Papisa Ivana
Donna Woolfolk Cross
Izdavač: Naklada Lijevak 2007.
Nije li nedostatak vjere ono što vodi čovjeka u strah od pomnog ispitivanja razboritosti? Ako je odredište neizvjesno, tada i put mora biti prepun straha. Oni čija je vjera snažna ne moraju se bojati jer ako Bog postoji, tada nas razboritost jedino može dovesti k Njemu. Eskulap
Mislim, dakle Bog postoji. Sv. Augustin
Gledaj u oči onima koji ti se obraćaju. Prezime tvoga oca ne zaostaje ni za kim, ne smiješ izgledati pokorno.
Udati se znači svega se odreći – ne samo svoga tijela, već i svog ponosa, svoje samostalnosti, čak i svoga života.
Svijet se nikada neće izmijeniti ako ga nitko ni ne pokušava izmijeniti. Promjena mora negdje početi.
Ako želiš opstati u ovom svijetu, moraš imati više strpljenja s onima iznad sebe.
Život u ovim zlosretnim vremenima bio je naročito težak za žene. Bilo je to doba izrazite mržnje prema ženama, koje su žučni protu-ženskim raspravama poticali crkveni oci poput Sv. Pavla i Tertulijana:
Zar ne znaš da si Eva?... Predstavljaš vrata k Sotoni, izdajnika stabla, prvog bjegunca od božanskog zakona; ti si ta koja je primamila onoga kome se Sotona nije usudio približiti… zbog smrti koju si zaslužila, morao je umrijeti sin Božji.
Vjerovalo se da se zbog menstruacijske krvi kiselilo vino, polja su ostajala neplodan, čelik bi otupio, željezo zahrđalo, a pseći ugrizi se zagadili neizlječivim otrovom. Osim rijetkih iznimki, žene su tretirali kao vječnu djecu bez ikakvih zakonskih ili vlasničkih prava. Njihovi muževi smjeli su ih tući i to je bilo u skladu sa zakonom. Silovanje se smatralo oblikom manje krađe. Obrazovanje žena se nije poticalo jer su obrazovanje žene smatrali ne samo neprirodnima nego i opasnima.
Nije dakle bilo čudo ako se žena odlučila prerušiti u muškarca kako bi pobjegla od takvog života. Osim Ivane postojale su i druge žene koje su uspješno izvele takvu prevaru. U trećem stoljeću, Eugenija, kći prefekta u Aleksandriji, ušla je u samostan prerušena u muškarca i na koncu se uzdigla do službe opata. Njezina krinka nije otkrivena sve dok nije bila prisiljena otkriti spol što je bilo posljednje sredstvo opovrgavanja optužbe da je jednoj djevojci oduzela nevinost. U dvanaestom je stoljeću Sv. Hildegund, koristeći se imenom Josip, postala brat opatije Schonau, gdje je neotkrivena živjela među braćom sve do svoje smrti mnogo godina kasnije.
Svjetlo nade koje su ove žene potpalile tek je treperavo sjalo u velikoj tami, ali se nikada ne bi potpuno ugasilo. Prilike su se pružale ženama koje su bile dovoljno hrabre sanjati. Papisa Ivana je priča o jednom od tih sanjara.
Gonič zmajeva
Khaled Hosseini
Izdavač: Algoritam 2005.
Bilo je to davno, no shvatio sam da je pogrešno ono što tvrde za prošlost, da se može odbaciti. Jer, prošlost se otima rukama i nogama. Razmišljajući danas o tome, uviđam da u taj sokak zurim već zadnjih dvadeset i šest godina.
Hasana i mene othranila je ista sisa. Prohodali smo na istom travnjaku u istom dvorištu. I pod istim smo krovom prozborili prve riječi.
Moja je bila Baba.
Njegova je bila Amir. Moje ime.
Prema predaji, moj se otac jednom u Balučistanu golim rukama uhvatio ukoštac s medvjedom. Da se radilo o ikom drugom, ta bi priča bila odbačena kao laf, ta afganska sklonost preuveličavanju – gotovo nacionalna nepogoda, na žalost. Kad se tkogod hvalio da mu je sin liječnik, to je eventualno značilo da je mali prošao test iz biologije u srednjoj školi. Ali nitko nikad nije dovodio u sumnju nijednu priču o Babi. A i da jest, imao je baba tri paralelna ožiljka što su mu krivudala niz leđa. Nebrojeno sam put razmišljao Babin hrvački susret, čak i sanjao o njemu. A u snovima nikad nisam mogao razlikovati Babu od medvjeda.
Kad nekoga ubiješ, ukrao si mu život – reče Baba. Uskratio si njegovoj ženi pravo na muža, njegovu djecu lišio oca. Kad slažeš, otmeš nekome pravo na istinu. Kad varaš, kradeš pravo na poštenje.
Katkad mi se cijelo moje djetinjstvo činilo poput dugoga dokonog ljetnog dana s Hasanom.
Dok se drveće ledilo i cesta kovala u ledeni oklop, hladnoća između mene i Babe malko bi popustila. Razlog su tome bili zmajevi. Baba i ja smo živjeli u istoj kući, u različitim sferama postojanja. Zmajevi su bili jedina tanka spona na mjestu preklapanja tih sfera.
Tako je to bilo kod Hasana. Bio je tako vraški iskren da se čovjek uz njega osjećao lažno.
Jedino što sam vidio bio je plavi zmaj. Jedino što sam njušio bila je pobjeda. Spas. Iskupljenje. Ako Baba nije u pravu i ako postoji Bog, kao što tvrde u školi, On bi me pustio da pobijedim. Nisam znao što je cilj onom drugom, možda samo pravo na hvalisanje? Ali za mene je to bila jedina prilika da postanem netko koga se vidi a ne samo gleda, koga se čuje a ne samo sluša. Da postoji Bog, on bi usmjerio vjetrove, potjerao ih tako da trzajem uzice prerežem svoju bol, svoju čežnju. Previše sam prošao, predaleko došao. I najedanput tek tako nada preraste u spoznaju. Pobijedit ću. Bilo je to samo pitanje trenutka.
Cijeloga života bio sam Babin sin. Sada ga više nije bilo. Baba mi više nije mogao pokazivati put, morao sam pronaći vlastiti.
Pomisao na to me užasavala.
Bose su mi noge zeble na hladnom tlu i najedanput, prvi put otkako smo prešli granicu, stekoh osjećaj da sam se vratio. Nakon svih tih godina bio sam ponovo kod kuće, stajao na tlu svojih predaka… Moja majka je umrla na tom tlu. I na tom sam se tlu ja borio za očevu ljubav… I pod šturim odsjajem polumjeseca osjetih Afganistan kako mi pjevuši pod nogama. Možda ni Afganistan nije zaboravio mene?
Tako se bojim. Upitao sam je zašto. A ona reče: Jer sam tako istinski sretna, dr. Rasul. Toliko sreće osjećam da me to plaši. Upitah je zašto, a ona reče: Čovjeku je dano da bude ovoliko sretan samo kad se sprema nešto što će mu to oduzeti.
Mastermind
Evan Ratliff
Izdavač: Profil 2019
Razdvojeni tisućama milja, Tumpati i Schultz nisu imali pojma da su njihovi svjetovi sada povezani. Bili su samo čvorovi goleme mreže što ju je stvorio netko drugi, a nijedan nije mogao vidjeti preko granica svojega vlastitog mjesta.
Implikacije su bile zbunjujuće. Le Roux nije bio obični razbijač koji je izborio svoj put do vrha organizacije. Niti je jednostavno bio bistri arhitekt online mreže za tablete. Bio je to čovjek dovoljno pametan da stvori tehnologiju koju nisu mogli probiti elitni hakeri vlade SAD-a.
Postojalo je vrijeme, mnogo vremena, kad jedan čovjek nije znao što radi drugi. Dotle da nisi imao pojma koliko mnogo ljudi radi na tom određenom ugovoru, ne računajući kako oni s kojima si putovao možda nisu imali pojma što je točno bila njihova misija.
… Postojala je samo jedna osoba koja je imala sliku cijele operacije u glavi, a to je bio Paul Le Roux.
Odbacio je odjeću i ukrcao se u zrakoplov s kovčegom punim knjiga o programiranju.
Svojoj ženi, Le Roux se činio opsjednut poslom. Ali on je također online živio alternativnim životom, onim u kojem je izražavao čisti prijezir prema zemlji koja ga je prihvatila. Na chat-forumima o Australiji, čini se kako je Le Roux otkrio ono što je dana spoznato kao trolanje, izlaganje pretjeranih stajališta da izazove bijes online.
Na mrežnoj stanici E4M.net, Le Roux je postavio i svojevrsni manifest, ocrtavajući zašto vjeruje da je softver poput Encryption for the Masses od ključne važnosti u digitalno doba. Internet je eksplodirao uslijed dot-com buma, ali on naglašava kako se malo mislilo o posljedicama digitalizacije naših života. Brinete li se da netko može imati pristup vašim dokumentima, e-mailovima, projekcijama prodaje, ugovorima, povratu poreza ili potvrdama, romantičnim pismima ili bilo kojem drugom privatnom dokumentu, tada je ovaj proizvod za vas.
Eloni Muskovi i Markovi Zuckerbergi ovog svijeta često su bili, poput Le Rouxa, računalima zaneseni tinejdžeri koji su izgradili kompanije i bogatstva iz svoje strasti, upravo kao što je softver počeo vladati svijetom. Le Roux, činilo mi se, okrenuo se tamnoj strani tehnologije u trci za istim bogatstvom i utjecajem zbog kojih su tech-poduzetnici bili rutinski slavljeni na naslovnicama magazina.
To je poput domino-principa: kad čovjek na vrhu postane nervozan, kad misli da ga ljudi varaju, pločice domina počinju padati.
Namještenik mora primjenjivati pravila kompanije ili će protiv njega biti poduzete mjere, pisao je Le Roux. To je menadžerov zahtjev i on će se držati svoje riječi. Molim te da za ovo preuzmeš odgovornost tako da ne bude potrebe da kroz to prolazimo. Tijekom vremena Le Roux se držao sve više i više prijeteći, kritizirajući namještenika kad nešto ne bi bilo učinjeno onako kako je to tražio te je eksplicitno sugerirao što bi im se moglo dogoditi ako to ne isprave. Alonu je bolje da odgovori na telefon ili neće imati ruke kojom bi to učinio ili jezika kojim bi govorio, rekao je jednom Berkmanovu suradniku. Povremeno, kad bi bio bijesan na Oza, Le Roux bi izvlačio incident na brodu kao prijetnju, pitajući ga želi li se 'vratiti u vodu'.
Za Mathewa, njegov bratić još uvijek je bio pametan, računalom opsjednuti milijarder koji je nadmašio sustav i sve ih učinio ponosnima. Rekao mi je kako je jednom vidio ono što je procijenio kao desetke milijuna dolara u Le Rouxovu uredu. Keš, rekao je. Bilo je to jebeno ludilo. Dolari su bili u pletenim košarama složenima sa strane uza zid.
Baci novac ili zaposlenike o zid i vidi što si pogodio.
Za Klaussena, LR ideje postajale su svakog mjeseca sve nepredvidljivije i grandioznije. Le Roux je želio u Somaliji imati sobe pune novca, rekao je Klaussenu, sanduke keša tako velike da ih neće biti u stanju uskladištiti. Želio je kontrolirati svoju vlastitu zemlju tako da može operirati potpuno slobodno. Na kraju, nije profit bio jedino što je želio, želio je i moć koja nije sputana ni od jedne vlade.
Živio sam gledajući iza sebe, rekao je McConnell. Jer sam znao da ću biti jedan od ljudi za odstrel.
Paul Le Roux oduvijek je znao da će doći kraj ili su tako govorili oni koji su mu bili bliski. Sama proždrljivost njegova zločinačkog apetita značila je da izaziva snage zakona da ga uhite. Da bi nahranio taj apetit, njegovi su pothvati postajali sve zvjerskiji, a njihovu logiku mogao je razumjeti samo Le Roux.
On misli na milion stvari u jednome danu. Trebate cijeli tim da se bavi onim o čemu on misli, što je njegov sljedeći potez. Toliko je nepredvidiv.
Jedi moli voli
Elizabeth Gilbert
Izdavač: VBZ 2010.
Znam samo da sam molila poput osobe koja preklinje za svoj život. A plaču nikad kraja.
Sve dok odjednom nije prestao.
Odjednom sam shvatila da više ne plačem. Zapravo, prestala sam plakati usred jecaja. Moj je očaj potpuno isisan iz mene. Podignula sam čelo s poda i iznenađeno se uspravila, pitajući se hoću li sada ugledati kakvo Uzvišeno Biće koje je odnijelo moje jecaje. Ali, nije bilo nikoga. Bila sam sama. Ali, zapravo nisam bila potpuno sama. Bila sam okružena nečime što mogu opisati samo kao malu kukuljicu tišine – tišine toliko dragocjene da nisam željela izdahnuti kako je ne bih uplašila i otjerala. Bila sam savršeno mirna. Ne zna jesam li ikada osjetila takav mir.
On se tada počeo povlačiti, a ja sam ugledala drugo lice svojega strastvenog, romantičnog junaka – Davida koji je bio samotnjak poput izopćenika, hladan na dodir, kojemu je bilo potrebno više osobnog prostora no što je potrebno krdu američkih bizona.
Da bih uspostavila željenu ravnotežu moraš postati ovo. Stopala moraš ukopati u tlo toliko čvrsto kao da nema dvije, već četiri noge. Tako možeš ostati u svijetu. Ali, svijet moraš prestati promatrati kroz glavu. Umjesto toga, moraš gledati srcem. Tako ćeš spoznati Boga.
Zaskoče me tiho i prijeteći, poput Pinkertonovih detektiva, i opkole me – Depresija s lijeve, a Usamljenost s desne strane. Ne moraju mi pokazivati svoje značke. Dobro ih poznajem. Već se godinama igramo mačke i miša. Iako priznajem da me je iznenadilo to što sam ih srela u sumrak, u tom prelijepom talijanskom vrtu. Ondje im nije mjesto.
Radije bih da me ne pratiš, kažem joj, a ona sliježe ramenima gotovo pomirljivo, ali se ipak približava.
A tada me podvrgavaju premetačini. Iz mojih džepova vade svu radost koju sam u njima nosila. Depresija mi čak oduzima identitet, ali ona to uvijek čini. Tada me Usamljenost počinje ispitivati, čega se užasavam jer uvijek traje satima. Pristojna je, ali neumoljiva i naposljetku me uvijek obori. Pita me imam li ikakvog razloga biti sretna.
U blizini nije bilo druge djece pa je moja sestra Catherine bila moćna i dominantna, zapovjednica mojega života. Živjela sam u strahopoštovanju prema njoj, samo mi je njezino mišljenje bilo važno.
Odlazim u imućnu, bogatu Luccu, gradić u Toscani poznat po mesnicama u kojima su najbolji komadi mesa koje sam u Italiji vidjela izloženi po cijelom gradu, sa senzualnošću koja govori: Znaš da to želiš! Kobasice svih zamislivih veličina, boja i porijekla ugurane su, poput ženskih nogu, u izazovne čarape pa se njišu sa stropova mesnica. Zamamne stražnjice od šunki vise u izlozima i mame poput skupih amsterdamskih prostitutki. Pilići izgledaju toliko sočno i zadovoljno čak i u smrti da pom9šljate kako su se ponosno i dobrovoljno žrtvovali, nakon što su se za života natjecali koji će biti najsočniji i najdeblji. Ali, u Lucci divno nije samo meso, već kesteni, breskve, hrpe smokava, dobri Bože, smokve…
Ja govorim taj jezik! Dečko misli da mi se sviđa, ali, ja očijukam s riječima. Bože – pretočila sam se! Odčepila sam svoj jezik i talijanski teče! Želi da se kasnije nađemo u Veneciji, ali mene on nimalo ne zanima. Jednostavno sam omamljena ljubavlju prema jeziku pa njega puštam da ode.
Linda je vlasnica jedno od zdravijih psiha na svijetu koja ne poima depresiju, a posjeduje i samopoštovanje koje nikada nije ni pomislilo biti bilo što drugo osim visoko.
Jer, SEKS trenutno nije moja riječ. Bio je u drugim razdobljima mojega života, ali, sada nije. Stoga rimska riječ juri ulicama, naleti na mene i odbije se, ne ostavljajući traga. Ne sudjelujem u toj riječi pa stoga ovdje ne živim potpuno. Teorija je uvrnuta, nedokaziva, ali mi se nekako sviđa.
Zapravo sam u svojoj kadi u New Yorku, čitajući naglas riječi iz talijanskog rječnika, počela iscjeljivati svoju dušu. Život mi se raspao na djeliće i sama sam sebi bila toliko neprepoznatljiva da se vjerojatno ne bih prepoznala ni na prepoznavanju u policijskoj postaji. Ali, kad sam počela učiti talijanski, osjetila sam tračak sreće, a kad nakon tako mračnog razdoblja opazite i slabašnu mogućnost sreće, morate je zgrabiti za gležnjeve i ne puštati je sve dok vas, licem prema naprijed, ne izvuče i z prašine – to nije sebično, već obvezno. Darovan vam je život, vaša je dužnost (ali i vaše pravo jer ste ljudsko biće) pronaći nešto lijepo u životu, koliko god neznatno.
Kako minute prolaze, osjećam kao da zajedno vučemo 2004. godinu prema sebi. Uhvatili smo je glazbom, kao užetom, i sada je vučemo preko neba kao golemu ribarsku mrežu, prepunu naših nepoznatih sudbina. A mreža je doista teška jer sadrži sva rođenja, smrti, tragedije, ratove, ljubavne priče, izume, preobrazbe i nevolje koje su nam suđene u sljedećoj godini. Pjevamo i vučemo, iz ruke u ruku, iz minute u minutu, iz glasa u glas, sve bliže i bliže. Sekunde nas približavaju ponoći, a mi pjevamo iz sveg grla i u tom konačnom silnom naporu napokon dovlačimo mrežu Nove godine iznad nas te njome prekrivamo nebo i sebe. Samo Bog zna što ta godina sadrži, ali, stigla je, a svi smo mi ispod nje.
O Krišna, um je nemiran, neobuzdan, jak i nepopustljiv. Teško ga je obuzdati, kao da pokušavaš obuzdati vjetar.
Ako težite sjedinjenju s božanskim, takvo skakanje amo-tamo predstavlja problem. Boga s razlogom nazivaju prisutnošću – jer Bog je upravo ovdje, upravo sada. Sadašnjost je jedino mjesto na kojemu ga možemo pronaći, a sada je jedini trenutak.
Sljedećega jutra na vrijeme stižem na meditaciju u četiri sata, kojom ovdje započinje svaki dan. Trebali bismo sat vremena sjediti u tišini, ali ja prevaljujem minuta kao da su kilometri – šezdeset mukotrpnih kilometara koje moram izdržati. Do četrnaestog kilometra/minute strpljenje mi počinje popuštati, koljena mi pucaju i svladava me očaj.
Nikada ne smijemo dopustiti slom jer, ako to jednom učinimo, to nam postaje sklonost i ponavlja se. Umjesto toga, moramo razvijati snagu.
Jedan mi je redovnik neki dan rekao: Odmorište uma je srce. Um cijeloga dana sluša samom zvonjavu zvona, buku i rasprave, a želi samo tišinu. Jedino mjesto na kojemu um može pronaći mir jest tišina srca. To je tvoje odredište.
Ljudi misle da je srodna duša ona koja im savršeno odgovara, i to svi žele. Ali, istinska srodna duša je ogledalo, osoba koja ti pokazuje sve što te sputava, osoba koja tvoju pozornost usmjerava prema tebi, kako bi mogla promijeniti svoj život. Istinska srodna duša je vjerojatno najvažnija osoba koju ćeš ikada upoznati, zbog toga što ruši tvoje zidine i treskom te budi, ali, zauvijek živjeti sa srodnom dušom? Ne. Previše bolno. Srodna duša u tvoj život dolazi da bi ti otkrila jedan sloj tebe, a potom odlazi. I hvala Bogu na tome. Tvoj je problem u tome što ovu jednostavno ne možeš pustiti. Gotovo je, Namirnice. Davidova je zadaća bila prodrmati te, izgurati te iz braka kojega si morala napustiti, malo ti razoriti ego, otkriti ti tvoje prepreke i ovisnosti, otvoriti tvoje srce kako bi nova svjetlost mogla ući u njega učiniti te toliko očajnom i bespomoćnom da si morala promijeniti svoj život, a potom te upoznati s tvojom duhovnom učiteljicom i tada nestati. To je bila njegova zadaća i on ju je sjajno obavio Sali sada je gotovo. Nevolja je u tome što ti ne možeš prihvatiti da je ta veza bila tako kratkog vijeka. Nalik si psu na smetlištu, dušo – ližeš praznu limenku nastojeći izvući još hrane iz nje. Ako ne budeš pazila, ta bi ti limenka mogla zauvijek zaglaviti na njušci i zagorčati ti život. Zato odustani od toga.
Ali, volim ga.
Pa, voli ga.
Kad bi raščistila taj prostor u svojemu umu koji sada koristiš za opsjednutost tim tipom, dobila bi vakuum, prazan prostor – prolaz. A pogodi što će univerzum učiniti s tim prolazom? Ulit će se kroz njega – Bog će se uliti kroz njega – i ispuniti te količinom ljubavi o kakvoj nisi ni sanjala. Stoga prestani koristiti Davida za zatvaranje toga prolaza. Pusti ga.
Željela sam proglasiti time out, zahtijevati da svi jednostavno stanu dok ja ne shvatim sve.
Sljedećeg mi jutra u meditaciji ponovno dolaze sve moje jetke, mrske misli. Počinjem ih doživljavati kao dosadne agente telefonske prodaje, koji uvijek nazovu u najnezgodnijem trenutku.
Sama se možeš osloboditi kad god želiš. Posrijedi je božanski sporazum o sitnici koju nazivamo slobodnom voljom.
Molitva je odnos, pola posla je na meni. Ako želim preobrazbu, ali se ne udostojim ni izraziti čemu točno težim, kako se to uopće može dogoditi?
Moraš naučiti birati svoje misli kao što svakodnevno odabireš odjeću koju ćeš nositi. Posrijedi je moć koju si sposobna razviti. Ako toliko silno želiš upravljati sitnicama u svojem životu, radi na umu. To je jedino što bi trebala pokušavati nadzirati.
Koliko mnogo ljudi u grob odlazi ne pruživši i ne primivši oprost. Pomislila sam kolikim ljudima braća i sestre, prijatelji, djeca ili ljubavnici nestanu iz života prije no što su izrečene dragocjene riječi milosti ili odrješenja. Kako oni, koji prožive okončanje odnosa, uspijevaju izdržati bol neriješenih pitanja? Tada sam u meditaciji pronašla odgovor – ta pitanja možemo riješiti sami, u sebi. To nije samo moguće, već je i presudno važno.
Moglo bi biti dobro prihvatiti to kakva jesam i potpuno se nastaniti u tome.
Zamisli da je univerzum golemi kotač. Uputno je biti blizu središta – u glavi kotača – a ne vani na rubovima, gdje se događa okretanje, gdje se možeš izgrebati i poludjeti. Središte mira – to je tvoje srce. To je Božje prebivalište u tebi. Stoga odgovore prestani tražiti u vanjskom svijetu. Jednostavno se nastavi vraćati u središte i u njemu ćeš uvijek nalaziti mir.
Smiješi se licem, smiješi se umom, i dobra energija će ti doći i očistiti prljavu energiju. Smiješi se i u jetri.
U zadnje mi vrijeme ništa ne smeta. Ne mogu zamisliti nezadovoljstvo i ne mogu ga se prisjetiti.
Placebo ste vi
Dr. Joe Dispenza
Izdavač: Planetopija
Vjerujem da se u svima nama nalazi inteligencija, nevidljiva svijest, koja je izvor života.
Ni jednoj misli koju nisam htio doživjeti nisam dopuštao da se uvuče u moju svijest.
U trenutku kada nam se dogodi kriza ili trauma, previše svoje pozornosti i energije trošimo na razmišljanje o onome što ne želimo umjesto o onome što želimo.
Um i materija nisu zasebni elementi, naše su svjesne i nesvjesne misli i osjećaji nacrti koji upravljaju našom sudbinom. Ustrajnost, uvjerenje i usredotočenost potrebni za manifestaciju bilo kakve potencijalne budućnosti leže u ljudskom umu i u umu beskrajnih mogućnosti u kvantnom polju.
Pozitivan stav može djelovati jednako dobro ili bolje od pravilne ishrane, redovite tjelovježbe i održavanja idealne tjelesne težine.
U ispitivanju dr. Keiko Hayashia dijabetičari koji su sat vremena gledali humorističan program uključili su ukupno 39 gena, od kojih je 14 bilo povezano s aktivnošću stanica prirodnih ubojica (NK, natural killer cells).
Proces ne djeluje zbog nekakve čarolije u tableti, nego zbog toga što je ljudsko tijelo samo sebi najbolji farmaceut i zbog toga što najuspješnije recepte ispisuje tijelo samo. Cousins
Ako danas mislite iste misli kao i jučer, što je i više nego vjerojatno, onda i birate isto. Ti isti današnji odabiri oblikovat će ista ponašanja sutra. Ista sutrašnja ponašanja na koja ste navikli proizvest će ista iskustva u vašoj budućnosti. Isti događaji u vašoj budućoj stvarnosti cijelo vam vrijeme bude iste predvidive emocije. I kao rezultat toga svaki se dan osjećate isto. Vaše jučer postane vaše sutra – stoga je zapravo vaša prošlost vaša budućnost.
Kad vi kao osobnost prigrlite nove misli, radnje i osjećaje, neizbježno ćete stvoriti novu osobnu stvarnost u svojoj budućnosti.
Do trenutka kad zađete u svoje tridesete godine, vaš se mozak već organizirao u prilično ograničenu strukturu automatskih programa – i taj fiksni obrazac vaš je identitet…
Kad god navedete svoj mozak na drukčiji rad, mijenjate svoj um. Kada počnete razmišljati 'izvan kutije', nove bi misli trebale uzrokovati nove odabire, nova ponašanja, nova iskustva i nove emocije. Tada se i vaš identitet mijenja.
Ne možemo stvoriti novu budućnost dok živimo u prošlosti.
Budući da većina ispitivanja placeba pokazuje da je jedna misao u stanju aktivirati autonomni živčani sustav tijela i proizvesti značajne fiziološke promjene, znači da regulirate svoj unutarnji svijet jednostavnim povezivanjem misli s emocijom. Sve vaše podsvijesne, autonomne sustave neurokemijski pojačavaju vaši poznati osjećaji i tjelesni doživljaji povezani s vašim strahom – i vaša ga biologija savršeno odražava.
Ako je vaše očekivanje da će vam budućnosti biti jednaka prošlosti, ne samo da razmišljate u prošlosti, nego također odabirete poznatu budućnost isključivo na temelju svoje prošlosti i emotivno prihvaćate taj događaj dok vaše tijelo (kao nesvjestan um) ne povjeruje da živi u budućnosti u sadašnjem trenutku. Sva vaša pozornost usmjerena je na poznatu, predvidivu stvarnost zbog koje ograničavate sve nove izbore, ponašanja, iskustva i emocije. Nesvjesno predviđate svoju budućnost fiziološki se držeći prošlosti.
Postali ste podložni vlastitim autosugestijama. I ako se vaše sadašnje znanje temelji na vlastitim zaključcima proizašlima iz prošlih iskustava, uvijek ćete stvarati ishod koji je jednak vašem umu. Promijenite ono čemu pridajete značenje i promijenite svoju namjeru.
DNK je latentna. Ona je potencijalno skladište pohranjenih informacija koje čeka da bude otključano ili otvoreno. DNK možete smatrati popisom potencijala koji čekaju upute za proizvodnju proteina koji reguliraju i održavaju svaki aspekt života…
Ne znamo što je sve u skladištu i kako tome pristupiti pa zbog toga koristimo samo malen dio onog što nam je dostupno. Mi zapravo izražavamo samo oko 1,5 posto svoje DNK, dok preostalih 98,5 posto neaktivno leži u našem tijelu.
Ono što mislite o sebi, o životu i izborima koje činite kao rezultatu tih uvjerenja, također stalno odašilje iste poruke istim genima.
Tek kad se stanica uključi na nov način, novim informacijama, tek tada ona može stvoriti tisuće varijacija istog gena koje će stvoriti nov izražaj proteina – što će promijeniti vaše tijelo.
Postoje tri vrste stresa: tjelesni stres (trauma), kemijski stres (toksini) i emocionalni stres (strah, briga, preopterećenost itd.). svaka vrsta može pokrenuti više od 1.400 kemijskih reakcija i proizvesti više od 30 hormona i neuroprijenosnika. Kada se pokrene taj kemijski slap hormona, vaš um kroz autonomni živčani sustav utječe na vaše tijelo i vi doživite vezu između uma i tijela.
Hormoni stresa, kao što uzrokuju da stanice tijela postaju sebičnije da bi osigurale naš opstanak, potiču i naš ego da postane sebičniji – i mi postanemo materijalisti koji definiraju stvarnost svojim osjetilima. Naposljetku se osjećamo odvojeno od novih mogućnosti jer kako nikad ne napuštamo stanje kronične uzbune, poimanje 'ja na prvom mjestu', koje prožima naše razmišljanje, sve se jače usađuje i ustraje te stoga postajemo samoživi i egoistični. U konačnici se naše 'ja' definira samo kao tijelo koje živi u okolini i vremenu.
Vi doista imate određen stupanj kontrole nad svojim genetskim inženjeringom – preko svojih misli, odabira, ponašanja, iskustava i emocija.
Trebamo se usredotočiti ne samo na izbjegavanje negativnih emocija, kao što su strah ili ljutnja, nego i na svjesno razvijanje iskrenih, pozitivnih emocija, kao što su zahvalnost, radost, uzbuđenje, entuzijazam, oduševljenje, strahopoštovanje, nadahnuće, čuđenje, povjerenje, ljubaznost, suosjećanje i osnaženost, da bismo poboljšali svoje zdravlje u najvećoj mogućoj mjeri.
Cijela je svrha meditacije izdignuti se iznad analitičkog uma i zaći u dublje slojeve svijesti.
Tijekom meditacije pomičemo se ne samo iz našeg svjesnog uma u podsvjesni um, nego i iz sebičnost u nesebičnosti, iz svijesti nekoga i nečeg u svijest nikoga i ničeg, iz materijalizma u ne-materijalizam, iz prostora u ne-prostor, iz vremena u bez-vrijeme, iz vjerovanja da je vanjski svijet stvarnost i definiranja stvarnosti vlastitim osjetilima u vjerovanje da je unutarnji svijet stvarnost i da ćemo se jedanput kad zađemo u njega naći u 'nečulnom stanju' – svijetu misli onkraj osjetila. Meditacija nas iz preživljavanja vodi u stvaranje, iz odvojenosti u povezanost, iz neravnoteže u ravnotežu, iz načina djelovanja koji odgovara prijetećim situacijama u način djelovanja koji odgovara rastu i razvoju, iz ograničavajućih emocija straha, srdžbe i tuge u emocije radosti, slobode i ljubavi koje nas oslobađaju. Odbacujemo držanje za poznato prihvativši nepoznato.
Kada govorimo o placebo-učinku, potrebna je određena razina sugestibilnosti da bi se osoba mogla izdignuti iznad svojeg tijela i okoline na neko duže vrijeme – to jest da bi mogla prihvatiti, vjerovati i prepustiti se ideji da je unutarnji svijet stvarniji od vanjskog.
Kada su kvantni fizičari počeli promatrati sve manje i manje dijelove atoma, kao što je nukleus, što su detaljnije promatrali, to je atom bivao sve manje vidljiv i jasan, dok u konačnici nije posve nestao. Atomi su, kažu nam, naizgled 99,9999999999 posto prazan prostor. Ali taj prostor nije stvarno prazan. On je zapravo ispunjen energijom. Točnije, njega čini golemi niz energetskih frekvencija koje tvore neku vrstu nevidljivog, međusobno povezanog polja informacija. Stoga ako je svaki atom 99,99999999999 posto energija ili informacija, znači da je naš poznati svemir i sve u njemu – bez obzira na to koliko nam čvrsto ta materija može izgledati – u biti samo energija i informacija. I to je znanstvena činjenica.
Tek kad promatrač usredotoči pozornost na jednu lokaciju bilo kojeg elektrona, taj se elektron pojavi na tom mjestu. Odvratite pogled i subatomska energija pretvorit će se opet u energiju.
Stoga prema tom 'učinku promatrača', fizička materija ne može postojati ili manifestirati se dok je mi ne opazimo – dok je ne vidimo i usredotočimo pozornost na nju. A kad više ne obraćamo pozornost na nju, ona nestaje, odlazi odakle je i došla. Materija se stoga stalno mijenja, oscilira između manifestiranja u materiju i nestajanja u energiju (točnije oko 7,8 puta u sekundi). Budući da je ljudski um (kao promatrač) blisko povezan s ponašanjem i pojavom materija, mogli bismo reći da je nadmoć uma nad materijom kvantna stvarnost. Na to još možemo gledati i ovako: u sićušnom svijetu kvantuma subjektivni um utječe na objektivnu stvarnost. Vaš um može postati materija, to jest i svojim umom možete materijalizirati.
Budući da subatomska materija čini sve što možemo vidjeti, dodirnuti i iskusiti u svojem makrosvijetu, i mi na neki način – zajedno sa svime u našem svijetu – također stalno nestajemo i ponovno se pojavljujemo. I stoga ako subatomske čestice simultano postoje u beskrajnom broju mogućih mjesta, na neki način to možemo reći i za sebe. I baš kao što te čestice prijeđu iz simultanog postojanja svugdje (kao val, energija) i manifestiraju se točno ondje gdje ih promatrač traži u trenutku kada obraća pozornost (kao čestica ili materija), i mi smo potencijalno sposobni prenijeti beskrajan broj potencijalnih stvarnosti u fizičko postojanje.
Drugim riječima, ako možete zamisliti određeni budući događaj koji želite doživjeti u svojem životu, ta stvarnost već postoji kao mogućnost negdje u kvantnom polju – izvan ovog prostora i vremena – i samo čeka da obratite pozornost na nju. Ako vaš um (preko vaših misli i osjećaja) može utjecati na to kad i gdje će se elektron pojaviti ni od kuda, i vi biste u teoriji trebali moći utjecati na pojavu bilo kojeg broja mogućnosti koje možete zamisliti.
Vi stvarate i po inerciji. Ako vi, kao kvantni promatrač, promatrate svoj život s iste razine uma svaki dan, prema kvantnom modelu stvarnosti, uzrokujete da se beskrajne mogućnosti pretvaraju u iste obrasce informacija iz dana u dan. Ti obrasci, koje vi nazivate svojim životom, nikad se ne mijenjaju, i stoga vam nikad ne omogućuju da izazovete promjenu.
Stoga, mentalno vježbanje nikako nije besposleno sanjarenje ili prepuštanje pustim željama. Ono je vrlo konkretan način na koji s namjerom možete manifestirati svoju željenu stvarnost, uključujući i život bez bola ili bolesti. Tako što ćete se više usredotočivati na ono što želite, a manje na ono što ne želite, u svoju stvarnost možete prizvati što god želite i istodobno uzrokovati da 'nestane' ono što ne želite tako što se na to nećete više usredotočivati.
Što atom brže vibrira, to više energije stvara i manje vremena provodi u fizičkoj stvarnosti. Pojavljuje se i nestaje prebrzo da bismo mi to mogli vidjeti zbog toga što vibrira puno većom brzinom od nas.
Istraživanja potvrđuju da se većina interakcija između stanica događa brže od brzine svjetlosti – a budući da je granica ove fizičke stvarnosti brzina svjetlosti, znači da stanice moraju komunicirati preko kvantnog polja… Stoga, prema kvantnom modelu stvarnosti, mogli bismo reći da su sve bolesti snižavanje frekvencije.
Kada promijenite svoju energiju jer ste donijeli odluku s čvrstom namjerom, povećavate frekvenciju svoje atomske strukture i stvarate svjesniji, usklađeniji elektromagnetski potpis. Utječete na fizičku materiju svojeg tijela. Povećanjem svoje energije povećavate električnu energiju koja struji vašim atomskim ventilatorima. Povišena frekvencija počne organizirati stanice vašeg tijela kako bi postale manje čestica (materija), a više val (energija). Drugim riječima, sva vaša materija ima više energije – ili više informacija. Usklađenost možete smatrati ritmom ili urednošću, a neusklađenost nedostatkom ritma ili neurednošću, nedostatkom sinkronije.
Vučete bolest (koja je snižena frekvencija) prema povišenoj frekvenciji. Istodobno, također, utječete na to da neusklađene informacije, koje su postojale između atoma i molekula, kemijskih tvari i stanica, tkiva i organa te između tjelesnih sustava, djeluju iz polja bolje organiziranih informacija.
Što je vaša energija neusklađenija i nesinkroniziranija, vaše su stanice manje sposobne komunicirati jedna s drugom.
Ta univerzalna inteligencija upravo u ovom trenutku daje vam život. Ona organizira i orkestrira stotine tisuća nota u skladnoj simfoniji koju čini vaša fiziologija – one stvari koje su dio vašeg autonomnog živčanog sustava. Ta inteligencija brine se za to da vaše srce u jednom danu otkuca više od 101.000 puta, da crpi više od dva galona krvi u minuti, koja prijeđe više od 97.000 kilometara u svaka 24 sata. Za vrijeme koje vam je potrebno da završite čitanje ove rečenice, vaše će tijelo stvoriti 25 trilijuna stanica. I svaka od 70 trilijuna stanica koje čine vaše tijelo, izvrši između 100.000 do 6 trilijuna funkcija u sekundi. Udahnut ćete 2 milijuna litara kisika danas, a taj će kisik dospjeti do svake stanice u vašem tijelu za svega nekoliko sekundi.
Upravo se s tom inteligencijom punom ljubavi spajate tijekom meditacije, kada odložite svoj eto i iz sebičnosti prijeđete u nesebičnost, kada postanete čista svijest – ne više tijelo u okolini ili linearnom vremenu, nego svijest bez tijela, nitko, ništa, u neprostoru i u bezvremenu. Tada postanete sama svjesnost u beskrajnom polju mogućnosti.
Vi ste u nepoznatome. I iz nepoznatoga se stvaraju sve stvari. Vi ste u kvantnom polju. I vi i ja već imamo sav potrebni biološki mehanizam da ostvarimo taj podvig pretvaranja u čistu svijest.
Iskustva iz ranog djetinjstva postaju podsvjesna stanja postojanja.
Iako će vam se negativne misli potkradati stotinu puta dnevno, malo po malo stvorit ćete nekoliko novih misli, zapišite ih i trudite se duboko vjerovati u njih.
Morate proći biološku, kemijsku i genetsku smrt svojeg starog 'ja' prije nego se pojavi novo 'ja'.
Pretvorite strah u hrabrost, frustraciju u strpljenje, bol u radost i slabost u snagu. Počet ćete se mijenjati – iznutra i izvana. Oslobođeni ovisnosti tih ograničavajućih emocija, tijelo će vam manje živjeti u prošlosti i kretat ćete se prema novoj budućnosti.
…ako su kosti izrađene od kolagena – koji je protein – a ja sam htjela da moje koštane stanice proizvode zdrav kolagen, morat ću ući u svoj autonomni živčani sustav, izdići se iznad svojeg analitičkog uma, ući u svoj podsvjesni um, opetovano programirati svoje tijelo novim informacijama i omogućiti mu da dobiva nove naredbe svaki dan. Kada sam primila dobru vijest, osjećala sam se kao da sam napola prešla rijeku promjene.
…namjeravala sam svojem tijelu dati više novih i drukčijih signala, a budući da preseljenje u novu kuću u Hamptonsu nije bilo realno, te malene stvari morale su biti dovoljne.
Laurie je čak posvuda u svojem okruženju stavljala poruke da je podsjećaju na to da bude svjesna i da potiču misli i osjećaje o njezinoj budućnosti. Napisala je Ja sam zahvalna, Uzdigni se i Voli … Tvoje su misli nevjerojatno moćne. Mudro ih biraj.
… nekoliko sljedećih mjeseci Laurie se jednostavno počela osjećati sretnije, radosnije, slobodnije i zdravije. Počela je razmišljati o svojoj budućnosti s više jasnoće.
… bilo je u redu, duboko u meni, kakvi god nalazi bili. To mije omogućilo da potpuno zaboravim na to jer ništa nisam očekivala. Osjećala sam se sretno i zapravo opsesivno zahvalno.
… Njezine su joj misli doslovce stvarale bolest.
… zapitala se: Što je alternativa? Ostati u poremećenom odnosu i potonuti još dublje? Ili odabrati slobodu i mogućnosti? Ovo je moja prilika za nov i drukčiji život.
… svaki se dan budila u 4.30 da bi meditirala i počela je kondicionirati svoje tijelo na nov način. Radila je na tome da osjeti sadašnji trenutak za koji je shvatila da joj je prije bio nedostižan.
… sve češće i češće otkrivala je da se može suzdržati od pokretanja i spajanja starih neuronskih veza srdžbe, frustracije, zamjeranja, bahatosti i nepovjerenja i da umjesto njih može pokretati i spajati nove neuronske veze ljubavi, radosti, suosjećanja i ljubaznosti. Znala je da time čisti stare veze i stvara nove.
S vremenom je postala nevjerojatno zahvalna na tome što je živa, shvativši da ondje gdje postoji sklad, ne može postojati nesklad.
… Podsjetila bi samu sebe da se svaki put kad niže emocije promijeni u uzvišene emocije, udaljava od svoje prošlosti i priprema svoj mozak i tijelo na novu budućnost.
… Mijenjala se iz čestice u val tako što je oslobađala pohranjene emocije kao energiju u svojem tijelu. Njezino tijelo više nije živjelo u prošlosti.
S tom novom dostupnom energijom, koju je oslobodila, Candace je počela nazirati novu budućnost. Zapitala se: Kako se želim ponašati, osjećati, razmišljati? Time što je mjesecima svaki dan ustajala u stanju zahvalnosti, svojem je tijelu davala upute da je njezina nova budućnost već stigla, što je signaliziralo nove gene na nove načine i vraćalo njezino tijelo u homeostazu.
… Objasnila je da je znala da je sama stvorila tu bolest i da je stoga odlučila provesti eksperiment i rastvoriti je. Rekla je liječniku da je svakodnevnim meditacijama i održavanjem uzvišenog stanja emocija epigenetski signalizirala nove gene umjesto da nezdravim emocijama dopusti da nastave signalizirati stare gene. Objasnila je da je redovito radila na tome tko je htjela postati i da je prestala reagirati na stvari iz svoje vanjske okoline poput životinje na programu za preživljavanje: boreći se, bježeći, udarajući ili vrišteći. Sve što ju je okruživalo u biti je ostalo isto, samo što je ona sada reagirala na način koji je bio izraz ljubavi prema sebi.
… Maknula si je samu sebe s puta i osjećaj je bio nevjerojatan! Na moje iznenađenje Joann je signalizirala nove gene na nove načine tijekom te jedne meditacije. Promijenila je svoje stanje za samo jedan sat!
… Joann je znala da je njezin MS samo oznaka, kao što je to i 'majka', 'supruga' ili 'šefica'. Ona je promijenila tu oznaku tako što je otpustila svoju prošlost.
Ona je sada zaljubljena u život, srce joj je potpuno otvoreno i osjeća se povezanom s nečim što je veće od nje. Bila je u stanju milosti i osjećala se toliko sjajno da je htjela ostati u tom sadašnjem trenutku.
Svi polaznici spomenuti u ovoj knjizi koji su promijenili određeni dio sebe, prvo su morali zaći u svoju nutrinu i promijeniti svoje stanje postojanja. Stoga na svoju meditacijsku praksu možete gledati kao na način kako da svaki dan uzmete svoj placebo. Ali umjesto uzimanja pilule, vi ćete zalaziti u svoju nutrinu. S vremenom će vam meditacija postati poput vjerovanja u uzimanje lijeka.
Svu svoju pozornost usmjeravamo na stvari, ljude i probleme (usredotočujemo se na česticu ili materiju, a ne na val ili energiju), i definiramo stvarnost svojim osjetilima.
Budući da smo u stanju izrazite budnosti, nismo u stanju stvarati, sanjariti, rješavati probleme, učiti nove stvari ili zaliječiti se.
Svako iskustvo (prošlo, sadašnje i buduće) i sve stvari (od najmanjih mikroorganizama do najnaprednije kulture u svemiru) postoje unutar tog polja neograničenih informacije koje zovemo 'kvantnim poljem'. Rekao sam da kvantni svijet nema vrijeme, ali istina je da zapravo ima SVE vrijeme simultano – samo nema linearno vrijeme, kako ga mi obično zamišljamo.
Da biste postigli ono što ovdje nastojimo postići, a to su izlječenje i dugotrajne promjene, morate biti potpuno prisutni u sadašnjem trenutku, a ne razmišljati o tome koja je sljedeća predvidiva radnja na vašoj vremenskoj liniji.
Da biste pristupili neograničenom potenciju koji vas čeka u kvantnom polju, morate zaboraviti na poznato (svoje tijelo, lice, spol, rasu, struku, čak i svoju ideju o tome što morate obaviti danas) kako biste malo mogli ostati u nepoznatome – stanju u koje ste nitko, ništa u neprostoru i bezvremenu. Morate postati čista svijest (ništa drugo osim misli ili svjesnosti da ste svijest u praznom prostoru mogućnosti) da bi se vaš mozak moga rekalibrirati.
Prošlosti i budućnost više ne postoje kada su mozak i tijelo potpuno u sadašnjem trenutku. Predvidiva stvarnost poznatog više ne postoji, stoga se nalazite u nepoznatom carstvu mogućnosti.
Sjetite se da su uvjerenja i percepcija podsvjesna stanja postojanja. Započinju mislima i osjećajima koje opetovano mislite i osjećate dok vam u konačnici ne postanu automatski – a tada postanu stav. Povezani stavovi postanu uvjerenje, a povezana uvjerenja postanu percepcije. S vremenom to oblikuje uvelike podsvjesno poimanje svijeta i sebe, što utječe na vaše odnose, ponašanja i sve u vašem životu.
Hajde… otvori svoje srce… i vjeruj u mogućnost… ushiti se.. zaljubi se u trenutak… i doživi tu budućnost sada…
I konačno… želim da zahvališ na novome životu prije nego što se on manifestira… kako bi tvoje tijelo, kao nesvjesni um, počelo doživljavati to iskustvo sada… Zbog toga što emocionalni potpis zahvalnosti znači da se iskustvo već dogodilo… Zbog toga što je zahvalnost… krajnje stanje prijemčivosti…
Kada pogledate u zrcalo, vidite odraz i znate da je osoba koju gledate vaše tjelesno 'ja'. Ali kako se pravo 'ja', ego i duša vide? Vaš život je odraz vašeg uma, vaše svijesti i vašeg pravog 'ja'.
Kako da vi i ja postanemo natprirodni? Moramo početi raditi ono što nije prirodno – to jest moramo davati usred krize kad svi osjećaju manjak i siromaštvo, voljeti kad su svi srditi i osuđuju druge, pokazati hrabrost i mir kad su svi drugi u strahu, pokazati dobrotu kad drugi pokazuju neprijateljstvo i agresiju, predati se mogućnosti kad se ostatak svijeta agresivno gura da bude prvi, pokušava se kontrolirati i divlje se natječe u neutaživom porivu da dospije na vrh, nasmijati se kad se suočimo s nedaćama i njegovati osjećaj cjelovitosti kad nam je dijagnosticirana bolest.
Zagrobni život Billyja Fingersa
Annie Kagan
Izdavač: Centar za osobnu izvrsnost 2019.
Kaže se da postoji nekoliko faza žalovanja: prvo nastupa stanje šoka, zatim osjećaj krivnje, pa ljutnja i konačno depresija. Ali svi ovi osjećaji kao da su se spojili i navalili na mene odjednom!
Mislim da svaka duša ima neku sebi svojstvenu kvalitetu, i kad provedeš neko vrijeme s tom osobom, prepoznat ćeš njezinu dušu, ma kakav god oblik imala.
Svi smo sastavljeni od zvjezdane tvari, prije nekoliko milijardi godina elementi naših tijela bili su sklopljeni od zvijezda, naša je žudnja za istraživanje svemira, ustvari, davna želja da se vratimo svom nebeskom porijeklu. 'Jesmo li mi univerzum' Carl Sagan
Sve stvari koje sam do sada uzimala vrlo ozbiljno odjednom su postale posve beznačajne. Poput malenih točkica naspram beskrajnog univerzuma!
Život na Zemlji je privremen, stoga nemoj uludo trošiti svoje vrijeme. Neka te ispune trenuci – svi trenuci – i oni koje procjenjuješ da su loši, jednako kao i oni za koje ti se čine da su dobri.
Ljudi kažu da je nemoguće biti na dva mjesta u isto vrijeme, ali nisu u pravu. Kamo god da želiš ići – već si tamo! Jednako tako, kamo god da ne želiš ići, također si tamo. Kvant zahtjeva od tebe da zadržiš fokus na mjesto kamo želiš ići.
Kvantni skok znači da je promjena u percepciji vrlo moćna stvar. To znači da način na koji promatraš neku stvar može tu stvar doista i promijeniti.
Ljudska vrsta vrlo rijetko prožive puni potencijal svojih života dok ga žive. Oni jednostavno zaglave u idejama i konceptima i izgube uvid u veličanstvenost koju njihov život sam po sebi sačinjava.
Ljudi kažu da je nemoguće biti na dva mjesta u isto vrijeme, ali nisu u pravu. Kamo god da želiš ići – već si tamo! Jednako tako, kamo god da ne želiš ići, također si tamo. Kvant zahtijeva od tebe da zadržiš fokus na mjesto kamo želiš ići.
Što je to dakle, kvantni skok? To znači da je promjena u percepciji vrlo moćna stvar. To znači da način na koji promatraš neku stvar može tu stvar doista i promijeniti.
Ljudska bića vrlo rijetko prožive puni potencijal svojih života dok ga žive. Oni jednostavno zaglave u idejama i konceptima i izgube uvid u veličanstvenost koju njihov život sam po sebi sačinjava.
Smrt ti daje priliku za novi početak jednako kao što to i spavanje čini. Mi ne razmišljamo o smrti kao o početku, ali ona to zaista jest! Kakve god pogreške misliš da si učinila to uopće nije važno jer uvijek postoje nove prilike, čak i novi životi, da pokušaš nešto drugo. I da, ne brini se, takozvane pogreške – sve je to u redu! To su sve dijelovi pogodbe.
Na Zemlji je utjecaj drugih ljudi ogroman, u tolikoj mjeri da ne živimo svoj vlastiti život, nego tuđi. Zapravo, svoj život počinješ živjeti tek nakon smrti.
Dok sam uživala u ovim senzacijama, pitala sam Billyja koja je tajna sreće.
Kao što je 'Rijeka života' pojačala detoksikaciju moje duše, tako užitak može pojačati tvoju radost. Ljudi troše jako puno vremena na stvari koje ih ne čine sretnima, a to je onda pretjerana pažnja na pijesak u školjci. Kako bi kultivirala sreću, obrati pažnju na stvari koje voliš. Posveti se njima što više možeš.
Fokusiranje
Eugene T. Gendlin
Izdavač: VBZ 2003.
Danas je velika masa ljudi obrazovana i pismena te se kod nje javlja sve veća potreba za stvaralaštvom. Ti se ljudi osjećaju ograničeni starim ulogama i emocijama. Njihovi su osjećaji 'daleko složeniji nego što im ih prihvaćene uloga nalažu ili pružaju'.
Ljudi najčešće reagiraju na uobičajen način: Gurajući iskustva u iste stare obrasce, a zapravo nam je potrebno nešto prostranije… Putem slušanja u drugim ljudima možemo otkriti velika bogatstva.
Priroda problema mijenja se sa svakim pomakom. Ne stupite li u dodir s dubljom tjelesnom razinom, koja na početku uvijek djeluje nejasno, ostali biste zaglavljeni u mislima i osjećajima o problemu kakav se on doimao na početku.
Priprema, udobno se smjestite. Raščistite prostor, u jednu hrpu 'stavite' sve probleme. Uključite osjetilni dojam. Pronađite ključne riječi, odgovore koji će izroniti iz samog osjećaja. Usporedite, što na primjer znači ljubomora, što vaši osjećaji pod njom podrazumijevaju. Postavljajte pitanja, npr. je li ljubomora zapravo više osjećaj napuštenosti. Prihvatite.
Većina ljudi njeguje uvjerenje da njihovo tijelo neprestano mora izražavati njihove tegobe. Svaka nevolja i svaka negativna situacija nalikuju grču u tijelu. Sve dok je tijelo zgrčeno zbog mnogih tegoba, ono već preuzima oblik nevolje i stoga se s tom nevoljom ne može uhvatiti ukoštac kao svježe, cjelovito tijelo. Ono se bori protiv nevolje i dok samo predstavlja nevolju. Stoga fokusiranje započinje time što vašemu tijelu pruža stanku, odmor, tijekom koje ono postaje cjelovitim.
U prvome koraku fokusiranja vi spuštate teret. Tešku torbu stavljate na tlo. Izvadite poteškoće iz nje, jednu po jednu, složite ih ispred sebe i pogledajte ih sada, kad vam više nisu na leđima.
Sastavljanje popisa neće obaviti stvaran posao, ali će vam pomoći da se osjećate bolje. Ublažit će paniku i dovesti vas u stanje u kojemu se na smiren i organiziran način možete pozabaviti najvećim problemom.
Nerijetko se tako loše osjećamo da one negativne osjećaje prihvaćamo kao temeljno stanje stvari. Ali nije tako. Negativni osjećaji predstavljaju spoznaju tijela i guraju nas prema onome osjećaju dobrobiti koji bismo mogli osjetiti.
Svaki negativan osjećaj potencijalna je energija usmjerena prema pravilnijemu načinu postojanja, samo ako mu date dovoljno prostora kako bi mogao krenuti prema vlastitoj ispravnosti.
Kad se iznutra osjećate loše ili kad nešto ne valja to je zapravo način na koji vaše tijelo mjeri udaljenost između savršenoga stanja i način na koji se osjećate sada. Tijelo zna smjer, i to tako nepogrešivo kao što vi znate da trebate pomaknuti iskrivljenu sliku.
Medicinska pomoć samo pripomaže i služi tijelu, onome što je zapravo iscjeliteljski proces samoga tijela.
Osjetilni je dojam sastavljen od mnoštva isprepletenih niti, nalih tepihu. Ali te niti osjećamo, (ili vidimo) kao cjelinu.
Možda će vam pomoći ako protegnete i opustite sve dijelove tijela tijekom nekoliko minuta, prije nego što počnete raditi fokusiranje. Napnite ruke, osjetite kao su napete, tvrde, čvrste. Osjetite tu napetost, a zatim se polagano opustite. Osjetite razliku. Osjetite kako su opuštene, mekane i nježne. Tako učinite i s nogama, želucem i lice. Provjerite ima li koje napeto mjesto u vašem tijelu i dopustite sebi da se opustite.
Tijekom fokusiranja čovjek obraća pozornost na 'osjetilni dojam'. Njega osjećate u tijelu, ali on ipak ima svoje značenje. Posjeduje sva ona značenja s kojima čovjek već živi, jer svaku situaciju proživljavamo zajedno sa svojim tijelom. Osjetilni dojam čine tijelo i um prije nego što su se razdvojili.
Prirodno liječenje probavnih organa ljekovitim biljem i dijetom
Roko Živković
Izdavač: Školska knjiga 1997.
Ako ti nedostaju liječnici, neka ti liječnici budu veselje, odmor i umjerena prehrana. Regimen
Alkaloidi alkalne naravni sadrže dušik, u spoju s kiselinama stvaraju soli. Glikozidi se stoje se od šećernog dijela i nešećernog spoja aglukona. Sluzi – pektini, gume, škrob. Tanini ili treslovine okus im je trpak i gorak. Fitoncidi češnjak. Eterična ulja su najaktivnija u živoj biljci. Saponini biljne tvari glikozidne naravi bez dušika. Gorke tvari pojačavaju lučenje mokraće i povećavaju apetit. Flavoni i smole se upotrebljavaju kod poremećaja srca i krvnih žila te grčeva u probavnom kanalu. Vitamini, minerali i elementi u tragovima dobivaju se najviše preko povrća, voća i žitarica.
Gubitak teka - Gorke tvari sadrže pelin, gorka djetelina, kičica, sirištara ili gencijana, stolisnik, anis i angelika.
Štucanje – pomažu metvica, vodopija (cikorija), komorač, kopar, maslačak.
Podrigivanje – matičnjak, vrtni timijan, mladi orahov list, kamilica, vodopija.
Neprijatan zadah iz usta – topao čaj, jabuka, miloduh, peršin, sladić, stolisnik.
Nadutost trbuha – kamilica, komorač, kim, matičnjak.
Povraćanje – hladna voda, mineralna voda, hladna kamilica, matičnjak, metvica, islandski lišaj.
Previše želučane kiseline – tjedan dana prije svakog obroka pojesti 10-20 komada slatkog badema. Svakodnevno uzimanje žlice meda poslije jela.
Vrijed želuca – kamilica, metvica, stolisnik. Gavez, laneno i dunjino sjemenje, sladić, matičnjak, rusomača, maslačak, bukvica ili trputac, lavandula, cikorija ili vodopija, imela, svježi sok krumpira, sirova kupusa i mrkve.
Med (najbolji od lavande ili ružmarina) pomaže regeneraciji sluznice i podiže obrambenu moć organizma. Mlaka otopina meda smanjuje žgaravicu, uvijek uzimati poslije jela jer prije jela poveća kiselost.
Čaj protiv proljeva – trava iva i rusomača, kamilica i mažuran, kopriva kupina i malina, kadulja kopriva kupina i gospina trava, kupinov i jagodin list, suhe borovice, kamilica protiv grčeva. Oguljeno i sitno naribane jabuke prije i poslije obroka djeluju protiv proljeva, sadrže dosta pektina koji usporava probavu u crijevima.
Zatvor – natašte 10-15 suhih šljiva ili suhih smokava, prethodne večeri namočenih u vodi. Sličan učinak ima kompot od šljiva i smokava, prijesan i kiseli kupus, rasol, koraba, kelj. Pomaže i čaša tople vode na tašte. Gimnastika, liječenje vodom i svakodnevno šetanje.
Jetrene bolesti – sok od rotkve, cikorija, salata od maslačka, rosopas, kantarion, troskot, stolisnik, kamilica, angelika, dobričica, breza, kiselica, mrkva, komorač.
Žučni kamenci grčevi – čaj metvice s kamilicom ili matičnjakom, može i koromač i kim. Čaj od korijena konopljuše. Liječenje medom.
Porodica brezovke: viseća breza (brezov sok protiv prhuti, list dobar diuretik), lijeska (list protiv proljeva, kore i lišće oblog za hemeroide).
Porodica broćike: mirisna lazarkinja (bolesti jetre i želuca, grčevi u trbuhu).
Porodica bukovke: bukva (bukvino ulje jedno je od najkvalitetnijih jestivih ulja), pitomi kesten (vitamin B i C, nema posebnih ljekovitih svojstava), hrast lužnjak (kupke i oblozi od oguljene kore grana, ili prženi mljeveni žir dodatak kavi protiv proljeva).
Porodica bundeva: bundeva (vrlo zdravo bučino ulje), krastavac (izaziva nadimanje i teško je probavljiv, sok od krastavaca može povoljno djelovati kod šećerne bolesti).
Porodica čempresi: obična borovica (diuretik, otvara apetit), oštroigličasta borovica (nekad je bila lijek protiv crijevnih nametnika).
Porodica dimnjače: ljekovita dimnjača (žučni vodovi i žučni mjehur, protiv grčeva u gornjem desnom dijelu trbuha, otvara tek, sprječava mučninu i povraćanje, glavobolju i slabost organizam)
Porodica dragoljupke: veliki dragoljub (antibiotska svojstva).
Porodica drijenovke: drijen (protiv proljeva i dizenterije).
Porodica dudovi: bijeli i crni dud (protiv groznice, proljeva, upale krajnika, pa čak i pokvarena želuca), smokva (velik sadržaj magnezija, čisti crijeva).
Porodica dvornjače: heljda (vrlo bogata biljnim vlaknima, vitaminom P /rutin/, puno kalcija, liječi aterosklerozu jer rutin učvršćuje krvne žile), livadni dvornik (protiv proljeva, upale usta i žrdijela), planinska kiselica (sadrži kalijevu sol oksalne kiseline pa je ne smiju osobe sa bubrežnim kamencima), ptičji dvornik (protiv proljeva, silicijeva kiselina), rabarbara (čišćenje crijeva, skidanje kilograma, upala želuca i crijeva).
Porodica konoplje: hmelj (djeluje umirujuće, otvara apetit, protiv nesanice i depresije).
Porodica glavočike: artičoka (povoljna kod dijabetesa, dobro djeluje na jetru i potiče stvaranje i lučenje žuči, kod nadutosti i kod žučnih kamenaca, smanjuje količinu masti i kolesterola u krvi), vunenasti bodalj (antiseptik), cikorija (liječenje anemije ali samo onoj kojoj je uzrok manjak željeza, u rakiji ili octu možda zaustavlja opadanje kose i kod kožnih bolesti, poboljšava tek, dobra kod nadutosti trbuha i za jetru), čičak (za čišćenje crijeva i za bolje funkcioniranje jetre i žučnih organa), kamilica (ublažuje želučane tegobe i nadutost crijeva, okrećati se na sve strane da obloži stjenku želuca, liječi usnu šupljinu i ždrijelo, djeluje dezinfekcijski, neutralizira bakterijske otrove i uništava slobodne radikale), lopuh (smiruje grčeve i bolovi u trbuhu kod želučanih tegoba, smiruje nervozni želudac), maslačak (pospješuje funkcije jetre i bubrega, potiče izlučivanje žuči i mokraće, popravlja opće stanje organizma, omogućuje bolju prokrvljenost vezivnog tkiva, pa pomaže i kod bolesti mišića i zglobova, osobito gihta, smanjuje učestalost boli kod žučnih kamenaca), ljekoviti neven (oblog za rane), pravi oman (omekšava sluz, olakšava iskašljavanje, ublažuje grčeve u crijevima jetri žučnom mjehuru pa i u bubrežnom i mjehuru, protiv nadutosti trbuha), obični oslobod (sadrži sastojke silimarin, dobar za regeneraciju tkiva jetre, detoksikacijsko djelovanje), gorki pelin (za apetit, nadutost crijeva, upala žučnog mjehura i kamenaca, protiv crijevnih glista), obični stolisnik (denzifekcijski kao i kamilica, otvara apetit, liječi tegobe želuca, jetre i žučnog mjehura), obična tratinčica (potiče tek, olakšava želučane, jetrene i žučne kamence).
Porodica imele: bijela imela (liječi visoki krvni tlak, zaustavlja krvarenje, protiv crijevnih glista).
Porodica kapari: kapari (spriječava zatvor, vitamin c, aperitiv).
Porodica koprive: kopriva dvodomna (jača obrambenu snagu organizma, c vitamin, protiv slabokrvnosti, luči mokraću, dobra je kod prostate, jetra i žučni organi).
Porodica kozlaci: iđirot (poboljšava probavu i želučano-crijevne smetnje te jetrene i žučne, nervozni želudac, izvana protiv prhuti).
Porodica kozokrvinke: crna bazga (liječi grozicu, snizuje temperaturu i pojačavaju znojenje, djeluje preventivno protiv prehlade, list je otrovan i sadrži cijanovodičnu kiselinu).
Porodica krkavinke: krkavinka (čišćenje, pouzdanije sredstvo od rabarbare, a nešto blaže od aloja i listova sene, za olakšavanje žučnih smetnji, sniženje tjelesne topline, liječi hemeroide, svježe bobe su otrovne).
Porodica krstašice: hren, kupus, potočarka, repica, riga, rusomača, vrzinka – bogate vitamino c, kelj, koraba, prokula, rotkva, cvjetača, seoski hren (protiv kašlja, s medom za bubrege i mokraćni mjehur, koči razvitak bakterija), kupus (sirov sok ublažuje želučane tegobe, te upale tankog i debelog crijeva – 1 lit svaki dan 4-5 tjedana; svježi omekšali listovi dobri su oblozi za rane koje ne zacjeluju koje treba ispirati kamilicom između stavljanja novih obloga, posebno dobro kod herpesa i drugih zaraznih osipa i uboda kukaca), potočarka (zbog vitamin c, karotina i dosta vitamina E snažno je sredstvo u uništavanju slobodnih radikala, za žuč i jetrene funkcij), rotkva i rotkvica (crna rotkva s malo maslinova ulja i limuna liječi jetru i želudac i opstipaciju; s češnjakom održava imunitet i daje snagu; sok povrtnice natašte i navečer je protiv nadimanja, olakšava mokrenje, omekša sluz u dišnim putevima pa olakšava disanje poboljšavajući iskašljavanje), sjetvena riga (antibakterijsko djelovanje, afrodizijak), vrtna vrzina ili divlji kupus – raštika (puno vitamina c i karotina), crna vrzina ili crna gorušica (ulje dobro djeluje protiv boli zglobova i mišića/reume, olakšava čišćenje crijeva, senf bolje probavlja masti), prava rusomača (sredstvo za jačanje starijih osoba i za proljetno jesenje kure čišćenja krvi, u narodu i za šećernu bolest).
Porodica lanovi: pravi lan (za čišćenje crijeva učini sluznicu skliskom i nabubri u crijevima – uzima se ujutro i navečer po dvije žlice s djelovanjem za 2-3 dana; ulje liječi kožne bolesti, čaj liječi upalu sluznice usne šupljine i ždrijela i koristan je za liječenje promuklosti i upale želučane sluznice/gastritisa; oblozi od lanene kaše za čireve po koži i otečenu jetru; vrući oblozi liječe zubobolju i reumu).
Porodica mahunarke: bob, djetelina, grah, grašak, grahorica, lucerna, slanutak, sena (za čišćenje crijeva), soja, glatki sladić (liječi kašalj, afrodizijak liječi čir), bagrem (otrovna biljka), rogač (protiv proljeva).
Porodica lipe: ljetna ili velelisna lipa (izaziva znojenje i povoljno djeluje na prehladu, vitamin c jača obrambene snage organizma, želučane tegobe i grčevi u trbuhu, zajedno s kamilicom djeluje protiv proljeva).
Skupina lišajevi: islandski lišaj (zaštita sluznice probavnog kanala, olakšava iskašljavanje, protiv akni, bubuljica i gnojnih prištića/mitesera).
Porodica lobode: blitva (dobra za probavu, 100mg% vitamina C i 10 µg karotina), cikla (antikancerogena, protiv prehlade i gripe i zaraznih bolesti) mirišljava loboda (protiv crijevnih glista, špinat (vrlo pogodno hranjivo povrće ali u velikim čestim količinama može djelovati kancerogeno), morska blitva.
Porodica lovori: lovor/lovorika (djeluje antiseptički, primjenjuje se za masažu i protiv kožnih osipa, boli u mišićima i zglobovima (reuma) a još više u veterinarskoj praksi; otvara apetit, konzervans), cimet (dezificijens, otvara apetit i jača želudac).
Porodica ljiljani: češnjak (smiruje nadimanje trbuha, potiče lučenje žuči, snizuje kolesterol u krvi i koči zgrušavanje krvi, poboljšava prokrvljenost što je značajno kod ateroskleroze i povišenog krvnog tlaka, nije dobar za osobe sa akutnim i kroničnim gastritisom te osobama sa čirom želuca, bogat kalcijem dobar za mlade osobe za prevenciju osteoporoze – 6,4mg% bjelančevina; 0,5% masti; 181 mg% kalcija; 1,7 mg% željeza i oko 165 kcal u 100g), obični crveni luk (otvara apetit, sprječava upalu grla i prehladu, podiže obrambene snage organizma), vrtna ili ljekovita šparoga (niskokalorična za dijetu, potiče rad bubrega i izlučivanje mokraće, preporučuju je za bolesti jetre i slezene, protiv žutice, gihta pa čak se vjeruje da je dobra protiv lupanja srca).
Porodica masline: uzgojena maslina (ublažava boli kože i potkožnog kad se dugo leži, zajedno sa pljuskavicom liječi opekline, olakšavaju probavljanje graha i drugih mahunarki, olakšava probavu, čaj od lišća pogodan za dijabetičare i snižavanje krvnog tlaka, masline u salamuri imaju vrlo mnogo natrija 2500-3300 mg% pa ih trebaju izbjegavati srčani bolesnici i sa visokim krvnim tlakom), divlja maslina.
Porodica odoljeni: kultivirani i divlji matovilac, ljekoviti odoljen (nervozni želudac, djeluju smirujuće – za nervozne/anksiozne osobe 1 žličica tinture više puta dnevno, porodici odljena pripada matovilac).
Porodica kamenike: crni ribiz (zreli plodovi bogati su vitaminom C, 200 – 230mg%, gotovo dva puta više nego plod limuna ili naranče, u lišću ga ima oko 400mg%, hranjiviji je od ploda ogrozda, borovnice, brusnice, kupine i maline; plodovi liječe otekline, osobito srčane i reumatične boli i giht; plod jača organizam i potiče tek i ublažuje želučano-crijevne tegove, previše ploda izaziva glavobolju, sok ploda uspješno zaustavlja kronični proljev od truljenja u crijevima), crveni ribizl (u listovima je oko 100mg% C vitamina, dobra je zamjena za ruski čaj), trnoviti ribiz ili ogrozd (nezrele bobe su otrovne, sadrži invertni šećer).
Porodica orasi: pitomi orah (liječenje crijevnih glista, upala crijeva i želuca, potječe s podnožja Himalaje, jezgra ploda lijek protiv raznih trovanja/gljivama, otrovnim travama; vitamin E snažan je antioksidans; čaj od lišća dobar je za nadraženu crijevnu sluznicu, sluznicu usne šupljine i ždrijela i kod proljeva, kupke su dobre protiv hemeroida, orahov liker je protiv želučanih tegoba).
Porodica oštolista: ljekoviti gavez (čisti gnjojne rane, liječi čir dvanaesnika i želuca).
Porodica Pljuskavice: rupičasta pljuskavica (liječi bolesti jetre, želuca i crijeva, djeluje antiseptično protiv oteklina, rana i hemeroida; ulje se može piti jer smiruje nervozni želudac, oporavlja jetru i pospješuje lučenje žuči 2-3 žličice dnevno, izvana se koristi za rane, opekline i hemeroide).
Porodica pomoćnice: krumpir (sok protiv žgaravice, izvor vitamina c za šire mase iako ga ima samo 28 mg), rajčica (likopen sprečava štetno djelovanje slobodnih radikala čak jače nego karotin, djeluje kao antioksidans masti, popravlja opstipaciju, čaša soka djeluje protiv gihta te boli u mišićima i zglobovima, niskokalorična pa je pogodna za mršavljenje, lišćem rajčice sa 70% alkohola može se prskati povrće /krumpir i cvijeće protiv parazita), paprika (vrlo bogat izvor vitamina C, u zelenoj ga ima 110 mg a u žutoj čak 151 mg – pet puta više nego limun ili naranča, također je bogata i karotinom 236 µg a u žutoj čak 835 µg; zbog kapsicina paprika se koristi za bolne mišiće i zglobove koje stvaraju bolju prokrvljenost), duhan (vrlo otrovan).
Porodica preslice: poljska preslica (brzo zaustavlja krvarenje, zbog silicijeve kiselina ubrzava cijeljenje rana, djeluje antibiotski, uvarak se koristi za plućne bolesti
Porodica rutvice: limun (liječi prehladu, smiruje živce i pomlađuje), naranča (čaj od cvijeta naranče pouzdano je sredstvo za smirivanje, pomaže protiv nesanice, čaj od lišća snižava temperaturu, ubrzava znojenje i probavu, liječi crijevne gliste; čaj od narančine kore snižava temperaturu, uklanja nadutost trbuha.
Porodica ružovke: breskva (pospješuje lučenje žuči, krijepi jetru, osvježuje želučanu stijenku; ima mnog karotina), dunja (dunjine sjemenke sadrže mnogo sluzi i amigdalin koii se razgrađuje na cijanovodičnu kiselinu jednaku kod gorkog badema; protiv zatvora), šumska ili divlja jabuka (sadrži mnogo pektina i tanina; pektin povoljno djeluje na sluznicu želuca i crijeva, a tanin steže pa utječe na smirivanje proljeva; pektini i sluz djeluju povoljno protiv zatvora), pitoma jabuka (jedan kilogram ima 600 kalorija, koliko i litra mlijeka; jabučni ocat je vrlo zdrav i od koristi je kod reume i oteklina kao oblog), šumska jagoda (kod proljeva i nadutosti trbuha, bogat vitaminom C oko 60mg i kalijem 160 mg, potiču funkciju jetre), kupina (smiruje želudac, nadutost i proljev), malina (čaj je koristan za liječenje usne šupljine i ždrijela, a zbog tanina može se upotrijebiti i za liječenje proljeva), marelica (ima čak 1500µg karotina), oskoruša, guščarski petoprst (protiv želučanih tegoba), divlja ruža/šipurika (pravi arsenal važnih vitamina i minerala, vitamina c 400-1400mg; čak 310mg kalcija, dosta željeza i magnezija i karotina; osobito koristan za starije osobe), šljiva (najbolje sredstvo protiv zatvora – suha ili u kompotu jer sadrži veliku količinu vlakana), divlja trešnja (protiv proljeva), trnina (poboljšava probavu i mokrenje, otvara tek i za bolesti želuca, plodovi su bogati pektinom i jabučnom kiselinom, vitaminom C i amigdalinom), turica (djeluje antidiaroički, suzbijaju želučano-crijevne tegobe i potiču lučenje žuči zato se upotrebljava protiv akutnih upala žučnog mjehura i žučnih kamenaca, kod upale desni i ždrijela).
Porodica sirištare: štitasta kičica (potiče tek, protiv žgaravice i nadutosti, pomaže pri duševnom i tjelesnom opterećenju, osvježava i jača organizam, olakšava tegobe sa žučnim kamencima), žuti srčanik ili sirištara (otvara apetit, protiv grčeva u želucu i crijevima, protiv napinjanja i plinova, potiče lučenje žuči).
Porodica slakovke: obični ladolež (čisti crijeva), slatki krumpir/batat.
Porodica sljezovke: bijeli sljez (protiv procesa sluznice probavnog kanala – usta, ždrijela, želuca, crijeva; smiruje kašalj i olakšava iskašljavanje), šumski ili crni sljez (ublažava kašalj, promuklost i bolesti grla, povoljan kod proljeva i upala desni te usne šupljine i ždrijela, liječi tegobe žučnih organa).
Porodica štitarke: angelika (nadutost, želučane tegobe, lučenje žuči, protiv grčeva), anis/bedrenika (protiv nadutosti i plinova u crijevima, olakšava iskašljavanje), celer (olakšava želučano-crijevne tegobe i pomaže funkciju jetre i žučnih organa), jelenčica (olakšava želučano-crijevne tegobe i pomaže funkciju jetre i žučnih organa), kim (pospješuje probavu masti, smiruje nadutost i vjetrove i ublažava želučano-crijevne grčeve, koristi lučenju žuči), komorač (djeluje antiseptično, protiv nadutosti crijeva) kopar (protiv grčeva u crijevima, otvara apetit, za miran san), korijandar (protiv boli i grčeva u trbuhu, liječi jetrene bolesti), prava krasuljica (liječi kožne bolesti, giht, bolesti mišića i zglobova i kao diuretik kod srčanih oteklina), ljupčac/selen (prija želucu, odstranjuje vjetrove, trudnice ga ne bi smjele uzimati), mrkva (sok mrkve sa limunom narančom ili mandarinom koristan je osobama sa želučanim čirom, karotina čak 6000 mg), pastinak (želučane i crijevne tegobe), peršin/petrusimul (sok korijena kao lijek protiv žutice, vodene bolesti pa i astme; sadrži mnogo biljnih vlakana, iscijeđen sok pije se protiv upale očnih spojnica i konjuktivitisa, protiv nadutosti crijeva, luči mokraću, smiruje živce i ublažava boli); otrovne su kukuta, trubeljika, divlji peršin.
Porodica trave: ječam (sluzava kaša protiv proljeva i promuklosti, zdrobljeno suho zrnje stučeno u sitni prah dobro je sredstvo protiv zatvora i loše probave), pšenica (pšenične mekinje/posije uspješno reguliraju zatvor, pšenični škrob skuhan kao gusta kaša služi protiv proljeva a kao suhi prašal posipa se po vlažnoj upaljenoj koži i sluznicama), zob (sluz korisna bolesnicima s upalom želučane sluznice i vrlo dobra dijetalna hrana za dijabetičare, zobena sluz protiv kašlja; osim cinka ima dosta fosfora; u zobenoj slami ima alkaloida avenina zbog čega djeluje umirujuće), kukuruz (sadrži linolnu i oleinsku masnu kiselinu, fitosterole, vitamine osobito retinol), riža, proso, šećerna trska.
Porodica trolistice: močvarna trolistica (želučano-crijevni i jetreni poremećaji, potiče apetit, protiv povišene temperature).
Porodica trputci: suličasti trputac (antibiotsko djelovanje, protiv kašlja i prehlade, oblog protiv hemeroida).
Porodica usnače: bosiljak (sprječava i liječi nadutost i olakšava želučane tegove, popravlja apetit, uklanja nesanicu, nemir i nervozu), čistac (protiv proljeva i ostalih crijevnih tegoba, kod upale ždrijela i desni), vrtni čubar (bolesti želuca i crijeva, potiče apetit, protiv nadimanja, protiv proljeva), dubačac (protiv želučanih, crijevnih i jetrenih tegoba, aperitiv), kadulja (upala usne šupljine i ždrijela, protiv tegoba u želucu i crijevima), majčina dušica (olakšava probavu masnih jela, ublažava grčeve u trbuhu, poboljšava funkciju želuca i crijeva, ublažuje kašalj, dezinficira, zajedno sa timijanom koristi se za bolesti žučnog mjehura, protiv iscrpljenosti i za liječenje rana i čireva na koži), mažuran (smiruje želučane tegobe, bolesti crijeva, jetre i žučnih organa, ulje za mazanje koristi se kod bolesti živaca, rana, čireva; narodna medicina preporučavala je mazanje mažuranovim uljem predio puka dojenčadi za mirno spavanje i protiv nadutosti), matičnjak/melisa (smiruje, kod nervoznog želuca i želučanih tegoba), paprena metvica (protiv mučnine i povraćanja, želučanih tegoba, protiv nadutosti i grčeva u crijevima, pospješuje izlučivanje žuči, za bolesnike sa žučnim kamencima; kod žvakanja izaziva osjet hladnoće jer mentol privremeno umrtvljuje živčane završetke; koristi se i kod bolne menstruacije u žena), bijela mrtva kopriva (liječi mučninu, povraćanje, proljev, djeluje umirujuće), ružmarin (ublažuje grčeve osobito gornjeg dijela trbuha), sipan (ublažuje probavne tegobe i smiruje nadutost crijeva, ublažuje boli kod hemeroida, koristi bubrežnim bolesnicima, razrjeđuje sluz i olakšava iskašljavanje), tetrljan/marulja (za apetit, protiv proljeva) i trava iva (bolesti probavnih i dišnih organa osobito tuberkuloza pluća).
Porodica vrba: bijela vrba (iz kore se dobije acetilsalicilna kiselina za pripravke andola i apsirina; kora protiv povišene temperature, boli u mišićima i zglobovima), topola, jablan.
Porodica vrijesovi: brusnica (za mokraćne organe, dijabetes), obična borovnica (ždrijelo, protiv proljeva suhi plod, listovi za obloge, dijabetes).
Porodica žutike: obična žutika (plod sadrži limunsku, jabučnu i vinsku kiselinu; sadrži dosta vitamina C), vazdazelena mahonija.
Mladi listovi maslačka nisu otrovni, a sadrže više C vitamina i željeza nego špinat.
Otrovne biljke: obična paprat, tisa, somina, kleka (bobice izazivaju proljev i povraćanje), čemerika, mrazovac, divlji tulipan, đurđica, morski luk, poljski kukolj, debelovlatni ljulj, šumska ciklama, mak, rosopas, kurika, krkavinka/trušljika, bršljan, trubeljika, velika kukuta (liči na peršin, smrdi na miševe), pastinak, velebilje, kužnjak, tatula, crna i bijela bunika, paskvica, crna pomoćnica, obični krumpir, madragora/alrauna, duhan, pomoćnica, bijeli bun, oleandar, otrovna salata, vrtna/zečja salata, pelin, bodalj, ilirski kravačac, kravljak, cikorija, jagušac, zečevac, hrapava sisava trava, kosova, kostriš, likovac, pjegasti kozlac, proljetni gorocvijet, modri jedić (jedna od najotrovnijih naših biljaka, do trovanja dolazi ne samo ako se jede nego i ako se podanak drži u vlažnoj ruci), crni kukurijek, bijela loza/pavitina, kopitnjak, bagrem, divlji grašar, zanovijet (slučajevi trovanja kozjim mlijekom koje su ga brstile), šibasta žučica/brnistra (vrlo otrovna biljka), pepeljuga, pakujac, gorki badem, šeboj, divlji kesten, bijeli sunovrat, bljušt, abdovina, nezreli plodovi crne bazge, skočac/ricinus, šimšir.
Kod trovanja najvažnije je izazvati povraćanje da se otrov izbaci iz tijela (prst u ždrijelo ili popiti 1-2 čaše slane vode/2 žličice kuhinjske soli u čaši vode; djeca to ne bi mogla podnijeti pa njima dati običnu vodu sa vrlo malo soli), povraćevinu sačuvati za analizu. Drugo pomaže životinjski ugljen u tabletama ili u prahu, sluz ili mlijeko. Daljnje treba izazvati proljev za otrov koji je dublje ušao u tijelo.
Čovjek se može otrovati i medom ako su ga pčele prerađivale na otrovnim biljkama. Možemo provjeriti je li med pravi ili patvoreni tako da malo meda stavimo u epruvetu i dodamo tri dijela 70% alkohola ili čistog 96% alkohola. Sadržaj se zagrije u vreloj vodi i promućka. Prirodni, kvalitetni med će se potpuno otopiti, a patvoreni će ostaviti pri dnu epruvete bijeli talog.
Aperitivi i stomakici: cimet, metvica, klinčić, mažuran, ingver/đumbir, šafran, plod paprike, papra, rabarbara.
Amara: kičica, gorka djetelina, sirištara, pelin, iđirot, stolisnik, islandski lišaj, vodopija, maslačak.
Digestivi: kloridna 10% razrijeđena kiselina, limunska kiselina, acidofil.
Antacidi – neutraliziraju djelovanje solne kiseline i pepsina: natrij-hidrogen-karbonat/soda biakrbona, magnezij-oksid, kalcij-karbonat.
Karminativi – sredstva protiv nadutosti: anis, kamilica, češnjak, komorač, kim, metvica, korijandar, matičnjak, odoljen.
Antiemetici - sprečavaju povraćanje: komadići leda, hladna mineralna, hladna kamilica.
Laksansi – pospješuju pražnjenje crijeva: med, kompot od šljiva i smokava, jogurt, pasdrijen i čaj cvijeta crnog sljeza, voće ( smokve, jabuke, šljive), biljna vlakna (raženi i ječmeni kruh, pšenične mekinje), povrće (kupus, mahunarke, hren – loše jer izazivaju nadutost, pa ih uzimati s dosta tekućine).
Antidijarojici – sredstva protiv proljeva: čajevi ruski, lipov, kupinov, kamiličin. Pustiti crijevo da miruje i nadoknaditi izgubljenu tekućinu.
Antihelmintici – sredstva protiv crijevnih parazita: loboda, češnjak, sirova mrkva, otrovni obični vratić/cvijet i list), sjeme bundeve (protiv trakavice - mljevene sjemenke pomiješane s pekmezom, nakon 4 sata popije se ricinusovo ulje ili neki drugi laksans), morganj/šipak.
Liječenje jetre: osjak/čičak/ošljebad/šareni badelj – silimarin sa metvicom.
Liječenje žuči: kamilica, plod anisa, paprena metvica, matičnjak, stolisnik, petrovac, boldo (biljka iz Čilea).
Liječenje gušterače: lavanda (djeluje umirujuće, protiv proljeva, neurotskih smetnji, aperitiv, protiv nadimanja crijeva, kolika, žutice, za bolesti jetre i slezene – nije otrovna ali može izazvati tegobe u želucu i vrtoglavnice).
Kako razgovarati sa neznancima
Malcolm Gladwell
Izdavač: Profil
Zašto bi čovjek napisao knjigu o akciji prometne policije koja se otela kontroli? Zato što je rasprava koja se iz tog niza slučajeva izrodila bila dubinski neadekvatna. Jedna je strana debatu svela na rasizam – kao da događaj gleda iz aviona. Druga je pod povećalom analizirala svaku potankost svakog slučaja. Kako se postavio policajac, što je točno učinio? Jedna je strana vidjela šumu, ali ne i drveće. Druga drveće, ali bez šume.
Mislim, dakle jesam
Lesley Levene
Izdavač: Mozaik knjiga 2014
Svi su ludi, međutim, onoga koji umije analizirati vlastitu obmanu, naziva se filozofom.
Ambrose Bierce 'Epigrami'
Očarava činjenica da nam je dostupno sve više znanja, a pitanja i dalje ostaju otvorena. Što je u redu jer ništa ne prija kao malo zdravog razmišljanja – sve dok smo dobro informirani.
Prema Talesu voda je bila ključan element. Nakon što je opazio da može poprimati različite oblike (magla, led, itd.) odredio je vodu kao temelj svemira, i to doslovno. Budući da je Zemlju smatrao ravnom pločom koja pluta na vodi, do potresa je dolazilo kada bi veliki valovi udarili u kopno.
Uveo je pojam 'beskonačnoga' apeiron, iz kojega je sve stvoreno i kojemu se sve vraća, te je naveo kako svemir i svi njegovi elementi nastaju izdvajanjem suprotnosti iz gibanja 'beskonačnoga'.
Anaksimen je povezao zrak sa životnim dahom, dušom, te se oslonio na Anaksimadrovo 'beskonačno'.
Pitagora je smatrao da su sva živa bića srodna te je vjerovao u seljenje duša.
Ksenofan je postavio jedno od najzamršenijih i najopstojnijih filozofskih pitanja: Kako itko može iskreno tvrditi da zna istinu o stvarima koje nije osobno vidio? Drugim riječima, ukazao je da postoji razlika između mišljenja i istinskog znanja te da, iako istina postoji, o njoj možemo samo spekulirati.
Heraklit je najpoznatiji po prilično zbunjujućoj tvrdnji da se sve nalazi u stanju neprekidne promjene pa ne čudi što je zaslužio nadimak Mračni. On je to objasnio rekavši da se ne može dva puta stati u istu rijeku jer voda u koju umočiš nožne prste drugom zgodom nije ista koju si dotaknuo prvi put.
Što se stvarnosti tiče, ako o nečemu možemo misliti i govoriti, logika nam govori da to mora i postojati, da to jest jer nema smisla misliti i govoriti o nečemu što ne postoji i što nije. Parmenid
Svaka promjena o kojoj mislimo je iluzija, varljivi put, a ne put istine.
Njegovo poučavanje konačno je Anaksagoru dovelo do zaključka da je Sunce veliki, užareni kamen, veći od Peloponeza. Međutim, ta njegova izjava uznemirila je vlast koja ga je progonila zbog bezbožnosti te konačno osudila i prognala.
Empedoklo je smatrao da je sve sazdano od četiri osnovna i trajna elementa koje je nazivao 'korijenima'. Ti su elementi zemlja, zrak, vatra i voda. Na njih utječu dvojne sile koje je nazivao ljubavlju i sukobom, uz pomoć kojih se elementi zbližavaju ili razdvajaju te tako oblikuju različite predmete. Svemir se kreće u neprestanim ciklusima, prvo dominira ljubav, a potom slijedi sukob (s njime i naš svijet) nakon kojeg ponovno slijedi ljubav.
Tvrdnjom 'čovjek je mjera svih stvari, postojećih da jesu, i nepostojećih da nisu' Protagora je jasno izražavao vjerovanje da ne postoji čvrsto, objektivno mjerilo, već da stvari variraju ovisno o pojedincima i okolnostima.
Neistraženi život nije vrijedan življenja. Platon 'Obrana Sokratova'
Prema Sokratovom učenju, pravedan život je ključan. Takav način življenja podrazumijeva opiranje slavi i bogatstvu te snagu da se nikada, ni pod kojim okolnostima na zlo ne uzvrati zlom. Najvažnija je zadaća u životu brinuti se o moralnoj dobrobiti vlastite duše, što je put do istinske sreće. Bila je to vrlo osobna filozofija. Kad se jednom razjasne i shvate vrline, čovjek može postati bolja osoba na koju ne utječu obiteljske i prijateljske veze.
Platon je svoju filozofsku školu smjestio u šumarku posvećenom junaku Akademosu, što objašnjava zašto je dobila ime Akademija i zašto se učeni ljudi nazivaju akademicima.
Filozofija počinje čuđenjem. Platon Dijalog 'Teetet'
Platon ocrtava cijeli niz važnih ideja: duša je besmrtna i sastoji se od tri dijela (jedan dio služi joj za zadovoljavanje osnovnih požuda, drugi dio odgovara aktivnim kvalitetama poput hrabrosti i volje, a treći dio predstavlja um). Spoznaja je, zapravo, prisjećanje vremena koje je prethodilo sadašnjem, dok je naša besmrtna duša zatočena u tijelu. Promjenjivi materijalni svijet objekata (čije blijede sjene raspoznajemo osjetilima, mišljenjem i vjerovanjem) zastire vječnu stvarnost oblika, koja postoji onkraj shvaćanja većine ljudi. Savršeni i idealni, ti su oblici konačni cilj spoznaje.
Dakle, ljudska dobrota treba biti aktivna vježba duše u skladu s izvrsnošću ili vrlinom… Međutim, ta aktivnost mora se provoditi tijekom cijelog života jer jedna lastavica ne čini proljeće, pa čak ni na jedan dan. Aristotel 'Nikomahova etika'
Aristotel ukazuje da gotovo svi teže dobrom životu a dobro nije neka, točno određena kvaliteta. Prije negoli se čovjek može smatrati dobrim, mora odrediti vlastitu funkciju i tek onda, ako dobro obavlja svoju funkciju, postići će svoj cilj. Budući da je funkcija čovjeka – ono što on može a nijedan drugi objekt ne može – razmišljanje, što znači da može kontrolirati vlastite želje i navoditi se za razumom, onda njegova težnja ima etičku i moralnu stranu. Vrlina je pitanje pronalaženja ispravne ravnoteže, tzv. Zlatne umjerenosti između suprotstavljenih poroka.
Epikur je smatrao da je užitak vrhovno dobro jer je uvijek dobar te ga treba postizati izbjegavajući bol.
Prema Senekinu učenju, nikoga se ne može smatrati velikanom dok ne savlada sebe i dok ne ograniči vlastite želje. Patnja je samo test što osnažuje pojedinca, a ljutnja, žalost i strah emotivne su zamke koje ga čine robom.
Nakon što je Seneka od Nerona primio pismo s nalogom da počini samoubojstvo, prerezao je žile bodežom, međutim, nije mu pošlo za rukom umrijeti pa je popio otrov, ali uzalud. Na kraju je, ne imajući drugog izbora, zapovjedio slugama da mu prirede kupku s uzavrelom vodom, u kojoj se ugušio od pare.
Ali što je filozofija? Nije li ona priprema za suočavanje sa stvarima koje će nas snaći? Epiktet 'Rasprave'
Epiktet poučava da filozofija ima svrhu omogućiti pojedincu bolji život, da živi kreposno u skladu s prirodom, da bude svjestan vlastite odgovornosti spram drugih i da na taj način postigne sreću. Početna je točka samoispitivanje te procjena koje se stvari u životu mogu kontrolirati, a koje ne budući da tugu izaziva briga o stvarima na koje ne možemo utjecati. Naša mišljenja su naša vlastita, nešto volimo, nešto ne volimo a tu su i prosudbe itd. međutim, stvari poput zdravlja, bogatstva i svih oblika javne pohvale nalaze se izvan naše kontrole. Valja odabrati između slobodne, koja slijedi kada pojedinac provodi moralnu volju, i ropstva, koje je rezultat zavedenosti vanjskim zamkama uspjeha. Uz disciplinu i samospoznaju, dvostruki cilj neuzbuđenosti (ataraxia) i oslobođenosti od straha (apatheia) bit će dostignut suočavanjem sa životnim previranjima, zbog čega, kako piše u Priručniku: nitko vas nikada više neće moći prisiliti ilis priječiti, nikoga nećete optuživati, nećete raditi protiv svoje volje, nitko vam neće nauditi, niti ćete imati neprijatelja jer vas nikakvo zlo neće moći dosegnuti.
12 knjiga Meditacije služe kao svojevrstan stoički priručnik za samopomoć. Za Marka Aurelija konačni je cilj u životu biti u skladu sa svemirom, čiji su dio i ljudi, te kojemu ćemo se svi na kraju vratiti. To se može postići zanemarivanjem ometajućih zemaljskih užitaka, samokontrolom, koja se može ostvariti umom. Način na koji se ljudi ponašaju važniji je od toga što ljudi jesu, a uz pomoć stoičkih načela svi se mogu naučiti bolje ponašati. Car je vrijednima smatrao kvalitete poput uzdržljivosti, jednostavnosti, uravnoteženosti, samokontrole, podvrgavanja providnosti, kontrole srdžbe, ravnodušnosti spram svega što se ne može promijeniti.
Kao Platon, i Plotin naglašava nadmoć intelekta nad osjetilima te duhovnog svijeta nad materijalnim. Njegov svemir može se podijeliti na više razina stvarnosti, na čije je vrhu Jedno.
Začet umom Jednoga, to je svijet ideja i pojmova koji se podudara s Platonovim oblicima, a njegovo prelijevanje stvara sljedeći svijet ispod – svijet Duša, koji je vječan i koji aktivno stvara te uređuje vidljivi svemir. Od Duše se spuštamo do Prirode, koju nastanjuju pojedinačne duše, a potom i do svijeta Materije, koji je najslabiji od svih stvarnosti te se nema snage prelijevati. Svaki pojedinac ima u sebi elemente materije, prirode, duše, intelekta, zbog čega mora težiti da se kontemplacijom i samodisciplinom uspne natrag do vrha preko svih razina.
U svojem djelu Konstantinov život, Euzebije – koji nam je poznat kao otac crkvene povijesti i koji je otprilike u to doba postao biskup Cezareje u Palestini – opisuje kako je noć uoči velike pobjede Konstantin ugledao veliki plameni križ s urezanim riječima 'u ovome ćeš znaku pobijediti'. Bila su tu i dva isprepletena grčka slova hi i ro koja predstavljaju početak imena Krist.
…Očito je da su kršćani već dugo bili prisutni u Rimskom Carstvu, ali tada su prvi put dobili službenu potporu. Više ih nisu bacali lavovima…
Kako objasniti zlo u svijetu koji je uredio Bog? Dualistički manihejski pristup nije zadovoljio Augustina jer je Boga smatrao jedinstvom. Krivnju je svalio na izvorni grijeh. Božansko postoji u ljudima, ali je ukaljano onime što se dogodilo u Rajskom vrtu. Dakako, pri ruci im je lijek: milost. Izabrani – oni koje je Bog odabrao – predodređeni su da budu spašeni i pošteđeni vatrenog prokletstva. To ljudima ne oduzima slobodnu volju da sami određuju svoja djela, ali Bog, koji je prisutan u vremenu jer je duhovno biće vječnog svijeta, već zna kako će tko skočiti pa je to uzeo u obzir prije odabira.
Avicenina Knjiga ozdravljenja, koja obuhvaća logiku, prirodne znanosti i metafiziku govori o razlici između nužnog i mogućeg bića, ili, drugim riječima, između biti koja jednostavno jest i postojanja koje je stvar pokušaja i pogreške. Drugim riječima, između nečega što jest i oblika koje će slučajno poprimiti. Jer, bit svega što postoji jest poprimanje materijalnog oblika, čemu mora prethoditi počelo – nešto silno, što postoji na višoj razini.
Postoje dva načina stjecanja spoznaje, jedan je putem uma, a drugi je putem eksperimenta. Roger Bacon 'O eksperimentalnoj znanosti'
Upotrebljavajući pojmove iz Aristotelove Metafizike, Akvinski ustvrđuje da je Bog 'nepokretni pokretač' koji uzrokuje promjene u drugima (promjenama), prvo počelo omogućava svemu ostalome da se dogodi (ovisnost), jedno ne-kontingentno, nužno biće podržava postojanje svih ostalih kontingentnih bića (kontingentnost), manja bića od najvećega preuzimaju sve što ih čini velikima (ograničeno savršenstvo), inteligentni stvoritelj koji usmjerava ne-inteligentne stvari da djeluju ususret kraju (korisnost).
Akvinski je očito volio sustave. Kao što je iznio 'pet putova', on iznosi i pet tvrdnji o božanskoj naravi (Bog je jednostavan, savršen, beskonačan, nepromjenjiv i jedan), četiri naviše vrline (razboritost, umjerenost, pravednost, čvrstoća) te tri teološke vrline (vjera, nada i milosrđe).
Ockhamova britva je izraz koji je češće u opticaju od imena Vilima Ockhamskog. Njegova je ideja da treba uzeti britvu i uz pomoć nje odrezati sve nepotrebne dijelove zaključka kako bi se došlo do važnih činjenica – iako bi prikladnija bila sprava za guljenje krumpira, doista… Ako ste se, dakle, susreli sa suprotstavljenim zaključcima koji se doimaju jednako valjanima, opredijelite se za onaj koji ima manje pretpostavki i koji se može više ogoliti.
Ta je ideja poznata i kao 'načelo škrtosti', iako bi pojam škrtosti bolje bilo zamijeniti pojmom jezgrovitosti jer se ideja može svesti na sljedeće: Najjednostavnije rješenje uvijek je najbolje.
Erazmova Pohvala ludosti, posvećena Thomasu Moreu, među ostalim satirizira najgore ispade suvremenih biskupa, svećenika i redovnika, tj. njihovu sklonost ovosvjetskim užicima, gluposti, pohlepi i besmrtnosti.
Knjiga Vladar napisana je 1513. godine kao pismo Lorenzu od Medicija. Zamišljena je kao priručnik za vladare, u kojoj se nalaze savjeti poput onih što vladar treba govoriti i činiti kao bi stekao i očuvao političku moć. Za razliku od političkih teoretičara u prošlosti, koji su se bavili pitanjima kao promicati opće dobro i pravedno djelovati, Machiavellija je zanimao način uz pomoć kojeg vladari mogu čvrsto držati svoj položaj. Ako je ubojstvo bilo najlogičnije sredstvo, onda je tako trebalo i postupiti. Od ključne je važnosti bilo uklanjanje prethodne vladajuće obitelji…
Vladar vladarima govori da moraju biti spremni činiti loše stvari ako prosuđuju da je rezultat vrijedan toga – cilj opravdava sredstvo itd.
Poja 'makijavelist' koristi se za osobu koja je sklona intrigama i beskrupulozna, posebice ako je povezana s političkim sferama.
Nakon posjeta Galileu 1636. godine, Hobbes je pokušao objasniti ljudsko ponašanje ugrađivanjem znanosti mehanike i kretanja u svoje razmišljanje. Kao materijalist, vjerovao je da je svijet mehanički sustav sačinjen od materije u pokretu, koji se odvija prema prirodnim zakonima, tj. uz pomoć sila privlačnosti i odbijanja. Te sile vladaju i ljudskim ponašanjem te određuju što će ljudi smatrati dobrim (privlačnim), a što lošim (odbojnim).
Levijatan je ime zvijeri iz dubina, veliko morsko čudovište koje se spominje u starozavjetnoj Knjizi o Jobu (41,26).
Mislim, dakle jesam. Rene Descartes 'Rasprava o metodi'
Corgito, ergo sum (mislim, dakle jesam). Siguran je u vlastito postojanje, inače ne bi mislio.
Descartes razmatra i ono o čemu razmišlja pa otkriva ideju savršenog bića ili Boga. Siguran je da je ideja istinita i da mora postojati izvan njegova uma jer inače niti cogito ne bi bio istinit. To ponovno zvuči kao skolastika iako, u ovom slučaju, savršeno biće pomaže dokazati pouzdanost ljudskog razmišljanja: on je Bog u kojem je skrivena sva znanstvena mudrost. Budući da Bog navodi Descartesa da vjeruje kako su stvari u vanjskom svijetu materijalne, one moraju postojati jer ga savršeni Bog ne bi obmanjivao.
… znanje ne može sezati dalje od naših ideja. John Locke 'Esej o ljudskom razumijevanju'
Slobodan je čovjek onaj koji živi navodeći se razumom, a ne za strahom jer odmah želi ono što je dobro. Baruch Spinoza 'Etika'
Spinoza zahtijeva da se Biblija tumači isključivo pažljivim proučavanjem, a ne gledištima koja potkrepljuju unaprijed osmišljene ideje i učenja te ukazuje na to da bi takav pristup mogao razotkriti mnoga pogrešna uvjerenja o Bogu, kao i laži o svemiru. Štoviše, Bog djeluje samo u skladu sa zakonima njegove vlastite prirode, a ne s nekom posebnom namjerom koja mu je na umu.
Ništa se ne događa bez dovoljno razloga. Pitanje je, zašto je to tako, a ne nekako drugačije? Gottfried Wilhelm Leibniz
Kada je Bog odlučivao kakav će se svijet stvoriti, vjerojatno je imao dovoljno dobar razlog stvoriti upravo ovakav svijet u kojemu živimo. Budući da je Bog moralno savršeno biće, njegov je izbor određivala vrijednost našeg svijeta. Zapravo znači da je naš svijet najbolji od svih mogućih svjetova.
Kant je u ogledu po imenu Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo? sročio: Prosvjetiteljstvo je čovjekov izlaz iz samonametnute nezrelosti. Njegov vapaj glasio je: Usudi se znati! Kant
Esse est percipi (postojati znači biti opažen). George Berkeley ' Rasprava o načelima ljudskog znanja
Voltaire je bio trn u oku Crkve i države, zaštitnik razuma te utjelovljenje prosvjetiteljstva, a njegove ideje utjecale su na Francusku revoluciju, koja samo što nije počela.
Um se sastoji od opažanja od kojih postoje dvije vrste: utisci (osjeti, strasti i emocije) koji su snažni i živahni te ideje (mišljenje i rasuđivanje), koje su njihova blijeda kopija. Hume 'Rasprava'
Čovjek se rađa slobodan, a ipak posvuda je u okovima. Jean-Jacques Rousseau 'Društveni ugovor'
Ljudi su u prirodnom stanju, prema svojoj biti, dobri i slobodni, a iskustvo društva ih kvari i unesrećuje jer je društvo umjetna tvorevina koja potiče od prvog čovjeka koji je ogradio zemljište i povikao: Ovo je moje. Rousseau 'Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima'
Rousseau preporučuje poticanje prirodnih dječjih težnji umjesto da ih se obuzdava i djecu disciplinira, a učenje iz primjera treba imati prednost pred učenjem iz knjiga i predavanja. Ove ideje zvuče pomalo čudno ako se na umu ima da je Rousseau napustio petero svoje djece i ostavio ih ustanovama za siročad.
Djeluj tako da maksima tvoje volje svagda može ujedno važiti kao načelo univerzalnog zakona. Immanuel Kant 'Osnova metafizike ćudoređa'
Kant zaključuje da se pri našem spoznavanju svijeta oslanjamo na strukturu uma, tj. na čisti um kojim možemo spoznavati a priori, tj. prije iskustva. Drugim riječima, um nije čisto platno koje pasivno iščekuje da se objekti otisnu na njega, već igra aktivnu ulogu pri stjecanju znanja, obrađivanjem informacija koje opaža. Ono, pak, što opažamo kao objekte, rezultat je zamišljanja promatrača i nema nikakve veze sa samim objektima.
…slijedom toga, iako um ne stvara svijet, oblikuje način na koji ga opažamo.
Najveća sreća najvećeg broja ljudi temelj je morala i zakonodavstva. Jeremy Bentham 'Knjiga o općim stvarima'
Korisnost je svojstvo sadržano u svakom objektu pa on stvara dobrobit, prednost, užitak, dobro, ili sreću… ili… sprečava događanje štete, boli, zla ili nesreće.
Način za prosudbu ispravnosti postupaka jest mjerenje njihove tendencije da promiče najveću sreću za najveći broj ljudi. Ta je filozofija poznata kao utilitarizam.
Sve što je umno jest stvarno, a sve što je stvarno umno je. G.W.F. Hegel 'Osnovne crte filozofije prava'
Stvarnost mora biti umna, a njezina osnovna struktura zrcali se u strukturi naših misli dok nastojimo sjediniti sve što smo isprva smatrali proturječjima. Stupnjevi kroz koje prolazimo da bismo došli do logičkih istina moraju biti isti kao i stupnjevi razvoja stvarnosti. Ključ razvoja jest Hegelova ideja duha ili uma, koji konačno uz pomoć dijalektičkog procesa evoluira u svoj viši oblik.
Svaki čovjek granice vlastitog vidnog polja smatra granicama svijeta. Arthur Schopenhauer 'Studija o pesimizu'
Da bi loši ljudi ispunili svoju svrhu, dobri ljudi trebaju samo promatrati i ne činiti ništa. John Stuart Mill
…znanje je u odnosu sa znalcem, koji je u biti postojeći pojedinac, upravo iz tog razloga sve bitno znanje bitno je povezano s postojanjem. Soren Kierkegaard
Kada ljudi jednom uvide da estetski način života isključivo dovodi do tjeskobe i očaja, onda se, kaže on, okreću etičkome. U knjizi Strah i drhtanje objašnjava kako je budući da je Bog u biti nespoznatljiv, potreban 'skok vjere' da bi se iz etičkog iskoračilo prema trećem, religijskom načinu života. Pritom daje primjer Abrahamova prihvaćanja Božjeg naloga da žrtvuje voljenog sina Izaka. Ta 'teološka suspenzija etičkog' najbolji je pokazatelj istinskoga religijskog uvjerenja i bezuvjetne poslušnosti Božjoj volji.
Sloboda izbora u ljudima izaziva neprestanu strepnju zbog odgovornosti prema Bogu. Kierkegaard
Filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni. Karl Marx
Ne određuje svijest čovjeka njegovu egzistenciju, baš nasuprot, njegova društvena egzistencija određuje njegovu svijest. Karl Marx
Kad se jednom svi složimo da je nešto istina, to postaje naša stvarnost. Charles Sanders Peirce
Filozofa doživljavam kao strahovit eksploziv u čijem se prisustvu sve nalazi u opasnosti. Friedrich Nietzsche 'Ecce Homo'
Volja za moći osnovni je pokretač ljudi. U knjigama Tako je govorio Zaratustra iz 1883. godine i S one strane dobra i zla iz 1886. godine predlaže novi moral koji promiče životi i temelji se na samopotvrđivanju. Utjelovljenje volje za moći je nadčovjek koji je dovoljno snažan da se oslobodi konvencionalnog morala da kontrolira svoje strasti i usmjerava energiju prema kreativnosti. To je vrhovni moral. Umjesto da očekuje imaginarni život nakon smrti, nadčovjek živi punim životom sada i ovdje. Nietzsche
Nakon 2. svjetskog rata Russell je gorljivo zastupao nuklearno razoružanje i igrao vodeću ulogu u organizaciji CND (Kampanja za nuklearno razoružanje). Godine 1961., u gotovo devedesetoj godini života, ponovno se našao iza rešetaka jer je sudjelovao na sjedilačkom prosvjedu u Whitehallu.
Svi moralni zakoni… puke su tvrdnje da će određeni način djelovanja polučiti dobre rezultate. George Edward Moore 'Principia ethica'
Dobro ne možemo definirati uz pomoć pojmova kao što je sreća, jer to rađa novo pitanje: Je li sreća uvijek dobra? Edward Moore
Činjenica koja u današnje, za misli provokativno vrijeme, najviše provocira naše misli jest da mi još uvijek ne mislimo. Martin Heidegger 'Što nazivamo mišljenjem?'
Moderna tehnologija raskorjenjuje ljude od onoga što je nazivamo bliskošću i skloništem bitka te tako život čini neautentičnim na način koji nije bio moguć našim primitivnijim precima koji su živjeli u sretnom zajedništvu s prirodom. Heidegger
Ono o čemu ne možemo govoriti, o tome valja šutjeti. Ludwig Wittgenstein
Čovjek, osuđen na slobodu, na svojim plećima nosi teret cijelog svijeta; odgovoran je za svijet i za sebe jer to je njegov način postojanja. Jean-Paul Sartre 'Bitak i ništa'
Čovjek prije svega postoji, susreće se sa sobom, sudara sa svijetom i tek nakon toga se definira. Ako čovjek kao egzistencijalist shvaća da se ne može definirati, onda je to zato što treba početi od toga da je ništa. I neće biti išta sve do kasnije, kada će postati ono što napravi od sebe. Tako, nema ljudske prirode, jer nema Boga koji bi je zamislio. Čovjek jednostavno jest… To je prvo načelo egzistencijalizma. Jean-Paul Sartre
Što je filozofija danas… umjesto da je opravdava ono što već znamo, mora spoznavati kako je i koliko daleko uopće moguće misliti? Michel Foucault
Foucault ne tvrdi da su moć i sloboda nekompatibilni, niti da je moć automatski nešto loše, ona je jednostavno životna činjenica. Međutim, ideja da je sloboda nešto objektivno što država može zaštiti je zabluda, a to njegova proučavanja povijesno jasno pokazuju. Također, ideja da se sloboda može pronaći potragom za racionalnošću samo je još jedna povijesna predodžba. Traganje za istinom, posebice za istinom o nama samima, vrijedna je, ali lakih odgovora nema. Uloga je filozofije da pomogne promisliti o teškim pitanjima ili, drugim riječima, prethodno neartikuliranim mislima.
Povijest pčela
Maja Lunde
Naklada Ljevak 2018.
Njoj je to bilo dovoljno, obrazi su joj bili ružičasti, pogled cijelo vrijeme prikovan uz Toma, nije mogla maknuti prste s njega, mjeseci čežnje bili su u tim rukama.
Mnogo je toga bilo iz vremena prije Kolapsa, iz vremena prije nego što su demokracije pale, prije svjetskoga rata koji je uslijedio, kad je hrana postala dostupna rijetkima. Tad je produkcija informacija bila toliko golema da više nitko nije imao pregled.
Obrisala je suzu koju je vjetar oslobodio iz njezinog lijevog oka.
Bilo je sumorno živjeti tako daleko od obitelji i prijatelja, nakon što su odbacili sve one koji su cijeli život bili oko njih.
Iz nekog sam razloga živnuo. Nije bilo tiho, nikad nije tiho kad sve isključite: zujanje mozga, zvuk vlastitog daha, lupanje srca, sve se probija.
Mislio sam da moram izabrati, ali imao sam energije za oboje – i svakodnevni život i strast.
Taj prazan pogled. Distanca na kojoj me cijelo vrijeme držao. Prije smo bili fizički prisni, no sad naša tijela više nisu podnosila uzajamnu blizinu. Ali bio je prepasivan da bi išta rekao. Možda se nije usudio. Ili je to bio pokušaj da me zaštiti. Nisam znala.
Grad je rastao i razvijao se do određene točke, a onda je sve stalo, i sad je bio na putu u propast. Poput starca koji se bliži smrti. Sve više i više sam, sve tiši i tiši, tempo mu je opadao iz dana u dan.
Tako smo sjedili dok je padao mrak. Na nas, oko nas. Uvlačio se u kosti.
Nigdje žive duše kilometrima uokolo, samo ja. Sve je bilo napušteno. Prazno. I ja sam bila jako napuštena i prazna kao ovaj stan.
Kad se Wei-Wen rodio opet sam zalijepila fluorescentni Sunčev sustav. Bilo je to kao da sam stvorila sponu između svojeg i njegovog djetinjstva, između nas i svijeta, između svijeta i svemira.
Naučila sam ga imena svih planeta, htjela da shvati koliko smo mali – da smo i mi dio nečeg većeg.
Ljudi. Moramo se promijeniti. O tome sam ti govorio kad smo bili u Maineu, zar ne. Ne smijemo biti dio sistema. Moramo se promijeniti prije nego što bude prekasno.
Osjećao sam se kao da se Bog sa mnom poigravao. Spustio sam ljestve s neba i pustimo me da se popnem i virnem, pustio me da načas ugledam anđele i polja od šećerne vune, a onda me naglo gurnuo s oblaka i pustio da tresnem na zemlju.
Zemlju za kišnog dana. Tmurnog. Blatnog. Užasnog.
Paraziti, virusi i nestabilna klima pogodili su i divlje pčele. Kao i pesticidi. Nalazili su se u tlu, u dovoljnim količinama da potruju buduće generacije, i pčela i ljudi.
Istovremeno je zbog klimatskih promjena svijet postao negostoljubivije mjesto. Porast razine mora i ekstremni vremenski uvjeti natjerali su velik broj ljudi u seobu, a nedostatak hrane izazvao je nesigurnost. Dok su prije ratovali za moć ljudi su sad ratovali za hranu.
I ovaj je članak stao s 2045. godinom. Stotinu godina nakon Drugog svjetskog rata Zemlja kakvu je poznavalo moderno čovječanstvo više nije bila mjesto koje može izdržati milijarde ljudi. Na Zemlji 2045. više nije bilo pčela.
Kako bismo živjeli u prirodi, zajedno s prirodom, moramo se udaljiti od prirode u sebi… Učiti znači prkositi sebi, prkositi prirodi, instinktima…
Iza svakog velikog otkrića uvijek stoji desetak pokislih tipova koji su malo zakasnili s istim otkrićem.
Pouzdajte se u sebe
Norman Vincent Peale
Izdavač: Mozaik knjiga
Nije važno slušate li propovijed. Boravak u crkvi ima vrijednost ako osoba samo mirno sjedi i prepušta se raspoloženju i ugođaju crkve. Rezultat ovakve prakse su nevjerojatne koristi.
Smij se i svijet će se s tobom smijati, plači i plakat ćeš sam. Ella Wheeler Wilcox
Mržnja i zamjeranje mogu izazvati konkretne fizičke probleme i mnogo je laboratorijskih podataka koji to potvrđuju. Jednostavno ne možete dopustiti da otrov krivnje ostane u vama i istodobno biti sretni i uspješni.
Zaboravljajući ono što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju…
Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? Neka vam prijeđe u naviku imati ga na pameti i on će vas stalnim podsjećanjem da vam je na raspolaganju dodatna snaga izvježbati da vjerujete u sebe.
Vjera je vitalni medij za obnavljanje snage, nade i uspješnosti. Ona posjeduje neobičan terapijski i okrepljujući učinak.
Prakticirajte vjerovanje da je Bog s vama i doći ćete do vjerovanja da ništa ne može biti protiv vas. Podsvjesnim postupkom osjećaji manje vrijednosti i nedostatnosti ustupit će mjesto samo pouzdanju i vjeri.
Opuštenost je najlakše osigurati ako zapamtimo onu 'polako i sigurno'. Vježbajte lagan pristup i iznenadit ćete se kako uspjeh dolazi s lakoćom.
Većina ljudi pati od napetosti jer im se misli ne zadržavaju na Bogu, nego se uglavnom zadržavaju na daleko nižoj razini osobnih problema i tjeskoba.
U sebi ponavljajte ove iscjeljujuće ulomke: Ostavljam vam mir, i mir vam, i to svoj, dajem. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce! … Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.
Snaga se crpi iz smirenosti.
Naš je život ono čime ga učine naše misli. Marko Aurelije
Čovjek je ono o čemu misli cijeloga dana. Ralf Waldo Emerson
Nikada se više ničega neću bojati. Jer sada znam da postoji moć koja može obnoviti život. Znam tajnu usklađivanja s tom moći. To je medij kroz koji se postiže blizak kontakt čovjeka s Bogom.
Jedan od najvažnijih umijeća jest umijeće zaborava. Kaže se da je čovjek ono što misli ili ono što jede. Čovjek je i ono što zaboravlja.
Udaljite se od stvari koje su završile i prošle i gdje više nema pomoći. Ispružite se prema stvarima koje su ispred vas. Izvucite pouku – učinite sebe mudrijima. Izbjegavajte beskorisna seciranja prošlih pogrešaka. Zaboravite i krenite dalje.
Kineska riječ za krizu ima dva simbola. Prvi od njih znači 'opasnost', a drugi 'priliku'. Eto, dakle: kriza je točka opasnosti, ali i prilika. Sve ovisi o tome možete li zaboraviti pogreške i promašaje, i u svojoj situaciji, ma kako nesretno ona izgledala na površini, otkriti neočekivane vrijednosti i velike prilike.
Savršena ljubav isključuje strah. Jer je savršena ljubav potpuno povjerenje.
Nemojte pristajati na život u neprestanom strahu. Ako to učinite, nikada nećete biti sretni. Nikada nećete biti djelotvorni. Za vas neće biti ni uspjeha ni sreće.
Jedno važno pravilo za sreću i uspjeh je – ne dopustite da vas stvari uzrujavaju. To je ključno.
O roditeljima i djeci
Jorge i Demian Bucay
Izdavač: Fraktura 2017.
Mojoj djeci, pokusnim kunićima mojih promišljanja roditeljstva, koji silom prilika trpe posljedice mog neznanja o tome.
U svakoj zdravoj vezi mogu se dakle prepoznati sve tri sastavnice, ja, ti i mi.
Namjeravate li biti pravi otac ili prava majka, neophodno je da usvojite vlastitu djecu.
U nekom su nas trenutku našeg zajedničkog života, naša majka i naš otac, svatko za sebe i po svoj prilici ne istovremeno, odlučili prihvatiti kao svoje, kao produženje samoga sebe, kao dio sebe, kao tijelo svoga tijela.
Za većinu žena to 'usvajanje' dogodi se tijekom trudnoće, a kad nakon poroda dijete stigne u majčine ruke, ona je već imala vremena sasvim ga posvojiti. Za muškarca, taj je proces malo teži, možda zato što nema onaj intenzitet i kvalitetu doticaja s bebom koju daje trudnoća.
Za oca je dijete, prilično dugo, tek zamisao koja polagano sazrijeva pa tako ni samo rođenje ne mijenja taj doživljaj.
Riječ je o pripitomljavanju i o dopuštanju da djeca pripitome nas, drugim riječima, o stvaranju međusobne povezanosti koja će nam otkriti da su oni za nas jedini na svijetu i da smo mi za njih jedini na svijetu. Više od bilo kakve genetske ili krvne veze, upravo to nas čini roditeljima.
Prvo dijete promijeni ti život.
Želja za roditeljstvom temelji se na mnogočemu, ali iznad svega i više od bilo čega drugog, temelji se na našoj želji da pružamo ljubav.
U svim drugim afektivnim vezama (s partnerom, s prijateljima, sa suputnicima), podrazumijevamo, više-manje svjesno, određenu uzajamnost. Očekujemo i zahtijevamo da nas voli onoliko koliko i sami volimo, da nas se poštuje onoliko koliko i sami poštujemo druge, da budemo željeni koliko i sami želimo. S djecom nije tako. Pa i kad se pravimo da jest, padamo u klopku traženja nemogućeg. Oni će, ustvari, biti sposobni voljeti onoliko i onako, koliko i kako mi njima pružamo ljubav, ali tek poslije i kad primatelji te ljubavi budu njihova djeca.
Jedino roditelji imaju jedinstvenu sposobnost u području ljudskih odnosa: mogu voljeti be-zu-vje-tno.
Nitko osim roditelja neće vas voljeti tako, ostali, svi ostali, trebat će povoda, zajedničku prošlost i doživljaje, zajedničke uspomene, povjerenje, privlačnost i toliko toga. Možemo zaključiti, ne samo da djeca neće bezuvjetno voljeti roditelje, već i to da će jedino roditelji bezuvjetno voljeti djecu.
Ljubav je radost koju nam pruža samo postojanje drugoga.
I čini mi se da je to smjer kojim bismo trebali ravnati sve naše odnose: da naučimo voljeti drugoga zato što postoji i veseliti se što je dijelom našeg života, ne tražeći da osoba bude ovakva ili onakva, ne očekujući da se mijenja niti da ispunjava naša očekivanja. To je prava ljubav i nju je, naravno, prilično teško pronaći.
Djeca isprva vole roditelje, nakon nekog vremena ih osuđuju, vrlo rijetko im, ako se to uopće i dogodi, opraštaju. Oscar Wilde
Nije loše biti svjestan činjenice da smo povremeno vođeni drugim osjećajima koji nas navode da na određeni način postupamo s djecom, koji samo naizgled imaju veze s ljubavlju, ali koji nisu ljubav iako su usmjereni istom cilju. Govorimo o strahu da ćemo ih izgubiti, i o njegovih sto lica. O gubitku moći koju smo imali nad njima. O gubitku utjecaja na njihove odluke. O gubitku kontrole nad njihovim životima. I naročito, o tome kako ne možemo izbjeći da nas ne napuste.
Preskočiti roditeljske zabrane dvostruko je teško. Podrazumijeva da moramo podnijeti činjenicu da ćemo povrijediti roditelje kao i izazov da preuzimamo odgovornost za sve što nam se nakon toga dogodi.
Kao roditelji moramo biti svjesni iznimne moći koju na našu djecu imaju naše pretpostavke, predrasude i ideali koje im nudimo, jer to će presuditi koju ćemo iskru 'upaliti' svojim riječima, svojim primjerom, svojim namjerama i svojim interesima. Naš pogled odredit će i granice 'vidnog polja' kojim će se oni ugodno kretati, a uz to će obaviti tamom one staze kojima ne želimo da krenu, kao i one koje temeljem našeg odgoja isto tako nikad nisu bile naša opcija.
Ne biti poput oca (ili majke), kao i biti poput njega (ili nje) puke su fraze, okamine, koje kad se usade u misli, željeznom rukom upravljaju životima djece i na kraju im onemogućavaju da uvijek i svagdje slobodno razmišljaju i odlučuju. To u konačnici znači da im ne daju … da žive.
Kad ta ograničenja ostavimo za sobom, potvrđujemo da smo postigli zrelost.
Budeš li postupao ispravno, uživat ćeš više, a budeš li uživao, postupat ćeš na najbolji mogući način.
Prije sam bio tako bezbrižan, radio sam što mi se prohtjelo ne obazirući se ni na što. Sad moram o svemu dobro promisliti jer uopće ne sumnjam kako me mali promatra i sve upija.
Braća nikad nisu djeca 'istih roditelja'.
Svako dijete dolazi u obitelj u različitom trenutku života svojih roditelja. Kad ste vi rođeni, vaši majka i otac živjeli su, razmišljali i osjećali se drugačije nego što su živjeli, razmišljali i osjećali se kad su rođeni vaši brat ili sestra. Braća nemaju iste roditelje zato što oni možda više nisu isti.
Ako želimo da naša djeca budu obazriva i da nam 'daju' (nama i svijetu, dana i uvijek) ljubav, pažnju, pomoć, smatramo da mi njima trebamo 'dati' (mnogo, danas i uvijek) ljubavi, pažnje, pomoći, čak, i pogotovo onda, kad oni nisu skloni ništa od toga dati ili primiti.
Dobar roditelj odjeven je u ruho 'plemenita manipulatora'. Manipulatora, jer pokušava usmjeriti aktivnosti svog djeteta (a još i više: njegove želje) u određenom smjeru. Plemenit, jer to čini u skladu s onim što je najbolje za dijete, a ne za njega… Hugo Dvoskin
U svojoj silnoj želji da nudimo rješenja, pribor i savjete, mi roditelji često zaboravljamo kako u većini slučajeva naša djeca trebaju samo da budemo uz njih, da sjedimo s njima, da podijelimo njihovu patnju, šutke ili govoreći tek: Žao mi je dijete. Normalno je da si tužan. Dogodilo ti se nešto ružno. Proći će…
Biti prisuta. Slušati. Razumjeti. Tješiti.
Ne smijemo omalovažavati neizmjernu vrijednost te uloge koja možda zbog svoje jednostavnosti ostaje skrivena pored onih koje nas više zaokupljaju: da o djeci skrbimo i odgajamo ih.
Nikad ne prestajemo biti roditelji, čak i kad nas naša djeca više ne trebaju.
Djeca će na prijelazu iz mladenaštva u zrelo doba, na posljednjoj etapi puta trebati poprilično roditeljske pomoći koja se uglavnom može prikazati ovako: Podrška – razgovor – savjet – povjerenje – poštivanje njihovih odluka. I tolerantnost da prihvatimo njihovo neizbježno udaljavanje, bez straha.
Teška situacija za roditelje, kako ćemo vidjeti, ali teška i za djecu. Kako se deklarirati odraslim pred vlastitim roditeljima? Kao postupiti, a da taj korak nikome ne slomi srce?
Lik junaka kulturološka je zadatost svih naroda i svih razdoblja. Zamislimo li put koji smo prošli do vlastita osobna ostvarenja poput određene misije, svoj put do zrelosti mogli bismo poistovjetiti s junačkim pohodom. Sve dok mlada osoba ne zaključi da je došlo vrijeme da se zaputi vlastitim putem u potrazi za svojim unutarnjim junakom, živjet će u ovisnosti i protratit će svoje najveće potencijale i energiju snalazeći se manipulacijama, umjesto da sve snage upre u izgrađivanje svoje budućnosti.
Proces odrastanja sličan je pustolovini junaka.
To je put koji započinje u mladosti i koji završava tek kad mlada osoba preuzme svoju novu ulogu odrasle osobe i kad tu novu stvarnost može održati pred svojim roditeljima.
U ovom procesu možemo jasno odrediti šest etapa:
Prva je etapa Nevinost, iskustvo obiteljskog raja. To je situacija sumnjive ravnoteže, ovisnosti i podčinjenosti onome koji zna, koji se brine za tebe i koji te voli. Onima koji ti od samog početka govore da ti nude sve i da zauzvrat ne traže ništa.
Druga etapa je Poziv, nastupa kad djeca postaju svjesna razlika i nerješivih nesuglasica. Prvi put javlja se iskustvo i potreba za vlastitim identitetom (drugačiji sam). Često se javlja pomisao da nismo djeca vlastitih roditelja (ja sam tako poseban, a oni nisu…, sigurno sam posvojen!).
Treća etapa je Odlazak. Počinje s pobunom i navodi mladu osobu na izlazak iz raja u koje se sad osjeća poput zatvorenika. To je priča o Adamu i Evi koji nam govore kako je neposlušnost ujedno i odrastanje.
Slijedeća je etapa Učenje. Razdoblje ispunjeno frustracijama, u kojem otkrivamo vlastite mogućnosti, razvijamo vještine i stječemo nova saznanja, upoznajemo osobe i skupine koje vrše ulogu legendarnog učitelja. Ovdje se spoznaju i vlastita ograničenja i upoznaju poneki suputnici koji ne predstavljaju baš najbolje uzore.
S tim priborom naš polu-junak dolazi do Iskušenja i borbe, u kojoj bi trebao, ako niša drugo, pobijediti barem vlastite opsjene, prestati okrivljavati roditelje, preuzeti odgovornost i postati gospodar svoje budućnosti. U tom će se procesu zasigurno sukobiti sa svojim unutarnjim očinskim glasom, a povremeno i sa stvarnim ocem, sve u svrhu pretvaranja u odraslog sina.
Posljednja etapa, etapa dijeljenja svega naučenog i rehabilitiranja roditeljske figure poznata je kao Povratak jer tad se djeca vraćaju u okrilje obitelji. Iako više ništa nije isto, i ta djeca više nisu naša, ona su, kako je govorio Džubran, sinovi i kćeri života, a obitelj kojoj se 'vraćaju' možda je ona koju će sami zasnovati.
Odreci se skitnice – ovdje znači: zaboravi na stid, tebe ne određuje ono što su napravili oni prije tebe, drugim riječima – prestani biti sin i budi ono za što si rođen: budi ono što jesi, još bolje, budi najbolja verzija sebe.
Roditelji će se dok su živi miješati u život svoje djece. Takva ponašanja mogu biti i manje naporna, iritantna ili nametljiva ako roditelji znanju odabrati poziciju s koje si uzimaju za pravo savjetovati svoju već odraslu djecu. Svima mora biti jasno da im to pravo na davanje savjeta ili iznošenje mišljenja više ne daje njihova roditeljska uloga.
Kvalitetni razgovori ne odvijaju se kao u filmovima: teško se načinju i zahtijevaju prostora i vremena kako bi se sve ono izrečeno moglo slegnuti. Otac uglavnom postaje razgovorljiviji ukoliko nešto radi zajedno sa sinom. Zajednička aktivnost opušta muškarce i smiruje napetost izravna suočavanja.
Stanovnici Havaja imaju jezik s mnogo manje riječi od našega. Jedna od njih je ona koja služi da se iskaže zahvalnost, riječ majal (ili mahalo) koja doslovno znači 'zahvaljujem na onome što si učinio za mene. Zanimljivo je da se na tu riječ zahvale odgovara upravo riječju, majal.
Tako da u razmjeni Majal…/ Majal… ono što stvarno čujemo je Hvala ti što si mi pomogao/ Hvala ti što si mi dopustio da ti pomognem.
Naša kuća u plamenu
Greta Thunberg (Malena Ernman)
Izdavač: Egmont 2019.
Ova je knjiga krik… Svjedočanstvo zapisano u trenutku kad među nas dolazi vjesnik nevolje. Krik, tjeskoba malog djeteta ili odrastanja, ima dublje značenje: upozoriti na nevolju, izbjeći smrt. Kriza ove obitelji zapravo je dokaz njene inteligencije… Jer ovo je knjiga o tome kako je jednoj obitelji u Stockholmu živjeti u zemlji koja je, unatoč svim hvalisanjima u vrijeme izbora, jedan od najvećih proizvođača stakleničkih plinova po stanovniku. Ova knjiga nije nužno o tome kako stvari stoje ili kakve će postati. Ona dolazi ravno iz srca, u kratkim slikama, kao na okretnoj pozornici na kojoj se obitelj pokazuje iz svih kutova dok se u njenim osjećajima odražava ludilo svijeta…
Dagens Nyheter
Koliko god pokušavala, ona ne uspijeva razumjeti tu jednadžbu koju su svi drugi već riješili, jednadžbu koja služi kao ulaznica u funkcionalnu svakodnevnicu.
Jer ona je vidjela ono što nitko drugi nije htio vidjeti.
Zemlja je u vrućici, ali ona je tek jedan simptom veće krize održivog razvoja prema kojoj najveću prijetnju našem preživljavanju u budućnosti predstavljaju naš način življenja i naše vrijednosti.
Grlim je dugo. Očajnički plače u mom naručju i osjećaj je užasan, ali ja se najednom osjećam kao prava mama, mama koju njezino dijete treba.
To je prvi put u jako puno vremena da svoju ljubljenu djevojčicu mogu držati u zagrljaju. Osjećam se kao da mi je dopušteno vratiti se kući nakon cijelog života u egzilu.
Uskoro više nećemo moći govoriti o solidarnosti i ravnopravnosti a da u tu rečenicu ne uključimo vlastiti ekološki otisak. Zauzimanje za pravdu mandat je koji nam polako izmiče iz ruku.
Donald Trump utjelovljuje sve najgore u našem životu. On predstavlja klimaks današnje podijeljenosti i, zapravo, mi već dugo živimo u njegovom svijetu. U svijetu pobjednika. U kojem sve teži ekspanziji.
Svijet je poput ringišpila koji se vrti sve većim tempom, sve brže i brže.
No koliko brzo mora postati da bi nam bilo previše? Hoćemo li ikada doseći tu kritičnu točku, točku u kojoj više nećemo moći ignorirati sve one koji se toj brzini ne uspijevaju prilagoditi, sve koji u brzini ispadaju s njega?
Nametnuta osamljenost postala je kronična bolest jednoga naroda. Iscrpljenost i psihičko nezdravlje nisu više poput bombe koja otkucava vrijeme, ta je bomba već detonirala.
Pismo svima koji imaju prodoran glas
Zovem se Greta i imam 15 godina. Moja mlađa sestra Beata najesen puni 13 godina. Mi ne možemo glasati na parlamentarnim izborima premda će pitanja od političke važnosti koja se trenutačno nalaze na kocki utjecati na naše živote u cjelini na način koji se ne da usporediti s ičim što je došlo prije.
Budemo li doživjele 100 godina na Zemlji, to znači da ćemo dobrim dijelom zagaziti sljedeće stoljeće i to vrlo čudno zvuči, znam. Jer kada danas govorimo o budućnosti, obično gledamo tek nekoliko godina naprijed. Sve nakon 2050. godine od nas je toliko odaljeno da ni u mašti ne postoji. Ali u tom trenu ja i moja mlađa sestra nećemo biti ni na pola životnog puta, nadam se. Moje su djedu 93 godine i njegov je otac uspio doživjeti 99, tako da nije kroz nemoguće zamisliti da ćemo živjeti dugo.
Godine 2078. i 2080. slavit ćemo svoje 75. rođendane. Budemo li imale djece i unuka, možda će i oni htjeti slaviti naše rođendane s nama. Možda ćemo im pričati o tome kako je bilo kada smo mi bile male. Možda ćemo im pričati o vama.
Možda će se oni pitati zašto svi vi koji ste imalo mogućnost i platformu da nešto kažete niste rekli ama baš ništa. Ne treba biti tako. Zaista se može dogoditi da se odjednom svi odlučimo početi ponašati kao da se nalazimo usred krize u kojoj se zaista i nalazimo.
Stalno spominjete da su djeca naša budućnost i da biste za svoju djecu učinili što god je potrebno. Puno je nade u tim vašim riječima. Ako stvarno stojite iza toga što kažete, molimo vas da nas poslušate: mi ne želimo vaša ohrabrivanja. Mi ne želimo vaše darove, vaša charter putovanja, vaše hobije ili svu vašu neograničenu slobodu izbora. Mi želimo da se vi zaozbiljno primite akutne krize održivosti koja bjesni oko vas. I mi želimo da stvari počnete nazivati njihovim imenom.
Nisu svi izazivali ovaj problem. Radi se o toj nekolicini ljudi i, da bismo mogli spasiti planet, moramo ući u borbu s njima, protiv njihovih kompanija i njihovog novca, i pozvati ih na odgovornost.
U ovom trenutku, mi se ne možemo voditi ikakvim ciljevima koji ne uključuju smanjenje emisija. Dosegnuli smo granice naše gramzivosti.
Milijarde životinja svoje kratke živote proživi na pokretnim trakama zato što smo si mi ljudi uzeli za pravo industrijalizirati tuđi život.
Među najboljim ljudskim karakteristikama upravo je sposobnost da se prilagodimo promjenama. Čak i kada promjene ne dočekujemo raširenih ruku, ako smo pred događajima od životne važnosti, uvijek ćemo se pokoriti.
Pred vratima je novi svjetski poredak. U igri su astronomski gospodarski interesi: laži, poluistine i kreativne statistike vrijedno pristižu iz svih zamislivih smjerova. Stope emisija preprodaju se radi drugih emisija, iako je sve emisije potrebno dramatično smanjiti.
Ne naziru se znakovi promjena, kao ni preokret koji tako očajnički trebamo… Naša borba za okoliš ne polazi od toga da je klimu potrebno spasiti; mi se borimo za nastavak života kakvog poznajemo.
Anno domini 2017.
2017. bila je godina kada je devet milijuna ljudi umrlo od posljedica zagađenosti okoliša.
Tada je više od 20.000 istraživača i znanstvenika uputilo oštro upozorenje ljudskom rodu i objasnilo da smo na putu prema klimatskoj katastrofi, da se bližimo samom kraju održivosti, vrijeme nam izmiče.
2017. bila je godina kada su njemački znanstvenici utvrdili da je 75-80 posto insekata manje nego prije četiri desetljeća. Malo nakon toga stigla je vijest da je broj ptica selica u Francuskoj 'kolabirao' i da su populacije određenih ptičjih vrsta pale za 70 posto, jer ptice nemaju insekata za jelo.
2017. bila je godina kada su 42 pojedinca posjedovala više novca nego više od polovice ljudi na Zemlji zajedno. Kada je 82% ukupnog svjetskog bogatstva pripadalo najbogatijem jednom postotku.
Kada su se morski led i ledenjaci otapali rekordnom brzinom.
Kada je 65 milijuna ljudi bilo u bijegu.
Kada su uragani i kiše odnijeli na tisuće života, potopili gradove i čitave nacije zatrli do kraja.
To je bila i godina kada su se stope emisija opet počele povećavati, a razina ugljikova dioksida u atmosferi rasti brzinom koja bi se iz šire geološke perspektive mogla usporediti samo s tipkom za warp-pogon u Zvjezdanim stazama.
Pitanje klimatskih promjena samo po sebi nije uopće previše teško ili previše veliko da bi se shvatilo. Ali ono jest previše neugodno.
Pomalo kao da ste u lijepom i dubokom snu, skutreni u toplom kutu velike vreće za spavanje, u šatoru namočenom kišom. Ne želite ustati i suočiti se s problemom. Želite spavati dalje. Kao svi drugi.
U novinarstvu se sve vodi načelom blizine. Ono, primjerice, znači da će teroristički napad koji se dogodi u Francuskoj biti znatno veća vijest od slične tragedije koja se dogodila u Iraku, zato što se procjenjuje da Švedska ima više toga zajedničkog s Francuskom, nego s Irakom.
Istina je takva da različite države jednostavno vrijede različito. Stanovnici različitih država vrijede različito. Barem različito u smislu vijesti. No nije moguće isključiti da je takva vrijednost za vijesti odraz nekih drugih vrijednosti. Poput različitih vrijednosti ljudskog života. No što bih ja znala o tome?
I vremenska prognoza samo predstavlja vrijeme, nešto što se u kontekstu vijesti događa samo od sebe. Tako je oduvijek bilo, pa i do ovog trenutka kada svjetski znanstvenici povlače jasne veze između naših emisija stakleničkih plinova i sve ekstremnijih vremenskih uvjeta kojima svjedočimo u cijelom svijetu.
Ja sam mislila da je ovo škola da djecu s posebnim potrebama, ali ne, uzdiše Greta. Ovo je škola za učitelje s posebnim željama.
Do planetarne krize došlo je jer smo jedni drugima okrenuli leđa. Leđa smo krenuli prirodi. Leđa smo okrenuli sebi samima…
I svaki put kada odlučimo letjeti, jesti meso ili kupovati novu odjeću, to znači još manji budžet za ugljikov dioksid namijenjen boljitku i blagostanju manje sretnim dijelovima svijeta od ovog našeg.
Psihologinja govori i govori, ali ja jedva razabirem što. Možda i čujem, ali nisam sposobna oblikovati odgovore. Misli kao da zapinju.
Zamisli samo kada bih mogla dobiti jedan maleni prijelom noge. Lom, pravu upalu pluća ili nešto drugo što bi me na nekoliko tjedana moglo dovesti u bolnicu, tako da se mogu naspavati.
Disati.
Odmoriti.
Klimatski turizam svojim je najvećim dijelom stvarna pojava i čini značajan, prema iz prirodnih razloga vremenski dosta ograničen izvor zarade za ljude na mnogim ugroženim mjestima. Poput koraljnih grebena kod Belizea i Australije, poput Kilimandžara pod snježnim pokrovom ili, naravno, čitavog područja Arktika.
Dođite i doživite prije nego što nestane!
Iz siromaštva su nas izvukla kolektivna rješenja, rađanje humanističke misli o čovjeku te sve manji jaz među nama. Odškrinuli smo vrata ravnopravnosti, ista vrata koja se sada već polako zatvaraju. Jaz se povećava, resursi presušuju, a mi smo nasukani na pustom otoku u svemiru.
Svi učitelji ponavljaju tu istu stvar, odgovara Greta. Vaša će generacija spasiti svijet. Vi ćete sve srediti i počistiti za nama, to govore svi, a onda lete na odmor za svaki praznik. Svijet ćete spasiti baš vi. Da, čuli smo mi to sve. Ali ne bi bilo ni baš glupo od nas očekivati da i vi barem malo pripomognete.
Mnoge su nepravde dosad riješene, mnoge još uvijek preostaju. Neke su promijenile oblik, dok su se neke nove pojavile. No sve je uglavnom postalo puno bolje.
Problem je što su sve te stvari koje su zaista postale puno bolje, takve postale nauštrb drugih stvari. A upravo te druge stvari nije posve jednostavno ispraviti ili zamijeniti. Poput zdravlja. Biološke raznolikosti. Biosfere u balansu. Bogatstva raznolikih vrsta. I zagađenosti.
Tek jedan let može poništiti dvadeset godina odvajanja otpada.
I razmišljam kako svi skupa sjedimo u automobilu koji juri ravno prema litici dok se mi prepiremo oko muzike koju ćemo raspaliti. Stefan Sundstrom
Odrasla sam u radničkom društvu 70-ih godina i ništa mi nije nedostajalo. Bila sam povlašteno dijete iz naroda. Kada vidim djecu koja odrastaju dana, 35 godina poslije, kada vidim svoje kćeri, pomislim kako ja ne bih imala nikakvih izgleda za uspjeh.
Brzina, glasnoća, sve te impresije, zahtjevi za profitabilnost i rezultate, opsesije koje prožimaju sve. Umjetničke škole koje odustaju od individualne nastave u korist isplativih grupnih predavanja na kojima se isključuju sva djeva koja ne znaju disati i napredovati u skupinama.
Sva ta djeca čija bi se posebnost mogla pretvoriti u kreativnost, samopouzdanje i umjetnost, sada su izložena riziku da se sve pretoči u još veću otuđenost.
Još jedan profitabilan neuspjeh.
Velika većina nas osjećala bi se puno bolje kada bismo usporili živote i živjeli lokalnije, znajući da će naša djeca imati priliku razviti sve te izume i rješenja do kojih sami nismo uspjeli doći.
Velika većina nas osjećala bi se puno bolje kada bi svi u svim dijelovima svijeta mogli živjeti normalno, umjesto da smo svi mi neprestano na putu prema nekom sljedećem velegradu, sljedećem putovanju, sljedećem aerodromu i sljedećem čemu god.
Što sporije putujemo, svijet je to veći.
A u društvu koje održivost stavlja na prvo mjesto svi se mogu osjećati bolje.
Kada u starosti pogledamo svoju unučad u oči, mogli bismo im reći da smo uspjeli riješiti prijetnju čim smo je primijetili. Ili bismo im mogli reći da nismo poduzeli ništa iako smo sve znali…
Jer ako smo znali i ako zaista budemo znali posljedice svega što činimo, a svejedno nastavimo to činiti… što nam to govori o nama?
Ali čovjek je dio prirode, i njegovo ratovanje protiv prirode neumitno je ratovanje protiv samo ga sebe. Rachel Carson
U današnjem sustavu nema nikakvih rješenja. Jedino što možemo učiniti jest početi ovu krizu doživljavati kao krizu.
Ponekad mislim da bi cijeli ljudski rod možda trebao češće odustajati. Ili se barem ponekad malo obuzdati.
Ovdje ćemo se okrenuti. Ne moramo baš uvijek sve vidjeti. Ne trebaju ljudi doprijeti do svakog kutka ovoga svijeta.
Svi mi se čine posve opsjednuti nadom. Kao razmažena djeca. A što ćemo ako stvarno nema nade? upita Greta. Da lažemo? Nada se prije ili poslije istroši bez ikakvog djelovanja i što onda radimo? Kada ta nada o kojoj svi govore više ne postoji? Kada prođe još nekoliko godina i mi još uvijek nismo krenuli s tim golemim promjenama koje su nam potrebne, dok te nade bez koje očigledno ne možemo ništa isto više nema? Hoćemo li se onda predati? Leći i umrijeti?...
I čiju to točno nadu mi moramo zapravo uzeti kao nadu? Ono što oni nazivaju nadom toliko je daleko do bilo kakve nade kakvom je ja doživljavam. Nada bi za mene bila kad bismo političare sazvali na posebne krizne sastanke na kojima bismo ih informirali o svemu i kada bismo novinske stranice punili vijestima o klimatskoj krizi po cijelom svijetu.
Najgore od svega nije ni to što škole znaju za tu problematiku, da tako mnogo učenika zaostaje i da su zapostavljeni u sustavu u kojem se prevelika uloga pridaje društvenim kompetencijama, u kojem su fleksibilnost i ekstrovertnost postavljene kao norma i preduvjet u slici uspješnog učenika.
Najgore od svega je to što mnogi učenici znaju da se to sve zbiva posve svjesno.
Posebno oni učenici kojima je najgore.
Oni to znaju.
Oni razumiju tu izdaju.
Oni razumiju kako se njihovi neuspjesi iskorištavaju za dobrobit svakodnevnih pobjeda ekstrovertiranih pobjednika.
Čini se da školski štrajk funkcionira.
Nerazmjer između našeg izobilja i nasljedstva koje ćemo za sobom ostaviti budućim generacijama stvara točno onoliko trenja i otpora koliko je potrebno za neprestano stvaranje novih rasprava i novih osjećaja.
Novih perspektiva.
Nevidljiva djevojka koja nikada ne govori, najednom je ona koju se najbolje čuje i vidi. I to je, naravno, previše uznemirujuće da bi svi mogli samo pustiti da sve prođe.
Svakog jutra ona nas dočekuje…
Sve nas koji polazimo od toga da je sve kao što bi trebalo biti.
S Clintonom ili Obamom sve bi se samo nastavilo po starom. Trump je upozorenje. (opa. to što je takva osoba na vlasti je alarm)
Cijena javnog govora je mržnja.
Cijena javnog nastupa je mržnja.
Apsolutno sve dolazi uz veliku cijenu mržnje.
Mržnja ne poznaje granice.
A ljudi koji mrze nikada neće prestati mrziti.
Mi u ovom školskom štrajku govorimo kako bi svi trebali otići korak unatrag, obuzdati se, jer to je jedini način da spasimo klimu, a onda samo nailazimo na sve te ljude koji samo žele naprijed. Svi koji žele iskoristiti trenutak. Svi ti ljudi koji žele ulagati u sebe i postati nešto što već nisu.
Problem je u tome što se nas koji već imamo dovoljno u svim pogledima ohrabruje da budemo još gori.
Da kupujemo još više.
Da putujemo još više.
Da jedemo još više.
Da radimo još više.
Vremena je puno manje nego što mislimo. Neuspjeh znači katastrofu.
U Švedskoj, mi živimo svoje živote kao da imamo resurse 4,2 planeta. Naš je ugljični otisak jedan od deset najgorih na svijetu. To znači da Švedska svake godine ukrade od budućih naraštaja 3,2 godine prirodnih resursa. Oni od nas koji su dio tih budućih naraštaja voljeli bi da to Švedska prestane činiti.
Istog trena.
Klimu i biosferu nije nimalo briga za našu politiku i naše prazne riječi.
Briga ih je za ono što mi zaista činimo.
Ovo je poziv u pomoć.
Vaša šutnja je gotovo najgore od svega.
Odgovornost za budućnost svih budućih naraštaja leži na vama…
Zato vas molim, shvatite klimatsku krizu kao akutnu krizu, što ona jest i dajte nam budućnost.
Naši su životi u vašim rukama.
Za mene je to crno-bijelo.
Nema sivih područja kad je u pitanju preživljavanje.
Ili ćemo nastaviti kao civilizacija ili nećemo.
Moramo se promijeniti.
O klimatskoj krizi nitko ne govori. Nema novinskih članaka, nema hitnih sjednica, nema prijelomnih vijesti. Nitko se ne ponaša kao da smo u krizi.
Mi već imamo sve činjenice i rješenja. Sve što moramo učiniti jest da se probudimo i primijenimo.
I zašto bih studirala za budućnost koje uskoro više neće biti, kad nitko ne poduzima baš ništa kako bi tu budućnost spasio? I koja je svrha učiti činjenice u školskom sustavu kad najvažnije činjenice koje daje najbolja znanost istog školskog sustava očito ne znače ništa našim političarima i našem društvu.
Ovdje sam da kažem, naša kuća je u plamenu.
Prema IPCC-ju, preostaje nam manje od dvanaest godina do trenutka kada nećemo moći ispraviti svoje pogreške…
A mediji nisu uspjeli stvoriti široku javnu svijest.
Odrasli neprestano govore: To dugujemo mladima kako bismo im dali nadu.
Ali ja ne želim vašu nadu.
Ne želim da se nadate.
Želim da vas uhvati panika.
Želim da osjetite strah koji ja osjećam svaki dan.
I želim da djelujete.
Želim da se ponašate kao što biste se ponašali u krizi.
Želim da se ponašate kao da je naša kuća u plamenu.
Jer jest.
Ponekad je šapat glasniji od vikanja.
A kada kažem kako želim da vas uhvati panika, to znači da krizu moramo tretirati kao krizu. Kad vam kuća gori, nećete sjediti i razgovarati o tome kako ćete je lijepo obnoviti jednom kad ugasite požar. Kada vam kuća gori, istrčite van i uvjerite se da su svi izašli dok zovete vatrogasce. To zahtijeva neku razinu panike.
Imali smo sve što smo mogli poželjeti, a sada možda nemamo ništa.
Sada vjerojatno više nemamo budućnost.
Zato što je ta budućnost prodana kako bi mali broj ljudi mogao zaraditi nezamislive količine novca. Bila nam je ukradena svaki put kada ste rekli da je samo nebo granica i da se živi samo jednom.
Lagali ste nam. Dali ste nam lažnu nadu.
Je li moj mikrofon uključen? Čujete li me?
Oko 2030. godine, 10 godina, 252 dana i 10 sati od sada, pokrenut ćemo nepovratnu lančanu reakciju izvan čovjekove kontrole koja će najvjerojatnije dovesti do kraja naše civilizacije kakvu poznajemo. To jest ako se, u tom vremenu, ne dogode trajne i dosad neviđene promjene u svim aspektima društva, uključujući smanjenje emisije CO2, za barem 50 posto.
Napominjem da ti proračuni ovise o izumima koji još nisu izumljeni, izumima koji trebaju očistiti atmosferu od astronomskih količina ugljikova dioksida.
Meni i milijunima školskih štrajkaša ljudi uvijek govore da bismo trebali biti ponosni na sebe zbog onog što smo postigli. Ali jedina stvar koju moramo gledati je krivulja emisija. I žao mi je, ali ona još raste. Ta krivulja je jedino što bismo trebali gledati.
Mi djeca ne žrtvujemo svoje obrazovanje i svoje djetinjstvo da biste nam rekli što vi smatrate politički mogućim u društvu koje ste stvorili. Mi nismo izašli na prosvjede da biste snimali selfije s nama i rekli nam da se zaista divite onome što činimo.
Mi djeca činimo to kako bismo probudili odrasle. Mi djeca činimo ovo da biste zaboravili na svoje razlike i počeli djelovati kao što biste djelovali u krizi. Mi djeca činimo ovo zato što želimo natrag svoje nade i snove.
Nadam se da i je mikrofon bio uključen. Nadam se da ste me svi mogli čuti.
Ovo je moja riječ A i ©
Gabriele
Naklada Riječ 2018.
Tko ljubi Boga, on ljubi i carstva prirode. A carstvo prirode služi onome koji ljubi Boga. Jer čitavo Postojanje jest život od Boga – a tko ljubi Boga njemu služi čitavo Postojanje.
Josip je bio Sin Jakobov i Elišebin, a Marija bijaše kćerka Elijina (zvanim Joakim) i Ane, koji su bili djeca Davidova i Bat-Šebina, od Jude i Šele, od Jakoba i Leje, od Izaka i Rebeke, od Abrahama i Sare, od Šet i Mat, od Adama i Eve, koji su bili djeca Božja. (Pogl. 8, 4-9)
Znajte: Svako neokaljano nedjelo i svako zlostavljanje – bilo ljudi, životinja, biljaka, čak kamenja, čitave Zemlje, dakle, i atmosfere – pada natrag na počinitelja. Spoznajte Mnoge životinje su dane ljudima da im služe. Mnoge su dane da čuvaju ekološku ravnotežu. Međutim, pravo, uzajamno služenje može biti samo ako čovjek razvije djetinju ljubav iz Oca-Majke-Boga i ljubav Stvoritelja koja djeluje u životinji, u biljkama i u kamenju. Tada on može komunicirati sa cjelokupnim Postojanjem.
Ne vezujte se za mišljenja i poglede ljudi. Ostvarujte ono što ste spoznali iz zakona života i tada ćete shvatiti koji su vam daljnji koraci na putu k višim zakonitostima.
Čuvajte se svog vlastitog jezika! Jer ono nezakonito što izađe iz vaših usta može vašem bližnjem i vama samima pričiniti mnogo veću štetu nego vaše misli koje ste na vrijeme prepoznali.
Budete li nesebično činili dobro, ne izgovarajući svoje nekadašnje misli, onda će se u duši onoga o kome ste protuzakonito mislili ugasiti ono što je on već primio u svoju dušu. A i u vama će se isto tako ugasiti ono što je vaša duša odašiljala.
Ako odašilješ svoje negativne misli, riječi i djela kao leteće sjemenke, a tvoj bližnji čuje ono što govoriš o njemu, no to ne registrira jer u njivi njegove duše za tako nešto nema odgovaranja, onda ćeš se opteretiti samo ti i ti ćeš biti vezan za njega, a ne on za tebe.
Ne sudite, da i vi ne budete osuđeni. Jer onako kako vi sudite tako će se i vama suditi, i kojom god mjerom mjerite, bit ćete i vi mjereni. I što učinite drugima tako će i vama biti učinjeno. (Pogl. 27, 1)
Bog je život koji sve nosi i održava. Tko u to sumnja, taj tone. Zato je svaka sumnja u Boga otpadanje od Boga, tonjenje u poplave ljudskog.
Spoznajte: slučajnosti nema. Sve počiva ili na zakonu sjetve i žetve ili je to pak vođenje i sudbina preko zakona ljubavi.
Hrani li se čovjek jedino darovima prirode, koje Zemlja dariva ljudima, no u svojim osjećajima, mislima, riječima i postupcima griješi protiv božanskih zakona, tada i ovakav čovjek poništava pozitivne snage u hrani – to jest, on ih transformira u nižu negativnu energiju.
Duh je taj što daje život, meso i krv ne postižu ništa. Riječi koje vam govorim su Duh, one su život.
Tada će doći svršetak Zemlje. Ona će se rasprsnuti poput orahove ljuske – i unutarnje svjetlo, finotvarna supstancija, duhovni dio planete iz vječnog Jeruzalema, ustremit će se prema Nebu a s njime i svi oni koji su prožeti svjetlom istine.
Bog je sveprisutna snaga. Bog pomaže, ublažava i liječi. On ne pita je li običan radni dan ili je subota. Tko od srca moli, taj će primiti, svejedno u kojem danu i u kojem času. Samo ograničen čovjek ima mnogo propisa. Time bi on htio ograničiti sveobuhvatni Duh.
Tko dopusti da blagoslov, snaga Božja struji kroz njega, taj je izvor snage za ljude, životinje, biljke i kamenje.
Spoznaj zakon: Ono što čini svom bližnjem, to činiš samome sebi.
Čovjeku ne donosi korist samo marljivost i vanjsko služenje, već prava mjera u svemu.
Tko miruje u Bogu, kroz toga djeluje Bog. Njegovo nesebično djelovanje je onda blagoslov za mnoge.
Tko sebe uzvisuje, bit će ponižen, a tko sebe ponizuje, bit će uzvišen. (pogl. 36, 7-10)
Samozadovoljni čovjek ne poznaje sebe, jer on pazi samo kako izgleda pred drugima, a ne razmatra zašto želi tako izgledati. Onaj tko, međutim, spozna svoje grijehe i vječnog Oca moli za pomoć kako bi zadobio snagu da ih može napustiti, taj je od Vječnog već primio milost i pomoć.
Ja sam putnik i mijenjam mjesto za mjestom i kuću za kućom, sve dok ne dođem u grad i u kuću koji su vječni.
Sve što živi, osjeća. Kao čovjek i svi životni oblici osjećaju radost i bol – bile to životinje, biljke ili kamenje. Život je svijest. Svijest zrači nebrojenim fasetama evolucije iz Ja Jesam. Svijest je i osvješćivanje. Ljudi, životinje, biljke i kamenje osjećaju prema svojoj svijesti.
Onaj tko lovi životinje, njega će samog jednog loviti. Tko muči životinje i sam će jednom biti mučen. Onaj tko iskorištava život na Zemlji i sam će postati plijenom onih koji ga na to navode.
Svaka sjetva ima svoju žetvu. Ono što čovjek sije, pada u njivu njegove duše, otuda ono klije i raste. U svakom se sjemenu već nalazi plod.
Onaj tko je dakle protiv svog bližnjeg i protiv carstava prirode, taj je i protiv Boga – jer je Bog, život, u svom Postojanju.
I što god da učinite najmanjem od Moje djece, to činite Meni. Jer Ja Jesam u njima i oni su u Meni. Da, Ja Jesam u svim stvorenjima, a sva su stvorenja u Meni. Ja se radujem u svim njihovim radostima i patim u svim njihovim bolima. Stoga, Ja vam kažem: Budite dobrostivi jedni drugima i prema svim stvorenjima Božjim. (pogl. 38, 6)
Svaki dan ima svoje sate, minute i sekunde. Koristite li dane i ako ste budni, tada ćete svakog dana spoznati s koje njive života trebate odstraniti korov. Tada nećete iščupati dobru sjetvu.
Svaki je dan čovjeku dan za spoznaju kako bi odstranio jedan ili više korova, da bi, dakle, spoznao i očistio ono grešno. Tko dan koristi u tu svrhu, neće iščupati dobru sjetvu, jer je danas u stanju korov prepoznati i jasno shvatiti, jer je danas sazrio za iskorjenjivanje.
Duša može dugo vremena proboraviti u tami, ako je čovjek tmurno mislio, govorio i postupao. To je tada duhovna smrt, jer opterećena duša gleda samo na raspadljivo i njega smatra istinskim životom.
Da su one primile i prihvatile Mene, Krista, ljudi bi bili svjesno u Meni, Kristu, i svaki bi čovjek bio svjesno hram Božji. Njihove bi crkve tada bile kuće za molitvu za sve ljude, bez raskošne opreme. No vlastodršci crkvenih institucija su od kuća za molitvu napravili raskošne građevine, u kojima izlažu svoje bogatstvo. U njih upućuju sebi poslušne ovce na obožavanje u vanjskoj raskoši i vanjskom sjaju.
Ja Sam istina, put i život, i Ja sam vam dao istinu koju sam primio odozgo. A što vidi i primi jedan neće vidjeti ni primiti netko drugi. Što jednome izgleda istinito, to nekom drugom ne izgleda kao istina. Oni koji su u dolini ne vide ono što vide oni koji stoje na vrhu brda.
Tko ne živi u danu taj dane rasipa. On se tada ne može popeti ni po daljnjim prečkama ljestava k savršenstvu. No tko se trudi postići savršenog svog duhovnog života, tako što se sam u danu prepoznaje i očisti ono što mu predstoji, on će nju i postići.
Jedan od starješina izlit će vodu na tjeme novorođenčeta, što znači: Bog je pokretački, vječni element, život. Pokreći se, dijete, i spoznaj da kroz tebe teče pokretački element, strujeći Duh. Ti si blagoslovljeno i prihvaćeno od Boga, koji je tvoj Otac i Majka.
A roditeljima govore starješine po smislu: Ako živite u čestitosti, tada ćete i vaše dijete, koje je dijete Oca-Majke-Boga odgojiti na ispravan način.
Svjetlo dana pokazuje čovjeku što on mora prevladati svakog dana. Time su trenuci i minute dragocjena energija za samospoznaju. Tko koristi trenutke, minute i sate i živi u sadašnjosti, svladao je samog sebe. On posjeduje dragocjenu životnu energiju u svojoj duši i u svom tijelu.
Kratka povijest budućnosti
Jacques Attali
Izdavač: Meandar media 2007
Danas odlučujemo kakav će svijet biti 2050. godine i pripremamo ga za 2100. ovisno o našem djelovanju našu djecu dočekat će svijet u kojemu se može živjeti ili pakao zbog kojega će nas mrziti. Da bismo im ostavili planet u što boljem stanju, moramo se potruditi i promišljati budućnost, shvatiti odakle ona dolazi i kako na nju djelovati. To nije moguće: povijest se pokorava zakonitostima koje omogućuju da se budućnost predvidi i usmjeri.
Ako se ta evolucija bliži kraju, novac će se obračunati sa svime što mu može štetiti, uključujući i države, koje će potpuno uništiti, pa čak i Sjedinjene Američke Države. Postavši jedinim svjetskim zakonom, tržište će oformiti ono što nazivam hipercarstvom, neuhvatljivim i planetarnim, u kojemu će se stvarati nova tržišna bogatstva i otuđenja, ekstremna imućnost i bijeda, priroda će biti žrtvovana; sve će biti privatno, uključujući i vojsku, policiju te sudstvo. Ljudsko će se biće opremiti protezama prije negoli se pretvori u artefakt koji će se serijski prodavati potrošačima, koji će i sami biti umjetne tvorevine. A kada postane beskoristan vlastitim kreacijama, čovjek će nestati.
Prije 2035. prestat će dominacija američkog carstva, koje je privremeno baš kao i svako prethodno; jedna za drugom bjesnjet će faze hipercastva, hipersukoba i hiperdemokracije. Prve su dvije faze a prirori smrtonosne, dok je posljednja a priori nemoguća. Te će se tri budućnosti izmiješati, one se već i sad prepleću. Vjerujem da će oko 2060. godine ipak pobijediti hiperdemokracija, viši oblik ljudske organizacije, konačni izraz povijesnoga pokretača: slobode.
Zatim će oko 2050. godine tržište, koje po prirodi ne poznaje granice, nadvladati demokraciju, koja je institucijalno ograničena na neki teritorij. Države će slabjeti. Nove nanometarske tehnologije smanjit će potrošnju energije te preobraziti i posljednje javne službe: zdravstvo, obrazovanje, sigurnost i suverenost. Pojavit će se novi potrošački predmeti od značaja, koje nazivam nadzornicima, a koji će omogućivati mjerenje i kontrolu stupnja usklađenosti s normama: svatko će postati svojim vlastitim liječnikom, nastavnikom, kontrolorom. Gospodarstvo će sve više štedjeti energiju i vodu. Samonadgledanje će postati krajnjim vidom slobode, a graničit će sa strahom od nezadovoljavanja normi. Transparentnost će postati obvezom: tko god ne bude htio obznaniti svoju pripadnost, ćudorednost, zdravstveno stanje ili stupanj obrazovanja, bit će a priori sumnjiv. Produljenje života dat će moć starijima, koji će se odlučiti za zaduživanje. Države će ustuknuti pred poduzećima i gradovima. Hipernomadi upravljat će otvorenim carstvom, bez teritorija, bez središta: hipercarstvom. Svatko će biti lojalan jedino samome sebi. Poduzeća više neće imati nacionalnost. Siromašni će također tvoriti jedno od tržišta. Zakone će zamijeniti ugovori, pravosuđe arbitraža, a policiju plaćenici. Doći će do novih raznolikosti. Novi spektakli i sportovi zabavljat će sjedilačko stanovništvo dok će mnoštva siromašnih nomada, infranomada, prelaziti granice u potrazi za kruhom. Osiguravajuća društva, koja će regulirati svijet, postavit će norme kojima će se pokoravati države, poduzeća i pojedinci. Privatni organizmi upravljanja bdjet će u ime osiguravatelja, nad poštivanjem tih normi. Izvora će biti sve manje, robota sve više. Čovjek će gotovo sve svoje vrijeme, čak i ono najintimnije, provoditi u upotrebi roba. Jednoga dana bit će mu ponuđeno da se sam popravlja, da proizvodi svoje proteze, a na posljetku i da se klonira. Čovjek će tako postati artefakt koji konzumira druge artefakte, ljudožder koji se hrani ljudožderskim predmetima, žrtva nomadskih boljki.
Univerzalnom inteligencijom povezat će se kreativne sposobnosti svih ljudi u cilju njihova prevladavanja. Novo, relacijsko gospodarstvo, koje će proizvoditi usluge bez namjere da iz njih izvlači dobit, razvijat će se usporedo s tržištem prije negoli ga zamijeni, baš kao što je tržište prije nekoliko stoljeća zamijenilo feudalizam.
U tome će razdoblju, koje je bliže nego što mislimo, tržište i demokracija u sadašnjem smislu već biti zastarjeli pojmovi, blijede uspomene, jednako neshvatljive kao što su nam danas neshvatljivi ljudožderstvo i prinošenje ljudskih žrtava.
Lekcija za budućnost: prijenos je uvjet napretka.
Lekcije povijesti: Kad jedna velesila napadne drugu, često netko treći odnosi pobjedu. Pobjednik često prisvaja kulturu poraženog. Moć nad svijetom neprestano se premješta na zapad, iako najveća bogatstva ostaju na istoku.
Lekcija za budućnost: Otvorenost prema stranim elitama jedan je od uvjeta za uspjeh.
Lekcija za budućnost: Nova komunikacijska tehnologija, za koju se mislilo da ima centralizirajući učinak, pokazuje se nemilosrdnim neprijateljem postojećih moći.
Lekcija za budućnost: Pomanjkanje je to koje tjera na pronalaženje novih bogatstava. Oskudijevanje je blagoslov za ambiciozne. Nije važno tko izmisli tehnologiju, važno je biti u situaciji – kulturnoj i političkoj – da se ona primijeni.
Istodobno se pojavljuju dva nova značajna oruđa novoga nomadizma: mobilni telefon i Internet. Oni se, baš kao i računalo, uvode polako, ali trijumfiraju čim se međusobno povežu. Sjediocima su oni zamjena za putovanja, dok su nomadima sredstvo da ostanu povezani međusobno, ali i sa sjediocima. Zahvaljuljući mobilnom telefonu i internetu prvi put baš svatko može imati neteritorijalnu adresu (broj mobilnog telefona ili e-mail adresu).
Godine 1991. Tim Berners-Lee, britanski istraživač koji radi u CERN-u, Europskome istraživačkom centru za nuklearnu energiju u Ženevi, izumljuje html, zajednički jezik za sve umrežene sudionike, te organizira zajednicu korisnika pod imenom Word Wide Web, postavljajući na Internet prvu adresu 6. kolovoza 1991. (http://info.cern.ch/).
Godine 1992. umreženo je milijun računala, godine 1996. deset milijuna, a 2006. milijarda.
Internet se tada ukazuje kao svojevrstan novi kontinent, ovaj put virtualni, koji valja otkriti, nastaniti, organizirati, i koji trgovačkim aktivnostima nudi beskrajne mogućnosti.
Godine 2006. na mreži igra sto milijuna ljudi, koji kupuju virtualna dobra vrijedna više od milijardu dolara.
eBay je osnova Iranac, Google Rus, a Juniper Indijac.
U New Yorku se u gradska prihvatilišta svake noći smješta više od 38.000 ljudi, od čega 16.800 djece i gotovo jednak broj staraca. Godine 2006. nikakvu pomoć ne prima četrdeset i jedan milijun Amerikanaca, dok trideset i jedan milijun nema nikakvo osiguranje.
Minimalna satnica stanovnika Kalifornije četiri je puta veća od dnevnice trećine čovječanstva.
Preostaje tek 8.000 m3 pitke vode po glavi stanovnika godišnje, spram 15.000 m3 1900. godine.
Sloboda je glavni čovjekov cilj od početka tržišnog poretka – zapravo je tek varljivo očitovanje hira unutar zatvora zvanog vrijeme.
Da bi stekli status 'žarišta', gradovi u sebi moraju pronaći energiju, kreativnu snagu, želju da inoviraju, masovno proizvode, izlože se svijetu i zavladaju.
'Žarište' više neće biti potrebno za funkcioniranje poretka: tržište će biti dovoljno snažno, a cijena razmjene podataka dovoljno niska da pripadnici kreativne klase više neće trebati živjeti na istome mjestu da bi upravljali svijetom. Nova će se industrija nalaziti na tisuću mjesta istodobno. Tržišni će oblik djelovati bez 'žarišta'.
Oko 2050. godine, pod teretom tržišnih zahtjeva i zahvaljujući novim tehnološkim sredstvima, svjetski će se poredak ujediniti u globalno tržište bez država. Doći će do onoga što nazivam hipercarstvom, koje će najprije razgraditi javne službe, zatim demokraciju, a na posljetku i države, pa čak i nacije.
Nakon propasti hipercarstva i neuspjeha hipersukoba nove že vrijednosti dovesti do novoga uravnoteženja demokracije i tržišta na svjetskoj razini, odnosno do svjetske hiperdemokracije.
Obrazovanje, zdravstvo i službe vezane za očuvanje suverenosti, u kojima danas uglavnom rade državni službenici, u cijelosti prestati će biti javni: liječnici, nastavnici, a zatim i suci te vojnici postat će zaposlenici u privatnome sektoru.
Budući da će zbog starenja planeta, masovne urbanizacije, rastuće nesigurnosti, ekoloških uloga i nužnosti stalnoga obrazovanja, te usluge postajati sve skupljima (u smislu vremena i novca), i njih će naposljetku, kao i one prije njih, zamijeniti serijski proizvedeni industrijski predmeti.
Tada će početi, a zapravo je već počela, nevjerojatna geopolitička bitka između tržišne demokracije i tržišta za globalnu prevlast. Ta će bitka dovesti do danas nezamislive pobjede kapitalizma nad SAD, pa čak i tržišta nad demokracijom.
Porast rizika vezanih za starenje, urbani rast, katastrofe izazvane ekološkim nepravilnostima i atentati postupno će povisiti udio tih premija osiguranja u nacionalnom dohotku, dok će se istodobno smanjiti udio obaveznih nameta.
Poduzeća će istodobno morati poštivati norme koje će im propisivati osiguravajuća društva i nametati svojim suradnicima – za koje će snositi dio doprinosa – poštivanje drugih normi: nadziranja vlastita zdravlja, znanja, opreza, vlasništva, štednja prorijeđenih izvora, njega, obrazovanje, zaštita – i općenito bivanje u formi – postat će dijelom nužnoga društvenog ponašanja.
Da bi osiguravajuća društva bila ekonomski rentabilna, svatko će – fizička osoba ili poduzeće – morati prihvatiti da netko treći provjeri usklađenost s normama. Stoga će svatko morati pristati na to da bude nadziran.
'Nadzor': ključna riječ nadolazećeg vremena.
Oko 2050.godine tržište se više neće zadovoljavati organiziranjem nadzora na daljinu: serijski proizvedeni industrijski predmeti omogućit će svakome da samonadzire vlastitu usklađenost s normama: pojavit će se samonadzornici. Neki će strojevi omogućivati da svatko – poduzeće ili fizička osoba – nadzire potrošnju energije, vode, sirovina itd. Drugi će nadzirati štednju i imovinu. Ti će strojevi također omogućiti produljenje života.
Minijaturne kamere, elektronički senzori, biomarkeri, nanomotori, nanocijevi (mikroskopski detektori kojima će se moći prodrijeti u plućne alveole ili krv) omogućiti će svakomu da stalno ili povremeno – mjeri parametre vlastita tijela.
Internet će odigrati značajnu ulogu u borbi protiv SAD-a. Najprije će prestati služiti interesima Washingtona, a zatim će, dajući prednost besplatnosti, umnažajući izvore informacija, oslobađajući informaciju nadzora što ga nad njom imaju najbogatiji, lišiti američku vladu, kao i vlade drugih zemalja, nekih od njezinih najvažnijih moći. Mnogi će ljudi čak i tražiti državljanstvo virtualnog svijeta, napuštajući ono iz stvarnog svijeta.
Tržišta ne ukidaju ni siromaštvo, ni nezaposlenost, ni izrabljivanje, svu moć će i dalje koncentrirati u rukama nekolicine, dovodeći sve brojniju većinu u položaj nesigurnosti, iskrivljuju dugoročne potrebe, pridonose remećenju klime, stvaraju oskudice i nove besplatnosti ne bi li iz njih izvukle dobit; očekivani životni vijek i kvaliteta života nisu isti u svakome dijelu svijeta, pomoću hipernadzora i samonadzora ona će postati jednim od najpogubnijih i najapsolutnijih oblika diktature.
Mnogi će optužiti spregu tržišta i demokracije kao strojeva za proizvodnju nelojalnosti, poništavanje svih oblika morala i društvene organizacije te uništavanje sloboda što ih naizgled promiču. Žalit će se što moraju ići živjeti ondje gdje tržište treba njihov rad, što moraju napustiti mjesta iz kojih potječu, što ne raspolažu financijskim sredstvima za obećanu slobodu, što svojim glasom više ne utječu na svijet, što se njima vlada, što ih se nadzire, što se samonadziru i samoproizvode tešto se moraju pokoravati normama koje utvrđuje profit.
Velike nesreće biti će najbolji advokati promjena.
Baš kao na kraju svakoga velikog rata tada će se ponovno govoriti o učiteljici povijesti, o oprostu bez zaborava, o drugačijoj izgradnji svijeta, o konačnome obračunu s nasilje. Ljudi svih slojeva, svih nacionalnosti, svih kultura i režima razmislit će o uvjetima održivoga ljudskog opstanka.
Jednoga će dana i Francuska nestati, kao što su prije nje nestale i toliko druge velike nacije, uvjerene u svoju vječnosti.
Ostati pozitivan u negativnom svijetu
Zig Ziglar
Izdavač: Katarina Zrinski 2003.
Ja sam Biblija svome susjedu: on me čita kada se sretnemo, danas me čita u mojoj kući, sutra na ulici; on može biti moj rođak ili prijatelj ili tek obični poznanik; on ne mora znati ni moje ime, ali on me ipak čita. Anonimus
Nada je temeljna značajka svake promjene. A ohrabrenje gorivo koje nadu održava na životu.
Alfred Adler
U vrijeme promijene oni koji uče, naslijedit će zemlju, dok će se izučeni naći izvrsno osposobljeni za život u svijetu koji više ne postoji. Eric Hoffer
Romantika – prava romantika – događa se po cijeloj kući tijekom dana i nije rezervirana isključivo za mrak spavaće sobe. Tvrdi se da su za preživljavanje potrebna četiri zagrljaja dnevno, a osam do deset zagrljaja dnevno ako zaista želite živjeti život. Petnaest ili više učinit će vas poletnim.
Božja je riječ poput cjepanice na ledu smrznutog jezera. Kada se led otopi, cjepanica pada u vodu i postaje dio jezera. Iskušenja na koja nailazimo u životu nalik su na proces topljenja. Ona tope srce i dopuštaju Božjoj riječi da postane dio nas.
Ne morate odlično početi, ali morate početi biti odlični. Prvi korak čini drugi mnogo lakšim i, prije no što shvatite, već vam je krenulo. Joe Sabah
Ljudi koji su vješti komuniciranju izražavaju se tako jasno da ne ostavljaju mjesta zbunjenosti u umovima onih koji ih slušaju.
Ako vas uzimam onakve kakvi jeste, vi ćete ostati takvi kakvi jeste. Ali, ako vas uzimam onakvima kakvi biste mogli postati, postat ćete upravo takvi. Goethe
Ne brini zbog sitnica jer tko će se za godinu ili dvije sjećati tih beznačajnih poteškoća.
Proučavajte Bibliju kako biste stekli mudrost, vjerujte u nju kako biste stekli sigurnost, slijedite je kako biste stekli svetost. Anonimus
Biblija je prozor u ovoj tamnici kroz koji možemo promatrati vječnost. Timothy Dwight
Kažeš li: Ja si to ne mogu priuštiti, tvoj mozak prestaje raditi. Upitaš li: Kako si ja to mogu priuštiti, potaknut ćeš mozak na rad. A reći: Ja si to ne mogu priuštiti, znak je mentalne lijenosti.
Učinite svakog dana dobro djelo. Dobro djelo je čin obazrivosti učinjen u tišini, bez samodopadnosti i bez očekivanja nagrade ili naknade. Ljepota takvog djela je u tome što ono ima pozitivan utjecaj i na dobročinitelja i na onoga koji prima uslugu. Nijedan od njih nakon toga nije isti kao prije.
Spasenje dolazi kroz vjeru, a poznavanje biblije kroz djela. Charles Simeon
Posvećena meditacija na Božju riječ važnija je za duševno zdravlje čak i od molitve. Mnog je važnije da vi čujete Božje riječi no da Bog čuje vaše, iako će jedno uvijek voditi drugomu. F.B.Meyer
Osobni rast povećava uzbuđenje i ima izravan utjecaj na njihov stav, a oni zatim pozitivno utječu na stav ostalih zaposlenika.
Biblija je živa, ona mi govori, ona ima noge, ona trči za mnom, ona ima ruke, ona me čvrsto drži.
Martin Luther
Kad si mislila da ne gledam, nasmiješila si se i zbog toga sam i poželjela biti lijepa.
Kada si mislila da ne gledam, brinula si za mene, a ja sam poželjela biti sve što mogu biti.
Kada si mislila da ne gledam – pogledala sam… i poželjela reći hvala za sve ono što si učinila kada si mislila da ne gledam.
Biblija se uzdigla do svojeg sadašnjeg položaja zato što zaslužuje taj položaj, a ne zbog toga što je Bog poslao nekoga s naramkom punim trikova kako bi dokazao svoju božansku uzvišenost. Bruce Barton
Autizam
Raun K. Kaufman
Izdavač: VBZ 2019.
Moji su mi se roditelji počeli pridruživati u mom svijetu, umjesto da me prisiljavaju da se ja prilagođavam njihovom.
Trebali biste dati sve od sebe da pokušate gledati očima svoga djeteta.
Umjesto da dijete nastojite navesti da se prilagodi vašem svijetu, vi biste htjeli postati učenik u svijetu vašeg djeteta. Dopustite svome djetetu da bude učitelj.
Djeca nama pokazuju put prema unutra, a onda mi njima pokazujemo put prema van.
Ponavljanje pokreta djeci omogućuje da se intenzivno usredotoče na jednu stvar kako bi najdjelotvornije mogao isključiti bujicu osjetilnih podražaja koje primaju svakog trenutka.
Dugo gradim odnos s djecom prije nego što nešto zatražim od njih. Taj odnos gradimo na onome što nas oboje zanima.
Možete i ovako razmišljati: vaše je dijete član malog kluba sa samo jednim članom. Rješenje nije da pokušate uništiti klub, nego da napravite sve kako biste i vi postali član!
Kad se vaše dijete posveti ponovljenim i isključivim pokretima, uvijek mu se u tome pridružujemo.
Što ne smijete raditi: ne zurite u dijete, nemojte mu se unositi u lice, nemojte uzimati njegove stvari, ni na koji način nemojte nastojati promijeniti djetetovo ponašanje.
Ako uistinu želite utjecati na mozak, dovesti ga u maksimalno stanje rasta i potaknuti što bolje učenje, najvažnije je otkriti postojeće interese i motivacije osobe i iskoristiti ih, a ne nasilno djeci nametnuti informacije ili nastojati motivirati izvana.
Većina ljudi čeka samo 'dobre' ideje. To će vam onemogućiti stvaranje ideja. Morate ih izbacivati u velikim količinama. Ozbiljno! Smislite ih što više i što brže možete.
Ostavite dovoljno prostora djetetu kako bi moglo progovoriti. Ne morate se previše kontrolirati, nego se samo intenzivno i trajno posvetite slušanju svog djeteta.
Vi ste veleposlanik svoga svijeta. Htjeli biste dijete zainteresirati i privući ga da postane dio toga svijeta. Najvažniji dio toga svijeta ste vi. Cilj vam je da dijete bude uzbuđeno zato što je s vama.
Kad vodite dijete na pregled, liječnici ga procjenjuju. Takve procjene su dvostruko pogrešne.
Liječnici procjenjuju dijete jednokratno, iako se na temelju toga kratkog razdoblja o njemu donose dugoročne ocjene.
Vrlo je velika vjerojatnost da će se dijete ponašati netipično kad se suoči s nepoznatom osobom, koja od njega traži da obavlja zadatke koji mu nisu poznati.
Kad je riječ o mikroprocjeni, vi promatrate dijete i možete brzo procijeniti pokazuje li vam ono crveno ili zeleno svjetlo. Kako možete znati o kojem je svijetlu riječ?
Znakovi crvenog svjetla: dijete ponavlja iste pokrete, isključuje me iz onoga što radi, izgleda rigidno i želi kontrolirati situaciju, ne reagira kad mu se obratim, odmakne se kad ga dotaknem, udalji se od mene ili mi okrene leđa.
Znakovi zelenog svjetla: dijete me gleda, reagira kad ga pozovem po imenu, izgleda prilagodljivo, spremno je promatrati svoju aktivnost, izražava nježnost dodirom, uključuje me u svoju aktivnost, kad nešto zatražim od njega on reagira, razgovara sa mnom.
Jeste li sada spremni te elemente povezati u širu sliku?
Znate li kako se osjećate nakon što ste dan proveli u zračnoj luci (umorni ste, preopterećeni i samo biste se malo odmorili)? A vaše se dijete probudi, doručkuje, objeduje, večera i ode spavati – sve to usred pretrpane zračne luke. Takvo je iskustvo vašeg djeteta iz dana u dan. Zato je važno itekako se probuditi da biste stvari sagledali očima svog djeteta.
Čuo sam kako neki roditelji nepopustljivo tvrde da njihovo dijete voli izaći u javne prostore. Uvijek odgovaram jednim od meni najdražih citata moje sestre Bryn: Ovisnik o heroinu uistinu voli heroin. No to ne znači da mu heroin koristi.
Igraonicu s vremenom mijenjamo, tako da postaje sve sličnija vanjskom svijetu, dok na kraju više nema nikakve razlike. Tada vašem djetetu više nije potrebna posebno organizirana okolina. Može biti uspješno u bilo kakvoj okolini.
Kako da zaustavim djetetov napadaj bijesa? To pitanje nazivam 'ugovorenim ropstvom' jer kad ga jednom postavite – čestitam, postali ste rob djetetova napadaja bijesa. Napravit ćete sve što možete kako biste napadaj priveli kraju.
Burna reakcija roditelja vodi do još problematičnijeg djetetovog ponašanja. Svaki put kad roditelj (učitelj, terapeut, član obitelji) tako reagira, problematično ponašanje postaje sve češće, sve ekstremnije i dugotrajnije.
Kad vaše dijete ima napadaj bijesa, kad udara, plače, štipa ili vrišti, time nastoji komunicirati. Sjajno. I htjeli biste da komunicira.
U tome se krije samo jedan problem: vaše dijete govori švedski! Komunikacija na švedskom puno je više od nikakve komunikacije, ali loša je strana, barem s djetetovog gledišta, što nitko u blizini ne razumije taj jezik.
Vaše dijete živi u svijetu u kojem osjeća da nema nikakvu kontrolu i da ništa ne može predvidjeti. Stoga je dijete uvijek u potrazi za predvidljivošću i kontrolom. Ako burno reagirate svaki put dijete nešto napravi, dijete će to češće raditi, makar samo zato da uspostavi predvidljivost i kontrolu.
Zašto bi se uopće mučilo nastojeći govoriti cijelim rečenicama kad može samo zavrištati pa ćete ga razumjeti (barem u grubim crtama)?
Naša djeca u većini slučajeva vide da burno reagiramo kad udaraju, štipaju ili grizu, a vrlo slabo ili nikako reagiramo kad su nježna. Trebali bismo teatralno promijeniti pristup.
Strategije prilagodljivosti korisne su bez obzira na verbalni razvoj vašeg djeteta. Osobito su korisne strategije 'ludiraj se', 'slobodno pogriješi', 'igraj uloge'…
Zapitajte se: događa li vam se da ste toliko preokupirani 'ciljem' da zanemarujete međuljudske veze i interakciju? Za razvoj te dijete i odraslih ništa na svijetu nije važnije.
Proučite jedan dio svijeta svoga djeteta i pridružite mu se u njemu. Ako vaše dijete voli stare automobile pročitajte knjigu o njima i razgovarajte s njim o toj temi. Ako vaše dijete voli ljudima govoriti o svemirskim letovima, s oduševljenjem slušajte dok priča o toj temi. Ako voli morske životinje, nabavite plakate s njihovim slikama, okačite ih na zidove i zapitajte ga koje su mu najdraže. Ne samo što ćete bolje razumjeti svijet svoga djeteta, nego će i njemu biti lakše povezati se s vama – i biti prilagodljivije!
Ako dijete ima visoku razinu kandide i iznenada prestane konzumirati veće količine šećera, može doći do 'odumiranja'. Taj se pojam koristi kako bismo opisali odumiranje mnoštva gljivica odjedanput. Kad gljivice masovno odumiru, vjeruje se da se raspadanje tih organizama oslobađaju otrovi koji se šire organizmom. Zbog toga se kod neke djece koja su smanjila unos šećera tijekom nekoliko dana mogu pojaviti simptomi kao što su mučnina, povraćanje, glavobolja i blago povišena temperatura.
Stalna nadutost još je jedan simptom prekomjernog rasta kandide.
Dijeta bez glutena i kazeina (bez glutena i mliječnih proizvoda), specifična ugljikohidratna dijeta (bez krumpira, kukuruza, riže), dijeta tjelesne ekologije (smanjiti rast kandide uz ravnotežu crijevne flore uvođenjem fermentirane hrane).
Smanjiti nadutost, proljev, zatvor i druge probavne probleme i podići imunosni sustav.
Kvalitetne probiotičke kapsule ili prah, sadrže mnogo više probiotika nego čaša jogurta.
Neke vrste povrća djeci imaju neugodan okus zbog manjka cinka u tijelu, a također je povećana žudnja za slatkišima.
Ako svom djetetu dajete velike količine ribljeg ulja, a niste dovoljno oprezni, mogli biste njegov organizam preplaviti živom i drugim otrovnim tvarima.
Nećemo ni primijetiti što trebamo pohvaliti ako nismo usredotočeni na prekrasne stvari koje naša djeca već rade i ako ne osjećamo zahvalnost zbog njih.
Ostani smiren, ne reagiraj, glupiraj se – stav metode Son-Rise.
Možete pročitati ovu knjigu i zapamtiti sve metode, ali kad ste uznemireni ili ljutiti, nećete moći učinkovito primijeniti načela koja ste naučili. Naš stav utječe na sve što radimo. Ako smo tužni, ne možemo pohvaliti sa zahvalnošću i uzbuđenjem. Ako smo frustrirani, ne možemo ostati opušteni i svom uplakanom, agresivnom djetetu pomoći da pronađe drugačiji način komuniciranja.
Djeca s poremećajem iz autističnog spektra dulje gledaju majku u lice i kreativnije se igraju igračkama kad majke oponašaju njihovu igru nego kad se igraju sama. Nakon te intervencije tijekom samo dva tjedna (20 minuta dnevno) pokazalo se da se trajanje dječjeg pogleda kumulativno produljilo te da su se djeca kreativnije igrala igračkama. Roditelji djese koja sudjeluju u programu Son-Rise dobivaju upute da se uključe u igru oponašanja (pridruživanje) kad god dijete ponavlja pokrete isključujući sve ostale.
Pokazalo se da dojenčad od trećeg do petog mjeseca starosti više voli druženje s osobama koje su prije reagirale na njih, a izbjegavaju interakciju s onima koje ne reagiraju na njih ili čije reakcije nisu u skladu s djetetovim.
Vjerujemo da svako dijete ima razlog za svako ponašanje koje izražava. Umjesto da djecu prisiljavamo da se prilagode svijetu koji još ne razumiju, mi najprije ulazimo u njihov svijet. Nastojimo ga razumjeti kako bismo mogli što djelotvornije pomoći djetetu. U okviru programa Son-Rise djeca nam najprije pokazuju put u svoj svijet, a mi onda njima pokazujemo put u naš svijet.
U programu Son-Rise mi stalno nastojimo uspostaviti odnos i povezanost s našom djecom. Jedan od bitnih načina na koji to radimo naziva se pridruživanje. Umjesto da zabranimo ponavljano, autistično ponašanje ili da dijete potaknemo da ga napusti, mi zapravo sudjelujemo u tim aktivnostima s djetetom. Time ni u kom slučaju ne potičemo autistično ponašanje, već smo u radu s tisućama djece širom svijeta svjedočili upravo suprotno. Kad se pridružujemo djeci, ona su sklonija više od nas gledati, poklanjati nam više pažnje i više nas uključivati u svoju aktivnost. Vidjeli smo da takva djeca sve manje ponavljaju iste pokrete i sve više komuniciraju. Na kraju krajeva, mi s djetetom gradimo sve snažniju povezanost, a istodobno, pokazujući istinsko zanimanje i sudjelovanje u onome što je djetetu bitno, mi zapravo poučavamo upravo one međuljudske vještine koje nedostaju velikom broju naše djece. Kad se dijete svojevoljno poveže s nama, tada se koristimo cijelim nizom motivacijskih i obrazovnih metoda kako bismo potaknuli učenje i usvajanje vještina.
7 navika uspješnih ljudi
Stephen R.Covey
Izdavač: Mozaik knjiga 1998.
Svi smo mi skloni misliti da vidimo stvari onakvima kakve one jesu, da smo objektivni. Ali nije tako. Vidimo svijet ne onakvim kakav jest, nego kakvi smo mi – ili onako kako smo uvjetovani da ga vidimo. Kad otvorimo usta da bismo opisali što vidimo, mi zapravo opisujemo sebe, svoje percepcije, svoje paradigme.
Značajni problemi s kojima smo suočeni ne mogu se riješiti istom razinom razmišljanja na kojoj smo bili kad smo ih stvorili. Albert Einstein
Naš je karakter sklop naših navika. Posij misao, požanji čin; posij čin, požanji naviku; posij naviku, požanji karakter; posij karakter, požanji sudbinu.
Možete kupiti nečije ruke, ali ne i njegovo srce. U njegovu su srcu oduševljenje i odanost. Možete kupiti njegova leđa, ali ne i njegov um. A tu je njegova kreativnost, njegova inventivnost, njegova dosjetljivost.
Raditi na PS-u znači postupati prema namještenicima kao prema dobrovoljcima, kao što i prema klijentima treba postupati kao prema dobrovoljcima, jer oni to jesu. Oni svoj najbolji dio, srce i um, daju dragovoljno.
Jednog je dana, gol i sam u maloj sobi, počeo postajati svjestan onoga što je poslije nazvao 'posljednjom ljudskom slobodom'. Tu mu slobodu nacisti nisu mogli oduzeti. Mogli su kontrolirati cjelokupno njegovo okruženje, mogli su činiti što su htjeli s njegovim tijelom, ali je sam Viktor Frankl bio biće svjesno sebe i mogao je promatrati svoju ulogu kao promatrač. Njegov osnovni identitet bio je netaknut. Mogao je sam odlučiti kako će sve to djelovati na njega. Između onoga što mu se događalo – poticaja – i njegove reakcije na to, bila je njegova sloboda ili moć da izabere reakciju.
Usred najvećih zamislivih poniženja, Frankl je iskoristio ljudski dar svijesti o sebi kako bi otkrio jedno temeljno načelo o ljudskoj prirodi: između poticaja i reakcije, čovjek ima slobodu izbora.
Nitko vas ne može povrijediti bez vašeg pristanka. Oni nam ne mogu oduzeti naše samopoštovanje ako im ga mi ne damo. Eleanor Roosvelt
Ja sam danas ono što jesam zbog izbora koji sam napravio jučer.
Voljeti je glagol. Ljubav je osjećaj – plod je voljenja – glagola. Zato je volite. Služite joj. Žrtvujte se. Slušajte. Suosjećajte. Cijenite. Podržavajte. Jeste li to voljni učiniti?
Mijenjanje naših navika, mijenjanje naših metoda utjecanja i mijenjanje načina kako vidimo probleme na koje nemamo utjecaja – sve je to unutar našeg kruga utjecaja.
Sreća, je kao i nesreća, proaktivni izbor.
Proaktivni pristup pogrešci jest odmah je priznati, ispraviti je i učiti iz nje. To doslovno grešku pretvara u uspjeh. Uspjeh se nalazi na kraju promašaja. T.J.Watson (IBM)
Načela osobnog vodstva:
Počnite imajući na umu kraj
Stavite najvažnije na prvo mjesto
Ono što je iza nas i ono što je ispred nas sitnicu u usporedbi s onim što u nama jest. Oliver Wendell Holmes
Krenuti imajući na umu kraj znači početi s jasnom slikom o odredištu. To znači znati kamo idete kako biste bolje shvatili gdje ste sad i kako biste koračali u ispravnom smjeru.
Uvjeren sam da su i roditelji često uhvaćeni u paradigmu upravljanja te misle na kontrolu, djelotvornost i pravila, umjesto na usmjeravanje, svrhovitost i obiteljski osjećaj.
Svaki je pojedinac jedinstven, pa je i njegova osobna misija jedinstvena:
Najprije postigni uspjeh kod kuće, svake godine razvij jednu novu sposobnost, radi nešto dok čekaš, slušaj dva puta više nego što govoriš.
Mnoge takozvane mentalne i emocionalne bolesti zapravo su simptomi dubljeg osjećaja nesmislenosti ili praznine. Logoterapija uklanja tu prazninu tako što pomaže pojedincu da pronađe smisao, svoju misiju u životu.
Priroda vizualizacije vrlo je važna. Ako vizualizirate pogrešnu stvar, proizvest ćete pogrešnu stvar.
Stvari koje su najvažnije nikad ne smiju biti na milosti stvari koje su najmanje važne. Goethe
Upravljanje vremenom nije izazov da se upravlja vremenom, nego da se upravlja sobom. zadovoljstvo je funkcija očekivanja koliko i ostvarenja. A očekivanje i zadovoljstvo u našem su krugu utjecaja.
80% rezultata proistječe iz 20% aktivnosti.
Svi znamo što je financijski bankovni račun. Na njega stavljamo pologe i stvaramo zalihu iz koje možemo uzimati novac kad nam je potreban. Emocionalni bankovni račun jest metafora koja opisuje količinu povjerenja koja je izgrađena u nekom odnosu. To je osjećaj sigurnosti koji imate s drugim čovjekom.
Plemenitije je potpuno se dati jednoj osobi, nego marljivo raditi na spasu masa. Dag Hammarskjold
Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje. Pascal
Većina ljudi ne sluša s namjerom da shvati, sluša s namjerom da odgovori. Oni ili govore ili se spremaju govoriti. Sve filtriraju kroz vlastite paradigme i učitavaju svoju autobiografiju u živote drugih ljudi.
Razmislite zašto vam se bliska osoba više ne povjerava, zašto i bi, ako svaki put kad otvori svoj najosjetljiviji dio vi poput slona sve pogazite svojim autobiografskim savjetima i ponavljate – jesam li ti rekao?
Katkada kad pomislim kako silne posljedice mogu proizaći iz malih stvari… u iskušenju sam pomisliti… da nema malih stvari. Bruce Barton
Priroda na osobit način daje blagoslov onima koji uranjanju u nju. Kad napustite buku i nesklad grada i predate se skladu i ritmu prirode, vraćate se obnovljeni. Neko ste vrijeme nedodirljivi, gotovo ne uništivi, sve dok postupno buka i nesklad okružja ne prodru u taj unutarnji mir.
Slušajte pažljivo, posegnite unatrag, ispitajte svoju motivaciju.
Služiti drugima najamnina je koju plaćamo zauzvrat za privilegiju življenja na ovoj zemlji. N. Eldon Tanner
Odnosi se prema čovjeku onako kakav on jest, i on će ostati kakav jest. Postupaj prema njemu onako kakav on može i kakav bi trebao biti, i on će postati onakav kakav može i kakav bi trebao biti. Goethe
Vaša ekonomska sigurnost nije u vašem zaposlenju, ona je u vašoj sposobnosti da proizvodite – da mislite, učite, stvarate, prilagođavate se. To je stvarna financijska neovisnost. Ona nije u tome da posjedujete bogatstvo, ona je u tome da imate sposobnost proizvođenja bogatstva.
Glas savjesti tako je nježan da ga je lako ugušiti, ali je istodobno tako jasan da ga nije moguće ne prepoznati. Madame de Stael
Ne možete se igrati životinjskim u sebi, a da ne postanete životinja, ne možete se igrati lažima, a da ne izgubite pravo na istinu, niti se igrati okrutnošću a da ne izgubite osjetljivost uma. Onaj koji želi imati uređen vrt, neće odvojiti jednu gredicu za korove. Dag Hammarskjold
Postoji razmak ili prostor između poticaja i reakcije. Za naš rast i sreću presudno je kako se koristimo tim prostorom.
Svojoj djeci možemo dati samo dva trajna nasljeđa – jedno su korijeni, a drugo krila.
Ono što uporno činimo postaje lakše – ne zato što bi se priroda posla promijenila, nego zato što je naša sposobnost porasla. Emerson
Mi nismo ljudska bića koja prolaze kroz duhovno iskustvo. Mi smo duhovna bića koja prolaze kroz ljudsko iskustvo. Teilhard de Chardin
Stvorite novo ja
Joe Dispenza
Samo materija, nikad um?
Samo um, nikad materija?
Na subatomskom nivou, energija odgovara na vašu fokusiranu pažnju i postaje materija. Kako bi se vaš život promijenio kad biste naučili da usmjeravate efekt promatrača i dovedete do kolapsa beskonačnih valova vjerojatnoća u realnost koju vi birate? Da li biste mogli da postanete bolji u promatranju života koji želite?
Beskrajan broj mogućih realnosti čeka na promatrača.
Sve u fizičkom univerzumu je sačinjeno od subatomskih čestica kao što su elektroni. Po svojoj prirodi ove čestice, kada postoje kao čist potencijal, nalaze se u stanju valova sve dok nisu promatrane. One su potencijalno 'sve' i 'ništa' sve dok se ne promatraju.
Poput gline, energija beskonačnih mogućnosti se oblikuje pomoću svijesti: odnosno pomoću vašeg uma. Ako je sva materija načinjena od energije, onda je logičnu da su svijet/um i energija/materija toliko blisko povezani da su jedno. Um i materija su potpuno isprepletani. Vaša svijest/um utječe na energiju/materiju zbog toga što vaša svijest jest energija i energija jest svijest. Vi ste dovoljno moćni da možete da utječete na materiju zato što ste na najelementarnijem nivou vi energija sa sviješću. Vi ste materija koja ima um.
Fizički univerzum je nematerijalno, međusobno povezano jedinstveno polje informacija, potencijalno sve stvari, ali fizički nijedna stvar. Kvantni univerzum čeka da svjesni promatrač (vi ili ja) dođe i utječe na energiju u formi potencijalne materije koristeći svoj um i svijest (koji su energija) da bi doveo do toga da se valovi energetskih potencijala spoje u fizičku materiju. Kao što se val mogućnosti elektrona manifestira kao čestica u okviru određenog trenutnog dešavanja, tako mi promatrači dovodimo do toga da se čestica ili grupa čestica manifestira kao fizičko iskustvo u formi nekog dešavanja u našem životu.
Ovo je od suštinske važnosti da biste shvatili kako da izazovete neki efekt odnosno stvorite promjenu u svom životu.
Vi, kao i svatko od nas, šaljete određen i jasan energetski obrazac, odnosno svoj energetski potpis. U stvari, sve što je materijalno uvijek manifestira određene obrasce energije. Ta energija nosi informaciju. Vaša stanja uma, kako ona svjesna tako nesvjesna, mijenjaju taj potpis iz trenutka u trenutak zato što ste vi više od svog fizičkog tijela, vi ste svijest koja koristi tijelo i mozak da bi izrazila različite nivoe uma.
Drugi način da se govori o tome kao smo mi ljudi i kvantno polje međusobno povezani jeste pomoću koncepta kvantne sprege, odnosno kvantne ne lokalne konekcije. U suštini, kada su dvije čestice povezane na neki način, one će uvijek biti povezane izvan prostora i vremena. Kao rezultat toga, sve što se uradi jednoj čestici, bit će urađeno i drugoj bez obzira što su one prostorno odvojene jedna od druge. Budući da smo i mi načinjeni od čestica, ovo znači da smo povezani izvan prostora i vremena. Ono što radimo nekom drugom, mi to zapravo radimo sebi.
Ako se budete molili (odnosno fokusirali svoju namjeru) za bolji život za sebe, da li bi to moglo da utječe na vašu prošlost, sadašnjost i budućnost?
Kvantni zakon kaže da svi potencijali postoje simultano. Naše misli i osjećaji utiču na sve aspekte života izvan prostora i vremena.
Kvantno polje ne odgovara samo na naše želje odnosno naše emocionalne zahtjeve. Ono ne odgovara samo na naše ciljeve odnosno naše misli. Ono isključivo odgovara kada je to dvoje usklađeno i koherentno, a to znači da odašilju isti signal. Kada kombiniramo uzvišenu emociju s otvorenim srcem i svjesnom namjerom i jasnim mislima, mi šaljemo signal polju da nam ono odgovori na neki nevjerojatan način.
Kvantno polje ne odgovara na ono što želimo, ono odgovara na ono što smo mi kao biće.
Sva potencijalna iskustva postoje u kvantnom polju kao more beskonačnih mogućnosti. Kada promijenite svoje elektromagnetski potpis tako da bude u skladu s onim što već postoji u polju, vaše tijelo će biti privučeno tom događaju i vi ćete ući u novu vremensku liniju ili će vas taj događaj pronaći u vašoj novoj realnosti.
Da biste doživjeli promjenu, promatrajte novi ishod s novim umom.
Naše navike, poznate misli i osjećanja održavaju isto stanje postojanja koje kreira iste načine ponašanja i istu realnost. Dakle, ako želimo da promijenimo neki aspekt svoje realnosti, mi moramo da mislimo, osjećamo se i ponašamo drugačije, mi moramo da 'budemo' drugačiji i drugačije reagiramo na iskustva. Zapravo, mi moramo da 'postanemo' netko drugi. Moramo da kreiramo novo stanje uma zato što je neophodno da promatramo novi ishod s novim umom.
Gledano iz kvantne perspektive, mi moramo da kreiramo različito stanje postojanja kao promatrač i stvorimo novi elektromagnetski potpis. Kada to budemo učinili, bit ćemo usklađeni s potencijalnom realnošću u polju, koja postoji kao elektromagnetni potencijal. Kada postoji usklađenost između onoga tko smo, onoga što odašiljemo i elektromagnetskog potencijala u polju, bit ćemo privučeni toj potencijalnoj realnosti ili će ona nas pronaći.
Postoji sinhronicitet koji se stvara u svakom trenutku između mozga i tijela. U stvari, dok počinjemo da se osjećamo onako kako mislimo – zbog toga što je mozak u stalnoj komunikaciji sa tijelom i mi također počinjemo da mislimo onako kako se osjećamo. Mozak neprestano nadgleda način na koji se tijelo osjeća. Na osnovu kemijskih povratnih informacija koje dobiva, on stvara još više misli, a one zatim proizvode kemijske supstance koje odgovaraju onome kako se tijelo osjeća. Tako da mi najprije počinjemo da se osjećamo onako kako mislim, a onda mislimo onako kako se osjećamo.
A što vas čeka ako nastavite da mobilizirate svu tu energiju za stanje uzbune? Ako nastavljate da najveći dio svoje energije usmjeravate ka nekom problemu u vanjskom okruženju, ostat će vam veoma malo energije u unutrašnjem okruženju tijela. Vaš imunosni sistem koji nadgleda vaš unutarnji svijet ne može da nastavi s tim manjkom energije da radi na razvoju i popravcima. Zbog toga se vi razbolijevate, bilo da se radi o prehladi, raku ili reumatoidnom artritisu.
Fizičari kažu da energija ne može ni da se kreira ni uništi, ona samo može da se prenese ili transformira. To je ono što će vam se desiti kada dođete do točke kada vam više ni jedna vaša misao, ni jedna emocija, ni jedno podsvjesno ponašanje ne prolazi neopaženo.
Kad oslobodimo tijelo na emocionalnom nivou, uklanjamo jaz, ono više nije um koji svakog dana živi u istoj prošlosti. Kad uklonimo jaz, oslobađamo energiju koja je do tada korištena da bi ga proizvela. Sada imamo tu energiju kao sirovi materijal koji možemo da koristimo da bismo kreirali novi život.
Upitajte se: Koje se energije iz prošlih iskustava (u obliku ograničavajućih emocija) držim tako da ona osnažuje moj prošli identitet i emocionalno me vezuje za moje sadašnje okolnosti? Da li bih mogao da koristim tu energiju i transformiram je u uzvišeno stanje iz kojeg ću kreirati novi i drugačiji rezultat?
Meditacija će vam pomoći da ogulite neki od tih slojeva i uklonite neke od maski koje ste nosili. I jedno i drugo je blokiralo protok velike inteligencije u vama. Kao rezultat guljenja tih slojeva postat ćete transparentni. Vi ste transparenti onda kada je ono kako spolja izgledate isto kao ono tko sjeste zaista.
A kada živite na taj način, iskusit ćete stanje zahvalnosti, odnosno uzvišene radosti za koje vjerujem da je naše prirodno stanje postojanja. Kada to činite, vi počinjete da izlazite iz prošlosti i možete da usmjerite svoj pogled ka budućnosti.
Svjesnost, a ne analiza omogućava ulazak u podsvijest.
Ako stalno nešto analizirate (u analitičkom ste umu), vi ste u beta stanju i ne možete da uđete u svoj podsvjesni um.
Paraliza bez analize – dešava se kada živimo najveći dio života u stanju beta valova, jedino vrijeme kada nismo u njemu je ono dok spavamo (tada smo u delta stanju aktivnosti moždanih valova).
Sklopite oči i nekoliko puta duboko i polako udahnite i izdahnite da biste otpustili svoj um i tijelo. Dišite kroz nos, a izdišite kroz usta. Neka vam dah bude dug, spor i postojan. Ritmično udišite i izdišite sve dok ne uđete u sadašnjost. Kada se nalazite u sadašnjem trenutku, vi ulazite u svijet mogućnosti…
Postoji moćna inteligencija u vama koja vam daje život, koja vas neizmjerno voli. Kada je vaša volja usklađena s njenom voljom, kada je vaš um usklađen s njenim umom, kada je vaša ljubav prema životu usklađena s njenom ljubavlju prema životu, ona vam uvijek odgovara. Ona že se kretati u vama i oko vas i vi ćete vidjeti dokaze u svom životu kao rezultat svojih napora. Biti veći od svog okruženja, biti veći od okolnosti u svom životu, biti veći od osjećaja koja ste memorirali u svom tijelu, misliti veće nego što je tijelo, biti veći od vremena… to znači da se vi držite za skute božanskog… Dakle, vaša sudbina je odraz, odnosno kreacija većeg uma. Volite dovoljno sebe da biste to učinili…
Prepoznavanje. Vi ne možete da kreirate novu budućnost dok se i dalje držite emocije iz prošlosti. Koja je bila emocija koju ste željeli da izbrišete? Upamtite kako tu emociju osjećate u svom tijelu i prepoznajete poznato stanje uma koje pokreće ta emocija…
Priznavanje. Vrijeme je da otkrijete moć u sebi, uvedete sebe u nju i kažete joj šta želite da promijenite u vezi sa sobom. počnite da joj priznajete tko ste bili i šta ste krili. U svom umu razgovarate s njom. Upamtite da je ovo realno. Ona vas već poznaje. Ona vas ne kritizira. Ona vas samo voli….
Dah koji život znači
Paul Kalanithi
Izdavač: Mozaik knjiga 2017.
Bila je uzrujana jer sam joj obećao jedan život, a dao joj drugi.
Četvrtak se pretopio u petak dok sam trideset šest sati radio u operacijskoj dvorani, na nizu iznimno složenih slučajeva.
Kroz vrata je provirila mlada sestra koju dotad još nisam upoznao.
Liječnik će uskoro doći.
S time je isparila budućnost koju sam zamišljao, koja tek što nije bila ostvarena, kulminacija desetljeća truda.
Čak i dok radite na mrtvima čija su lica pokrivena i kojima ne znate ime, ustanovljujete da vam se njihova ljudskost nameće.
Liječnici zadiru u tijelo na sve moguće načine. Vide ljude u njihovu najranjivijem stanju, dok su najviše uplašeni, u njihovoj najvećoj privatnosti. Dočekuju ih na ovom svijetu i ispraćaju ih. Doživljavanje tijela kao materije i mehanizma naličje je ublažavanja najdublje ljudske patnje.
S takvom mukom i boli dolazimo na svijet koji ne poznajemo, ali najčešće nije lako otići s njega.
Sir Thomas Brown
Meni je rana djelovala kao masa nepovezanog tkiva, ali su kirurzi u njoj vidjeli očiti red, kao što ga kipar vidi u komadu mramora.
Jednog smo dana rođeni, jednoga ćemo dana umrijeti, istoga dana, iste sekunde… one rađaju djecu raskrečene nad grobovima, svjetlost na trenutak blista i tada je ponovno noć. Stajao sam pokraj grobara i njegovih 'kliješta'. Samuel Beckett
Što je gore, roditi se prerano ili predugo čekati porođaj?
O tome se odlučuje po vlastitu nahođenju.
Vrlo teška odluka. Jesam li u vlastitu životu ikada donio odluku koja je bila teža od izbora između dviju vrsta sendviča s govedinom?
Možda život jest tek 'trenutak', previše kratak da bi ga se uzimalo u obzir.
U tom trenutku sjetio sam se svih trenutaka u kojima je moja empatija podbacila: trenutaka kad sam ustrajao u otpuštanju pacijenta iz bolnice unatoč njegovim zabrinutostima, kad sam ignorirao pacijentovu bol jer su me pritiskali drugi zahtjevi. Ljudi čiju sam patnju vidio, registrirao i uredno pakirao u različite dijagnoze, čiju važnost nisam shvaćao – svi su se vratili osvetoljubivi, gnjevni i neumoljivi.
Kad skalpel nije primjeren, riječi su kirurgovo jedino oruđe.
U toj jedinstvenoj patnji prouzročenoj teškim oštećenjem mozga, patnji koju obitelji češće osjećaju jače nego pacijenti, liječnici nisu jedini koji ne shvaćaju punu važnost. Ni obitelji koje se okupe oko svojeg voljenog člana – u čijoj je obrijanoj glavi izmučeni mozak – u pravilu ne shvaćaju punu važnost. Vide prošlost, mnoga sjećanja i ljubav koju su netom osjetili, sve predstavljeno u tijelu koje je pred njima. Ja vidim moguće budućnosti, aparate za disanje spojene kroz kirurški otvor na vratu, gustu tekućinu koja kapa kroz otvor na trbuhu, mogući dug, bolan i samo djelomičan oporavak – ili nešto vjerojatnije, da se osoba koje se sjećaju uopće neće vratiti. U tim trenucima nisam postupao kao neprijatelj smrt, što sam najčešće činio, nego kao njezin izaslanih. Tim sam obiteljima morao pomoći shvatiti kako osoba koju su poznavali – potpuno, vitalno, neovisno ljudsko biće – sada postoji samo u prošlosti te da mi je potrebna njihova pomoć kako bih shvatio kakvu bi budućnost ta osoba željela: lagano umrijeti ili biti pričvršćena na vrećice iz kojih tekućine dolaze i u koje tekućine odlaze, kako bi opstala unatoč tomu što nije sposobna boriti se.
Zajedno smo u ovome, a ovo su putevi izlaska – obećam da ću te dovesti na drugu stranu kako ću najbolje znati.
Zvijezda se raspada – korijen riječi disaster eng. Katastrofa.
Mogao sam vidjeti golemost jaza između života kojim je živjela prošlog tjedna i onoga u koji će upravo ući. Ona i njezin suprug nisu se doimali spremnim čuti 'rak mozga' – je li itko spreman na to?
Sumnjao sam da će upamtiti mnogo toga pošto sam uveo mogućnost raka mozga. Sadržaj lonca tragedije najbolje je davati žlicu po žlicu. Samo je nekoliko pacijenata odjednom zahtijevalo sve, većini je bilo potrebno vrijeme za probavljanje.
Vjerujem da je neodgovorno davati precizniju prognozu od one koja može biti točna. Oni sumnjivi liječnici koji daju specifične brojke (imate još šest mjeseci života), tko su oni, pitao sam se, i tko ih je poučavao statistici?
Pacijent – onaj koji bez pritužbi podnosi teškoće.
Najčešće zavlada tišina, zbog dostojanstva ili zbog šoka, pa držanje pacijenta za ruku postaje način komunikacije.
Mislim da nikada nisam ni jednu minutu dana proveo pitajući se zašto radim to što radim ili je li vrijedno. Poziv na zaštitu života – i ne samo života nego i nečijeg identiteta, a možda nije pretjerano reći ni nečije duše – bio je očit u svojoj svetosti.
Shvatio sam da prije nego što pristupim zahvatu na pacijentovu mozgu moram shvatiti njegov um: njegov identitet, njegove vrijednosti, što njegov život čini vrijednim življenja i kolika bi razorenost dopuštanje da taj život završi učinila razboritim. Cijena moje posvećenosti uspjehu bila je visoka, a neizbježni neuspjesi donosili su mi gotovo nepodnošljiv osjećaj krivnje. Ti tereti medicinu čine svetom i potpuno nevjerojatnom: kad preuzmemo tuđi križ, njegova nas težina katkad mora zdrobiti.
U vezi sa specijalizacijom kaže se: dani su dani dugi, ali godine su kratke.
Bolnost neuspjeha pomogla mi je shvatiti da je izvrsnost u tehnici bila moralni uvjet. Dobre namjere nisu bile dovoljne, ne kad je toliko mnogo toga ovisilo o mojim vještinama, kad su jedan ili dva milimetra bili razlika između tragedije i trijumfa.
Smrt dolazi po sve nas. Po nas, po naše pacijente: to je sudbina nas živih organizama koji dišu i u kojima se odvija metabolizam. Većina života proživi se s pasivnošću prema smrti – to je nešto što se dogodi vama i ljudima oko vas. No Jeff i ja smo godinama aktivno učili hvatati se ukoštac sa smrti, boriti se s njom kao što se Jakov borio s anđelom i tako se suočavati sa smislom života. Prihvatili smo težak jaram, jaram smrtne odgovornosti. Životi i identiteti naših pacijenata možda jesu u našim rukama, ali smrt uvijek pobijedi. Čak i ako ste vi savršeni, svijet nije savršen. Tajna je u spoznaji da igra nije pravedna, da ćete izgubiti, da će vaše ruke ili vaše rasuđivanje pogriješiti, ali se vi nastavljate boriti kako biste pobijedili za svoje pacijente. Nikada ne možete postići savršenost, ali možete vjerovati u asimptotu kojoj nezaustavljivo težite.
Da pišem knjige, sastavio bih registar različitih ljudskih smrti popraćen komentarima: onaj tko bi ljude poučavao umrijeti, istodobno bi ih poučavao življenju.
Proučavati filozofiju znači učiti umrijeti/ Michel de Montaigne
Doimalo se da je jedno poglavlje mojega života završilo, a možda je cijela knjiga bila pri kraju. Umjesto da budem pastoralna figura koja pomaže u određenom životnom prijelazu, postao sam pripadnik stada, izgubljen i zbunjen. Teška bolest nije mi promijenila život nego ga je uništila. Nije mi se toliko doimala kao otkrivenje – prodorna zraka svjetlosti koja rasvjetljuje Ono Uistinu Važno – nego više kao da je netko upravo bacio zapaljivu bombu na put. Morao sam je zaobići.
Moj je život gradio potencijal, potencijal koji će ostati neostvaren.
Smrt, koju sam na svojemu poslu dobro upoznao, stigla je u posjet meni.
Poput trkača koji kolabira prešavši cilj, bez dužnosti skrbi za bolesne, koja bi me gurnula dalje, postao sam invalid.
Počeo sam shvaćati da toliko približavanje vlastitoj smrtnosti nije promijenilo ništa i da je promijenilo sve. Prije nego što su mi dijagnosticirali rak, znao sam da ću jednoga dana umrijeti, ali nisam znao kada. Nakon dijagnoze znao sam da ću jednog dana umrijeti, ali nisam znao kada. No sada sam toga bio jasno svjestan. Taj problem zapravo nije bio znanstvene prirode. Činjeničnost smrti uznemiruje. Međutim, drukčije ne možemo živjeti.
Riječ 'nada' prvi put se pojavila u engleskom jeziku prije otprilike tisuću godina označavajući određenu kombinaciju sigurnosti i želje. No ono što sam ja želio – život – nije bilo ono u što sam bio siguran – smrt. Jesam li tada, govoreći o nadi, zapravo mislio: Ostavi prostora za neosnovanu želju?
Kao liječnik slutite kako je biti bolestan, ali dok to sami ne proživite, zapravo ne znate.
Osjetio sam kako se kaos proteklih nekoliko mjeseci smiruje i kako se pojavljuje osjećaj novog reda. Moj zgrčeni osjećaj budućnosti počeo se opuštati.
Nastavit ću dalje. Samuel Beckett
Tog sam jutra donio odluku: prisilit ću se na povratak u operacijsku dvoranu. Zašto? Zato što sam to mogao. Zato što sam to bio. Zato što ću morati naučiti živjeti na drukčiji način, shvaćajući smrt kao impozantnu putujuću gošću, ali znajući da sam, čak i ako umirem, dok doista ne umrem, i dalje živ.
Smrt možda jest jednokratan događaj, ali življenje s neizlječivom bolešću je proces.
Teške bolesti trebale bi u život donijeti jasnoću. Umjesto toga, znao sam da ću umrijeti – ali to sam i prije znao.
Recite mi da su preda mnom još tri mjeseca i provest ću ih s obitelji. Recite mi da je preda mnom jedna godina i pisat ću knjigu. Dajte mi deset godina i vratit ću se liječenju bolesti. Istina da živimo dan po dan nije pomogla: što bih trebao učiniti s tim danom?
Novi zavjet kaže da nikada ne možete biti dovoljno dobri: dobrota je cilj, a vi ga ne možete dostići.
Osnovna poruka istočnoga grijeha možda ne govori: Uvijek se osjećaj krivim. Možda je više poput: Svi imamo svoje shvaćanje toga što znači biti dobar i ne možemo uvijek biti u skladu s njime.
Možda je samo jedno što mogu reći tom djetetu, koje je čista budućnost, koje se kratko preklapa sa mnom, čovjekom čiji je život, ne dogodi li se nevjerojatno, gotovo u potpunosti prošlost.
Ta je poruka jednostavna:
Kad stigneš do jednoga od mnogih trenutaka u životu u kojima se moraš predstaviti, otkriti što si bila, učinila i što i značila svijetu, molim te nemoj obezvrijediti to da si jednom umirućem čovjeku dane ispunila silnom radošću, radošću koju dotad u životu nisam upoznao, radošću koja ne žudi za još i još nego počiva zadovoljena. Sada, u ovom trenutku, to je silno mnogo.
Mili, ostavio si mi dva dara,
Ostavštinu ljubavi kojom bi i nebeski otac bio zadovoljan ako bi mu bila ponuđena.
Ostavio si mi granice boli, goleme poput mora između vječnosti i vremena, tvoje svijesti i mene.
Emily Dickinson
Put sreće
Jorge Bucay
Izdavač: Fraktura 2016.
Krajnji cilj nazovimo kako je komu drago: sreća, samoostvarenje, uzdizanje, prosvjetljenje, trenutak spoznaje, spokoj, uspjeh, vrhunac, ili jednostavno: kraj… Svejedno je. Svi znamo da je pravi izazov sretno stići onamo.
PRVI, put konačnoga prihvaćanja odgovornosti za vlastiti život, koji nazivam PUTEM SAMOOVISNOSTI
DRUGI, put otkrivanja onoga drugog, put ljubavi i tjelesnosti, koji nazivam PUTEM SUSRETA
TREĆI, put gubitka i žalovanja, koji nazivam PUTEM SUZA
ČETVRTI, put ispunjenosti i potrage za smislom, koji nazivam PUTEM SREĆE.
Kamo sreće da se ondje susretnemo.
To će značiti da ste vi stigli.
To će značiti da sam i ja uspio…
U kojem smjeru starče?
Ovisi što tražiš, odgovara mi ne pomaknuvši se.
Želim biti sretan, kažem mu.
Bilo koji od ovih puteva može te odvesti u tom smjeru.
Pada kiša.
Shvaćam da ne volim kad pada kiša.
Ali ne bih volio da nikad ne pada kiša.
Čini se da želim da pada kiša samo kad je to meni po volji.
Pa ipak, nisam siguran da to uistinu želim.
Mislim da samo svjedočim svojoj zlovolji, kao da nije moja, kao da ja nemam ništa s njome.
Nije važno što će me kapi malo smočiti, važan je put.
Nije važno stići, važan je put.
Zapravo ništa nije važno, samo put.
Naravno da sam uvijek želio biti sretan, ali sjećam se da sam si predbacivao zbog intervjua u kojem sam izrazio tu želju. Meni je, kao i gotovo svima, reći 'želim biti sretan' bilo kao da tražim diplomu za glupost, šupljoglavost ili siromaštvo duhom.
Pa ipak, sreća je toliko duboka tema i zahtijeva jednako temeljito proučavanje koliko i poteškoće u komunikaciji.
Neki je svećenik uvijek govorio vjernicima da je lakše biti nesretan, nogo lakše nego biti sretan.
Kad se osjećam nesretno – objašnjavao je – govorim si da sam izabrao lakši izlaz, da dopuštam da me neke stvari udalje od Boga.
Sreća je – objašnjavao je – nešto na čemu trebamo raditi, a ne puki osjećaj koji je posljedica toga da nam se dogodilo nešto lijepo.
Ne mogu govoriti o njegovim teološkim postavkama, ali slažem se s njegovim prijedlogom da to JESMO LI SRETNI ILI NISMO VIŠE OVISI O NAMA SAMIMA NEGO O VANJSKIM ČIMBENICIMA.
Faktor S:
1. Određeni stupanj kontrole i svijest o međuovisnosti nas i okoline. Ne mogu biti sretan ako nisam svjestan svojeg aktivnoga sudjelovanja u svemu što mi se događa.
2. Razvoj mentalnog stanja koje nam omogućuje da izbjegnemo obeshrabrenost. Ne mogu biti sretan ako uvijek pri prvoj poteškoći odustanem od puta.
3. Rad na dosezanju mudrosti. Ne mogu biti sretan ako se utječem neznanju onih koji i ne žele znati da ne znaju.
Sposobnost promjene perspektive nesumnjivo je jedno od najučinkovitijih oruđa koje nam stoji na raspolaganju kada se treba suočiti s teškom situacijom.
Prethodno prijeđeni putevi služe upravo, i možda jedino tomu da možemo promijeniti perspektivu koju je naš odgoj možda iskrivio. Prolazak tim putevima naučio nas je jednom zasvagda…
Da ovisimo isključio o sebi samima,
Da trebamo druge ljude, ali nikoga posebno kako bismo nastavili put,
Da možemo podnijeti i prevladati bol gubitka i napuštanja, ukratko
DA JE NAŠ ŽIVOT ISKLJUČIVO NAŠA ODGOVORNOST
Veliki izazov bivanja čovjekom u učenju dviju stvari je: naučiti ući (susret i predanost) i naučiti izaći (predanost i odvajanje).
Tko želi istinski živjeti, mora se ponovno roditi.
Za ponovno rađanje nužno je umrijeti.
A za umiranje nužno je buđenje.
Gurdjieff
Ako želiš da ti se snovi ostvare, moraš se probuditi. Ambrosea Biercea
Volio bih da jedini strah koji osjetiš pred promjenom bude strah da nisi u stanju promijeniti sebe u toj promjeni, strah da misliš da si vezan za mrtvo, da nastaviš sa prijašnjim, da ostaneš isti.
Zapad misli da je život kratak. Kaže se da se od rođenja svakim trenutnom sve više približavamo smrti i to stvara napetost, tjeskobu, jad. Sva udobnost, sva raskoš, sve bogatstvo gube smisao jer ih ne možemo ponijeti sa sobom. na Zapadu prema smrti idemo sami.
Istok je, naprotiv, opušteniji. Prvo, zato što ne pridaje toliku važnost smrti, to je samo promjena oblika. Drugo, budući da nema kraja (nego samo promjene), čovjek može biti opušten i svjestan svojeg unutarnjeg bogatstva koje će ići s njim ma kamo pošao, čak i u zagrobni život. Smrt mu ga ne može oduzeti.
Na istoku smrt nije značila kraj, nego vrhunac života, klimaks: biće ne nestaje, ono se seli u drugo tijelo, u drugi život, na svoje novo mjesto.
Ako nam ljubav pomaže da uklonimo mržnju, smrt nam pokazuje vrijednost života.
Skrivamo pravi potencijal.
Skrivamo sve što smo kadri učiniti.
I živimo pokazujući svoju obezvrijeđenu osobnost… onu društveno prihvaćenu.. onu koju su nas naučili da razvijemo… onu koju smo naučili kako bismo izbjegli probleme…
Jedino junaštvo u koje vjerujem – hrabrost da budemo ono što jesmo.
Obilježja postaju naglašenija, sve istaknutija. Zato što čovjek s vremenom postane tvrđi – ne u svemu, na žalost – i gotovo uvijek postane karikatura sebe samoga.
Metoda koju preporučuje Dalaj Lama mnogo je pouzdanija. Sastoji se u tome da naučimo voljeti i cijeniti ono što već imamo.
Pravi je protulijek za žudnju prihvaćanje, a ne posjedovanje.
Uvijek se hvalim da pišem kako bih sam shvatio.
Ako uistinu želimo biti sretni, rad bi morao biti više unutarnji nego vanjski, više na očekivanju nego na realnosti, više na onomu što želimo nego na onomu što nalazimo.
Ako snizim očekivanja, makar se realnost ne popravila previše, nesreća će nestati.
Psihologija odsutnoga: naš je život umjetnička galerija i uvijek ćemo naći rupu, prazno mjesto 'zauzeto' slikom koja nedostaje.
Svi smo u stanju zamisliti savršeniji život, ali destruktivno je to što se ta mašta rabi za osmišljavanje argumenta koji nas osuđuje da živimo misleći na ono što nedostaje.
Ljutim se kad se taj mehanizam naziva 'zdrava ambicija', kad je to zapravo samo 'beskrajna glupost'.
Moguće je biti sretan bez potrebe da budem veseo i biti veoma veseo, ali ne biti zbog toga sretan.
Misija, kad nije cilj, postaje smisao života prije nego što pomisliš ispuniti je. Ona ti daje smjer.
Ako je tvoja životna misija sagraditi ovdje bolnicu za djecu, ta je 'misija' cilj, ali ne daje dovoljno smisla tvojem životu. Smisao bi, u svakom slučaju, bio povećati količinu dječjih bolnica u svijetu (makar započeo s ovom bolnicom ovdje).
Koliko se može povećati broj dječjih bolnica u svijetu?
Beskrajno. Uvijek možeš otići u tom smjeru.
Svi pomalo želimo sve. Želimo ugodu, misiju, moć, trajanje.
Ove su potrage ljudske i sve nam pripadaju. Pa ipak, za svakoga od nas, u ovom času jedna je važnija od drugih.
I moramo znati koja je to, da se ne dogodi da te iza ugla tvoj vlastiti život natjera da sasvim nepredviđeno moraš birati.
Čemu živite?
Ako je odgovor 'ne znam', onda se stvarno morate pobrinuti da ga pronađete.
Jer ako ne možete dati smisao svojemu životu, vaš će život možda ostati bez smisla.
Možda i ne znaš odakle krenuti tražiti put, ali važno je ne stati.
Nemoj stati čekajući da se put osvijetli…
Nemoj stati čekajući da te netko dođe tražiti…
Nemoj stati čekajući da smisao tvoga života dođe u tvoj život.
Kako bi dobro bilo odvažiti se i znati da sjetvi daje smisao to što ćemo moći uživati u njoj, dijeliti je ili je moći prepustiti drugomu da uživa u njoj.
U razdoblju svjetske krize poput ove koju sada doživljavamo liječnici se nužno moraju pozabaviti filozofijom. Teške su bolesti našeg doba zasićenost i nedostatak smisla. W. Farnsworth
Sreća je uvijek put zbrajanja.
Zbroj duhovnosti i znanosti. Zbroj razmišljanja i djelovanja. Zbroj intelekta i osjećaja. Zbroj borbe i shvaćanja. Zbroj etike i razumijevanja. I iznad svega, što je najteže, zbroj strasti i suzdržljivosti.
Rasti, ali tako da zbog visine ne izgubiš iz vida ono važno. A ono važno jest … život.
Majka Tereza
Život je prilika, iskoristi je. Život je ljepota, divi joj se.
Život je slatkoća, kušaj je. Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, suoči se s njime. Život je obaveza, odradi je.
Život je igra, uživaj u njoj. Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je tajna, otkrij je. Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, podnesi je. Život je himna, pjevaj je.
Život je bitka, prihvati je. Život je tragedija, pogledaj joj u oči.
Život je prekrasan, nikad ga nemoj uništiti. Jer život je život, živi ga.
Kad napustiš ovu ravninu kojom danas prolaziš, ostat će ti sjećanja na proživljeno, ali izgubit ćeš gotovo sve što si postigao u svojem odnosu s drugima, gotovo sve što si požeo iz svojih odnosa s drugima.
Svima si najbolji prijatelj, ali nitko nije tvoj prijatelj. Svi računaju na tebe, ali ti osjećaš bol što više nemaš ništa s njima.
Nije uvijek tako, ali pripremi se.
Moram prihvatiti da postoji gubitak koji moram oplakati i ja sam taj koji mora odraditi žalovanje.
Kad prođem, onaj drugi ne izgubi ništa, čak ni mene.
Ja sam taj koji sve ostavlja, čak i narcisoidno zadovoljstvo da budem 'jedan od onih koji je stigao'.
To gore nije mjesto za ponižavanje ostalih, ali nesumnjivo je izvodljivije razmetati se odozgor nego iz nove ravnine. Nakon što prođeš, nisi u poziciji da se hvališeš ni pred kime, osobito s tim osjećajem da si opet neznatan.
Možda i ne znaš da si u drugoj ravnini, odjednom ne znaš što se dogodilo, činjenica je da si se izenanda počeo osjećati sićušno kao nekoć davno.
I naravno, nisi raspoložen da to razglašavaš na sva zvona ni da to pokazuješ, možda samo da patiš zbog toga.
Može se postojati samo u dva trenutka: rasti ili starjeti. Ako ostanemo ukotvljeni u prošlosti i ne rastemo, počinjemo starjeti. Droescher
Umijeće komuniciranja
Thich Nhat Hanh
Izdavač: Planetopija 2015.
Ništa ne može preživjeti bez hrane. Sve što konzumiramo nas iscjeljuje ili truje. Hranom smo skloni smatrati samo ono što uzimamo kroz usta, ali hrana je i ono što konzumiramo očima, ušima, nosom, jezikom i tijelom. Hrana je i razgovor koji se odvija oko nas, kao i oni koji sudjeluju u njemu. Konzumiramo li i stvaramo li hranu koja je zdrava za nas i pomaže našem razvoju?
Kad ti ili četiri sata radite za računalom, potpuno ste izgubljeni. To je nalik jedenju pomfrita. Ne biste ga trebali jesti cijeli dan, kao što ni za računalom ne biste trebali sjediti cijeli dan. Većini nas vjerojatno je potrebno tek nekoliko komadića pomfrita, nekoliko sati za računalom.
Ono što čitate i pišete može pomoći iscjeljenju pa pazite što konzumirate. Kad pišete e-mail ili pismo puno razumijevanja i suosjećanja, tijekom pisanja hranite sebe. Čak i ako je posrijedi tek kratka poruka, sve što pišete može hraniti vas i osobu kojoj pišete.
Mnogi od nas puno vremena provode na sastancima ili u razmjenjivanju e-mailova s drugima, ali malo vremena posvećuju komunikaciji sa samim sobom. zbog toga ne znamo što se događa u nama.
Smatramo da nam svi naši tehnološki uređaji omogućuju povezivanje, ali to je iluzija. U svakodnevnom životu nismo povezani sa sobom. hodamo, ali ne znamo da hodamo. Ovdje smo, ali ne znamo da smo ovdje. Živi smo, ali ne znamo da smo živi. Cijeli dan gubimo samog sebe.
Stati i komunicirati sa samim sobom zapravo je revolucionaran čin. Sjednete i zaustavite to stanje izgubljenosti, stanje u kojem niste svoji. Počinjete tako što jednostavno prestanete raditi ono što ste radili, sjednete i povežete se sa samim sobom. to se naziva svjesna svjesnost. Svjesna prisutnost je potpuna svjesnost o sadašnjem trenutku. Nisu vam potrebni ni iPhone ni računalo. Potrebno je samo da sjednete te udišete i izdišete. Za samo nekoliko sekundi možete se povezati sa samim sobom. znate što se događa u vašem tijelu, vašim osjećajima, vašim emocijama i vašim opažanjima.
Kad počnemo prakticirati svoju svjesnost, krećemo na put povratka kući, samome sebi. Dom je mjesto na kojem usamljenost nestaje. Kad smo kod kuće, osjećamo toplinu, ugodu, sigurnost i ispunjenost. Dugo smo izbivali iz svojeg doma pa je postao zapušten.
Ali put povratka kući nije dug. Dom je u nama. Povratak kući iziskuje samo da sjednemo i budemo sa samima sobom, prihvatimo situaciju kakva jest. Da, ondje bi mogao vladati nered, ali mi ga prihvaćamo jer znamo da smo odavno otišli od kuće. I sada smo kod kuće. Svojim udahom i izdahom, svojim svjesnim disanje, počinjemo čistiti svoj dom.
Svjesno disanje je način komunikacije jednako kao i telefon. Ono unapređuje komunikaciju između uma i tijela. Pomaže nam znati što osjećamo.
Mnogo je važnije imati svjesnu prisutnost sa sobom nego mobitel.
Dok udišem, svjestan sam svojeg tijela. Dok izdišem, otpuštam svu napetost iz svojeg tijela.
Kad počnemo svjesno disati, na površinu mogu izaći osjećaji usamljenosti, tuge, straha i tjeskobe. Kad se to dogodi, ne moramo odmah nešto poduzeti. Moramo jednostavno nastaviti slijediti svoj udisaj i izdisaj. Ne govorimo svojem strahu neka nas napusti nego ga priznajemo. Ti su osjećaji poput male djece koja nas potežu za rukav. Uzmite ih u naručje i nježno držite. Priznavanje vlastitih osjećaja bez njihova prosuđivanja ili odguravanja, svjesno prihvaćanje, čin je povratka kući.
Dok hodate, možete sami sebi reći: Stigao sam, kod kuće sam.
Kad god moramo reći nešto za što znamo da drugima neće biti lako čuti, moramo biti ponizni i pokušati gledati dublje ne bismo li ustanovili na koji način možemo govoriti o tome.
Vrlo je oslobađajuće kad ste sposobni reći ili napisati nešto suosjećajnim jezikom. Takav govor za govornika jednako je iscjeljujući kao i za osobu kojoj se govori.
Pogrešan govor uzrokuje loše stanje. Ispravan govor donosi zdravlje i iscjeljivanje. Svaki dan možemo reći nešto što može iscijeliti ljude i pomoći im. Odrasla osoba to može učiniti. Dijete to može učiniti. Poslovni čovjek, političar ili učiteljica to mogu učiniti. Ne moramo čekati poseban trenutak. Možemo odmah prestati s onim što radimo i poslati e-mail koja sadrži ispravan govor te na taj način ublažiti patnju u sebi i patnju u drugima.
Kad osjećamo da smo posve sami i da nas nitko ne podupire, možemo se sjetiti da je to samo opažanje. Nije točno. Sjetite se stabla koje u ovom trenutku stoji vani. To nas stablo podupire ljepotom, svježinom i kisikom za disanje. Takva potpora je ujedno vrsta ljubavi. Podupire nas svjež zrak vani, biljke koje nas hrane i voda koja iz slavine teče preko naših ruku.
Mnogo je načina na koje nas ljudi mogu podupirati i voljeti bez izricanja riječi 'volim te'. Možda poznajete ljude koji vam nikada nisu rekli 'volim te' ali znate da vas vole.
Mantra 'Uz tebe sam' najbolji je dar koji možete dati voljenoj osobi.
2. mantra: Znam da si ovdje i vrlo sam sretan.
3. mantra: Znam da patiš i zato sam uz tebe.
4. mantra: Patim, molim te, pomogni mi.
Vrlo je jednostavna, ali i pomalo zahtjevna. Ali ako uspijete izgovoriti ovu mantru, istog trena patite manje.
Patim i želim da to znaš. To je dijeljenje sebe s osobom do koje vam je stalo. Međusobno dijelite svoju sreću, ali je potrebno dijeliti i patnju.
5. mantra: Ovo je sretan trenutak. (Kad ste s nekim do koga vam je stalo).
6. mantra: Djelomično si u pravu.
Kad me kritizirate, ne bih se trebao izgubiti u tome i ignorirati ono pozitivno.
Kao i sva ljudska bića imamo pozitivne i negativne aspekte. Stoga, kad vam vaša voljena osoba pjeva hvalospjeve, kad vam govori da ste oličenje savršenstva, možete reći: Djelomično si u pravu. Znaš da imam i druge osobine. Na taj način zadržavate poniznost.
Suosjećajnim slušanjem samoga sebe počeli ste se vraćati kući, sebi. Suosjećajnom komunikacijom možete voljenim osobama pomoći da se vrate kući, sebi. Vaši voljeni također traže dom – toplinu i utočište. Kad imate dom, možete pomoći drugoj osobi. Samopouzdani ste jer se znate povezati sa sobom i načiniti si dom. Dom mogu pronaći u vama, a tada se osloniti na to i izgraditi dom u sebi.
Za to vam nije potreban iPhone. Potrebne su vam vaše oči, kako biste gledali suosjećajno. Potrebne su vam vaše uši i vaša usta kako biste slušali suosjećano te govorili svjesno. Kad je vaša voljena osoba sposobna vratiti se sebi, vaš odnos postaje istinski jer se oboje u sebi osjećate kao kod kuće. Nemojte se bojati voljenim osobama omogućiti samoću koja im je potrebna da bi slušali sebe. Kad imate dovoljno mogućnosti slušati vlastito jastvo, kad se sastanete sa sobom, nalazite dom jedno u drugom jednako kao i u sebi. Dijelite zajednički dom. To postaje temelj svih vaših odnosa. Ako želite pomoći društvu, svojoj zajednici, svojoj zemlji, morate imati bazu doma. Kad u sebi imate istinski dom, igrate sreću, sigurnost i ispunjenje. Tada ste u mogućnosti izaći i pomagati u stvaranju suosjećajnije zajednice usredotočene na ljubav.
Ako vam je netko nanio mnogo boli, tu osobu možda ne želite ni gledati ni biti u istoj prostoriji s njom jer vam i to nanosi patnju. U svjesnosti možete shvatiti vlastitu patnju i uvidjeti patnju u drugoj osobi. Mogli biste čak shvatiti da ta osoba pati toliko mnogo zato što ne zna izaći nakraj s patnjom. Njezina patnja se izlijeva, a vi ste njezina žrtva. Ona vam možda ne želi nanijeti bol, ali ne zna postupati drugačije. Ne razumije svoju patnju i ne zna je preobraziti pa je zbog toga nanosi ljudima oko sebe, čak i ako nema tu namjeru. Zbog njezine patnje i vi patite. Takvoj osobi nije potrebna kazna, potrebna joj je pomoć.
Vaš stav prema vlastitom poslu i poslovnim odnosima utječe na vaš način komunikacije u poslovnom okruženju. Mogli biste imati dojam da je svrha vašeg rada služiti drugima, proizvoditi određeni predmet ili robu. Ali dok ste na poslu, ujedno proizvodite misli, govor i postupke. Komunikacija je dio vašeg posla jednako kako i konačni proizvod. Ako u svom okruženju komunicirate dobro, ne samo što više uživate nego i stvarate skladno ozračje koje će vladati i u poslu. Sve što činite obuhvaćat će izraženiji element suosjećanja te više koristiti većem broju ljudi.
O svojoj praksi možemo govoriti u kontekstu energije jer je svjesna prisutnost vrsta energije. Kad udružimo energije, one se tisuću puta pojačavaju. Cjelina može biti mnogo, mnogo veća od zbroja njezinih dijelova. Sustavnu promjenu nije moguće postići bez energije zajednice. Ako želite spasiti planet, ako želite preobraziti društvo, potrebna vam je jaka zajednica. Tehnologija nije dovoljna. Tehnologija bez svjesnosti može biti destruktivnija nego konstruktivnija. Kad govorimo o stvaranju održivog okruženja ili pravednijeg društva, najčešće govorimo o fizičkom djelovanju ili tehnološkim naprecima kao o sredstvima za ostvarenje tih ciljeva. Ali zaboravljamo element povezane zajednice. Bez njega ne možemo ništa.
Budući da živimo u ovom svijetu, imamo čvrste navike. Hodamo bez imalo svjesnosti ili užitka u koraku. Hodamo kao da moramo trčati. Govorimo, ali ne znamo što govorimo, govoreći stvaramo mnogo patnje. Zajednice koje su posvećene svjesnosti svojim članovima mogu pomoći naučiti svjesno govoriti, disati i hodati. Zajednica pomaže poučiti vas, a vi poučavate samog sebe.
Sve što kažemo i učinimo nosi naš potpis. Ne možemo reći: To nije moja misao. Odgovorni smo za svoju komunikaciju. Ako sam jučer rekao nešto što nije bilo u redu, danas moram učiniti nešto kako bih to primijenio.
Čovjek je zbroj svojih postupaka. Jean-Paul Sartre
Vrijednost našeg života ovisi o kvaliteti našeg razmišljanja, našeg govora i našeg djelovanja.
Dok razmišljamo, dok govorimo, dok postupamo, stvaramo i prisutni smo u svojim tvorevinama. To je ishod našeg bivanja. Naša komunikacija neće biti izgubljena kad naše fizičko tijelo više ne bude ovdje. Učinak našeg razmišljanja, govora i fizičkih postupaka nastavit će se valovito širiti svemirom.
Slični smo oblaku koji rađa kišu. Oblak kišom nastavlja utjecati na usjeve, stabla i rijeke čak i nakon što sam više ne plovi nebom. Jednako tako, sve što rodimo u obliku misli, govora i postupaka nastavlja se i nakon što se naše tijelo raspadne. Oblak je u onom polju kukuruza i u rijeci. Kad se ovo tijelo raspadne, naše riječi, misli i fizički postupci nastavljaju ostvarivati utjecaj. Naše misli, govor i postupci su naše istinsko nastavljanje.
Zamislite bankovni račun na koji polažemo svaku riječ, misao i fizički postupak. Taj bankovni račun nedvojbeno postoji, ali mu je priroda nelokalna. Ništa se ne gubi.
Često je patnja i dalje prisutna, možete je dodirnuti.
Možete sjesti, duboko udahnuti i izdisati, i uvidjeti da je vaša baka prisutna u svakoj stanici vašeg tijela. Bako, znam da si u svakoj stanici mog tijela, nastavlja se kroz mene.
Komunikacija nije statična. Čak i ako ste jučer rodili misao ljutnje i mržnje, danas možete roditi misao u suprotnom smjeru, misao suosjećanja i tolerancije. Čim rodimo novu misao, ona može brzo sustići jučerašnju i neutralizirati je. Današnja primjena ispravne komunikacije može nam pomoći iscijeliti prošlost, uživati u sadašnjosti i pripremiti tlo za dobru budućnost.
Kad se zagrlimo, naša srca se povežu pa znamo da nismo zasebna bića. Svjesno i usredotočeno grljenje može donijeti pomirenje, iscjeljenje, razumijevanje i mnogo sreće.
Velika magija
Elizabeth Gilbert
Izdavač: VBZ 2016.
Živite kreativnije kako biste se mogli boriti protiv neumoljive topionice ovoga svijeta.
Imate li hrabrosti na svjetlost dana iznijeti dragocjenosti skrivene u vlastitoj nutrini?
Ideje vječno kruže oko nas, u potrazi za dostupnim i voljnim ljudskim partnerima. Kad ideja pomisli da je pronašla nekoga, recimo vas, tko bi je mogao iznijeti u svijet, posjetit će vas. Pokušat će vam privući pažnju. Vi to najvjerojatnije nećete primijetiti, zato što ste toliko zaokupljeni vlastitim dramama, tjeskobama, stvarima koje vam odvlače pažnju, nesigurnostima i dužnostima pa niste otvoreni nadahnuću. Znak biste mogli propustiti zato što gledate televiziju, kupujete, turobno razmišljate o tome kako ste bijesni na nekoga ili razmatrate svoje neuspjehe i pogreške, ili ste jednostavno zaposleni. Ideja će vam pokušati zaokupiti pažnju, ali kad konačno shvati da ne primate njezinu poruku, okrenut će se nekome drugome i napustiti vas.
Vjerujem da će nadahnuće uvijek svim silama nastojati surađivati s vama, ali ako niste spremni ili dostupni, možda će zaista odlučiti napustiti vas i potražiti drugo ljudsko biće.
Katkad imam osjećaj da moj genij sjedi u kutu i promatra me iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec dok sjedim za radnim stolom, samo kako bi se uvjerio da ozbiljno shvaćam pisanje, samo kako bi bio siguran da se od srca trudim u tom kreativnom pothvatu.
Ne treba vam ničija dozvola da biste živjeli životom punim kreativnosti.
Pogledajte malo dublje u povijest svoje obitelji. Pogledajte bake i djedove: prilično je velika vjerojatnost da su oni nešto stvarali. Nisu? Ni oni? Potražite malo dalje u prošlost. Pogledajte prabake i pradjedove i druge svoje pretke. Provjerite tko su bili ti useljenici, robovi, vojnici, farmeri, mornari ili starosjedioci koji su promatrali kako stižu brodovi ispunjeni strancima. Ako odete dovoljno daleko otkrit ćete ljude koji nisu bili potrošači, koji nisu pasivno sjedili i čekali da im se nešto dogodi. Otkrit ćete ljude koji su cijeli život nešto stvarali. Od takvih ljudi potječete. Od takvih ljudi svi mi potječemo.
Ljudi su već jako dugo kreativna bića – dovoljno dugo i dovoljno ustrajno da izgleda kao da nam je to potpuno prirodni nagon. Da bismo priču stavili u perspektivu, razmislite o ovoj činjenici: najstariji dokaz prepoznatljive ljudske umjetnosti star je četrdeset tisuća godina. Suprotno tome, najraniji dokaz bavljenje poljoprivredom star je samo deset tisuća godina. To znači da smo negdje tijekom naše zajedničke evolucijske priče odlučili da je važnije stvarati lijepe, nekorisne predmete nego poduzimati nešto da bismo redovito mogli jesti.
Želim živjeti što vedrijim i zabavnijim privremenim životom. Ne mislim samo u fizičkom, nego i u emocionalnom, duhovnom i intelektualnom smislu. Ne želim se bojati blještavih boja, novih zvukova, velike ljubavi, riskantnih odluka, neobičnih iskustava, čudnih pothvata, nenadanih promjena, pa čak ni neuspjeha.
Progovorite. Obznanite da ste ovdje. Recite sami sebi da znate da ste ovdje – jer ta izjava o namjeri predstavlja objavu i vama samima, kao i svemiru ili drugim ljudima. Kad čuje vašu objavu, vaša će se duša aktivirati u skladu s tim. Zapravo, aktivirat će se s oduševljenjem, jer za to je i rođena. Vjerujte mi, vaša duša već godinama čeka da se probudite i prihvatite vlastiti život.
Što sam starija, sve me manje impresionira originalnost. Ovih me dana znatno više zanima autentičnost. Ako pokušate biti originalni, to se nerijetko može doimati isforsirano, ali autentičnost posjeduje tihu privlačnost koja me uvijek prodrma.
Samo recite što želite reći, i recite to svim svojim srcem. Podijelite s drugima što god osjećate da morate podijeliti.
Ako je dovoljno autentično, vjerujte mi, doimat će se i originalnim.
Ljude koji žive za druge možete prepoznati po iscrpljenom licu drugih. Katharine Whitehorn
Bilo bi mi puno draže kad biste napisali knjigu da se zabavite nego da meni pomognete. Ili ako je vaša tema mračnija i ozbiljnija, radije bih da svoju umjetnost stvarate kako biste pomogli sebi, kako biste sebe oslobodili teškog duševnog tereta, nego kako biste oslobodili ili spasili druge.
Jednom sam napisala knjigu da bih spasila sebe. Pisala sam memoare s putovanja kako bih unijela nekakav smisao u vlastiti život i vlastitu emocionalnu zbrkanost. S tom sam knjigom jednostavno pokušavala shvatiti sebe. No, usput sam napisala priču koja je i mnogim drugim ljudima pomogla da shvate sebe, ali to mi nikada nije bila namjera.
Oslobodite se dugova tako da živite slobodno, kao što ste po prirodi i stvoreni slobodni.
Pokušavam vam reći da budete brižni prema sebi.
Budite brižni i zaštite svoju budućnost, ali i zdrav razum.
Napravite inventuru obrazovanja koje ste već stekli – svih godina koje ste proživjeli, patnji koje ste izdržali, vještina koje ste usput usvojili.
Ako ste mladi, širom otvorite oči i u najširem se smislu obrazujte u svijetu.
Po mom mišljenju on je samo napola želio biti pisac.
I uskoro je odustao.
Zbog toga sam gladno promatrala njegov nepojeden gorki zalogaj, goreći od želje da ga upitam: Namjeravaš li to pojesti do kraja?
Jer ja sam u toj mjeri voljela pisati: čak bih pojela tuđi gorki zalogaj ako bi to značilo da mogu još više vremena provoditi pišući.
I sama to katkad radim, kad osjećam da sam osobito usporena i beskorisna, kad mislim da se kreativnost skriva od mene. Pogledam se u zrcalo i odlučno kažem: Kako se kreativnost i ne bi skrivala od tebe, Gilbert? Ma pogledaj se samo!
Tada se uredim. Skinem tu vražju ukrasnu gumicu s masne kose. Izvučem se iz iznošene pidžame i istuširam se. Obrijem se – ne bradu, nego noge. Odjenem pristojnu odjeću. Operem zube i umijem se. Stavim ruž – a nikada ne stavljam ruž. Uredim radni stol, otvorim prozor, pa možda upalim mirisnu svijeću. Možda čak stavim i parfem, o dragi Bože. Parfem ne stavljam ni kad izlazim na večeru, ali ću ga staviti u nastojanju da zavedem kreativnost i ponovno je privučem.
Pretvaraj se - dok ne postane istina.
Svi mi tijekom svojih dvadesetih i tridesetih godina dajemo sve od sebe da budemo savršeni, jer se plašimo što će ljudi misliti o nama. Zatim navršimo četrdesetu, pa pedesetu, i konačno se oslobađamo jer zaključujemo da nam se živo fućka što netko misli o nama. Ali nećeš se potpuno osloboditi dok ne dođeš u šezdesete i sedamdesete, kad konačno shvatiš istinu koja te oslobađa – ionako nitko nikada nije razmišljao o tebi. Ne razmišljaju o vama. Nisu. I nikada neće. Ljudi uglavnom misle o sebi.
Moć navike
Charles Duhigg
Izdavač: Mozaik knjiga 2013.
Proces – u kojemu mozak niz radnji pretvara u automatsku rutinu – poznat je kao 'usitnjavanje', i to je korijen stjecanja svih oblika navika. Postoje deseci, ako ne i stotine obrazaca ponašanja na koje se oslanjamo svakoga dana.
Kad sami sebe uspijete natjerati da odete u teretanu ili počnete pisati zadaću ili da radije pojedete salatu nego hamburger, tada se dogodi da počnete mijenjati vlastiti način razmišljanja. Todd Heatherton
Sve što ti treba već imaš - Kako se približiti sebi
Gerad Kite
Izdavač: Mozaik knjiga 2017.
Nalazimo se u velikom automobilu koji vozi prema zidu od cigle, a svađamo se oko toga gdje će tko sjediti. David Suzuki, stručnjak za zaštitu okoliša
Šibani bukom i peripetijama svakodnevnog života, gubimo sposobnost dodira sa unutarnjim bićem. Potom, a da i ne primijetimo, postajemo tako odsutni – odlutamo tako daleko od 'kuće' – da više ni ne znamo da smo se izgubili.
Bez obzira na ono što nam se u životu događa, bez obzira na to kako nam se život čini teškim, svi mi u sebi imamo točku ravnoteže koja je postojana, tiha i smirena – i to je naše prirodno stanje.
Vaše emocije robinje su misli, a vi ste robovi svojih emocija. Elizabeth Gilbert
Svi mi u životu provodimo jako puno vremena i trošimo mnogo energije tražeći sreću. Kad nam ona izmakne ili kada nas napusti jednakom brzinom kao što je došla, osjećamo se prevarenima. Ali to je u njezinoj prirodi.
Sreća nije trajno stanje. Trajno stanje postoji unutar nas i uzrok je svih stvari. To je Istina onoga tko ste.
Načinite popis aktivnosti koje vas vraćaju u središte. Držite ga uza se kao podsjetnik što možete učiniti kada osvijestite da ste napustili mirne vode.
Kad god 'pomislim' da sam netko, upadnem u probleme. Wren Winfield
'Ja' sužava vidik i dubinu perspektive. Učinite li korak unatrag prihvatite da postoji šire i manje konačno gledište, znat ćete da ste započeli svoj put Kući.
Uspjeh nije konačan, neuspjeh nije fatalan: ono što je važno jest hrabrost da se nastavi. Winston S.Churchill
Mislio sam promijeniti odjeću, ali sam umjesto toga promijenio mišljenje. Jarod Knitz
Um je samo alat, a dopustili smo mu da bude Bog. Njegova je prava uloga da služi 'nama', a ta se dinamika preokrenula, tako da sada mi služimo 'njemu'.
Trebate biti svjesni razlike između onoga što vam govori 'želudac', a što um, jer se oni međusobno često ne slažu. Um je preuzeo ulogu suca koji sjedi u svom stolcu, nadgleda svako prirodno kretanje života i označava ga bio kao pravo ili krivo. Nemojte mu darovati svu svoju pozornost. On se lažno predstavlja kao autoritet nad prirodnim zakonima i (dijelom) stvara ono što nazivamo ponašanjem – a to je mentalni konstrukt za koji vjerujemo da je trajan i nepromjenjiv.
Ograničen um pomalo je kao da ste zatočeni u prostoru s jednim prozorom. Svaki dan gledate van i vidite otprilike jedno te isto, a slično i osjećate. Vaš um, koji ne dobiva nove impulse, reći će vam da je to sve što postoji, pa ćete na koncu prestati tražiti.
Na svemu ima pukotina – tako da svjetlo može ući. Leonard Cohen
Najbolnija stvar kad nekoga previše volite jest izgubiti sebe i zaboraviti da ste i vi nešto osobito. Ernest Hemingway
Nikada se, ni sekundu, nisam pokajala. Shvatila sam da je moj mentalno poremećeni suprug stvorio kaotičan svijet i da sam pasivno prihvaćala njegovu stvarnost.
Ako još uvijek niste sigurni, držite se ovoga: Osobine Kuće su mir i postojanost. Osobine odnosa su kaotičnost i nestalnost.
Duboko u sebi shvatite da je sadašnji trenutak jedino što ćete ikada imati. Neka vam Sada bude primarni fokus života. Eckhart Tolle
Jedan od najsjajnijih darova ljudskosti je što možemo premještati pozornost s jedne razine postojanja na drugu. Možemo je usmjeriti na um i riješiti križaljku, možemo je usmjeriti na tijelo i plesati, ili je možemo vratiti na 'svjesnost' i iskusiti Mir stanja bez misli. Kad promijenimo fokus, odnosno kad pozornost usmjerimo na sadašnji trenutak, kao prirodni rezultat pojavljuju se Mir i ravnoteža.
Ljudsko je tijelo najbolja slika ljudske duše. Ludwig Wittgenstein
Problem je u tome što često bolje čitamo emocionalna stanja drugih ljudi nego vlastita.
Svi mi svaki dan kršimo prirodne zakone. Kad nam krulji u želucu, a ignoriramo glad, kad jedemo kad smo žedni ili uzimamo tablete protiv bolova, a znamo da bismo trebali zastati i malo se odmoriti, ili pak izbjegavamo sukob, iako znamo da je to možda najbolji način da učinimo pomak u životu.
1 – 3 sata duboki počinak i snivanje (jetra)
3 – 5 sati prvi pokreti, lagano disanje (pluća)
5 – 7 sati ustajanje i stolica (debelo crijevo)
7-9 sati krepki obrok (želudac)
9 – 11 sati razmišljanje i rad (slezena)
11-13 sati sastanci, razgovori i ručak (srce)
13 – 15 sati sređivanje i organiziranje (tanko crijevo)
15-17 sati sređivanje i pohranjivanje (mjehur)
17-19 sati vožnja i zbrajanje (bubrezi)
19-21 sat druženje i udvaranje (cirkulacija, seks)
21-23 sata odmor i opuštanje (trostruki grijač)
23 – 1 sat spavanje i obnavljanje (žuč)
Ljubav je moć stvaranja, trajno prisutna i uvijek dostupna. Ako ne volimo ili se osjećamo nevoljeno, znači da smo izgubili vezu s Kućom ili se obmanjujemo misleći da sve možemo sami.
Što smo manje opterećeni, to će jasniji biti signal. Što smo tiši i mirniji, to ćemo više čuti i Znati.
Bez obzira kamo krenuli, tamo ste. Yogi Berra
Tko upire pogled van, sanja. Tko gleda unutra, budi se. Carl Jung
To je kao prst kojim pokazujemo Mjesec. Nemojte se usredotočiti na prst, jer ćete propustiti sav taj nebeski sjaj. Bruce Lee
Svaka misao ima 'oblik' i podliježe zakonu uzroka i posljedice. Svaka misao ima rezultat – bio on izgovoren ili ne.
'Proći kroz ušicu igle' – pročišćavanje u ovom kontekstu znači slobodu od misli, ideja i etiketa kako biste Sebe Spoznali kao Ljubav.
Meditacija, molitva i bilo koji oblik rituala 'predaje' djeluju kao 'duhovni ključevi', odnosno putokazi prema poniznijem stavu. To su načini prolaska kroz vrata Kuće. Bila bi velika šteta stići na sam kraj putovanja.
Oduvijek sam znala gdje želim živjeti. Želim živjeti u vlastitoj kući. Da mogu ući i tamo se skloniti, duboko upijajući energiju onoga što sam stvorila kako bih se pobrinula o sebi. Oduvijek sam znala kakva bi trebala biti moja četiri zida: dati pozitivan doprinos, duboko voljeti, prakticirati duhovnost i izliječiti i popraviti moj Kutak svijeta. Ali pod teretom te priče, čvrsto se držeći za sve pretrpljene povrede, njegujući ih i dopuštajući im da me odrede, ja sam umirala. Moja je patnja bila tako duboka da sam učinila ono što svi činimo, naime koristila sam stvari oko sebe kako bih umrtvila bol. Počela sam se odvajati od svog Jastva i izgubila ključeve Kuće. Vidjela sam svoj dom kao obavijen izmaglicom dok teturam uokolo tražeći vrata. Biti beskućnik znači biti osuđen na poluživot. Za svako osjetilno biće, to je neizdrživo.
Postoje dvije stvari koje su beskonačne – svemir i ljudska glupost… Za svemir nisam siguran. Albert Einstein
Ako promijenite sebe, promijenit ćete svoj svijet. Ako promijenite način razmišljanja, promijenit će vam se i osjećaji i postupci. Tako će se promijeniti svijet oko vas. Mahatma Gandhi
Kada svijet vidimo iz Ljubavi – svijet zrcali Ljubav. Tako 'mijenjamo' svijet.
Um je preoteo Ljubav i stvorio 'moralni kod' tvrdeći da pripada njemu. Prava 'moralnost' je kad ljudska bića negdje duboko u sebi spoznaju da su Jedno i da postoje milošću Ljubavi.
Ono što tražiš, traži tebe. Rumi
Emocionalna inteligencija u poslu
Daniel Goleman
Izdavač: Mozaik knjiga 2015.
Emocionalne kompetencije: Samosavladavanje, savjesnost, pouzdanost, društvene vještine, građenje veza i njegovanje raznolikosti.
Emocionalna inteligencija najpotrebnija je organizacijama koje proživljavaju najveće promjene. Kevin Murray
Zašto neki znanstvenici ne uspijevaju u karijeri? Što su pametniji, često su to manje emocionalno kompetentni i lošije se snalaze s ljudima. To je kao da je mišić IQ-a ojačao nauštrb mišića osobne i društvene kompetencije. Stephen Rosen
Nije bitna razlika u prosjeku ocjena, jer su svi dobri učenici. Razlika je u osobnim kvalitetama poput ustrajnosti, pronalaženja mentora, spremnosti da se više radi i ne odustaje.
Kad bih morao jednom riječju sažeti sve kvalitete koje čine dobro menadžera, rekao bih da se sve svodi na odlučnost. Na kraju morate zbrojiti sve svoje informacije, postaviti plan rada i djelovati. Lee Iacocca
U ludnicu vas ne šalju velike stvari, ne gubitak ljubavi, nego vezica koja pukne kad nemate vremena. Charles Bukowski
Emocionalno povlačenje ima nekoliko mana: oni koji se povlače u sebe ne poduzimaju ništa da poboljšaju svoju situaciju. Možda ne pokazuju vanjske znakove emocionalnog napadaja, ali ipak pate od unutrašnjih posljedica: glavobolje, razdražljivost, previše pušenja i pića, nesanica i beskrajna samokritika. Izlažu se istim opasnostima po zdravlja kao i oni koji prasnu te bi stoga trebali naučiti kontrolirati svoje vlastite reakcije na nevolje.
Novac mi nikada nije bio jako važan; to je samo način bilježenja napretka.
U modernom, kaotičnom svijetu rada, već sama količina podataka – i neugodan osjećaj da ih ne možemo sve pratiti – može biti izvor tjeskobe koja vas izjeda.
Neuspjehe sagledajte kao posljedicu okolnosti koje možete promijeniti, a ne kao posljedicu osobne mane.
Kao student matematike, vjerovao sam da je cjelina jednaka zbroju svih dijelova, sve dok nisam počeo raditi u skupinama. A kada sam postao trener, shvatio sam da cjelina nikada nije cjelina svojih dijelova: ona je veća ili manja od toga, ovisno o tome koliko dobro ti pojedinci rade zajedno. Chuck Noll, bivši trener Pittsburgh Steelers
Timske kompetencije: Težak izazov, ili plemenita misija; jaka lojalnost skupini; raznolike nadarenosti; povjerenje i nesebična suradnja; usredotočenost i strast; rad koji je sam po sebi zabavan i ispunjava.
Ako pomognete ljudima da se nose s vlastitim emocijama, oni postižu veći profesionalni uspjeh bez kompromitiranja svojih osobnih vrijednosti. Lennick
Pripitomite vlastitu sjenu – nevoljena strana sebe
Jean Monbourquette
Biblioteka: Oko tri ujutro 2015.
Sjena je ono što smo potisnuli u nesvjesno, u strahu da će nas odbaciti osobe koje su imale odlučujuću ulogu u našem odgoju.
Malo po malo gradio se duboko u nama prostran podzemni svijet represija i potiskivanja nagomilavanih godinama. Najposlije smo se našli gdje sjedimo na nekoj vrsti psihičkoga vulkana koji je prijetio da će svakog trenutka provaliti. Tu psihičku energiju, komprimiranu, ali sveudilj živu i djelatnu, nazivamo sjena. Sjena – to je ono tamno blago što ga tvore djetinji sastojci bića, njegove navezanosti, njegovi neurotski simptomi, najzad njegovi talenti i njegove nerazmahane obdarenosti. Ona jamči dodir sa skrivenim dubinama vlastite duše, sa životom, životnošću i kreativnošću.
Ta divlja i neodnjegovana bit našega bića daleko od toga da je besplodna ili nedjelatna, ona ne prestaje zahtijevati da bude priznata i korištena. Jao onima koji i dalje ne žele znati da ona postoji! Poput nekog nabujalog potoka, ona će jednoga dana provaliti ulazna vrata u naše svjesno i napast će.
Naučite prevladavati svoje strahove.
Iznađite čega se neka osoba najviše boji, i znat ćete od čega će se sastojati sljedeća etapa njezina rasta. Carl Jung
Do svoje tridesete utrošimo svoje najsjajnije vrijeme na odlučivanje o tome koje ćemo od vidova nas samih baciti u svoju vreću za smeće, zatim ostatak života utrošimo na pokušaje da ih odanle izvučemo. Robert Bly
Savršena narav djeteta biva iskvarena u dodiru s društvom što ga predstavljaju roditelji i odgojitelji. Jean Jacques Rousseau
Socijalizacija djeteta mora u mjeri mogućega biti vođena tako da budu poštovane duboke težnje njegova intimnoga ja.
Da bi objasnio oblikovanje sjene, Robert Bly, američki pjesnik i mislilac, rabi rasvjetljujuću metaforu 'koš za otpatke'. On tvrdi kako svaki put kad potisnemo neku emociju, neku kvalitetu, neku osobinu značaja ili neki talent, to onda biva kao da bismo dijelove sebe bacili u koš za otpatke. Prema njemu, prvih trideset godina svojega života zabavljeni smo da ga popunimo bogatim sastojcima svojega bića. S vremenom taj koš biva sve težim i težim za nošenje. Trebat će, prema tome, tijekom ostatka života, kopati po njemu da bismo spasili i pokušali razviti vidove osobe koje smo prethodno ondje zakopali.
Onaj koji se ne posveti poniznoj i strpljivoj zadaći da reciklira sadržaj vlastitog koša osjetit će se na kraju smlavljen pod njegovom težinom: zapast će u letargiju, neće više napredovati, osjećat će golemu nutarnju prazninu i najzad će zapasti u depresiju. U stvari, dragocjeni sastojci vlastitog bića odbačeni u svoj 'koš za otpatke' daleko su od toga da ostanu neaktivni, oni će i dalje 'fermentirati' i htjeti se očitovati i razmahati. Malo pomalo psihička energija zarobljena u dotičnom košu osvetit će se svojemu vlasniku; teško će ga opteretiti opsesijama ili će ga najzad progoniti projicirajući se na bića oko njega.
Ne možeš spoznati jednu stvar a da ne spoznaš njezinu protivnost. Ne možeš steći iskrenost a da nisi imao iskustvo licemjerja ni ako se nisi odlučio boriti protiv njega. Abu Uthman Maghrebi
Ja nisam ja
Ja sam onaj koji hoda pokraj mene
Kojega ja ne vidim
Onaj kojega katkad posjetim
I kojega nerijetko zaboravim
Onaj koji mi oprosti kad jedem slatkiše
Onaj koji hoda u priroda kada sam ja unutra
Onaj koji ostaje u šutnji kad ja govorim
Onaj koji će se držati uspravno kad ja umrem.
Juan Jimenez
Naše žestoke kritike upućene drugima nisu ništa drugo doli neprepoznati komadi naše vlastite autobiografije. Kena Wilber
Ljubav prema neprijateljima izgleda će manje nerazumna onomu tko bude vodio računa o činjenici da mi vrlo često proizvodimo svoje vlastite neprijatelje stavljajući na njih teret svoje sjene.
Ne možemo preskočiti vlastitu sjenu, osloboditi je se. Kada je nastojimo ukloniti iz svojega života ona ponovno dolazi nametnuti svoju prisutnost silovito i osvetoljubivo, i to na različite načine: tjeskoba, osjećaj krivnje, strah i depresija. Ukratko, sjetimo se evanđeoske izreke koja ovdje nalazi svoju primjenu: Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će!
Manje je više
Živjeti bolje uz manje stvari i obaveza
Lea Babauta
Izdavač: VBZ 2011.
Postavljanjem ograničenja moramo odabrati suštinu. U svemu što činite postavljajte ograničenja.
Odabirom suštine stvaramo velik učinak s minimalnim ulaganjem. Uvijek odaberite ono bitno da biste maksimalno iskoristili svoje vrijeme i energiju.
Prednosti postavljanja ograničenja: sve se pojednostavljuje (životom lakše upravljate i u njemu je manje stresa), bolje ste koncentrirani (umjesto da se rasplinete na svašta), usredotočeni ste na ono što je važno.
Prvi i najvažniji zadatak kod pojednostavljenja stvari da biste bili učinkovitiji jest – utvrditi što je ključno.
Ključno je izdvojiti nekoliko trenutaka (sati ili, ako je potrebno, dana) kako biste prestali raditi što radite i sagledali sve iz šire perspektive. Jeste li usredotočeni na ono ključno? A što je to ključno? Možete li ukloniti ono nebitno?
Koje su vaše životne obaveze ključne? Koji su vaši godišnji ciljevi?
Izdvojite jedan ili dva cilja za tu godinu i usredotočite se na njih.
Uklonite što je moguće više nebitnih projekata i zadataka.
Redovito analizirajte. Odabir onoga ključnog gotovo nikad nije odluka koju donesemo odjednom. Tome se uvijek iznova morate vraćati, jer nove se stvari nakupljaju, vaše se vrijednosti mijenjaju, dok istodobno shvaćate kako možete živjeti sa sve manje i manje toga. Nakon što pretresete neko područje svoga života i uklonite sve nebitno, odredite datum u kalendaru kada ćete ponovo 'posjetiti' to područje te uvijek iznova nastavljajte s procesom analiziranja. I naučite uživati u tom postupku, bez da stremite prema nekoj određenoj destinaciji.
S prošlošću nemam ništa, kao ni sa budućnošću. Živim u sadašnjosti. Ralph Waldo Emerson
Usredotočite se na pozitivno. Osvijestite negativne misli i zamijenite ih pozitivnima. Mnogo puta poželite odustati i ako na vrijeme ne prepoznate takve misli one će se razmnožiti, sve dok na kraju ne odustanete.
Stvorite nove navike da biste osigurali dugotrajna poboljšanja.
Započnite s malim zadatkom.
Ograničite se na manje ciljeva, više ćete ih ostvariti.
Započnite projekt i ne radite ni na čemu drugom sve dok ga ne dovršite.
Riješite se svega što vas ometa i svu svoju energiju u određenom trenutku uložite u jedan projekt – možete prijeći na drugi od vaša tri projekta kada je to potrebno, ali u datom trenutku usredotočite se na jedan projekt. I vodite ga prema kraju, sve dok ne bude gotov.
Ako je ikako moguće potpuno izbjegavajte sastanke, to je najčešće gubitak vremena.
Internet nije samo mjesto na kojem se u ovo vrijeme opskrbljujemo informacijama, to je mjesto našeg življenja.
Internet može biti crna rupa koja guta produktivnost.
Svaka obaveza vašeg djeteta, ujedno je i vaša obaveza.
Naša koncentracija je jedno od naših najvećih dobara. Ono na što se usredotočimo postaje našom stvarnošću. Dovršimo samo one projekte na koje smo se usredotočili.
Detaljno vizualizirajte uspješan ishod. Zatvorite oči i razmišljajte o tome kako će točno izgledati vaš uspješan ishod, što ćete osjećati, kakav će mu biti miris, okus i zvuk? Gdje ćete biti kad uspijete? Kako izgledati? U što ste odjeveni? Oblikujte što je moguće jasnije mentalnu sliku. A evo i sljedeće ključne stvari: činite to svakodnevno. Barem nekoliko minuta dnevno. To je jedini način da tu motivaciju održite kroz duže vremensko razdoblje.
Simulacija i zbilja
Jean Baudrillard
Izdavač: Jesenski i Turk 2013
Mi ne vjerujemo da istina ostaje istina jednom kad joj skinemo koprenu. Nietzsche
Za nas je jedino mrtvo ono što više uopće ne može proizvoditi. U stvarnosti jedino je mrtvo ono što više uopće ne želi zavoditi niti biti zavedeno.
Elektronski mediji i informacije počinju kolati posvuda brzinom istovjetnoj svjetlosti. Više nema apsoluta s kojim bi se moglo mjeriti ostalo. Ali iza tog ubrzanja nešto se apsolutno počinje usporavati. Možda se mi počinjemo apsolutno usporavati.
Stručnjaci su izračunali kako bi stanje hitnosti što bi ga izazvalo predviđanje potresa prouzročilo takvu paniku te bi joj posljedice bile stravičnije od same katastrofe.
Poput ljudi baroka, mi smo stvorenja očarana slikama, ali smo potajice ikonoklasti. Ne od onih koji uništavaju slike, nego od onih koji proizvode mnoštvo slika na kojima se nema što vidjeti. Većina suvremenih slika, video, slikarstvo, plastične umjetnosti, audiovizualne sintetičke slike doslovce su slika na kojima se nema što vidjeti, slike bez tragova, bez sjene, bez posljedica. Jedino naslućujemo da je nešto iza svake od nje nestalo. Na jednobojnoj slici očarava nas izvanredno odsustvo svake forme.
Kada dug postane odveć težak, izgoni se u neki virtualni prostr, gdje figurira kao zamrznuta katastrofa na njegovoj orbiti. Dug tako postaje jednim od zemljanih satelita, poput rata, poput milijardi dolara kliznog kapitala koji su postali satelit-ropotarnica koji neumorno kruži oko nas. I zacijelo je tako bolje. Dok god se okreću, pa čak ako i eksplodiraju u prostoru (poput 'izgubljenih' milijardi u krachu 1987.), svijet se zbog toga ne mijenja, i to je ono čemu se u najboljem slučaju možemo nadati. Jer je nada u pomirenje fiktivne i realne ekonomije utopijska: te milijarde plutajućih (kliznih) dolara ne mogu se prebaciti u realnu ekonomiju – srećom, uostalom, jer kad bi se kojim čudom mogli iznova uložiti u proizvodne ekonomije, to bi u hipu izazvalo istinsku katastrofu. Jednako tako, ostavimo virtualni rat na orbiti, jer nas on od tamo štiti i u svojoj krajnjoj apstrakciji, u svojoj čudovišnoj ekscentričnosti, nuklearna opasnost je naša najbolja zaštita. I naviknimo se živjeti u sjeni tih neumjerenosti razvoja: orbitalna bomba, financijska špekulacija, svjetski dug, napučenost (za koju još nije pronađeno orbitalno rješenje, ali nada nije izgubljena). Takve kakve jesu, te se neumjerenosti razvoja egzorciraju u svojoj pretjeranosti, u samoj svojoj hiper realnosti, ostavljajući svijet na neki način nedirnutim, oslobođenim svoga dvojnika.
Sve se satelizira, mogli bismo čak kazati da nam više ne pripada niti vlastiti mozak, nego lebdi oko nas u bezbrojnim hercovskim grananjima valova i struja.
To nije znanstvena fantastika, nego naprosto generalizacija McLuhanove teorije o 'čovjekovim produžecima'. Sve što je pripadno ljudskome biću, njegovo biološko, duhovno, mišićno, moždano tijelo pluta oko njega u obliku mehaničkih ili informatičkih proteza.
Mi više nismo svjedoci rasta nego exrasta. Naše je društvo društvo bujanja, onoga što nastavlja rasti ne mogavši se razmjeriti sukladno vlastitim ciljevima, onoga što se razvija neovisno o vlastitu određenju čije se posljedice umnažaju s nestankom uzroka, i što vodi čudesnom zagušenju sustava, narušavanje hipertelije, pretjerane funkcionalnosti, zasićenja. Stanje se najbolje može usporediti s procesom kanceroznih metastaza: gubitak pravila organske igre tijela uzrokuje da određena skupina stanica može očitovati svoju nesuzdržljivu i ubitačnu vitalnost, oglušiti se o same genetske zapovijedi i bujati u beskonačnost.
Zapanjuje glomaznost svih današnjih sustava, ta 'dijabolička bremenitost' – rak, naših sredstava informacije, komunikacija, pamćenja, skladištenja, proizvodnje i razaranja, koji su toliko preobilni te je unaprijed sigurno da nam više ne mogu poslužiti. Ustvari, nismo ni ukinuli uporabnu vrijednost, sam ju je sustav uništio suviškom proizvodnje. Toliko je stvari proizvedeno i nagomilano da se nikad neće naći vremena da nam posluže (to je zacijelo sretna okolnost kad je riječ o nuklearnom naoružanju). Toliko se poruka i toliko znakova proizvodi i razdaje te više nikad neće biti vremena da se pročitaju. Sreća za nas! Jer, i s onim najmanjim dijelom koji upijamo, već smo u stanju trajnog električnog udara.
Postoji nešto posebno mučno u toj stravičnoj nekorisnosti. Mučnina svijeta koji buja, hipertrofira se i ne uspijeva se poroditi. Sva ta pamćenja, sviti arhivi, sva ta dokumentacija koja ne uspijeva roditi jednu ideju, svi ti planovi, programi, odluke koje ne uspijevaju uroditi nijednim događajem.
Pogledajte grad New York. Pravo je čudo da svakoga dana sve iznova počinje raditi, toliko je energije bilo potrošeno dan prije toga. To se jedino može objasniti činjenicom da nema racionalnog gubitka energije, da funkcioniranje megapolisa poput New Yorka proturječi drugom zakonu termodinamike, jer se on hrani vlastitom bukom, vlastiti otpadom, vlastitim ugljičnim dioksidom, energijom koja nastaje iz utroška energije, nekom vrstom čuda supstitucije. Stručnjaci koji izračunavaju jedino kvantitativne danosti energetskog sustava podcjenjuju prvotni izvor energije koji je samo njezino trošenje. U New Yorku taj je utrošak potpuno spektakulariziran, a napon mu povećava sama njegova slika.
Politički događaji već nemaju dostatne samostalne snage da nas pokrenu, pa se prema tome odvijaju poput nijemog filma za koji smo mi kolektivno neodgovorni.
Istim kaotičnim učinkom u vremenu kao i u prostoru, stvari se odvijaju sve brže kada se bliže svome kraju, jednako kao što voda neobjašnjivo ubrzava tok kad se približava vodopadu.
Smrt, privid, odsustvo, negativno, zlo, ukleti dio posvuda su prisutni, u zametku svih razmjena. Upravo ta stalnost Ničega utemeljuje mogućnost Velike Igre Razmjene. Sve se današnje strategije svode na to: učiniti da kola dug, kredit, nezbiljska i neimenljiva stvar koje se ne možemo riješiti. Tako Nitzsche, raščlanjujući Božju strategiju, kaže: 'Time što je sam Veliki Vjerovnik vratio dug Čovjeka žrtvujući svoga Sina, učinio je da ga njegov dužnik više neće moći namiriti, budući da je to već učinio njegov vjerovnik – i na taj način stvorio mogućnost beskrajno kolanja tog dugovanja koje će Čovjek nositi kao svoj vječni grijeh'. U tome se sastoji lukavstvo Boga. Ali to je i lukavstvo kapitala koji, istodobno dok svijet uvaljuje u sve veći dug, naporedno radi na tome da ga otkupi, uslijed čega se taj dug više nikad neće moći poništiti, nit razmijeniti za bilo što. A to vrijedi i za Zbiljsko i za Virtualno: beskrajno kolanje Virtualnoga učinit će da se Zbiljsko više nikad neće moći razmijeniti ni za što.
Kad subjekt otkrije objekt – bilo da je riječ o virusu ili o primitivnim društvima – događa se i obratno otkriće, koje nikad nije bezazleno, otkriće subjekta od strane objekta. Danas se kaže da znanost više ne 'otkriva' svoj predmet, nego da ga naprosto 'izmišlja'. Trebalo bi tada reći da i objekt čini više od toga da nas 'otkriva', da nas on naprosto 'izmišlja' – da nas misli. Čini nam se da smo pobjednički istrgnuli objekt iz njegova mira, njegove ravnodušnosti i tajne u kojoj je bio pohranjen. Ali danas se, pred našim očima, razotkriva zagonetka svijeta, koja se bila spremna boriti ne bi li sačuvala svoju tajnu. Spoznaja je dvoboj, i taj dvoboj između subjekta i objekta povlači za sobom gubitak vladavine subjekta, čineći od samog objekta obzor njegova nestanka.
Tjelesna drugotnost svijeta preko svijesti, metafizička drugotnost svijesti preko svijeta: nema mjesta pitanju gdje to počinje, nit 'tko koga misli'? ulog je naporedan i svatko odvraća drugoga od njegova kraja. Nije li čovjek sa svojom urođenom sviješću, svojom dvojbenošću, svojim simboličkim poretkom, svojom sposobnošću stvaranja iluzije, naposljetku izmijenio svijet, utjecao na nj ili ga zarazio istom onom neizvjesnošću koja je i njegova vlastita? Nije li naposljetku kontaminirao svijet (čiji je, unatoč svemu, sastavni dio) svojim ne-bićem, svojim načinom ne-bivanja-u-svijetu?
Danas na polju estetike više nema Boga koji bi prepoznao svoje stado.
Daj i uzmi – nova paradigma biznisa
Adam Grant
Izdavač: Profil 2013.
Dobro se vraća - Opasnosti i nagrade kada dajete više nego što dobivate.
Načelo davanja i uzimanja, to je diplomacija – daj jedno, a uzmi deset. Mark Twain
Nije neobično da se pri pregovaranju o visini svoje plaće ponašate kao osoba koja uzima, pri uvođenju u posao manje iskusnog suradnika kao osoba koja daje, a pri razmjeni stručnog znanja s nekim sebi ravnim kao osoba koja usklađuje.
Tvrtka se zove PayNearMe i omogućuje američkim građanima koji nemaju bankovni račun ni kreditnu karticu da kupuju putem interneta s pomoću barkoda ili kartice uz naknadno plaćanje gotovinom u nekoj od ustanova koje sudjeluju u projektu.
Toliko se brinu o dobrobiti svojih kupaca da nisu spremni prodavati na agresivan način.
Paun i panda – kako se ljudi koji daju, uzimaju ili usklađuju međusobno povezuju
Svatko mora za sebe odlučiti hoće li kročiti u svjetlosti stvaralačkog čovjekoljublja ili u tami razorne sebičnosti. Martin Luther King
Efekt valova – suradnja i dinamika priznavanja i primanja zasluga
Pronalaženje nebrušena dijamanta – istine i neistine o prepoznavanju potencijala
Snaga nenametljive komunikacije – kako biti skroman i utjecati na ljude
Kada ljude pitamo za savjet, dodjeljujemo im ugled, pokazujući da cijenimo i poštujemo njihova opažanja i znanje.
Umjetnost održavanja motivacije – Zašto neki ljudi koji daju na poslu izgaraju, a drugi su živa vatra
Ono zbog čega ujutro ustajem jest želja da napravim nešto značajno, da pomognem osigurati našu budućnost na ovom planetu. Jesam li zbog toga uspješan? Sretan, sigurno jesam. Branson
Promjena ponašanja – kako pobijediti efekt gubljenja vlastitog ja
Povjerenje je jedan od razloga zašto su osobe koje daju tako podložne postati gubitnici: oni u svakome vide sve najbolje, pa djeluju na temelju pogrešne pretpostavke da se svima može vjerovati.
Scrooge počinje davati – zašto nas nogometna momčad, otisak prsta i ime mogu navesti da krenemo u drugom smjeru
Smeće jedne osobe zapravo je blago druge. Freecycle i Craigslist
Kada je pokrenuo Freecycle Deron Beal je htio korištene stvari spasiti od smetlišta dajući ih ljudima kojima su potrebne.
Otkrivanje
Nakon što nekomu učine uslugu, neki ljudi uvijek traže priliku da se na to pozovu. Neki to ne čine, ali ipak ne zaboravljaju – ipak to smatraju dugom. Ali ima onih koji ne rade ni to. Oni su poput loze koja rađa grožđe ne tražeći ništa zauzvrat… kada pomognu drugome… Oni samo odu dalje… Takvi bismo trebali biti. Marko Aurelije
Digitalna demencija – kako mi i naša djeca silazimo s uma
Manfred Spitzer
Izdavač: Naklada Ljevak 2018.
Stres ne povećava samo rizik od visokog krvnog tlaka, srčanog udara, čireva na želucu, hormonalnih problema, atrofije mišića zbog razgradnje bjelančevina za dobivanje energije i slabljenja imunološkog sustava, već vodi i do odumiranja živčanih stanica u mozgu.
Računala obrađuju informacije, ljudi koji uče također. Iz toga se pogrešno izvodi zaključak da su računala idealna oruđa za učenje. Upravo zato što svako računalo preuzima na sebe našu mentalnu aktivnost, laptopi i smartboardi, u školi i nastavi ne služe boljem učenju. Učenje pretpostavlja samostalnu mentalnu aktivnost: što se neki sadržaj mentalno više i dublje obrađuje, to će se bolje naučiti.
Ne postoji dokaz za tvrdu da bi moderna informatička tehnologija poboljšala učenje u školi. Ona vodi do površnog mišljenja, odvraća pažnju i k tome ima neželjene nuspojave.
Još prije devedeset godina geštalt-psiholozi su istraživali kako 'napetost' neobavljena zadatka utječe na 'psihičko polje'.
Neostvarena namjera u prosjeku ostaje gotovo dvaput bolje u sjećanju od ostvarene.
Mladi ljudi sve manje znaju šta trebaju raditi, što mogu postići i što zapravo žele. Jednostavno imaju sve manje prilike da probleme rješavaju u realnom svijetu i u izravnom kontaktu.
U naše djece zamjena istinskih međuljudskih kontakata digitalnim društvenim mrežama dugoročno može biti povezana sa smanjivanjem njihova socijalnog mozga.
Epidemija pretilosti ima katastrofalne društvene posljedice: na temelju postojećih podataka i saznanja može se izračunati da će TV-reklame usmjerene prema djeci u ovoj zemlji dugoročno gledano godišnje uzrokovati 20000 smrtnih slučajeva i 15 milijardi eura zdravstvenih troškova. Jer tko je kao dijete već predebeo, tome će organizam imati dovoljno vremena da s visokom vjerojatnošću razvije kronične bolesti: uz starački dijabetes još i rak, oštećenja kostiju i zglobova, kao i kronične psihičke smetnje.
Debelo dijete ima manje mogućnosti za vođenje zdravog života od djeteta normalne težine, naposljetku i zato što debela djeca u pravilu izrastaju u debele odrasle ljude. Tko nikad nije doživio sreću potaknutu tjelesnim kretanjem (šetnja, plivanje, igranje loptom, penjanje), taj će čitava života svoje tijelo doslovce doživljavati kao teret, boriti se manje ili više bezuspješno protiv njega i njegove težine i ne samo da će živjeti kraće nego prije svega i nesretnije.
Tko pucajući na čudovišta iz svemira neprestance mora motriti na cijeli ekran, taj uči razdjeljivati svoju pozornost, a ne fokusirati je.
Bdijenjem će se mozak spriječiti da noću još jedanput rekapitulira – i tako učvrsti – sve što se preko dana naučilo. Slikovito funkciju sna možemo zamisliti na sljedeći način: pun poštanski sandučić (međuspremnik hipokapus) prazni se, sortirana pisma stavljaju se u fascikl (kora mozga) i onda slijedi obrađivanje i odgovaranje na pisma (REM san).
Manjak sna vodi do poremećaja funkcije gušterače, koja u normalnim okolnostima nakon uzimanja hrane izlučuje inzulin kako bi energija iz hrane došla do stanica. To lučenje inzulina nakon obroka poremećeno je kod kroničnih poremećaja sna, čime dolazi do povišene razine šećera u krvi. manjak sna uzrokuje promjene metabolizma, koje povećavaju opasnost od šećerne bolesti. K tome je zamijećeno smanjenje utroška energije za oko 8 posto, iz čega proizlazi povećanje tjelesne težine za oko 5 kilograma godišnje. Odavno je poznato da kronični manjak sna ide ruku pod ruku s povećanom vjerojatnošću umiranja.
Političari se razumiju u umijeće debate, oni poznaju odnose moći, vladaju osnivanjem saveza, poznaju odredbe i zakone, ali rijetko kad poznaju stvarni svijet. U pravilu se još manje razumiju u znanost i ignoriraju njezino mjesto u našoj kulturi.
Ljudi koji vladaju dvama jezicima svoj mozak trajno kontroliraju na poseban način jer kod govorenja moraju paziti i na to da jednim od svoja dva jezika ne govore.
Ako vam je zaista stalo do džoginga za mozak, da u starosti budete mentalno u formi, onda isključite ekran televizora ili računala, pozovite unuka i pođite s njim u šetnju šumom. To potiče osjećaj zajedništva i tako ćete sretno doživjeti stotinu godina.
Hranite se zdravo.
Svaki dan krećite se pola sata.
Pokušajte biti manje zamišljeni i odsutni. Budite svjesni vremena i mjesta.
Poduzimajte samo stvari koje su izvedive.
Pomažite drugima.
Usredotočenost na novac hrani samo škrtost i usamljenost. Kad trošite, onda trošite na doživljaje a ne na stvari.
Svjesno slušajte glazbu jer jedino glazba ograničava aktivnost područja mozga zaduženih za tjeskobu, a potiče one zadužene za sreću.
Pjevajte jer je to zdravo.
Smješkajte se čak i kad vam baš i nije do toga.
Budite aktivni i svladavajte prepreke.
Pojednostavnite svoj život.
Smiješak, ugodni razgovori, zajednički obrok, neka zajednička aktivnost ispunjava nam živote.
Provodite vrijeme u prirodi jer godi i tijelu i duhu.
Izbjegavajte digitalne medije, zadržite svoje dragocjeno vrijeme.
Buđenje tigra – iscjeljivanje traume
Dr. Peter A. Levine
Izdavač: Planetopija 2017.
Razumijevanje i iscjeljenje traume moga bi biti način da preusmjerimo ljudsku vrstu s puta samouništenja. Mira Rothenberg
Što god da povećava, smanjuje, ograničava ili širi snagu djelovanja tijela, povećava, smanjuje, ograničava ili širi snagu djelovanja uma. A što god da povećava, smanjuje, ograničava ili širi snagu djelovanja uma, također povećava, smanjuje, ograničava ili širi snagu djelovanja tijela. Spinoza
Tijelo je obala u moru postojanja. Sufi
Sav je život međusobno povezan u stvarnom smislu.
Svi su ljudi obuhvaćeni u neizbježnu mrežu uzajamnosti, vezani za jedinstvenu odoru sudbine.
Sve što jednu osobu iznimno dira, na neizravan način dira sve druge ljude.
Ja nikad neću moći postati ono što bih trebao postati sve dok ti ne postaneš ono što bi ti trebao postati. A ti nikada nećeš postati ono što bi trebao postati sve dok ja ne postanem ono što bih ja trebao postati.
To je međusobno povezana struktura stvarnosti. Martin Luther King
Žustro ali nježno tapkanje različitih dijelova tijela još je jedan sličan način buđenja. Tijekom vremena, izvodite li ovu vježbu redovito, to će vam pomoći da ponovno osjetite svoje tijelo i probudite osjet kože. Ova jednostavna vježba vašoj će duši otvoriti vrata vašega tijela. Ona je važan prvi korak prema premošćivanju jaza između tijela, uma i duha koji je često posljedica traume.
Kad radite s fiziologijom, činjenica da je osjetilni dojam usko povezan sa svjesnošću prvo je što trebate prepoznati. On je poput promatranja pejzaža ili, u ovom slučaju, osjećaja koji pejzaž budi. Svjesnost znači iskusiti ono što je prirodno bez pokušaja da to mijenjamo ili tumačimo. Svaki put kad se uhvatite kako izgovarate ili pomislite 'što znači', svojim tumačenjem etiketirate svoje iskustvo, što briše mogućnost čiste svjesnosti o nečemu i vraća vas natrag u svijet psihologije. Značenje, kao posljedica izravne svjesnosti, ima svoje mjesto u procesu iscjeljenja traume. No zasad je puno važnije usredotočiti se na samo iskustvo, a ne na ono što o njemu mislite.
Zašto uopće nastaje trauma? Jer svojim prirodnim biološkim ritmovima ne dajemo onoliko vremena koliko im je potrebno da se dovrše. U većini situacija, ciklusi o kojima govorim posve će se odviti unutar najviše nekoliko minuta, ali tih je nekoliko minuta presudno. Ono prvo mjesto na kojemu ćete zamijetiti te ritmove plima su i oseka vaših senzacija. Kad zamijetite sve njezine značajke, senzacija će se transformirati u nešto drugo (neku drugu senzaciju, sliku ili osjećaj) i to će se odvijati prema njezinu ritmu – ne možete požurivati rijeku. Povezivanje s tim ritmovima i njihovo poštovanje dijelovi su ovog procesa.
Tvrdim da se jedinstvenost čovjeka u svoj njegovoj grandioznosti ne može uvidjeti ako ga ne stavimo u kontekst onih drevnih povijesnih značajki koje i danas dijeli sa životinjskim svijetom. Konrad Lorenz
Živahan svijet naših emocija, strahova i reakcija nalik je golemoj šumi sa svim što u njoj živi. Te osjećaje doživljavamo kao da su divlje životinje koje su napustile svoj brlog i lutaju zelenim gustišom našega bića, kratko vireći spremne za obranu ili lukavo se prikradajući i uhodeći, povezujući nas s nepoznatim dijelovima sebe… Paul Shepard
Priroda nas nije zaboravila, nego smo mi zaboravili nju. Živčani sustav traumatizirane osobe nije oštećen, on je smrznut u nekoj vrsti naprasno prekinutog doživljaja. Ponovno otkrivanje osjetilnog dojma unijet će toplinu i vitalnost u naša iskustva. Taj je osjet također nježan način da ponovno potaknemo instinktivno procesuiranje energije čije je nesmetani protok zaustavljen u trenutku kad smo doživjeli traumu i on niti u jednom trenutku u nama ne izaziva osjećaj prijetnje.
Budući da svaka povreda u životu, kao i sam život, neprestano obnavlja, u svakoj se povredi krije i klica iscjeljenja i novog početka. U trenutku kad neki strani predmet poreže ili ozlijedi našu kožu, evolucijska mudrost pokreće veličanstven i precizan niz biokemijskih procesa. Tijelo je dizajnirano da se samo obnavlja neprekidnim procesom autokorekcije. Ista načela vrijede i za isjeljenje psihe, duha i duše.
Dopustimo li sebi da osvijestimo te misli i senzacije pomoću osjetilnog dojma i dopustimo li im da se odvijaju svojim prirodnim tijekom, one će dosegnuti svoj vrhunac i zatim će se početi smanjivati i nestajati. Kad se taj proces dogodi, moguće je da ćemo osjetiti drhtanje, da ćemo se početi tresti, da ćemo osjetiti vibracije, valove topline, punoću duha, usporeni rad srca, topli znoj, opuštanje mišića te općenito osjećaj olakšanja, utjehe i sigurnosti.
Četiri su komponente traume koje će uvijek biti prisutne, u većoj ili manjoj mjeri, kod svake traumatizirane osobe: stanje hiperbudnosti, stisnutost, mentalna odsutnost i smrznutost (imobilnost), povezana s osjećajem bespomoćnosti. Te komponente zajedno čine srž traumatske reacije. One se prve javljaju u trenutku traumatskog događaja. Tijekom života svi smo ih mi doživljavali kao normalne reakcije. No kad se događaju zajedno tijekom dužeg vremenskog razdoblja, onda su gotovo sigurno indikacija da smo doživjeli iskustvo čija su posljedica nerazriješeni traumatski učinci.
Ne bojim se umrijeti. Ja samo ne želim biti tu kad se to dogodi. Woody Allen
U traumama je disocijacija, čini se, najomiljeniji način koji osobi omogućava da izdrži iskustva koja su u danom trenutku neizdrživa.
Za razliku od automobila kod koje su kočnica i gas dizajnirani da rade u različito vrijeme, kod traumatske reakcije i kočnica i gas se aktiviraju zajedno i istodobno. Budući da, tek kad se oslobodi akumulirana energija, živčani sustav prepoznaje da je prijetnja prošla, on će beskonačno nastaviti akumulirati energiju sve dok ne dođe do njezina oslobađanja. Istodobno, živčani sustav prepoznaje da u sustavu ima toliko energije da se organizam ne može nositi s njom i on koči tako snažno da se cijeli organizam trenutačno gasi. S posve imobilnim organizmom, golema se količina energije čuva u pričuvi.
Život je dovoljno težak i kad smo zdravi i vitalni. Kad nas trauma fragmentira, to stanje može biti nepodnošljivo.
Godine 1914. Freud je definirao traumu '…kao rušenje zaštitne ograde izazvano nekim podražajem što dovodi do osjećaja preplavljenosti osjećajem bespomoćnosti.'
Unatoč našim razlikama, svi smo mi slični. Iza identiteta i želja krije se zajednička srž jastva – esencijalna humanost u čijoj je prirodi mi, koji se izražava mislima i čije je djelovanje bezuvjetna ljubav. Kad se poistovjetimo s tom unutarnjom srži, poštujući i cijeneći je u drugima i u sebi, doživjet ćemo iscjeljenje u svakom aspektu života. Joan Borysenko 'Minding the boy, mending the mind'
Tehnologija i brzi rast populacije doveli su nas u svijet gdje nas vrijeme i udaljenost teško mogu držati daleko jedne od drugih. Istodobno se suočavamo s ozbiljnim prijetnjama kojima smo izloženi sami ili kao planet. Živimo s ratovima, terorizmom, mogućnošću totalnog uništenja pomoću 'superiornog oružja', sve većim rascjepom između onih koji imaju i onih koji nemaju i uništavanjem okoliša. Građani koji žive u gradskim jezgrama nasumično uništavaju imovinu i život, što je posljedica godinama akumuliranog stresa, traume, neprijateljstva i represije. Bogati jedni drugima izjedaju tvrtke u primitivnom, ritualnom osjećaju ludila. Ishod postaje još tmurniji kad razmotrimo zastrašujući potencijal za nasilje uskoro zrele generacije djece rođene s ovisnosti o drogama.
Kako svjetska populacija raste i naše se zajednice međusobno povezuju, imperativ je da naučimo zajedno živjeti i raditi u skladu. Mi imamo probleme koji će nas uništiti ako nismo u stanju zajedno raditi na njihovu rješenju. No umjesto da pregovaraju o ekonomskim, etičkim i geografskim pitanjima, pojedinci i zajednice kao da su se namjerile međusobno uništiti. Upravo se ta pitanja često smatraju uzrocima rata. Ali jesu li ona korijenski uzroci. Naš opstanak kao vrste i opstanak ovog planeta krije se u sposobnosti da odgovorimo na to pitanje.
Korijeni ratova iznimno su duboki i istinski iskrena osoba priznat će da svi mi imamo kapacitet i za nasilje i za ljubav. Oba su aspekta temeljna kad je riječ o ljudskom iskustvu.
Kad je osoba u traumi dajte joj do znanja da je u redu da se trese i da je to dobro i da će joj pomoći da se oslobodi stanja šoka. Nakon drhtanja će osjetiti olakšanje, a moguće je da osjeti toplinu u šakama i stopalima. Njezino bi disanje trebalo biti dublje i lakše. Ta inicijalna faza lako bi mogla potrajati 15-20 minuta.
Druga faza je kad osoba dođe kući ili u bolnicu. I dalje pomažite da ostane u miru i tišini, sve dok ne prebrodi akutno stanje šoka. Ozlijeđena bi osoba uvijek trebala uzeti dan ili dva slobodno kako bi omogućila proces reintegracije. To je važno čak i ako ona sama smatra da ozljeda ne opravdava ostanak kod kuće.
Život nastaje iz života
A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada
Izdavač: Međunarodno društvo za svjesnost Krišne u RH 2018 (orig.1979.)
Svako tijelo samo je uzorak svemira. Vaše i moje tijelo međusobno su različiti, mali svemiri
Sada u Indiji vlada nestašica vode, ali što znanstvenici čine da bi je otklonili? Na svijetu ima više nego dovoljno vode, zašto je onda znanstvenici ne dovedu tamo gdje je prijeko potrebna? Trebali bi odmah urediti sustav navodnjavanja. Ali oni umjesto toga odlaze na Mjesec, prašnjavi planet, da bi ga učinili plodnim. Zašto ne navodne ovaj planet? Morske vode ima u izobilju, zašto ne navodne Saharu ili rađastansku pustinju.
Život ne nastaje iz materije. Materija nastaje iz života.
Politika je posljednje utočište podlaca.
Prava evolucija ne predstavlja fizički razvoj, već razvoj svjesnosti.
Duh je neovisan, a materija ovisna. Na primjer, ja mogu živjeti čak i bez ruku i nogu. Ako ih amputiram, preživjet ću. Prema tome, ne ovisim o svojim rukama i nogama, one ovise o meni, dugovnoj duši u mome tijelu.
Nastaje li život i materija istodobno?
Ne. Oni uopće ne 'nastaju'. Jednostavno već postoje. Misao o 'nastanku' postoji u našem umu jer živimo u ovome ograničenom svijetu, u kojemu vidimo da sve ima početak. Zato razmišljamo u okvirima 'nastanka', no materija i duh već postoje. Kad se rodim, mislim da je moje rođenje početak svijeta, ali svijet već postoji.
Tri gune materijalne prirode su sattva-guna (vrlina), rajo-guna (strast) i tamo-guna (neznanje).
Kojega god da se stanja netko sjeća prilikom napuštanja tijela, to će stanje sigurno dostići.
Roditelji su me u djetinjstvu učili da nikad ne rasipam Krsninu energiju. Učili su me da čak i zrno riže koje se zaglavi između parketa na podu treba podignuti, dodirnuti njime čelo i pojesti ga, da ne bi bilo protraćeno. Učili su me kako da sve vidim u odnosu s Krsnom.
Znanstvenici su u mayi jer misle da usavršavaju stvari i postaju sretni. Ali ovaj će svijet, zajedno sa svime u njemu, na kraju biti uništen jer je on maya, ovaj svijet nije ono što mi mislimo da jest. Kao što Srimad-Bhagavatam objašnjava: materijalisti misle da pobjeđuju, ali ustvari gube.
Psihologija moguće evolucije čovječanstva
P. D. Ouspensky
Izdavač: Zagrebačka naklada 2004.
Pitanje je na koji način se čovjek može probuditi?
Učenje evanđelja zahtijeva buđenje, ali ne kaže kako se probuditi.
'Padanje u san' ima dva oblika. Prvo se naziva identifikacijom. Poistovjećivanje odnosno identifikacija je zanimljivo stanje u kojemu čovjek provodi više od polovice svog života. On se poistovjećuje sa svime: s onime što govori, što osjeća, u što vjeruje ili ne vjeruje, onime što želi ili ne želi, što ga privlači ili odbija. Sve ga to potpuno zaokuplja i on nije u stanju odvojiti sebe od ideje, osjećaja ili predmeta koji ga zaokuplja.
Drugo stanje koje izaziva san, srodno identifikaciji, jest pridavanje važnosti. Pridavanje važnosti je zapravo poistovjećivanje s ljudima. To je stanje u kojemu se netko stalno brine što drugi ljudi misle o njemu, daju li mu ono što mu pripada, dive li mu se dovoljno, i tako dalje, i tako dalje. Pridavanje važnosti igra vrlo značajnu ulogu u svačijem životu, no kod nekih ljudi postaje opsesijom njima je čitav život ispunjen pridavanjem važnosti, odnosno brigom, sumnjom i nedoumicom, i u njima ne ostaje mjesta ni za što drugo.
Negativni osjećaji su užasna pojava. Oni zauzimaju ogromno mjesto u našem životu. Za mnoge se ljude može reći da im cijeli život određuju i kontroliraju, a na kraju i upropašćuju, negativni osjećaji.
Pritom, negativni osjećaji ne igraju nikakvu korisnu ulogu u našem životu. Ne pomažu nam u orijentaciji, ne pružaju nam nikakvo znanje, ne usmjeravaju nas ni na kakav razuman način. Oni nam, naprotiv, kvare sva zadovoljstva, pretvaraju nam život u teret i vrlo efikasno sprečavaju naš mogući razvitak, budući da u našem životu nema ničeg što bi bilo više mehaničko od negativnih osjećaja.
Ne pamtite sebe, to jest onda kada se pokušavate promatrati niste svjesni sebe.
Promatranje otežava neprekidni tijek misli, slika, odjeka razgovora i fragmenata sjećanja koji protječu kroz vaš um i koji vašu pažnju vrlo često skreću s promatranja.
U istom trenutku kad započnete samopromatranje nešto u vama počinje maštati.
Samopromatranje je, ukoliko se zaista trudite, stalna borba protiv maštanja.
Dvije strane čovjekova mogućeg razvitka su znanje i biće.
Ako znanje nadraste biće ili biće nadraste znanje, rezultat je uvijek jednostran razvitak, a jednostran razvitak ne može otići predaleko. On mora zapasti u neku ozbiljnu unutarnju proturječnost i na njoj će se i zaustaviti.
U životu se obično susrećemo samo s jednom vrstom, onom kad je znanje nadraslo biće. Rezultat poprima oblike dogmatiziranja određenih zamisli i dosljedne nemogućnosti daljnjeg razvitka znanja, do koje dolazi zbog gubitka razumijevanja.
Mehanički dio radi skoro automatski, on ne zahtijeva nikakvu pažnju. Zbog toga se nije u stanju prilagoditi promjeni okolnosti, nije u stanju 'misliti' i nastavlja raditi onako kako je započeo čak i ako su se okolnosti potpuno promijenile.
U intelektualnom centru mehanički dio obavlja sav posao oko registriranja dojmova, sjećanja i asocijacija. To je sve što bi normalno trebao raditi ako drugi dijelovi obavljaju svoj posao. On nikad ne odgovara na pitanja upućena cijelom centru, nikad ne bi trebao pokušavati riješiti probleme cijelog centra i nikad ne bi trebao ni o čemu odlučivati.
Rad emocionalnog dijela zahtijeva punu pažnju, ali u ovom dijelu centra pažnja ne zahtijeva nikakav napor. Nju privlači i održava sam predmet, vrlo često pomoću poistovjećivanja, koje se obično naziva 'zanimanjem', odnosno 'entuzijazmom', 'strašću' ili 'predanošću'.
Intelektualni dio emocionalnog centra je također i glavno sjedište magnetskog centra. Magnetski centar, ako postoji samo u intelektualnom centru, ili samo u emocionalnom dijelu emocionalnog centra, ne može biti dovoljno jak da bi bio efikasan i uvijek je podložan pogreškama i neuspjehu. Intelektualni dio emocionalnog centra, međutim, onda kada je potpuno razvijen i radi punom snagom, jest put k višim centrima.
U motoričkom centru, mehanički dio je automatski. Njemu pripadaju svi automatski pokreti koji se obično nazivaju 'instinktivnim' kao i oponašanje i sposobnost oponašanja koja u životu igra tako veliku ulogu.
Cjelokupan vaš rad na sebi vezan je za pamćenje sebe i bez njega se ne može uspješno odvijati. A pamćenje sebe je djelomično buđenje, to jest početak buđenja. Prirodno je – a to mora biti vrlo jasno – nikakav se rad ne može odvijati u snu.
Razgovori s vragom
P. D. Ouspensky
Izdavač: Zagrebačka naklada 2003.
Glavna pogreška čovjeka je u vjerovanju u materijalni svijet kao jedinu stvarnost. To uvjerenje izbor je većine ljudskih muka, jer se ljudi besmisleno bore oko nestvarnih problema, zanemarujući pravi problem, to jest oslobađanje od naše vezanosti za materiju.
IZUMITELJ
U bijedno, kišno jutro, Hugh se vratio sa svoga pijanog puta, odlučivši da ne ode na posao. Svijet mu se činio posve ogoljenim, i Hugh je vrlo jasno vidio sve njegove izložene živce i tetive života. Tog se jutra nije mogao zavaravati. Sirova, nepolirana i neprerušena istina o životu vrištala je na njega sa svih strana. Predaj se ili ću te zgromiti! Urlao je život. Možda je već prekasno, možda si već propustio trenutak da popustiš i možda si sad već mrtav.
DOBROĆUDNI VRAG
Od svih problema povezanih s putovanjima, manjak sna je najteži. Sve ostalo se da podnijeti, ali kad se ne može spavati, čovjeka prevlada osjećaj raspadanja, i uobičajeni se karakter pretvori u umorno, kapriciozno, razdražljivo i bezvoljno stvorenje. Toga sam se bojao više od ičega.
Ja to nazivam 'utapanje u stvarnome'. Sve postaje plošno, obično, prozaično, glas tajnovitog i čudesnog, koji se u Indiji tako dobro čuje, utihne i čini se samo budalastom izmišljotinom. Primjećujete samo neudobnosti – komičnu i neprijatnu stranu svega i svakoga. Zrcalo gubi sjaj, a svijet se čini potpuno sivim i plošnim.
Neophodno je izbrisati sukob između života ideja i svakodnevnog života. Da bi to postigao, neophodno je da upoznaš samoga sebe. Svakog časa, znaj što radiš i zašto. Tek ćeš tada postati gospodarem stvari umjesto njihovom robom. Obično svoje želje ispunjavaš prije nego što si razmislio o tome jesu li one neophodne tvojim višim ciljevima ili nisu. Pokušaj živjeti tako da paziš na svoje čine, i ne poduzimaš ništa što ne služi višem cilju. Ili, da se izrazim drugačije, nauči sve činiti na takav način da sve što radiš služi višem cilju. To je moguće učiniti. Ako je nešto osobito teško, promatraj to kao vježbu. Zapamti, sve teško što radiš, radiš da bi sebe podredio duhu. Tad će sve postati lakše i sve će imati smisla. Ali što god da radiš, najvažnije je da se zapitaš, prije svake misli, svake riječi, svakog čina: Zašto ja to radim? Je li to neophodno? A onda, neprimjetno, neki tvoji čini i djela prestat će biti nepotrebni i počet će služiti višim ciljevima. Unutarnji konflikt u tvome životu počet će nestajati, a zamijenit će ga sklad. Onda se nauči odmarati, ovo je možda i najvažnije. Nauči ne razmišljati, nauči kontrolirati svoje misli. Često se pitaj je li neophodno razmišljati o onome o čemu razmišljaš, ili bi bilo bolje razmišljati o nečem drugom, ili još bolje ne razmišljati? To je najteže od svega, ali je od suštinske važnosti. Nauči razmišljati i ne razmišljati po želji. Nauči zaustaviti svoje misli. Budi sposoban u sebi stvarati unutarnju tišinu. Doći će trenutak kad ćeš začuti glas tišine. To je prva i najvažnija yoga. Kad se to dogodi, kad počneš čuti glas tišine i mira, onda se i te nove snage i sposobnosti o kojima govoriš mogu početi pojavljivati. Isprva će biti neodređene i neprecizne, ali kasnije će početi slušati tvoju volju kao i vid, sluh i dodir. Ali sve bi trebalo prihvaćati mirno, bez žurbe, bez prisilne pozornosti na unutarnji napredak – pozornost može spriječiti rast novih sposobnosti. Onda je neophodno naučiti svaki objekt vidjeti kao cjelinu. Shvaćaš li što to znači? Obično vidiš samo dijelove stvari, ili samo početak bez nastavka i kraj, ili sredinu, ili kraj. Uvijek si zadaj da sve vidiš kao cjelinu. Da bi dosegao tu točku gledišta, počni o svemu razmišljati naopačke, ne prihvaćaj početak bez kraja. A onda ćeš početi u stvarima vidjeti mnogo više nego što sad vidiš. Što je vidovitost? Mi sad sjedimo na verandi i vidimo dio vrta. Ako želiš vidjeti cijeli vrt, moraš se popeti na kat. Ako se uspneš još više, vidjet ćeš cijeli grad. Vidovnjak je osoba koja vidi više od ostalih. Da bi vidio više moraš se popeti više. To je cijela tajna.
Prvo zagospodari onime što imaš, a kasnije stremi većim stvarima. Analiziraj svoj dan. Posvećuješ li puno vremena potrazi za višim stvarima? Pokušaj se svakog sata zapitati što si učinio kroz taj sat. Yogini se to pitaju svake minute.
Na kušnji je plemenitost.
Besplatno
Uvod u političku ekonomiju digitalnog doba
Željko Ivanković
Izdavač: Jesenski i Turk 2018.
Digitalno doba predstavlja kraj ideologije tržišta.
Baze podataka o e-mail adresama nude se legalno i na crnom tržištu, kao i lozinke, passwordi, bankovni računi i obuke u hakerskim vještinama.
Tajna internetska platforma zove se Silk Road, i na njoj je prodavana zabranjena roba, a osnivač joj je Ross Ulbricht uhićen 2013. godine.
Ross Ulbricht se u obrani SIlk Roada pozivao na 'libertarijansku ideju da se ljudima da mogućnost da sami odlučuju o svojim izborima'.
eBay je započeo kad je osnivač Pierre Omidyar ponudio na Internet-aukciji pokvareni laserski pokazivač da vidi što za njega može dobiti.
Platforme su novi oblik tvrtke koji karakterizira digitalnu ekonomiju, utječe na promjene na tržištima, kako na tržište roba i usluga, tako i na tržište rada. Opisuju se glavne karakteristike platformi i uspoređuju s tvrtkama iz industrijskog doba. U unutrašnjoj organizaciji ističe se efekt mreže, a u pogledu nastupa platformi na tržištu koje ih okružuje zapaža se orijentacija prema resursima 'običnih ljudi' i segmentu niskih cijena. Sve to pogoduje strukturi u kojoj pobjednik uzima sve, a nastaju divovski entiteti.
Glavna prednost digitalnog doba su manji transakcijski troškovi.
Tendencija je platformi da preuzmu pogodnosti koje im daje status tvrtke, kao što je kontrola informacija i novčanog toka, a da se dobavljačima i korisnicima prepusti rizik tržišnog odnosa.
Tržišna kapitalizacija Facebooka početkom 2016. godine u visini od 330 milijardi dolara, desetak je puta veća od njegovog prihoda, koji je na godišnjoj razini bio oko 30 milijardi. Valja ipak uočiti da se čak petina prihoda Facebooka 2015./2016. godine pretvarala u profit (više od 6 mlrd. Dolara).
Amazon prodaje otprilike četvrtinu sve internetske maloprodaje u SAD-u, koja je tek nešto veća od deset posto ukupne američke maloprodaje. Sva internetska prodaja u SAD-u je bila na razini prodaje samo jedne kompanije, doduše najveće – Walmart.
Tvrtke digitalnog doba osnovnu sirovinu, informacije, prikupljaju iz okruženja besplatno, a u prodaji se koriste informacijskom asimetrijom za prikupljanje monopolne rente. Mogućnost diskriminacije korisnika je visoka.
Internet je započeo kao akademska i administrativna (vojna) mreža za razmjenu podataka.
Tim Berners-Lee, kreator World Wide Weba, nikoga nije morao pitati za dopuštenje da na mrežu, čiji su mu tehnički zahtjevi bili otvoreni, doda svoj 'modul'.
Materijalnost sirovine i proizvoda omogućuje zaštitu vlasništva. Nasuprot tome, najvažnija je karakteristika informacija da imaju karakter javnog dobra.
Ako bi informativne kuće i uspjele spriječiti širenje informacije bez naplate, pitanje je koliko bi za njih bilo interesa. Koliko je interesantno posjedovati informaciju kojoj je širenje ograničeno. Informacije koje se ne šire umiru kao da nikad nisu ni postojale. Tu se radi o pitanju vrijede li informacije same po sebi, objektivno, ili tek u kontekstu s drugim informacijama.
Modularnost i granularnost dodatni su elementi efikasno organizirane kooperacije na internetu. Modularnost znači da se poslovi uklapaju jedan u drugi, a granularnost – da je veličina posla primjerena više mnoštvu nego ekspertu.
Glavne su karakteristike digitalne ekonomske aktivnosti besplatne informacije kao sirovina koja tvori okoliš u kojem se ta proizvodnja i razmjena odvija. Tvrtke Platforme važnu komparativnu prednost stječu zahvatom u tu sirovinu. Pri tome im efekt mreže ide na ruku – što dublje zahvaćaju to im se više mogućnost otvara.
Platforme posluju u cijelom svijetu, a poseban su zamah dobile razvojem mobilnih komunikacija. Internet im je omogućio da ekonomski aktiviraju resurse 'običnih ljudi'. Za njihovo poslovanje karakterističan je efekt mreže. Platforme su hibridni oblik između hijerarhijske organizacije i tržišta, ili su nešto treće, različito i od tržišta i od tvrtke. Njihov je 'kapital' u obradi informacija, utoliko su fenomen ponajprije digitalnog doba. Sirovinu za svoje poslovanje prikupljaju besplatno, odnosno u nekim slučajevima u necjenovnoj razmjeni, bez jasnih pravila kompetencije u praktički u svakom slučaju na tržištu.
Održavanje inovacija korisnicima nudi više nego što im je potrebno (vrlo dobar primjer su razni kompjuterski programi čijim se mogućnostima većina korisnika koristi u niskom postotku, recimo Microsoft Word).
Pametni su telefoni uzdrmali proizvođače stolnih kompjutera. Pritom su zadovoljavali 'potrebe' za koje korisnici stolnih računala prije nisu ni znali da postoje. Legendarna je izjava Henryja Forda proizvođača automobila, da bi, da je slušao korisnike što oni žele, proizvodio brze kočije, a ne automobil.
Razlozi propasti nekoliko stotina startup kompanija osim uobičajenih menadžment problema i prestanka interesa investitora za tu ideju, među najvažnijim razlozima propasti bili su izazovi tržišta koje ne poznaje proizvod koji startup nudi i ne osvrće se za njim, te cjenovna politika. Standarnda tržišna logika kad je u pitanju cjenovna politika tu se ne može primijeniti. Nema usporedbe s drugim proizvodima ni kvalitetom, ni cijenom. Ako se uspije, to je vrlo profitabilno, ali i rizik je velik.
Bitka patentnih zavoda karakteristična je za suvremenu ekonomiju. Kinezi u visokom postotku odbijaju inozemne zahtjeve za patentnu zaštitu uz obrazloženje da ne predstavlja novost, čime štite svoje proizvođače, iako to tako ne predstavljaju. Američki je pristup drukčiji – ondje se patentira sve, bilo novost ili ne bilo, bilo korisno ili ne bilo. Patent tako postaje sredstvo sudske rasprave u tržišnom nadmetanju.
Kreditne su kartice oblik kojim je novac tehnološki zakoračio u digitalni svijet.
Kao reakcija na pad produktivnosti u okviru fordističke organizacije proizvodnje, menadžment tvrtki se počinje više orijentirati prema dioničarima nego prema zaposlenicima, a prioritet poduzeća postaje rast kapitala (profit) a ne rast proizvodnje. Obitelji više nisu samo potrošači, nego i sudionici financijskih tržišta kroz mirovinske fondove, životna osiguranja, štednju, investicije. Motiv tog sudjelovanja na financijskim tržištima je ulaganje u budućnost, dakle sigurnost, no financijska su tržišta u razdoblju financijalizacije izrazito kolebljiva, obilježena visokim rastom i i naglim padovima cijena financijskih proizvoda. I pojedinci, i obitelji, i poduzeća umjesto sigurnosti izloženi su većim rizicima. To je jedan od uzroka rasta nejednakosti.
Prosumeri u području novca su oni koji mrežu virtualnih valuta grade i koriste, to jest grade je korištenjem.
Kad je Google kupio YouTube sa 65 zaposlenih za 1,65 mlrd. dolara, to je bilo 25 milijuna dolara po zaposlenom. Kad je Facebook kupio Instagram s 13 zaposlenih za milijardu, plato je 77 milijuna po zaposlenom, a WhatsApp s 55 zaposlenih plaćen je 19 milijardi dolara, što je 345 milijuna po zaposlenom. U većini slučajeva upravo ti zaposleni su imali udjele u svojim tvrtkama i svoj rad naplatili nevjerojatno visoko. Njihov rad nije kupljen prvenstveno kao radno vrijeme, čak ni kao njihov proizvod, nego uz pretpostavku da će njihov prethodni i, često, budući rad donositi prihode.
Ništa ne može objasniti deprimirajuću seriju zapažanja o snižavanju kvalitete života, koja se može povezati s izloženosti neizvjesnosti i riziku, te naraslim radnim intenzitetom s raspadom (produženjem) radnog vremena, zbog čega je čak i u najrazvijenijoj zemlji svijeta, u najbolje stojećem dijelu njezina stanovništva, među obrazovanim bijelcima nehispanskog porijekla, uočen rast smrtnosti od depresije, odnosno skraćenje životnog vijeka.
Pravim inovacijama treba vremena. Gordon
Nejednakost je jedna od prepreka daljnjem rastu kod inovacija. Gordon
Budući da mnogi ne razumiju javno dobro od javnih službi, nužno je neprestano ponavljati koje su karakteristike javnog dobra: informacije se ne troše korištenjem, a vlasnička im je zaštita kontraproduktivna, nerijetko skuplja od pretpostavljene koristi, nerijetko i moralno upitna.
Kada nema semafora, vozači i pješaci paze na sebe i druge. Kad se postavi semafor, ta njihova odgovornost je manja, ako ne i sasvim uklonjena. U nekim eksperimentima ustanovljeno je da je i odvijanje prometa lakše i broj nezgoda manji kad se makne semafor, a odgovornost se vrati sudionicima prometa. Više se paze i više paze na druge.
Michael P. Lynch – The Internet of Us: Knowing More and Understanding Less in the Age of Big Dana
Lynch je još jedan od onih koji konstruiraju situaciju u kojoj nam je pametni telefon dio mozga, koji je dakle na taj način povezan s mrežom svih mreža, svjetskom pameću. Postavlja pitanje o tome na što bi se u tom primjeru naše znanje svelo da nestane struje.
Novi model univerzuma
P. D. Uspenskij
Izdavač: Fabula nova 2005.
Čovječanstvo se promatra kao dva koncentrična kruga. Dio čovječanstva koji poznajemo i kojemu pripadamo predstavlja vanjski krug. Sva povijest čovječanstva koje poznajemo povijest je vanjskog kruga. Ali unutar toga kruga postoji još jedan krug o kojemu ljudi vanjskog kruga ne znaju ništa i o čijem postojanju tek nejasno nagađaju, prema najznačajnijim manifestacijama života vanjskoga kruga, osobito njegovom evolucijom, upravlja upravo unutarnji krug. Unutarnji ili ezoterijski krug predstavlja život unutar života, misterij, tajnu u životu čovječanstva.
Ljudi našeg doba poznaju četiri puta koji vode k Nepoznatom, četiri oblika poimanja svijeta – religiju, filozofiju, znanost i umjetnost. Ti su se putovi davno razišli. A sama činjenica da su se razišli ukazuje na njihovu udaljenost od ishodišta, odnosno, ezoterizma. U drevnome Egiptu, Grčkoj i Indiji bilo je razdoblja kada su četiri puta činila jedinstvo.
Prema ezoterijskoj ideju, u razdobljima barbarstva ne iščezavaju sve vrednote koje je čovječanstvo steklo u razdobljima kulture. Tijekom razdoblja barbarstva, srž vrednota stečenih u razdoblju kulture čuva se u ezoterijskim središtima te poslije služi kao temelj za novu kulturu.
Svaka kultura ima svoj uspon i pad. Razlog tome je što se u svakoj kulturi, barem u mjeri u kojoj to možemo promatrati, istodobno razvijaju i evoluiraju posve oprečna načela: barbarstva i civilizacije.
Kultura barbarstva raste simultano s kulturom civilizacije. Te dvije kulture ne mogu se paralelno razvijati unedogled. Neizbježan je trenutak kada će kultura barbarstva zaustaviti razvoj civilizacije i postupno ili veoma brzo posve uništiti civilizaciju.
Moramo pretpostaviti da su se sve, i najsitnije pojedinosti, oblikovale neovisno jedna o drugoj ili da je postojao svojevrstan 'plan'. Znanost ne može prihvatiti postojanje 'plana'. 'Plan' nije znanstvena ideja. Preostaje, dakle, samo 'slučaj'. Po toj logici, svaka žilica na leđima kukca, svaka zelena noga, crveni vrat, zelena glava s ticalima, svaka i najsitnija pojedinost, svako najsitnije obilježje, razvijalo se neovisno o svim drugim obilježjima. Kako bi se oblikovao kukac jednak listu biljke na kojoj živi, bilo je potrebno ne jedna, nego tisuće, možda čak i na desetke tisuća ponovljenih slučajnosti.
Životinje su naši rođaci. Razlika između nas i životinja je u tome što se mi, uspješno ili neuspješno, prilagođavamo promjenjivim okolnostima ili barem imamo sposobnost prilagodbe. Životinje su se, međutim, zaustavile na jednome obilježju, jednome svojstvu koje izražavaju i ne idu dalje. Promjena okolnosti znači njihovo izumiranje. One su nesposobne za prilagodbu. U njima su utjelovljena svojstva koja se ne mogu mijenjati. Životinje su utjelovljenja onih ljudskih svojstava koja u čovjeku postaju beskorisna i nemoguća.
To je razlog zašto se životinje često doimlju poput karikatura ljudi.
Čitav životinjski svijet predstavlja kontinuiranu karikaturu ljudskoga života. U ljudima postoji mnogo toga što se mora odbaciti prije nego postanu pravim ljudima. A ljudi se toga boje, zato što ne znaju što će im preostati. Možda će nešto ostati, ali veoma malo. I hoće li itko imati hrabrosti za poduzimanje takva eksperimenta? Možda će se neki usuditi. Ali gdje su takvi ljudi?
Svojstva koja će prije ili kasnije završiti u zoološkom vrtu još upravljaju našim životima, a ljudi ih se ne žele odreći čak niti u mislima, jer osjećaju da im neće ništa preostati ako ih izgube. Najgore od svega jest da u većini slučajeva imaju pravo.
Pad čovjekov bi je posljedica njegova pokušaja oslobađanja od viših sila koje su upravljale njegovom evolucijom te započinjanja njegova samostalnog života, oslanjajući se isključivo na vlastitu prosudbu. Svaka nova kultura razvija neka nova svojstva, dolazi do novih rezultata i potom ih sve gubi. No, sve što je istinski vrijedno čuvaju oni koji ne griješe, a to služi kao građa za započinjanje sljedeće kulture.
Svaki čovjek u vlastitu životu gradi Babilonsku kulu. Njegova nastojanja, njegovi životni ciljevi i postignuća, to je njegova Babilonska kula.
No, neizbježan je trenutak kada toranj pada. Mali šok, nesretan slučaj, bolest, sitna pogreška u proračunu i toranj se ruši. Čovjek to vidi, ali prekasno da bi išta mogao učiniti ili popraviti.
Također se može dogoditi, da gradeći toranj, različita Jastva čovjekove osobnosti izgube povjerenje jedna u drugu, uvide sva protuslovlja svojih ciljeva i želja, shvate da nemaju zajedničkih ciljeva i da se ne razumiju, bolje reći, prestanu misliti da se razumiju. Tada toranj mora pasti, prividan cilj mora iščeznuti, a čovjek mora osjećati da je jalovo sve što je učinio, da nije odvelo nikamo i da ne može odvesti nikamo te da pred njim stoji samo jedna stvarna činjenica – smrt.
Stare kuće bile su živa bića, puna misli, osjećaja, raspoloženja i sjećanja. Ljudi koji su u njima živjeli bili su njihove misli, osjećanja, raspoloženja. Ljudi su odnosu prema 'kućama' igrali otprilike istu ulogu koju različita 'Ja naše ličnosti igraju u odnosu na nas. Dolaze i odlaze, nekada u nama dugo žive, nekada se pojavljuju samo na nekoliko trenutaka.
Sve je živo, rekao sam sebi usred tih promatranja, ništa nije mrtvo osim nas. Oživimo li za trenutak osjetit ćemo da je sve živo, da sve stvari žive, razmišljaju, osjećaju i mogu nam govoriti.
Ta sličnost u obraćanju 'đavlu' koji je iskušavao Isusa i ribarima koje je uzeo kao svoje učenike i obećao im da će od njih učiniti 'ribare ljudi', ima jasno određeno značenje. Ali, prevoditelj u tim riječima nije našao nikakav smisao. Zašto bi Krist želio da ga đavao slijedi? Tako je nastala poznata rečenica: Odstupi, sotono. U tome slučaju sotona je predstavljao vidljiv, pojavni svijet, koji ne smije 'odstupiti' nego mora služiti unutarnjem svijetu, slijediti ga, poći za njim.
Kao sljedeći primjer iskrivljavanja teksta Evanđelja istaknuo bih poznate riječi o svagdašnjem kruhu – 'kruh naš svagdanji daj nam danas'.
Mogućnost prevođenja riječi 'kruh' kao neophodno ili svagdanje može se objasniti igrom riječi.
Ali on protuslovi prvom latinskom prijevodu u kojemu pronalazimo riječ super-substantialis (nad-postojeće) za čiju je uporabu vjerojatno postojao određeni razlog.
Ideja o čuvanju tajni je u ezoterizmu povezana s idejom o očuvanju energije. Šutnja i tajnost stvaraju zatvoreni krug, odnosno, 'akumulator'. Ta ideja se provlači u svim okultnim sustavima. Sposobnost šutnje ili sposobnost da se kaže samo ono što je potrebno i kada je potrebno, prvi je stupanj samokontrole.
U čovjeku se bori toliko mnogo oprečnih načela da ih je gotovo nemoguće uskladiti. Time se objašnjava zašto nije moguć 'određeni' tip čovjeka. Čovjekova duša je presložena za sve one glasove koji se u njoj javljaju i ne mogu se ujediniti u jedan harmoničan zbor. U čovjeku žive sva kraljevstva prirode. Čovjek je mali univerzum. U njemu se odvija neprestana smrt i neprestano rođenje, jedno biće neprekidno guta drugo, jače proždire slabije, u njemu se odvijaju evolucija i degeneracija, rast i izumiranje. U njemu se nalazi sve, od minerala do Boga. A želja za Bogom u čovjeku, odnosno upravljajuće snage njegova duha, svijesti o jedinstvu s beskrajnom sviješću univerzuma, ne mogu biti u skladu s tromošću kamena, s sklonošću čestica kristalizaciji, s uspavanim tokom sokova u biljci, s polaganim okretanjem biljke prema suncu, životinjskim porivom za krvlju, trodimenzionalnom sviješću čovjeka, koja se temelji na njegovu odvajanju od svijeta, na njegovu suprotstavljanju svoga Ja svijetu i njegovu priznavanju postojanja svih vidljivih oblika i dioba.
Što se čovjek više razvija unutra, to će snažnije osjećati različite strane svoje duše istodobno, a što jače osjeća samoga sebe, to će u njemu jačati želja da osjeti sve više i više, dok konačno neće poželjeti toliko mnogo stvari da nikada neće uspjeti odjedanput dobiti sve što želi, njegova ga mašta odvlači istodobno u više različitih smjerova. Za njega više nije dovoljan samo jedan život, nego deset ili dvadeset života istodobno. Mora se nalaziti istodobno na više različitih mjesta, s različitim ljudima, u različitim situacijama, želi pomiriti nepomirljivo i spojiti nespojivo. Njego duh ne želi priznati ograničenja tijela i tvari, ograničenja vremena i prostora. Njegova mašta putuje beskrajno daleko izvan svih mogućnosti ostvarenja, dok njegovi osjećaji putuju beskrajno izvan formulacija i postignuća njegova intelekta.
Čovjek nadmašuje samoga sebe, ali istodobno biva zadovoljan samo maštom, bez pokušaja njezina ostvarivanja. A u svojim rijetkim pokušajima ostvarivanja on ne vidi da postiže stvari koje su posve suprotne onome čemu misli da se približava.
Složen sustav ljudske duše često se čini dvojnim, što se može potvrditi uvjerljivim dokazima. U svakome čovjeku žive dva bića – jedno obuhvaća minerale, biljke, životinje i ljudski svijet 'vremena i prostora', dok drugo pripada nekome drugom svijetu. Jedno je biće 'prošlosti', a drugo biće 'budućnosti'. No, ne znamo koje je od njih biće prošlosti, a koje budućnosti. Zato se u duši čovjeka prošlosti i budućnost vječno bore i sukobljavaju. Možemo bez pretjerivanja reći da je čovjekova duša bojno polje na kojemu ratuju prošlost i budućnost.
Svjetlost izvjesnih ideja presnažna je za čovjekove oči, osobito kada je ugleda prvi puta. Mojsije nije mogao gledati gorući grm. Na brdu Sinaj nije mogao gledati lice Boga. Sve te alegorije izražavaju istu misao – misao o zastrašujućoj snazi i opasnosti novih ideja, koje se neočekivano pojavljuju.
Vrijeme ne postoji! Ne postoji stalno i vječno i pojavljivanje i nestajanje pojava, niti tok neprestanoga pojavljivanja i nestajanja događaja ne teče vječno. Sve postoji uvijek! Postoji samo jedna vječna sadašnjost, Vječno Sada, koje slabašan i ograničen um čovjeka ne može shvatiti.
Pogrešno bi bilo tvrditi da ako sve već postoji, ako daleka budućnost postoji sada, ako su naši postupci, misli i osjećaji postojali desetinama, stotinama ili tisućama godina i ako će nastaviti vječno postojati, to znači da ne postoje život, kretanje, rast i evolucija.
Sve jest, ništa se ne mijenja, sve postoji unaprijed i vječno. Sve je mrtvo i nepokretno u zamrznutim oblicima među kojima udara naša svijest, koja je za sebe stvorila iluziju kretanja svega oko nje, kretanja koje u stvarnosti ne postoji.
Naš um slijedi razvoj mogućnosti uvijek samo u jednome smjeru. No, zapravo, svaki trenutak sadrži veoma velik broj mogućnosti. A sve one su ostvarene samo što mi to ne vidimo i ne znamo. Mi vidimo samo jedno od ostvarenja, a upravo u tome leži siromaštvo i ograničenost ljudskoga uma. No, pokušamo li zamisliti ostvarenje svih mogućnosti sadašnjega, potom sljedećega trenutak i tako dalje, osjetit ćemo da svijet beskonačno raste, neprekidno se umnaža i postaje neizmjerno bogat i potpuno različit od plosnatoga i ograničenoga svijeta, kakvoga smo ga do sada zamišljali. Zamislivši tu beskrajnu raznolikost u trenutku ćemo osjetiti 'okus' beskonačnosti i razumjeti kako je neprimjereno i nemoguće pristupiti problemu vremena uz pomoć zemaljskih mjerila. Shvatit ćemo koliko je beskonačnoga bogatstva vremena, koje ide u svim smjerovima potrebno za ostvarenje svih mogućnosti koje izviru svakoga trenutka. Shvatit ćemo da se sama ideja o pojavljivanju i nestajanju mogućnosti stvara u ljudskome umu, jer bi u suprotnome sagorjela i nestala od samo jednoga doticaja s beskonačnim ostvarenjem. Istodobno ćemo osjetiti nestvarnosti svih naših pesimističnih zaključaka usporedivši ih s prostranstvom obzora, koji se pred nama otkrivaju. Osjetit ćemo da je svijet bezgranično velik, da će nam se misao o postojanju granica u njemu, misao o tome da u njemu postoji bilo što što u njemu nije sadržano, činiti pukom besmislicom.
Prošli ste svoj put od crva do čovjeka i u vama je još uvijek mnogo od crva. Nekada ste bili majmuni, a ipak je čovjek više majmun nego svi majmuni. Zaratustra
Nietzsche je shvaćao tragediju čovjeka, koja se izražava u činjenici da u njegovoj duši žive istodobno crv, majmun i čovjek.
U kakvome je odnosu, dakle, takvo razumijevanje ideje o nadčovjeku s problemom vremena i idejom o beskonačnosti? I gdje treba tražiti 'vrijeme' i 'beskonačnost'?
Drevna učenja odgovaraju isto: U duši čovjeka. Sve postoji u čovjeku i ništa nije izvan njega.
Nadčovjek je jedna od mogućnosti koje leže u dubinama čovjekove duše. O samome čovjeku ovisi hoće li tu ideju približiti ili će je odbaciti. Blizina ili udaljenost nadčovjeka od čovjeka ne leži u vremenu nego u čovjekovu stajalištu prema ideji, ali ne samo o duhovnome stajalištu nego o aktivnome i praktičnome odnosu prema njoj. Čovjeka od nadčovjeka ne razdvaja samo vrijeme, nego činjenica da on nije spreman primiti nadčovjeka. Vrijeme leži u samome čovjeku. Vrijeme je samo unutarnja prepreka izravnome osjećaju stvari. Izgradnja budućnosti, služenje budućnosti samo su simboli čovjekova stajališta prema samome sebi i svojoj sadašnjosti. Jasno je da bi prihvaćanjem toga stajališta i priznavanjem da se sva budućnost nalazi u čovjeku bilo lakomisleno pitati: šta ja imam s nadčovjekom? Jasno je da čovjek ima mnogo veze s nadčovjekom jer nadčovjek je sam čovjek.
Ne možemo zanijekati mogućnost stvarnoga, živućega nadčovjeka u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Istodobno, u našemu unutarnjem svijetu moramo prepoznati sjeme nečega što je više od onoga na temelju čega obično živimo i moramo priznati mogućnost klijanja toga sjemena i njegova ispostavljanja u oblicima, koje u ovome trenutku ne možemo shvatiti.
Nadčovjek u prošlosti ili budućnosti ne protuslovi mogućnosti više svijesti u čovjeku koji živi sada. Naprotiv, jedan otkriva drugoga.
Ljudi koji su svjesni nadčovjeka u sebi, koji su svjesni otkrivanja novih snaga u sebi, na temelju te činjenice povezuju se s idejom o nadčovjeku u prošlosti ili budućnosti. A ljudi koji traže stvarnoga, živućeg nadčovjeka u sadašnjosti otkrivaju u svojim dušama više načelo.
Čovjek otkriva nadčovjeka u sebi kada ga počne tražiti izvan sebe, a pronaći će ga izvan sebe kada ga počne tražiti u sebi.
Nakon što shvati i zamisli sliku nadčovjeka kakav on može biti, čovjek mora rekonstruirati svoj život da ne bi protuslovio toj slici… ako može. To će dovesti do otkrića ideje o nadčovjeku u njegovoj duši.
Ništa nije izvan nas. Ali to zaboravljamo na svakome koraku. Zaratustra
Čovjek umire, a trenuci njegove agonije vezani su uz osjećaje ljubavi koji rezultiraju novim rođenjem. Što prethodi, a što slijedi? Zapravo, sve se odvija istodobno. Potom duša tone u san, da bi se probudila u istome svijetu u kojemu je do tada postojala, u istoj kući, s istim roditeljima.
Ljudi su 'sjemenje', u najstvarnijem smislu. Njihovi životi nisu ništa drugo do li život 'sjemenja', odnosno, život koji sam po sebi nema smisla i koji sadrži samo jedan značajan trenutak – rođenje, tj. smrt sjemena.
Ako smo mi, ljudi, tek sjemenje, tada na ovoj razini postojanja naši životi nemaju, niti će ikada imati smisao. Smisao valja tražiti u rođenju i drugome, budućem životu.
No, život na toj razini, tj. na novoj, nepoznatoj razini postojanja, nije ni slučajan ni mehanički. To novo rođenje ne može biti posljedica isključivo vanjskih uzroka i uvjeta, kakvim se doima rođenje na našoj razini. Novo je rođenje stvar volje, želje i napora smoga 'sjemena'.
Postoje dvije ideje rođenja: rođenje na istoj razini, kao nastavak života te rođenje na drugoj razini, kao obnova, preobrazba i bijeg iz prve razine.
Što su muškarac i žena snažniji, to je snažnija sila koja ih privlači suprotnome spolu. Što su muškarac i žena intelektualno i emocionalno bogatiji, to je dublje njihovo razumijevanje spola i spolnosti.
Čak je i s uobičajenog gledišta posve jasno i nedvojbeno kako je priroda u čovjeku stvorila mnogo više 'ljubavi' nego što je to nužno za svrhu nastavljanja života. Taj višak ljubavi mora se negdje iskoristiti. A u uobičajenim uvjetima, on se iskorištava preobrazbom u druge osjećaje i druge vrste energije koje su često protuslovne, s evolucijskog gledišta štetne, patološke, međusobno nespojive i destruktivne.
Da je moguće izračunati djelić seksualne energije koji se doista iskorištava za nastavljanje života, bolje bismo razumjeli temeljno načelo djelovanja prirode.
Višak energije koja čovjeka zasljepljuje, čini ga robom, prisiljava da služi svrhama prirode i drži u uvjerenju kako zapravo služi sebi, svojim strastima i željama ili naprotiv, uvjeri ga da služi svrhama prirode dok zapravo služi vlastitim strastima i željama.
Ono što je moguće u smislu 'evolucije' i što doista postoji, postoji također na štetu seksualne energije. Ako u određenoj vrsti nedostaje seksualne energije, počinje njezina degeneracija.
Drugi, duboko skriveni cilj prirode je evolucija u pravome značenju riječi, odnosno, čovjekov razvitak u smislu razvitka više svijesti i otkrivanja latentnih snaga i sposobnosti.
Normalan razvitak spola je nužan preduvjet za ispravan razvoj tipa, a bogatstvo i obilatost sekundarnih obilježja upućuje na poboljšani, uzlazni tip.
Degeneracija tipa, ili degeneracija 'vrste' uvijek znači slabljenje i promjenu sekundarnih obilježja, odnosno žene u pojavu muških obilježja, a u muškarcu pojavu ženskih obilježja. 'Međuspol' je najuobičajeniji primjer degeneracije.
Gotovo sva okultna učenja koja priznaju mogućnost čovjekove 'evolucije' ili transformacije, vide temelj te moguće transformacije u transmutaciji, odnosno, preobrazbi stanovitih tvari ili energija u posve različite tvari ili energije, u ovome slučaju u transformaciji seksualne energije u energiju višeg reda.
Korištenje te energije koja se u običnome životu neproduktivno troši, u čovjekovoj duši stvara snagu koja može zamijeniti seksualnu energiju. Sve ostale energije, intelekt, volja ili osjećaj, hrane se viškom seksualne energije, iz nje izrastaju i od nje žive.
Ljude nižeg spola spolnost uvijek vodi u 'iskušenje', 'grijeh', zločin, ludilo ili raskalašenost.
Za normalnoga muškarca ili ženu spolnost ne skriva nikakvu opasnost. U normalnom ljudskom biću spolnost je usklađena sa svim ostalim funkcijama, uključujući emocionalne i intelektualne, pa čak i sa željom za čudesnim, ako ona postoji u čovjekovoj duši. Čovjekove misli, emocije, žudnje, ništa od njih ne protuslovi spolnosti, niti spolnost protuslovi njima. U normalnom čovjeku spolnost je iznutra posve opravdana, a to se opravdanje temelji isključivo na usklađenosti spolnih s intelektualnim i emocionalnim funkcijama.
No, ako je čovjek rođen abnormalan ili postane abnormalan, u njemu se gotovo uvijek rađa negativan odnos spram seksa, koji, konačno, osuđuje.
Odsutnost erotske umjetnosti, ili njezini iskrivljeni oblici, upućuju, naprotiv, na veoma nisku moralnu razinu određene kulture i dominantnost nižega spola.
Normalan spol ne pokazuje takvo trošenje u seksu, budući da se energija odmah obnavlja, zbog bogatstva i pozitivnosti osjeta, misli i emocija vezanih uz seks.
Pjesnici su oduvijek bili svjesni naličja te ideje, opjevavši neodoljivu silu koja privlači sve tipove koji su iznutra povezani, tipove koje ništa ne može razdvojiti ili spriječiti da jedni za drugima žude. Kada se takvi tipovi sretnu, rezultat je idealna i vječna ljubav, kojom se pjesnici hrane već tisućama godina.
U svojoj knjizi Osobna jednadžba dr. Berman proučava tipove koji su rezultat pretjerane aktivnosti neke žlijezde, smatrajući čovjeka marionetom kojom upravljaju izlučevine žlijezda.
Kradljivica knjiga
Markus Zusak
Izdavač: Profil 2008
Ljudi promatraju boje dana samo na njegovu početku i kraju, no meni je sasvim očito da se dan pretapa kroz mnoštvo nijansi i intonacija, sa svakim novim trenutkom.
Jedan jedini sat može se sastojati od tisuću različitih boja. Voštano žutih, oblacima popljuvanih plavih. Tmurnih tmina.
Donijela sam odluku da rastresenost učinim svojim praznikom. Treba li uopće reći, praznikujem na mahove. U bojama.
Svijet se objesio pod pritiskom tolikog snijega.
Katkad dođem prerano. Požurim se, a neki se ljudi drže života dulje od očekivanog.
Baš kad sam bila na odlasku, nakratko ponovno nastade sjena, konačni trenutak pomrčine – spoznaja još jedne otišle duše.
Žudjela je za sigurnošću, osjećajem doma, no nije se mogla pomaknuti. Osim toga, podrum više nije postojao. Bio je dio osakaćena krajolika.
Liesel Meminger pogodi zatočena ukočenost pokreta, pa teturav nalet misli. Ovo se ne događa. Ovo se ne događa.
I trešnja. Zašto ih uvijek protresu?
Da, znam, znam, pretpostavljam da to ima neke veze s nagonom. Da zapriječe protok istini. Srce joj je u tom trenutku bilo sklisko i vruće, i glasno, tako glasno, tako glasno.
Zatim njezina majka.
Probudila ju je istom odsutnom trešnjom.
Ako si to ne možete predočiti, zamislite nezgrapnu tišinu. Zamislite djeliće plutajućeg očaja. I utapanje u vlaku.
Držale su se za ruke.
Tad prekinuše konačan, promočen pozdrav, pa se okrenuše i odoše osvrćući se nekoliko puta.
Što se pak mene tiče, ja sam još malo ostala.
Manula sam.
Nitko mi nije odmahnuo.
Osiromašeni pokušavaju stalno biti u pokretu, kao da bi premještanje moglo pomoći. Zanemaruju činjenicu da će nova verzija istoga starog problema uvijek čekati na kraju puta – kao rođak kojeg nevoljko ljubite.
Kako je uspijevala hodati?
Kako se uspijevala pomaknuti?
Takve stvari nikad neću znati ni shvatiti – za što su sve ljudi sposobni.
Podigla ga je i nastavila hodati, a djevojčica joj se prilijepila za bok.
Nastade kao oproštaja.
U njemu je itekako bilo vrijednosti, što nije promaklo Liesel Meminger. (Ljudsko dijete – katkad toliko mudrije od zapanjujuće tupih odraslih). Odmah je to opazila. Njegovo ponašanje. Ozračje spokoja oko njega.
Malo niže, crkva se uspravila prema nebu, a krov joj je bio mozaik raznobojnih crepova. Sve u svemu, ulica je bila duga, siva cijev – hodnik vlage, ljudi zgurenih na hladnoći i gacava zvuka bljuzgavih koraka.
On je bio drugi snjegović koji joj se otapao pred očima, ali ovo je bilo drukčije. Paradoksalno.
Što je bio hladniji, to se više topio.
Liesel bi svakoga dana sjedila s rukama među koljenima, u dugim koracima svjetla. Željela je da ni jedan od tih dana ne završi, i uvijek je s razočarenjem gledala kako tama grabi naprijed.
Izmakla je stisku Rudyjevih riječi i nije se obazirala na promatrače oko sebe. Većina ih je bila nijema. Kipovi s kucajućim srcima.
Željela je da povuče njezinu ruku i privuče je k sebi. Nije važno gdje. U usta, u vrat, u obraz. Koža joj je bila prazna, u iščekivanju.
Bolest kao put – kako razumjeti što nam govore simptomi bolesti
T. Dethlefsen i R. Dahlke
Izdavač: Naklada Ljevak 2011.
Kao što je čitav materijalni svijet samo pozornica na kojoj igra praslika zadobiva oblik i postaje prispodobom, i materijalno tijelo samo je pozornica na kojoj slike svijesti dolaze do izražaja. Ako stoga neki čovjek u svojoj svijesti dospije u neravnotežu, ona će na njegovom tijelu postati vidljiva i moći će se doživjeti kao simptom. Stoga je zabluda tvrditi da je tijelo bolesno – bolestan može biti samo čovjek – ali to bolovanje pokazuje se na tijelu kao simptom. (Kod izvedbe tragedija tragična nije pozornica, nego komad!).
Problem školske medicine nalazi se u nesposobnosti da odvoji pogled od simptoma i pogleda dublje – jer ona je previše fascinirana simptomom. Stoga ona izjednačuje simptom i bolest, to jest, ne umije razdvojiti formu od sadržaja.
Broj bolesti od pojave takozvane moderne, znanstvene medicine nije se smanjio ni za djelić jednog jedinog postotka. Oduvijek postoji jednako mnogo bolesnika – promijenili su se samo simptomi.
Bolest je stanje čovjeka koje upućuje na činjenicu da čovjek u svojoj svijesti više nije u redu, odnosno, u harmoniji. Taj gubitak unutarnje ravnoteže manifestira se u tijelu kao simptom. Simptom tako postaje signal i nositelj informacija, jer on svojim nastupanjem prekida dosadašnji tijek našeg života te nas tjera da mu poklonimo pozornost. Simptom nam signalizira da smo bolesni kao ljudsko, kao duhovno biće, to jest da smo izgubili ravnotežu svojih unutarnjih snaga.
U jedinstvu ne postoje ni promjena, ni mijena, ni razvoj, jer jedinstvo ne podliježe ni vremenu ni prostoru. Sve-jedinstvo je u vječnom miru, ono je čisti bitak, bez oblika i bez aktivnosti. Zamjetno je da su svi iskazi o jedinstvu nužno formulirani negativno, to jest da samo niječu nešto: bez vremena, bez prostora, bez promjene, bez granice.
Svaki pozitivni iskaz potječe iz našeg rascijepljenog svijeta i stoga se ne može primijeniti na jedinstvo. S gledišta naše polarne svijesti, jedinstvo nam se stoga pokazuje kao ništa.
Zapadnjaci tako najčešće reagiraju s razočarenjem kad, primjerice, doznaju da stanje 'nirvane' , kojem teži budistička filozofija, znači otprilike ništa (doslovce: gašenje). Ljudski ego uvijek želi imati nešto što se nalazi izvan njega i krajnje nerado shvaća da se samo mora ugasiti, ne bi li bio jedno sa svime. U jedinstvu sve i ništa sklapa se u jedno. Ništa je lišeno bilo kakve manifestacije i ograničenja i izmiče polaritetu.
Ta visoka međuovisnost dviju suprotnosti pokazuje nam da iza svakog polariteta stoji jedinstvo, samo što ga mi ljudi svojom sviješću ne možemo prepoznati i spoznati kao jedinstvo u njegovoj istodobnosti. Tako smo prisiljeni da svako jedinstvo stvarnosti rastavimo na dva pola i promatramo ih jedan za drugim.
Nesvjesno nije isto kao i bez svijesti. U snu se samo nalazimo u jednoj drugoj svijesti. O nepostojanju svijesti pritom uopće ne može biti govora. Nesvjesno, dakle, nije odsutnost svijesti, nego samo vrlo jednostrana klasifikacija dnevne svijesti, koja ustanovljava da očito postoji još nešto za čime ona, međutim, ne može posegnuti. Ali zašto se tako samorazumljivo identificiramo s dnevnom sviješću?
Kroz gubitak metafizičke odnosne točke život našeg doba za mnoge je postao besmislen, jer se jedini smisao koji nam je još preostao naziva napretkom. Ali napredak ne poznaje drugog cilja doli još više napretka. Tako je iz puta nastao trip.
Čitava kreacija postoji u tebi i sve što je u tebi postoji u kreaciji. Ne postoje granice između tebe i nekog predmeta koji ti je posve blizu, kao što ne postoje rastojanja između tebe i jako udaljenih predmeta. Sve stvari, najmanje i najveće, najniže i najviše, postoje u tebi kao ravnopravne. Jedan jedini atom sadrži sve elemente svijeta. Jedna jedina kretnja duha sadrži sve zakone života. U jednoj jedinoj kaplji vode pronaći će se tajna beskrajnog oceana. Jedan jedini pojavni oblik tebe samog sadrži sve pojavne oblike života uopće.
Kahil Gibran
Tako svaka identifikacija, koja počiva na odluci, ostavlja pred vratima jedan pol. Ali sve to što ne želimo biti, što ne želimo pronaći u sebi, što ne želimo živjeti i nećemo pripustiti u svoju identifikaciju, stvara našu sjenu.
'Ne' je doduše prognalo jedan pol iz našeg vidokruga, ali nije ukinulo njegovu prisutnost. Odbijeni pol odsad nastavlja živjeti u sjeni naše svjesnosti.
Pod sjenom (taj pojam je skovao C. G. Jung) podrazumijevamo sumu svih odbijenih područja stvarnosti, koja čovjek ne vidi kod sebe sama ili pak ih ne želi vidjeti pa ih zato nije svjestan. Sjena je čovjekova velika opasnost, jer je ima, a da je ne poznaje i ne zna za nju. Sjena brine da se sve namjere i nastojanja čovjeka naposljetku pretvore u vlastitu suprotnost. Sve manifestacije, koje proizlaze i z njegove sjene, čovjek će projicirati na anonimno zlo u svijetu, jer se boji da će istinski izvor sve nevolje pronaći kod sebe sama. Sve što čovjek zapravo ne želi i ne voli struji iz njegove vlastite sjene – jer ona je suma onog što on ne želi imati. A odbijanje da se pozabavimo dijelom stvarnosti i živimo ga upravo ne vodi do očekivana uspjeha. Štoviše, odbijena područja stvarnosti prisiljavaju čovjeka da se njima posebno intenzivno bavi. To se najčešće događa zaobilaznim putem projekcije, jer ako smo u sebi odbili i potisnuli određen princip, on će izazvati strah i odbojnost svaki put kad ga ponovno susretnemo u takozvanom vanjskom svijetu.
Zakon rezonancije kaže da u kontakt možemo doći samo s onim s čime smo u rezonanciji.
Zrcaljenje koristi samo onome koji se u zrcalu i prepoznaje – inače će postati iluzijom. Tko u zrcalu promatra svoje plave oči – ali ne zna da su to njegove vlastite oči, ubrat će obmanu umjesto spoznaje. Tko živi u ovom svijetu, ali nije spoznao da je sve što opaža i doživljava on sam, zaplest će se u obmanu i iluziju. Ipak, obmana djeluje nevjerojatno prava i stvarna (neki govore čak i daje dokaziva) – ali ne treba zaboraviti: i san djeluje isto tako prav i stvaran, dokle god se nalazimo u njemu. Moramo se prvo probuditi, ne bismo li san mogli prepoznati kao san. To vrijedi i za veliki san našeg postojanja. Moramo se prvo probuditi da bismo mogli prozreti iluziju.
Sjena sadrži sve ono što svijetu – našem svijetu – nedostaje da bi ozdravio. Sjena nas čini bolesnima, to jest nezdravima, jer ona nam nedostaje do zdravlja.
Sjena čini bolesnim – susret sa sjenom liječi! To je ključ razumijevanja bolesti i ozdravljenja. Simptom je uvijek dio sjene, koji je potonuo u tvarnost. U simptomu se manifestira ono što nedostaje čovjeku. U simptomu čovjek živi ono što svjesno nije htio. Simptom iscjeljuje čovjeka zaobilaznim putem tijela. Princip komplementarnosti brine da se cjelovitost na kraju ne izgubi. Ako se čovjek opire u svojoj svijesti zaživjeti po nekom principu, taj će princip potonuti u tijelo i pojaviti se kao simptom. Čovjeka će prisiliti da svejedno živi prema odbijenom principu i ostvari ga. Tako simptom iscjeljuje čovjeka – on je tjelesni nadomjestak za ono što nedostaje duši.
Naše tijelo je zrcalo naše duše – ono nam pokazuje i ono što duša ne može prepoznati bez sučeljavanja.
Čovjek kao mikrokozmos preslika je svemira, a sumu svih principa bitka sadrži latentno u svojoj svijesti. Čovjekov put kroz polaritet zahtijeva od njega da te u njemu latentno zasađene principe ostvari kroz konkretno djelovanje, ne bi li ih time postupno postao svjestan. Ali spoznaja iziskuje polaritet, koji, opet, prisiljava čovjeka da neprestance donosi odluke. Svaka odluka razlaže polaritet na jedan prihvaćen dio i jedan odbijen pol. Prihvaćeni dio pretvara se u ponašanje i tako svjesno integrira. Odbijeni pol dospijeva u sjenu i iznuđuje našu daljnju pozornost, približavajući nam se naoko ponovno izvana. Specifičan i čest oblik tog generalnog zakona je bolest. Pritom jedan dio sjene pada u tjelesnost i somatizira se kao simptom. Simptom nas preko tijela prisiljava da svejedno ostvarimo princip po kojem dragovoljno ne želimo živjeti pa time čovjeka ponovno dovodi u ravnotežu. Simptom je somatsko zgušnjavanje onoga što nam nedostaje u svijesti. Simptom čovjeka čini iskrenim, jer u njemu izvlači na vidjelo potisnute sadržaje.
Svijetlo i tama stoje jedno nasuprot drugome. Ali jedno ovisi o drugome kao što korak desne noge ovisi o koraku lijeve.
Čovjekov najviši cilj sastoji se od sposobnosti promatranja svega i spoznaje da je dobro onako kako jest.
Moramo naučiti promatrati svari i događaje ovog svijeta, a da nam se ego smjesta ne zaplete u odbojnost ili naklonost, moramo naučiti mirne ćudi promatrati raznovrsne igre iluzije.
Moramo u svemu naučiti prepoznati sami sebe, a onda vježbati ravnodušnost. Ravnodušnost znači pronalaženje sredine polariteta, odakle se može promatrati pulsiranje polova.
Najosobniji zakon svakog čovjeka jest njegova obveza da pronađe i ostvari svoje istinsko središte, svoju vlastitost, to jest da postane jedno sa svime što jest.
Bolest svojim prstom u čovjekovu malenkost i nemoć upire onda kad posebno jako vjerujemo da bismo vlastitom savršenom moći mogli promijeniti tokove svijeta. Dovoljna je zubobolja, uklještenje živca, gripa ili proljev, da se sjajan pobjednik pretvori u bijedna crva. Upravo to mrzimo kod bolesti.
Bolest čovjeka čini izlječivim. Bolest je točka zaokreta, na kojoj se nevolja može pretvoriti u spas. Da bi se to dogodilo, čovjek mora zaustaviti svoju borbu i umjesto toga naučiti čuti i vidjeti što mu bolest ima reći. Pacijent mora osluhnuti vlastitu nutrinu i upustiti se u komunikaciju sa svojim simptomima ukoliko želi doznati njihovu poruku.
Ozdravljenje je uvijek povezano s proširenjem svijesti i sazrijevanjem.
Ljudi misle da sve neprestance teče u jednom smjeru. Ne vide kako se sve vječito susreće, da jedno dolazi iz prošlosti, a drugo iz budućnosti te da je vrijeme mnoštvo krugova koji se okreću u različitim smjerovima.
Novi model svemira/Uspenski
Smisao koji se može izreći nije vječni smisao. Ime koje se može izreći nije vječno ime.
Nebitkom nazivam početak neba i zemlje.
Bitkom nazivam majku pojedinačnih bića.
Zato usmjerenost na nebitak vodi do zora čudesnog bića, a usmjerenost na bitak do zore prostornih ograničenosti.
Oboje je jedno po svome iskonu a različito samo po imenu.
U svojoj jednini zove se tajna. Tajna još dublje tajne vrat su kroz koju izlaze sva čuda.
Ne treba promatrati samo vanjske događaje, nego prije svega opažati unutarnje procese. Kojim smo se mislima, temama i fantazijama bavili kad je nastupio simptom? Kakvo nam je bilo raspoloženje? …
Tijelo jednostavno mora živjeti ono što se dotični u svojoj psihi nikad ne bi usudio ili si to nikad ne bi priznao.
Prije nego što se neki problem u tijelu manifestira kao simptom, on će se u psihi javiti kao tema, ideja, želja ili fantazija.
Ne treba predvidjeti da je smrt uvijek samo nositeljica informacija, jer čovjeka na najrazličitiji način podsjeća na jednu jednostavnu istinu, naime da sve materijalno postojanje posjeduje početak i kraj, zbog čega nije pametno da ga se grčevito držimo.
S posljednjim eskalacijskim stupnjem prirođenih poremećaja i smetnji, kraj pravca ulijeva se u vlastiti početak. Jer ono što nismo shvatili do smrti, svijest će kao problem ponijeti sa sobom u slijedeću inkarnaciju.
Ozdravljenje je moguće samo tako da čovjek osvijesti i integrira sjenoviti dio skriven u simptomu. Kad čovjek pronađe ono što mu nedostaje, simptom postaje izlišan.
INFEKCIJA
Prodiranje virusa, bakterija i otrova ne ovisi u tolikoj mjeri o postojanju uzročnika, već mnogo više o spremnosti tijela da te uzročnike pusti u sebe. Medicina to naziva lošim imunitetnim stanjem. Problem infekcije ne sastoji se, kao što to vjeruju fanatici steriliteta, u postojanju uzročnika, nego u sposobnosti da se s njima živi.
Tko ne želi otvoriti svoju svijest za konflikt koji bi ga jako uzbudio, mora umjesto toga otvoriti svoje tijelo za uzročnike.
Uzročnici u promijenjenom, bezopasnom obliku napuštaju tijelo. Ali i tijelo se time promijenilo, jer sad posjeduje informaciju uzročnika što se naziva 'specifičnim imunitetom' i njegove ukupne obrambene snage istrenirane su i time osnažene što se naziva 'nespecifičnim imunitetom'. Vojno tome odgovara pobjeda jedne strane, nakon što je na obje strane bilo gubitaka. Pobjednik svejedno osnažen izlazi iz sukoba, jer prilagodio se protivniku, poznaje ga i u budućnosti može specifično reagirati na njega.
Svaka odluka oslobađa. Ali kronificirani trajni konflikt samo izvlači energiju, što psihički dovodi do bezvoljnosti, manjka motivacije pa i rezignacije. Ali kad se probijemo do jednog pola u konfliktu, brzo ćemo osjetiti energiju koja se time oslobodila. Kao što tijelo ojačano izlazi iz infekcije, psiha ojačana izlazi iz konflikta, jer kroz sučeljavanje s problemom, ona je nešto naučila, proširila se kroz bavljenje oprečnim polovima u svojim granicama i time postala svjesnija. Iz svakog proživljenog konflikta izvlačimo kao dobit informaciju (osvještavanje) koja analogno specifičnom imunitetu osposobljava čovjeka da u budućnosti istom problemu pristupi na bezopasan način.
U užem medicinskom smislu antibiotici su neprijatelji života. Upale predstavljaju akutna, dakle brza i aktualna rješavanja problema, u sklopu kojih se prije svega toksini kroz proces gnojenja izlučuju iz tijela. Ako se takvi procesi čišćenja antibioticima dugoročno onemoguće, toksini se skladište u tijelu (obično u vezivnom tkivu), što se kod prevelikog kapaciteta može pretvoriti u kancerogeni razvoj. Nastaje efekt kante za otpatke: kanta za otpatke može se ili često prazniti (infekcija) ili se može tako dugo skupljati smeće dok njegov autonomni život ne počinje ugrožavati cijelu kuću (rak). Antibiotici su strane tvari, koje oboljeli nije stvorio vlastitim trudom pa će ga oni zato prevariti za plodove njegova bolovanja: dobitak od učenja, stvore sučeljavanjem.
Bivanje čovjekom odvija se u svijesti i zrcali u tijelu. Neprestano poliranje zrcala ne mijenja onog koji se zrcali u njemu. Trebali bismo prestati u zrcalu tražiti uzrok i rješenje svih reflektiranih problema i umjesto toga koristit zrcalo da spoznamo sami sebe.
Tko je sklon upalama, pokušava izbjegavati konflikte.
OBRAMBENI SUSTAV
Obraniti znači ne pustiti unutra. Suprotni pol obrane jest ljubav. Ljubav se može definirati iz najrazličitijih aspekata na najrazličitijim razinama, ali svaki oblik ljubavi može se reducirati na čin puštanja unutra. U ljubavi čovjek otvara svoju granicu i pušta nešto u sebe, što je dotad bilo onkraj te granice. Tu granicu najčešće nazivamo Ja (ego) i doživljavamo sve što se nalazi onkraj nje kao ti (ne-ja). U ljubavi, ta se granica otvara da pusti unutra jedno Ti, ne bi li u sjedinjenju i ono postalo Ja. Posvuda gdje stavljamo granice, mi ne volimo – posvuda gdje puštamo da se uđe, volimo.
Svaka obrana učvršćuje naš ego, jer ona naglašava cjelinu. Zato čovjek nijekanje doživljava kao bitno ugodnije od potvrđivanja. Svako ne, svaki otpor daje nam da osjetimo granicu, svoje Ja, dok se ta granica kod svakog slaganja difuzno rastopi -a mi je pritom ne osjećamo.
Obrambeni mehanizmi su sume onog što nas priječi da budemo savršeni! Put prema prosvjetljenju teoretski je lako formulirati: sve što je dobro. Složi se sa svime što jest i bit ćeš jedno sa svime što jest. To je put ljubavi.
Mi preporučujemo ovu dijetu: temeljito pročitajte sve knjige o prehrani, a onda jedite ono što vas raduje.
Alergičar ima problema sa svojom agresijom, koje, međutim, ne prepoznaje kod sebe i zato ih najčešće ne proživljava.
Kod alergije, agresija se strmoglavila iz svijesti u tijelo i sad tamo luduje.
Životinjska dlaka i pelud kao alergeni pokazuju nam da su teme 'ljubav', 'seksualnost', 'nagon', 'plodnost' snažno zaposjednute strahom i stoga se od njih agresivno branimo, odnosno ne pripuštamo ih kod sebe.
Slično je i sa strahom od prljavštine i nečistoće, koji se izražava u alergiji na kućnu prašinu. (usporedi izraze kao prati prljavo rublje, pričati prljave šale, voditi čist život i tako dalje).
DISANJE
U odnosu na tijelo, središnje događanje disanja je proces izmjene.
Disanje obuhvaća polaritet primanja i vraćanja, uzimanja i davanja.
U disanju su dvije milosti, udisanje zraka i njegovo izdisanje, jedno ugrožava, drugo osvježava, ah, kako je lijepo izmiješan život. Goethe
U dahu živimo kao u velikoj maternici, koja bitno nadilazi naš mali, ograničeni bitak – ona je život, ona posljednja velika tajna koju ne možemo ni objasniti ni definirati – možemo je samo iskusiti tako da se otvorimo za nju i pustimo je da prostruji kroz nas. Dah je pupčana vrpca kroz koju život teče k nama. Dah brine da ostanemo u toj vezi.
Napetost – opuštanje, uzimanje – davanje, kontakt – obrana, sloboda - tjeskoba.
Poremećaj ravnoteže, polariteti uzimanje i davanje moraju odgovarat jedan drugome da stvore ritam.
Tok daha prekida se kod asmatičara upravo time što previše misli na uzimanje i tu pretjeruje. Sad ne može više ni davati i tako odjednom ni iznova uzimati ono što bi rado imao.
Astmatičar bezazlene tvari iz okoline već doživljava kao ugrozu života i smjesta se zatvara prema njima.
Astmatičar posjeduje snažnu želju za dominacijom, koju si ne želi priznati i stoga je gura u tijelo, gdje se ponovno javlja u 'nadutosti' asmatičara. Ta nadutost dojmljivo prikazuje njegovu arogantnost i njegov zahtjev za moći, koje je pažljivo potisnuo u svijesti.
Astmatičar nikad nije naučio svoje agresije primjereno artikulirati na jezičnoj razini. On bi htio 'doći do zraka', osjeća da će se raspuknuti, ali svaka mogućnost da svoju agresiju primjereno artikulira u vikanju i grđenju zastaje u plućima.
Astmatičar voli čisto, jasno, sterilno, a izbjegava tamno, duboko, zemaljsko, što obično jasno dolazi do izražaja u izboru alergena. On bi se rado nastanio u gornje području, gdje ne bi dolazio u kontakt s donjim polom.
Seksualnost koja također pripada donjem polu, astmatičar će gurnuti gore, u prsa, zbog čega će ovdje doći po pojačane proizvodnje sluzi – proces koji bi zapravo trebao biti rezerviran za spolne organe.
Astmatičar je čovjek koji čezne za ljubavlju – on je želi imati, zato toliko udiše. Ali on ljubav ne može davati – izdisanje je poremećeno.
PREHLADA
Prehlada se uvijek javlja u kriznim situacijama, u kojima nam je pun nos svega.
Pod kriznom situacijom razumijemo one česte, nesenzacionalne, ali za psihu ipak važne svakodnevne situacije, koje osjećamo kao preopterećenost i zbog kojih tražimo legitiman razlog da se povučemo, jer situacija previše zahtijeva od nas.
Gutanje je čin uzimanja u sebe, prihvaćanja. Ali upravo to mi više ne želimo. To nam na svim razinama pokazuje prehlada. Bolovi u udovima osjećaj izmrcvarenosti kog gripe paraliziraju svaki pokret, a katkada kroz bolove u ramenima posreduju i osjetni dojam težine problema, koji su nekome sjeli na pleća i sad ih taj više ne želi nositi.
Prirodno liječenje vidi prehladu s pravom kao zdrav proces čišćenja kojim se iz tijela izbacuju toksini – na psihičkoj razini toksinima odgovaraju problemi koji se analogno također prevode u tekuće stanje i izlučuju. Tijelo i duša iz krize izlaze ojačani – do sljedećeg puta kad nam bude pun nos svega.
PROBAVA
Dahom vlada element zraka, probava pripada elementu zemlje i materijalnija je. Za razliku od disanja, probavi nedostaje jasan ritam.
Reci mi što jedeš i reći ću ti tko si. Dobra je vježba da se oko i svijest izoštre tako da u svakodnevnim uobičajenim tokovima prepozna sprege koje leže iza – nikad slučajnih – pojavnih oblika.
Glad je simbol želje da se ima, želje da se primi, ona je izraz određene požude. Jelo je zadovoljenje želje za integracijom, primanjem i zasićenjem.
Ako je netko gladan za ljubavlju, a da se ta glad primjereno ne utoli, pojavit će se ponovno u tijelu kao glad za slatkišima. Vrela glad za slatkišima i slasticama uvijek je izraz nezadovoljene gladi za ljubavlju.
Postoje roditelji koji djecu zasipaju slatkišima i time objavljuju da nisu spremni svojoj djeci davati ljubav pa im stoga na drugoj razini nude zadovoljštinu.
Ljudi koji mnogo misle i intelektualno rade imaju potrebu za slanom prehranom i 'srčanim' jelima.
Konzervativno nastrojeni ljudi preferiraju konzerviranu hranu, posebno dimljenu, a vole i snažan čaj, koji piju gorak. Ljudi koji preferiraju dobro začinjena pa i ljuta jela pokazuju da su u potrazi za novim podražajima i dojmovima. To su ljudi koji vole izazove, čak i onda ako su teško probavljivi. Potpuno je drukčije s osobama koje jedu zdravu hranu – bez soli, bez začina. Ti ljudi štite se od svih novih dojmova. U strahu se klone svih novih izazova, boje se svake konfrontacije.
Poseban strah od ribljih kosti simbolizira strah od agresija. Strah od koštica pokazuje strah od problema – čovjek nerado prodire do jezgre stvari. Ali i tu postoji suprotna skupina: makrobiotičari. Ti ljudi traže probleme. Žele pod svaku cijenu doznati što je jezgra stvari i stoga su otvoreni za tvrđu hranu.
ZUBI
Loši, odnosno bolesni zubi upućuju na to da netko teško izražava, odnosno koristi svoje agresije.
I psihoanalitičko tumačenje snova gubitak zubi u snovima interpretira kao znak gubitka energije i potencije.
Škrgutanje zubima u našoj simboličkoj upotrebi čvrst je pojam za nemoćnu agresiju. Tko si danju ne može priznati želju da zagrize, noću mora škrgutati zubima, dokle god nije vlastite opasne zube otupio i učinio bezopasnima…
Tko ima loše zube, tome fali vitalnost, pa tako i mogućnost da se uhvati ukoštac i zagrize za nešto. On će zato teško žvakati probleme ili će na njima polomiti zube.
Zubno meso će reprezentirati osnovu vitalnosti i agresije, istinsko povjerenje i sigurnost u sebe. Ako čovjeku nedostaje ta percepcija povjerenja i sigurnosti u sebe, nikad mu neće uspjeti aktivno i vitalno se suočiti s problemima.
Krv je simbol života i tako nam krvarenje zubnog mesa više nego jasno pokazuje kako povjerenju i sigurnosti u sebe kod najmanjeg izazova istječe životna snaga.
Odbaci staro da bi išao prema novom (moje).
GUTANJE
Što to trenutačno postoji u mom životu, a da ja to ne mogu ili ne želim progutati?
MUČNINA I POVRAĆANJE
Mučnina signalizira odbijanje nečeg što ne želimo imati i zato nam teško pada na želudac.
Povraćanje je 'neprihvaćanje'. Ta sprega postaje jasna i kod poznatog trudničkog povraćanja. U njemu se očituje nesvjesna obrana od djeteta, odnosno, od muškog sjemena, koje se ne želi 'utjeloviti'.
Povraćanje može biti i odbijanje vlastite ženske uloge (majčinstva).
ŽELUDAC
Potisne li čovjek iz svijesti sposobnost osjećanja, ta će funkcija potonuti u tijelo, a želudac uz fizičke dojmove hrane sad mora primati i probavljati i psihičke osjećaje. U takvom slučaju ne ide samo ljubav kroz želudac, nego nešto i udara u želudac ili se zbog nečega žderemo.
Želučani bolesnik čovjek je koji si ne želi priuštiti konflikt. On nesvjesno čezne za djetinjstvom.
TANKO I DEBELO CRIJEVO
Ljudi s oboljenjima tankog crijeva obično u prevelikoj mjeri naginju analizi i kritici i prigovaraju svemu. Tanko crijevo dobar je indikator i za egzistencijalne strahove.
Proljev, bio on kroničan ili akutan, uvijek nas poučava da se bojimo i želimo prejako zadržati nešto, dok zapravo trebamo otpustiti i pustiti da teče.
Zatvor je izraz nepostojanja želje za davanjem, želje za zadržavanjem i tako uvijek dodiruje problemski krug škrtosti. Zatvor je u naše doba jako proširen simptomom, od kojeg pati većina ljudi. On jasno pokazuje prejako zadržavanje materijalnog i nesposobnost da se otpusti na materijalnom području.
GUŠTERAČA
Iz želje dijabetičara da uživa u slatkim stvarima i istodobne nesposobnosti da asimilira šećer i uzme ga u vlastite stanice, stoji nepriznata želja za ljubavnim ispunjenjem, sparena s nesposobnošću da se ljubav prihvati i posve pusti u sebe.
Tijelo nas uči: tko ne ljubi, ukiselit će se, odnosno, da budemo posve jednoznačni: tko ne umije uživati, uskoro ni sam neće moći biti predmetom uživanja!
Dijabetičar želi ljubav (slatke stvari), ali ne usuđuje se aktivno realizirati to područje. Ali on i dalje čezne za tim, no ne može to dobiti, jer nije naučio kako se daje ljubav – i tako se ljubav prolijeva kroz njega: on mora šećer izlučiti neasimiliran. I neka onda netko ne bude kiseo!
JETRA
Bolesna jetra pokazuje da čovjek uzima previše nečeg što prelazi njegov kapacitet prerade, pokazuje neumjerenost, pretjerane želje za ekspanzijom i previsoke ideale. Jetra daje energiju. Osoba oboljela na jetru gubi, međutim, upravo tu energiju i životnu snagu: ona gubi svoju potenciju, gubi volju za jelo i piće. Ona gubi volju za sva područja koja imaju veze s izražavanjem života – i tako simptom već korigira i kompenzira problem, koji se zove: previše.
ŽUČNI MJEHUR
Da žučna tekućina odgovara agresiji, znamo iz svakodnevnog govora.
Energija želi teći. Priječi li se energija u svom toku, dolazi do energetskog zastoja.
Sedimentacije i stvaranje kamenaca u tijelu uvijek su izraz zgrušane energije. Žučni kamenci su skamenjene agresije. Energija i agresija gotovo su identični pojmovi.
Obiteljske situacije doživljavaju se kao prisile, kojih se ne usuđujemo osloboditi – energije se zgrušavaju i skamenjuju. Pacijent s kolikama je prisiljen nadoknaditi sve ono za što ranije nije imao hrabrosti: snažnim kretnjama i vikanjem mnogo potisnute energije ponovno se stavlja u pokret. Bolest čini iskrenim!
ANOREKSIJA
Odbijanje jela kod anoreksičnih žena odbijanje je tjelesnosti i svih zahtjeva koji proizlaze iz tijela. Njihov istinski ideal bitno nadmašuje područje jela: cilj je čistoća i oduhovljenje. Svega 'teškog i tjelesnog' htjele bi se riješiti. Cilj je seksualna čednost i bespolnost. U tu svrhu moraju ostati što je moguće vitkije, inače će na tijelu nastati obline, koje bi ih deklarirale kao žene. Ali one ne žele biti žene.
Boje se svega što je okruglo, amorfno, žensko, plodno, nagonsko i seksualno – boje se blizine i topline. Iz tog razloga nikad ne sudjeluju u zajedničkim objedima. Sjesti i jesti zajedno u svim je kulturama prastari ritual kod kojeg nastaje ljudska blizina i toplina. Ali upravo im ta blizina ulijeva toliki strah.
Žene oboljele od anoreksije osjećaju ogromnu glad za živim, koju iz straha da ih ono potpuno ne smlavi nastoje iskorijeniti svojim simptomatskim ponašanjem.
Anoreksičari lako predviđaju da askeza najčešće baca sjenu – a ta sjena zove se pohlepa.
OČI
Osjetila su vrata opažanja. Kroz osjetila smo povezani s vanjskim svijetom. Ona su prozori u našoj duši kroz koje gledamo – ne bismo li naposljetku vidjeli sami sebe. Jer taj vanjski svijet, koji iskušavamo svojim osjetilima i u čiju nepobitnu realnost čvrsto vjerujemo, zapravo ne postoji.
Kratkovidnost pokazuje prejaku subjektivnost. Kratkovidna osoba sve promatra kroz vlastite naočale i osjeća se kod svake teme osobno pogođena. Vidi se samo do vrha vlastitog nosa – a ipak to skučeno vidno polje ne vodi samospoznaji. U tome je problem, čovjek bi ono što vidi trebao staviti u odnos prema sebi i tako naučiti vidjeti samo sebe.
Koliko je snažno odbijanje da samog sebe vidimo onakvog kakvi jesno, svatko može lako očitati po broju dioptrije svojih naočala. Naočale su proteza i time prevara. Time se umjetno izražava smislena korektura sudbine i pretvaranje da je sve u redu. Ta prevara pojačava se osjetno kod kontaktnih leća, jer se još i prikriva činjenica da se ne vidi dobro. Zamislimo da preko noći ljudima oduzmemo sve njihove naočale i kontaktne leće – što bi se dogodilo? Život bi odjednom bio mnogo iskreniji. Tada bi se odmah moglo prepoznati kako netko vidi svijet i sebe i – što je mnogo važnije – dotični bi doživjeli sami sebe u svojoj nesposobnosti da vide stvari kakve jesu. Čovjeku koristi samo onaj hendikep koji se ujedno i doživljava. Mnogi bi mogli odjednom postali svjesni kako je njihova slika svijeta 'nejasna', kako 'zamagljeno' vide sve i kako je uzak njihov vidokrug. Možda bi nekima to naglo postalo jasno pa bi počeli vidjeti stvari ispravno, jer kako će netko tko ne vidi dobro ikad steći uvid?
Stari čovjek trebao bi na temelju svog životnog iskustva razviti mudrost i dalekovidnost, ali mnogi tu dalekovidnost realiziraju, na žalost, samo na tjelesnoj razini. Daltonizam nam pokazuje sljepoću za raznovrsnost i šarenilo života – on pogađa mnoge ljude koji vide sivo u sivom i rado niveliraju razlike – jednom riječju: bezbojni ljudi.
Konjuktivitis nam poput svake upalne bolesti pokazuje konflikt. Upala očne spojnice vodi do bolova u očima, koji se ublažuju samo kad se oči zatvore. Tako se zatvaraju oči pred konfliktima, jer im se ne želi gledati u oči.
Škiljav čovjek zapravo je jednook, jer mozak potiskuje sliku drugog oka, što dovodi do gubitka dimenzionalnosti i time do jednostrane slike svijeta.
Mrena: Kod 'sive mrene' muti e leća oka, a s njime i vid. Stvari se više ne vide tako oštro. Dokle god se stvari vide oštro, one i posjeduju oštrinu – to jest mogu ozlijediti. Rastoči li se, međutim, ta opasna oštrina u nejasnoći, svijet gubi svoju opasnost. Nejasan vid odgovara umirujućem distanciranju od okoline – a time i od samih sebe. Siva mrena je kao žaluzina koja se spušta da ne bismo morali gledati ono što ne želimo vidjeti. Siva mrena spušta se na oči poput kapaka – i može dovesti do sljepila.
UŠI
Sposobnost slušanja je tjelesni izraz poslušnosti i predanosti.
Staračka gluhoća baš kao i slab vid, ukočenost i nepokretnost spadaju u somatske starosne simptome, koji su svi izraz ljudske tendencije da se u starosti bude sve manje popustljiva. Stari čovjek obično gubi prilagodljivost i fleksibilnost i sve je manje spreman slušati.
GLAVA
Glava reprezentira ono što je gore, kao što tijelo izražava ono što je dolje.
Iza glavobolje često pronalazimo čovjeka visoke ambicioznosti i želje za perfekcijom, koji razumije kako svoju volju provesti u djelo (ići glavom kroz zid). Posvećuje pozornost samo području glave, tko prihvaća i proživljava samo ono racionalno, razumno i umno, ubrzo će izgubiti svoj 'odnos prema donjem polu', a time i svoje korijene, koji životu daje uporište.
U većini slučajeva svoju racionalnu misaonu funkciju koristimo za osiguranje svog ega.
Od svih organa glava najbrže reagira bolom. U svim drugim organima moraju se prvo dogoditi dublje promjene dok ne nastane bol. Glava je naše najsenzibilnije upozorenje.
MIGRENA
Dok pacijent s napetom glavoboljom pokušava odvojiti glavu od tijela, oboljeli od migrene premješta tjelesnu temu u glavu i pokušava je proživjeti tamo. Ta tema je seksualnost. Migrena je uvijek seksualnost gurnuta u glavu. Glava se pretvara u donji dio tijela.
Kod oboljelih od migrene nailazimo na ljude koji su svoju seksualnost potpuno prognali iz područja života (…ja s time nemam veze) jednako kao i kod onih koji svima jasno daju do znanja da oni sa seksualnošću nemaju problema.
Napadaj migrene je orgazam u glavi. Tijek je identičan, samo je mjesto više.
Ako se aktivnost (seks, agresija) blokira u mišljenju, to dovodi do glavobolje. Ako se aktivnost blokira na razini vegetativnog, dakle na tjelesnoj funkcionalnoj razini, to dovodi do visokog krvnog tlaka i simptomatske slike vegetativne distonije. Ako se aktivnost blokira na nervnoj razini, to dovodi do bolesničkih slika kao što je multipla skleroza. Ako se aktivnost blokira na mišićnoj razini, nailazimo na bolest pokretnog sustava, kao što su reuma i artritis.
KOŽA
Mi kožu doživljavamo kao svoju vanjsku materijalnu granicu, a istodobno preko nje stojimo u vezi s vanjskim, jer njome dodirujemo okolinu. U koži se pokazujemo svijetu – a iz kože ne možemo. Ona zrcali našu takovost prema van i to na dvostruk način. Prvo, koža je površina refleksije svih unutarnjih organa. Svaki poremećaj nekog unutarnjeg organa projicira se na kožu, a svaki podražaj određenog areala kože provodi se unutra do organa.
Sve što se događa na koži upućuje na određeni unutarnji proces.
Svejedno koji dio tijela promatramo kod čovjeka. Posvuda možemo prepoznati isti uzorak, uzorak koji taj određeni čovjek prezentira.
Ova knjiga poučava kako se preko simptoma bolesti spoznaje čovjek. Svejedno je kamo se gleda – ako se umije gledati. Istina je posvuda.
Iz svih tih pokušaja da čovjek postane netko drugi stoji problem da čovjek nikog ne voli tako malo kao sebe. Svatko tko misli da se voli zasigurno brka 'sebe i svoj mali ego. Najčešće misli da se voli samo onaj tko se još uopće ne poznaje. Budući da se ne volimo kao cjelinu, uključujući sjenu, neprestano pokušavamo oblikovati i promijeniti svoju vanjsku sliku. Ali to ostaje 'kozmetika' dokle god se ne promijeni unutarnji čovjek, odnosno svijest.
KOŽNI OSIP
Kod osipa nešto probija granicu i želi van. Npr. u pubertetu seksualnost izbija iz čovjeka, ali se obično u isti mah potiskuje (pubertetske akne).
Stojimo usred konflikta. Draž novog i strah od novog vuku nas gotovo jednakom snagom.
Jasno je da će taj konflikt biti vidljiv na koži jer to je granica našeg Ja.
Stid od vlastite seksualnosti premješta se u stid od akni (opa. pojavljuju se isljučivo na licu i dekolteu koji su vidljivi djelovi).
Od sunčanja i boravka na moru akne se obično povlače, dok postaju jače ako se tijelo oblači. Odjeća kao druga koža podvlači ograničenje i nedodirljivost, dok je svlačenje prvi korak otvaranja, a sunce na bezopasan način nadomješta žuđenu toplinu drugog tijela.
Osip uvijek pokazuje da bi nešto potisnuto htjelo probiti granicu potiskivanja ne bi li došlo do vidljivosti (svjesnosti).
Neurodermitis kod beba odgovor je na majke, koje svoju djecu premalo dodiruju, odnosno emocionalno zapostavljaju. On je izraz tog nevidljivog zida i pokušaj da se probije izolacija.
Ljudi koji u svojoj obrani nikog i ništa ne pripuštaju k sebi, zapravo su najosjetljiviji (psorijaza, ljuštenje oklopa, ispod je bespomoćno ranjivo tijelo). Ništa više ne puštamo ni unutra ni van. Strah od ozljeđivanja – što je jača obrana i što je deblji čovjekov oklop, to je veća njegova unutarnja osjetljivost i strah od ozljeda.
SVRBEŽ
Svrbež nas tjera da grebemo, kao kad se struže i kopa zemlja ne bi li se tamo nešto pronašlo i iznijelo na svjetlo dana.
Grebite u svijesti tako dugo dok ne pronađete što vas svrbi.
BUBREZI
Bubrezi u ljudskom tijelu predstavljaju područje partnerstva. Nastaju uvijek kad se oboljeli nalazi u konfliktu s partnerom.
Polarnost naše svijesti donosi sa sobom činjenicu da cjeline nismo uvijek svjesni, nego se stalno identificiramo samo s isječkom onog što jesmo. Taj isječak nazivamo Ja. Ono što nam nedostaje naša je sjena koju po definiciji ne poznajemo. Čovjekov put je put prema većoj svjesnosti.
Ono što kod drugog čovjeka volimo ili mrzimo na kraju je uvijek u nama samima.
Susret s partnerom susret je s nesvjesnim aspektom duše u nama.
Sve teškoće koje imamo s partnerom teškoće su koje imamo sa sobom.
Naš odnos prema partneru uvijek je ambivalentan, volimo ga i mrzimo, želimo ga posjedovati u cijelosti i najradije bismo ga se riješili, smatramo ga predivnim i užasnim.
Svatko dopušta partneru da živi njegovu sjenu.
Partnerstvo može postići svoj cilj kad nam drugi više ne treba. Samo u takvom slučaju obećanje 'vječne ljubavi' bilo je ozbiljno. Ljubav je svjesni akti i znači otvaranje vlastite granice svijesti za ono što se voli, ne bi li se s time bilo jedno. To se dogodilo tek kad smo sve što je partner predstavljao primili u svoju dušu – odnosno, drugim riječima – kad smo vratili sve projekcije i sjedinili se s njima. Time je osoba kao projekcijska površina postala prazna – prazna od privlačnosti i odbojnosti – ljubav je vječna, to jest neovisna o vremenu, jer je ostvarena u vlastitoj duši. Takva razmišljanja uvijek izazivaju strah kod ljudi koji sa svojim projekcijama vise u materijalnom svijetu. Oni ljubav vežu za pojavni oblik, umjesto za sadržaje svijesti. Kod tog stava prolaznost zemaljskog života postaje prijetnjom i čovjek se nada da će svoje bližnje naći ponovno u drugom svijetu.
Blago onome koji shvaća da se nekome ne može oduzeti samo ono što je ostvario u sebi. Ljubav želi biti jedno, ništa drugo. Dokle god je još usmjerena na vanjske objekte, ona nije dostigla svoj cilj. Ljubav do groba ostvari veliku žalost, jer nedostaje druga polovica!
Bubrezi na kamencima traže 'skok' kako bi se kamenci istjerali.
Muškarci češće obolijevaju od bubrežnih kamenaca nego žene. Teme 'harmonija' i 'partnerstvo' za muškarca su teže rješive nego za ženu, koja je po prirodi bliža tim principima.
Smežurani bubreg ili umjetni bubreg znak je da nam partner nije dovoljno pouzdan i da krećemo u život bez njega.
MJEHUR
Ako je neko dijete preko dana izloženo pritisku roditelja ili škole da ne može ni otpustiti ni zastupati vlastite zahtjeve, ono noćnim mokrenjem u krevet u isti mah rješava više problema: realizira otpuštanje kao odgovor na proživljeni pritisak, koristeći u isti mah priliku da svoje roditelje progna u bespomoćnost.
I plakanje služi rastreženju i otpuštanju. Stoga bi se mokrenje u krevet moglo nazvati i 'donjim plakanjem'.
Kod upale mjehura pečenje pri mokrenju nedvosmisleno pokazuje kako bolno pacijent doživljava otpuštanje.
SEKSUALNOST I TRUDNOĆA
Seksualnost otkriva prvu polovicu tajne: ujedine li se dva polariteta tako da postaju jedno, širi se osjećaj sreće. Sreća je, prema tome, 'jedinstvo'. Nedostaje nam još samo druga polovica tajne, koja nam otkriva kako se u tom stanju svijesti, toj sreći može bivati trajno a da se ne ispadne iz njega. Odgovor je jednostavan: dokle god se sjedinjenje suprotnosti ostvaruje samo na tjelesnoj razini (seksualnost), stanje svijesti koje rezultira iz njega (orgazam) vremenski je ograničeno, jer razina tijela podliježe zakonu vremena. Vremena se možemo osloboditi samo tako da sjedinjenje suprotnosti realiziramo i u svijesti – uspije li mi jedinstvo na toj razini, postigao sam vječnu, dakle bezvremensku sreću.
POREMEĆAJI CIKLUSA
'Nepomirenost' s vlastitom ženstvenošću pozadina je najvećeg broja poremećaja menstrualnih ciklusa, odnosno mnogih drugih poremećaja na području seksualnosti. Sposobnost predavanja, suglasnosti, za čovjeka je uvijek težak zadatak, jer iziskuje odustajanje od stava 'ja želim', odustajanje od dominacije ega. Moramo žrtvovati dio svog ega, žrtvovati dio sebe, dati dio sebe – isto kao što to mjesečni ciklus iziskuje od žene. Jer s krvlju žena žrtvuje nešto životne snage. Ciklus je mala trudnoća i malo rađanje. U mjeri u kojoj žena nije suglasna s tom 'regulacijom' nastaju poremećaji ciklusa i s njima povezane tegobe. Oni upućuju na to da se jedna (često nesvjesna) instancija žene jednostavno neće predati: ciklusu, seksu, muškarcu.
Tko ciklus doživljava bolno, bolno doživljava i svoje bivanje ženom. Tako se na osnovi problema s ciklusom uvijek može zaključiti da postoje seksualni problemi, jer protest protiv predavanja, koji se pokazuje u poremećaju ciklusa, u spolnom životu priječi otpuštanje. Tko može otpustiti kod orgazma, može otpustiti i kod mjesečnice. Orgazam je isto tako mala smrt kao i padanje u san.
Umiranje nije ništa drugo nego poziv da se otpusti grč ega i njegove igre moći i pusti da se dogodi ono što mora. Smrt ugrožava samo ego, nikad samog čovjeka. Tko se drži ega, doživjet će smrt kao borbu. Orgazam je mala smrt jer također zahtijeva otpuštanje od ega.
LAŽNA TRUDNOĆA
Radi se o konfliktu između ekstremno snažne želje za djecom i nesvjesnog straha od odgovornosti.
PROBLEMI S TRUDNOĆOM
Problemi s trudnoćom uvijek pokazuju odbijanje djeteta.
Učestalost mučnine tijekom trudnoće pokazuje samo kako iščekivanje djeteta uz radost izaziva i odbojnost.
TRUDNIČKA GESTOZA
Grčevi odgovaraju pokušaju da se dijete istjera.
Gestoza u medicini ugrožava dijabetičarke, bubrežne bolesnice te posebno debele pacijentice. Promotrimo te tri skupina iz naše vizure, pokazat će se da imaju jedan zajednički problem: ljubav. Dijabetičarke ne mogu primati ljubav pa je tako ne mogu ni davati, bubrežne bolesnice imaju problema s partnerstvom, a debele pacijentice svojom proždrljivošću pokazuju da nedostatak ljubavi pokušavaju kompenzirati hranom. Tako ne čudi da žene, koje imaju problema s temom 'ljubavi', imaju i teškoća da se otvore za dijete.
RAĐANJE I DOJENJE
Što dublje uronimo u bolesničke slike te s njima u probleme čovjeka, to će jasnije biti da ljudski život titra između polova 'pustiti unutra' i 'otpustiti'. Prvo često nazivamo 'ljubav', potonje u krajnjem obliku 'smrt'. Živjeti znači ritmički vježbati puštanje unutra i otpuštanje. Često možemo samo jedno ali ne i drugo, katkada ne možemo ni jedno ni drugo.
Predugo nošena djeca često se rađaju carskim rezom, pri čemu predugo nošenje ovaj put izražava 'odbijanje odvajanja'.
Suprotan problem je prerano pucanje vodenjaka najčešće izazivaju preuranjeni trudovi i tiskanje. Pokušaj je to da se dijete izbaci.
Ako se dijete ne doji, pokazuje se nedostatak majčine spremnosti da štiti dijete (opa. u prvoj godini života dijete dobije s mlijekom sva antitijela) i osobno se zalaže za njega. Taj je problem kod majki koje nemaju mlijeka potisnut bitno dublje nego kod onih koje otvoreno priznaju da neće dojiti.
STERILNOST (NESPOSOBNOST ZAČEĆA)
Ne začne li žena dijete, iako ga želi, to pokazuje da je posrijedi ili nesvjesna obrana ili da želja za djetetom nije iskreno motivirana.
U istom smislu pokazuje se neplodnost muškarca koji se boji veze i odgovornosti, koja će s djetetom nastupiti u njegovu životu.
MENOPAUZA I KLIMAKTERIJ
Kako su veliki problemi i tegobe klimakterija ovisi uvelike o tome koliko je vlastita ženstvenost dosad bila ispunjena. Sve neproživljene želje inače že se u toj fazi osobiti kao strahovi od propuštenog i dovesti do panike i potrebe za nadoknađivanjem. Samo ono što nije proživljeno čini vrućim. U tu fazu života padaju obično i česta dobroćudna bujanja mišića u uterusu, zvana miomi.
Miome trebamo gledati kao poticaj da se zapitamo o nesvjesnim željama za trudnoćom.
FRIGIDNOST I IMPOTENCIJA
Iza svih seksualnih teškoća stoji strah.
Samokontrola ne znači ništa drugo nego da se svi za zajednicu nedobrodošli impulsi potisnu u nesvjesno.
Frigidnost pokazuje da se žena ne želi predati, nego želi sama biti muškarac. Ne želi se podređivati, ne želi biti podčinjena, želi dominirati.
SRCE I KRVOTOK
VISOKI I NISKI KRVNI TLAK
Krv simbolizira život. Krv je materijalni nositelj života i izraz individualnosti.
Krvni tlak izraz je ljudske dinamike.
Čovjek s preniskim krvnim tlakom ne pokušava se probiti, nego izbjegava sav napor – nikad ne ide do granice. Naiđe li na konflikt brzo se povuče – analogno i krv mu se povlači toliko da izgubi svijest. On dakle odustaje od sve moći.
Hipotoničar doslovce ne može stajati, nedostaju mu postojanost i iskrenost.
Anemija pokazuje odbijanje da se dio životne energije koji nam pripada prihvati i prevede u odlučnost. I ovdje se bolest koristi kao alibi za vlastitu pasivnost. Nedostaje neophodan pritisak.
Trajne uspjehe jamči samo promjena unutarnjeg stava.
Budući da znamo da već i tema konflikta vodi do povišenja krvnog tlaka, koji se doduše, spušta dok još govorimo o njemu, jasno vidimo da se hipertoničar neprestance nalazi u blizini konflikta, a da za njih ne pronalazi rješenja. On stoji pokraj konflikta, ali se ne suočava s njim. Povišen krvni tlak pronalazi svoj fiziološki smisao u tome da kratkoročno pruža više energije, ne bi li se predstojeći zadaci i konflikti riješili bolje i energičnije. Dogodi li se to, rješenje će potrošiti višak energije i tlak će se spustiti na normalnu vrijednost.
Stav svladane agresije vodi ravno u srčani udar.
Poznajemo još i starošću uvjetovan krvni tlak, koji ide ukorak s ovapnjenjem stijenki sudova. Sustav sudova je sustav čiji je zadatak posredovati i komunicirati. Nestane li u starosti fleksibilnosti i elastičnosti, stvrdnut će se komunikacija, a pobijediti vlastiti pritisak.
SRCE
Poremećaji srčanog ritma napadaju ljude koji ne dopuštaju da ih 'nekakve emocije' izbacuju iz ravnoteže. Tad srce poludi, jer se čovjek ne usuđuje dopustiti emocijama da ga izlude.
Kucanje srca ispada iz ritma i prisiljava čovjeka doslovce da ponovno posluša vlastito srce.
Srčani bolesnici su ljudi koji žele slušati samo glavu, a srce im u životu ne dolazi do izražaja.
Ono što se kod srčanog neurotičara još odvija u psihi, kod angine pectoris već je skliznulo duboko u tjelesnost.
Kad je strah od osjećaja toliko narastao da čovjek ima povjerenja samo još u apsolutnu normu, on si daje ugraditi srčani stimulator. Tako se živ ritam nadomješta davanjem takta (takt se prema ritmu odnosi kao smrt prema životu). Ono što je dotad radio osjećaj, sad preuzima stroj. Čovjek doduše, gubi fleksibilnost i prilagodljivost srčanog ritma, ali zato više ne prijete ni skokovi živa srca. Tko ima 'usko' srce žrtva je snaga svojeg ega i svojih želja za moć.
Srčani udar je suma svih neizvršenih udaraca.
PROŠIRENE VENE – TROMBOZA
Slabo vezivno tkivo kod čovjeka pokazuje nedostatak čvrstoće, tendenciju prema popustljivosti i nedostatak unutarnje napetosti. Ti ljudi u pravilu su lako ranjivi i pomalo zlopamtila.
Vanjska pokretljivost pretpostavlja unutarnju pokretljivost. Ako čovjek u svojoj svijesti postane trom, a mišljenja mu se zgrušavaju u čvrste poglede i sudove, i u tijelu će se ubrzo zgrušati ono što bi zapravo trebalo biti tekuće. Poznato je da boležljivost povećava opasnost od tromboze. Ali boležljivost vrlo jasno pokazuje da se više ne živi pol kretanja. 'Sve teče' rekao je Heraklit. U polarnom obliku postojanja život se manifestira kao kretanje i promjena. Svaki pokušaj zadržavanja pri jednom polu naposljetku vodi u stagnaciju i smrt. Ono što je nepromjenjivo i vječno pronalazimo onkraj polariteta. Da dospijemo tamo, moramo se povjeriti mijeni, jer samo će nas ona odnijeti do nepromjenjivog.
LOKOMOTORNI APARAT I ŽIVCI
DRŽANJE
Vanjsko držanje odgovara unutarnjem. U vanjštini se samo zrcali nutrina.
U grbi se manifestira neproživljena pokornost.
MENISKUS I IŠIJAS
Tko natovari previše na svoja pleća, a taj cilj ne realizira svjesno, taj pritisak u tijelu osjeća kao bol meniskusa.
Natovariti si previše toga uvijek služi pokušaju da prema van djelujemo veliki i marljivi, ne bismo li unutarnji osjeća malenkosti kompenzirali djelima.
ZGLOBOVI
Zglobovi brinu za ljudsku pokretljivost.
Ukoči li se neki zglob, pokazuje se da je pacijent fiksiran na nešto. Ukočen zglob gubi svoju funkciju – fiksiramo li se na neku temu ili sustav, oni također gube svoje funkcije. Ukočena šija otkriva nam tvrdoglavost vlasnika.
Neka stvar može se istegnuti ako se ode predaleko.
Iščašiti i izravnati ne može se samo zglob, nego i situacije, stanja stvari ili odnosi.
Najviše ljudi sve rade osrednje, zato ostaju zaglavljeni u svojim pogledima i držanjima i događa im se premalo promjene.
Za sredinu se čovjek mora izboriti – pokušaj da je odmah zauzme zaglavljuje u osrednjosti.
REUMA
Reumatičari su neumorni i preaktivni okretni nemirni ljudi kod kojih nailazimo na prejaku aktivnost i pokretljivost. Ukrućenost i ukočenost koja dolazi do invalidnosti na kraju ih primora da budu mirni.
Karakter oboljelih od poliartritisa pokazuje kompulzivnu crtu prevelike savjesnosti i perfekcionizma, kao i mazohističko-depresivnu crtu sa snažnom potrebom za samožrtvovanjem i pretjeranom voljom za pomoć, povezanom s nadmoralnim ponašanjem i sklonošću depresivnim raspoloženjima. Te karakterne osobine pokazuju istinsku krutost i tvrdoglavost, pokazuju koliko su malo ti ljudi fleksibilni i pokretni u svojoj svijesti.
Reumatičar sputava svoju agresiju na motoričkoj razini, to jest blokira energiju na području muskulature.
Tko pati od bolova uvijek bi trebao razmišljati kome su zapravo bili namijenjeni.
Prirodno liječenje svodi reumu na taloženje toksina u vezivnom tkivu. Nataloženi toksini iz naše vizure simboliziraju neprerađene probleme, odnosno neprobavljene teme, koje nismo riješili već smo ih uskladištili u nesvjesnom.
MOTORIČKE SMETNJE
GRČENJE VRATNOG MIŠIĆA, GRČ OD PISANJA
Motoričke smetnje, inače voljni pokreti, u koje spadaju i svi tikovi, razotkrivaju demonstrativnu sigurnost u sebe, koju čovjek pokazuje drugima, i pokazuju koliko taj čovjek ne samo da nije siguran nego nema ni kontrole nad sobom.
Okrećemo pogled od svojih konflikata i puštamo da jedna strana svijeta neopažena prođe pokraj nas.
Kod osoba koje imaju grčeve zbog pisanja ili sviranja kao pijanisti i violinisti, nalazimo krajnju taštinu i izrazito visoka očekivanja. Pokazuju veliku skromnost, a žele ostaviti dojam samo svojim dostignućima.
GRIZENJE NOKATA
Grizenje nokata je kastracija vlastite agresije. Tko grize nokte boji se svoje agresije i zato simbolički čini oružje bezopasnim. Grizenjem se troši dio agresije, ali je usmjerujemo isključivo protiv sebe: odgrizemo si vlastitu agresiju.
Nastupi li kod djeteta grizenje nokata, dijete je u fazi u kojoj se ne usuđuje svoje agresije realizirati prema van.
Djeca reflektiraju poremećaje i probleme svojih roditelja. Kada dijete jednom nauči braniti se umjesto poštovati strahove roditelja, grizenje nokata gotovo je prevladano.
MUCANJE
Kod mucavca strah sjedi u grlu. Grlo je tijesna veza i kapija između tijela i glave, između onoga dolje i onoga gore.
Mucavac je granicu gurnuo na visinu grla, jer on cijelu tjelesnost doživljava opasnom, a samo glavu jasnom i čistom. Slično kao i oboljeli od migrene, mucavac svoju seksualnost premješta u glavu i tako se grčevi javljaju gore i dolje.
Mucanje je samo izraz sputavanja – dijete je sputano – to se pokazuje i u mucanju. Dijete koje muca boji se da bi ispustilo iz sebe nešto što ga tišti i dalo tome da se slobodno razvija. Ono sputava tijek, ne bi li ga bolje kontroliralo.
NEZGODE
Zakon rezonancije brine da nikad ne dođemo u kontakt ni s čim s čime nemamo veze. Funkcionalne veze samo su stvarni medij, potreban za manifestaciju na tjelesnoj razini.
Mi tražimo svoje nezgode, kao što tražimo i svoje 'bolesti' i pritom ne prežemo ni od kakve 'stvari' koju možemo iskoristiti kao 'uzrok'. Ali odgovornost za sve ono što nam se događa u životu nosimo uvijek sami.
Ako netko pati, pati uvijek samo od sebe (što ne govori ništa o teškoći patnje!). Svatko je počinitelj i žrtva u istoj osobi. Dokle god čovjek ne otkrije oboje u sebi samom, on nikako ne može postati čitav. Iz intenziteta kojim ljudi grde 'počinitelje' projicirane prema van može se lako iščitati koliko su još uvijek neprijateljski raspoloženi prema počiniteljima u sebi samima. Ovdje nedostaje uvid, onaj uvid, koji dopušta da se oboje vidi kao jedno.
Većina nezgoda motivirana je nesvjesno.
Nezgoda je karikatura vlastite problematike – isto tako točna i isto tako bolna kao svaka druga karikatura.
PROMETNE NEZGODE
Nisam više mogao na vrijeme zakočiti – čovjek u svom životu ubrzava do te mjere da taj razvoj počinje ugrožavati sam sebe.
Jednostavno ga nisam vidio – taj čovjek i u svom životu previđa nešto važno.
Jedan presijeca drugog, drugi probija ograničenja i signalizaciju, treći mora svoj auto izvući iz blata. Odjednom se više ne vidi jasno, predviđaju se znakovi za zaustavljanje, brka se smjer, nailazi na otpor. Prometne nezgode gotovo uvijek vode do intenzivnog kontakta s drugim ljudima – najčešće jedni drugima dolazimo čak i preblizu – ali približavanje je uvijek agresivno.
U teškoće ljudskog života spada da se nužnost promjene zamijeti pravodobno. Sudionici u prometnoj nezgodi to zasigurno nisu spoznali.
Nesvjesno put kojim se hoda više ne odgovara. Ali nedostaje hrabrosti da se svjesno stavi u pitanje i napusti. Promjene izazivaju strah. Zapravo bismo htjeli – ali se ne usuđujemo.
NEZGODE U KUĆI I NA POSLU
Mnoge fraze izgaranje i vatru koriste kao simbole psihičkih procesa: opeći se vatrom, ići zbog nekoga kroz vatru.
Neke teme možda uopće ne vidimo koliko su vruće.
Govorimo o vreloj ljubavi i ljubavi od koje se izgara – palimo se – pa čak i djevojku nazivamo vatrom.
Opekline se odnose prvo na kožu, dakle na granicu čovjeka. Ta povreda granice uvijek označava dovođenje ega u pitanje. S egom se ograničavamo i upravo to sprječava ljubav.
PRIJELOMI KOSTIJU
Lom jasno pokazuje da smo predvidjeli nužan kraj nekog razvoja, tako da je tijelo moralo pokazati prekid starog, ne bi li novom pomoglo da se probije.
Kost reprezentira princip čvrstoće, normi koje nam daju uporište, ali i ukrućenja (ovapnjenje). Prevlada li u kosti princip krutosti (vapno), kost postaje lomna i upravo stoga više ne može obavljati svoju funkciju. Slično stoje stvari sa starim normama – trebalo bi, doduše, da posreduju uporište, ali to ne mogu upravo onda kad se ukrute. Prijelom kosti na fizičkoj razini pokazuje da nije primijećeno prejako ukrućenje norme u psihičkom sustavu.
Suprotni pol reprezentira malo dijete sa svojim savitljivim kostima, koje gotovo da se uopće ne mogu slomiti. Malo dijete još ne posjeduje nikakve norme ni mjerila, u kojima bi se moglo ukrutiti. Ali kad čovjek u životu postane previše nesavitljiv, prijelom kralješnice korigirat će tu jednostranost – slomit će mu se kičma! Prevencija je dragovoljno savijanje.
PSIHIČKI SIMPTOMI
Luđak nam otvara vrata prema paklu svijesti, koji se nalazi u svima nama.
Sve što pacijent doživi u vanjskom svijetu projekcije su njegove sjene (glasovi, napadi, praćenja, hipnotizeri, ubojice i tako dalje).
Psihičko ponašanje samo je iznuđeno ostvarenje neiživljene sjene.
DEPRESIJA
Depresivnu osobu muče snažni osjećaji krivnje i predbacivanja, koje neprestance želi ispraviti.
Potisnuta agresija u psihičkom području vodi do depresije.
Depresija je najekstremniji oblik odbijanja odgovornosti. Depresivna osoba više ne djeluje, nego vegetira, više mrta nego živa.
Odustajanje – usamljenost – starost – smrt. Manifestira se suprotni pol život – apatija, ukočenost, usamljenost, razmišljanja o smrti.
NESANICA
U narodu se san naziva malim bratom smrti. Sa svakim zapadanjem u san vježbamo umiranje. Zapadanje u san iziskuje otpuštanje kontrole, namjere, aktivnosti, iziskuje od nas predanost i iskonsko povjerenje, upuštanje u nepoznato.
Sve to što san (i smrt) iziskuju od nas upravo ne spada u ljudske jakosti. Nastanjeni smo preblizu pola aktivnosti, previše smo ponosni na svoje djelovanje i činjenje, previše ovisni o intelektu i nepovjerljivoj kontroli, a da bi predanost, povjerenje i otpuštanje za nas bili prisni načini ponašanja. Nesanica se uz glavobolju ubraja u najčešće zdravstvene poremećaje naše civilizacije.
Kao što noć pripada danu, sjena pripada nama, a smrt životu. San nas svakodnevno vodi do tog praga između ovog i onog svijeta, vodi nas u noćna i sjenovita područja duše, daje nam da u snu proživimo neproživljeno i vraća nas u ravnotežu.
Tko pati od nesanice ili, točnije rečeno ne može zaspati, ima teškoća i boji se otpustiti svjesnu kontrolu i povjeriti se nesvjesnom. Današnji čovjek jedva da ima cenzuru između dana i noći, nego misi i aktivnosti uzima sa sobom u područje sna. Produžavamo dan u noć – isto kao što dnevnom sviješću nastojimo analizirati noćnu stranu svoje duše. Nedostaje nam cenzura kao svjesna promjena pola.
Tko pati od nesanice prvo treba naučiti kako svjesno završiti dan, ne bi li se mogao u cijelosti predati noći i njezinim zakonima. Nadalje, moramo naučiti kako se brinuti za svoja nesvjesna područja, ne bismo li otkrili odakle dolazi strah. Prolaznost i smrt su važne teme. Onome tko pati od nesanice nedostaje iskonskog povjerenja i sposobnosti predavanja.
BOLESTI OVISNOSTI
Svaki čovjek luta i pritom dospijeva na najčudnije obale duše – ali nikada ne bi trebao ostati zaglavljen, jer ne smije prestati s potragom dok ne pronađe što traži.
Ovisnost je kukavičluk pred novim iskustvima. Tko život shvaća kao putovanje i uvijek je na putu, tragač je, a ne ovisnik. Da spoznamo sebe kao tragače, moramo priznati svoju bezavičajnost. Tko vjeruje u vezu, već je ovisan.
OVISNOST O JELU
Ako se glad za životom ne utoli iskustvom, ona će spuznuti u tijelo i javiti se kao glad. Ta glad ne može se utoliti, jer se unutarnja praznina ne može ispuniti hranom.
Ovisnik o jelu traži ljubav, potvrđivanje, nagradu – na žalost, na pogrešnoj razini.
ALKOHOL
Alkoholičar čezne za zdravim svijetom bez konflikta.
Omamljuje svoje konflikte i probleme i preko alkohola hini zdrav svijet.
PUŠENJE
Disanje ima veze prije svega s komunikacijom, kontaktom i slobodom. Pušenje je pokušaj da se stimuliraju i zadovolje ta područja.
Cigareta postaje nadomjestkom za istinsku komunikaciju i slobodu.
DROGA
Droga je samo sredstvo da se znatno poveća stvaralačka snaga. Potraga za uspjehom uvijek je potraga za ljubavlju.
RAK
Čovjek nije oduševljen svoj život žrtvovati za život stanice raka, ali tjelesna stanica također nije bila oduševljena svoj život žrtvovati za život čovjeka. Stanica raka ima iste argumente kao i čovjek, samo što joj je stajalište drugačije. Oboje žele živjeti i ostvariti svoje interese i predodžbe o slobodi. Svako od njih spremno je za to žrtvovati ono drugo.
Rak je izraz našeg doba i naše kolektivne slike svijeta. Mi u sebi kao rak doživljavamo samo ono što živimo i sami. Naše doba obilježeno je bezobzirnom ekspanzijom i ostvarenjem vlastitih interesa. U političkom, gospodarskom, religioznom i privatnom životu ljudi svoje interese pokušavaju proširiti bez obzira na (morfološke) granice, pokušavaju posvuda osnovati uporišta svojih interesa (metastaze) i pustiti da vrijede samo njihove vlastite predodžbe i ciljevi, pri čemu se sve ostalo stavlja u službu vlastite prednosti (parazitski princip).
Ljudi čitav svijet doživljavaju kao svoje plodno tlo: biljke, životinje, sirovine. Sve je tu samo da bi se mi bezgranično širili zemljom.
Odakle ljudima koji se tako ponašaju hrabrost i bezobrazluk da se žale na rak? On je samo naše zrcalo – pokazuje nam naše ponašanje, naše argumente i kraj našeg puta.
Rak ne treba pobijediti – njega valja razumjeti, ne bismo li naučili razumjeti sami sebe. Zašto ljudi uvijek žele razbiti zrcalo, kad im se ne sviđa vlastito lice? Ljudi imaju rak jer jesu rak.
Raku nedostaje svijesti za veću, obuhvatniju cjelinu. On jedinstvo vidi samo u vlastitom ograničavanju. Taj nesporazum jedinstva ljudi dijele s rakom. I čovjek se ograničava u svojoj svijesti, čime tek nastaje rascjep između Mene i Tebe.
Što se više ego ograničava, to više gubi osjećaj za cjelinu, koje je uvijek samo dio. U egu nastaje iluzija da nešto može učiniti 'sam'.
U stvarnosti ne postoji prava odvojenost od ostatka svemira. Samo naše ja može to umisliti.
Dokle god naše ja težilo vječnom životu, mi ćemo propadati kao što propada stanica raka. Stanica raka razlikuje se od tjelesne stanice prenaglašavanjem svog ega. U stanici jezgra odgovara mozgu. Kod stanice raka jezgra neprestance dobiva na važnosti i stoga dobiva i na veličini. Ta promjena jezgre odgovara prenaglašavanju egocentričnog mišljenja glavom, kojim je obilježeno i naše doba. Stanica raka vječni život traži u materijalnom razmnožavanju i ekspanziji. Ni rak ni čovjek još ne shvaćaju da unutar materije traže nešto što se tamo ne može pronaći, naime život.
Smrt koju stanica raka uvaljuje organizmu, postat će i njezinom smrću, kao što primjerice smrt okoliša uključuje i našu smrt. Ali stanica raka vjeruje u vanjštinu odvojenu od nje, kao što i ljudi vjeruju u vanjštinu. Ta vjera je smrtonosna. Lijek se zove ljubav. Ljubav liječi, jer otvara razgraničenje i pušta drugo da uđe ne bismo li s njime postali jedno. Tko voli, taj svoje ja ne stavlja na prvo mjesto, nego doživljava veću cjelinu. Tko voli osjeća s voljenim bićem isto kao da je posrijedi on sam.
Rak pokazuje neiživljenu ljubav. Ljubav prevladava sve granice i ograde. U ljubavi se suprotnosti spajaju i stapaju.
Ljubav je postajanje jednim sa svime, ona se proteže na sve i ne zastaje ni pred čim.
Ljubav se ne boji smrti – jer ljubav je život.
Tko tu ljubav ne proživljava u svijesti, izlaže se opasnosti da će mu ljubav spuznuti u tjelesnost i tamo nastojati svoje zakone ostvariti kao rak:
I stanica raka prevladava sve granice i ograde. Rak ukida individualnost organa. I rak se širi na sve i ne zastaje ni pred čim (metastaze). Ni stanica raka ne boji se smrt. Rak je ljubav na pogrešnoj razini.
Rak respektira samo istinsku ljubav. Simbol istinske ljubavi je srce. Srce je jedini organ na kojem ne možemo dobiti rak!
SIDA
Ljubav između ostalog definiramo i kao sposobnost stvaranja, puštanja 'drugog' unutra, žrtvovanja granice jastva.
Kad govorimo o ljubavi mislimo na duševni proces, a ne na tjelesni čin, kad god mislimo na tjelesnu ljubav, govorimo o seksualnosti.
Život je balans, ravnoteža jina i janga, dolje i gore, lijevo i desno.
Ljubav ugrožava granicu našeg ega i želi da je otvorimo.
Tematika side vrlo je slična tematici raka, zbog čega smo oba simptoma sveli pod naslov 'oboljela ljubav'. Razlika je u tome što se rak u daleko većoj mjeri tiče pacijenta samog i da nije prenosiv. Sida, naprotiv, u velikoj mjeri osvještava da nismo sami na svijetu, da je svaka usamljenost iluzija te da je ego naposljetku manija. Sida nam daje da doživimo da smo uvijek dio zajednice, dio veće cjeline i da time kao dio uvijek snosimo odgovornost za sve.
Seksualnost i ljubav dva su pola jedne teme, čije je ime 'sjedinjenje suprotnosti'.
Seksualnost se odnosi na tjelesnost, ljubav na dušu drugog.
Seksualnost i ljubav trebale bi biti izbalansirane, to jest u ravnoteži.
Smrt je uvijek samo početak promjene, početak metamorfoze.
ŠTO DA SE RADI?
Nakon svih tih razmišljanja i pokušaja da se donekle nauči razumjeti poruka simptoma, za bolesnika se nameće još jedno veliko pitanje: Kako ću uz sve to znanje sad ozdraviti? Što mi sad valja činiti? Naš odgovor na to pitanje sastoji se od jedne jedine riječi: Gledati! Taj poziv obično se doživljava kao banalan, jednostavan i koristan. Naposljetku, čovjek želi poduzeti nešto protiv toga, promijeniti se, sve učiniti drukčije – što tu može promijeniti 'gledanje'? U našoj neprestanoj 'želji za mijenjanjem' leži jedna od najvećih opasnosti našeg puta. Zapravo se nema što mijenjati – osim našeg načina gledanja. Zato smo svoje naputke reducirali na 'gledati'.
U ovom svijetu nema se što poboljšati ili promijeniti osim vlastitog gledišta. Tako i najkompliciranije probleme naposljetku svodimo na staru formulu: spoznaj sebe sama!
Potpuna je pogreška – iako česta – reakcija da se principa otkrivenog u simptomu želimo riješiti što je moguće brže. Tako netko, tko je napokon otkrio svoju nesvjesnu agresiju može užasnuto pitati: Kako da se riješim te strašne agresije? Odgovor glasi: Uopće ne, uživajte u činjenici da je tu! Upravo želja da nešto nemamo vodi do stvaranja sjene i čini nezdravim – vidjeti agresiju u njezinoj prisutnosti čini zdravim. Tko to smatra opasnim, predviđa da princip ne nestaje ako od njega odvratimo pogled.
Ne postoji opasan princip – opasna je samo neizbalansiranost snaga. Svaki princip neutralizira se suprotnim polom.
Tko je jednom shvatio da je čovjek mikrokozmos, postupno gubi strah od toga da u sebi pronađe sve principe.
Prihvaćanje simptoma čini ga izlišnim. Otpor proizvodi pritisak u suprotnom smjeru. Simptom će nestati najranije onda kad je pacijentu postalo svejedno za njega. Ravnodušnost pokazuje da je shvatio i prihvatio važenje principa koji se manifestira u simptomu. Sve to postiže se samo 'gledanjem'.
Izlječenje se može dogoditi samo u svijesti.
Jedini smisao naše inkarnacije koji se može iskusiti jest osvještavanje. Začuđujuće je kako je većini ljudi malo stalo do jedine važne teme njihova života. Ironično je koliko njege i pažnje ljudi posvećuju svom tijelu, iako je sigurno da će ono jednog dana biti žrtvom crva. Jednog ćemo se dana morati oprostiti i od svega ostalog (obitelji, novca, kuće, slave). Jedino što će potrajati duže od groba jest svijest – i za nju najmanje brinemo. Osvještavanje je cilj našeg postojanja – samo tom cilju služi čitav svemir.
Vrijeme ne postoji izvan naše svijesti. Vrijeme je mogućnost promatranja tijekova.
Katkada čujemo kritiku da je reinkarnacijska terapija besmisleno prekapanje po ranijim životima, dok se problemi moraju rješavati sada i ovdje. Zapravo mi upravo i rastačemo iluziju vremena i kauzalnosti, a klijenta suočavamo s vječnim sada i ovdje.
Tko nauči bolest shvaćati kao put, tome će se otvoriti svijet novih uvida. Naš odnos prema bolesti ne čini život ni jednostavnijim ni zdravijim, nego želimo dati hrabrost da se konfliktima i problemima ovog polarnog svijeta iskreno pogleda u oči.
Problemi nisu tu da bi se riješili, oni su samo polovi između kojih se stvara životno nužna napetost. Hermann Hesse
Čovjek se prvo mora spustiti duboko u polaritet materijalnog svijeta, u tjelesnost, bolest, grijeh i krivnju, ne bi li u najmračnijoj noći duše i najdubljem očaju pronašao ono svjetlo uvida koje će ga osposobiti da svoj put kroz patnje i muku prozre kao smislenu igru, koja mu je pomogla da se nađe tamo gdje je oduvijek već bio: u jedinstvu.
Poznavao sam dobro i zlo, grijeh i krepost, pravednost i nepravdu, sudio sam i bilo mi je suđeno, prošao sam kroz rođenje i smrt, radost i žalost, nebo i pakao, a na kraju spoznao sam da sam u svemu i da je sve u meni.
Hazrat Inajat Kan
Obični ljudi, neobično bogatstvo
Ric Edelman
Izdavač: Katarina Zrinski 2003.
Najbolje vrijeme za ulaganje je kada:
Imate novac koji ćete ulagati,
Taj novac planirate uložiti na dulje vrijeme i
Kad su niske cijene.
Fond padajuće-rastućeg prometa donosi više novca nego fond rastuće-padajućeg prometa.
Ukupni uloženi iznos/ ukupni broj dionica – broj vlastitih dionica i novac koji ste uložili Prosječna (prosječni trošak tih dionica)
Cijena po dionici/ ukupni broj mjeseci – prosječne cijene koje ste platili i broj mjeseci potrebnih za njihovo stjecanje (prosječna cijena vrijednosti dionica)
Zbog smanjenja cijena dionica u vašem poduzeću možete ostati bez posla. A ako se to dogodi, trebali biste započeti prodavati ulaganja kako biste si olakšali plaćanje računa. Međutim, možda otkrijete da je najveće ulaganje koje posjedujete – upravo dionica poduzeća (opa. propadajućeg).
Ako želite kupiti dionice poduzeća, u redu. Ali ne više od 15 posto ukupne osobne neto vrijednosti. Ako mislite da je riječ o malom postotku, sjetite se da stručnjaci za upravljanje novcem ograničavaju svoje plasmane tako što u pojedino ulaganje uplaćuju samo 5 posto imovine.
Bogataš postaje sve bogatiji, siromah sve siromašniji.
Mnogi se koriste ovom izrekom kao političkim oružjem – kako bi poduprli ideju o oporezivanju bogatih i o preraspodjeli njihovog bogatstva siromašnima.
Razlog zbog kojeg bogati ljudi postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji je u tome što bogati ljudi nastavljaju raditi stvari koje su ih učinile bogatima, dok siromašni nastavljaju raditi stvari zbog kojih su postali siromašni.
Siromaštvo je stanje duha. Biti bez prebijenog novčića je stanje novčanika. To što je netko bez novca, to se da urediti, ali ako je netko siromašan, to nije tako lako.
Pohlepa – pretjerana vjera u tržište – jednako je opasna za vaše financijsko zdravlje kao i strah.
Kako popraviti budućnost
Andrew Keen
Izdavač: Naklada Ljevak 2018.
Suvremena tehnologija – moć mreže, u doba sveprisutnog računalstva, uvlači se i nadzire sve što činimo – potkopava našu moć upravljanja vlastitim društvom. Umjesto kormilara, postala je tamničar.
Osobna privatnost je pravo na sebe. Radi se o moći. Radi se o potrebi da zaštitimo naše dostojanstvo i da nas se ostavi na miru. Edward Snowden
Što to znači kad smo svi transparentni i nemamo više tajni? To znači da više ne postojimo. Edward Snowden
Računalo je mozak izvan nas samih, naš drugi mozak. Međutim, s evolucijskog je stajališta došlo do onoga što nazivamo 'eksponencijalnim skokom' i taj je novi mozak prestigao naše srce, naš moral i naša vjerovanja. Mi smo postali tako preokupirani gledanje u naš drugi mozak, da smo zaboravili kako mudro pogledati u same sebe. Dok ti uređaji postaju sve brži i brži, čini se da mi stojimo, dok oni proizvode sve više i više podataka o nama, mi time ne postajemo ništa inteligentniji, dok oni postaju sve moćniji i moćniji, mi možda čak i gubimo kontrolu nad vlastitim životima. Dov Seidman
Rezultat industrijske ekonomije bilo je stvaranje dva naroda – naroda 'nečuvenog bogatstva' i naroda 'nečuvenog siromaštva'. Polanyi
Tri i pol milijarde korisnika interneta širom svijeta stvara 2,5 trilijuna bajta podataka svaki dan. U svakoj minuti svakoga dana 2016. godine napravili smo 2,4 milijuna pretraživanja Googlea, gledali 2,78 milijuna videozapisa, unijeli 701.389 prijava na Facebook, dodali 36.194 novih postova na Instagram i razmijenili ,8 milijuna poruka putem WhatsAppa. Svi ovi osobni podatci postali su najvrjednija roba umreženog doba, takozvano novo ulje našeg umreženog gospodarstva. Bruce Schneier
Četiri su jahača Apokalipse: Google, Facebook, Apple i Amazon koji sudjeluju u 'dugotrajnom i burnom ratu' za našu pažnju. Emily Bell
Memento mori … Respice post te, hominem te memento – da, umrijet ćeš, ali do tada, pamti da si čovjek.
Unatoč Zuckerbergovom poricanju očigledne istine, Facebook se ponaša kao suštinski medijska tvrtka u agresivnim pokušajima da riješi problem lažnih vijesti.
Vozači Ubera se ne moraju cijelo svoje vrijeme posvetiti Uberu, ali tada niti Uber ne posvećuje ništa vozačima. To je tipično za gospodarstvo sve većih nejednakosti, gdje više-milijardi-dolara-vrijedne sharing tvrtke kao što su Uber i Lyft uistinu ne dijele ništa od svoje stratosferske vrijednosti sa svojim radnicima.
Tehnologija dramatično mijenja prirodu rada i zapošljavanja. Moj je otac radio samo jedan posao u životu. Ja sam promijenio šest radnih mjesta. A moje će dijete istodobno raditi šest stvari. Daniel Straub
Kojim vještinama trebamo podučavati našu djecu da bi imali ne samo posao, već i značaj u 'mješovitom svijetu strojeva i ljudi'? pita Lee Rainie. Izazov (i prilika) za odgajatelje je podučavati sve ono što robot ili algoritam ne može replicirati jer su računala duboko ograničena, to dakle uključuje i odgajanje intuicije, višesmislenosti i samosvijesti po Nicholasu Carru; odgoj svijesti i pojma 'poziva' prema Danielu Straubu, odnosno poučavanje u samopouzdanju potpomognutom 'psihološkom slobodom' po Albertu Wengeru.
Ovo je humanistički ideal obrazovanja koji je More razložio prije pet stotina godina u Utopiji. To je poučavanje onoga točnim brojkama neutvrdivoga: kako razgovarati s vršnjacima, kako ostvariti samodisciplinu, kako uživati u slobodno vrijeme, kako samostalno razmišljati, kako biti dobar građanin. No, postoji li takav inovativni pristup obrazovanju u današnjem svijetu. Ili je to, kao i imaginarni Moreov otok, tek izmišljena ideja bez utemeljenja u stvarnosti?
Esther Wojcicki promiče ideju o školama koje od svojih učenika traže da 20 posto vremena ulože u samostalne projekte.
Mi stvaramo narod ovaca s obzirom na stil poduke koji prevladava u većini škola. Moramo prestati cijelo vrijeme govoriti djeci što trebaju raditi. Umjesto toga, moramo se odnositi prema njima kako bismo mi htjeli da se drugi odnose prema nama.
U današnje doba osobito je važno da se djeca 'osjećaju osnaženima' za ostvarenje svojega potencijala. Potrebno je pokušati stvoriti tehničku stručnu, pouzdanu djecu koja su spremna preuzeti rizike i ne boje se neuspjeha. Sve je u povjerenju. Povjerenje u djecu je presudno. Moramo im povjeriti da čine vlastite pogreške. Svako dijete, prosječno ili ne, može naučiti iz svojih pogrešaka. Esther Wojcicki
Inovativni poduzetnik i uspješno obrazovan učenik zapravo dijele mnoge iste osobine: neovisni su, skloni riziku i spremni preispitati konvencionalne pretpostavke, lansirati se na mjesec i popraviti budućnost. Esther Wojcicki
Naša je karta višedimenzionalna. Naših pet alata za izgradnju karte budućnosti – zakonodavna regulativa, inovacije, društvena odgovornost, potrošački odabir i obrazovanje – sve su to bitni građevni blokovi budućnosti. Ali oni nisu odsječeni jedni od drugih. Kao što smo pokazali, nema inovacije bez regulacije.
U Utopiji Thomasa Morea nema 'mlitavih besposličara', nema 'septičkih jama punih bezvrijednih razmetljivaca', nema 'lijenih bandi velikih svećenika', nema 'krepkih prosjaka'.
U idealnom društvu rad je važan, ali slobodno je vrijeme još važnije.
U Utopiji je cilj osloboditi ljude od svakodnevnice poslova koji ih melju.
Uloga je Morea kao autora Utopije učiteljska. On podiže svijest svojih čitatelja – ohrabrujući nas da zamislimo mjesto gdje se može naučiti kako postati bolje ljudsko biće.
Emocionalna alkemija – Kako um iscjeljuje srce
Tara Bennett – Goleman
Izdavač: Mozaik knjiga 2002.
Zadržimo li svoj pogled unutar sebe, naše istraživanje može otkriti bol iza maski koje nosimo. Ako nastavimo gledati, možemo vidjeti kako obrasci bola održavaju masku na njezinu mjestu, a ako istražujemo dalje, vidimo te obrasce kako se premještaju i sami prerađuju. Vidimo kako nas naše reakcije na naše emocije drže udaljene od nas samih. Ako se sada zadržimo u fokusu, dopuštajući sebi da se otvorimo još iskrenije, naša svjesnost prodire dalje i gledamo kako se slojevi razrješuju, otapaju i ljušte. Dolazimo u dodir, u početku samo letimice, s autentičnim dijelovima samih sebe. Tada, ako zadržimo pogled, dolazimo u dodir s izvorom koji udahnjuje svijest u svaki sloj našeg bića.
U materijalnom svijetu nema veće razlike od one između ugljena i dijamanta i to su samo različito raspoređene identične molekule ugljika. Upravo kao što je dijamant transformirani ugljen, tako čista svjesnost može proizaći iz naše smetenosti.
Obično se naša pažnja kreće u širokim krugovima, nošena amo-tamo slučajnim mislima, prolaznim sjećanjima, maštanjima koja nas obuzimaju, djelićima nečeg što smo vidjeli, čuli ili opazili na drugi način. Nasuprot tome, usredotočenost se opire rastresenosti i pažljivo prati kretanje samoga uma. Umjesto da bude pometena i zarobljena nekom misli ili osjećajem, ona nepokolebljivo promatra te misli i osjećaje kako dolaze i odlaze.
Budistička psihologija priznaje uznemirujuće emocije, ali ih vidi tako kao da prekrivaju našu esencijalnu dobrotu kao što oblaci prekrivaju sunce.
Meditativna svjesnost može nam omogućiti izvanredno istančano razumijevanje naših emocionalnih obrazaca i tako nam pomoći da nađemo puteve za rješavanje dubokih fiksacija i uništavajućih navika.
Osjećaj emocionalne prikraćenosti, da neće nikada dobiti dovoljno ljubavi i pažnje stvara ogroman problem, koji može voditi i žudnji za hranom.
Kako ulazimo na područje svojih najtežih emocionalnih navika, trebamo omogućiti blago suosjećanje prema sebi dok napuštamo stare načine postojanja.
Ta posebna osobina tog prosjaka, bila je u njegovom milosrdnom držanju i nadarenosti njegovog duha, koji je dragovoljno davao svima koje je susretao – bez obzira na to jesu li mu uzvraćali ili ne. Kvaliteta ovog čovjeka bila je u daru koji je nudio. Kad nismo samosvjesni ni puni samosažaljenja, bez unutarnjih preokupacija, suosjećanje se pojavljuje kao spontani izraz naše svijesti.
Neka budem oslobođena na dobrobit svih bića.
Ublažavanjem vlastitih emocionalnih reakcija može se umanjiti osjećaj bespomoćnosti.
Vježbanje smirenosti uključuje tiho ponavljanje jednog izraza i razmišljanje o njegovom značenju. Kad vam duh odluta, vratite ga tom izrazu i osjećaju smirenosti koji on priziva. Možete to učiniti kroz samo nekoliko trenutaka ili kroz nekoliko minuta.
Kad se ta bezvremenska prisutnost prenese u život, izvan sobe za čaj, ona i dalje potiče svjesnost. Prisutniji smo našim svakodnevnim zbivanjima: potpunije se posvećujemo trenutku, bez jurnjave prema sljedećem ili zadržavanja u prethodnom, jednostavno smo svjesni sadašnjosti.
U tome mi je bila mentor i živi primjer preobražavanja patnje. Iako se nije nikada žalila, katkad sam mogla osjetiti njezinu tugu. Izgledalo je da njezin umjetnički izraz uključuje osjećaj gubitka, tapiseriju satkanu od traženja i značenja, istančanu prilagodbu i razumijevanje, pitanje bez traženja odgovora. Sve to davalo je mirnu dubinu njenoj šutnji tijekom obreda čaja.
Neke stvari ne mogu se promijeniti, ali možemo promijeniti naš unutrašnji odnos prema njima.
Zbrkanost uma raspršuje se na blagom povjetarcu. Jedan list pada.
Taj trenutak u vrtu zena podsjetio me je kako uživanje u sadašnjosti može ublažiti i najkruće emocionalne stavove, kao što je izraženo u ovom stihu zen pjesme: Čak je i general skinuo oružje da se zagleda u božure.
Usredotočenost nam daje moć da svaki trenutak doživimo kao prvi put.
Kad naš um radi mehanički, naše misli slijede iste, poznate puteve, naš je život statičan i nepromjenjiv. Prilagodljivost može biti korisna u svakodnevnom životu. Prije nego reagiramo na naš uobičajeni način, možemo se potruditi učiniti nešto drugačije, bilo da se radi o spremanju djece na spavanje ili o nekoliko trenutaka mirne stanke kada dođemo kući, umjesto da odmah jurimo pregledavati poštu.
Kad jurimo kroz istu staru rutinu misli i osjećaja, malo je vjerojatno da će se nešto promijeniti. No, kako usredotočenost vidi stvari na novi način, to može otvoriti nove mogućnosti i dati priliku za promjene.
Stalna poruka roditeljskog neodobravanja – Ti jednostavno nisi dovoljno dobar – ispunjava maleni svijet djeteta i ugrađuje se u njegov doživljaj sebe. Ta poruka ne mora biti verbalna, dijete pokupi neverbalne izraze gađenja i prijezira – dizanje obrva ili sarkastični ton glasa. Ta poruka nema ništa s djetetovim stvarnim osobinama ili vrijednostima – to je samo način na koji je naučilo misliti o sebi.
Jedan od načina da se izađe na kraj s ponižavajućim porukama vidi se kod djeteta koje je toliko pogaženo da ih jednostavno prihvaća. Takvo dijete se predaje, gradeći sliku o sebi u čijoj je jezgri manjkavost. Drugo dijete može stvoriti hvalisavu fasadu, otvorenu drskost koja prikriva osjećaj manjkavosti.
Težnja za savršenstvom istiskuje zabavu iz života.
Biti prisutan u sadašnjosti, umjesto izgubljen u tjeskobnim mislima, brižljivi je protuotrov panici.
Olakšanje je ići kroz život s više smirenosti.
Izazov je zadržati smirenost dok smo uzrujani.
Sheme su kao sustav provjere kroz koji sve što nam se dogodi mora proći, slično sigurnosnom ispitivanju u zračnoj luci. Ti emocionalni obrasci špijuniraju naš život, uvijek spremni za sve što se na njih odnosi, sve što podsjeća na predmet njihovog straha ili bijesa, ili na događaje koji su ih oblikovali. Ako shema prevlada, smjesta izaziva naučenu reakciju: navalu straha ili bijesa, želju za bijegom borbom, ili nas paralizira, u panici smo, osjećamo se bespomoćni i nepravedno napadnuti. Bilo koja da je to navika, ona odigra svoje uvijek iznova.
Ljudi sa shemama moraju naučiti osnovnu lekciju iz jedrenja: ići pravcem kojim želiš, naći ravnotežu u pokoravanju vjetru i preuzeti nadzor nad jedrima.
Svaka shema ima takve protuotrove, načine mišljenja, osjećaja ili djelovanja, koji se suprotstavljaju neprilagođenim navikama koje shema ponavlja. Mi možemo mijenjati navike na svakoj od četiri razine: naših misli, naših emocija, našeg ponašanja i naših odnosa.
Kad odbijete izraziti bijes, on umire. Brojite do deset, prije nego što ćete dati oduška srdžbi, i ona će izgledati smješno.
Duboko ispod odbojnosti i uskraćenosti leži jezerce duboke tuge; ispod nepovjerenje i podčinjenosti tinja bijes; ispod ranjivosti, društvene isključenosti i napuštenosti vreba strah. Uznemirujuća sumnja u sebe pokreće perfekcionizam i strah od neuspjeha. U jezgri povlaštenosti vrlo često leži sram. No, naše sheme navike – strategije koje smo usvojili da bismo se borili s tim osjećajima – nastoje nas odvojiti od snažnih emocija, duboko zakopanih.
Katkad je jednostavno, pomno promatranje osjećaja donosilo olakšanje od vezanosti uz njih.
Jedna od najvećih ljudskih želja je da nas netko poznaje i razumije. Dalai Lama
Obrasci nisu uvijek negativni. Perfekcionizam potiče ljude da obavljaju svoj posao na najvišoj razini. To postaje opasno samo kad dovodi njihov život u neravnotežu.
Emocionalna alkemija ne umata naše bolne emocije u uredan mali zamotuljak koji se uklanja jednom zauvijek. Taj rad je jedan trajan proces, koji produbljuje uvide, otkrića i prilagodbe koje činimo.
Moje početno stanje uma bez misli bilo je izoštreno, ali s mirnom jasnoćom bez reakcije, kao što sam čula da opisuju ljudi koji su doživjeli iznenadni šok – prometnu nesreću, recimo, ili ono što sam čitala o istraživaču koji je preživio napad lava. Biolozi kažu da je to automatska reakcija mozga na krajnje iznenađenje, sposobnost organizma da se prilagodi u suočavanju sa po život opasnim okolnostima. Odgovor je: pukotina u tijeku misli.
Bardo nudi pravu priliku za duhovno buđenje, kaže tekst, jer nas obuzima intenzitet doživljenog i prekidaju se naše uobičajene navike i obrasci opažanja i reakcije. Više nemamo tlo pod nogama.
Klasična budistička metafora za uobičajeno stanje uma je majmun koji skakuće uokolo, stalno rastresen, nemiran i u pokretu. Taj majmunski um stalno juri prema novoj stvari prije ego što je potpuno doživio ono što se događa upravo sada. Užurbani um stalno zatvara pukotinu, puneći ju besciljno razbacanim polumislima, sjećanjima, sanjarenjem, maštanje – svim i svačim. Na neki način, jednostavan čin zaustavljanja mrmora u umu da bi se omogućila pukotina poečtak je buđenja, malo oslobađanje.
Postani svoj vlastiti terapeut/ Lama Yeshe
Naši opažaji su većinom varke, mi ne opažamo stvarnost. Naravno, mi vidimo svijet osjeta – privlačne oblike lijepe boje, fine okuse i slično, ali mi stvarno ne opažamo pravu, istinsku prirodu oblika, boja i okusa… Tako naše pogrešno opažanje prerađuje obavijesti sakupljene na osnovi naših pet osjetila i prenosi neispravne podatke našem umu, koji reagira pod njihovim utjecajem.
Posljedica je to što vidimo samo privid stvari, a ne vidimo njihovu istinsku prirodu.
Sa stajališta osnovne postavke budističke psihologije, u umu prosječnog čovjeka jedino istinsko mentalno opažanje je ono koje se odigrava u izvanredno kratkom trenutku, neposredno nakon pravog osjetnog opažaja i neposredno prije stvaranja predodžbe – u pukotini svjesnosti.
Geshe Rabten
Dok je Buda ležao umirući, iskreni savjet Anandi, njegovom najbližem sljedbeniku, bio je: Budi svjetlo samom sebi. Taj savjet pokazuje vodeće načelo: treba otkriti što je za nas istina, umjesto samo prihvatiti mišljenje nekog autoriteta o tome. Umjesto slijepog vjerovanja, trebamo istraživati da otkrijemo svoju pravu prirodu: tko smo, odvojeno od izgrađenog doživljaja sebe i tvorevina našeg svakodnevnog opažanja.
Trebamo razmišljati o prolaznosti stvari, o lepršavoj krhkosti života. Dalai Lama
Promjene i gubici su teški, čak i bolni, za sve nas. Oni nas prisiljavaju da se prilagodimo svojim osobnim potrebama i tugujemo za gubicima. No, kako se stvari u životu neizbježno mijenjanju, u ovom ili onom trenutku sabiremo patnju, povezanu s tim promjenama i gubicima. S budističkog gledišta, promišljanje o tim okolnostima pomaže nam da se suočimo s teškim istinama i prilagodimo teškoćama s više smirenosti ako smo iznutra bolje pripremljeni.
Budizam ističe stalno protjecanje u našem umu. Što god se pojavi – naše misli i osjećaji, sve što vidimo, čujemo, omirišemo, okusimo – učinak je složenih zakona uzroka i posljedica u stanju stalne promjene.
To razumijevanje nestalnosti daje nam priliku za uvid u 'praznu' prirodu svega pojavnog. Ništa od toga što opažamo nema osobni identitet, i nema pouzdanu suštinu, koju mu naš um nastoji pripisati.
Toplina relativnog suosjećanja može otopiti led mentalne krutosti. Što smo manje samoživi, bilo kroz suosjećajno ponašanje za dobrobit drugih, ili kroz samilosne želje i misli u našem umu, sposobniji smo shvatiti ispraznu prirodu uma. Kako pojam razdvojenosti blijedi, tako slabi i usmjerenost na sebe.
Analiza našeg stanja kad smo uhvaćeni navikama uma: Kad razumijemo kako naš um opaža svijet, uviđamo da živimo u svijetu čula. Previše brinemo o onom što će se dogoditi u nepostojećoj budućnosti i potpuno smo nesvjesni sadašnjeg trenutka. Ukratko, živimo za puku projekciju.
Lama Yeshe
Najveći izvor snage i pomoći je naš vlastiti um – kad oslobodimo svoj um, iznenadit ćemo se svojoj unutrašnjoj snazi. Tulku Thondup
Dalai Lama ističe da postoje dva osnovna načina odgovaranja na patnju: jedan je neobaziranje na nju, a drugi je izravno gledanje u nju i prodiranje u nju sa svjesnošću. Odgovor koji preporučuje duhovnom učitelju je ući u patnju, ne izbjegavati ju. Ako možemo promijeniti svoj odnos prema neugodnim iskustvima, ako im se možemo manje opirati, i promatrati ih jasnije, moći ćemo umanjiti dodatni sloj patnje koji proizlazi iz našeg otpora i reakcija.
Primjedba o 'korisnim unutrašnjim okolnostima' zaslužuje našu pozornost. U tom su izrazu sadržane sposobnosti uma koje bismo mogli njegovati. Jedna takva je snaga same pozornosti, oštra koncentracija koja umiruje um, čineći ga manje reaktivnim. Druga je prilagodljivost, elastičnost koja nam daje da odgovaramo otvorenije i kreativnije, umjesto da smo omeđeni nizovima misli. Ostale su strpljenje i povjerenje, sposobnost prihvaćanja onih stvari nad kojima nemamo nadzor. Zatim smirenost, što nije isto kao bezosjećajnost ili apatija, nego prije um koji se odmara u jednom stavu uravnoteženosti, koji nije guran niti povlačen sviđanjem ili nesviđanjem.
Snažna pozitivna energija može spriječiti ili olakšati patnju. Ali najznačajniji učinak pozitivnog stava nije neizbježno spriječiti patnju da se ona pojavi, nego spriječiti ju da se pretvori u negativnu snagu, kad do nje dođe. Tulku Thondup
Možete mnogo naučiti iz širenja svoga iskustva i imate širi raspon doživljavanja kad hodate vani na otvorenom nego kad sjedite unutra na svom jastuku.
U trenutku dok mislite o dobrobiti drugih, vaš um se proširuje. Dalai Lama
Ako nemate osnovni alat za oslobađanje svojih emocija – ako niste sposobni otpustiti naklonost ili odbojnost u njihovu korijenu – tada samo imate jednu drugu emociju – niste slobodni. Tsoknyi
Ljudi odgovaraju na našu iskrenost o našim nedostacima. U ljudima se bude vibracije suosjećanja prema srčanosti nekoga tko je dovoljno hrabar da izrazi svoju bol. Na relativnoj razini povezani smo kroz naše zajedničke osobne priče baš kao što smo, na jednoj konačnoj razini, povezani kroz našu zajedničku ljudsku bit. Pema Chodron
Cesta se račva. Jedan put vodi daljnjim neprilikama, reaktivnosti i sve gušćoj magli, drugi prema pročišćenoj svjesnosti i razvijanju mudrog suosjećanja. Izbor je na nama, u svakom trenutku.
12 pravila za život – protuotrov kaosu
Jordan B. Peterson
Izdavač: Verbum 2018.
Ljudska svijest takorekuć jednom nogom stoji u redu, a jednom u kaosu, održavajući ravnotežu između poznatoga i nepoznatog, sigurnog i neistraženog. Ako se previše usmjerimo na prvi aspekt, zapadamo u samodopadnost i rutinu ili, u najekstremnijim slučajevima, u tiraniju, a ako na drugi, onda smo potpuno izgubljeni , onda se prepuštamo ništavilu.
Utjeloviti taj arhetip heroja i živjeti svoj život kao pustolovinu i priliku za istraživanje nepoznatoga jedan je od načina da iskusimo psihološko i duhovno ispunjenje.
Ako želite promijeniti ovaj pokvareni svijet 'prvo prestanite raditi ono što znate da je pogrešno. Prestanite već danas.'
Red i kaos su yin i yang poznatoga taoističkog simbola: dvije zmije, od glave do repa. Red je bijela muška zmija, kaos je crni ženski dvojnik. Crna točka u bijelom i bijela točka u crnom ukazuju na mogućnost preobrazbe, baš onda kada se stvari čine sigurnima, može se pojaviti nešto nepoznato, neočekivano i veliko. I obrnuto, baš onda kada se sve čini izgubljenim, novi red može nastati iz katastrofe i kaosa.
Snovi osvjetljuju mračne prostore koje razum tek mora istražiti.
Na koji bi način svijet mogao biti oslobođen od strašne dileme sukoba s jedne i psihološkoga i društvenog rastakanja s druge strane? Odgovor je sljedeći: uzdizanjem i zavojem pojedinca, spremnošću svih da na ramena preuzmu teret Bića i prihvate herojski put. Svatko od nas mora preuzeti što veću odgovornost za vlastiti život, društvo i svijet. Svatko od nas mora govoriti istinu, popraviti što je pokvareno i slomiti i ponovno stvoriti ono što je staro i zastarjelo. Na taj način možemo i moramo smanjiti patnju koja truje svijet. To je velik zahtjev. Traži se od nas. Ali alternativa – užas autoritarnoga vjerovanja, kaos urušene države, tragična katastrofa neobuzdane prirode, egzistencijalna tjeskoba i slabost pojedinca bez cilja – zacijelo je gora.
Duša svakoga pojedinca vječno žeđa za junaštvom istinitoga Bića i da je spremnost za preuzimanjem odgovornosti isto što i odluka za življenjem smislena života.
GLAVU GORE I DRŽITE SE USPRAVNO
Pobjednika karakteriziraju visoka razina serotonina i niska razina oktopamina.
Oni koji počinju dobivati vjerojatno će dobivati još više. Priceov zakon
Obratite pozornost na svoje držanje. Prestanite se poginjati i povijati. Recite što vam je na umu. Izložite svoje želje tako kao da imate pravo na njih – ili barem jednako pravo kao i drugi. Hodajte uspravno i gledajte ravno ispred sebe. Usudite se biti opasni. Potaknite serotonin da obilno poteče vašim neuronskim putovima koji očajnički trebaju njegov smirujući utjecaj.
ODNOSITE SE PREMA SEBI KAO PREMA NEKOME KOME STE DUŽNI POMOĆI
Puno je bolje učiniti Bića za koja se brinete sposobnima, nego ih štiti.
Nijedna samosvjesna žena koja jasno vidi stvari neće tolerirati neprobuđena muškarca. Dakle, Eva smjesta dijeli plod s Adamom. To njega čini samosvjesnim. Malo se toga promijenilo: žene čine muškarce samosvjesnima od početka vremena. To čine prvenstveno odbijajući ih – ali i posramljujući ih, ako muškarci ne preuzmu odgovornost. To nije iznenađujuće budući da prvenstveno žena nosi breme reprodukcije. Vrlo je teško zamisliti kako bi moglo biti drukčije. Sposobnost žene da posrami muškarca i učini ga samosvjesnim još uvijek je primarna prirodna sila.
Ne želim da nestanu žene koje samom pojavom oduzimaju dah samo zato da se sve druge ne bi osjećale posramljeno. Ne želim da iščeznu intelektualci poput Johna von Neumanna samo zato što je moje poznavanje matematike jedva na srednjoškolskoj razini.
Kako su ljudska bića evoluirala, njihov se mozak, koji je na koncu evoluirao do samosvijesti, silno proširio. To je uzrokovalo evolucijsku borbu između glave fetusa i majčine zdjelice. Žena je velikodušno proširila svoje bokove, gotovo do granice da više ne može trčati. Dijete je, sa svoje strane, dopustilo majci da ga rodi gotovo doginu dana ranije u usporedbi s drugim sisavcima njegove veličine, i to s nepotpuno razvijenom lubanjom. Ovo je bilo i jest bolna prilagodba za oboje. Novorođenče, praktički još u fetalnom stadiju, gotovo je u potpunosti ovisno o majci tijekom prve godine. Programiranost čovječjega masivnog mozga znači da mora proći kroz osposobljavanje sve do osamnaeste (ili tridesete) godine života prije nego se izgura iz gnijezda. O posljedičnim porođajnim bolima za ženu da i ne govorimo, kao i o visoku riziku smrtnosti i za majke i za djecu. Sve to znači da žene plaćaju visoku cijenu za trudnoću i odgoj djece posebice u ranoj dobi, te da je jedna od neizbježnih posljedica - ženina povećana ovisnost o ponekad nepouzdanoj i uvijek problematičnoj volji muškarca.
Božja poruka Adamu : Muškarče, budući da si poslušao ženu, oči su ti se otvorile. Tvoj božanski vid, koji si zadobio zbog zmije, žene i voćke, omogućuje ti da vidiš daleko, pa čak i u budućnost. Ali oni koji vide budućnost mogu zauvijek gledati kako nevolje dolaze i moraju biti spremni na sve neizvjesnosti i mogućnosti. Da bi to mogao, morat ćeš vječno žrtvovati sadašnjost za budućnost. Moraš staviti sa strane užitak radi sigurnosti. Ukratko: morat ćeš raditi i bit će ti teško. Nadam se da ti se sviđaju trnje i drač, zato što ćeš ih mnogo uzgojiti.
Onaj komu život ima zašto, može se nositi s gotovo svakim kako. Friedrich Nietzsche
SPRIJATELJITE SE S LJUDIMA KOJI VAM ŽELE NAJBOLJE
Ostavio sam iza sebe dobar dio svoje prošlosti. U malenu mjestu svatko zna tko si. Vučeš za sobom svoje godine poput psa koji trči s limenkama zavezanim za rep. Ne možeš umaći onome što si bio. Tada nije sve bilo na internetu, i Bogu hvala na tome, ali bilo je jednako neizbrisivo pohranjeno u izgovorenim i neizgovorenim očekivanjima i sjećanju svake osobe.
Onda kada se preselite, sve je u zraku, barem na neko vrijeme. Stresno je, ali u kaosu su i nove mogućnosti. Nitko vas, pa ni vi sami, ne može ukalupiti u svoje stare predodžbe. Izbačeni ste iz svih svojih rutina. Možete stvoriti nove, bolje rutine, s ljudima koji teže boljim stvarima.
USPOREĐUJTE SEBE S ONIM ŠTO STE VI BILI JUČER, A NE S ONIM ŠTO JE NETKO DRUGI DANAS
Budućnost je nalik prošlosti, no postoji ključna razlika. Prošlost je nepromjenjiva, a budućnost može biti bolja. Može biti bolja u određenoj mjeri – mjeri koja se možda može doseži u samo jednome danu, uz minimalan angažman. Sadašnjost je uvijek manjkava, ali možda nije toliko važno mjesto s kojega krećete koliko smjer u kojem se krećete. Možda se sreća uvijek nalazi u putovanju uzbrdo, a ne u prolaznu osjećaju zadovoljstva koji vas čeka na sljedećem vrhu. Puno je sreće u nadi, ma koliko dubok bio podzemni svijet u kojemu je ta nada začeta.
NE DOPUŠTAJTE SVOJOJ DJECI DA RADE BILO ŠTO ZBOG ČEGA VAM SE NE ĆE SVIĐATI
PRIJE NEGO ŠTO POČNETE KRITIZIRATI SVIJET, PRVO VLASTITU KUĆU DOVEDITE U SAVRŠEN RED
TEŽITE ZA ONIM ŠTO JE SMISLENO, A NE ZA ONIM ŠTO JE PROBITAČNO
Postoje milijarde mrtvih činjenica. Internet je groblje mrtvih činjenica. No ideja koja obuzme jednu osobu živa je. Želi se izraziti i zaživjeti u svijetu.
Ljudska je psiha bojno polje ideja. Ideja ima cilj. Ona želi nešto. Ona postavlja vrijednosnu strukturu.
GOVORITE ISTINU – ILI BAREM NEMOJTE LAGATI
PRETPOSTAVITE DA OSOBA KOJU SLUŠATE MOŽDA ZNA NEŠTO ŠTO VI NE ZNATE
Dakle, slušajte sami sebe i one s kojima razgovarate. Vaša mudrost nije u znanju koje već imate, nego u neprestanoj potrazi za znanjem, a to je je najviši oblik mudrosti. Upravo je zato delfska proročica postavila Sokrata, koji je uvijek tražio istinu, kao uzro. Opisala ga je kao najmudrijega čovjeka na zemlji zato što je znao da ništa ne zna.
Pretpostavite da osoba koju slušate možda zna nešto što vi ne znate.
GOVORITE PRECIZNO I JASNO
Ograničenja naše percepcije predmeta i nas samih dođu do izražaja onda kada se pokvari nešto na što se u našemu pojednostavljenom svijetu obično možemo osloniti. Tada u prvi plan izbije složeniji svijet koji je oduvijek bio prisutan, samo nevidljiv, svijet koji smo zanemarivali iz praktičnih razloga.
Nikada ne podcjenjujte razornu moć grijeha propusta.
NE OMETAJTE DJECU DOK SKEJTAJU
U domaćinstvu koje nalikuje toj vještičjoj kući najukusniji, najbolji dio djeteta koji se proždire njegov je duh. Pretjerana zaštita uništava dušu u razvoju.
POMILUJTE MAČKU KADA JE SRETNETE NA CESTI
Svaki se čovjek nekada nađe u situaciji da se pita Zašto baš ja, Čemu ovo?
Zamislite biće koje je sveznajuće, sveprisutno i svemoćno. Što takvu biću nedostaje? Odgovor? Ograničenje.
Ako ste već sve, posvuda i uvijek, nemate kamo otići i nemate što biti. Sve što može biti već jest, a sve što bi se moglo dogoditi već se dogodilo. Upravo je zato Bog stvorio čovjeka. Bez ograničenja nema priče. Bez priče nema Bića. Ta mi je ideja pomogla da se nosim sa zastrašujućom krhkošću Bića.
Trideset žbica okreće se oko jedne osovine.
No tek središnja praznina čini kola upotrebljivima.
Od gline je napravljena posuda,
No jedino je praznina čini korisnom.
Soba ima prozore i vrata, no ono
Što je čini korisnom jest njezina praznina.
Stoga ono što vidiš ima svoje prednosti,
A ono što ne vidiš čini stvari korisnima.
Superjunak koji može učiniti bilo što, čini se, uopće nije superjunak. Nije ni po čemu poseban, prema tome, ništa je. Nema se protiv čega boriti tako da mu se čovjek ne može ni diviti. Čini se da svako razumno biće zahtjeva ograničenje. Možda je to zato što Biće zahtijeva postojanje, baš kao i samu egzistenciju – a postati znači postati nešto više, ili barem nešto drukčije. To je moguće samo nečemu što je ograničeno.
Dosta je svakom danu zla njegova. Evanđelje po Mateju, 6.34
U značenju – Živi u sadašnjem trenutku i ne brini se za budućnost.
Krist poziva svoje sljedbenike da polože vjeru u Božje kraljevstvo i istinu. To je svjesna odluka da pretpostavimo primarnu dobrotu Bića. To je čin hrabrosti. Ciljajte visoko, poput Pinokijeva Geppetta. Zaželite nešto veliko i zatim se ponašajte u skladu s tim ciljem. Jednom kada se uskladite s nebom, možete se usredotočiti na pojedini dan. Budite pažljivi dovedite u red ono što možete kontrolirati. Popravite ono što je u neredu, a ono što je dobro učinite još boljim. Možda ćete uspjeti ako budete pažljivi. Ljudi su vrlo čvrsti. Mogu preživjeti velike boli i gubitke. Ali, da bi ustrajali, moraju moći vidjeti dobro u Biću. Ako ostanu bez toga, onda su uistinu izgubljeni.
Psi su poput ljudi. Oni su prijatelji i saveznici ljudskih bića. Društveni su, hijerarhijski strukturirani i pripitomljeni. Sretni su na dnu obiteljske piramide. Odanošću, divljenjem i ljubavlju uzvraćaju za pažnju koju dobiju. Psi su sjajni.
Mačke su, međutim, posebna stvorenja. Nisu društvene ni hijerarhijski organizirane (osim ponekad, ali i tada nakratko). Samo su djelomično pripitomljene. Ne rade trikove. Prijateljski su raspoložene samo kada je po njihovu. Psi su pripitomljeni, ali mačke su donijele odluku. Djeluju kao da su spremne za interakciju s ljudima iz vlastitih neobičnih razloga. Za mene su mačke očitovanje prirode, Bića, u njegovu gotovo čistu obliku. Štoviše, one su oblik Bića koji gleda ljudska bića i daje svoje odobrenje.
ŠTO MI JE ČINITI S NOVOPRONAĐENOM SVJETLOSNOM OLOVKOM?
Što više dobra u što manje vremena.
Pobrini se da dobro koje učiniš u toj godini uspije nadmašiti samo ono dobro koje ćeš učiniti godinu nakon toga.
Ciljaj prema raju i usredotoči se na danas.
Ispravno se usmjerite, a onda – i tek onda – moći ćete se usredotočiti na dan. Usmjerite pogled prema Dobromu, Lijepom i Istinitom, a onda se otvoreno i pažljivo usredotočite na zahtjeve svakoga trenutka. Dok marljivo radite na zemlji neprestano smjerajte prema nebesima. Na taj se način u potpunosti posvećujete budućnosti dok se u isto vrijeme potpuno posvećujete sadašnjosti.
Poštivati svoju suprugu kao Majku Božju znači zapažati i podupirati sveti element njezine majčinske uloge (ne samo uloge majke vaše djece, nego uloge majke kao takve). Društvo koje to zaboravlja ne može opstati.
Budite potpora svojoj kćeri.
Činite za roditelje sve da opravdate žrtve koju su podnijeli.
Pozovi neznanca u svoju kuću i odnosi se prema njemu kao prema bratu tako da to doista može postati.
Iskreno i oprezno ponudite pomoć posrnulima, ali ne zapadajte u isti glib s njima.
Kako bih trebao poučavati druge? Podijeli s njima ono što držiš uistinu važno.
Što mi je činiti s rastrganom nacijom? Ponovno je poveži govoreći istinu.
Što bih trebao učiniti za Boga, svojega Oca? Žrtvuj sve što ti je drago zbog savršenosti. Pustite da sagore suhe grane tako da se uzmogne razbujati novo raslinje.
Što mi je činiti s lažljivcem? Pusti ga da govori pa će se razotkriti.
Kako bih se trebao nositi s prosvijetljenim čovjekom? Zamjeni ga onim koji istinski traga za prosvjetljenjem.
Ispravno biće je proces, a ne stanje, putovanje a ne odredište.
Što mi je činiti kada osjećam prijezir prema onome što imam? Sjeti se onih koji ničega nemaju i nastoj biti zahvalan.
Onaj tko poznaje ljude je mudar.
Onaj tko poznaje sebe je pronicljiv.
Onaj tko pobjeđuje druge je snažan.
Onaj tko ovlada sobom istinski je vladar.
Onaj tko zna što je dovoljno uistinu je bogat.
Onaj tko marljivo radi je odlučan.
Onaj koji ne gubi svoje mjesto živjet će dugo.
Onaj tko umre, ali ne 'nestane', uživa istinsku dugovječnost.
Što mi je činiti kada me obuzme pohlepa? Sjeti se da je doista bolje davati nego primati.
Što mi je činiti kada zagadim svoje rijeke? Traži živu vodu i pusti je da očisti Zemlju.
Što mi je činiti kada moj neprijatelj doživi uspjeh? Ciljaj malo više i budi zahvalan za lekciju.
Što mi je činiti kada sam umoran i nestrpljiv? Zahvalno prihvati ruku koja ti je pružena za pomoć.
Što mi je činiti s činjenicom da ću ostarjeti? Zamijeni potencijal svoje mladosti s postignućima svoje zrelosti.
Život življen u punini opravdava svoja ograničenja.
Što mi je činiti kada moje novorođenče umre? Brini se za druge voljene osobe i ublaži njihovu bol. Nužno je ostati snažan pred licem smrti jer smrt je neodvojiva od života. Upravo zato kažem svojim studentima: nastojte biti osoba na koju će se na sprovodu vašeg oca svi moći osloniti u svojoj boli i nevolji. Snaga pred licem nevolje, to je vrijedna i plemenita ambicija. To je vrlo različito od želje da nam život prođe bez nevolja.
Što mi je činiti kada nastupi strašan trenutak? Usredotoči se na sljedeći ispravan potez.
Kada sve postane kaotično i nesigurno možda otkrijemo da nas još jedino može voditi naš karakter koji smo prethodno izgradili smjerajući uvijek prema gore i usredotočujući se na trenutak koji je pred nama.
Moramo se držati zajedno pred tragedijom egzistencije. Naša nam obitelj može biti dnevni boravak s kaminom u kojemu je udobno, vedro i toplo dok vani bjesni zimska oluja.
Što mi je činiti da osnažim svoj duh? Ne laži i ne čini ono što prezireš.
Što mi je činiti da oplemenim svoje tijelo? Koristi ga samo u službi svoje duše.
Što mi je činiti s najtežim pitanjima? Vjeruj da su ona vrata do staze života.
Što mi je činiti sa siromahom u nevolji? Nastoj svojim dobrim primjerom uzdiži njegovo slomljeno srce.
Što mi je činiti kada me zovu da govorim pred brojnom publikom? Uspravi se i reci svoje slomljene istine.
Nadam se da vam drevna mudrost o kojoj sam govorio ulijeva snagu. Nadam se da se u vama zapalila iskra. Nadam se da se sada možete uspraviti, dovesti u red svoje obiteljske odnose i donijeti mir i blagostanje svojoj zajednici. Da ćete osnažiti i ohrabriti one koji su vam povjereni na brigu i da ih ne ćete štititi do te mjere da ih učinite slabima.
Želim vam sve najbolje i nadam se da i vi možete željeti najbolje drugima.
Bolest kao govor duše
Ruediger Dahlke
Izdavač: Ljevak 2018.
Tijelo kao izraz materijalnog svijeta ima najnižu frekvenciju titranja, duševna razina srednju, a duhovna najvišu frekvenciju.
Da bismo se iz razine niskog titranja popeli na razinu višeg titranja, potrebna je energija koju oboljeli mora sam smoći. Liječnik pritom može imati samo ulogu katalizatora.
Kada tijelo odašilje bolne signale upozorenja, mnogi ih ljudi nastoje potisnuti tabletama i ne pokušavajući tragati za dubljim uzrokom. Zašto smatramo da signali koje nam šalje tijelo nemaju značenja?
Nakon što se pacijenti prema strogoj shemi registriraju, žurno ih se šalje u krevet. Svi pacijenti u bolnici obavezno leže, čak i kad su zaprimljeni potpuno zdravi večer uoči pretrage ili zahvata. Glava kao zapovjedna centrala ne smije se držati uspravno, nego je valja odložiti u stranu. Tako se postiže da pacijenti i fizički leže pod nogama liječnika, čime im se daje do znanja da nema pregovora na ravnopravnoj osnovi. Oni više nemaju prava na vlastito mišljenje i o malo čemu odlučuju. Ekspresno ih se pretvara u pacijente (lat. patiens = strpljiv) – formalno i sadržajno. Dio tog procesa je i razodijevanje na zapovijed, nakon čega ih medicinska sestra kao djecu sprema u krevet i više ne mogu sami odlučivati kad će leći, a kada ustati. Tako počinje njihovo spuštanje na dječju razinu odgovornosti.
Pacijent bi morao ponovno pronaći, ako ne čovjeka, onda barem nešto drugo što bi zadovoljilo njegovu potrebu za ljubavlju. Kad bi naučio osvijestiti svoje uživanje u hrani i kad bi jeo s istinskim užitkom, čak bi i to imalo više smisla nego potpuno odricanje. Nesvjesno ili polusvjesno jedenje slatkiša samo je jedan način obrade teme, i to prilično nespretan. Najbolja moguća integracija bila bi – naučiti voljeti samog sebe.
INVALIDITET
Uzetost bi mogla otkriti da moramo otpustiti svjesnu kontrolu i posvetiti se spokoju.
RAK
I dok normalne stanice ovise o disanju, to jest opskrbi kisikom odnosno svježom krvi, stanica ograničena ne vrenje u veliko je mjeri samodostatna.
Stanica raka manje ovisi o komunikaciji sa susjedima, što je prednost s obzirom na njezine loše susjedske odnose.
Jedan od medicinskih naziva za rak je i neoplazma. Ovaj pojam u sebi sadrži taj 'novi rast'. Ono što je za tijelo životna opasnost, za stanicu koja se dugo mučila postaje čin oslobođenja. Dalje sve ovisi o stabilnosti i obrambenim sposobnostima koje će tijelu omogućiti gušenje stanične pobune. Stručnjaci danas smatraju da do degeneracije stanica dolazi relativno često, ali da ih snažan obrambeni sustav neutralizira. Drugim riječima, za nastanak raka presudnu važnost ima oslabljenost imuniteta.
Vjerojatno svi neprestano obolijevamo od raka, ali ga naš imunitet uspijeva savladati.
Stanica raka uvijek želi da je po njezinom, svi njezini potomci stvoreni su da joj budu identični. Istovremeno, ona je potpuno samodostatna i stvara svoju djecu bez tuđe pomoći, takoreći djevičanski. A njezino potomstvo pomaže da joj da doslovno ide glavom kroz zid. Čak ni bazalne membrane, najvažnije pregradne stjenke među tkivima, ne mogu se suprotstaviti njezinoj agresiji.
Problem komunikacije simbolizira poremećeno stanično disanje jer disanje znači razmjenu i kontakt.
Ono što se na prvi pogled čini kao besprijekorno zdravlje zapravo je rigorozno potiskivanje.
Beskompromisno i kruto poštivanje normi postaju bolest. Wolf Buntig
Nešto što se okolini može činiti kao ugodna ili otmjena suzdržanost u stvarnosti je potiskivanje životnog impulsa i u konačnici – život bez života. Kao što stanica odolijeva neprestanim nadražajima ispunjavajući svoju dužnost stanice crijeva ili pluća, tako i pacijenti nastoje ispunjavati svoju dužnost kćeri, sina, majke, oca, podređenog i tako dalje, na zadovoljstvo svih, neovisno o vlastitim potrebama. Vlastiti razvoj je sekundaran, kao i u slučaju izmučene stanice.
Iznimno prilagođeni ljudi odjednom počnu raditi po svom i jednostavno polude. Iako takva promjena raspoloženja može biti neugodna za okolinu, za oboljele je ona velika šansa.
Šansa za pobjedu nad rakom neusporedivo je veća ako se cijeli čovjek upusti u borbu, a ne da ga u bitci zastupa samo tijelo. Da bismo nad nečim odnijeli pobjedu, prvo se trebamo angažirati.
Pacijent se s jedne strane doista bori premalo, a s druge i previše. Protiv svoje se okoline, koja ga degradira na određene funkcije, bori doista premalo. S druge se strane to više bori protiv svoje životne zadaće, svojeg puta i sudbine. Od toga otpora trebao bi odustati. Naposljetku će ga njegova slika bolesti na to prisiliti: bilo da on pobijedi rak ili rak pobijedi njega, dogodit će se faza predaje.
Svjesni povratak na početa i njegove neograničene mogućnosti te potraga za besmrtnim vrijednostima itekako su svrhoviti putevi. No potiskivanje u nesvjesno vodi u 'bolest kao put'. A i to je put koji osim svoje grozote krije i potencijal plodnosti. To je nešto poput posljednje g poziva da se probudimo i osvijestimo vlastite potrebe.
Svaka nam prehlada kaže kad nam je u prenesenom značenju dosta svega i zatvorimo se u duševnom smislu, tijelo se kao surogat za dušu otvori uzročnicima bolesti, a nos se fizički začepi.
Imunitet oslabi uvijek kad se pretjera s obranom na razini svijesti.
Kad nismo u stanju reći 'ne' jer želimo izbjeći sukob pa se to stanje spusti u tijelo, ono iznova postaje vidljivo kao nesposobnost očuvanja granica. Svakodnevna životna iskustva potvrđuju to načelo. Čovjek koji je otvoren prema životu (=vitalan =živ) ima zdrav tjelesni imunitet i manje je podložan infekcijama. Uskogrudan, prestrašen čovjek, zbog svojeg će slabog imuniteta češće 'uloviti' uzročnike bolesti i kultivirati prehlade. Naprotiv, zanesen čovjek, oduševljen nekom temom, u otvorenom se stanju gotovo sigurno neće prehladiti. Svatko se našao u situaciji da mu se jaka hunjavica rasplinula za dva sata zanesenog gledanja uzbudljivog filma. Tek po završetku filma, kad smo se prisjetili da smo prehlađeni, nos nam se ponovo začepio.
Da bi došlo do potpunog sloma imuniteta koji omogućuje nastanak tumora, potrebna je vrlo duboka blokada i zatvorenost. Takve situacije nastaju kad se čovjek prestane otvarati nekom bitnom aspektu svojeg života. Ako je taj kontakt i ranije visio o niti pa nit iznenada pukne, bit će kao da nam je puknula nit života.
Promatramo li Zemlju u cjelini, kancerozno nagriženu sa svih strana, bezobzirno eksploatiranu i lišenu imuniteta, onda njezina slika odgovara stanju tijela napadnutog rakom. Nalazi li se još u stadiju aktivne obrane ili je već u stadiju nemoći kao prilikom dugotrajne bolesti – oko toga nema suglasja među eko-, bio-, teo i drugim -lozima. Takvo stanje rezignacije tijela pred mladenački vitalnom energijom raka naziva se kaheksija. Ono se predaje nagrizanju i pokorno se otvara prijelazu na drugi svijet. Budući da se naša Zemlja još uvijek pokušava regenerirati te se koliko-toliko može braniti od ljudskog roda koji na njoj buja, znači da za nju još ima nade.
Iskrene su želje za napretkom svijeta, ali u njima ima nešto izopačeno i opasno po našu vrstu. Zanemarujući našu povezanost s prirodom i bez vizije duhovnog cilja, riskiramo se pretvoriti u nezaustavljiv karcinom. Za to već sad ispunjavamo kriterije.
Rješenje leži u širenju svijesti, otkrivanju bezgraničnosti i besmrtnosti duše. Ne treba nas čuditi da se najviše načelo nazire upravo kroz najzloćudniju od svih slika bolesti. Najsjajnije svjetlo uvijek baca najtamniju sjenu. Samoostvarenje je tema koja se u karcinomu spustila u sjenu, a koja teži krajnjem cilju svakog razvoja – sebstva.
Treba napustiti sredinu koja je truli kompromis. U tome je glavna zadaća pacijenata oboljelih od raka. U tom smislu, mirna osrednjost u kojoj se raskomotio normopat nije mjesto na kojem se treba zadržavati. Umjesto sklada sredine ovdje vlada tek prividni sklad. 'Zloćudne' snage ega tu ne dolaze do izražaja, ali to intenzivnije žive u sjeni.
Privid mu je važniji od bivanja. No naposljetku je važno bivanje pa tako u svojoj udobnoj sredini, u koju je dospio linijom manjeg otpora, neće pronaći krajnji mir – drugim riječima, krajnji mir koji se ovdje može naći nije krajnji mir.
On se mora pokrenuti, rasti, preobraziti se i razvijati. Treba naučiti reći 'ne', osjetiti i živjeti egoističnu želju, pobuniti se protiv krutih pravila, probiti preuske strukture, zbližiti se s drugima (ponekad i previše), prevladati granice, ignorirati ograde, živjeti sve one stvari koje se u sjeni inače očituju kao rak. Umjesto mutacije na staničnoj razini, bolje su promjene na duševnoj, duhovnoj i društvenoj razini. Umjesto da postanemo drugačiji, trebali bismo iskočiti iz preuskih okvira. Treba prepoznati vlastiti ego, unatoč ili baš zato što on nije profinjen te se na njegov račun ne može od okoline očekivati neko osobito priznanje. Umjesto degeneriranja, treba nam generiranje, ili točnije rečeno – pronalaženje vlastite osebujnosti. Umjesto odvajanja, treba nam samostalnost i osobna odgovornost.
Vizualizacijama i maštom podupire se imunosni sustav u egzistencijalnoj borbi i živi se dugo potiskivana agresija.
U suzbijanju agresivnog raka upravo je agresija homeopatsko sredstvo, to jest sredstvo sličnog karaktera.
Čovjek dvadesetak godina raste fizički, a potom mora nastaviti rasti duhovno-duševno ili će taj rast potonuti u sjenu (opa. bolest).
Krajnji je cilj postati jedno sa svime, vratiti se kući u raj, odnosno spojiti svoje Ja i Sjenu u Sebstvu. To stanje koje se u mnogim kulturama naziva mnogim imenima, a uvijek znači isto, ne može se precizno prikazati u svijetu polarnosti. Riječi kao što su vječnost, nirvana, nebesko kraljevstvo, Božje kraljevstvo, raj, bitak i sredina tek ga približno opisuju.
Iako je pacijentu bitno otkriti ego, jednako je važno kasnije ga prerasti.
Karcinom je savršeno zrcalo najveće zablude modernog čovječanstva. Stanica raka pokušava svoju besmrtnost izboriti sama nauštrb ostatka tijela. No pritom ne shvaća da će je taj put naposljetku ubiti zajedno s tijelom, baš kao što i čovječanstvo još uvijek ne shvaća da njegov ego trip na štetu svijeta može završiti samo u zajedničkoj propasti. Ne postoji neovisnost od velikog jedinstva kojem pripadamo. Opravdane težnje ka samoostvarenju i besmrtnosti mogu doživjeti vrhunac samo u duhovnoj spoznaji da je jedini cilj sebstvo, jedinstvo sa svim. No ono ne isključuje ništa i nikog ai ne može se egoistično izboriti samo za sebe osobno – ono u jednakoj mjeri sadrži i individualnost i viši poredak. Nalazi se u našem središtu, kao i u središtu svake stanice i svakog čovjeka, a ipak je samo jedno.
Treba pronaći jedinstvo, besmrtnost duše u sebi, i spoznati da se cjelina već nalazi u nama, kao što se i mi nalazimo u cjelini. No to je završna točka ili, točnije rečeno središte koje nam samo ljubav može otkriti. A i njega simbolizira karcinom. Baš kao i ljubav, tako i rak prelazi sve granice, preskače sve udaljenosti, probija sve barijere, savladava sve prepreke. Poput ljubavi ne zaustavlja se ni pred čim, širi se na sve, prodire u sva područja života, ovladava cijelim životom. Poput ljubavi, rak također stremi ka besmrtnosti i poput nje ne boji se ni smrti. Prema tome, rak je i ljubav koja se potisnula u sjenu.
Nakon postavljanja dijagnoze potrebno je u području sjene oduzeti što je moguće više koraka. Sve što se vraća u svijest i proživljava ne mora se više prikazivati na pozornici tijela. Preduvjet za to je iskreno promatranje vlastite situacije uključujući i spoznaju da ništa ne nastaje slučajno, da sve ima smisao, pa čak i tako zastrašujuća slika bolesti.
U ono što valja oduzeti tijelu, jer je ono ustvari zadaća duše, ubraja se i cijela paleta slika koje rak kao mogućnosti nameće organizmu: od prelaženja granica do preskakanja ograda, od vitalnog rasta do divlje agresije. Potrebno je poziciju mlakog zamijeniti usponima i padovima u vlastitom životu. Treba svjesno stvoriti prostor za život neukroćenoj kreativnosti koja se izražava u karcinomu od tjelesnih do duhovno-duševnih područja. Očekuju nas mutacije koje zahtijevaju hrabrost, a mjesto im je svugdje, samo ne u tijelu. I dok biološku evoluciju pokreću tjelesne mutacije, individualnu evoluciju treba pokrenuti duhovno-duševnim promjenama. Kao što se stanica raka odlučila ostvariti, tako i pacijenti moraju napraviti nešto sa svojim životom. I to mora biti nešto samo njihovo – težnja karcinom za samodostatnošću neka ih pritom usmjerava. Trebamo sami živjeti plodnost stanica raka. Treba se prisjetiti svojih korijena - možda je doslovno potrebno odstupiti sa specijaliziranih funkcija koje zauzimamo u društvu, tvrtkama ili obiteljima, i ponovno postati čovjek s osobenim potrebama i ludim idejama.
Pacijenti koji su okrenuli novi list svjedoče da im je bolest radikalno promijenila život. Umjesto naređenja došlo je samoodređenje, a pokornu podložnost zamijenila je otvorena pobuna.
Prije svakog izlječenja potrebno je proći fazu prihvaćanja, jer suprotstavljanje sudbini vodi u suprotnom smjeru.
Vrlo je bitno disanje. Disanje je komunikacija, a u slučaju karcinoma, ono se spustilo na primitivnu i radikalnu razinu.
KOSA
Kosa je anatomski gledano najviši dio tijela i pokriva sjenovitu ili noćnu stranu naše osobne zemaljske kugle. U njezinoj snazi i sjaju zrcali se naša snaga i sjaj. Kad smo u formi i dobrog zdravlja, takva nam je i kosa.
Kosa kao simbol slobode obilježila je povijest.
Sve regularne vojske postupaju jednako i šišaju regrutima kosu, jer im se zajedno s kosom simbolički oduzima i sloboda. Isti je fenomen prisutan i kod zen-redovnika, ali oni se dragovoljno i svjesno odriču kose i vanjske slobode koju ona simbolizira.
Pletenje pletenice samo po sebi je čin discipliniranja. Ako svaki dan započinjemo tim simboličkim samodiscipliniranjem, životu dajemo uređeni, ali savršeno kontrolirani okvir.
Frizure su odraz mentalnog stava.
Vlasište je izvrsna pozornica za utvrđivanje uloge koju osoba igra u ovom životu.
Izražena, tipično muška dlakavost tijela kod žena stvara veliki psihološki pritisak. Naime, ovaj simptom jasno pokazuje da je muška strana potisnuta u sjenu te odatle pokušava ovladati tijelom.
Izbijanje muške energije u obliku rasta brkova i brade izražava nesvjesnu želju za snagom volje i za prodornošću.
Okolina odmah shvaća da je riječ o 'dlakavom tipu' žene, to jest osobi koja se ne da manipulirati i s kojom nije lako izaći na kraj. Simptom želi da i ona sama to uvidi.
Ne treba se stoga boriti s muškošću, nego upravo suprotno – ostvariti je u vlastitom životu. Umjesto da joj izraste brada žena treba ostvariti svoju volju.
Kod gubitka tjelesne dlakavosti tijelo simptomom simbolički pokazuje nesvjesnu namjeru uvlačenja antena i prekidanja kontakta s okolinom pa tu želju i ostvaruje. Zapravo se pacijenti već duže vrijeme osjećaju goli, nezaštićeni i izvrgnuti ruglu, a da to sami sebi ne žele priznati.
Ova slika bolesti vraća nam prividni stid i ukazuje na vlastitu nezaštićenost. Sprječava društvene igrice, a pogotovo igru s lažnim samopouzdanjem.
Potpuno glatka i sjajna ćelava glava kazuje da nikada nije prekasno za otpuštanje djetinjarija i ponovno otkrivanje svoje djetinje prirode na višoj razini.
U navedeno se ne ubraja opadanje kose kod muškaraca na mjestu koje podsjeća na redovničku tonzuru. Je li ovdje riječ o želji za približavanjem arhetipu redovnika koji brijanjem na mjestu najviše čakre signalizira otvorenost prema gore? Radi li se o potrebi da se poput redovnika odvojimo od vanjskog svijeta kako bismo se posvetili višim sferama?
Često crvenjenje lica fenomen je koji osobi želi osvijestiti neku temu prema kojoj se ona zatvara.
Kod svakog se čovjeka polovice lica razlikuju, ali to se jedva vidi na prvi pogled. Tek kad se fotografski stvori lice od dviju lijevih ili desnih polovica, zapanjeni primjećujemo koliko je lijeva, ženska strana nježnija od desne, muške. Tako gledano, svaki čovjek posjeduje dva lica.
U stvarnosti nešto izvanjsko možemo smatrati odbojnim samo ako to nešto na duševnoj razini već imamo u sebi. Ništa nas izvanjsko ne može prestrašiti ako već ne postoji u nama kao obrazac.
Prejako naprezanje očiju samo po sebi proizlazi iz zahtjeva našeg svijeta koji je u prvom redu vizualan. No do pravih problema dolazi tek kad opaženo ne želimo svjesno prihvatiti. To odvraćanje pogleda, odbijanje prihvaćanja istinitosti somatizira se u najrazličitijim oblicima i slikama bolesti. Specifična povezanost tih problema s našom kulturom jasnija je kad pogledamo takozvane 'primitivne kulture' koje su u manjoj mjeri orijentirane na vizualno pa u mladosti nemaju kratkovidnosti, a u starosti nemaju dalekovidnosti.
Šumovi u uhu – službena medicina u polovici slučajeva vidi buku kao uzrok. Kod gotovo svih pacijenata postoji veza s nerazriješenim stresom. Šumovi u uhu su buka koja je završila unutra, to jest oboljeli ometaju sami sebe. Uznemirila ih je vanjska 'buka', ali nisu joj se opirali, već su svoju agresiju progutali i zatvorili se u sebe.
Pacijenti se sada ne mogu povući u vlastitu tišinu i na taj način upoznaju svoju duboku potrebu za mirom.
Nije kriva vanjska buka nego način na koji se s njom nosimo.
Isti princip vrijedi za sve vrste vrtoglavica, uključujući i znatno češću vrtoglavicu izazvanu problemima s krvotokom do koje dolazi kad ljudi s niskim krvnim tlakom prebrzo ustanu. Njihovu vrtoglavicu izaziva to što su 'prebrzi'. Žele pokazati da se u novi dan ili na novu situaciju bacaju s poletom i elanom. Ako to ne podržava odgovarajući unutarnji stav, tijelo mora otkriti, to jest utjeloviti prevaru.
Lekcija koju izražavaju simptomi glasi: prepustite se ljuljanju dok ne shvatite da se život sastoji od uspona i padova i da je bolje postojati na dvije noge nego na jednoj (opa. trzanje oka i tijela).
Najvažnije je potražiti vlastiti životni oslonac te mu se predati.
Ističe se seksualna konotacija nosa izražena vulgarnom izrekom 'kakav nos, takav ponos. I opet je narodna mudrost na tragu istine, jer doista se na sluznici nosa nalaze refleksne zone spolnih organa.
Duži post je najbolja terapija za kronično začepljene šupljine u organizmu. Učinkom čišćenja unosi svjetlo u tamu nesvjesnog, omogućujući doslovno i simbolično otjecanje masa koje stvaraju blokadu.
Prekid kontinuiteta nosne kosti ukazuje na potrebu korekcije zacrtanog životnog puta koji uvijek ide za nosom (opa. slomljen nos).
Glavobolja upućuje na agresivne pokušaje da idemo glavom kroz zid.
Mučnina i povraćanje pokazuju da se tijelo što prije želi osloboditi problematike koju mora trpjeti. Na jeziku probave to znači da netom progutani događaj nije bio probavljiv.
Glavobolja kao da će puknuti glava s jedne strane znači povećanje obujma moždane tekućine znak da ženske snage žele u životu doći do izražaja. S druge strane agresivna muškost nameće se još jače. Treba se usuditi upustiti u rat za najvišu razinu, eksplodirati kad je to neophodno i zauzeti se za vlastiti put, uhvatiti se u koštac s onim što nas tlači. Naravno, fizički nas pritišće ženska voda. Napetost leđa izražava želju za uspravljanjem, za razvojem samosvijesti i ponosa, za dizanjem pogleda.
Prema načelu 'bolest pokazuje sjenu', možemo poći od toga da oboljeli dugo nisu primjećivali vlastitu ukočenost izraza i pokreta, sve dok je tijelo nije učinilo očiglednom. Žive ukočeni od straha, a da to sami sebi ne priznaju. Doslovno su se 'ukipili'. 'Amimija' tj potpuni izostanak prirodne mimike lica. (opa. Parkinsova bolest).
Lice mu se ukočilo poput maske koja po mnogo čemu podsjeća na posmrtnu masku. Pridodamo li tome i tipičan rigor, ukočenost ostatka tijela, nastaje slika živog mrtvaca, zombija. Razvoj u smjeru mrtvačke ukočenosti očituje se reduciranjem svih pokreta koji prirodno prate život.
MOŽDANI UDAR
Kako život odmiče, udio suprotnog pola sve se više želi ostvariti. Kod moždanog udara otpada strana koja je već ranije bila oduzeta, odvaja se od tjelesnog carstva i protivi se svim zapovijedima. Isto tako, prestaje slati informacije zajedničkoj centrali. Štrajka i pravi se mrtvom. Oni protiv kojih je usmjeren štrajk moraju pognuti glave i fizički činiti ono što na duševnom planu nisu htjeli: brinuti se za drugu polovicu kao nikad u životu.
Pacijenti prvo ponovno moraju ovladati svojim životom i naučiti shvaćati.
Moždani udari gotovo se uvijek događaju u posljednjoj trećini života u kojoj zadatak integracije suprotnog pola dobiva središnje značenje. Da bismo postali cjeloviti, moramo integrirati ono što nam nedostaje. Čovjeku koji je prešao sredinu života taj je zadatak prioritetan, pogotovo kad mu nedostaje pola života.
MULTIPLA SKLEROZA
Mnogi oboljeli žale se na bolove u stopalima koji jasno pokazuju koliko im je teško ići tim putem koji u pravilu nije njihov vlastiti.
Oslobođenje od slabosti naći ćemo u predanosti, kad se pomorimo s odustajanjem i pasivnošću koje nam nameće tijelo. Zadatak je odustati od borbe. Sudbina liječi tu neizrečenu potrebu oboljelih od multiple skleroze da sve planiraju, svime upravljaju i sve kontroliraju.
Kad nas noge više ne mogu nositi, ne trebamo više izlaziti u svijet i završena je sva ta trka za druge, odnosno za priznanjem od strane drugih. Jedina otvorena opcija jest okretanje nutrini.
EPILEPSIJA
Postoje trenutci, traju tek pet do šest sekundi, u kojima nam se otkriva postojanje božanskog sklada…Strašna jasnoća kojom se on otkriva i ushit koim nas ispunja doista su užasni. Kad bi to stanje potrajalo duže od pet sekundi, duša ga ne bi mogla podnijeti i morala bi pobjeći. U tih pet sekundi proživljavam cijeli jedan ljudski život i sve bih za njega dao i pritom ne bih pomislio da sam platio previše. Dostojevski
VRAT (GRLO)
Čovjek koji pognute glave ide kroz svijet ne vidi puno pa stoga i ne živi ispunjenim životom. Pretvara se u žrtvu koja u znak svojega položaja povija šiju. No u tom položaju neće izostati očekivani udarci u šiju. Istovremeno, žrtva štiti prednji dio grla u kojem se nalazi ždrijelo i područje odgovorno za uzimanje i posjedovanje. Oni od života ne očekuju ništa što bi vrijedilo uzeti. Ali ono što imaju čvrsto stišću na uskom prostoru, skriveno od svijeta.
Nakašljavanje je postalo i prihvaćen signal kojim najavljujemo da nešto želimo izjaviti. Kad se netko neprestano nakašljava, to je kao da neprestano najavljuje izjavu koja nikako da dođe.
ŠTITNJAČA
Najčešći oblik guše nastaje uslijed manjka joda u prehrani. Oboljeli, vezani čvrstim tradicijama, žive u okolini koja im nudi premalo energije i šarolikosti. Guša odaje glad u tom smislu.
Oteknuće grla naglašava područje prisvajanja i posjedovanja.
HIPERTIREOZA
Pacijenti doista ne štede ni truda ni napora. Naticanje grla i izbuljenost očiju osim panike oslikavaju i krajnju prenapregnutost, kao kod dizača utega koji podiže iznad svojih mogućnosti. Sklonost procjenjivanju svojim mogućnosti prisutna je u većini životnih priča oboljelih.
Mjesto na kojem se odigrava ta žestoka borba povezana s halapljivosti za čašću, osim straha i budne spremnosti za obranu, otkriva nam još jednu temu. Grlo je prijelaz iz grupa u glavu – prilaz najvišoj instanci. Na tom mjestu struma stvara ojačani štit ispod jedne od najosjetljivijih tjelesnih zona, ali i blokadu koja sužava sve životno važne opskrbne magistrale. Oko te blokade vodi se žestoki sukob koji bismo mogli okarakterizirati kao borbu za pristup najvišoj instanci. Često je tu riječ o utjelovljenju silovitog sukoba s autoritetom koji je za oboljele od životne važnosti. Tijelo demonstrira koliko ta borba iscrpljuje snagu i koliko se prolaz prema gore sve više sužava. Drhtanje pokazuje strah i nemir.
Glas otvoreno progovara o potisku kojem su izloženi i o depresivnom raspoloženju koje ih ispunjava. Prisilno utišani glas u svojoj napetosti izražava svoje istinske težnje. U njemu se očituje bezuspješna želja za jasnijim i glasnijim izražavanjem.
HIPOTIREOZA
Izraz hladne noge u nekim jezicima znači strah. Čovjek koji još nije pronašao mjesto na kojem će pustiti korijenje živi u fundamentalnom strahu.
Dok je kod hipertireoze život potonuo u sjenu, ovdje je potonula smrt. Stoga treba pustiti da odumre sve staro, stari obrasci i programi, sve što je odavno mrtvo i umorno. Pacijent sa miksedemom izgleda poput leša – hladan, podbuhao, blijed. Suočavanje sa smrću njegov je najvažniji zadatak. Moći će živjeti samo ako nauči umrijeti.
Da bi se makar malo ostvarila težnja 'Ja želim' potrebna je inteligencija.
KRALJEŽNICA
Kao što u ovom stanju moramo prileći, bilo bi dobro odložiti sve suvišne terete i odmoriti se.
Kad lomimo čovjeka, to činimo na način da mu kralježnica postane poslušna i savitljiva, tako da ga spriječimo da se zauzme za svoje interese i stavove i da uspravno ide kroz život. Tako pognut čovjek je iskrivljen, a time i neiskren jer ne stoji uz vlastiti život.
Tjelesna iskrivljenja podudaraju se s duševnima. Tu je ponajviše riječ o hvatanju krivina koje oboljeli i ne primjećuje. Kako se god okrenuli, greška im uvijek ostaje za leđima. Zakrivljenja uvijek imaju dvostruki karakter: od nečega se odvraćamo, dok se nečemu drugom okrećemo. Zanimljivo je da ima znatno više skolioza koje se naginju na desnu, mušku stranu.
Oslobođenje od provlačenja, odnosno vijuganja, leži u fleksibilnoj prilagodbi zadanostima života. Ne mislimo pritom da se treba okretati kako vjetar puše, već se treba ljuljati u skladu sa životnim ritmom u smislu Heraklitove bezvremenske spoznaje: panta rhei - sve teče.
PARAPLEGIJA
Obavljanje stolice vezano je uz materijalno davanje, dok je mokrenje povezano s davanjem u duševnom smislu. Simptom otkriva nedostatak prirodnog osjećaja za pravi trenutak davanja.
Život u sjedećem položaju prisiljava ih da zasjednu u život. U invalidskim kolicima oni doslovno uzimaju život u svoje ruke i kotrljaju se kroz njega. Nesreća im jasno osvješćuje činjenicu da ćivot ne traje vječno i da je beskrajno vrijedan.
RAMENA
Uz kralježnicu, ramena su onaj dio tijela na kojemu se može iščitati koliki teret neki čovjek nosi i kako se pritom osjeća.
Kao i kod bolova u leđima, tako ni ovdje nije problem u teretu koji svjesno i voljno nosimo, nego u onim obavezama kojih nismo svjesni i za koje ne priznajemo da nas muče. Ako prihvaćamo neku odgovornost, onda smo je u stanju i iznijeti do kraja. Ono što konkretno ili simbolički svjesno nosimo, moći ćemo dobro podnositi, čak i ako je to doista teško. Ali ono za što ne želimo preuzeti odgovornost i što sami sebi ne priznajemo, brzo nam postaje nepodnošljivo. Osoba koja je cijeli život svjesno i rado preuzimala odgovornost i teške terete razvila je snažna ramena s razvijenim mišićima. Oni pak koji male terete nose nevoljko i nesvjesno teže to podnose pa im se mišići ukoče, a ramena počnu boljeti od istrošenosti zglobova.
RUKE (ŠAKE)
Tople ruke izražavaju želju za kontaktom, dolaze od srca poput krvi koja ih grije. Hladne ruke pak govore o distanciranosti. One nisu dobro prokrvljene i odaju da njihov vlasnih zadržava svoju životnu snagu i izbjegava susrete. Hladne znojne ruke izražavaju i strah. Kad nas oblije hladan znoj, osjećamo se izmučeno, a ne komunikativno.
Grizenje nokata – dijete se ne usuđuje suočiti sa životom i pokazati mu pandže. Životna energija ne nalazi dovoljno ventila pa svoju agresiju usmjerava protiv sebe kastrirajući vlastita oruđa agresije.
PRSA
Jasno je kao dan tko u situaciji hrkanja određuje ton. Čini se da se hrkači danju ne mogu izboriti za prostor, zadobiti poštovanje i distancu i davati ton. Oni glasno pokazuju da im treba više pažnje, barem što se tiče njihove noćne i sjenovite strane koja odgovara ženskom tamnom dijelu duše.
Ne disati znači ne sudjelovati u životu.
Faze sloma imunosnog sustava u kojima izbija rak dojke u mnogim slučajevima prate neki duboko bolan događaj koji oboljela žena ne prihvaća u svoj njegovoj težini. Nešto uzima k srcu, ali ne želi priznati koliko, pritišće to na svoje grudi – ne da bi joj bilo bliže, već da bi to sakrila. Koliko god bila zabrinuta ili ljutita zbog nanesene sramote ili uvrede, ona je ne izriče naglas, nego je radije čuva u grudima gdje se ona utjelovljuje i postaje rak.
Ono što se čini poput nesebične suzdržanosti, pa se katkad prikazuje i krivo tumači kao razumijevanje, zapravo je strah od udaraca i osude, strah od borbe za vlastite interese. Ponos također sprječava izražavanje emocija. Egoizam je stran požrtvovnom majčinstvu pa ga se svejedno potiskuje. No on se manifestira u tijelu, i to na mjestu gdje se živi prava dobrota i majčinsko razumijevanje (za sve).
Kad je dojka već izgubljena u tom sukobu, tada postaje očito koliko je značila ženi. Izgubljeno je mnogo više od organa: izgubljen je simbol, a zajedno s njim i dio samopoštovanja. Ako se žena nakon amputacije više ne osjeća kao prava žena, znači da se osjeća ženom ponajviše preko tijela. U budućnosti se više neće moći definirati samo putem tjelesne ženstvenosti. Morat će se okrenuti i drugim životnim sadržajima.
Prevencija raka dojke sastoji se u pronalaženju vlastitog ženskog puta.
Nesebičnost majčinske ljubavi zrcalo je nebeske ljubavi. Ako dolazi iz srca, ona je panaceja, no ako samo imitira društvene norme, može stajati života.
Najbolja prevencija karcinoma je hrabar život, odnosno individualni put prema jedinstvenosti. Put je u potpunosti individualan, ali je cilj nadindividualan i savšen.
Kad dođem u raj, neće me ondje pitati: Zašto nisi bio Mojsije? Pitat će me naprotiv: Zašto nisi bio Susya? Zašto nisi postao ono što si samo ti mogao postati? Hasidski rabin Susya
TRBUH - HERPES
Osip koji se javlja na tijelu objavljuje pacijentu da nešto želi izići iz njega.
Trbuh oblika pojasa sugerira sliku lanca, okova koji nas muči ili krunice u plamenu.
Crvenilo bijesa može biti lijepo poput vrelog plamena žarke ljubavi, usijanog oduševljenja ili svetog rasplamsaloga gnjeva. Treba ponovno postati ranjiv, otvoriti granice, probiti zidove i procvasti.
TRBUH – KILA
Svaka hernija/kila ujedno je i prodor i miješanje u tuđe stvari.
Kada se u doslovnom ili prenesenom značenju preopteretimo iznad svojih mogućnosti, lako navučemo kilu.
Nakon zatvaranja izlaza na tijelu, trebalo bi sukob ponovno vratiti na razinu svijesti.
ZDJELICA
PROSTATA – S obzirom da razlika (opa. između muškarca i žene) što smo stariji sve više nestaje, tijelo kao da ukazuje na činjenicu da muškarac postaje sve sličniji slabijem spolu. Više ne može mokriti lako i u velikom luku, a to je situacija s kojom žene žive konstantno. Organizam nam poručuje da na tjelesnoj razini dolazi do približavanja ženskom polu. Čini se da zadatak zbližavanja s vlastitim ženskim polom, animom, nije ispunjen pa tako tijelo mora živjeti ono što duša želi izbjeći.
Simptom pokazuje zadatak, a to je povlačenje muških fantazija o veličini. Tijelo nas čini iskrenima i oboljelom nameće spoznaju da njegov muški mlaz i s njim povezana aura više nisu ono što su nekad bili. Istovremeno se konkretizira zadatak zbližavanja ženskom polu u prenesenom značenju.
Povećana prostata ukazuje i na potrebu za dodatnim rastom muškosti. Ipak, kao najveći cilj se ističe ostvarivanje suprotnog pola u samome sebi, i to ne na razini mlaza mokraće, nego na razini duhovno-duševnog zračenja.
KUK
Kuk je osnova naših iskoraka, zavičaj naših koraka i napretka u velikom i malom, u dobrom i u zlu. Svako putovanje počinje korakom, baš kao i svaki eksces. Bolovi u kuku, najčešće kao posljedica artroze, sprječavaju iskorak poručujući oboljelom da više ne može računati sa znatnijim napretkom. Napredak će ubuduće biti moguć samo uz (životne) bolove.
NOGE
Noge – stopala,, koljena i skočni zglobovi – tvore funkcionalnu jedinicu čija je svrha odgovoriti na pitanje: Kako stojimo, kako nam ide? Iako toj činjenici općenito pridajemo vrlo malo pažnje, noge čine temelj cijeloga našeg života.
Suprotnost žilavim nogama su masivne, nerazvijene noge, za čije je vlasnike karakteristično da ih vuku dok se i sami vuku kroz život.
Njihov puzavi hod koji se doima uspavanim, neprikladan je za suočavanje sa životom. Često im nedostaje nužna postojanost i izdržljivost jer putuju sporim trakom.
ZGLOB – KOLJENO
U zglobu koljena obrađujemo temu poniznosti. Klečanje i savijanje koljena geste su pokoravanja.
Noćni grčevi u listovima pokazuju da je emocionalna napetost nakupljena tijekom dana toliko intenzivna da se tijekom noćne obrade s njom nije moguće dovoljno svjesno suočiti. Pod okriljem noći ona tone u tijelo i manifestira se u napetoj muskulaturi listova.
Fizički grč u listu uvijek je indikator rezignacije i predaje. Pacijent pokazuje da je izvan stroja, odnosno da nije sposoban za borbu. Ono što sebi ne priznajemo na duševnom planu, manifestira se u tijelu.
Peta je i ono mjesto na kojem smo najintenzivnije povezani s Majkom Zemljom – doslovno i simbolički predstavlja polarnost, ženski svijet suprotnosti.
STOPALA
Prema načelu 'kako gore, tako i dolje' na tabanima je stopala još jednom preslikano cijelo tijelo u obliku refleksnih zona, pri čemu se zona glave nalazi u području nožnih prstiju. Nameće se zaključak da se mučenje prednjeg dijela stopala preuskim cipelama očituje u velikom povećanju učestalosti glavobolja. U takozvanim primitivnim kulturama, čiji pripadnici hodaju isključivo bosi, glavobolja je nepoznata, baš kao i razbijanje glave brigama ili pokušaji da se ide glavom kroz zid.
GLJIVICE NA STOPALIMA
Poput kakvih vjesnika smrti, gljivice se mogu proširiti posvuda gdje tkivo odustaje od životne borbe. Svim patogenim mikroorganizmima neophodni su određeni preduvjeti – prije svega oslabljen imunitet.
STARENJE
Epidemija starosti legitimna je sjena našeg društva opijenog mladošću, baš kao što je 'neobuzdana renesansa ljubav prema svijetu' stvorila sifilis, dok su 'čistoća i zlatni sjaj srednjovjekovne vjere i crkvenih svodova izrodili kugu, crnu smrt'. Svako doba u svojim slikama bolesti dobiva svojevrstan korektiv koji uravnotežuje njegovu neravnotežu. U medicini već stoljećima vlada neslaganje o tome spada li starenje među normalne fiziološke zadanosti ili je ono bolest koju treba liječiti. Georg Groddeck je s tim u vezi zapazio: Starenje ne znači da su organi istrošeni, već je organ opterećen mislima, osoba stara sedamdeset godina ima organe opterećene sa sedamdeset godina života. S druge strane, bujica šareni tableta kojom se danas želi prevenirati starost pokazuje da suvremena medicina starenje smatra bolešću s kojom se treba uhvatiti ukoštac. Većina ljudi želi doživjeti što dublju starost, ali nitko ne želi biti star. U tom se paradoksu očituje naša dilema. Upravo zato što tako podcjenjuje starost, a mladost precjenjuje, naše društvo naočigled stari. Pokušavamo sve kao bismo ostali mladi, a postajemo sve stariji.
Pokušaji umjetnog produžavanja života, primjerice, na intenzivnim odjelima bolnica, zapravo češće produžuju – patnju.
Stari narodi smatrali su razdoblje sredine života njegovim vrhuncem, što se nazire i u našem pojmu klimaksa. Rast fizičke, to jest vanjske snage i moći, završava, a njegovo mjesto zauzima unutarnji rast. Zaokret od vanjskog prema unutarnjem razvoju zadan je obrascem koji najavljuje povratak duše kući. Nakon polovice života ispunjene uključenošću, upletenošću, slijedi polovica ispunjena rasplitanjem, razvojem. Narodi koji su očuvali svoje duhovne korijene svjesno žive za tu šansu.
Prihvatite svoje stanje, prestanite se precjenjivati i posvetite se odmoru koji donosi osviještenost. Prekinite aktivni, mladenački život te nakon faze odmora usmjerite svoj život u novom smjeru – prikladnijem poodmakloj dobi.
Ako se ženska dlakavost lica javi ranije u životu, ona je znak da se muško načelo živi na nedovoljno oslobođenoj, suviše materijalnoj razini.
Vratiti se kući znači otpustiti ego koji smo tijekom života tako mukotrpno izgrađivali. Tjelesni znaci starenja uključujući i tipične slike bolesti poput demencije i Alzheimerove bolesti, preko tijela prisiljavaju ego na degradaciju oduzimajući mu njegovu osnovu – mozak. I taj proces možemo osloboditi u umu ako otpustimo veliko znanje i pretvorimo ga u mudrost. Tada se djeca i starci, dolazeći s dvije suprotne strane, susreću na istoj razini.
'Normalni znaci starenja' toliko su rašireni da u njima i ne vidimo nešto bolesno. Dalekovidnošću organizam pokazuje da predviđamo ono što nam je najbliže. Pogled nam klizi mimo i u daljinu. Zadatak glasi: steknite pregled i postanite dalekovidni u prenesenom značenju. Životni obzor ostaje oštar, a zamućenje prvog plana dodatno ga naglašava. Važno je usmjeriti pogled u daljinu da bismo jasno spoznali što nas ondje u budućnosti očekuje. Bliske stvari neka ustupe mjesto širini pogleda. Kad pronađemo životnu perspektivu, možemo ponovno posegnuti za onim što nam je blisko.
Svatko tko poznaje nagluhe stare ljude ne može se katkad oteti dojmu da se oni zapravo 'pretvaraju'. I dok se partner u istoj sobi može bez uspjeha derati iz petnih žila, nagluhi će bez problema čuti zanimljive razgovore djece u susjednoj sobi. Stoga taj simptom predstavlja neoslobođeni oblik povlačenja u vlastiti svijet, u koji nas drugi koliko god vikali, ne mogu slijediti. Simptom nas izolira i distancira od svijeta čineći nas usamljenima i zatvorenima.
Ukočenost zglobova – izvana naći mir, ali se prisjetiti svojega nepokretnog unutarnjeg pola. Iz mira sredine može ponovno izrasti unutarnja pokretljivost, a iz nje – vanjska.
Degeneracija mozga – siva koprena starosti poprima oblik takozvanih amiloidnih nakupina koje se nakupljaju unutar i između živčanih veza, to jest sinapsi. Te naslage zajedno s aluminijskim spojevima stvaraju žbuku koja iznutra betonira živčane stanice i njihove produžetke. Na taj se način poništava najvažnija funkcija živaca – uspostavljanje veza. Umrežavanje se ciljano blokira na poveznici velikog mozga, odgovornog za logičke funkcije, i limbičkog sustava koji kontrolira svijet emocija. I dok nestaje sjećanje, inteligencija, sposobnost odlučivanja, orijentacija, govor – jednom riječju, sve što smatramo dijelom svojeg razuma – emocije, socijalni obrasci, osjećaj za ritam i muzikalnost ostaju dugo očuvani.
ALZEHAJMER
Gubitkom pojma o vremenu gubi se i razumijevanje za životni put i njegovu zadaću. Tko se ničega ne sjeća i živi izvan linearnog vremena, taj više ne može snositi odgovornost. Gubitak osjećaja za orijentaciju također upućuje u tom smjeru. Na kraju života nismo dostigli nijedan cilj, nego smo zalutali. Pacijenti više ne znaju gdje su i kamo idu. Uz gubitak osjećaja za orijentaciju doslovno su izgubili Istok, smjer iz kojega prema Svetom pismu dolazi svjetlost. Na kraju njihova puta nedostaje im svjetlosti, a s njom i nade. Depresije su posljedica potpunog nedostatka perspektive i nade. Nedostatak opreza i obzira, koji toliko živcira bližnje, gotovo je neizostavan. Budući da prestaju djelovati sve kontrolne funkcije razuma, emocije se mogu nesmetano prazniti kao u male djece.
Cilj života jest u sebi ostvariti Kraljevstvo nebesko. Život u polarnosti našeg svijeta suprotnosti naposljetku uvijek za cilj ima jedinstvo, raj, nirvanu – kako god to nazvali.
Ponekad je teško reći tko više pati, oboljeli ili oni koji dragovoljno ostaju uz njih. Dok pacijenti kreću na svoj put bez povratka, bliska osoba kreće na put samožrtvovanja.
Pravi zadatak sastoji se u tome da svjesno krenemo natrag i 'ponovno postanemo poput djece'.
SNOVI
Mogu li nas slike uopće ozdraviti? Proces izlječenja pomoću slika toliko je jednostavan da se intelektualnim ljudima čini težak. Naš problem s obrascima i slikama ponajviše je u našem jednostranom, analitičkom muškom razmišljanju koje podcjenjuje značenje simboličkoga ženskog nasuprot suprotnog pola. Obratni postupak, to jest prenaglašavanje sfere slika, bio bi primjereniji našoj unutarnjoj stvarnosti.
Unutarnje slike koje se ne mogu obraditi u snovima postaju toliko nadmoćne da prodiru u našu budnu svijest i postaju vidljive čak i kad su oči otvorene. To nam pokazuje koliko su za naš život i naše preživljavanje bitne unutarnje slike.
Unutarnju reviju slika svake noći doživljava svaki duševno zdrav čovjek – čak i oni koji ne pamte snove.
Djeca su često i sposobnija razumjeti simboliku i poruke slika bolesti od svojih intelektualnih roditelja koji sve razumije, a ipak ništa ne shvaćaju. Zato je u psihoterapiji djece nepotrebno promatrati inkarnacije jer ona simboliku bajki i mašte još uvijek shvaćaju ozbiljno. Sve dok ne prihvate da je sve to 'samo' mašta, djeca su u pravilu otvorenija prema unutarnjim obrascima.
Već na početku osnovne škole govore nam: Ne spavaj! Ne sanjari! Ne fantaziraj! Ne ludiraj se! Koncentriraj se! Ako takav odgoj poluči rezultat, nastaju odrasli bez imalo mašte koji se više ne sjećaju svojih snova, a često pate i od nesanice. Nerijetko završe kod psihoterapeuta kako bi ponovno naučili te praiskonske ljudske vještine. Današnja pedagogija nerijetko brka prenošenje znanja s obrazovanjem. Istinsko obrazovanje riječ obraz (slika) ne sadrži samo u imenu nego i u srcu.
Kao mikrokozmos (čovjek), mi smo slika i prilika makrokozmosa (svijeta) i u sebi nosimo sve slike ovoga svijeta. Ako to zaboravimo, slike tonu sve dublje u nesvjesno, a obrazovanje se svodi na bujicu informacija koju čak ni naš uvježbani intelekt više nije u stanju savladati. I u samoj riječi informacije krije se forma, to jest obrazac, što nam pokazuje dubinu naše povezanosti s tim aspektom stvarnosti. Slike su duševna hrana bez koje duša umire od gladi.
Naše ophođenje s tijelom podudara se s načinom na koji se ophodimo s dušom. Ignoriranje i potiskivanje kratkoročno su ugodniji, ali dugoročno je zdravije suočiti se s unutarnjim slikama i rasti s njima umjesto izbjegavati sukob.
Svaka terapija mogla bi se svesti na onu najvažniju Kristovu rečenicu: Ljubite neprijatelje. Ne može se o terapiji više reći, nikako je se ne može kraće i sažetije opisati. Danas isto to izražavamo na moderan, kompliciraniji način: Primite natrag u sebe svoje projekcije. Sve što nam nedostaje da bismo ozdravili nalazi se u našoj sjeni, a kako je ne možemo i ne želimo vidjeti, projiciramo je na projekcijske plohe. Naši su neprijatelji vanjske projekcijske površine koje nam pokazuju što na sebi ne podnosimo i zato preziremo na drugima. Simptome bolesti većina ljudi doživljava kao unutarnje neprijatelje. Naše tijelo stoga postaje ploha za projekcije naših omraženih osobina. Uspijemo li ljubiti vanjske i unutarnje neprijatelje, dolazi do ozdravljenja. Uspjeh je to lakši što smo sposobniji prepoznati bolest kao govor duše. Tada bolest postaje put. On nije ni nov ni kompliciran, već bezvremen, jednostavan i zahtjevan poput bezvremenskih riječi: Ljubite neprijatelje.
Među domaćim biljkama imela je najsličnija raku. Zahvaća najrazličitija stabla, protivno svim pravilima ne raste uvis nego na sve strane, parazitira na domaćinu, a njezina brzina rasta i tlak sokova nadmoćni su domaćinu. Granicu predstavlja njezina relativna dobroćudnost jer ona ipak ne ubija stablo.
Vrat je dio tijela vezan uz temu posjedovanja. Kad se netko nekome baci oko vrata, znači da je bacio oko na njegovu imovinu.
Age control cream: engleski naziv za kreme protiv starenja – pojam koji ponosno stoji uz uobičajene pojmove kao što je 'životno osiguranje' s čijom pomoći ničiji život nije postao sigurniji.
Ikigai – Japanski način pronalaženja životne svrhe
Ken Mogi
Izdavač: Planetopija 2018.
Ikigai je japanska riječ za opisivanje užitaka i smisla života. Ta riječ doslovce se sastoji od pojmova iki (živjeti) i gai (razlog).
I vi se možete zapitati: što za mene ima sentimentalnu vrijednost i u kojim sitnicama nalazim užitak? To su dobra polazišta za pronalaženje vlastitog ikigaia kao načina sretnijeg, ispunjenijeg života.
Ikigai se katkad izražavao kao 'razlog da ujutro ustanete'. To je ono što vam neprestano pruža motivaciju za život, a mogli bismo reći i da vam daje životni apetit zbog kojeg sa žarom dočekujete svaki novi dan.
Japan je nacija koja je uvijek visoko cijenila jutarnje sunce (opa. kulturalno objašnjenje zašto se Japanci rano ustaju).
Gdje god se na svijetu nalazili, ako imate naviku nedugo po buđenju konzumirati ono što volite (primjerice čokoladu ili kavu), u vašem će se mozgu osloboditi dopamin koji će potaknuti djelovanje (ustajanje) prije primanja nagrade (čokolada i kava).
Za razumijevanje činjenice da je Japan toliko dosljedan u kvaliteti robe i usluga važno je shvatiti koncept kodawarija.
Pojam kodawari nije lako prevesti. Možemo pokušati sa : posvećenost ili ustrajnost.
Kodawari je osobni standard koje se osoba dosljedno pridržava. Često se, iako ne uvijek, koristi kao potvrda razine kvalitete ili profesionalnosti koju osoba održava. Posrijedi je stav koji se često održava čitavog života te čini središnji element ikigaija.
Japanska ljubav prema savršenom voću možda je odraz vjerovanja u prolaznost.
Okus ne možete fotografirati!
Iznimno je važno da je započinjanje malim koracima karakteristika mladosti. Dok ste mladi, ne možete započeti velikim koracima. Što god učinili, svijetu nije osobito važno. Trebali biste započeti malim koracima. A ono čega imate u obilju su otvorenost za nove ideje i radoznalost.
Bilo bi divno čitav život održavati dječji pristup. To vodi drugom stupu ikigaija, otpuštanju jastva.
Svaki susret moramo shvatiti ozbiljno upravo zato što je prolazan. Naposljetku, život je ispunjen događajima koji se dogode samo jednom.
Kad opažate sitne pojedinosti života, ništa se ne ponavlja. Svaka mogućnost je posebna.
Kad ste u stanju toka, u skladu s različitim elementima u sebi i oko sebe, kognitivno ste sposobni posvećivati pozornost različitim suptilnim nijansama s kojima se susrećete. Kad se emocionalno uznemireni ili u stanju jake pristranosti, gubite svjesnost potrebnu da biste cijenili prevažne pojedinosti koje mogu narušiti ravnotežu života i posla.
U životu katkad zaboravimo prioritete i ono što je važno. Prečesto činimo nešto zbog nagrade. Ako nagrade ne stižu, razočarani smo i gubimo zanimanje i gorljivost za rad.
Ako proces ulaganja truda možete učiniti svojim osnovnim izvorom sreće, uspjeli ste u najvažnijem izazovu svojeg života.
Stoga svirajte čak i ako vas nitko ne sluša. Crtajte i kad nitko ne gleda. Napišite priču koju nitko neće pročitati. Unutarnja radost i zadovoljstvo bit će i više nego dovoljni da nastavite živjeti. Ako uspijete u tome, ovladali ste bivanjem u sadašnjem trenutku.
Japanski pristup religiji sažet je idejom 'osam milijuna bogova', pri čemu osam milijuna predstavlja virtualnu beskonačnost. Japanci tradicionalno njeguju ideju da postoji beskonačno mnogo izvora religijskog smisla i vrijednosti u životu, za razliku od jednog izvora koji predstavlja volju božanstva.
Umjesto usredotočenosti na zagrobni život, koja je važan dio kršćanstva, naglasak je više na sadašnjem trenutku te na shvaćanju da su ljudi dio mreže elemenata koji svijet čine onim što jest.
Zamisao da vanjski svijet mijenjamo mijenjajući sebe, koja je istaknuta u japanskoj tradiciji zena, vrhunac je tih brojnih utjecaja. Na ovom je svijetu sve povezano i nitko nije otok.
Zamisao o osam milijuna bogova, u sklopu koje Japanci božanstvo vide u svemu što ih okružuje, od ljudi do životinja i biljaka, od planina do malih svakodnevnih predmeta, nedvojbeno čini temelj tog shvaćanja.
Kad Japanac kaže da vjeruje u postojanje boga u određenom kućanskom predmetu, to podrazumijeva potrebu iskazivanja dužnog poštovanja tom predmetu.
Prema shvaćanju tipičnog Japanca, život je ravnoteža mnogih sitnica, a ne nešto što nam diktira jedno jedinstveno učenje.
Ikigai je zapravo nalik možvari, ako je dovoljno raznovrstan i dubok. Ukratko, močvara je veličanstvena. U njoj možda čak prebiva osam milijuna bogova.
Zapitajte se koje će vas sitnice u močvari vašeg uma podržavati dok proživljavate teško razdoblje. To je nešto što biste vjerojatno željeli upamtiti i uvijek imati na umu.
Ljudi su skloni pretpostaviti da im je za sreću potrebno nešto određeno u životu, iako zapravo nije tako. Izraz 'iluzija fokusiranosti' odnosi se na određeni aspekt života na koji ste možda toliko usredotočeni da ste sposobni vjerovati da vam cijeli život ovisi o njemu.
U iluziji usredotočenosti stvarate vlastiti razlog za osjećaj nezadovoljstva.
Trava možda izgleda zelenije na drugoj strani, ali to je samo iluzija.
Da biste bili sretni, morate prihvatiti sebe. Prihvaćanje samoga sebe jedan je od najvažnijih, ali i najtežih zadataka koje možete obaviti za samoga sebe – niskobudžetna, ne zahtjevna formula za sreću.
Ne morate galamiti iz sveg glasa da bi vas se čulo. Možete samo šaptati, katkad sami za sebe.
Pet stupova Ikigaija: započinjanje malim koracima, otpuštanje vlastitog jastva, sklad i održivost, radost sitnica, bivanje u sadašnjem trenutku.
Samo za muškarce – kako zapravo funkcioniraju žene
Shaunti i Jeff Feldhahn
Izdavač: Verbum 2018.
Muškarci o ženama razmišljaju kao o močvarama. Ne vidite gdje koračate, i prije ili kasnije shvatite da ćete upasti u živi pijesak. Što god se više borili da se oslobodite, dublje ćete upasti. I zato svaki muškarac na ovom planetu zna da je najbolje zatvoriti se, ne odupirati se, i nadati se da će netko naići i spasiti vas.
Kako se ona svakoga dana podsvjesno pita Voli li me on?, svakoga će dana tražiti natuknice za odgovor na to pitanje.
Kada je ona uzrujana, shvatite da joj tada ne treba samoće i prostora – treba joj zagrljaj.
Žene se nose s velikim brojem misli i osjećaja iz svoje prošlosti i sadašnjosti cijelo vrijeme, u isto vrijeme – i to se ne može tek tako isključiti.
Muškarci moraju znati da njihove supruge ne žele od njih da budu njihove najbolje prijateljice i slušaju ih satima. Za većinu žena već će i zajednička šetnja od petnaest minuta nekoliko puta tjedno posve ispuniti tu njihovu potrebu.
Ako budemo slušali ispravnim redoslijedom – pozabavivši se prvo njezinim osjećajima – onda će uslijediti prava rješenja, koja liječe.
Muškarci koji obavljaju više kućnih poslova imaju sretnije brakove i bolji seksualni život.
Njegov vječni optimizam me svakim danom pomalo mijenja u nešto ljepše nego što bih inače bila. Nesavršen je, djetinjast i šlampav, a ipak je i snažan, mudar i pun ljubavi.
Mozak i muzika
Daniel Levitin
Izdavač: Vuković&Runjić 2016.
Slušalice su mi glazbu učinile osobnijom: najednom je dolazila iz moje glave, ne iz okoline. Ta osobna povezanost me na koncu potaknula da postanem snimatelj i producent.
Ja ne pjevam…
Seljani su zurili u njega… Kako to misliš da ne pjevaš? Pa govoriš!
Bilo im je čudno kao da sam im rekao da ne mogu hodati ili plesati, iako imam obje noge. Pjevanje i plesanje bile su prirodne aktivnosti u životu domorodaca, nerazdvojivo povezane, i uključivale su svakog. U jeziku soto glagol pjevati (ho bina), kao u mnogim svjetskim jezicima, znači i plesati, nema razlike, budući da se pretpostavlja da pjevanje uključuje tjelesne pokrete.
Newton je prvi ukazao na to da je svjetlo bezbojno i da se stoga boja mora javljati u našem mozgu. Napisao je: Valovi sami po sebi nisu u boji. Nakon njegovoga doba saznali smo i da svjetlosne valove karakteriziraju različite frekvencije oscilacija, a kad dopru do mrežnice promatrača pokreću niz neurokemijskih reakcija čiji je krajnji rezultat unutarnja mentalna slika koju nazivamo bojom. Iako jabuka možda izgleda crveno, njezini atomi sami po sebi nisu crveni. Isto tako, kako napominje filozof Daniel Dennett, vrelina nije sastavljena od sićušnih vrelih stvari.
Ako se stablo sruši u šumi, a nema nikoga da to čuje, proizvede li zvuk? Odgovor je jednostavan: ne – zvuk je mentalna predodžba koju stvara mozak reagirajući na molekule koje titraju. Slično tomu, ne može biti visine tona bez ljudske ili životinjske prisutnosti. Odgovarajući mjerni uređaj može očitati frekvenciju koju stvara stablo koje se ruši, ali to nije prava visina tona ako ga i dok ga netko ne čuje.
Sviranje nekog tona malo niže ili više od njegove nominalne vrijednosti može prenijeti emocije, ako se to vješto učini.
Zbog većinom kulturoloških razloga, skloni smo povezivati durske ljestvice s pozitivnim ili uzvišenim emocijama, a molske s negativnim ili tužnim.
Bach je znao da velike razlike u frekvencijama mogu odvojiti zvukove jedne od drugih – spriječiti ili zaustaviti grupiranje – pa je napisao dijelove koji uključuju velike skokove u visini tona, od čiste kvinte i više. Visoki tonovi, izmjenjujući se s nizom niskih tonova, čine odvojeni tok i omogućuju slušatelju iluziju svirke dviju flauti dok svira samo jedna. Isto čujemo u mnogim Locatellijevim violinskim sonatama.
Teško je ocijeniti kompleksnost mozga, jer su brojke tako goleme da dobrano nadmašuju naše svakodnevno iskustvo (osim ako niste kozmolog). Prosječni mozak sastoji se od stotinu milijardi (100.000.000.000) neurona. Pretpostavljamo da je svaki neuron jedan dolar, i da stojite na uglu ulice pokušavajući dijeliti dolare ljudima koji prolaze, što brže možete – recimo dolar u sekundi. Da to činite 24 sata dnevno, 365 dana godišnje, bez prestanka, i da ste počeli na dan kad se Isus rodio, do danas biste podijelili samo oko dvije trećine novca. Čak i kad biste davali jednu novčanicu od sto dolara svake sekunde, trebale bi vam 32 godine da ih sve razdijelite. To je velik broj neurona, ali stvarna moć i kompleksnost mozga (i misli) potječe od njihovih veza.
Dobar dio sposobnosti mozga za obradu podataka potječe od te iznimne mogućnosti međusobnog povezivanja, dok dobar dio potječe od toga što je mozak stroj koji paralelno obrađuje podatke, a ne u nizu.
Naš mozak neprestano ažurira svoje prosudbe – osobito kad je riječ o opažanju vidnih i slušnih podražaja – stotine puta u sekundi, a da toga nismo ni svjesni.
Bubnjić je naprosto opna rastegnuta preko tkiva i kostiju. On je put do sluha. Gotovo svi vaši dojmovi o svijetu zvukova nastaju njegovim migoljenjem naprijed - natrag kad reagira na molekule zraka koje udaraju u njega. U određenoj mjeri uška – koju čine mesnati dijelovi uha – također je uključena u slušnu percepciju, kao i kosti lubanje, ali bubnjić je glavni izvod onoga što doznajemo o svijetu zvukova.
Skladatelji znaju da će se naša percepcija melodijske linije nastaviti, čak i ako je dijelom prigušena drugim glazbalima. Kad god čujemo najniže tonove na glasoviru ili kontrabasu, ne čujemo doista 27,5 ili 35 Hz, jer ta glazbala obično nisu sposobna proizvesti mnogo energije na tim krajnje niskim frekvencijama – naše uši nadopunjuju informacije i pružaju nam iluziju da je ton tako nizak.
Možda je najveća iluzija u glazbi iluzija strukture i oblika. Nema ničega u nizu tonova što bi samo po sebi stvaralo one bogate emocionalne asocijacije na koje nas glazba navodi, nema ničega u ljestvici, akordu ili harmonijskoj progresiji čemu bi bilo prirođeno da u nama izaziva očekivanje smirenja. Naša sposobnost da razumijemo glazbu ovisi o iskustvu i o neuronskim strukturama koje mogu učiti i modificirati se sa svakom novom pjesmom koju čujemo i sa svakim novim slušanjem stare pjesme. Naš mozak uči svojevrsnu glazbenu gramatiku koja je specifična za glazbu naše kulture, baš kao što učimo govoriti jezik te kulture.
Određeni glazbeni obrasci izazivaju u mozgu određene obrasce aktivacije neurona.
Uz većinu glazbe može se lupkati nogom. Slušamo glazbu koja ima puls, nešto uz što možete lupkati nogom, barem u glavi. Taj je puls, uz rijetke iznimke, pravilan i vremenski ravnomjerno raspoređen. Taj pravilni puls navodi nas da očekujemo nešto u određenim vremenskim točkama. Poput kloparanja kotača na pruzi, daje nam do znanja da se nastavljamo kretati naprijed, da smo u pokretu, da je sve u redu.
Ekstrakcija metra, znajući što je puls i kako ga trebamo očekivati, ključni je dio glazbene emocije. Glazba komunicira s nama emocionalno putem sustavnog iznevjeravanja očekivanja. Do toga dolazi u svakoj domeni – domeni visine tona, boje tona, melodijske linije, ritma, tempa i tako dalje – i do toga mora dolaziti. Glazba je organizirani zvuk, ali ta organizacija mora uključivati element neočekivanog, u suprotnom je emocionalno jednolična i robotska.
Možda postoji i skupina gena koji zajedno stvaraju niz vještina koje čovjek mora imati kako bi postao uspješan glazbenik: dobru koordinaciju oka i ruke, kontrolu mišića, motoričku kontrolu, ustrajnost, strpljivost, pamćenje određenih tipova struktura i obrazaca, osjećaj za ritam i tempiranje.
Neke od tih vještina važne su da bi se postalo izvrsnima u bilo čemu, osobito odlučnost, samopouzdanje i strpljivost.
Slušanje glazbe i uživanje u njoj, glazbeno pamćenje i kako se neka osoba bavi glazbom također su aspekti glazbenog uma i glazbene osobnosti.
Ritam nam potiče tijelo. Tonalnost i melodija potiču nam mozak. Spoj ritma i melodije povezuje naš mali mozak (primitivni mozak zadužen za motoričku kontrolu) i koru velikog mozga (najrazvijeniji, najljudskiji dio mozga).
Glazba se obrađuje u cijelom mozgu (opa. a ne samo u pojedinim dijelovima, kao pisanje, čitanje…)
Povratak kući
Yaa Gyasi
Izdavač: Znanje
Požar je bjesnio šumom tik pred posjedom njezina oca. Kretao se brzi, danima sebi krčeći put. Živio je od zraka, spavao u spiljama i skrivao se među stablima; plamtio je uvis i u sve prodirući, ne hajući za pustoš što je za sobom ostavljao, sve dok nije uspio do jednog sela Ašantija. Ondje je nastao sjedinivši se s noći.
Želiš li znati što je slabost? Slabost je postupati s osobom kao da je tvoje vlasništvo. Snaga je znati da svatko pripada sebi.
Crno djetešce borilo se u snu protiv protivnika kojeg ujutro nije mogla imenovati, jer je na svjetlu taj protivnik izgledao kao svijet oko nje. Neopipljivo zlo.
Odemo li kod bijelaca na školovanje, naučit ćemo samo ono što oni žele da naučimo. Vratit ćemo se i podići zemlju koju bijelci žele da izgradimo. Onu koja će i dalje njima služiti. Nikad nećemo biti slobodni.
To je problem povijesti. Ne možemo znati jer nismo bili ondje da vidimo, čujemo i sami doživimo. Moramo se osloniti na tuđe riječi.
Samo za žene – kako zapravo funkcioniraju muškarci
Shaunti Feldhahn
Izdavač: Verbum 2018.
Kada bi morao birati, muškarac bi se odrekao osjećaja da ga njegova supruga voli, samo da osjeća da ga ona poštuje!
Ako ga se ne poštuje, on će se osjećati nevoljenim. To znači sljedeće: ako želite voljeti svojega muškarca onako kako je njemu potrebno, morate se potruditi da on više od svega osjeća da ga poštujete.
Vaše pokazivanje da ga doista poštujete kroz svakodnevna djela često mu više znače od riječi.
Ako mogu pronaći put kroz opasnosti betonske džungle samo uz poderani zemljovid i svoju inteligenciju, oni osjećaju kao da su nešto savladali. Osjećaju se uspješnima, uzbuđenima, hrabrima, živima.
Samo mu je dala potporu i pustila ga da sam dokuči kako riješiti stvar.
Muškarce zabrinjava slijedeće: Jesam li sposoban? Jesam li dobar u tome što radim? Oni imaju duboku potrebu biti primijećeni, sposobni i cijenjeni zbog onoga što rade, onoga što su izvana.
U njezinu je podsjećanju skrivena izjava njezina razočaranja. Za mene kao muškarca to je kao da kaže da nisam uspio. Mrzim kada nešto ne uspijem.
Jedina prigoda kada muškarac do kraja spušta gard je onda kada je sa ženom koju voli. Zato ona može raniti njegovo srce kao nitko drugi.
Muškarci u našim životima skrivaju duboki osjećaj sumnje u same sebe. Dr. Crusher
Muškarci nisu uvijek tako sigurni u sebe kao što izgledaju. Zbog toga tako boli kada se vaša supruga našali na vaš račun pred drugima.
Potvrđivanje je sve. Kada muškarac dobije potvrdu, može osvojiti čitav svijet. Kada je nema, ponestane mu samopouzdanja, pa čak i osjećaja muževnosti. Vjerujte mi, on će onda, svjesno ili nesvjesno, tražiti mjesta gdje može dobiti potvrdu.
Samopouzdanje vam daje hrabrost i snagu da činite više. Omogućava vam da poduzimate veće rizike i postižete puno više nego što ste ikada mislila da je moguće. Izgrađivanje samopouzdanja u drugim ljudima veliki je dio liderstva. Ono proizlazi iz pružanja prilika i izazova ljudima da rade stvari za koje nikada nisu zamišljali da ih mogu učiniti – i to je samopouzdanje jedna od velikih nagrada poslije svakoga uspjeha.
Muškarci iznutra osjećaju koliko i mi, ali oni ne mogu uvijek te osjećaje pretočiti u riječi istoga trenutka. U većini slučajeva, njima je mnogo lakše nešto poduzeti o svojim osjećajima nego govoriti o njima.
Kada muškarac jako dugo radi svakoga dana, ljuti se na svijet (ili na vas), osjeća da ga nitko ne cijeni, da je zakazao, kada je radi posla daleko od kuće, to ga čini ranjivijim nego inače. Ako ste ikada pojele čitavu kutiju keksa jer ste bile nesretne zbog nečega, razumijete tu dinamiku.
Žene trebaju shvatiti da je njihovo udvostručavanje težine isto kao da muškarac od menadžera postane zabušant na minimalcu – i uz to pretpostavljaju da to nema nikakvog utjecaja na njihova muža. Ženin izgled je jednostavan, ali važan dio bračne sreće.
Nekolicina muškaraca rekla mi je nešto poput: Želim se ponositi svojom suprugom. Svaki muškarac u sebi ima taj poriv za natjecanjem s drugim muškarcima, i naše su supruge dio toga. Svaki muškarac želi da drugi muškarci misle kako je dobro izabrao suprugu.
Sarajevski Malboro
Miljenko Jergović
Ona je povjerovala da smrt postoji samo u Sarajevu. Postala je patetična i sasvim daleka. Pitala me je hoću li da idemo u Novi Zeland. Odgovorio sam joj da sam u podrumu, da je ta zemlja jako daleko i da ne mislim kako bih u njoj bio osobito sretan. Za kaktus nikada nije pitala. Ja ga nisam htio spominjati.
Prolazili su kolovozi i rujni, jabuke su bile jednako lijepe, mi smo rasli ne razmijenivši niti jedan pogled, roditelji su starjeli ne zaboravljajući uvrede.
Svakog je dana išao u bolnicu pogleda prikovanog uz asfalt, grozno uplašen da bi mu se oči mogle sresti s nekim drugim očima.
Mi smo ti, sine, taman toliko živi da vidimo jedno drugo i zaključimo kako nismo živi. Samo to. Gledam, evo, te jabuke, u njima je toliko života. Njih se ovo ne tiče, one ne znaju.
Pucnjava je utihnula kad se već razdanilo. Sunce je cijepalo vid, pod nogama je krckalo staklo, grad je bio pust i polomljen.
Kako je vrijeme prolazilo shvatio sam da zapravo ništa nije spašeno, nego još uvijek nije došlo vrijeme rastanku. On treba da dođe polako, da ga osjetim svakom svojom česticom, sve dok ne shvatim kako mi u ovome gradu, osim ubijenih i raskomadanih ljudi, srušenih zgrada i zaboravljenoga djetinjstva, ne pripada ništa, možda još samo vreća živoga mesa koja se hrani tugom za zaboravljenim sitnicama, dok pred krupnim i važnim stvarima u životu drhti kao motor tren prije nego što će se ugasiti.
Dom smo na povratku zatekli pustim za jedan život i jedno iščekivanje smrti. Sućutnici su se razišli svojim kućama, majka je – više sama za sebe – prepričavala život pokojnice, a ja sam uključio televizor da vidim finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Sve krugove već sam bio zatvorio i valjalo je zatvoriti i taj. Neki je stadion na drugome kraju svijeta proključao od uzbuđenja, nekim se ljudima događalo nešto sa čime ja nisam imao nikakve veze i upravo zato mi je prijalo. Sreća je u odsustvu svakog osjećanja promatrati prizor koji je u stanju prebrisati sve druge dojmove i, kao u trenutku orgazma, vlastiti život učiniti manje važnim.
Bakina smrt bila je posljednja izolirana tuga u djetinjem svijetu vedrine. Mrak koji je potom pao dijelom je bio mrak sazrijevanja, ali je više od toga bio najava kataklizme vremena s puno smrti, dugom patnjom i kratkim umiranjem. Na nestanak se više nitko nije privikavao jer je u rat ugrađena navika smrti bez tuge. Ostaju samo rijetki trenuci histerije, puni suza i nekontroliranih jecaja, koji znaju doći sasvim iznenada. Što je manji razlog, to ih je teže kontrolirati. Filmske melodrame, nježne ljubavne priče, smrt životinje na cesti – toga se čuvam.
Svaki dan kada vučem vodu gore sjetim se Krista i Kalvarije. Mislim je li moguće da je Kalvarija stalno uzbrdo, ili ima malo uzbrdo, malo nizbrdo – govorila je moja majka jednoj Muslimanki, natovarivši joj i tu brigu na vrat.
Blaženo sam slobodan. Ne moram pisati poruke, ne moram patiti niti kome što objašnjavati. Svijet nestaje s neizgovorenim riječima.
Nesanicu je teško potrošiti na tom nepoznatom mjestu gdje osim misli ništa nije tvoje.
Noć je dovoljno duga, a java dovoljno jasna da do jutra oploviš sve svoje užase i probudiš se nekako sijed. U takvim prilikama, ali samo tada, shvatiš koliko si samome sebi nedovoljan bez svih onih sitnih i krupnih stvari koje ti, u pauzi između snova i putovanja, znače život.
Priča o Jurišićima zapravo je sretna priča. Svi su živi i nije im se dogodilo ništa neobično, čak ništa što bi se moglo iskoristiti kao poanta. Vrijedno ju je zabilježiti samo zbog onih buđenja u nepoznatoj hotelskoj sobi koja te navedu na brži povratak doma, u jedini tvoj svijet.
Život pravilno pulsira, uz sitne prevare i odgode, kao igra sa čekovima i kreditnim karticama; ljudi traju u zatvorenim krugovima, titraju kao neonska reklama, ritualno žive svoj vijek, od uterusa do groba, daleki od svake apokalipse. Ustvari, žive ono što sam živio i sam prije nego što je rat u mom gradu razglobio sve stvari i poremetio svaki ritam. Prije no što me strah natjerao da se odreknem svih obzira i dam se u bijeg. Sve moje ostalo je iza da barem u sjećanju mjeri cijenu straha. I dom, i knjige, hladnjak, video, namještaj, osjećaj da moram štedjeti za neko sutra…
Knjiga je ostajala kao čudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja će se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomene.
Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.
Identitet – razgovori s Benedettom Vecchijem
Zygmunt Bauman
Izdavač: Pelago 2009.
Više od svega, moji su mi profesori dali sposobnost 'gledanja svijetu u lice' bez utjecanja predodžbama unaprijed stvorenim ideologijama.
Politika identiteta govori jezikom onih koje je globalizacija marginalizirala. Pa ipak, mnogi koji se bave postkolonijalnim studijima naglašavaju da bi utjecanje identitetu valjalo razmotriti kao tekući proces redefiniranja sebe te stalno ponavljanog pronalaženja vlastite povijesti. Ovdje nailazimo na ambivalentnost identiteta: nostalgiju za prošlošću zajedno s potpunom suglasnošću s tekućom modernosti'. Upravo to stvara mogućnost preokretanja planetarnih učinaka globalizacije i njihove uporabe na pozitivan način. Oni koji bi tu operaciju pobliže opisali kao 'optimizam misli i pesimizam volje' zapravo ne bi bili u krivu. Kroz slom društvenih spona 'krute modernosti' moguće je nazrijeti scenarij koji vodi društvenom oslobođenju.
'Identiteti' lebde u zraku, neke smo odabrali sami ali druge su napuhnuli i pustili u zrak ljudi oko nas, te valja neprestano biti na oprezu da bi se prvi obranili od drugih; povećana je mogućnost nesporazuma, a ishod pregovora zauvijek se neizvjesno ljulja na vagi.
Pitanje 'tko si' postaje smisleno tek kad povjeruješ da možeš biti netko drugi, jedino ako imaš izbor, te jedino ako o tebi zavisi ono što odabireš, jedino ako trebaš nešto učiniti, da bi taj odabir bio 'realan' i održao se.
Ove virtualne zajednice možda su zabavne, ali stvaraju samo privid intimnosti i lažnu aspiraciju na zajednicu. Nisu valjana zamjena za 'sjedanje za stol, gledanje ljudima u lice i stvarno razgovaranje. Charles Handy
Mi tražimo i gradimo i održavamo komunalne aspekte svojih identiteta u pokretu – trudeći se adekvatno odgovoriti jednako mobilnim skupinama koje se brzo kreću i koje traćimo, gradimo i pokušavamo održati na životu na trenutak, ali ne mnogo dulje od toga.
Sa slušalicama sigurno na svom mjestu, razmećemo se svojom odvojenošću od ulice kojom šećemo, bez potrebe za podrobno razrađenim pravilima ponašanja. Kad uključimo mobilni telefon, isključujemo ulicu. Fizička bliskost više se ne kosi s duhovnom udaljenošću.
Vaš Krist je Židov. Vaš automobil je japanski. Vaša pizza je talijanska. Vaša demokracija je grčka. Vaša kava je brazilska. Vaš odmor je turski. Vaše brojke su arapske. Vaša slova latinična. Samo je Vaš susjed stranac.
Na jednoj su strani svi koji prema vlastitoj želji crpe iz neobično velike, planetarne zalihe različitih ponuda. Na drugom se polu gužvaju oni kojima je zapriječen pristup izboru identiteta, ljudi kojima se ne daje mogućnost odlučivanja o vlastitim preferencijama. Na njih se na koncu stavlja breme identiteta što ih zadaju i nameću drugi, identiteta na koje su i sami ogorčeni ali koje im nije dopušteno odbaciti i kojeg se ne uspijevaju riješiti. Identiteta koji stvaraju stereotipe, ponižavaju, dehumaniziraju, stigmatiziraju…
'Identitet potklase' zapravo znači nedostatak identiteta: brisanje ili uskraćivanje individualnosti – 'lica', tog predmeta etičke dužnosti i moralne brige. Izbačeni ste iz društvenog prostora u kojem se identiteti traže, odabiru, grade, vrednuju, potvrđuju ili pobijaju.
'Potklasa' je šarena zbirka ljudi kojima su (Giorgio Agamben) 'životopisi' (to jest, život društveno priznatog subjekta) svedeni na 'zoe' (čisto animalni život, u kojem su svi prepoznatljivo ljudski izdanci potresani ili poništeni). Druga kategorija koju sustiže ista sudbina su izbjeglice – osobe bez državljanstva – ne-teritorijalni u svijetu teritorijalno zasnovane suverenosti. Premda dijele neugodan položaj potklase, njima je, povrh svih drugih prikraćenosti, uskraćeno i pravo na fizičku nazočnost unutar teritorija po suverenom vlašću, osim na posebno osmišljenim 'ne-mjestima', nazvanim izbjegličkim ili azilantskim logorima, da bi ih se razlikovalo od prostora u kojem žive i kojim se kreću ostali 'normlani', 'potpuni' ljudi.
Vrijednost nečega u potpunosti propitujemo tek kad iščezne s vidika – nestane ili dođe u ruševno stanje.
Strategija carpe diem odgovor je na svijet ispražnjen od vrijednosti koje pretendiraju na trajnosti.
U stanju društvene krize, preplašene individue skupljaju se jedna uz drugu i postaju gomila – a gomila po definiciji traži djelovanje ali ne može utjecati na prirodne uzroke (krize). Stoga traga za pristupačnim uzrokom koji će utažiti njezinu glad za nasiljem. Ostatak je prilično zbunjujući, ali ga je lako ostvariti i razumjeti. Da bi se žrtve okrivile za gubitak razlika koji je posljedica krize, one se optužuju za zločine koji poništavaju razlike. Ali zapravo se identificiraju kao žrtve koje valja proganjati stoga što nose znakove žrtava.
Brzina promjene nanosi smrtni udarac vrijednosti trajanja: staro ili dugovječno postaje istoznačnicom za staromodno, zastarjelo, nešto što je 'nadživjelo vlastitu korisnost' i čemu je stoga suđeno uskoro završiti na smetlištu.
U usporedbi s vijekom predmeta koji služe ljudskom životu i institucija koje ga okružuju, te sa samim stilom života, čini se da pojedinačno (tjelesno) ljudsko iskustvo može očekivati najdulje trajanje, da se očekivano trajanje zapravo njemu produžava, a ne ubrzano smanjuje. Okružuje nas sve manje stvari – osim onih isključenih iz tijeka svakodnevnice i balzamiranih za turističko uživanje u slobodnom vremenu – koje su postojale u vremenima što prethode rođenju neke osobe, a još je manje onih za koje se – s obzirom da su kasnije došle na scenu – može razumno očekivati da nadžive one što ih promatraju.
Kršćanstvo je proželo smiješno kratak boravak na zemlji s golemim značajem toga što je on jedina prilika da se odluči o kvaliteti vječnog duhovnog postojanja.
Mostovi koji povezuju smrtni život s vječnošću, mukotrpno građeni tisućljećima, izbačeni su iz upotrebe.
Amerika je zemlja ne samo brojnih etničnosti i religijskih denominacija, nego također i široko rasprostranjenog, neprekidnog, opsesivnog eksperimentiranja svim vrstama 'sirovina' koje se mogu upotrijebiti pri oblikovanju identiteta. Iskušani su praktički svi materijali, a sve što još nije – iskušat će se: potrošačko tržište tomu se veseli, te puni skladišta i police u trgovinama uvijek novim, originalnim – oznakama identiteta primamljivim jer su još nedirnute i neiskušane. Valja također primijetiti još jednu pojavu: strelovito smanjivanje očekivanog životnog vijeka većine preuzetih identiteta, što je povezano s naglim porastom brzine njihova obrtanja. Individualni životopisi prečesto su priče o odbačenim identitetima…
Eksperimentima nikad kraja. Iskušavate jedan po jedan identitet, ali toliko je drugih, onih još neiskušanih, koji iza ugla čekaju da ih podignete. Još mnogo identiteta o kojima ni ne sanjate, tek će se izumiti i priželjkivati u vašem životnom vijeku. Nikad nećete sigurno znati je li identitet kojim trenutno paradirate najbolje što možete dobiti i je li baš on taj za kojega je najizglednije da vam može pružiti najviše zadovoljstva.
Danas smo potrošači u društvu potrošača. Potrošačko društvo je tržišno društvo, svi smo dio tržišta i na tržištu, istodobno i kupci i roba. Nikakvo čudo da upotreba/potrošnja odnosa među ljudima i time, posredno, također i naših identiteta postaje sve sličnije načinu upotrebe/potrošnje automobila, te oponaša ciklus koji počinje kupovinom a završava odlaganjem na smetlište.
Multikulturnim dobom iznosi se na vidjelo novo 'kulturno svežderstvo' globalne elite: odnosimo se prema svijetu kao prema divovskoj robnoj kući s policama ispunjenim najraznovrsnijom ponudom, i budimo slobodni lutati od jednog do drugog kata, iskušati i okusiti svaki izloženi artikl, uzimati ih koliko nam srce želi!
Ovo je stav ljudi koji putuju – koji putuju čak i kad se ne miču s mjesta, u svojim domovima ili uredima. To, međutim, nije stav koji lako može usvojiti velika većina stanovnika planeta, koji ostaju nepokretni na mjestu svog rođenja i koji bi – kad bi poželjeli poći drugdje u potrazi za boljim ili jednostavno drukčijim životom – bili zaustavljeni na najbližoj granici, zatočeni u logore za 'ilegalne useljenike' ili 'poslani kući natrag'. Ta je većina isključena iz planetarne gozbe. Za njih nema 'multikulturnog bazara'. Čest se nađu, u stanju 'zaustavljenog postojanja', ustrajući na slici prošlosti koja je izgubljena ali se sanja o tome da bi se mogla obnoviti, te slici sadašnjosti kao zastranjenja i proizvoda sila zla. Time 'zaustavljaju' zbunjujući nesklad kulturnih poruka.
Učinak 'virtualne eksteritorijalnosti' postiže se vremenskim usklađivanjem premještanja pozornosti i predmeta pozornosti golemim prostranstvima zemaljske kugle. Milijuni i stotine milijuna ljudi gledaju i obožavaju iste filme ili pop zvijezde, istodobno se pomiču od 'heavy metala' prema rapu, od hlača sa zvonastim nogavicama prema tenisicama koje su posljednji krik mode, ogorčeno prosvjeduju protiv istog (globalnog) javnog neprijatelja, strahuju od istog (globalnog) negativca ili plješću istom (globalnom) spasitelju. Ovo ih neko vrijeme izdiže iznad zemlje s koje im se nije dopušteno fizički pomaknuti.
Hygge – Danski recept za sretan život
Meik Wiking
Izdavač: Mozaik knjiga 2016
Umjetnost hyggea je, dakle, umjetnost proširivanja vlastite 'zone ugode' i uključivanja i drugih u nju.
Dovoljan je lagan stisak ramena, poljubac ili nježan dodir obraza i odmah ćemo se primiriti i osjetiti sreću. Naša tijela i rade na tom principu, što je ustvari predivno! Dodir, naime, oslobađa neurohormon oksitocin, koji nas čini sretnima i umanjuje osjećaj stresa, straha i boli.
Ostaviti hranu da se prija dok čitate knjigu u svojem hyggekrogu nije samo zvuk tipičan za hygge nego njegova prava bit. Ustanite samo ako trebate natočiti još malo crnog vina!
Slojevi odjeća presudni su za preživljavanje četiriju sezona u jednom danu. Uvijek biste sa sobom trebali ponijeti još jednu vestu. Nemoguće je hyggati kad vam je hladno.
Koncept hyggea svodi se na čitanje dobre knjige u trenutku odmora.
Vikendice imaju sve ključne okidače hyggea: mirise, zvukove i jednostavnost. Kad odsjedate u jednoj takvoj kućici, u bliskijoj ste vezi s prirodom i jedni s drugima. Prisiljeni ste živjeti sporije i jednostavnije. Izlaziti. Družiti se. Uživati u svakom trenutku.
Ako ste domaćin i želite pripraviti nešto posebno, ispecite kruh. Miris svježe pečenog kruha nedvojbeno je hygge!
Hygge je sve što odiše skromnošću i sporošću, pod čim se podrazumijeva rustikalnost a ne novina, jednostavnost a ne pomodnost, ambijent a ne uzbuđenje. Moglo bi se reći da je danska inačica usporenog i jednostavnog načina življenja.
Hygge se često svodi na hranu i piće, kako bi i trebalo biti, ali što češće proturječi konzumerizmu, to je naglašeniji. Što su više novac i prestiž povezani s nečim, to je hygge manje izražen. Što je aktivnost kojom se bavimo jednostavnija i primitivnija, to je hygge izraženiji. Ispijanje čaja više zrači hyggeom od ispijanja pjenušca, igranje društvenih igara od računalnih igara, a domaća hrana i keksi od kupljenih.
Ukratko, želite li doživjeti hygge, nema tog novca kojim ćete povećati hygge učinak – bar ne ako kupujete išta skuplje od svijeća. Hygge je ozračje koje se ne može popraviti većom potrošnjom novca; štoviše, u određenom smislu, time činite upravo suprotno.
Premda bi hygge moga biti loš za tržišni kapitalizam, izvrsno je rješenje za osobnu sreću.
Družimo se s tehnologijom umjesto jedni s drugima.
Za mnoge od nas koji su odrasli na Monopoliju ili Trivial Pusuitu, društvene igre pobuđuju nostalgiju vraćajući nas u jednostavnija vremena. Uz to, posrijedi su konkretne i spore aktivnosti koje stvaraju hygge ozračje.
Posao bez igre samo otupljuje. Film Isijavanje
Jeste li ikad prepoznali miris prošlosti koji vas je vratio u sigurnu luku nekog drugog vremena? Ili ste možda namirisali nešto više od sjećanja pa vam je na trenutak pred očima zabljesnuo svijet vašeg djetinjstva? Ili je možda neki miris u vama pobudio snažan osjećaj sigurnosti i udobnosti, poput mirisa svježe pečenih pekarskih proizvoda, ili vas je podsjetio na miris jabuka iz voćnjaka kojima ste se šetali kao dijete ili prizvao u sjećanje miris kuće vaših roditelja?
Ako je uvriježeno za Ameriku reći: Što veće, to bolje, onda bi za Dansku slogan mogao glasiti: Što manje, to više hyggea.
Bruto domaći proizvod ne jamči zdravlje našoj djeci, kvalitetu njihova obrazovanja ni radost njihove igre. Ne obuhvaća ljepotu našega pjesništva ni postojanost naših brakova ni inteligenciju naših javnih razmišljanja ni integritet naših dužnosnika… Mjeri sve, ukratko, osim onoga što naš život čini vrijednim življenja. Robert Kennedy
Hygge – uživanje i zahvalnost…
Za hygge najvažnije je potpuno iskoristiti onoga čega imamo u izobilju za svakodnevni život.
Sreća je u malim svakodnevnim zgodama ili užicima, a ne u rijetkim i veličanstvenim potezima naklonjene nam sudbine. Benjamin Franklin
Sjećanja jedne gejše
Arthur Golden
Izdavač: Znanje 1998.
Memoari ne pružaju toliko podataka o piscu, koliko o njegovom svijetu.
More je bjesnilo, valovi su bili poput kamenih oštrica, dovoljno oštrih da zarežu poput sječiva. Činilo mi se da se cijeli svijet osjeća upravo onako kako sam se ja osjećala.
Mi živimo svoj život kao voda koja teče nizbrdo, krećući se manje ili više u istom pravcu dok ne pljusnemo u nešto što nas prisili promijeniti smjer.
Snovi mogu biti tako opasni: oni tinjaju poput prigušene vatre, a ponekad se vatra rasplamsa i potpuno nas proguta.
Nitko od nas ne nalazi u ovom svijetu onoliko ljubaznosti koliko bi nam trebalo.
Mi, ljudska bića, samo smo dio nečeg mnogo većeg. Hodajući putem možda ćemo zgaziti nekog kukca ili jednostavno izazvati gibanje zraka zbog čega će neka muha završiti tamo kamo inače nikad ne bi otišla. Pa ako uzmemo taj isti primjer i zamislimo sebe u ulozi insekta, a širi kozmos u našoj prethodnoj ulozi, postat će nam jasno kako svaki dan na nas utječu sile nad kojima nemamo nikakva nadzora, baš kao što nekakav jadni kukac nema nadzor nad divovskim stopalom koje se spušta na njega. I što nam preostaje? Moramo na sve moguće načine pokušati razumjeti kretanje kozmosa oko nas i u skladu s time podesiti vrijeme svoga djelovanja, tako da se ne borim protiv struje, nego se krećemo zajedno s njom.
Mlade djevojke uvijek u srcu nose svakojake nerazumne nade. Nade su kao ukrasi za kosu. Djevojke žele nositi previše ukrasa. Kad ostare, izgledaju glupo ako nosa čak i samo jedan.
Ako želiš biti uspješna, Sayuri, moraš nastojati da osjećaji muškarca budu pod tvojim nadzorom.
Nobu će uvijek biti negdje prisutan u krajoliku mog života.
To me je iskustvo podučilo koliko je opasno usredotočiti se samo na ono što nije tu. Što ako dođem do kraja života i shvatim kako sam iz dana u dan očekivala čovjeka koji nikad nije došao? Kako će biti nepodnošljivo tužno shvatiti da nikad nisam pravo okusila hranu koju sam jela, niti doista vidjela mjesta na kojima sam bila, jer sam stalno mislila samo na predsjednika, puštajući da mi život protječe u nepovrat. A opet, ako prestanem misliti na njega, što mi ostaje od života? Postat ću poput plesačice koja se od djetinjstva priprema za predstavu u kojoj nikad neće nastupiti.
Kad sam se uspravila na noge i pošla prema predsjedniku, odjednom mi se ta prostrana soba s blijedožutim svilenim zidovima počela činiti malenom, jer mislim da ni jedna soba ne bi bila dovoljno velika da u nju stane sve ono što sam u tom trenutku osjećala.
Naš svijet je nestalan poput valova što se dižu na moru. Kakve god bile naše nedaće i pobjede, koliko god se mučili zbog njih, sve će se to tako brzo razliti u mlaku na pijesku, poput vodenastog tuša na papiru.
Daj, čovječe, idi meditiraj!
Adrian P. Kezele
Izdavač: Dvostruka duga 2017.
Smirenje ritma disanja jedan je od prvih učinaka ispravne meditacije. Pod stresom osoba diše ubrzano, plitko i neravnomjerno. Disanje u meditaciji je polagano, duboko i ritmično.
Najvažnije iskustvo u meditaciji ne odnosi se ni na tijelo ni na disanje, već na svijest. Naime, tijekom meditacije ponekad se doživljava jedno posebno iskustvo koje je vrlo teško opisati jer izmiče riječima i pridjevima koje inače upotrebljavamo da bismo opisali svakodnevne doživljaje. Radi se o unutarnjoj budnosti bez misli, odnosno bilo kakvih mentalnih aktivnosti (što uključuje osjećaje i slike). Budnost i svjesnost su tu, ali nema nekog sadržaja. Žarište pažnje nije ni na kakvoj misli, osjetu, osjećaju ili slici. Nema ničega opipljivog ni opisivog, a ipak svijest nije izgubljena, štoviše vrli je oštra i živahna.
Kraljevstvo nebesko ne dolazi tako da se to može vidjeti. Niti će se moći kazati: Evo ga ovdje ili Eno ga ondje, jer kraljevstvo nebesko je u vama. Luka 17:20, 21
Ključna riječ za razumijevanje onoga što se događa ako doživljaj meditacije potraje jest: svjedočenje. Neprosuđivanje doživljenog, neuključivanje u smislu emocija ili misli. Pretvaramo se u svjedoka, kaže Maslow, a svjedok ne sudi. Nije njegovo da misli i istražuje. Štoviše, biti svjedokom znači iskoračiti izvan granica svog mišljenja i stavova.
U posljednje vrijeme osjećam kako zadovoljstvo u meni raste. Ponekad sam sretna samo zato što postojim. Sitnice me raduju i osjećam se ispunjenom.
Onaj koji zna ne govori, onaj koji govori ne zna. Lao Tzu
Ako nešto prestaje (opa. aktivnost), pogrešno je pitati kako se to radi! Meditacija se ne radi. Meditacija je prestanak djelovanja!
Promatranje vlastitih misli i unutrašnjih doživljaja prilično je šizofren postupak i ne bih ga preporučio.
Naša je svijest vrlo moćan generator energije i stvaralaštva, posebice u svojoj dubini.
Proces buđenja se u nama odvija neprestano. On je odgovoran za naše kreativne ideje, nove zamisli i intuiciju. U svojoj biti nalik je na programiranje računala. Zavisno od softvera koji upotrijebite, računalo će izvršavati određene radnje. Ako znate što radite, odlično! Ali ako ne znate, već to radite nasumično, kako vam dođe, vi ubacujete u svoje 'računalo' niz nepoznatih naredbi! U najboljem slučaju neće se dogoditi ništa osim bijelog šuma. U najgore, može se dogoditi bilo što.
Sve u svemiru je titraj osnovnog polja.
Subatomske 'čestice' nisu čestice, već polja energije – titraji i frekvencije. Sami atomi također su titraji, kao i molekule koje nastaju njihovim spajanjem. Svi predmet koje vidimo oko sebe, u svom su osnovnom obliku titraji. To se odnosi i na živi svijet, biljke i životinje. I, da, naravno – to se odnosi i na ljude!
Vi i ja smo samo titraj u golemoj i nedokučivoj glazbi svemira! Samo mali skup brojki i simbola u neshvatljivoj jednadžbi koja se zove život!
Svemir se odražava sam u sebi – omogućava da o nekoj pojavi zaključimo iz bilo koje druge pojave. Zvuči mistično, ali je zapravo zasnovano na matematici. Jedna od izvedenica ove zamisli je stara indijska izreka 'Kakav je makrokozmos, takav je i mikrokozmos'. Ako vam zvuči poznato, to je zato što ste vjerojatno mnogo puta čuli kršćansku izreku 'Kako na Nebu, tako i na Zemlji.'
Nije potrebno odvojiti se u samoću, iako je većini ljudi to ugodno. Može se meditirati u prostoriji s drugim ljudima ili u vlaku, zrakoplovu ili autobusu. Buka nije prepreka za meditaciju.
Primamo tisuću puta više podražaja nego naši pradjedovi. Svaki taj podražaj potencijalni je stresor.
Jednom kad se stres ukloni iz duh/tijelo sustava, možemo govoriti o prirodnom stanju života, odnosno o korištenju svog punog potencijala. Tek tada možemo početi razmišljati o mogućem unapređenju svojih sposobnosti.
Još neke važne značajke samoostvarenja su određena lakoća ili 'igra' kojom se obavljaju aktivnosti te stvaralaštvo.
Koristimo samo mali postotak svog mentalnog potencijala. Budući da živi puni opseg svojih mogućnosti, za 'samoostvarenog' čovjeka samo je pitanje njegove slobodne odluke na koji će ih način iskoristiti. Hoće li takav čovjek biti nepraktičan? Ne. Takvi ljudi obično su vrlo sposobni i uspješni. Oni teku s tokom. Žive. A život je uspješan.
Druga značajka 'samoostvarenja' je, navodi Maslow, odsutnost ili minimalna prisutnost bolesti i dugotrajno održanje funkcija kao što su inteligencija, sjećanje ili psihomotorne vještine.
Osjećaj da se neka aktivnost izvodi sama po sebi (primjerice, sport ili umjetnost) dio je života u samoostvarenom stanju. Nema više smetnji samom iskustvu ili aktivnosti. Izgledaju poput 'svjedočenja'.
Stalno prisutna, svijest se doživljava kao nepomična točka u svijetu vrtnje. Svijest 'promatra' akciju.
Čovjek koji ima iskustvo blisko petom stanju svijesti izvršit će potrebne radnje s velikom lakoćom, ne razmišljajući o tome kako to čini. Stvari idu same po sebi, kao da ih obavlja priroda sama.
Djeca izražavaju veliku stvaralačku inteligenciju upravo zato što prvi put doživljavaju neko iskustvo. Nema prethodnih iskustava koja bi ograničila slobodu doživljaja. Rezultat je igra i stvaranje.
Jedno od najvažnijih subjektivnih iskustava u višim stanjima svijesti jest iskustvo 'svjedočenja'. To iskustvo predstavlja glavnu značajku stanja 'duboke prisutnosti'. Kao da smo odvojeni od onog što činimo, i 'promatramo' kako se događaji odvijaju sami od sebe. Na određeni način, mogli bismo reći da nema više onih dijelova osobnosti ili osobnosti u cjelini koja bi se na bilo koji način vezivala uz te događaje. Ipak, iskustvo je tu, događanja su tu. Samo što nema onog dijela nas koji je ranije to iskustvo svojatao.
Samo onaj koji posjeduje može i davati. Sretan čovjek zapravo vidi nesreću drugih mnogo bolje od nesretnog. Nesretan je čovjek toliko zaokupljen vlastitom patnjom da nema vremena vidjeti patnju drugih.
U slučaju 'probuđenja' ili 'oslobađanja' cijeli se svijet doživljava kao ono što jest – jedna cjelina. Nema mjesta suosjećanju. Čak ni ljubav nije pravi izraz.
Vrijeme učenja na kauču – odlomci iz vlastite psihoanalize
Tilmann Moser
Izdavač: Prosvjeta
Gubitak straha u jednom sloju može mobilizirati sljedeći strah na drugoj razini, ako se tamo ponovno pokrene ono što je potisnuto.
Problem je bio hoću li uopće biti u stanju govoriti. Ponekad mi nije išlo. Bilo mi je naporno otvarati usta, a u posvemašnjem osjećaju bespomoćnosti govorenje mi se činilo suvišnim. A katkad je to jednostavno bilo jadanje koje je trajalo satima, gotovo cviljenje, povezano s osjećajem velikog srama zbog moga ležanja ovdje te osjećaja nemoći i beznađa. Stanje slično fizičkoj bolesti: nepomičnost i gubitak sposobnosti micanja bilo kojeg dijela tijela. Možda jednostavno treba čekati, da sjećanje opet dođe samo od sebe.
Često sam ga tjednima, ako ne i mjesecima, doživljavao kao lošu majku koja samo sjedi tu tresući glavom, a ne pruža ništa.
Analiza je dugotrajna revizija stanja u kojem mogućnost prihvaćanja samoga sebe nije ostvariva.
Moja je neuroza postala dohvatljiva.
Šutnja je bila povezana s mojom potrebom za autonomijom i dugogodišnjom navikom na samoću u kojoj sam si morao mnogo toga urediti sam.
U vrijeme dok sam šutio u sebi sam počeo, slikovito rečeno, zauzimati sve veći prostor i uz njegovu pomoć izgrađivati vlastitu unutarnju stvarnost. Pa, iako je na stanovit način to bio i njegov prostor, kao arhitekt tog Ja-prostora uvijek bi pokucao prije nego bi u nj stupio. 'Smijem li nešto reći?', pitao bi čim bi zbog šutnje nastala distanca, ili nastupila nesigurnost.
Samo jednom sam je vidio kako plače, bilo je to poput katastrofe koja se ne da razumjeti. Njezin je unutarnji život bio zatvoreno carstvo, naime tako zatvoreno da sam mislio kako i ne postoji.
Rastanak od roditelja prati osjećaj da se bez njih može živjeti, čak dojam kako život ide dalje, a oni zaostaju. Sasvim je očito da to ne uspijeva bez prolaznog poništavanja vrijednosti, pa i pogrešnog prosuđivanja roditelja, jer inače ne bismo bili kadri odvojiti se od njih. Ovo obezvređivanje te pogrešna prosudba i otuđivanje od roditelja suprotni su idealiziranju u djetinjstvu bez kojeg se ne bi mogla izgraditi savjest i održati unutarnja struktura. Proces može uslijediti naglo, ili postupno. Svatko zna kako nas se duboko doima to kad se važne stvari iznenadno bolje razumiju od oca ili majke.
U određenim fazama dijete nije sposobno majčin umor razumjeti drukčije nego kao ciljano i opako smanjenje njezine ljubavi i pažnje, te sam često mislio na milijune djece zaposlenih majki koje po povratku, nakon radnog dana, uvečer nisu kadre prepoznati emocionalnu glad svoje djece, iako i same trebaju malo nježnosti da bi ponovno zadobile duhovnu ravnotežu.
Protiv ludila veličine ništa ne pomaže više od vlastite analize.
Pacijent analogiju vlastita razvoja nosi u sebi, i da se samo jednom pokuša naslijepo osloboditi nepodnošljive patnje, zatrpani pravci razvoja poslije postaju jasniji i njima počinje sam upravljati i izgrađivati ih.
Točka preokreta
Malcolm Gladwell
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk 2005.
Velike promjene mogu proizići iz malih događaja i te se promjene ponekad događaju velikom brzinom.
Kad su ljudi u skupini, odgovornost za djelovanje se raspršuje.
Mnogi menadžeri u industriji oglašavanja smatraju da je zbog sveprisutnih reklamnih kampanja oko nas usmena predaja postala je jedini oblik uvjerljive reklame na koji većina nas reagira.
Osobe na koje se oslanjamo više no što to zapravo shvaćamo, zovu se Poveznici. To su ljudi koji su posebno nadareni za povezivanje cijelog svijeta.
Znalac je netko tko želi riješiti tuđe probleme, uglavnom rješavajući vlastite.
Ako ne pokušaš nikad nećeš uspjeti. Tom Gau
Poticaj za određeno ponašanje ne proizlazi iz karaktera osobe nego iz obilježja okruženja.
Utjecaj vršnjaka i zajednice važniji je od utjecaja obitelju u određivanju karaktera djece u odrasloj dobi. Istraživanja maloljetničke delikvencije i visoke stope napuštanja studija pokazuju da dijete ima bolje uvjete u dobrom susjedstvu i problematičnoj obitelji nego u lošem susjedstvu i dobroj obitelji. Toliko se trudimo istaknuti važnost i moć obiteljskog utjecaja da se na prvi pogleda ta tvrdnja može činiti besmislenom. Ali u stvarnosti je to očit i zdravorazumski zaključak koji možemo izvesti iz Moći konteksta, jer jasno pokazuje kako na djecu snažno utječe vanjska okolina i da obilježja našeg neposrednog društvenog i prostornog okružja – ulice kojima šećemo i ljudi koje susrećemo – imaju golemu ulogu u oblikovanju našeg karaktera i ponašanja.
Moguće je biti bolja osoba na čistoj ulici ili u podzemnoj željeznici nego u susjedstvu punom smeća i grafita.
Ako se zajednica previše poveća, nestaje zajednički rad. Članovi nemaju dovoljno toga zajedničkog, postaju stranci jedni drugima i gubi se osjećaj zajedništva. Gross
Da bismo proširili neku veliku ideju ili zarazu, često moramo pokrenuti mnogo malih zaraza.
Ovisnost o nikotinu ne razvija se odmah. Većini pušača treba vremena da postanu ovisni o cigaretama. Ako tinejdžeri počinju pušiti s petnaest godina, to ne znači da će neizbježno postati ovisni. Imate tri godine da ih spriječite.
Umijeće jasnog mišljenja
Rolf Dobelli
Izdavač: Edicije Božičević 2013.
Pritisak skupine iskrivljuje zdrav ljudski razum.
Što se kritičnije postavljate spram autoriteta, to ćete biti slobodniji. I to više smijete očekivati sami od sebe.
Družite se s ljudima koji misle različito od vas, s ljudima koji imaju sasvim drukčija iskustva.
Što pogrešku pogleda unazad čini toliko opasnom? To što nas uvjerava da smo bolji prognozeri nego što to zaista jesmo. To nas čini arogantnima i navodi na pogrešne odluke.
Postoje ljudi koji se pretvaraju kao da nešto znaju. Naučili su izvesti predstavu. Oni možda imaju sjajan glas ili naprosto djeluju uvjerljivo. Ali znanje koje šire je šuplje. Oni se elokventno razbacuju ljušturama riječi.
Izbor je mjerna letvica napretka. Izbor je ono što nas razlikuje od planskoga gospodarstva i kamenog doba. Da: izbor čini sretnim. Postoji međutim granica kod koje dodatni izbor uništava kvalitetu života. Stručni izraz za to je Paradoks izbora.
Velik izbor dovodi do unutarnje paralize. Barry Schwartz
U normalnom životu teško je procijeniti rizike – a ipak, nikakav put ne vodi mimo njih.
Socijalno ljenčarenje je prirodno ponašanje: čemu investirati punu snagu, ako se posao može obaviti i s pola, a da to nikome ne zapne za oko? Socijalno ljenčarenje je oblik prijevare kojim smo svi već ogriješili dušu. Najčešće nismo to činili čak ni namjerno.
Ljudi se u skupinama ponašaju drukčije nego kad su sami. Nedostaci skupina mogu se neutralizirati tako da se individualni učinci učine što vidljivijima.
Koliko god nas igrokaz života fascinirao, ljudi na pozornici nisu nikakve savršene, samoodređene osobnosti, nego teturaju iz situacije u situaciju. Ako zaista želite razumjeti komad koji se upravo igra, onda ne obraćajte pozornost na glumce. Radije obratite pažnju na ples utjecaja kojima su glumci podložni.
Moj život bio je pun nesreća – od kojih se većina nije dogodila. Montagne
Ako je situacija nejasna, ne poduzimajte ništa, baš ništa, sve dok ne budete u prilici da situaciju procijenite bolje.
Tijekom posljednjih deset tisuća godina stvorili smo svijet koji više ne razumijemo. Sve smo učinili rafiniranijim, ali i kompleksnijim i ovisnijim jedno od drugoga.
Plitko – Što internet čini našem mozgu
Nicholas Carr
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk 2011.
I pored ove široke mirnoće
Ružičasto svetište ću obuć
Finim tkanjem radišnoga mozga…
John Keats, Oda Psihi
Sadržaj medija je samo sočan komad mesa što ga provalnik nosi da bi zavarao psa čuvara našeg uma. McLuhan
Već nekoliko godina obuzima me nelagodan osjećaj da mi netko ili nešto prčka po mozgu, prekraja živčano sklopovlje i reprogramira pamćenje. Nije da baš gubim razum – koliko mi je poznato – ali um mi se mijenja.
Naše misli mogu fizički utjecati na mozak, ili barem uzrokovati fizičke reakcije u njemu. Neurološki gledano, mi postajemo ono što mislimo.
Knjiga nas treba 'uvući' u sebe.
Svijet ekrana jako se razlikuje od svijeta stranice. Nastupa nova intelektualna etika. Putovi u našem mozgu još jednom mijenjaju trasu.
Pokušajte čitati knjigu dok rješavate križaljku – to je intelektualni okoliš Interneta.
Kako korisnici čitaju na Webu? – Ne čitaju.
Prekasno je naprosto se povući u neko tiše vrijeme. Sam Anderson
Google – igra riječi s terminom gugol, koji se odnosi na broj deset na stotu potenciju – odabran je da naglase svoj cilj organiziranja 'naizgled beskonačne količine informacija na Webu'.
Danas nam je dostupno više informacija nego ikad prije, ali imamo još manje vremena da ih upotrijebimo – a posebno još manje da ih upotrijebimo s barem nekom dubinom promišljanja. Sutra će situacija biti još gora. Levy
Za stare Grke pamćenje je bilo božica: Mnemosina, majka Muza. Za Augustina ono je bilo 'riznica nebrojenih slika' koja zrcali moć Boga u čovjeku.
Iako su ispunjeni nekom kombinacijom naizgled nasumičnih aktivacija, aspekata svakodnevnih događaja i elemenata daljnje prošlosti, moguće je da su snovi temeljni postupak kojim um konsolidira tisuće eksplicitnih sjećanja u koherentan skup predodžaba koje, tako konsolidirane, trajno pamtimo. Kad nam se naruši san, narušava se i pamćenje. Um u razvoju – Daniel Siegel
Džepni kalkulator je umanjio pritisak na naše radno pamćenje i dopustio nam da to kritično kratkoročno spremište upotrijebimo za apstraktnije zaključivanje. Kako je pokazalo iskustvo studenata matematike, kalkulator je olakšao mozgu da prenosi zamisli iz radnog pamćenja u dugoročno pamćenje i da ih kodira u pojmovne sheme, tako važne za izgradnju znanja. Učinak Weba je posve drugačiji. On stavlja veći pritisak na naše radno pamćenje, i ne samo što preusmjerava resurse s naših sposobnosti višeg mišljenja nego i priječi konsolidaciju dugoročnih sjećanja i razvoj shema. Pokazalo se da kalkulator, moćan ali veoma specijaliziran alat, pomaže pamćenju. Web je tehnologija zaboravljivosti.
Što određuje što ćemo upamtiti a što zaboraviti? Ključ konsolidacije pamćenja je pažljivost. Pohrana eksplicitnih sjećanja i, što je jednako važno, stvaranje veza među njima zahtijeva jaku mentalnu koncentraciju, pojačanu ponavljanjem ili intenzivnim intelektualnim i emocionalnim angažmanom. Što smo pažljiviji, sjećanja će biti jasnija. 'Da bi se neko sjećanje održalo, dolazne informacije se moraju obraditi dubinski i temeljito. To se postiže tako što obraćamo pažnju na te informacije te ih smisleno i sustavno povezujemo sa znanjem koje već otprije postoji u sjećanju.' (Kandel) Ako nismo u stanju usmjeriti pažnju na informacije u našem radnom pamćenju, informacije traju samo tako dugo koliko neuroni koji ih drže održavaju svoj električni naboj – u najboljem slučaju nekoliko sekundi. Zatim nestaju, s malo ili nimalo traga u našem umu.
Budući da nam je, koristeći se Webom, teže pohranjivati informacije u našem biološkom pamćenju, prisiljeni smo se sve više i više prepuštati umjetnoj a prostranoj i pretraživoj memoriji Mreže, uslijed čega kao mislioci postajemo sve plići.
Osobno pamćenje oblikuje i održava 'kolektivno sjećanje' koje utemeljuje kulturu. Ono što je pohranjeno u individualnim umovima – događaji, činjenice, pojmovi, vještine – više je od 'reprezentacije navlastite osobnosti' koja konstituira naše ja. To je i 'ključ kulturnog prijenosa' (Pascal Boyer). Svatko od nas u sebi nosi i projicira povijest budućnosti. Kultura se održava u našim sinapsama.
U svima nama vidim kako se ta kompleksna unutarnja gustoća mijenja u jednu novu vrstu ljudskoga ja – koja se razvija pod pritiskom informacijskog preopterećenja i tehnologije 'trenutačne dostupnosti'. Kako se iz nas cijedi naš 'unutarnji repertoar gustog kulturnog nasljeđa' dovodimo se u opasnost da se pretvorimo u 'ljude – palačinke – tako razlivene povezivanjem s tom golemom mrežom informacija kojima se pristupa pukim dodirom na tipku. (Foreman)
Kultura je više od nakupine onoga što Google naziva 'informacijama svijeta'. Ona je više od onoga što se može svesti na binarni kod i staviti na Mrežu. Da bi se održala na životu, kultura se mora obnavljati u umovima članova svakog novog naraštaja. Delegirajte pamćenje i kultura će uvenuti.
Mreža preuzima sve veći udio našeg vremena u budnom stanju: 'Internet, kako nas njegovi zagovornici s pravom podsjećaju, doprinosi raznolikosti i ugodnosti, ona nas ni na što ne prisiljava. Samo što se pokazuje da mi to tako ne osjećamo. Ne čini se kao da smo slobodno izabrali način na koji se vladamo na Internetu. Naprotiv, osjećamo da su to navike koje smo bespomoćno preuzeli ili koje je nametnula povijest, i da svoju pažnju ne distribuiramo onako kako smo namjeravali, pa čak ni onako kako nam se sviđa.' Benjamin Kunkel
Ono što nas čini najljudskijima upravo je ono što je najmanje izračunljivo u nama, veze našeg uma i tijela, doživljaji koji oblikuju naše pamćenje i mišljenje, naša sposobnost za emocije i empatiju. Velika opasnost s kojom se suočavamo kako postajemo intimnije vezani za računala – kako sve više toga u svom životu doživljavamo preko bestjelesnih simbola koji trepere na našim ekranima – jest da ćemo početi gubiti svoju ljudskost, da ćemo žrtvovati upravo te kvalitete koje nas odvajaju od strojeva. Jedini način da se izbjegne ta sudbina jest biti svjestan sebe i imati hrabrosti odbiti prepustiti računalima naše najljudskije mentalne aktivnosti i intelektualne pothvate, osobito 'zadatke koji zahtijevaju mudrost'. Weizenbaum
Uska povezanost koju stvaramo s našim alatima dvosmjerna je. Kako naše tehnologije postaju našim produžecima, i mi postajemo produžecima naših tehnologija. Scott Frey
Današnji radnik na industrijskoj farmi, koji sjedi u klimatiziranoj kabini na vrhu divovskog traktora, rijetko i dotiče tlo – iako u jednom jedinom danu obradi polje koje bi njegov predšasnik s motikom preokretao mjesec dana.
Instrumenti uma pojačavaju pa onda i zatupljuju naše najintimnije, najljudskije prirodne sposobnosti – sposobnosti razmišljanja, opažanja, pamćenja, osjećanja. Mehanički sat, unatoč svim blagoslovima kojima nas je obasuo, udaljio nas je od prirodnog toka vremena.
Sat razdružuje vrijeme od ljudskih zbivanja.
Gubimo hodačevu intimnu vezu sa zemljom.
Mi programiramo svoja računala, a zatim ona programiraju nas.
Kako 'eksternaliziramo' rješavanje problema i druge rutinske kognitivne zadatke na računala, time umanjujemo sposobnost vlastitog mozga da 'gradi stabilne strukture znanja' – drugim riječima, sheme - koje se kasnije mogu 'primijeniti na nove situacije'. Polemičar bi to formulirao upečatljivije: što je softver pametniji, korisnik je tuplji. Nimwegen
Širenje dostupnih informacija dovelo je do 'sužavanja znanosti i njezina područja bavljenja'. Evans
Jednostavne i kratke interakcije s prirodom mogu proizvesti vidljiv napredak kognitivne kontrole. Čini se da je provođenje vremena u prirodnom svijetu 'životno važno' za ''emotivno kognitivno funkcioniranje'.
Na Internetu ne postoji Sanjiva dolina, mirno mjesto na kojem bi kontemplativnost mogla obaviti svoju čaroliju obnavljanja. Tu je samo beskrajno, hipnotizirajuće brujanje gradske ulice. One iscrpljuju i ometaju. One lako nadvladaju sve tiše načine mišljenja.
Jedna od najvećih opasnosti s kojima se suočavamo kad automatiziramo rad vlastita uma, kad moćnom elektroničkom sustavu prepustimo kontrolu nad tokom naših misli i sjećanja, a koje se boje i znanstvenik Joseph Weizenbaum i umjetnik Richard Foreman, spora je erozija naše ljudskosti.
'Evoluirat' ćemo tako da postanemo agilniji konzumenti podataka.
Sklopovi u mozgu pritom neizbježno će se izmijeniti tako da se mogu efikasnije baviti s više informacije kako se budemo navikavali na prebiranje među komadićima informacija na Internetu, 'tu zadaću 21. stoljeća'. Možda i izgubimo sposobnost da se koncentriramo na jedan kompleksni zadatak od početka do kraja, ali zauzvrat ćemo steći nove vještine, kao što su sposobnost da istovremeno vodimo 34 konverzacije u 6 različitih medija.
Ono što se računa je što smo postali, a ne kako smo to postajali.
Frenetičnost (opa. pomaman, zanosan, bijesan; lud od oduševljenja, buran) tehnologije prijeti da će se ukopati baš svugdje.
Možda danas ulazimo u završnu fazu tog ukopavanja. Njenoj smo frenetičnosti otvorili put u svoju dušu. Heidegger
Prepustivši računalima da posreduju našem shvaćanju svijeta, naša se vlastita inteligencija spljoštava u umjetnu inteligenciju.
Vjerujem u čuda
Ana Bučević
Izdavač: Kontakt plus 2017.
Ja sam sreća, ja sam ljubav, volim sebe, poštujem i prihvaćam sebe i druge, volim i voljena sam.
Hajde Svemire, da te vidim! Ovo želim, a ti pronađi način. I uopće neću zamarati svoj mozak razmišljanjem kako će se to ostvariti.
Ja sam ocean misli koje su me oblikovale u osobu. Mijenjam misli i mijenjam sebe. Koja zanimljiva igra! Moju pažnju i fokus konstantno nešto privlači i tako polako ulazi u moj život. Postaje dio mojih misli. Ako one u meni intenzivno i snažno traju neko vrijeme, to postaje moje uvjerenje, vjerovanje i osobina karaktera ličnosti koju sam kreirala i izgradila. Zar to nije čudo?!
Moje je mišljenje da se nikakve materijalne stvari ne mogu mjeriti s tim čudom svojeg postojanja i bića. Čudo podizanja svijesti. Otad sve počinje biti smisleno i slagati se. Svaki dan počinje i završava s osmijehom. Ima li što vrijednije.
Tumor nije smrtna presuda (tako sam prije mislila), nego prilika da osvijestimo tko smo i koje negativne programe vrtimo u glavi. Naravno, za duše koje su odlučile još ostati u ovoj dimenziji. I tako je ispalo u mojem iskustvu da je to što sam imala tumor bila prekretnica u mojoj glavi koja me osvijestila, moje čudo.
Ja biram vidjeti čuda, Bože.
Nisam očekivala ništa, jednostavno sam bacila lopticu svoje želje i znala da se ne treba brinuti.
Navikavanjem na to da kažem 'ne' gradila sam samopoštovanje.
Sve što tražiš na kraju tebe pronađe, ako vjeruješ u čuda.
Prestani se osjećati kao žrtva i kopati vlastiti grob. Prestani živjeti pod tuđim utjecajem i ograničavati samu sebe.
Ako u nešto svim srcem vjerujete, cijeli se Svemir uroti da vam se želja ispuni. Paulo Coelho
Znala sam nešto što oni nisu znali (opa. predosjećaj/uvjerenje da je sve kako treba biti).
Osjetila sam da duše mojih roditelja, iako oni nisu prisutni u fizičkom tijelu, i dalje putuju sa mnom. Osjećam ih pored sebe i oni su moje duše vodiči.
Dovoljno je da vjerujemo u sebe i utišamo svoje misli i sve će doći onako kako zaista treba.
Kakve su ti misli, takav ti je život.
Obećanje
Mark Whitwell
Izdavač: Mozaik knjiga 2018.
Istinski učitelj nije ništa više od prijatelja i ništa manje od prijatelja.
Prestani tragati i započni živjeti.
Majčinska je sila bila u njoj, a ona je bila prekrasna.
Život neprestano pulsira kroz vaše tijelo, komponirajući veličanstvenu simfoniju različitih vrsta stanica. Naša tijela beskrajno su složena, no mi ipak rijetko kada nađemo vremena zastati i promisliti o tom čudu prirode.
Znanje počiva na policama svake vitrine s knjigama i kodirano je u milijunima mrežnih stanica i računala. No, tajna ne počiva u znanju nego u mudrosti vašeg života, koji vam je već dan. Tajne svemira već su u vama kao vi sami. Sazdani ste od same supstancije i misterioznih procesa svemira.
Kada se zaustavim, ili čak usporim, uočavam koliko su mahniti postali moj um i moja energija. Ja čak zapravo i ne dišem. Imam toliko toga 'za obaviti', osjećam kao da zapravo nisam u svom tijelu.
Predlažem da i vi nađete vremena kako biste uživali u svojoj osebujnoj kreativnoj dokolici, bilo da to poprima oblik slikanja, vrtlarenja, plivanja, kuhanja, šetanja ili bilo koje druge u mnoštvu aktivnosti u kojoj možete uživati, a da si ne nametnete bilo kakav određeni kriterij kako biste izmjerili uspjeh ili neuspjeh.
Osjetio sam da mi se srce otvorilo na uzbudljiv, dubok način. Sebe i sve oko sebe doživio sam preplavljen ljubavlju i radošću. Dobio sam veliku želju podijeliti tu ljubav sa svima oko sebe, kao i duboko razumijevanje da je cjelokupni svemir već prekrasno obuhvaćen njome.
Krajnje iscjeljenje nužno je za smrt. Kada je vaš posao na ovom svijetu dovršen, tijelo je iscrpljeno, vi iscijelite u smrti. To je kao kada ste u naručju svoje majke dok vas odnosi kući na izvorište svega. Sve je onako kako treba biti.
Najveći dio boli uzrokovan je generacijskim poricanjem života, koje se prenosi u društvu. Bol zahtijeva da se mijenjamo, pa ju se mora priznati, prigrliti i iskoristiti, a ne strahovati od nje.
Nije prosvjetljenje ono što nam je potrebno, nego prisutnost. Nije pozitivno razmišljanje ili svjesnost ono što nam je potrebno, nego prisnost. Nije spoznaja Boga ono što nam je potrebno, nego prisnost. A ipak, prisnost nam daje sve to.
Drevni mudraci smatrali su da je dah primarno kritična funkcija cijeloga tijela. Ne otkucaji srca. Možemo sudjelovati u dahu i ojačati ga. Unapređenje daha stoga unapređuje sve ostale kritične funkcije.
Odredite se prema nečemu, inače ćete nasjesti na bilo što. Cvjetajte tamo gdje se posađeni.
Danas je ta ideja da moramo tragati za istinom toliko duboko ugrađena u nas da je postala neupitna navika, kozmetička igra skrivača u kojoj bismo svi trebali sudjelovati.
Kada prestanete tragati, stvarate priliku da postanete prisni s onim božanskim. Prisni sa svekolikim životom i životnim stanjima. Prisni sami sa sobom. Sve je to jedno te isto.
Tijelo i um moraju biti zdravi i opušteni. Trebamo prestati reagirati na stres, koji je ta jedna bolest koja uzrokuje druge bolesti. Tijelu je potrebna prilika da njegova priroda i unutarnja inteligencija profunkcionira i regenerira se, a učinit će to automatski u odsutnosti stresa.
Sudjelovanje u suprotnostima upravo jest duhovni proces koji razotkriva istinu za kojom tragamo. Kada u tome sudjelujemo shvaćamo da smo uključeni u sva stanja Života, kvaliteta naše prisutnosti jedno za drugo samo se pojačava: naše se samoprihvaćanje rascvjetava u opraštanju, strpljenju i empatičnom prihvaćanju svijeta.
Put
Michael Puett i Christine Gross-Loh
Izdavač: Fokus 2018.
Put je put koji neprekidno stvaramo izborima, djelima i odnosima. Kreiramo novi Put iznova svakim trenutkom svoga života.
Proces gradnje puta ima potencijal preobraziti i nas i svijet u kojem živimo.
Kakva vam je svakodnevnica? Za Konfucija, sve je počinjalo tim pitanjem – pitanjem najsitnijih stvari. A za razliku od velikih pitanja, na ovo svi možemo odgovoriti.
Energije, radosti, ljutnje, tuge i žalosti vođene su prirodom. Kad je riječ o njihovoj manifestaciji u vanjskom svijetu, ona se zbiva jer je pokreću drugi. Priroda koja izvire iz reda, 4. stoljeće p.n.e.
Razvoj ispravnosti ne znači nadvladavanje ili kontroliranje emocija. Emocije nas čine ljudima. To jednostavno znači kultiviranje naših emocija kako bismo internalizirali bolje načine reagiranja na druge.
Ljudska su bića robovi navika.
Smrt uvijek potiče promjene u odnosima među onima koji ostaju.
Kad smo slijepi na vrijednost mogućih rituala koji nam prevladavaju životima, na kraju ih izvodimo napamet. Pretvaramo se u strojeve.
Nema normi koje će nam točno reći što učiniti čim izađemo u neuredni svijet, žonglirajući s bezbroj uloga, emocija i scenarija. Jedina norma je dobrota. Za Konfucija, njegovanje i izražavanje dobrote jedini su način da postanete etična osoba.
Nema etičkog ili moralnog okvira koji nadjačava kontekst i složenost ljudskog života. Imamo samo neuredan unutarnji svijet u kojem se poboljšavamo.
Naši životi počinju u svakodnevnom i ostaju u svakodnevnom. I samo kroz svakodnevno počinjemo stvarati uistinu sjajne svjetove.
Filozofska razlika između Mozija i Menciusa predstavlja razliku između onih koji svijet smatraju koherentnim i onih koji ga smatraju hirovitim. S jedne strane imamo svijet u kojem su vaša djela oblikovana vjerom u univerzalno primjenjiva pravila, dok je s druge strane svijet na koji nikad ne možete računati, svijet koji se iznova gradi njegovanjem samoga sebe i svojih odnosa putem malih djela.
Mencius je vjerovao da je jedini način njegovanja potpune svijesti o složenosti situacije njegovanje naše sposobnosti shvaćanja načina na koji naše akcije mogu dovesti do pozitivnih putanja. I vjerovao je kako smo svi rođeni s potencijalom da to učinimo: s potencijalom za dobrotu.
Ogovaramo susjede, ljubomorni smo na prijatelje, vičemo na svoju djecu. Neprekidno dopuštamo lošijim stranama da izađu na površinu. Ako bismo svi pojurili spasiti dijete u opasnosti, zašto onda, u svakodnevnom životu, tako često povrjeđujemo one oko nas? Zašto onda češće ne njegujemo potencijal za dobrotom?
Dobrota ljudske prirode je poput vode koja teče nizvodno. Baš kao što nema vode koja teče uzvodno, tako nema ni ljudi koji u sebi nemaju dobrote.
Ne možete isplanirati kako će se sve u vašem životu odigrati, ali možete razmišljati na način stvaranja uvjeta unutar kojih će se stvari vjerojatnije kretati u određenim smjerovima: uvjeta koji će otvoriti mogućnost bogatog rasta. Čineći sve to, ne postajete samo farmer. Vi ste i rezultat farmerova rada. Postajete plod svojeg rada.
Ako je naš svijet doista neprekidno fragmentiran i nepredvidljiv, onda je upravo to ono što se možemo neprekidno truditi poboljšati. Možemo ući u svaku situaciju odlučni biti najbolje ljudsko biće koje možemo, ne zbog onoga što ćemo iz situacije izvući, nego jednostavno da bismo dobrotom utjecali na one oko nas, i to neovisno o ishodu. Možemo njegovati svoje bolje strane i suočiti se s tim nepredvidljivim svijetom mijenjajući ga u hodu.
Kod minga nije riječ samo o tragedijama koje nam se događaju. Riječ je i o dobrim stvarima, o neočekivanim mogućnostima, nepredviđenim prilikama da učinimo nešto što volimo, o slučajnom susretu s nekim tko će nam promijeniti putanju cijelog života. Kad se prečvrsto držite plana, riskirate da ćete to propustiti. A kad se jednog dana u toj budućnosti probudite, osjećat ćete se stisnuto životom koji, u najboljem slučaju, reflektira samo komadić osobe za koju ste u nekom trenutku mislili da jeste.
Kad postanemo sposobni otpustiti ideju da postoje jasne smjernice i stabilan svijet, onda nam kao vodič ostaje samo srce-um. Srce-um je sve što postoji i svaki ga dan razvijamo kroz odnose s ljudima oko nas. Ono nam pomaže osjetiti stvari ispravno, postaviti temelje rasta i rasti s onim što imamo. I dok to činite, sve što ste mislili da jeste počinje se mijenjati. Pronaći ćete dijelove sebe za koje niste znali da postoje. Svijet koji ste nekoć smatrali stabilnim sada se pretvara u svijet beskrajnih mogućnosti.
Svatko od nas ima potencijal postati učinkovitim i utjecajnim u transformiranju svjetova u kojima živimo. Mi ponovo stvaramo Put.
Cijeli niz stvari postaje aktivno i ja ih gledam kako se vraćaju.
Stvari se razvijaju i mijenjaju, ali svaka se vraća svojem korijenu.
Možda se radujete dugoj šetnji plažom ili satu joge. Ali, mi koji odlazimo na planinarenja, povlačimo se i uživamo u meditaciji jednom se moramo vratiti normalnim životima i ostaviti za sobom kratak osjećaj deblje povezanosti sa svijetom.
Slabost nadjačava snagu, blagost nadjačava grubost.
Ako osjetimo da je sve međusobno povezano i uvidimo da sve što činimo utječe na druge, postajemo učinkovitiji. Jednom kada shvatimo da je sve međusobno povezano i da je, paradoksalno, više moći u slabosti, razumjet ćemo kako djeluje utjecaj. A to zbunjuje: naposljetku, naša kultura toliko cijeni snagu i ambiciju.
Unutarnji trening uči nas da je duboko disanje mnogo više od pukog disanja, udišemo energiju koja nam pomaže da se umirimo, smirimo negativne emocije i opustimo se.
Kad god radite nešto fizički, mentalno ili društveno, to sjajno uzbuđenje i jedinstvo sa svijetom isti su fizički osjećaji. Unutarnji trening kaže da sve što doživljavamo dolazi iz energija nazvanih qi i da su najeteričnije od tih energija – one koje nam daju taj isti uzbudljivi osjećaj životnosti – energije božanskog.
Energija stijena, biljaka i duhova ostaje konstantna. Ljudska se bića, međutim, razlikuju od svega drugoga na Zemlji jer se ta kombinacija energije u nama neprekidno pomiče.
Kad se u nama stvore ljutnja ili zamjeranje, oni postaju naš zadani način kretanja kroz dan i skloni su iz drugih izvlačiti slične energije. Naše najgore emocije potiču najgore emocije drugih i pokreću negativan niz događaja.
Ako nadrastemo svoju ljudskost i saznamo što znači gledati svijet iz svih perspektiva, mogli bismo život doživjeti potpunije i spontanije.
Proces gradnje boljeg svijeta nikad ne završava ni naši pokušaji izgradnje boljih odnosa, ali dok učimo kako poboljšati svoje odnose, učimo kako promijeniti situacije i tako stvoriti beskonačan broj novih svjetova. Otvaramo se mogućnostima u tim filozofskim idejama koje ukazuju na put prema boljem životu. Ako je svijet fragmentiran, onda nam daje svaku mogućnost da ga iznova stvaramo. To počinje sa sitnicama u svakodnevnom životu iz kojih se sve iznova mijenja.
Izabrana - Život Edith Stein
Jasminka Domaš
Izdavač: Bet Israel 2017.
Čini djela milosrđa, jer tako će tvoja sudbina biti u tvojim rukama.
Bože, ne daj da spoznamo koliko možemo podnijeti.
I tako je neprekidno sreću sustizala nesreća, nesreću sreća, jedno bi dolazilo, a drugo odlazilo, samo je mira i predaha u tom povijesnom protoku vremena i događaja bilo najmanje.
Doista, noć je bila različita od svih drugih noći. Kasno je, nebo je osuto zvijezdama i dok se Edith sprema na spavanje, razmišlja kako će se na nebu otvoriti vrata i ona će ući kroz njih u neopisiv svijet ljepote i sjaja. I taj osjećaj posve ju je obuzeo, uzbuđena je i ne može spavati i prvi put u njoj se rađa slutnja da ju čeka budućnost u kojoj su za nju predviđene prekrasne stvari o kojima ona još ništa ne može znati. Samo je sigurna da taj osjećaj koji je cijelu preplavljuje ne može biti bez razloga. Ona će postići nešto veliko i neočekivano. I zna da je najbolja u učenju i dobiva još više volje da prouči sve što se može proučiti i naučiti iz knjiga, jer ona želi znati, ona želi razumjeti, ona mora stići u predjele još nespoznatoga i spoznati ljudske tajne. Prevrće se s jedne strane kreveta na drugu i vidi da će uskoro zora, a pred nepoznatim, velikim, koje u valovima putuje do nje, ona ne može mirno sklopiti oči i usnuti. Jer, tko zna, možda je baš ona san Onog Gore, koji treba dosanjati. Zora je zarudjela i napokon je zaspala i u snu ima osjećaj kao da ju netko nevidljivim nitima i neobičnom lakoćom vuče nekamo prema Gore. Iz grla dvaput joj se otme jecaj, dvaput uzdah pa zatim ponovno osjeti uspinjanje svojeg duha.
Ti potisnuti osjećaji iz dana u dan dobivaju na snazi i već joj određuju novi put. I ona ne zna da susret sa svojim Ja preobražava njezinu svijest, ali izostaje unutarnje razumijevanje same sebe.
Te noći u dubokoj tišini dva usporedna svijeta polako se približavaju jedan drugom i stapaju, otvarajući za Edith nove prolaze, kako bi se ona povezala sa svojim jastvom i prestala biti hodočasnica u tami. Pritom se javlja vrlo snažna potreba za izolacijom, za potpunom, sveprožimajućom tišinom koja ju ozdravljuje i prikazuje joj novu zbilju u kojoj že graditi ne svijet materije nego duha satkanog od svjetlosti. I ona, u tom miru, u tom poniranju u suštinu postaje svjedokinja samoj sebi koja se oslobađa zidina i zatvora samoće.
I sada već zna: ona Edith rođena je usamljenija od drugih i njena životna misija je drugačija, put različit, ali sudbina se mora ispuniti. I da bi u tome uspjela, mora se oslobađati mnogih veza kojima je bila privezana uz ovaj svijet, pa i uz svoju obitelj. Da, dio tog puta je i pobuna, gubljenje vjere, nepristajanje uz bilo koji autoritet, morala je dignuti prkosno glavu, da bi je znala ponizno spustiti.
I koliko god se trudila, Auguste je osjećala tjeskobu i nemoć pred sudbinom tog svog djeteta, znajući u dubini duše da će otići, ali da se više nikada neće vratiti jednaka onoj Edith kakva je bila.
Jesi ono što jesi, Njegova volja.
Riječi su moćne, jake, one iscjeljuju i ranjavaju, one putuju, odlaze i vraćaju se.
Otvorili ste mi oči kako da prepoznam da je moja snaga u duhu. A ja u svijetu duha kreiram od sada pa nadalje svoju stvarnost, jer ona nikada ne može biti jednom zauvijek okoštala. I ne želim živjeti u smrznutim slikama prošlosti.
Dopusti mi da imam svoje snove i da ih ostvarim. Želja mi je da stvorim jednu novu zbilju, važnu za pojedince, za društvo, jer su promjene nužne na svim razinama.
Oblikovala sam svoj život iz svoje biti, a ta bit je Njegova nutrina. Našla sam mogućnost raščistiti u sebi kaos, nezadovoljstvo; i smogla sam snage naći odgovore koji su mi nedostajali. I koliko god se tebi sada čini da smo razdvojene, to je samo površina, jer smo u dubini zauvijek povezane.
Između sviju nas mir je moguć, ali samo onda kada je srce ispunjeno svjetlošću koja je nutarnji odraz čovjekova istinskog stanja, moći i snage koja je rođena u čistoći ljubavi.
Svatko živi u onom vremenu i prostoru koji je najbolji za spas njegove duše i duša njemu povjerenih.
Gledaju se, bez riječi, dvije sjajne žene briljantnog uma i izvanrednih ljudskih i intelektualnih sposobnosti koje je takozvani nadčovjek proglasio nižom rasom.
Uzima malu djecu i umiruje ih. Briše im suze, blaži im glad, žeđ i očaj. I pita se: Je li cijeli moj život bio samo zbog ovog časa, zbog ovog trenutka? Zbog ovog pakla na zemlji kroz koji prolazi u svojoj redovničkoj odjeći, pružajući utjehu tamo gdje utjehe nema. Je li to bio plan Jednoga? To silno učenje i odricanje, je li sve bilo uzalud? I ponovno se pita: Jesam li posijana kao Božje sjeme na ovaj komadić zemlje samo da rukom pomilujem patnike, dodirnem ih u njihovom beznađu? Jesam li, Bože, bila predviđena da niknem baš tu gdje vlada najveća okrutnost? Sve joj je već jasno i ne zavarava se kamo put vodi. Samo joj oči svijetle sjajem koji više nije od ovoga svijeta. Ona je spremna i tiho kaže Jednomu: To moja braća i moje sestre pate. Dubine te nevolje moje ljudsko srce ne može izmjeriti.
Ono što vidiš ne vidiš. Ništa ne progutaš. Ne svariš, ne razmišljaš. Zaustaviš negdje u grlu prije nego što ti dobre do mozga. Prije nego se ureže u srce. Jedino tako preživiš.
Cijeli jedan narod pretvoren je u žrtvu paljenicu.
Trebamo ga spoznati i u Njegovoj skrivenosti.
Bog se, Edith, povukao u najdublju dubinu samoga Sebe. A šta bi i radio na ovakvom mjestu?
Tvoje negodovanje, Geula, samo je znak da Ga tražiš.
Nastupilo je vrijeme govoreće tišine.
Prolaznost
Atul Gawande
Izdavač: Mozaik knjiga 2016.
Stariji ljudi bili su zbrinuti u višegeneracijskim sustavima, pri čemu su pod istim krovom često živjela tri naraštaja. Čak i kad je uža obitelj zamijenila širu, stariji nisu ostavljeni da se sami nose s tegobama starosti.
Stariji ljudi nekoć su bili isključivi posjednici znanja i mudrosti, no i to je narušeno utjecajem komunikacijskih. Nova tehnologija stvara i nova zanimanja te iziskuje novu stručnost, što dodatno potkopava vrijednost dugogodišnjeg iskustva i prekaljene sposobnosti prosudbe. Nekoć smo od starije osobe tražili da nam objasni svijet. Danas konzultiramo Google, a ako se suočimo s bilo kakvim problemom s računalom, odgovor tražimo od tinejdžera.
Zamisao da se živa bića ne istroše nego se isključe u novije vrijeme ima sve više pristaša. Istraživači koji rade sa sada već poznatom glistom C. elegans uspjeli su mijenjanjem jednog jedinog gena dobiti gliste koje žive više nego dvostruko dulje i stare sporije.
Propadanje tijela prikrade se neprimjetno. Promjene iz dana u dan mogu biti neuočljive. Vi se prilagodite. A tada se dogodi nešto što vam napokon jasno pokaže da situacija nije kao prije.
Način na koji težimo provoditi vrijeme može ovisiti o tome koliko smatramo da imamo vremena.
To jednostavno, ali važno služenje – shvatiti potrebe oslabjela čovjeka za svakodnevnom ugodom, za društvom, za pomoći u ostvarenju njegovih skromnih ciljeva – tragično nedostaje i u današnje vrijeme, više od stotinu godina poslije.
Ako ste mlad liječnik koji je u ranim devedesetim godinama prošloga stoljeća u sterilan, institucijski starački dom doveo životinje, djecu i biljke, zapravo gledate kako se pred vašim očima odvija čarolija. Vidite kao ljudi oživljavaju. Vidite kako počinju ostvarivati interakcije sa svijetom, vidite kako počinju voljeti, mariti i smijati se.
Medicinski stručnjaci usredotočeni su na popravljanje zdravlja, a ne na hranjenje duše. Pa ipak – i ovo je bolan paradoks – odlučili smo da bi oni trebali u najvećoj mjeri određivati kako ćemo proživjeti svoje posljednje dane. Već više od pola stoljeća teškoće bolesti, starenja i smrtnosti smatramo medicinskim pitanjima. To je pokus društvenog inženjeringa, stavljanje vlastite sudbine u ruke ljudi koje više cijenimo zbog njihove tehničke stručnosti nego zbog njihova razumijevanja ljudskih potreba.
Volim pratiti politička događanja. Slična su sapunicama. Svaki dan nova epizoda.
Prioriteti teško bolesnih ljudi ne svode se na puko produljenje života. Rezultati istraživanja otkrivaju da im je najvažnije izbjeći patnju, učvrstiti odnose s obitelji i prijateljima, bit i mentalno svjestan, ne biti na teret drugima i postići osjećaj da je njihov život dovršen.
Lahet je rekao: Hrabrost je određena izdržljivost duše. Sokrat je skeptičan. Ističe da postoje trenutci kad je hrabro ne ustrajati nego se povući ili čak pobjeći. Nije li izdržljivost katkada nerazborita?
Tehničko društvo zaboravilo je ono što učenjaci nazivaju smrtnom ulogom i njezinu važnost za ljude potkraj života. Ljudi žele dijeliti sjećanja, predavati mudrost i uspomene, izglađivati odnose, uspostaviti ostavštinu, pomiriti se s Bogom i pobrinuti se da oni koje ostavljaju budu dobro. Žele svoju priču dokončati na svoj način. Promatrači tvrde da je ta uloga među najvažnijima u životu i za umiruće i za one koje ostavljaju za sobom. a ako je doista tako, zbog činjenice da tu ulogu uskraćujemo, zbog ograničenosti i nemara, trebali bismo se vječno stidjeti.
Moj stari otac nije mogao više kao prije. Njegov se svijet smanjivao.
Kad se osoba približi kraju svojega života, događa se trenutak kad netko drugi preuzima odgovornost i odlučuje o tome što će se učiniti.
Završetci su važni, ne samo za osobu na samrti nego i, možda čak više, za one koji ostaju.
Dok sam bio dijete, pouke mojega oca govorile su o ustrajanju: nikada ne prihvatiti ograničenja koja su mi bila na putu. Dok sam ga kao odrastao čovjek gledao u njegovim posljednjim godinama, vidio sam i kako se valja pomiriti s ograničenjima koja nije moguće jednostavno ukloniti pukim željama. Nije uvijek jasno kad je potrebno načiniti zaokret od upiranja o granice prema najboljem mogućem snalaženju unutar njih. Ali, jasno je da postoje trenutci kad cijena upiranja premašuje njegovu vrijednost. Pomaganje ocu u nastojanju definiranja tog trenutka istodobno je bilo među najbolnijim i najpovlaštenijim iskustvima mojega života.
Dovevši nas onamo, moj nam je otac pomogao uvidjeti da je – kao i mi – dio priče koja seže tisućama godina u prošlost.
Imali smo sreću jer smo čuli kako nam govori što želi i jer smo se pozdravili. Tako nam je dao do znanja da je miran. To je i nama omogućilo mir.
Sve tajne kreativnosti
Velimir Srića
Izdavač: Algoritam
Mozganje pred knjigom zamijenili smo vegetiranjem pred ekranom. Živimo duže, ali ispraznije. Okruženi smo brzom hranom i sporom probavom. Trećina čovječanstva pati od gladi, a trećina od pretilosti. Imamo na stotine Facebook prijatelja i nijednog pravog.
Najveća medijska korporacija (Facebook) nije vlasnik nijednog sadržaja koji nudi, najveći svjetski trgovac (Alibaba) nema nijedne prodavaonice, najveći iznajmljivač prostora (Airbnb) nema nijedne nekretnine, a najveći svjetski prijevoznik (Uber) nema u vlasništvu nijedno vozilo.
Paradigme se mijenjaju, ali ljudi vole ostati isti. Većina će priznati da nemaju ništa protiv promjena, pod uvjetom da se te promjene ne dogode baš njima. Svi smo za promjene, samo nas nemoj mijenjati!
Svakog sam dana u stanju započeti drukčiji život, on je u mojim rukama! Koliko sam god dugo radio pogrešne stvari, nije važno, jer od sutra mogu raditi prave! Dosta je rutine i dosadne jednolične svakodnevnice. Vrijeme je za kreativnost i inovacije!
Budućnost možeš predviđati samo tako da je sam stvaraš.
Glavni neprijatelj kreativnosti je zdravi razum. Pablo Picasso
Cilj našeg puta je naći put do našeg cilja. Jer put koji je put, nije put. Lao Tse
Mladi imaju uzvišene pojmove o svemu jer ih život još nije ponizio, niti su shvatili sva njegova ograničenja. Ispunjeni su nadom, zamišljaju da su dorasli velikim stvarima i da će ih moći ostvariti. To je glavni razlog zašto su skloni u svemu pretjerivati. Stari reagiraju sasvim drugačije. Oni žive već mnoge godine, često su ih varali, čestu su griješili, a život sam po sebi loša je stvar. Posljedica toga je da stari prestaju biti u bilo što sigurni. Umjesto da znaju, oni dvoje i sumnjaju. Kolebajući se, uvijek dodaju neku novu mogućnosti o poneki suvišni 'možda'.
Za održavanje inventivnog potencijala, majstori autosugestije predlažu da ujutro i uvečer u sebi ponovimo desetak puta: Meni je svakog dana u svakom pogledu sve bolje. Imam sve kvalitetnije i vrijednije ideje! Time hranimo nesvjesni dio mozga pozitivnom energijom i stvaramo potencijal za uspjeh.
Ako smo u sobi u kojoj svi imaju isto mišljenje, vrijeme je da promijenimo sobu.
Jobs je nosio kamene loptice sa sobom kao metaforu kreativnog rada. U mali prostor staviš zajedno grupu strastvenih i talentiranih ljudi koji se tamo uzajamno sudaraju, prepiru i svađaju, bore za svoje ideje i stvaraju buku. Radeći zajedno, oni bruse i oblikuju jedan drugoga. Jednako tako oblikuju i bruse vlastite i tuđe ideje, a ono što nastane na kraju, to su prekrasni dragulji inovacije.
Ne ljute me oni koji kradu moje ideje, rastužuju me što nemaju svojih. Nikola Tesla
Pokušaj definiranja prisilnih veza između stvari koje u svakodnevnom životu nisu povezane omogućuje da lakše savladamo rutinu, uvedemo reforme i smanjimo lijenost duha. Time bi se potaknula sposobnost za unapređenje poslovanja te povećala kreativnost. A suvremeni svijet najbolje opisuje izreka da manjak kreativnosti danas znači višak neuspjeha sutra.
Govor je izvor svih nesporazuma. Mali Princ
Ponekad kroz šutnju progovaraju naše najljepše riječi. Branislav Glumac
Nemoj govoriti ljudima kako da rade već samo što očekuješ. Pusti da te iznenade svojom domišljatošću. General George Patton
Čovjek s novom idejom je luđak sve dok ta ideja ne uspije. Mark Twain
Što god možeš sanjati, to možeš i ostvariti. Walt Disney
Volite li birokraciju? Pogledajte slijedeće brojeve: Arhimedov zakon ima 12 riječi, Pitagorin poučak ima 13 riječi, Očenaš ima 53 riječi, Deset božjih zapovijedi sastoji se iz 179 riječi, Američka deklaracija o nezavisnosti ima oko 1.300 riječi, Američki Ustav zajedno sa svih 27 amandmana ima 7.818 riječi, EU uredbe o prodavanju kupusa imaju ukupno 26.911 riječi.
Želite li kreativne radnike dajte im vremena da se igraju. John Cleese
Kreativnost je inteligencija koja se zabavlja. Albert Einstein
Proaktivnost je stav koji kaže da sreću i priliku valja ugrabiti jer se neće ponoviti.
Budućnost nam je, ako se potrudimo, blistava i pobjednička, dok nas prošlost može beskonačno svađati. Zato kreativne sredine trebaju odbaciti retrovizore i uzeti u ruke dalekozore pa kroz njih optimistički gledati naprijed!
Svaki nam je kritičar zapravo besplatni konzultant.
Praćenje projekata obavljat će se u određenim vremenskim intervalima, ili točkama u realizaciji kako je planom predviđeno. To su takozvani putokazi (milestones). Nakon svake takve točke, projekt dobiva 'zeleno svjetlo' za nastavak, nove smjernice za promjenu istraživačkih ciljeva, ili može biti obustavljen. Da bi ocjena bila što objektivnija, jer je to inventivan i teško mjerljiv rad, koriste se recenzenti, grupe eksperata ili javne prezentacije projekta i njegovih rezultata.
Reinženjering se ne bavi traženjem odgovora na pitanje kako ono što radimo obavljati brže, kvalitetnije ili bolje, kako to racionalizirati i sniziti troškove, već zašto bi se nešto radilo kako se radi, a ne drukčije.
Reinženjering se temelji na promjeni pravila ponašanja, a ne na njihovoj boljoj primjeni. Umjesto da se slijede utabane staze, traže se nova, inventivna rješenja drukčiji pristup.
Reinženjering počiva na induktivnoj logici, kako da to što radim, uopće ne radim ili radim potpuno drukčije.
Ne možemo upravljati promjenama, moramo biti ispred njih. Peter Drucker
Kuda ide ovaj svijet? Kako će izgledati kreativna budućnost?
Želimo li shvatiti svijet budućnosti, moramo početi od cool svijeta novih naraštaja. Oni su vladari budućnosti koja je već počela.
Najbolji primjer novog pristupa svijetu je Internet. Putujući mrežom nikad ne znamo kamo ćemo stići, a ako i znamo, svjesni smo da nema najboljeg puta, već su mnogi dobri. Sve je traženje, a ne nalaženje, sve je simulacija, a ne realnost i sve je kreativna igra, a ne ozbiljnost. Sve je guglanje pa glavni alat postaje tražilica, sve je virtualno pa se družimo preko društvene mreže i sve je komunikacija pa glavna igračka postaje pametni telefon. On daje svakome ono što mu treba ili ono što traži.
U životu kao i u sportu pobjeđuje onaj koji jače grize jer mu je stalo, a ne onaj koji je tehnički spremniji.
Danas je radno mjesto tamo gdje je pametni telefon.
Nekad su ljudi morali dobro naučiti pravila, a tek onda stupiti u svijet akcije. Nerado su se izlagali riziku i hodali utabanim stazama. Ništa ne može brzo. Današnji mladi uče radeći i rješavaju probleme kad na njih nalete, poput djeteta koje otkriva novu računalsku igru krečući se bez kompleksa po virtualnom prostoru kao da je pravi. I njihovi roditelji bi rado igrali igru, ali samo nakon što prouče pravila, inače bi mogli ispasti budale. Za njihovu djecu, budale su samo oni koji se ne usude i koji ne probaju.
Složenost upravljanja ovim sustavima pohranjivanja podataka i programa stvorit će novu industriju brokera oblaka (cloud brokering).
Živjeti kreativno znači živjeti ispred vremena.
Ozdravljenje
Dr. David Servan – Schrelber
Izdavač: Planetopija 2006.
Moramo paziti da od intelekta ne napravimo svog boga. Dakako, on ima moćne mišiće, ali nikakvu osobnost. Ne može vladati, nego samo služiti. Albert Einstein
Metoda treniranja koherencije
Svoju pažnju usmjerimo prema unutra. Moramo na nekoliko minuta za početak odložiti osobne brige. Moramo imati volju da svoje probleme na kratko ostavimo na čekanju te damo srcu i mozgu vrijeme potrebno da povrate ravnotežu i uzajamnu povezanost.
Najbolje je početi sa dva duboka, polagana udaha. To će odmah stimulirati parasipatički sustav i počet će primjenjivati djelić fiziološke 'kočnice'. Da bi djelovanje bilo maksimalno, moramo zadržati pažnju usredotočenu na disanje sve dok ne ispustimo dah, a onda nekoliko sekundi zaustavimo disanje, dok sljedeći udah ne počne sam od sebe. Smisao je u tom da nam um pluta s izdahom do točke kad postaje lagan, pun i raskošan u grudima.
Istočne meditacijske prakse savjetovale bi da se koncentriramo na dah što dulje možemo i da nam um ostane prazan. Ali da bismo srčanu koherenciju povećali do maksimuma, bolje je da pažnju usmjerimo upravo na područje srca, 10 do 15 sekundi nakon što se disanje umiri. Tada na drugom stupnju, zamislimo da dišemo kroz srce ili središte grudnog koša ako srce još ne osjećamo izravno. Dok nastavljamo polako i duboko disati (ali bez napora), vizualiziramo – i zaista osjećamo – kako svaki udah i izdah prolaze kroz ključne dijelove tijela. Zamislite da svaki udah kisika hrani tijelo, a svaki izdah ga oslobađa otpada koji mu više ne treba. Zamislimo polagane i blage pokrete udaha i izdaha koji kupaju tijelo zrakom koji pročišćava i njeguje. Zamislimo da nam to pomaže da tijelo iskoristi najviše što može ovu pažnju i predah koji mu pružamo.
Treći stupanj sastoji se u tome da postajemo svjesni osjećaja topline ili prostranosti koji se razvija u grudnom košu mislima i dahom održavamo i njegujemo taj osjećaj. I sam čin prisjećanja na pozitivnu emociju ili zamišljanje ugodnog prizora brzo izaziva skretanje srčane varijabilnosti prema fazi koherencije. Koherencija u srčanom ritmu djeluje na emocionalni mozak, uspostavlja stabilnosti i signalizira da je fiziološki sve u redu. Emocionalni mozak reagira na ovu poruku ojačavajući koherenciju u srcu. Koherencija između srca i emocionalnog mozga stabilizira autonomni živčani sustav, i simpatički i parasimpatički. Postigavši stanje ravnoteže, mi smo optimalno pripremljeni da se suočimo sa svim nepredviđenim stanjima. Istodobno imamo pristup znaju emocionalnog mozga – njegovoj 'intuiciji' – i područjima za razmišljanje, apstraktno zaključivanje i planiranje u kognitivnom mozgu.
Kad pustite da vam negativne misli ili brige odvuku pažnju – što je normalna sklonost mozga prepuštenog samom sebi – istog trena, za nekoliko sekundi nestaje koherencija i kaos preuzima vlast.
Prehrana bogata omega-3 kiselinama dovodi dugoročno do povećane proizvodnje neurotransmitera za energiju i pozitivnog raspoloženja u emocionalnom mozgu.
Na Harvardu je dr. Andrew Stoll prvi dokazao djelotvornost korištenja omega-3 ribljih ulja u stabiliziranju promjenjivog raspoloženja i liječenju depresije kod manično-depresivnih ljudi.
Dajte pacijentu samo dvije minute da Vam kaže što se dogodilo. A potom što osjeća. A potom što vas sada najviše brine.
Ako ja sam nisam za sebe, tko će biti za mene?
A ako nisam za sebe sam, onda što sam?
I ako ne sada, kada onda?
Hillel, Etika naših očeva
Ne tražite spektakularne akcije. Važno je da darujete sebe. Važan je stupanj ljubavi koju usađujete u svoja djela. A nije nužno ni da ste potpuno u skladu sa sobom da biste nešto mogli dati.
Otac mi je pričao o djedu koji je znao plivati u Seni. Ali rijeka je sada tako zagađena da nitko više u njoj ne može plivati. Čak su i ribe nestale iz vode.
Danas, samo 35 godina kasnije, ribe su se vratile. Možda bi se čak i moglo plivati. Bilo je dovoljno samo da prestanemo zagađivati rijeku, i rijeka se sama pobrinula za sebe. Ako joj pružimo priliku, i dovoljno vremena, sama pročišćava svoje vode. Rijeke i potoci su živi. Kao i mi, teže 'homeostazi', ravnoteži. U stvari, imaju instinkt za iscjeljivanje.
Kao sve žive stvari, rijeke su u stalnoj komunikaciji sa svojom okolinom: vodom, kišom, zemljom, stablima, algama, ribom i ljudima. A ta komunikacija života stvara više reda, više organizacije i na kraju, više čistoće. Samo vode stajaćice ostaju ustajale. Gube se u kaosu. Smrt je, dakako, suprotnost životu: više nema nikakve komunikacije s vanjskim svijetom. U smrti, stvaranje ravnoteže i neprestana ponovna izgradnja reda koja definira život ustupa pred raspadanjem.
Ali dok god su u životu na djelu prirodne sile, one čuvaju od raspadanja. Teže redu, koherenciji, čak i čistoći. Aristotel je smatrao da svaki životni oblik ima energiju, silu koju je on nazvao 'entelehijom' ili samoupotpunjenjem. Čak je govorio o 'dužnosti' svih živih bića da dostignu samoupotpunjenje. Sjeme ili jaja sadrže u sebi silu koja će ih transformirati u puno složeniji organizam – cvijet, stablo, pile ili ljudsko biće. Taj proces samoupotpunjenja nije samo fizički – kod ljudskih bića, to se proteže kroz razvoj zrelosti i mudrosti. Jung je bio fasciniran procesom 'individualizacije' koji vodi ljudska bića prema sve većoj zrelosti i spokoju. Maslow je to zvao 'samoostvarenjem'. O samoiscjeljivanju i samoupotpunjenju govorili su kao o prirodnoj svrsi samog života.
Anksioznost i depresija su kronična oboljenja, ni malo slična akutnim infekcijama ili slomljenim rukama. Kronično oboljenje nastaje kroz kompleksno međudjelovanje između tjelesnih sustava koji su počeli loše funkcionirati. Hrani ga i neki oblik 'zagađenja' izvana, u obliku neprilagođene prehrane, traumatičnih događaja ili kronično bolnih odnosa. Nakon godina lošeg funkcioniranja i trovanja izvana, naivno bi bilo misliti da bi jedan zahvat ili čak jedna vrsta zahvata mogla sustavno uravnotežiti sustav ili ga usmjeriti na put samoizlječenja. Svi liječnici koji u praksi rade s kroničnim bolestima, ma kojeg tipa, slažu se u tome.
Da bismo pobijedili kronično oboljenje, moramo se koristiti svim mehanizmima samoizlječenja do kojih imamo pristup. Kroz više intervencija, moramo izgraditi sinergiju liječenja veću od zamaha same bolesti.
Svi mi nasumično plutamo kroz postojanje, slučajno nalijećemo na neke ljude koji su jednako dezorijentirani, radimo stvari koje ne razumijemo, ali to onda određuje smjer našeg života i na kraju umremo ne shvativši što se dogodilo. Ako imamo sreće, možemo zadržati osjećaj integriteta i ponosa zbog činjenice da smo barem svjesni apsolutnosti cijele stvari.
Nakon milijuna godina evolucije, naš emocionalni mozak je podešen da žudi za četiri aspekta života, upravo ona četiri koje je stranac sam sebi uskratio: osjećaj povezanosti s vlastitim tijelom i unutarnjim stanjima, bliskost s nekoliko odabranih ljudskih bića, konkretna uloga u zajednici, i osjećaj povezanosti s tajnom života. Otuđeni od toga, uzalud tražimo svrhu izvan nas samih, u svijetu u kojem smo postali… stranci.
Kako je briljantno objasnio neurolog doktor Damasio, pedeset godina nakon Camusa, ono što daje dubinu i osjećaj usmjerenosti našim životima valovi su osjećaja koji se podižu iz ovih izvora smisla da ožive naše tijelo i naše emocionalne neurone. I zato, njegujući svaki od tih ključnih, temeljnih aspekata naše vlastite ljudskosti možemo napokon osloboditi silu s kojom smo svi rođeni: naš instinkt za iscjeljivanje.
Sai Baba govori o odnosima
S.S.Doliwa
Izdavač: Brišart 1996.
Prvo je bila zabluda.
Zatim je došlo razočarenje.
Nakon toga uvid.
Napokon je došao i blagoslov.
To je ispunjenje.
Velika knjiga zdravlja – Edgar Cayce
Jer radost je Moja misija, a time i Moj dar tebi. Sathya Sai Baba
Zdravi odnosi stvaraju zdrava srca. Zdrava srca stvaraju zdrave ljude. Zdravi ljudi stvaraju zdravu okolinu. Zdrava okolina stvara zdrav svijet.
Ljubav stvara, daje, obnavlja. Ona je istinsko disanje svijeta. Ona je bit sveukupnoga postojanja. Suprotno tome, strastvenost je samo prolazna pojava i zato je uvijek prati razočaranje.
Poštovanje prema sebi samome nastaje kroz unutarnju jasnoću. Ako nisi u svojoj nutrini čist, još k tome na račun drugih, ne možeš imati poštovanja prema sebi. Iz nepoštovanja vremenom nastaje odbojnost, iz odbojnosti prezir.
Tvoj je razvoj tekao preko minerala, biljaka i životinja, sve do tvojih ljudskih inkarnacija. Ti imaš dug put iza sebe.
Idući tim putem, ti si zaboravio temeljno Jedinstvo: u svemu je Jedna Duša, Atman, koja upravlja tobom i koja je dah tvoga života.
Velika je zasluga postati čovjekom. Čuvaj to blago. Čuvaj ga posebno na taj način što ćeš biti zaštitnikom cjelokupnoga života koji te okružuje.
Ti nikada nemaš slobodu da činiš zlo, a da za to ne moraš snositi posljedice. Ovaj svijet je škola. Ti prolaziš različite razrede da bi naučio ono što trebaš naučiti.
Što više dobra činiš, to dulje ostaješ u duhovnom svijetu i rjeđe se inkarniraš, odnosno to ćeš brže postići konačno oslobođenje. To oslobođenje naime postižeš onda kada te više nikakva negativna karma ne veže za ovaj svijet. Tada si postao jedno s Bogom, sjedinjuješ se s Njime i više se ne inkarniraš.
Ime Božje ima toliku snagu da pri stalnom ponavljanju čak i iz razbojnika možeš učiniti sveca.
Ponavljaš li njegovo Ime, prizivaš Boga u svoj život. On ti je tada blizu, a Njegova prisutnost izlijeva svoj blagoslov na tvoj život. Ne vjeruješ? To je u redu. Ali nije u redu ne vjerovati i ne iskušati jer je to put zadrtih koji na duži rok nikako ne donosi blagoslov.
Odaberi sebi Ime Božje koje je tebi najbliskije. Kao kršćanin vjerojatno ćeš odabrati Isusa Krista. Stavi ispred tog svetog imena prazvuk OM, dakle OM Isus Krist. OM je naime prazvuk, Božanska vibracija iz koje je stvoren cijeli svemir. U Svetome Pismu stoji: 'U početku bijaše Riječ', a ta je riječ OM.
Udiši i misli OM, izdiši i misli Isus Krist. U početku ponavljaj Ime nekoliko puta, a poslije neka broj ponavljanja postupno raste. Prakticiraj to kao u igri i radosno nastoj osjetiti slatkoću koju to Ime u tebi stvara.
U molitvi ti govoriš Bogu, u meditaciji Bog govori tebi. Zato pusti neka svjetlo i radost upravljaju tvojom meditacijom. I još nešto: strpljenje je više nego pola puta. Ne pretjeruj ni u čemu, inače ćeš to uskoro napustiti.
Pozitivno mišljenje ima čudesnu snagu. Tko iz najveće dubine srca vidi, čuje, govori i misli pozitivno, taj se susreće samo s dobrim. Ako iz svojega najdubljeg uvjerenja vidiš partnera kao lijepa i ljubazna, tada će on takav i biti.
Bog u tebi kojega tražiš i s kojim si u kontaktu, daruje te još nečim što je od neprocjenjive važnosti: otkriješ li Boga u sebi, otkrio si svoje pravo Sebstvo. Sve predodžbe koje si sebi stvorio na raznim stupnjevima svoga razvoja prolazne su. Ti nisi tvoje tijelo koje ne samo da se mijenja od života do života, već i tijekom svakoga pojedinog života. Ti nisi onaj 'ja' koji je kolebljiv i nesiguran. Ti nisi ni tvoje mišljenje koje te uvijek nanovo potresa svojim nemirom. Ti nisi sve to skupa, ti posjeduješ sve to kako bi ti to služilo, kako bi našao sebe, odnosno svoje pravo Sebstvo i postao njega svjesnim. Ti si to Sebstvo, to vječno biće. Sve drugo samo su tvoja oruđa.
Ne postoji alternativa između Boga ili partnera, već samo povezanost Bog i partner.
Sve, sve, sve što se događa, ima veze s tobom! Nikada ne proživljavaš tuđu karmu. Proživljavaš isključivo svoju karmu. To znači: nikada nisi bez udjela u onome što ti se događa.
Zato svako jutro kada se probudiš, promisli na to da se ne nalaziš na ovoj Zemlji da bi uludo gubio vrijeme, već zato što imaš obaviti određenu zadaću.
Misli uvijek na to da je djeci u početku uvijek jako teško ako se ne razumiju sa svojim roditeljima. To se međutim s godinama može brzo okrenuti, i tada roditelji trpe u najmanje istoj tolikom mjeri zbog ravnodušnosti djece kao što su ona prije trpjela zbog roditeljske ravnodušnosti prema njima. Zato nemoj nikada dopustiti da stvari odu tako daleko. Na svoju djecu gledaj kao na poticaj da bolje upoznaš samo ga sebe. Učini sve kako bi se u tvojoj obitelji mogli proširiti mir, sklad i ljubav.
Potpuno je suprotno dharmi, Božanskome Redu, da se žena napusti nakon tolikih zajedno provedenih godina. Muškarac koji to čini trebao bi zato imati na umu da ovaj svijet nije nikakvo igralište, gdje svatko može bez problema iživjeti svoj egoizam. Isto bi tako trebao imati na umu kako se lako može dogoditi da on u sljedećem životu dobije ulogu svoje žene i da bude isto tako napušten.
Novorođenče nije glupo malo dijete, već duša – možda – možda i vrlo velika duša – koja se trenutačno nalazi u malenom tijelu.
Zbog toga se prema djeci treba odnositi sa svom brižnošću i ljubavlju, ali nikada na način kao da ne shvaćaju što se oko njih događa. Mala djeca često shvaćaju mnogo više od odraslih. Osim toga ona lako uspostavljaju kontakt s kozmičkom sviješću. Kako ih se međutim ne potiče ili kao osjećaju da sa svojim osjećajima nailaze na zatvorena vrata, ona se s vremenom sve više zatvaraju u sebe. Mala djeca imaju beskrajno mnogo mogućnosti da na osjećajnoj razini uoče nešto, što odraslima u većini slučajeva više nije dostupno. Duša malena djeteta također je i savršeno savitljiva, zbog čega je sposobna sve usvojiti.
Čudesnost života nalazi se u tvojoj ruci, ona nije rasuta negdje u svemiru.
Rasipanje vremena rasipanje je života. Žurba vodi rasipanju. Tko juri kroz život, promašuje ga.
Strpljenje je unutarnja snaga života. Strpljenje pušta svakome njegovo vrijeme. Zato je život tkao jak. Život ne pokušava ništa prisiliti, ništa skratiti. Život ide svojim tijekom, zato se i prostire od Vječnosti do Vječnosti. To je snaga strpljenja.
Slušaj fini glas svoje nutrine, i ti ćeš doći na put, ti se već nalaziš na putu.
Sposobnost razlučivanja važna je zbog toga što ti uvijek daje mogućnost da nađeš sredinu. Put prema Sebstvu put je sredine. Sve krajnosti su obilaznice. Obilaznice što vode sredini. Istina se uvijek nalazi u sredini između ekstrema.
Žene bi trebale sebi predočiti trud oko kućanskih poslova. Žena mora u kući cijeli dan voditi borbu protiv snage besmislenoga, vječno prolaznoga, jedva da je pospremila, već je opet nered, jedva da je počistila, već je opet prljavo, tek što je skuhala, već je pojedeno. Rezultati njezina rada ne samo što nisu trajni već je nesreća u tom što je njezin posao posebno vidljivi ako nije urađen. To mnoge žene jako opterećuje. Ali one mogu tu tešku situaciju iskoristiti da bi bolje razumjele svoj duhovni razvoj. Stalno nestalno u kućanstvu trebalo bi ih podsjetiti na stalno nestalno u njihovu duhovnom razvoju. Jednako kao što je kuća simbol za njihovu dušu tako je kućanstvo simbol razvoja duše.
Cjelokupna reklama temelji se na zavođenju. Kratko rečeno danas živite u vremenu u kojem vas se u najvećoj mjeri zavodi, tj. vodi u pogrešnom smjeru.
Cijeli je svijet jedna sveobuhvatna poruka. On ti kaže sve što bi o njemu htio znati – ili trebao znati! Ali kako da čuje netko tko nema ušiju? Kako da vidi netko tko nema očiju? Nasuprot tjelesnim očima i ušima, tebi je moguće izgraditi unutarnje uho i oko. Zato iskoristi svaki trenutak da zapaziš ljude. Zapažanje je čudesna riječ: točnim zapažanjem ti se približavaš istini. Počinješ zapažati stvarnost.
Osjećaji su čudesni izvori informacija.
Nemoj nikada nikome bacati o glavu ono što ti upravo padne na pamet. To nije nikakva istina već hladnoća i neljubaznost koje mogu ići sve do bezobzirnosti i brutalnosti.
Osjećaj taktičnosti sol je života. Bez osjećaja taktičnosti, čovjek je kao biljka bez cvijeta ili pupoljka. Odnos bez taktičnosti je kao čovjek koji nema dovoljno zraka. On će biti neprekidno zaposlen time da hvata zrak i zato ne će biti sposoban ni za što drugo. A potraje li takvo stanje duže, ono će mu naštetiti, a možda ga i stajati života.
Načelo kojega bi se trebao držati glasi: drži se jednostavnosti! Što se zamršenije odnosiš prema partneru, to će teškoće postati veće. Ono što vezi stvarno pomaže, jest jednostavnost. Sve što je zamršeno vodi do zapetljavanja. Veliki postotak vaših odnosa doživljava neuspjeh i zbog toga što vi sve toliko zakomplicirate.
Pojasni što više toga možeš u ovom životu, kako bi sebi u budućnosti – u ovoj i u kasnijim inkarnacijama – prištedio neugodna iznenađenja.
Sve je razvoj. Pogreške koje praviš nisu ništa drugo nego razvojni koraci iz kojih možeš mnogo naučiti. Život je škola. Završi je s dobrim uspjehom, idući od znanja do spoznaje, od spoznaje do radosti, od radosti do blaženstva. To znači: od ja do ti, od ti do Sebstva. Misli već danas na to da si ti Bog i bit ćeš na cilju.
Signatura svih stvari
Elizabeth Gilbert
Izdavač: VBZ 2017.
Bog nerado gleda svaki ispad ljubomore i zloće, nastavila je Beatrix, a takvi ispadi nisu nimalo dobrodošli ni u očima tvoje obitelji. Ako u svojoj nutrini gajiš čuvstva koja su neugodna ili nemilostiva, neka odmah mrtva padnu na tlo. Alma Whittaker, zagospodari sobom. jesam li jasna?
Almi je pročitati nešto značilo preuzeti to u vječan posjed. Bila je kadra razglobiti argument onako kako vješt vojnik rastavlja pušku – napola snena u tami, a sve bi savršeno sjedalo na mjesto. Aritmetika je u njoj izazivala ushit. Gramatika joj je bila stara prijateljica - možda zato što je odrasla govoreći istodobno tolike jezike. Voljela je i svoj mikroskop koji je smatrala produžetkom desnog oka i koji joj je dopuštao da zaviri ravno u grlo Velikom Tvorcu.
Nije dovoljno biti samo dobra, Prudence, moraš postati i promišljena. Kao žena, naravno, uvijek ćeš u pogledu morala biti više na oprezu od muškaraca, no ako ne izoštriš um za vlastitu obranu, tvoja moralnost slabo će te služiti.
Djevojke, ništa nije toliko bitno kao dostojanstvo. Vrijeme će otkriti tko ga posjeduje, a tko ne.
Kakvu obilnu nagradu zasigurno berete takvim pomnim proučavanjem svijeta, nastavio je Ambrose. Otkrivam kako previše ljudi okreće leđa malenim čudesima. A u pojedinosti leži daleko više moći nego u općenitostima – no većina duša nije kadra obuzdati se da mirno sjedi i čeka.
Alma, cjelina tvog bića jest umirujuća. Čak je i tvoj glas umirujući. Mi koji se ponekad osjećamo kao da vlastitim životima prolijećemo poput mekinja na podu mlina, tvoju nazočnost gledamo kao neprocjenjivu utjehu.
Postoji razina tuge toliko duboka da potpuno prestaje nalikovati na tugu. Bol postaje toliko oštra da je tijelo više ne osjeća. Tuga spaljuje samu sebe, stvara ožiljak, sprečava pretjerane osjećaje. Takva tupost vid je milosti. Takvu je razinu tuge dosegla Alma, nakon što je podigla lice s očeva stola, nakon što je prestala jecati.
Henry Whittaker preminuo je 19. listopada 1851. bilo je to kao da se oluja ispuhala nad morem. Nije se dao do kraja, borio se do posljednjeg daha. Konačni mir, kad je otišao zauvijek, bio je nevjerojatan. Nitko nije mogao vjerovati da su ga nadživjeli. Hanneke, brišući suzu umora kao i tuge, rekla je: Onima koji već prebivaju na nebisima… sretno s onim koji im stiže!
Alma je bila umorna i ožalošćena očevom smrću, naravno, no njegovu mamutsku ostavštinu smatrala je više bremenom nego čašću.
Ovo nije zemlja za učenjake! No što je nama povijest, pitam vas? Naš boravak na svijetu jako je kratak. Zašto se mučiti bilježeći treptaj naših života?
Zapravo i nije tako strašno, pomislila je. Zapravo, nevjerojatno je lako. Smrt – koje se toliko plaši i bježi od nje – bila je zapravo nešto najjednostavnije. Kako bi umro, čovjek samo mora prestati pokušavati živjeti. Mora samo pristati da nestane. Da je Alma ostala nepomična, prikovana pod teretom nepoznate protivnice, bila bi izbrisana bez i najmanje muke. Smrću bi skončale sve patnje. Skončale bi sumnje. Skončali bi sram i krivnja. Skončala bi sva njezina pitanja. Skončala bi, kao najveće milosrđe, i njezina sjećanja. Mogla bi se tiho oprostiti od života. Tako se, uostalom, oprostio i Ambrose. Kakvo mu je to olakšanje donijelo! A ona žali zbog njegova samoubojstva – no kakvo je dobrodošlo oslobođenje zasigurno osjetio! Trebala bi mu zavidjeti! Mogla je u tom času poći za njim, ravno u smrt. Kakvog razloga ima boriti se za zrak? Kakav je smisao borbe?
Knjiga o egu – oslobođeni iluzije
Osho
Izdavač: Nova arka 2007.
Ego je ledeni brijeg.
Otopite ga u dubokoj ljubavi,
Tada će on nestati, a vi ćete postati dio oceana.
Nema mjesta na kojem ćete osjećati da je vaše putovanje završeno, da ste dostigli najviši vrh koji ste željeli. Nitko u cijeloj povijesti čovječanstva nije to mogao učiniti zbog jednostavnog razloga jer se čovjek kreće u krugu. I tako je netko u nečem uvijek ispred vas.
Prošlosti više nema, budućnosti još nema, ni jedna ni druga ne postoje. Ego može postojati samo s onim što ne postoji jer on je sam nepostojeći.
U sadašnjosti, u jednom čistom trenutku, nećete pronaći ego u sebi, već samo tihu radost, tiho i čisto ništa.
Da bi preživio i borio se za preživljavanje u životnoj borbi, čovjek treba saznati tko je. A nitko nema nikakve ideje o tomu. Jer u najdubljoj svojoj biti čovjek je misterija. Vi niti ne slutite tko ste. U vašoj najdubljoj srži vi niste pojedinac, već univerzum.
Smrt dođe i uništi fikciju vašeg uma, vašeg ugleda. Smrt dođe i jednostavno izbriše sve, ne ostavlja ni otiske stopala. Štogod učinimo sa svojim životom nije ništa drugo nego pisanje na vodi, čak nije ni pisanje na pijesku, nego na vodi. Niste još ništa ni napisali, a već je svega nestalo. Ne uspijete to ni pročitati. Prije nego pročitate, svega nestane.
Ono što se događa na vrhuncu ljubavi mora postati vaša disciplina, ne samo iskustvo, nego disciplina. Tada sve što činite i kamo god pođete… rano ujutro sa suncem koje izlazi, sve će imati isti osjećaj, sve će biti isto upijanje postojanja. Kad legnete na tlo pod nebom punim zvijezda, doživjet ćete isto stapanje. Kad legnete na zemlju, osjetit ćete se jedno sa zemljom.
Polako, polako, ljubavni čin vam mora dati ključ kako da budete zaljubljeni u samo postojanje. I tada ćete ego prepoznati kao fikciju, bit će korišten kao fikcija. A kad ga tako koristite, on nije opasan.
Gdje god je opasnost blizu, um zastaje. Um može misliti samo onda kad niste u opasnosti, on nema što reći u opasnosti. U opasnosti postajete spontani i u toj spontanosti vi iznenada saznajete da niste ego.
I dobro je da postoje trenuci kad ego uzmakne i vi na čas ugledate istinu i stvarnost. Zbog tih bljeskova religija nije umrla. Nije se to dogodilo zbog svećenika – oni su sve učinili da je ubiju. Nije to zbog tako zvanih religioznih ljudi, onih koji posjećuju crkve, džamije i hramove. Oni nisu uopće religiozni, oni se samo pretvaraju da to jesu.
Religija nije umrla zbog onih nekoliko trenutaka koji se događaju više ili manje gotovo svakom čovjeku. Obratite više pažnje na njih, upijte više duha tih trenutaka, stvorite prostor da se ti trenuci češće dogode. To je pravi put u potrazi za Bogom. Ne biti u egu jest biti u Bogu.
Vi imate mnoge maske, jednu na drugoj, slično slojevima luka. Ako maknete jednu masku, evo druge, ako i tu maknete, postoji još jedna. I možete nastaviti istraživati i istraživati, bit ćete iznenađeni kako mnogo lica imate. Kako mnogo lica! Životima ste ih skupljali. I sva su ona korisna jer morate se mijenjati mnogo puta.
U jednom jedinom trenutku vi mnogo puta mijenjate svoje lice. Čovjek mora biti vrlo budan da zna koliko lica ima. Bezbroj! Ne mogu se ni izbrojiti.
To je vaše pravo ja, ono je lažno. Nazovimo ga egom. Dalo vam ga je društvo, ono je dar društva, dar političara i svećenika, dar od roditelja i pedagoga. Oni su vam dali mnoga lica, samo zato da vam život protječe mirno. Oduzeli su vam istinu, umjesto toga dali su vam zamjenu. I zbog tih zamjenskih lica vi ne znate tko ste. Ne možete ni znati, jer se lica mijenjaju tako brzo i ima ih tako mnogo da više ne vjerujete sebi. Ne znate točno koje je lice vaše. Zapravo, nijedno nije vaše.
Rođeni ste kao mudrac – buddha, a živite lažno. Ovaj dar koji vam je dalo društvo, morate napustiti. To je značenje inicijacije – samnyasa. Vi ste kršćanin, hinduist ili musliman. To morate napustiti, to nije vaše pravo lice, to su vam dali drugi ljudi, bili ste odgajani tako. A nisu vas ni pitali, nisu to ni tražili od vas. To vam je nametnuto na silu.
Svi su roditelji nasilni i svu odgojni sistemi nasilni jer se ne obaziru na vas. Oni imaju apriori ideje, oni znaju što je ispravno. I oni svojataju pravo nad vama. Vi se meškoljite, vi vrištite u sebi, ali bespomoćni ste. Dijete je tako bespomoćno i nježno, možete ga formirati na sve moguće načine. To je ono što društvo čini. Prije nego što dijete postane dovoljno jako, već je onesposobljeno na tisuću i jedan način. Paralizirano je, otrovano je.
Onog dana kad poželite saznati tko ste, morat ćete odbaciti sve odgovore koje su vam dali. Sve što je posuđeno, mora biti spaljeno.
Dijete je prekrasno, odrastao čovjek je simbol ružnoće. On nije više buhica, zaustavljen je na mnogo načina. On se smrznuo, dosadan je i mrtav. Izgubio je žar, izgubio je entuzijazam, on jednostavno usporava tempo pa je dosadan i nema nikakva osjećaja tajanstvenosti.
Zaboravite sve o svom ocu, djedu i pradjedu. Slušajte samo svoju stvarnost. Ako se smrzavate, učinite nešto. A nešto se uvijek može učiniti.
Gledajte ravno u problem i uvijek ćete ondje naći rješenje. Pogledajte pitanje, ne tražite odgovore.
Ne posuđujte ništa od drugih. Nikad nemojte biti drugorazredni. Bog voli ljude koji su originalni. Nije poznato da je ikad volio duplikate. Budite samo originalni, budite jedinstveni, budite individualist, budite ono što jeste i suočite se s vašim problemom.
Ne rađate se kao drvo, već kao sjeme i morate narasti do cvjetanja. To cvjetanje bit će vaše zadovoljstvo, vaše ispunjenje.
Na stvarnom životnom putovanju vaša vlastita intuicija vaš je jedini učitelj.
Intuicija je dar vaše prirode, ona izvire iz vas. Vi imate svog vođu u sebi.
Ono što vas ispunja je osjećaj da volite ono što radite, da u to unosite svu svoju energiju, da ne želite biti nitko drugi, da je to upravo ono što želite biti, da se slažete s prirodom – da je dio koji ste dobili u toj drami prava je uloga, da je nećete promijeniti ni za ulogu predsjednika ili vladara. To je pravo bogatstvo, to je prava moć.
Kad bi svi ljudi željeli biti ono što jesu, uskoro biste otkrili da je Zemlja puna moćnih ljudi nevjerojatne snage, inteligencije, razumijevanja i ispunjenja, bili biste puni radosti da ste stigli kući.
Što se mene tiče, društvo ne postoji. Postoje samo pojedinci. Društvo je samo struktura koja djeluje i misli samo na korist. Na društvo ne možete naići. Jeste li se ikad susreli s društvom? Jeste li se ikad susreli s čovječnošću? Ili s kršćanstvom, hinduizmom ili islamom? Ne, uvijek se susrećete s pojedincem, stvarnim i homogenim individualcem.
Onaj tko stvori krivnju u vama, stječe moć nad vama. Zapamtite tu strategiju – jer samo tada vas on može spasiti krivnje, a vi mu se morate obratiti za pomoć. Svećenik najprije stvara osjećaj krivnje u vama, a tada vi morate doći u crkvu na ispovijed. Počinio sam ovaj grijeh, i on vama oprašta u ime Boga. Najprije je u ime Boga stvorio u vama osjećaj krivnje, a tada vam u ime Boga oprašta.
Ja volim ovaj svijet jer je nesavršen. Nesavršen je i zato raste. Da je savršen, bio bi mrtav. Rast je moguć samo onda, ako postoji nesavršenost.
Savršenost znači točku, to je konačna smrt. Tada nema načina da se čovjek uzdigne. Želio bih da se neprestano prisjećate kako ste nesavršeni, cijeli je univerzum nesavršen. A voljeti tu nesavršenost, radovati se toj nesavršenosti, to je cijela moja poruka.
Čovjek koji se ne može naljutiti neće moći ni voljeti, jer i za ljutnju i za ljubav potrebna je strastvenost, ista strastvenost. Čovjek koji ne može mrziti, neće moći ni voljeti, to dvoje ide zajedno. Njegova ljubav bit će hladna. Zapamtite, vruća mržnja bolja je od hladne ljubavi. Bar je ljudska, ima svoj intenzitet, život, ona diše.
A čovjek koji je izgubio svu strastvenost bit će dosadan, tvrd, mrtav, cijelog života samo će se ljutiti. On to neće pokazivati, već će i dalje skrivati svoju ljutnju. Ljutnja će se slojevito povećavati, on će biti jednostavno ljutit čovjek.
Postoji ritam između mržnje i ljubavi, između ljutnje i suosjećanja. Ako napustite jednu, i druga će nestati. A ironije je u tome da, što god napustite, zapravo ste samo zatomili. Ono će ostati dio vašeg sistema. Ljutit ćete se jednostavno bez ikakva razloga. Vaša će ljutnja biti iracionalna. Ona će se očitovati u vašim očima, u vašoj tuzi, u sumornosti, u vašoj ozbiljnosti. Bit ćete nesposobni veseliti se.
Božanski trenutak je onaj u kojem se potpuno izgubite, to je trenutak u kojem nestaju vaše ograničenosti, kad na čas ne postojite vi, nego Bog.
U posljednjoj analizi života, ime i ugled su tek irelevantni, sve što je važno u tom konačnom zbrajanju jest kako ste živjeli svaki trenutak svoga života. Jeste li bili radosni? Jeste li bili sretni u malim stvarima? Jeste li bili sretni dok ste se kupali, dok ste srkali čaj, čistili pod, dok ste lutali vrtom, sadili drveće, razgovarali sa prijateljem ili dok ste u tišini sjedili s voljenom osobom, dok ste gledali Mjesec – ili dok ste samo slušali cvrkut ptica – jeste li bili sretni u tim trenucima? Je li svaki taj čas bio transformirani trenutak sreće? Je li zračio radošću? To je ono što vrijedi.
Pjevajte! Ako vas nitko ne sluša, pjevajte sami i uživajte u pjesmi. Pođite od drveća, ono će vam pljeskati i uživati u toj pjesmi. Ili razgovarajte s pticama i životinjama, one će vas mnogo bolje razumjeti od ljudskih bića koja su trovana stoljećima krivim predodžbama o životu.
Budi onakav kakav jesi i poštuj svoje biće, ono je Božji dar.
Promatrajte dijete koje postavlja pitanje: njega ne zanima vaš odgovor, zato mu nemojte dati dugačke odgovore iz enciklopedije. Njega to ne zanima. Dijete jednostavno uživa postavljati pitanja. Njegova sposobnost profunkcionirala je u njemu.
Moguće je staviti prekidač na um i ugasiti ga kad nije potreban. To je korisno iz dva razloga: ispunit će vas tišinom, mirom koji nikad prije niste znali, upoznat će vas sa samim sobom što nije bilo moguće prije zbog brbljavog uma. On vas je uvijek držao aktivnima.
Meditacija vam daje oba svijeta. Daje vam onaj drugi svijet – božanski svijet, svijet pobožnosti, a daje vam i ovaj zemaljski sivjet. Tada niste siromašni. Imate bogatstvo. Ali ne u novcu.
Ima mnogo vrsta bogatstava, a čovjek koji je bogat zbog novca najniži je u kategoriji bogatih.
Čovjek u svoj um svašta ulijeva, ali sve to nestaje. Um uvijek traži sve više, a uvijek je prazan. On je zapravo prosjak, tu ne možeš ništa promijeniti. Možeš ga samo razumjeti i osloboditi ga se.
Um je izvor svih čovjekovih napetosti, tjeskoba i briga. Čovjek ne može biti miran, to je nemoguće.
Isus ima pravo kad kaže: Čovjek ne može živjeti samo od kruha. A um može osigurati samo kruh. Vi možete preživjeti, ali preživljavanje nije život. Život treba nešto više – pjesmu, ples, radost.
Vaš um je nešto što je u vas usadilo društvo u kojem ste slučajno rođeni.
Toliko je mnogo bijede u svijetu jer nitko ne živi autentično, nitko ne živi svoje vlastito sebstvo, već jednostavno slijedi zapovijedi koje su mu usadili drugi.
Čini se da će ljudi početi vjerovati u sve što im ponavljate. A kad se nešto ponavlja stoljećima, to postaje naslijeđe.
Pogledajte drveće, pogledajte rijeke i zvijezde i shvatit ćete djelo bez djelovanja. Lao Tzu
Potisnuti životinju! Ali vi to ne možete učiniti jer životinja ima silnu energiju. To je vaša cijela prošlost, stara milijune i milijune godina. Ona se duboko ukorijenila u vama, ne možete je se tako lako osloboditi.
Čovjeku je potrebno da bude potreban. To je jedna od najosnovnijih njegovih potreba. Čovjek počne umirati kad se drugi prestane brinuti za njega. Ako prestane osjećati da je nekomu važan, barem nekomu, cijeli njegov život postane beznačajan.
Kao da čovjek neprestano sjedi za stolom i jede, dvadeset i četiri sata na dan. To je stanje modernog uma – on je pretovaren, opterećuje ga tako mnogo stvari. Nije nikakvo čudo što se on slomi. Postoji granica svakog mehanizma. A um je najsuptilniji i najosjetljiviji mehanizam.
Zaista zdrav čovjek je ona koji koristi pedeset posto svoga vremena da asimilira svoja iskustva. Pedeset posto akcija, pedeset posto mirovanje – to je prava ravnoteža. Pedeset posto razmišljanja, pedeset posto meditacije – to je lijek.
U prošlosti čovjek je živio u gotovo statičnom svijetu. Sve je bilo statično. Vi ste napuštali svijet točno onako kako je to činio i vaš otac. Niste ništa mijenjali. Ništa nije bilo promijenjeno. Niti se postavljalo pitanje da se previše nauči. Bilo je dovoljno malo znanja. Tada ste u umu imali prostora, praznog prostora što je pomagalo ljudima da ostanu zdravi. Sada više nema praznog prostora, osim ako ga vi ne stvorite hotimično.
Danas je meditacija potrebna više nego ikad prije. Potrebna je tako mnogo da je to gotovo pitanje života i smrti.
U prošlosti ona je bila luksuz, za nju su se zanimali samo neki ljudi: Buddha, Mahavira, Krišna. Drugi ljudi su bili prirodno tihi, prirodno sretni i zdravi. Nije im bilo potrebno razmišljati o meditaciji, oni su meditirali na podsvjesni način. Život je bio tako tih, odvijao se tako polako da su se čak i najgluplji ljudi mogli prilagoditi. Sada je promjena tako strahovito brza, sve je tako brzo da se čak i najinteligentniji ljudi osjećaju nesposobnima da se prilagode takvom životu. Život je drukčiji svog dana i vi morate ponovno učiti – morate učiti uvijek iznova.
Sada ne možete nikad prestati učiti, učenje je postalo proces dug kao život.
Roditelji će morati neprestano učiti ako će željeti pomoći svojoj djeci da rastu. I učitelji će morati stalno učiti. Brzina tog učenja stalno se povećava. Danas nitko ne smije prestati učiti. A broj onih koji uče stalno raste.
Problem se može riješiti ako na njega gledate kao svjedok. Tada ste ga već napola riješili. Jer kad možete biti svjedokom problema, kad ga možete promatrati nepristrano, kad niste uključeni u njega, tada možete stajati po strani i promatrati ga. Sama jasnoća koja nastaje iz toga svjedočenja daje vam ključ rješenja, daje vam tajni ključ. A gotovo svi problemi nastaju zato jer nisu jasni pa ih ne možete razumjeti.
Meditacija je nastojanje da najprije postanete neovisni. A zatim da izmijenite sebe i kvalitetu svoje svijesti.
Ne kopajte nigdje, kopajte u sebi. Ne odlazite nikamo. Budite u sebi.
Meditacija je samo svijest koja odražava. Vi samo promatrate sve što dođe do vas.
Ljubav uvijek izaziva strah, jer ljubav je smrt, veća smrt od one obične koju znate.
U običnoj smrti tijelo umire, ali to uopće nije smrt. Tijelo je poput odjeća: kad je istrošeno i staro, vi ga zamijenite novim. To nije smrt, to je samo promjena, izmjena odjeće, ili promjena kuće ili boravišta. Ali vi nastavljate i dalje, um nastavlja, upravo isti stari um u novim tijelima, isto staro vino u novim bocama. Oblik se mijenja, ali ne i um, lik se mijenja, ali ne i um. I tako obična smrt i nije prava smrt. Ljubav je prava smrt. Tijelo ne umire, već um umire, tijelo je i dalje isto, ali ega nestaje.
Ako volite, morat ćete napustiti sve predodžbe koje imate o sebi. Ako volite, ne možete biti egoist, jer egoist ne dopušta ljuba. Oni su prava suprotnost. Izaberete li ego, nećete moći izabrati ljubav. Izaberete li ljubav, morat ćete napustiti ego. Zato se bojite ljubavi.
Zbog toga što je ljubav bolna, milijuni ljudi žive bez ljubavi. I oni pate, ali njihova je patnja uzaludna. Patiti zbog ljubavi ne znači patiti uzalud. Patiti od ljubavi je kreativnost, ta patnja vas vodi do viših razina svijesti. Patiti bez ljubavi potpuni je gubitak vremena, jer vas nikamo ne vodi, već vas prisiljava da se krećete u istom pogrešnom krugu.
Cijeli moj pristup životu je pristup ljubavi. Ja vas poučavam samo ljubav, samo ljubav i ništa drugo. Možete zaboraviti Boga, Bog je samo prazna riječ, možete zaboraviti molitve, one su samo rituali koje su vam nametnuli drugi. Ljubav je prirodna molitva koju vam nitko ne nameće. Vi ste rođeni s njom.
Budućnost je trik da se odgodi sadašnjost. Budućnost je trik da se izbjegne sadašnjost. Ne samo da biste nešto učinili u budućnosti, ne – jer opet će isti um biti ondje i govorit će: Sutra, sutra! Umrijet ćete a nećete ništa učiniti u budućnosti, samo ćete razmišljati.
Slobodan čovjek pripada sebi i nikomu drugom. Slobodan čovjek je jednostavno energija bez imena, bez oblika, ona ne pripada nijednoj rasi, nijednoj naciji. Dani nacija i rasa su prošlost, dolaze dani individualaca.
U jednom boljem svijetu neće biti ni Nijemaca ni Indijanaca, neće biti hinduista ni kršćana – bit će samo čistih pojedinaca savršeno slobodnih, koji će živjeti na svoj način, koji neće smetati drugima, niti će ikom dopustiti da ometa njihov život.
Izaći iz uma je najteži posao. Ali to nije nastojanje, to nije svijest. To nije nastojanje, već intenzivna budnost.
Prosvijetljenost znači biti u skladu s postojanjem.
Biti u skladu s prirodom – s pravom prirodom – to je prosvjetljenje. Ako ste protiv prirode, to je bijedno. A tu bijedu ste sami stvorili nitko drugi nije odgovoran za nju.
Svako mjesto je posebno, jer je preplavljeno Bogom. Nijedno mjesto nije obično. Prosvjetljenje se može dogoditi u vašoj kupaonici. Ono s ne boji vaše kupaonice i može se dogoditi svuda. Ne morate ići na sveta mjesta, nema takvih mjesta. Cijelo postojanje je sveto. Ne morate odlaziti u Benares, Jeruzalem ili Kaabu – to je ludost. Sva su mjesta ispunjena Bogom. Svaka točka je nešto posebno.
Ne postoji ništa zbog čega se treba brinuti. Treba to tek razumjeti.
Prosvjetljenje nije nešto što se može željeti.
Što onda treba činiti? Čovjek treba razumjeti svoju osobnost, sloj po sloj. Zaboravite sve o prosvjetljenju, ono nema nikakve veze s vama. Jedno je sigurno: vi ne možete biti prosvijetljeni. Počnite s onim što jeste.
Kao što čovjek guli luk, gulite i vi svoju osobnost, sloj po sloj. Odbacite sve slojeve. Naći ćete uvijek nove slojeve, ali konačno će doći trenutak kada luka nestaje, a u vašoj ruci ostaje samo praznina. To je trenutak prosvjetljenja. Vi ga ne možete željeti jer želja dodaje drugi sloj vašem luku – i to opasniji sloj od svih drugih.
Ako zaista želite uživati u postojanju, najbolji je način da budete apsolutno običan, posve običan čovjek, da živite običnim životom, bez ikakvih težnji.
Što čovjek više uranja u sebe, postaje zreliji. Kad stigne do samog središta svoga bića, on je savršeno zreo.
Ali u tom času osobnosti nestaje, ostaje samo prisutnost.
Ja nestaje, ostaje samo tišina.
Znanje nestaje, ostaje samo prostodušnost.
Charles Darwin nije imao pravo. On je počeo svrstavati čovjeka u isti red sa životinjama. Ima među njima jedna temeljna razlika koju on nije uzeo u obzir: sve životinje rođene su s programom, samo je čovjek rođen bez programa. On je rođen kao tabula rasa, kao čista ploča, ništa na njoj nije zapisano. Na njoj morate napisati sve što želite. Ona će postati vaša tvorevina. Čovjek nije slobodan – rekao bih radije da je on sama sloboda.
To je njegova glavna srž, to je njegova duša. Onog časa kad čovjeku poreknete slobodu, zanijekali ste mu njegovo najdragocjenije blago, njegovo kraljevstvo. Tada on postaje prosjak, u težoj je situaciji od bilo koje životinje. Jer životinja barem ima svoj program. Tada je čovjek jednostavno izgubljen.
Kad shvatite da je čovjek rođen slobodan, tada se otvaraju sve dimenzije. Tada ovisi o vama što ćete postati, a što ne. Vaš je život vaša vlastita tvorevina, on postaje pustolovina – ne razotkrivanje, nego pustolovina, istraživanje, otkriće.
Istina vam nije dana, vi je morate stvoriti. Na neki način, vi svakog trenutka stvarate sami sebe.
Želja je energija života, želja je život.
Ja je pogrešan, vi je pogrešan, oni su utilitaristički, korisni su u svijetu. Bit će lako upravljati svijetom bez ja i vi. Dobro koristite te pojmove, ali oni su samo pomoćna sredstva svijeta, ne postoji ni ja ni vi. Nešto, netko, neka energija postoji koja nema granica, koja je beskrajna. Iz nje dolazimo, u noj ponovno nestajemo.
Smrt jednog gurua
Rabindranath R. Maharaj
Izdavač: Eurolibar 2000. godine
Potišteni i zaprepašten istovremeno, nemirno sam lutao dvorištem i tražio pticu, malu ili veliku, koja bi makar samo malo ličila na oca. Čak i ako ga ja ne bi mogao prepoznati, on bi prepoznao mene. Uzaludno sam čekao da neko od tih lepršavih, cvrkutavih stvorenja malo zastane i da me pogleda i prepozna. Nijedna ptica nije na mene svratila ni najmanji znak pozornosti, osim kad sam joj se previše približio, a tada bi preplašena odletjela. Naravno, otac nije obraćao pozornost na mene ni dok je još bio živ, zašto bi to onda sada učinio?
Majka me učila da je moja obveza kao hinduista da se besprigovorno pokorim svakoj sudbini. Stoički podnijeti ovu obvezu, karmu koju mi je odredio Gospodin Krišna, na dan je odlaska (opa. majke na put s kojeg se vratila tek nakon desetak godina) dječaku poput mene ipak bilo previše.
Znao sam da se trebam mirno pokoriti svojoj karmi, ali ja sam bio samo mali dječak, posve običan dječak, koji je trebao ljubav koju mu može dati samo majka.
Nikada je više neću vidjeti. To strašno uvjerenje pojačavalo se sa svim grčevitim jecajem.
Pokušavao sam zaboraviti te događaje živeći samo za vjerske obrede – javne u hramu ili osobne u vlastitom domu ili pak one za druge, gdje bismo pozvali prijatelje i rođake. Ovdje sam bio u središtu pozornosti, a svi su me obožavali. Pri tome sam volio proći posred gledatelja kako bih ih poškropio svetom vodom, njihovo čelo premazao kremom od sandalovine ili sakupio prinose, sve dok se na brončanom tanjuru kojeg sam nosio nije nagomilalo veliko brdo plavih, crvenih i zelenih novčanica raznih vrijednosti, poput velikog buketa novčanih cvjetića. Ipak sam najradije bio predmetom divljenja sjedeći uz službujućeg pundita pred oltarom. Kako sam samo uživao u snažnom mirisu cvjetnih vijenaca koje su mi u tim prigodama stavljali oko vrata! A tek klanjanje štovatelja i darovi koje su poslije obreda stavljali pred moje noge!
Na mom dijelu otoka ljudi su brinuli o meni i obožavali me. I ja sam bio potpuno siguran da sam Bog. Ali ti neprosvijetljeni dečki s Quenn's Royal Collegea su se prema meni odnosili kao prema sebi jednakom, a ponekad čak ni tako. Čak je i od pitanja koja su mi postavljali, ponekad ironično, a ponekad ozbiljno, moja vjera počela pucati po šavovima.
To je jedna od stvari koje sam naučilo u srednjoj školi – biti praktičan. U svakodnevnom životu religiju nije trebalo uzimati predoslovno. Iz posve praktičnih razloga prestao sam se klanjati kravi. Jednostavno nije bilo moguće istovremeno joj se klanjati i čuvati se od napada. Ipak sam još uvijek vjerovao da je krava veliki i svet bog. Čak sam bio uvjeren da bi velik korak prema naprijed, prema sjedinjenju s Brahmanom, bilo u sljedećem životu reinkarnirati se kao krava, ukoliko još u ovom životu ne postignem mokšu.
Ti si bog, zar ne? Ozbiljno sam pitao kravu.
Ona je marljivo pasla travu i polako je žvakala, ispunjena dubokim zadovoljstvom. Teško je bilo shvatiti da me tako zlobno napala, ali sjećanje na to se nije dalo izbrisati.
Naravno da si ti bog. Ja to znam. To je istina, zar ne? Podigla je glavu i pogledala me umornim očima, plaho i mirno žvakajući.
Muu! Rekla je svečano. Muu! Muu!
Bilo je teško nakon nekoliko sati provedenih u transu izaći na kraj sa svakodnevnicom jer mi se razlika između ta dva svijeta činila neizbrisivom. Viša stanja svijesti u koja sam se penjao meditacijom navodno su me sve više približavala pravoj stvarnosti. Ipak sam se morao suočiti sa svojim svakodnevnim svijetom. Bio je to svijet radosti i patnji, boli i zadovoljstava, rađanja i smrti, strahova i sumnji, gorkih svađa sa tetom Revati i nerješivih pitanja mojih prijatelja iz razdreda, svetaka koji zaudaraju i psuju i Brahmacharyi koji se zaljubljuju. To je bio svijet s kojim sam trebao izaći na kraj. Nisam to mogao proglasiti prividom, osim ako sam ludilo htio nazvati pravim prosvjetljenjem. Moja religija je teoretski bila predivna, ali sam imao ozbiljnih problema provoditi je u svakodnevnom životu.
Ako je i razum maya, kako su naučavale Vede, onda se nisam smio pouzdati niti u shvaćanje niti u predodžbu da je sve maya i da samo Brahman stvarno jest. Kako sam onda mogao biti siguran da i Blaženstvo koje sam tražio također nije privid kada se nisam smio pouzdati u svoje zapažanje i razum. A što je s drugim religijama? Ako je sve Jedno, onda su i one sve iste. Izgleda kao da je zbrka zapravo najviša Stvarnost. Bio sam zbunjen.
Moja glad za poznavanjem Stvoritelja je rasla, ali nisam poznavao niti jednu mantru za njega i mučio me taj osjećaj da me moja trka za samospoznajom uopće ne vodi bliže njemu, nego da samo povećava naš razmak. Uništavalo me i to da mir koji sam postizao meditacijom, u svakodnevnom životu nije dugo trajao, posebno ako sam prošao pored tete Revati.
Smatrali smo svojim glavnim zadatkom poučiti druge da budu učenici koji će biti sposobni pridobiti i poučiti nove učenike.
Oluja prije zatišja
Neale Donald Walsch
Izdavač: VBZ 2014.
Velečasna Terry Cole-Whittaker
Koga morate okriviti da je 'u krivu' kako biste vi bili 'u pravu'?
Strah je ono što većinu ljudi sprečava da nešto promijene.
Svi mi stalno razgovaramo s Bogom samo ga zovemo drugim imenom. Zovemo ga trenucima 'nadahnuća', ili 'ženskom intuicijom' ili 'vidovitošću' ili 'sjajnom idejom' ili 'dubokim uvidom', možda 'otkrivenjem'. Rezultate takvih doživljaja nazivamo 'sretnim slučajem', 'podudarnošću' ili 'slučajnošću'.
Bog se uvijek ispočetka ponovno stvara u jednom i jedinom trenutku koji se zove Sadašnjost, a život je Bog koji to radi. Život je Bog koji se izražava u beskonačnoj mnogostrukosti oblika. Vi ste jedan od Božjih oblika. Vi ste, svi vi, Božja informacija. A time i Bogovi u oblikovanju.
Ne postoji snažniji način za pokretanje bitne društvene promjene od počinjanja razgovora.
Do promjene neće doći ako netko objavi neki plan. Promjena počinje duboko unutar sustava, kad nekoliko ljudi zamijeti nešto što više neće tolerirati ili kad reagiraju na nečiji san o onome što je moguće.
Ništa ne rješavamo zato što ništa ne mijenjamo. Poput zamorca na kotaču koji se okreće, trčimo bez prestanka, a nikamo ne stižemo. Moramo sići s kotača.
Mi smo svi jedno. Naš put nije bolji, naš je put jednostavno drukčiji.
Zar ruža mora biti 'bolja' od irisa kako bi opravdala svoje postojanje?
Svi ste vi note u Nebeskoj Simfoniji. Zar ćemo prestati svirati zato što jedna nota nije važnija od druge?
Recimo da nešto očajnički želite. Jeste li znali da ako stalno ponavljate Ja to želim, objavljujete svemiru da to sada nemate? I da ta izjava stvara vašu trajnu stvarnost?
Sve dok imate u glavi takvu misao, vi ne možete dobiti ono što želite, jer ne možete s jedne strane imati ono za što s druge potvrđujete da nemate. Poanta: Vaša Riječ Posjeduje Kreativnu Moć.
Koristeći se energijom života, riječ 'ja' ključ je stvaranja. Ono što slijedi iza riječi 'ja' okreće ključ i pokreće motor manifestiranja.
Dok nisam navršio pedesetu, nisam razumio da je svrha mog života bila ponovno stvarati sebe u sljedećoj najveličanstvenijoj verziji najuzvišenije vizije koju sam ikada imao o tome Tko Ja Jesam. Nisam znao da je svaki čin zapravo čin definiranja samog sebe.
Kad sam u trenutku gorljive i duboke češnje upitao Boga zašto mi ništa u životu ne ide od ruke, Bog je rekao: To je lako. Ti misliš da se u tvom životu sve vrti oko tebe.
Naveo me da shvatim kako moj život nema nikakve veze sa mnom nego sa svima s kojima sam u dodiru i kako djelujem na njih. Šteta što mi to nitko nije rekao trideset godina ranije…
Svrha Ciklusa Života jest proširivanje Stvarnosti Boga.
Jednostavno rečeno Bog se kroz taj proces širi, postaje sve više To Što Jest. Bog jest taj proces. Odnosno, Bog je Sam Proces, i rezultat tog procesa. Tako je Bog Stvoritelj i Stvoreno. Alfa i Omega. Početak i Kraj. Nepokretni Pokretač. Nevidljivi Promatrač.
Članu svoje obitelji ne biste dopustili da umre od izgladnjelosti na vašim ulaznim vratima. No, dopuštamo da 400 djece na sat umre na planetu na kojemu ima više nego dovoljno hrane da ih se nahrani. Problem je u tome što o njima ne mislimo kao o članovima svoje obitelji.
Gilding predviđa da ćemo shvatiti kako se raspao model rasta utemeljen na potrošnji te se moramo prebaciti na model rasta utemeljen na sreći, na ljudima koji rade manje i manje toga posjeduju. Koliko ljudi na samrtnoj postelji kaže: Žao mi je što nisam više radio ili postigao veću vrijednost dionica, a koliko kaže: Žao mi je što nisam češće odlazio na utakmice, češće čitao svojoj djeci, češće odlazio u šetnju? Da biste to ostvarili, potreban vam je model rasta koji se temelji na tome da ljudima ostavite više vremena za uživanje u životu, ali s manje stvari.
Ljudi se nastoje vratiti Bogu i u Božju milost. Nastoje se vratiti kući. Na to se svodi život. Riječ je o nastojanju duše, koja živi u tijelu, da se vrati kući, Bogu, od kojeg je odvojena.
Ako su ljudska bića jedno s Bogom, onda nemaju što učiti nego se samo trebaju prisjetiti onoga što su zaboravila.
Pomak koji ćemo napraviti unutar vlastite priče, od dvojne stvarnosti prema trojnoj, promijenit će cijelo naše iskustvo.
Ne postoji nešto takvo kao što je Stvarnost, postoji samo stvarnost koju vi stvarate načinom na koji nešto promatrate. Vi stvarate svoju stvarnost koristeći se perspektivom.
Mi smo ovdje na Zemlji od trojne stvarnosti stvorili privid dvojnosti i na taj smo način stvorili dualitet, uključujući i najveći dualitet od svih: Život i Smrt.
Samo trojstvo stvara mogućnost kontinuuma. Dvojstvo to ne može.
Dvojstvo narušava prvo načelo evolucije. Evolucija se zauvijek kreće naprijed.
Sad u mislima povucite drugu liniju. Povežite tri točke. Sad imate trokut. Stvorili ste vječnost.
Duž te linije možete se beskonačno kretati naprijed. Posjetit ćete ista mjesta koja ste i prije posjetili, ali se ne morate vratiti natrag na njih. Ponovno ste naišli na njih, a to uopće nije isto.
To je ono što radite u svom životu. U svom beskonačnom životu. Međutim, koristeći se svojom beskonačnom maštom, zamislili ste da zapravo možete dosegnuti kraj linije koja nema kraja. To nazivate smrću. Kažete da ste stigli do 'kraja puta'. No kad stignete tamo, vidjet ćete da put ne završava. Samo zaokreće. Uspinje se sve više, do Treće Točke.
Putovanje nikad ne završava. Nikad ne završava. Ako razumijemo što se uistinu događa, ako razumijemo prirodu konačne stvarnosti, tada će nam putovanje biti radosno. Sve je Jedno. Postoji samo Jedno, a sve što postoji samo je dio Jedinog Što Postoji.
Način na koji možete prihvatiti činjenicu da je život na Zemlji iskustvo privida jest da ne iskoračite izvan privida nego da živite u prividu svjesni da je privid.
Poanta je u tome da trebamo nastaviti raditi magiju, ali ne zaboraviti da je to magija. Ili, kako je to rečeno na nešto rječitiji način, trebamo biti u ovom svijetu, ali ne i od svijeta.
Kad znamo da je ovo cijelo iskustvo privid, možemo raditi s najvećim prividom od svih, s Prividom Dvojnosti, tako da nam taj privid koristi a ne da nas ometa, dok težimo ostvariti konačno iskustvo života na Zemlji, kao u svom osobnom svijetu, tako i u našem zajedničkom iskustvu.
Pretpostavimo da je povijest Zemlje prikazana u jednoj jedinoj godini, s tim da ponoć prvog siječnja predstavlja podrijetlo Zemlje, a ponoć 31. prosinca sadašnjost. Tako bi svaki dan Zemljine 'godine' predstavljao 12 milijuna godina stvarne povijesti. U tom omjeru prvi oblik života, jednostavne bakterije, pojavile bi se negdje u veljači. Složeniji životni oblici, međutim, dolaze mnogo kasnije, prve ribe pojavljuju se oko 20. studenog. Dinosauri stižu oko 10. prosinca i nestaju na Božić. Prvi od naših predaka prepoznatljiv kao čovjek ne pojavljuje se sve do poslijepodneva 31. prosinca. Homo sapiens, naša vrsta, pojavljuje se negdje oko 23.45. Sve što se dogodilo u zapisanoj povijesti događalo se u posljednjoj minuti godine.
Mi smo još vrlo mlada vrsta.
Morate znati gdje se nalazimo u široj slici stvari.
Trik života nije u tome da nastojimo postati sretni, sigurni, zadovoljni ili nešto slično, nego da počnemo od toga što jesmo sretni, jesmo sigurni, jesmo zadovoljni i da odatle krenemo u svoj svakodnevni život.
Jer u procesu Sveobuhvatnog Preuređena Čovječanstva odakle dolazimo je kamo idemo.
Mi smo ista bit u različitim oblicima.
Evo objašnjenja zašto postoji vrijeme. Mi smo vječni trenutak razdijelili na dijelove kako bismo imali dovoljno prilika da potpuno iskusimo svoje Ja. Odatle objašnjenje zašto neki od nas u svom životu proživljavaju 'obrasce' stalno doživljavajući iste vrste okolnosti i situacija. Nastavit ćemo ih doživljavati sve dok duša želi doživjeti određen Aspekt Božanstva na određen način, a um odlučuje da ovaj put to neće proživjeti ili barem ne potpuno.
Kao djetetu sve i je bilo jasno. Čak i u ranoj mladosti. Što se dogodilo? Bog mi je odgovorio: Izgubio si svoj put. Prestao si vjerovati u ono što si kao dijete intuitivno razumio – da bi život trebao biti sretan. Da možeš imati sve što poželiš. A najviše od svega da u životu ionako nije riječ o takvim stvarima.
Tajna je u tome da u razmatranju svakog trenutka trebamo prijeći iz uma u dušu, sagledati ga sa stajališta duše te iskustvu uma dodati mudrost, svjesnost i apsolutno znanje duše. Zato se trebamo usredotočiti na to kako pristupiti duši da bismo ono što duša zna mogli integrirati s onim što je Um iskusio u smislu bilo kojeg određenog trenutka i, dakako, cijelog života.
U tome je razlika. Um ima iskustva. Duša ima znanje. Um svoje razumijevanje sadašnjeg trenutka temelji na vrlo ograničenom skupu podataka, koji se zove Prethodno Iskustvo. Duša pak ima znanje o Sveukupnom Iskustvu. Jednostavno rečeno, um je ograničen vremenom, a duša je bezvremena. Um je vremenit, a duša je duhovna. Iskustvo uma je konačno, a znanje duše beskonačno. Ograničeno iskustvo proizvodi pretpostavke, a neograničeno znanje daje mudrost.
Kroz dušu pristupamo Bogu, nikamo ne moramo ići, zato što je duša naša izravna povezanost s Bogom.
Duša je i više od toga. Duša jest Bog. Ona je dio Boga koji prebiva u nama. Zato, kad se povežemo s dušom, istodobno se povezujemo s Bogom.
U spontanim trenucima našeg života uma nema ni blizu. To se događa munjevitom brzinom, to nije proces koji traje pola sata. Ne mora trajati ni pet minuta, pa čak ni pet sekundi. To može biti proces koji se događa u nanosekundama.
Nije imao pojma tko sam i nije mu bio važno. Netko je bio svjedok u njegovu životu. Zbog toga mu je bilo malo lakše. Netko mu je bio svjedok…
Um odvajam iz svoje priče tako što na desetak sekundi zastanem u bilo kojem trenutku ili događaju, duboko udahnem i jako ga izbacim kroz usta, ponovno udahnem, a onda sklopim oči i vrlo polako ispustim taj drugi udah kroz nos.
Za to vrijeme svoju unutarnju pozornost usmjeravam na točku iznad očiju, na sredini čela. To me najčešće toliko umiri da bih najradije dugo ostao u tom stanju. Ako mogu, to i učinim. Treći put duboko udahnem, i dalje sklopljenih očiju, ispustim taj treći dah još sporije nego drugi i svojim unutarnjim okom zagledam se duboko u tamu gdje zamišljam svoje Treće Oko.
Gledam duboko, sve dublje, u tu baršunastu crnu tamu, sve dok ne ostvarim 'povezanost'.
U tim trenucima najčešće ne postoji ništa osim tame. Ako vidite 'misaone slike' o nečemu, nastojte da te slike izblijede, kao kad se zamrači ekran u kinu. Usmjerite um prema toj tami.
Usredotočivši svoje unutarnje oko, duboko se zagledajte u tu tamu. Nemojte tražiti nešto konkretno nego se jednostavno duboko zagledajte, dopuštajući sebi da ništa ne tražite i ništa ne nalazite.
Prema tom iskustvu, tada se često može pojaviti nešto slično malom, treperavom plavom 'plamenu' ili plavoj svjetlosti koja probija tamu. Neki ljudi to nazivaju Plavi Biser.
Ako pokušam njime upravljati i otkriti njegov smisao, ono potpuno nestaje. Jedini način na koji ga mogu 'navesti da se vrati' jest da uopće ne obraćam pozornost na njega.
Moglo bi izgledati da vam se plamen približava. Mogao bi postati veći u vašem unutarnjem vidnom polju. No plamen vam se zapravo ne približava nego se vi krećete prema njemu, vi ulazite u njega i nalazite se u njemu. Tada postajete iskustvo Plamena.
Očekivanje okončava iskustvo zato što se iskustvo zbiva u Vječnom Trenutku, a očekivanje ga smješta u budućnost, gdje vi niste.
Zato izgleda da plamen 'odlazi'.
Plamen nije nikamo otišao. Vi ste otišli. Napustili ste Vječni Trenutak.
Taj postupak ima isti učinak na vaše unutarnje oko kao što zatvaranje vaših fizičkih očiju ima na veš iskustvo fizičkog svijeta oko vas. Doslovce ga isključujete. Više ne možete vidjeti. Plamen nije otišao. Još je ondje. Samo ga vi više ne možete vidjeti. Zatvorite te oči pred njim.
Kad ste utišali um možete zakoračiti u bogatstvo i dubinu vlastite duše.
Jednota nije obilježje života. Život je obilježje jednote.
Proglasimo mir!
Dalaj Lama i Stephane Hessel
Izdavač: VBZ 2013.
Čovjek nije gospodar prirode, on je samo njezina sastavnica. S.H.
Nema početka, nema kraja, samo pokret… S.H.
Ljutnja, strah i mržnja izjedaju naš imunološki sustav. Mirno stanje duha presudno je za našu dobrobit, tjelesnu i mentalnu. S.L.
Zapadna su društva postigla svoj cilj, ima već neko vrijeme, no nisu pružila ruku ostalima.
Rastući jaz između 'onih koji imaju' i 'onih koji nemaju' stvara patnju koja utječe na cijeli svijet. Ne tražimo samo sućut za one koji trpe, nego i dodatni angažman u korist jedne veće socijalne pravde.
Nasilje okreće leđa nadi. Uvijek se moramo oslanjati na nadu, nadu koja postoji samo u nenasilju. S.H. 'Pobunite se!'
Postoji potreba za mirnim ustankom protiv masovnih medija koji mladim generacijama ne nude budućnost, već umjesto toga serviraju konzumerizam, prijezir prema slabijim ljudima i kulturama, opću amneziju i neumjereno natjecanje svih protiv svih.
Stephane Hessel 'Pobunite se!'
Psihologija i svijet
Detlev von Uslar
Izdavač: Matica Hrvatska 1999.
Svijet je kozmos boja i likova. Naše oko zbilju ne dodiruje manje elementarno od naše ruke. U slikarstvu može Aristotelova misao, kako je duša zbilja tijela, na poseban način postati jasnom. Za svoju je tezu Aristotel našao usporedbu, kako bi oko, da je samo po sebi nekakvo živo biće, neki organizam, dušu imalo u činu uočavanja, dakle u dodiru vlastite funkcije i zbilje sa zbiljom ugledana predmeta, naime s bojom i oblikom toga predmeta.
Slikarstvo je, dakle, kao interpretacija bitka i interpretacija svijeta uvijek u isti mah i tumačenje naše tjelesne egzistencije na ovome svijetu.
Glazbu zamjećujemo cijelim tijelom. Ona daje pečat našem držanju, našem raspoloženju, našem načinu opstojanja.
Svijet se očituje kao beskrajan obzor svega što egzistira, a kao jedinstvo svega zbiljskog uvijek jedino ondje, gdje postoji neko biće, koje je kadro odraziti tu cjelinu. Zrcaljenje svijeta u njegovoj cjelini u čovjeka je neizmjerno diferenciranije i promišljenije nego u drugih životinja. No svi su organizmi na stanovit način zrcala svijeta.
Naša imaginacija stalno poseže u prošlost i budućnost, u ono ne-više i još-ne. No ona se odnosi na moguće i zbiljske prizore prošlosti i budućnosti. Naš je psihički bitak uvijek u isti mah sjećanje na ono što je bilo i anticipacija onoga što dolazi. To posezanje za budućnošću unaprijed ne događa se samo u mišljenju i htijenju, nego isto tako u zamislima i željama, u nadi i bojazni. U svom psihičkom bitku mi obzor vremena držimo otvorenim. Mi unaprijed pretpostavljamo susrete i razgovore.
Kajanje i osjećaj nečiste savjesti mogu našu egzistenciju prikovati za prošlost toga dijela. Doživljaj krivnje na neki je način usredotočenost na ono što je bilo, što opterećuje našu budućnost i što nam kao zamrznuta prošlost uvijek iznova prilazi iz svake budućnosti.
Time što mislimo na neku osobu, mi joj stvaramo prostor susreta, čak kad ona prostorno nije nazočna. Područje mišljenja na drugog proteže se ujedno u vrijeme. Možemo se sjećati nekog čovjeka kojega smo prije susreli i koji možda više ne živi, a možemo do stanovitih granica misliti i na nama nepoznate partnere naše budućnosti.
Promatramo li odnos spram budućnosti, vidi se da nju obilježava upravo mnogozračje mogućnosti. Od naših vlastitih odluka i zaključaka drugih često bitno ovisi kako će ispasti ta budućnost. Isto je pak tako karakteristično za razvoj događaja da naše odluke i postupci često prouzroče nešto posve drugo od onoga što smo planirali. I ta podzemna finalnost situacije, koja kao da se služi našim postupcima na stanovit način samo kao instrumentima, dio je neodredivosti i neproračunljivosti budućnosti. Budućnost kao takva uvijek je dijelom mutna i nepredvidiva, a ujedno je obzor mogućnosti.
Svaka situacija u sebi nosi klicu obrata, promjene.
U sebi nosi obzor neodređenog, mračnog i neraspoznatljivog. Značenje ne počiva samo u transparentnosti perspektiva, nego i u onome što u tomu ostaje prikriveno, nekako na poleđini razvidnih stvari, u mraku obzora u koji su uklopljene.
Sloboda je samo privid.
Postoji li sloboda? – možemo se zapitati. Gdje smo mi u to u svojim obiteljskim, profesionalnim i povijesnim postupcima doista slobodni? Ne postižemo li svojim djelima nešto posve drugo od onoga što smo htjeli i namjeravali? Nismo li mi sami tek proizvod okolnosti, uvjetovani dugim lancem situacija? Nije li čak nastanak vrsta tek proces prilagodbe života okolnostima određena okoliša?
Vjeruješ da guraš, a bivaš guran. Goethe
Tu su dakle jedno naspram drugoga: shvaćanje našeg djelovanja kao ozbiljenja slobode, za koje su situativne okolnosti samo prigode i sredstva – a na drugoj strani određenost svekolikog našeg djelovanja i postupaka, čak naših prosudaba i perspektiva glede okoline i situativnih okolnosti, dakle shvaćanje da je sloboda našeg djelovanja samo privid.
Bit situacije je međutim nešto treće, naime sinteza slobode i zavisnosti. Bitak u noj stalno je obilježen neraskidivom povezanošću djelovanja i bivanja određenim, dakle aktivnih i pasivnih momenata. Sloboda nije sloboda situacija, nego slobodan prostor djelovanja, koji čini dio situacije. To je sloboda U situacijama. Možemo doduše svekoliko ljudsko ponašanje opisati kao reakciju. Za bit situacije i njezin odnos spram budućnosti jedino takav opis nije ispravan. Budućnost situaciju čini prostorom slobodna djelovanja. Njoj je svojstveno da smo uvijek iznova primorani na odluke. Na stanovit način ona tvori neku prinudu na slobodu jer nas sili da u zadanoj ograničenosti okolnosti donosimo odluke, a također da idemo ususret onom neodređenom i tamnom. Neodređenost i tmina budućnosti s druge je strane prostor igre za moguću sreću. K tome pripada povjerenje u budućnost i mogućnosti onoga što će nam ona donijeti.
Duša je zbilja našeg tjelesnog,, vremenskog i zajedničkog bitka-u-svijetu. Tjelesnost, svjetovnost, vremenitost i susret stoga su temeljna načela psihičkoga bitka.
Životna povijest je povijest susreta. Svaki je pravi susret povezan sa zahtjevom onoga Ti za cjelovitošću i apsolutnošću. Nešto od tog zahtjeva za apsolutnošću se ipak nasljeđuje iz jednog u drugi susret (predaja). Svaki istinski susret je susret s onim Ti.
Prošlost i budućnost se otvaraju u perspektivama (perspektivnost vremena). Zbog tog odnosa spram budućnosti psihičkome bitku pripadaju mogućnosti isto kao i njegova sadašnja zbilja.
Gledanje iskosa
Slavoj Žižek
Izdavač: Meandar media 2013.
Ne trči za srećom pregrčevito, jer moglo bi se dogoditi da je prestigneš i sreća će tako zaostati za tobom. Opera za tri groša – Brecht
Paradoks žudnje – varamo se da potraga i neodlučnost kao odlike same žudnje nisu ustvari već ostvaraj žudnje. To jest, ostvaraj žudnje nije u tome da bude ispunjena, sasvim zadovoljena, nego da se, naprotiv, reproducira kao takva u kružnom gibanju.
Umišljaj uvijek potječe od neke roditeljice boli, moj nije takav, jer je ništa rodilo nešto moje boli,
Ili nešto sadrži to ništa što me boli – ja to posjedujem po nasljednom pravu.
Ali što je to što se još ne zna što je, ne mogu imenovati: bezimeni jad, mislim, to je.
Slika svakodnevne zbilje koju nudi psihoanaliza: krhka ravnoteža koja se u svakom trenutku može uništiti ako na sasvim nepredvidljiv i kontingentan način, provali trauma.
Svatko zna da novac ne služi samo tomu da se kupuju predmeti, već da cijene koje su u našoj civilizaciji dosta dobro izračunate imaju za funkciju da ukinu nešto neusporedivo opasnije nego što je plaćanje novcem, a to je dugovati nešto nekome.
Ljudsko biće je ta noć, to prazno ništa, koje sadrži sve u svojoj jednostavnosti – beskrajno bogatstvo mnogih predodžaba, slika, od kojih mu nijedna ne pripada – ili koje nisu prisutne. Ta noć, unutrašnjost prirode, koja ovdje postoji – čisto sebstvo – u fantazmagoričnim predodžbama, jest noć posvuda oko njega… tu tad niče krvava glava – tamo još jedna bijela, sablasna prikaza, odjednom ovdje pred njim i jednako iščezava. Tu se noć ugleda kad se pogleda ljudima u oči – u noć koja postaje strašna – tu pred nama stoji noć svijeta.
Oko koje gleda objekt na strani je subjekta, dok je pogled na strani objekta. Kad pogledam neki objekt, objekt me već gleda, i to s mjesta odakle ga ne vidim. Lacan – Seminar XI
U skopičkom polju se sve artikulira između dva izraza koji djeluju antinomički – po strani stvari postoji pogled, tj. stvari me gledaju, a ja ih ipak vidim. U tom smislu treba shvatiti udarnu riječ u Evanđelju – Oni imaju oči da ne vide. Da ne vide, Što? – upravo to da ih stvari gledaju.
