i vrlo ambiciozni mladi političari koji ni svojemu vlastitom psu ne žele priznati da je ambicija ono jedino što ih goni.

Mladi su budući stari, što će reći: u njima već čuči ambicija da se jednom dadu strukturirati, da se jednom umirove i zađu u mirnije, sigurnije vode života. Stoga su mladi ipak manjeviše koruptivni, samo treba naći njihovu slabu točku, ili drugačije rečeno - njihovu koruptivnu točku. Za to služe ambiciozni mladi političari lijevih i zelenih politika - oni pronalaze u mladima tu koruptivnu točku, za to su se obrazovali, na nekim oksfordima i kembridžima.

Dakako, postoji ogroman postotak mladih, naročito u poljskama i hrvatskama, za koji ne trebaju gore spomenuti; njima su dostatni studentski kapelani poput don Stojića. No ovaj post nije o njima. Ovaj post je o boljim mladima, o onima koji uglavnom propadnu, propiju se i ništa od njih ne bude. :)

Dakle, ako kreativna mlada osoba, koja već u toj osjetljivoj, posttinejđerskoj dobi zrelo prozire cijelu tu ideju koruptivnosti, želi pronaći svoje mjesto pod zvijezdama, što joj je činiti? Kao prvo, treba li završiti fakultet? Većina nas odraslih, starijih, reći će da treba. Da treba iz milijun i jednog razloga - jako smo spretni s riječima kad mladima trebamo objasniti zašto trebaju završiti fakultet. A to iz nas uvijek progovara strah koji proizlazi iz našeg životnog iskustva. No ako mlad inteligentan čovjek završi fakultet, on će, prirodno, htjeti naći posao u struci. Inače, za koji k. je studirao? A što znači posao u struci, u Europi u 21. stoljeću? To znači ganjanje profesionalne izvrsnosti, kompeticiju koja je do sada već dosegnula ultra razine, ili pak korištenje rodbinskih veza i zapošljavanje u nekoj sinakuri gdje će nas državna ili gradska struktura, ili još rigidnija struktura privatnih kompanija, potpuno prekriti i kao živu dušu doslovno ugušiti. Mnogo je divnih zanimanja, u prosvjeti, odgoju, socijalnoj skrbi, zdravstvu, znanosti, gdje je nužan visokoobrazovani kadar. Nema se tu što prigovoriti. Dao bog sreće da se većina visokoobrazovanih na svim tim područjima pronađe u punini svog profesionalnog zadovoljstva i da svatko od njih doživi 100 godina i krdo unuka, praunuka i prapraunuka (poput moje bake, rođene 20. svibnja 1922., koja sutra slavi stoti roćkas). ;)

No je li to smisao i cilj ljudskoga života? Civilizacija nije ništa drugo nego slaganje strukture na strukturu na strukturu na strukturu na strukturu... Kad najgornja struktura postane preteška za sve niže, cijela se civilizacija počne urušavati, i tada sve profesionalne izvrsnosti počinju biti poput kino-ulaznice za jučerašnju predstavu. Dođe neki Hitler i kaže: "Riješit ću židovsko pitanje." Dođe neki Putin i kaže: "Satrat ću Ukrajinu." Dođe neki Milanović i kaže: "Iskoristit ću Finsku i Švedsku." Dođe neki Grmoja i kaže: "Ukinut ću Ustavni sud." I učas, sve počne gutati požar, sva struktura - kao silno suh barut koji silno želi gorjeti - biva nadvladana iracionalnošću, ljudskom glupošću, jeftinim populizmom, najjezivijim strastima i dugo susprezanim porivima koji su čekali na svojih pet minuta.

Biti izvan sustava znači voditi cjeloživotnu bitku s čudovištima strukture koja nas vazda mame u svoje mreže, dok nam istovremeno s druge strane spektra samozrcaljenja prijete nemani samosažaljenja, odustajanja, osjećaja poraženosti ili manje vrijednosti. Narcisoidnost je gracioznom baletnom kretnjom mnoge koji su voljeli misliti da su izvan sustava vratila na njihovu stvarnu poziciju. Kad sam na početku ovog teksta napisao: "Biti izvan sustava znači biti autsajder. No to znači i zadržati slobodu.", zaboravio sam spomenuti da je to samo djelomično točno, tj. točno je samo unutar jednog određenog diskursa. Izvan njega, upravo je sustav taj koji generira autsajdere jer se od njih mora odgurivati ona manjina koja želi biti uspješna. No ja nisam mislio na tu vrstu autsajdera.

Autsajderi na koje ja mislim su ljudi koji su doslovno alergični na sustav i strukturu. Njihova duševna alergija zaista je prispodobiva s alergijom na pelud ili prašinu - to je vrlo slično, iako je ovo drugo u fizičkom, a ono prvo u duševnom mediju. Iskonski nerv za anarhizam svakako je dobar deskriptivni dodatak njihove pozicije. Sama činjenica da se mora raditi i zarađivati kako bi se živjelo njima je krajnje odvratna, i taj osjećaj odvratnosti ne smanjuje se u intenzitetu bez obzira na protijek godina. Ne smanjuje se. Znam da se ne smanjuje.

Onaj tko je istinski autsajder, tko je zbilja izvan sustava, nikada to neće pokazati, ni na koji način neće to kapitalizirati, neće s tim baš ništa učiniti. Naprosto će patiti u sebi i nikad mu neće pasti na pamet da se pohvali svojom patnjom.

Ali on je visokoosjetljiv sve vrijeme i ne prestaje biti osjetljiv. Ništa mu ne promiče, ništa ne uzima zdravo za gotovo. Taj bi mogao biti izvanredan kroničar prijelaza civilizacije iz devetnaestog u dvadeseto, a onda iz dvadesetog u dvadeset i prvo stoljeće, samo kad bi mogao toliko poživjeti, jer samo takav može sve sastavnice društva i njegovog često dijaboličnog razvoja sagledati s točke zajedničkog nazivnika, s točke autsajderskog objektiviteta.

Neke fine, veoma fine razine u spektru autizma možda bi se mogle pravilno fokusirati ovim mojim tekstom.

Što, dakle, znači zadržati slobodu u društvu u kojem smo se rodili, koje nas je oformilo i socijaliziralo i koje nam je na jedan veoma pokvaren način dalo do znanja da se moramo boriti protiv drugih, da se moramo natjecati s drugima, ako želimo živjeti iole pristojnim životom? To znači kreirati duboko u sebi jasan duševni stav: neka bude što će biti. Bez straha. Bez zdvajanja. Bez Plana B. Bez sranja o izvrsnosti. Neka bude što će biti. Ja neću intervenirati za sebe. Ja neću poboljšavati svoj status hvaleći sebe. Ali neću ni odustati od natječaja za kemičara ako sam već završio kemiju na PMF-u. Otpuštam opcije, ne prizivam ih, nisam kompetitivan. Ne želim da ja pobijedim na natječaju. Sama ta misao kako bi bilo super da ja pobijedim na natječaju mi je odvratna. Pa ipak, neću odustati od natječaja. Imat ću u sebi sve vrijeme aktivnim taj osjećaj odvratnosti spram kompeticije, ali ću kao diplomirani kemičar ipak odraditi sve što treba. To je dobar stav, to je ispravna mentalna "postura".

Tako doživljavam nevinost na višoj, duhovnoj razini tog pojma. To je nevinost koja nije ostrašćena religijskim fantazmima, nečim što ne postoji, što u najboljem slučaju može biti tek metafora. Duhovnost je živa, aktivna, svjesna. S njom nema varanja. Nijedan sustav vrijednosti ne može sugerirati Istini da bude to što nije.

19.05.2022. u 04:05 • 9 KomentaraPrint#

srijeda, 18.05.2022.

Poruka

Ostavi pjesmu da spava.
Pusti je u miru.
To dijete s neurednim uvojcima
utonulo u sebe na poprištu igre,
sa slučajnim rasporedom igračaka.

Ne podiži ga u svoje ruke
da ga preneseš u postelju
jer ćeš mu pokvariti sanak.

Pjesma je biće postalo iz utrobe
drugačije majke.
Ne diraj taj nered na tepihu u sobi.
Među zelenim bakljama sluha
pjesma zvuči kao slutnja lakoće u zvijezdama.
Pomakneš li samo jednu riječ
na neko drugo mjesto,
počešljaš li samo jedan uvojak,
svemir će umah postati strašna težina reda.



(Pula, 28. studenog 2003.)


18.05.2022. u 01:02 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 17.05.2022.

1512 tjedana od začeća

Budući da previše vjere polažem u taj Facebook, evo mene opet s jednim fejsbučkim kopipejstom. Ovaj put donosim FB-objavu Borisa Dežulovića s dvije pripadajuće fotografije. Dakle:

- 7 tjedana od začeća zijeva
- 8 tjedana od začeća štuca
- 9 tjedana od začeća sisa palac
- 12 tjedana od začeća smije se
- 38 tjedana od začeća rodi se
- 51 tjedan od začeća zaplače u kolijevci kad pripadnici HVO-a s krunicama na uniformama banu u kuću i rafalima iz automatskog oružja poubijaju majku, oca, šestogodišnju sestru i osmogodišnjeg brata, poliju ih benzinom i zapale, pa ga vojnici čuju kako plače i vrate se da ubiju i zapale i njega i kolijevku i cijelu kuću
- 1512 tjedana od začeća na zagrebačkom Hodu za život nerođene djece ponosno stupa Dario Kordić, ratni zločinac pravomoćno osuđen zbog ubojstva 116 bošnjačkih civila u Ahmićima, od kojih trideset dvije žene i jedanaestoro djece, a među njima osmogodišnjeg Elvisa, šestogodišnje Šuhrete i njihovog brata Seje Ahmića, bebe stare tri mjeseca i dva dana



17.05.2022. u 10:29 • 6 KomentaraPrint#

Triput hura za blitvarskog kozojeba!

Povodom proglašenja Borisa Dežulovića novinarom godine od strane Hrvatskog novinarskog društva, donosim RAZGOVOR koji je s njim vodio Ivica Buljan. Izdvajam dionice:

Na posljednjem dejtu sa Željkom Markić, koja me tužila zbog teksta “Glupa plavuša”, njen odvjetnik je rekao kako je to isto kao kad bi ona za mene napisala, kajjaznam, “Smrdljivi četnik”. Pa naravno, dobro jutro, rekao sam, o tome vam cijelo vrijeme govorim. Smrdljivi četnik, jugoslavensko govno, komunistička pizdurina, blitvarski kozojeb, što god želite. Nije li divan institut vrijednosnog suda? Ja, recimo, za vas smijem misliti da ste glupa plavuša, ali ne smijem reći da ću vas zbog toga silovati, ubiti, raskomadati i baciti u šahtu. Možda izgleda komplicirano, ali zapravo nije.

S Predragom Lucićem svijet je bio posebno mjesto, jedinstveno u cijeloj galaksiji. Nijedna druga planeta, provjerio sam, nije imala takvo čudo. Danas, ovaj je svijet samo jedna od četiri stotine milijardi tužnih i pustih planeta Mliječne staze bez Predraga Lucića. Ostao je tek u mojoj glavi, kao nepogrešivi detektor sranja: kad nešto napišem, uvijek to prvo pokažem Svinji u mojoj glavi – međusobno smo se zvali svinjama, interna stvar – i ako mi on kaže da to kurcu ne valja, ja brišem i počinjem ponovo. Odlično surađujemo.

Devedesete, desetljeće u Feral Tribuneu, u sobici s Viktorom i Predragom, bez ikakve dvojbe. Pune pepeljare, prazne boce viskija, dječji koš na vratima za naš redakcijski basket, tri pisaće mašine Iskre Bugojno na stolovima, policijski prislušni uređaji pod stolovima, divlji rock’n’roll i rudarstvo u dubokom kopu, krv, znoj, suze i mnogo smijeha, šesnaest sati u redakciji, osam sati u Mirovoj trattoriji, redakcija puna stranih novinara i smiješno prikrivenih agenata CIA-e, u jednoj sobi prijatelji iz Charlie Hebdoa, u drugoj Susan Sontag priča s Heni, u trećoj se Miljenko Smoje svlači gol za fotomontažu Franje Tuđmana, kod tajnice policajci s nalogom, a kod Predraga i mene ekipa japanske televizije prvi put vidi pisaće strojeve izvan muzeja i oduševljeno nas snima dok kucamo, pa petnaest dana kasnije šalju kasetu s TV-prilogom u kojemu ja udaram po makinjeti, a krupnim planom japanske televizije otkucavaju slova “pun mi je kurac ovih Japanaca ajte ča doma imamo posla”. Novinarstvo.

Ja i danas sa šalicom kave i upaljenom cigaretom pred praznim kompjuterskim ekranom osjećam istu radost kao pred praznim papirom u makinjeti prije trideset pet godina. Da biste, međutim, sačuvali tu radost – a drugačije nema nijednog pojedinačnog smisla - ne pristajte na cenzuru, ne pristajte na ucjene, ne pristajte na svetinje, ne pristajte ni na što osim na istinu i svoju rođenu glavu. Ni na što na svijetu. Ko im jebe mater svima.



17.05.2022. u 00:38 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.05.2022.

O prolajferima ili zaživotinjama :)

Prenosim zgodnu FB-objavu Dine Tremensa o vrlim Hodačima Za Život. :)

Mislim da su ovi hodači za život i ostali "pro-life" (baš zgodan opis stava, zar ne?) najbolji ljudi na svijetu!!!
Trebali bi nam svima biti primjer!

Zašto?

Zato što je svaki život njima jednako vrijedan, bore se za prava homoseksualaca, hodaju i u paradama ponosa, bore se protiv svake diskriminacije, pomažu imigrantima, crncima, Arapima, Azijatima, ljudima bilo koje religije jer svi su ljudi jednaki!

To su ljudi koje ćete svakodnevno susresti po domovima za djecu. Osobito skrbe za romsku djecu jer zna se da je zbog diskriminacije puno lakše usvojiti romsko dijete, s obzirom na to da mnogi (drugi) ljudi još uvijek pate od predrasuda. Zato baš oni usvajaju najviše romske djece!

Isto tako su često i po domovima za djecu i osobe s posebnim potrebama! Čim imaju priliku, oni udome dijete s posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju jer dobro znaju da su neki (drugi) ljudi napustili svoju djecu samo zbog poteškoća i navodne patnje za sve.

To su ljudi koji pomažu siromašnima, vode udruge za dobrobit potrebitih, pomažu beskućnicima, ali i svima u nezavidnoj životnoj situaciji!

Često vidimo baš te ljude kako se na internetu bore protiv vrijeđanja, protiv nacionalizma, predrasuda, protiv svake vrste govora iz mržnje i govora mržnje!

To su ljudi koji svojim primjerom pokazuju što znači razumijevanje za svakoga, dijalog, pomoć, i bezuvjetna ljubav! Ljubav, ljubav, ljubav! Bez boje kože, religije, spola, seksualne orijentacije, bez obzira na mentalne, psihičke i fizičke sposobnosti, bez nacionalnosti, ljubav bez granica!

Zato što je njima svaki život vrijedan!
Čak i kad nije još ni rođen.
A život svake rođene osobe je jednako vrijedan!

Sve drugo bi bilo licemjerno!
Zar bi itko od njih mogao biti licemjeran?!?

15.05.2022. u 20:33 • 10 KomentaraPrint#

petak, 13.05.2022.

Hajka ili nužnost?

Često tako biva, da se jedan događaj rasplamsa u vatrenu stihiju koja malo veze ima s njim ili ga tek rubno dotiče. Ako otpočetka pratimo slučaj Mirele Čavajde, možemo primijetiti da se na njezin apel da joj se pomogne iz dana u dan, gotovo iz sata u sat sve više lijepila raznorazna čeljad koja je osjetila da je to njihovih pet minuta koje ne smiju propustiti (jer tko zna kad će im se takva prilika ponovno pružiti). Prvo su taj hijenski zov osjetile lijeve partije u Saboru, a onda, dakako, i razne ženske udruge. Nemam apsolutno ništa protiv ženskih udruga, vjerujem da mnoge od njih rade sjajan i plemenit posao, no hijenskom zovu teško je odoljeti. Na koncu se došlo do slogana "Dosta!" koji je bio onaj zadnji signal da se pridruži tko se još nije pridružio. Sve je po mom mišljenju preraslo u hajku koja je neselektivno, prosto i posve bez jasnog fokusa počela zahtijevati krivce i vidjeti krivce u svemu i svakome, na jučerašnjem prosvjedu na zagrebačkom glavnom trgu čak se tražilo da se javno objave spiskovi liječnika koji imaju priziv savjesti. Počele su se brkati kruške i jabuke, parole su postale bitnije od istine i argumenata, cijela bulumenta novinara - od Jurice Pavičića do Jelene Veljače i natrag - našla se pozvanom da dade svoju aklamativnu i strasnu podršku, itd. U svoj toj kakofoniji ljutnje i bijesa gomile koja nema baš nikakvu želju saslušati i čuti sugovornika ili uvažiti demantije i argumente, stvarni problem s našim zdravstvom i s tretiranjem žena u njemu, naročito u problematici reproduktivnih problema, ostao je zamućen, nedovoljno fokusiran. SLUČAJEVI DVIJU ZAGREPČANKI koje je donio portal Telegram ne samo da su potresni, nego ubadaju u epicentar nemara i prezira s kojima se naš zdravstveni sustav odnosi prema ženama, napose trudnicama. Takve je slučajeve - kojih zasigurno ima veoma mnogo u svim našim bolnicama i klinikama - trebalo jasno i izdvojeno fokusirati, a ne ih utopiti u more bedastoća i infantilnih prohtjeva, u metež stupidnih uzvika o pravu na svoje tijelo i sl. Nažalost, uvijek je tako da se defokusirana galama stavi ispred stvarnih merituma i problema, prekrije ih i zaguši, a na koncu zaguši i samu sebe jer nešto nedovoljno artikulirano, a isuviše ratoborno nikada ne može polučiti uspjeh na duže staze. Tako je bilo i s Covidom-19 - stvarne probleme koji nisu bili mali i preko kojih je zdravstvo šutke prelazilo zagušila je neviđeno bučna i neviđeno infantilna ofanziva antivakserskih pokreta. Što je moglo od svega ostati? Ništa dobroga, ništa iz čega bi zdravstvo izvuklo pouke i bilo ponukano mijenjati se nabolje. Često tako biva, da tzv. borci za ljudska prava unište i ponište svaku stvarnu mogućnost rada na ljudskim pravima s jedne inteligentne i meritorne pozicije.

Prije nego što donesem četiri slike sa stupidnim porukama s jučerašnjeg prosvjeda na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, slike koje vrijeđaju dostojanstvo žena i žene prikazuju kao kakve glupače koje u svojemu srcu uopće nemaju ljubavi za svoju (sadašnju ili buduću) djecu već jedino za svoje tijelo i za svoje potrebe za zabavom, užitkom i seksom, donosim još dva linka. Prvi je REAKCIJA Hrvatske udruge bolničkih liječnika, koju valja pažljivo i pravično pročitati, a drugi KRATAK REZIME preksinoćnje emisije Otvoreno HTV-a, u kojoj je Sandra Benčić među ostalim izrekla i ove riječi: "Fetus u hrvatskom pravu i velikoj većini zemalja svijeta nije osoba. Osoba i čovjek se i u Hrvatskoj, kao i u velikoj većini zemalja, postaje rođenjem." Dakle, po uvaženoj saborskoj zastupnici Benčić sasvim je nebitno je li dijete u majčinoj utrobi u petom tjednu ili osmom mjesecu trudnoće, sve dok se ne rodi - pravno nije osoba. Pravo iznad svega! Ravnatelj KBC-a Zagreb Ante Ćorušić opisao je ukratko postupak feticida, prenosim iz članka: "Rekao je da je doslovni prijevod feticida 'ubojstvo ploda', i da se 'u Hrvatskoj ne radi, kao ni u mnogim zemljama'. Potom je govorio o postupku, koji je, kaže, 'pomalo brutalan'. 'Gdje se s iglom ulazi u trbuh trudnice, maternicu, i probijaju se plodovi ovoji'. Rekao je kako se 'radi o ubojstvu'. Potom ide 'komadanje ploda velikim kalibrom vakuum ekstraktora', dodao je. 'Nimalo ugodno za nekoga tko to radi', tvrdi." Ne želim ovim opisom izazvati ili izmanipulirati reakciju, samo smatram da nije loše saznati ponešto o nekim stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo kao dio redovne i svakodnevne ginekološke prakse. A sada slike. Što mislite o njima?



13.05.2022. u 15:45 • 26 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2022  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Svibanj 2022 (12)
Travanj 2022 (16)
Ožujak 2022 (17)
Veljača 2022 (23)
Siječanj 2022 (12)