Velika magija
Elizabeth Gilbert
Izdavač: VBZ 2016.
Živite kreativnije kako biste se mogli boriti protiv neumoljive topionice ovoga svijeta.
Imate li hrabrosti na svjetlost dana iznijeti dragocjenosti skrivene u vlastitoj nutrini?
Ideje vječno kruže oko nas, u potrazi za dostupnim i voljnim ljudskim partnerima. Kad ideja pomisli da je pronašla nekoga, recimo vas, tko bi je mogao iznijeti u svijet, posjetit će vas. Pokušat će vam privući pažnju. Vi to najvjerojatnije nećete primijetiti, zato što ste toliko zaokupljeni vlastitim dramama, tjeskobama, stvarima koje vam odvlače pažnju, nesigurnostima i dužnostima pa niste otvoreni nadahnuću. Znak biste mogli propustiti zato što gledate televiziju, kupujete, turobno razmišljate o tome kako ste bijesni na nekoga ili razmatrate svoje neuspjehe i pogreške, ili ste jednostavno zaposleni. Ideja će vam pokušati zaokupiti pažnju, ali kad konačno shvati da ne primate njezinu poruku, okrenut će se nekome drugome i napustiti vas.
Vjerujem da će nadahnuće uvijek svim silama nastojati surađivati s vama, ali ako niste spremni ili dostupni, možda će zaista odlučiti napustiti vas i potražiti drugo ljudsko biće.
Katkad imam osjećaj da moj genij sjedi u kutu i promatra me iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec dok sjedim za radnim stolom, samo kako bi se uvjerio da ozbiljno shvaćam pisanje, samo kako bi bio siguran da se od srca trudim u tom kreativnom pothvatu.
Ne treba vam ničija dozvola da biste živjeli životom punim kreativnosti.
Pogledajte malo dublje u povijest svoje obitelji. Pogledajte bake i djedove: prilično je velika vjerojatnost da su oni nešto stvarali. Nisu? Ni oni? Potražite malo dalje u prošlost. Pogledajte prabake i pradjedove i druge svoje pretke. Provjerite tko su bili ti useljenici, robovi, vojnici, farmeri, mornari ili starosjedioci koji su promatrali kako stižu brodovi ispunjeni strancima. Ako odete dovoljno daleko otkrit ćete ljude koji nisu bili potrošači, koji nisu pasivno sjedili i čekali da im se nešto dogodi. Otkrit ćete ljude koji su cijeli život nešto stvarali. Od takvih ljudi potječete. Od takvih ljudi svi mi potječemo.
Ljudi su već jako dugo kreativna bića – dovoljno dugo i dovoljno ustrajno da izgleda kao da nam je to potpuno prirodni nagon. Da bismo priču stavili u perspektivu, razmislite o ovoj činjenici: najstariji dokaz prepoznatljive ljudske umjetnosti star je četrdeset tisuća godina. Suprotno tome, najraniji dokaz bavljenje poljoprivredom star je samo deset tisuća godina. To znači da smo negdje tijekom naše zajedničke evolucijske priče odlučili da je važnije stvarati lijepe, nekorisne predmete nego poduzimati nešto da bismo redovito mogli jesti.
Želim živjeti što vedrijim i zabavnijim privremenim životom. Ne mislim samo u fizičkom, nego i u emocionalnom, duhovnom i intelektualnom smislu. Ne želim se bojati blještavih boja, novih zvukova, velike ljubavi, riskantnih odluka, neobičnih iskustava, čudnih pothvata, nenadanih promjena, pa čak ni neuspjeha.
Progovorite. Obznanite da ste ovdje. Recite sami sebi da znate da ste ovdje – jer ta izjava o namjeri predstavlja objavu i vama samima, kao i svemiru ili drugim ljudima. Kad čuje vašu objavu, vaša će se duša aktivirati u skladu s tim. Zapravo, aktivirat će se s oduševljenjem, jer za to je i rođena. Vjerujte mi, vaša duša već godinama čeka da se probudite i prihvatite vlastiti život.
Što sam starija, sve me manje impresionira originalnost. Ovih me dana znatno više zanima autentičnost. Ako pokušate biti originalni, to se nerijetko može doimati isforsirano, ali autentičnost posjeduje tihu privlačnost koja me uvijek prodrma.
Samo recite što želite reći, i recite to svim svojim srcem. Podijelite s drugima što god osjećate da morate podijeliti.
Ako je dovoljno autentično, vjerujte mi, doimat će se i originalnim.
Ljude koji žive za druge možete prepoznati po iscrpljenom licu drugih. Katharine Whitehorn
Bilo bi mi puno draže kad biste napisali knjigu da se zabavite nego da meni pomognete. Ili ako je vaša tema mračnija i ozbiljnija, radije bih da svoju umjetnost stvarate kako biste pomogli sebi, kako biste sebe oslobodili teškog duševnog tereta, nego kako biste oslobodili ili spasili druge.
Jednom sam napisala knjigu da bih spasila sebe. Pisala sam memoare s putovanja kako bih unijela nekakav smisao u vlastiti život i vlastitu emocionalnu zbrkanost. S tom sam knjigom jednostavno pokušavala shvatiti sebe. No, usput sam napisala priču koja je i mnogim drugim ljudima pomogla da shvate sebe, ali to mi nikada nije bila namjera.
Oslobodite se dugova tako da živite slobodno, kao što ste po prirodi i stvoreni slobodni.
Pokušavam vam reći da budete brižni prema sebi.
Budite brižni i zaštite svoju budućnost, ali i zdrav razum.
Napravite inventuru obrazovanja koje ste već stekli – svih godina koje ste proživjeli, patnji koje ste izdržali, vještina koje ste usput usvojili.
Ako ste mladi, širom otvorite oči i u najširem se smislu obrazujte u svijetu.
Po mom mišljenju on je samo napola želio biti pisac.
I uskoro je odustao.
Zbog toga sam gladno promatrala njegov nepojeden gorki zalogaj, goreći od želje da ga upitam: Namjeravaš li to pojesti do kraja?
Jer ja sam u toj mjeri voljela pisati: čak bih pojela tuđi gorki zalogaj ako bi to značilo da mogu još više vremena provoditi pišući.
I sama to katkad radim, kad osjećam da sam osobito usporena i beskorisna, kad mislim da se kreativnost skriva od mene. Pogledam se u zrcalo i odlučno kažem: Kako se kreativnost i ne bi skrivala od tebe, Gilbert? Ma pogledaj se samo!
Tada se uredim. Skinem tu vražju ukrasnu gumicu s masne kose. Izvučem se iz iznošene pidžame i istuširam se. Obrijem se – ne bradu, nego noge. Odjenem pristojnu odjeću. Operem zube i umijem se. Stavim ruž – a nikada ne stavljam ruž. Uredim radni stol, otvorim prozor, pa možda upalim mirisnu svijeću. Možda čak stavim i parfem, o dragi Bože. Parfem ne stavljam ni kad izlazim na večeru, ali ću ga staviti u nastojanju da zavedem kreativnost i ponovno je privučem.
Pretvaraj se - dok ne postane istina.
Svi mi tijekom svojih dvadesetih i tridesetih godina dajemo sve od sebe da budemo savršeni, jer se plašimo što će ljudi misliti o nama. Zatim navršimo četrdesetu, pa pedesetu, i konačno se oslobađamo jer zaključujemo da nam se živo fućka što netko misli o nama. Ali nećeš se potpuno osloboditi dok ne dođeš u šezdesete i sedamdesete, kad konačno shvatiš istinu koja te oslobađa – ionako nitko nikada nije razmišljao o tebi. Ne razmišljaju o vama. Nisu. I nikada neće. Ljudi uglavnom misle o sebi.
