Dar – kako kreativni duh transformira svijet
Lewis Hyde
Izdavač: Algoritam 2011.
Duh umjetnikova dara može pobuditi naš vlastiti. Djelo se obraća onom dijelu našeg bića koje je samo po sebi darovano, a ne stečeno.
Što god da je darovano mora se ponovno darovati, a ne zadržati.
Dar se konzumira kada prelazi iz jedne ruke u drugu bez uvjerenja da će se išta zauzvrat dobiti.
Želja za konzumacijom vrsta je žudnje. Žudimo za time da svijet prolazi kroz nas poput zraka ili hrane. Gladni smo i žedni nečega što možemo nositi samo unutar svojih tijela. Ali konzumeristička dobra samo raspiruju našu žudnju, ne zadovoljavaju je. Konzumerist je pozvan na obrok bez emocija čija mu konzumacija neće dati ni zadovoljstvo ni žar. On je stranac koje je pozvan da se hrani ostacima tuđeg vlasništva, a da pri tome ne primi dobrobiti duhovne hrane. On je gladan i kad obrok završi, tužan je i umoran, baš kao što se osjećamo kada nas žudnja odvuče iz kuće, a ne odvede nas nikamo.
Postoji sila koja zahtijeva da se dar kreće (opa Kada se vlasništvo gomila, žene bogataša počinju rađati lopove i prosjake).
Od čovjeka koji nešto posjeduje očekuje se da to dijeli s drugima, da to podijeli, da bude upravitelji djelitelj te imovine.
Kada nešto dajem nekome od koga ništa ne dobivam (a ipak dobivam s druge strane), to je dar koji mi nestaje iz vidika prije negoli se vrati. Moram darivati naslijepo. A osjećat ću i neku vrstu slijepe zahvalnosti. Manji krug podrazumijeva da, osobito ako uključite samo dvoje ljudi, što više čovjek drži stvari na oku, to je veća vjerojatnost da će početi razmišljati kao trgovac. Ali dokle god dar nestaje iz vidika, njime ne može manipulirati jedan čovjek ili jedan par partnera u darivanju. Kada se dar kreće ukrug, njegovo je kretanje izvan kontrole osobnog epa pa stoga svaki nositelj mora biti dio grupe, a svako darivanje je čin društvenog povjerenja.
Dar može kružiti na bilo kojoj razini ega.
Recipročno darivanje ega dvoje nešto je društvenije. Uglavnom pritom mislimo na ljubavnike. Svaki od tih krugova nas više ispunjava što se više širi, a mali darovi koje ljubavnici razmjenjuju dirnu nas jer svakim se od njih kroči u sve širi krug. Ali ponavljam, ako se razmjena odvija kontinuirano, isključujući druge, ona uskoro dosadi.
Ali kada izgubimo dar iz vidika i on se potom vrati, osjećamo se življima.
Živi smo samo onoliko koliko si dopuštamo da nas to dirne.
Ono što se daruje uvijek nas iznova hrani, dok ono što zadržimo nahrani nas samo jednom i mi ostajemo gladni.
Zadovoljstvo ne proizlazi iz toga da budemo ispunjeni, nego iz toga da budemo ispunjeni strujanjem koje nikad neće prestati. Kod darivanja, kao i u ljubavi, naše nam zadovoljstvo pruža olakšanje jer znamo da na neki način davanje istodobno osigurava i obilje.
U europskim narodnim pričama često se ispostavi da je prosjak zapravo Wotan, pravi 'vlasnik' zemlje, koji traži milostinju iako je sve kuda se kreće njegovo vlasništvo i koji potom ispunjava potrebe dijeleći darove. On je kum sirotinji.
Takve priče nam govore da se dar kreće od obilja prema oskudici. On traži neplodne, same, nemoćne i siromašne.
Istina je da mrtvilo napušta dušu kada primimo dar, jer dar omogućava napredovanje, on služi dobroj volji ili virtú prirode, duši i kolektivu.
Carl Kerenyi, rumunjski povjesničar regije, započinje svoj rad o Dionizu govoreći da je prvi put shvatio bit božanstva vina u vinogradu. Promatrao je lozu i to što je vidio bila je 'slika neuništivog života'.
U narodnim je pričama dar obično nešto naoko bezvrijedno – pepeo, ugljen, lišće ili slama – ali kada ga osoba kojoj je darovan zbunjena, donese do svog praga, otkriva da se pretvorio u zlato. Takve priče govore o tome da je kretanje dara iz svijeta darivanja do praga primatelja dovoljno da se taj dar pretvori iz otpadaka u zlato. Karakteristično je to da daru raste vrijednost samo dok ga se tretira kao dar. Čim sretni smrtnik počne računati kolika mu je vrijednost, ili zgrabi kantu i krene po još, zlato se pretvara natrag u slamu. Porast vrijednosti sadržan je u osjećaju, ne može se izračunati.
Razvoj je poanta dara, njegova bit.
Vrijednost počinje rasti kada dar prolazi kroz nekoga, kada se stvara krug. Ali 'profit' nije prava riječ za to. Kapital stvara profit, a prodaja robe povećava profit, ali darovi koji ostaju darovi ne stvaraju profit, oni daju veću vrijednost. Razlika leži u onome što bismo mogli nazvati vektorom povećanja vrijednosti. Tijekom razmjene darova vrijednost se mijenja i prati objekt, dok se kod trgovine ona zadržava u obliku profita. Te dvije mogućnosti također su poznate kao pozitivni i negativni reciprocitet.
Dar jednog čovjeka ne smije biti kapital drugome. Povećanje vrijednosti do kojeg dolazi razmjenom darova mora ostati dar, ne smije se zadržati kao prirast privatnom kapitalu.
Kada se vlastiti kapital ne može izdići iz mase, kada nema mogućnosti za osobnu dobit, gubimo sve poželjne dobrobiti tržišnoga društva – osobite slobode koje nam pruža, osobit način za inovaciju, njegovu individualnu i materijalnu raznolikost i tako dalje. Ali s druge strane, kada vlada samo tržište, osobito kada njegove dobrobiti proizlaze iz pretvaranja darova u robu, plodovi darivanja se gube. Tada se tržište s pravom povezuje s raspadanjem zajednice i opadanjem živosti, plodnosti i osjećaja zajedništva. Ondje gdje ne održavamo nikakve institucije pozitivnoga reciprociteta nismo u mogućnosti sudjelovati u tom 'općem duhu' o kojem sam upravo govorio. Nismo u mogućnosti dostojanstveno se stopiti s prirodom, nismo u mogućnosti od mase stvoriti zajednicu, konačno, nismo u mogućnosti primati, pridonositi i prenositi zajednička blaga koja nazivamo kulturom i tradicijom. Samo kada porast vrijednosti prati dar skupljeno blago našega duha nastavlja sr razvijati među nama tako da svatko od nas može u njemu sudjelovati i biti revitaliziran. To je vitalnost koja je izvan njegovih ili njezinih pojedinačnih mogućnosti.
Tjelesna smrt nije konačna smrt, nego promjena, prijelaz kojem pomaže razmjena darova. Velšani su vjerovali da će pokojnici koje se nije dostojno ispratilo na počinak biti osuđeni na beskonačno lutanje svijetom. Postat će duše koje ne mogu naći svoj mir, koje se ne mogu povezati s duhom čovječanstva.
Granični darovi obilježavaju trenutak, ili djeluju kao nosioci, individualne transformacije.
Darovi obilježavaju različite faze u životnom ciklusu (opa kod rođenja, kod krizme, na vjenčanju….).
Astrolozi su prorekli da kći neće preživjeti prijelaz od djevojke u suprugu, ali ona je preživjela zbog spontane velikodušnosti, ona je doista puna duha na dan svog vjenčanja. Ta priča govori isto što velški pogrebni običaj, ili sabianski obred inicijacije, a to je da darovi štite osobu u trenutku promjene. To ne znači da smrt ne postoji, niti da ne postoji promjena – inicirani svećenik i nevjesta prolaze određenu 'smrt', ali oni mogu putem nje ući u novi život pod okriljem dara (opa proročanstvom je djevojku trebala ugristi zmija na dan njena vjenčanja, ali kako je siromaha na kojeg nitko nije obraćao pažnju darivala dijelom onog što je ona dobila, iskupila je svoj novi život darom).
Većinu umjetnika privuče njihov poziv kada rad velikog majstora probudi njihov urođeni dar.
Jednom kad se dar pokrene u nama, na nama je da ga razvijemo. Tijekom sazrijevanja talenta postoji recipročni trud. Dar će nastaviti slati svoju energiju onoliko dugo koliko se o njemu brinemo.
Eckhart: TO što čovjek prima Boga u sebe dobro je i to je prihvaćanje djevičansko. Ali još je veće dobro ako Bog u njemu ostavi ploda, jer plod dobivenoga dara je zahvalnost za taj dar.
Za Eckharta mi nismo doista živi sve dok ne vratimo taj dar u Božje kraljevstvo. Što god je došlo od Boga oživljava ili počinje postojati u trenutku kada se 'okrene' Njemu. Krug se mora zatvoriti. 'Čovjek mora davati onome što od njega može primiti'. Kao što smo pročitali u drugim pričama, kada proslijedimo ono što smo primili, oživimo. Kod Eckharta taj je put isključivo duhovan. On nam kaže da ne molimo Boga za stvari, jer stvari ne vrijede ništa. Trebali bismo se moliti jednostavno za to da budemo što bliže Bogu. Konačni je plod zahvalnosti prema Bogu sjedinjenje s njime.
Krist je darovao svoje tijelo kako bi iskupio naše grijehe, kako bismo mogli postati jedno s Bogom. 'Grijeh' je ovdje udaljavanje, razdvajanje. Čovjek koji griješi postupa tako da se unutar sebe udaljava od svojih bližnjih ili od Boga. 'Iskupiti' znači ponovno se sjediniti, 'postati jedno'.
Darivanje je moć povezivanja, a trgovina odvajanja, darovi povezuju zajednicu i približavaju nas drugima, dok se trgovina povezuje s otuđenjem i slobodom.
Ono što tinejdžeri u Pekingu i Pragu žele nije samo luksuz. Svi se mladi žele osloboditi okova odgoja, žele biti sinovi razmetni. Katkad odlazimo na tržište kako bismo okusili otuđenje kao da želimo maštati o tome za što ćemo se sljedeće vezati.
Darovi nas ne vežu ako nas ne dirnu.
Razgovor je trgovina, a kad razgovaramo, postanemo dijelom onoga s kime razgovaramo.
Mladić ostaje u skupini kada se oženi, a u njoj ostaje i njegova muževnost, njegovi budući potomci. Ali mlada žena odlazi kada se uda, a darovi koji se za nju daju svjedoče o činjenici da sva njezina prava i prava njezine obitelji prelaze na klan njezina muža.
Postoji jedna specifična situacija u kojoj se muška djeca daju kao dar, ili je bar postojala. Raniji opis 'obreda žrtvovanja prvih plodova' navijestio je da je u Starom zavjetu prirodni prirast – žita, teladi, janjadi i sl. – bio smatran božjim darom, a njegovi su se prvi plodovi kao posljedica toga žrtvovali kao uzvraćanje dara. Knjiga izlaska zabilježila je jasnu Jahvinu poruku o spolu tih plodova: 'Svako prvorođenče materinjega krila meni pripada: svako muško, svaki prvenac tvoga i sitnoga i krupnoga blaga'. Muški plodovi su Božji darovi ljudima, a ljudi prve od tih plodova moraju vratiti.
Stara je laž: Slatko je i časno za domovinu mrijeti. Jer kada država zamjeni boga-kralja, muškarac više ne peče u zemljanim pećima, nego se šalje u rovove. I iako nikakav obred darivanja ne prati novačenje (ni jedan narednik ne pita: Tko daje ovoga muškarca?), u našoj je mitologiji majka (ili supruga) ta koja daje muškarca u vojsku. Kada muškarac pogine boreći se za svoju državu, novine pišu da je 'majka dala sina', i ona je ta koja preko lijesa prima zastavu svoje zemlje.
Svrha tog dvostrukog zakona (opa da se ne kamatari onaj koji je u istoj zajednici-ili od istog roda, a stranac može, a opet Isusovo da smo svi braća to sve poništava), ujedno i zabrane i dopuštenja, jest da definira dvostruku situaciju bratstva koje posluje sa strancima. Hebreji su među sobom imali ustroj razmjene darova, ali također su imali i kontakte s narodima koji nisu bili dijelom tog kruga darivanja. U krugu darivanja dar se daje bez ugovora i dogovora o uzvraćanju. Pa ipak uzvraća se. Cirkulacija je uspostavljena i na nju se može računati. Unutar tog kruga darovi se moraju održati u pokretu i to je svrha tog zakona. Nitko ne bi smio tražiti kamatu na pozajmicu bratu, jer ona pretvara velikodušnost u tržišnu razmjenu. Ta zabrana ne znači da ne bi trebala postojati zarada ili rok naplate, nego da bogatstvo mora pripasti plemenu kao cjelini, a ne pojedincima.
Zbog toga zakon protiv naplaćivanja kamate na zajam nalaže da se svoje 'ja' podredi plemenu. To je 'siromaštvo' dara, po kojemu svaki čovjek svojom velikodušnošću postaje 'siromašan' kako bi zajednica mogla biti bogatom. Potrebita osoba ne gleda se kao da ima odijeljen i osoban problem. Njezinu potrebitost osjeća cijela skupina i svoje bogatstvo usmjerava prema potrebi i ispunjava je bez promišljanja i rasprave, baš kao što voda prvo ispunjava najniže udubine. Zakon zahtijeva da ni jednom članu zajednice ne bude više ili manje na raspolaganju nužne potrepštine.
Taj zakon gotovo da tvori definiciju – trgovina je način na koji poslujete sa strancima. Kada se taj zakon poštuje, kada se bogatstvo pretvara u privatni kapital unutar plemena, zakon kaže: Jahve Bog tvoj udijelit će ti blagoslov u svakom pothvatu tvoje ruke…
Dvostruki zakon je dobro funkcionirao dugo vremena. Međutim on je postao problemom tijekom stoljeća koja su uslijedila poslije Isusa jer njegovo je učenje da su svi ljudi braća poništilo dopuštenje da se računa kamata.
Seljački rat bio je isti onaj rat koji su američki Indijanci morali voditi protiv Europljana, rat protiv trženja dotada neotuđivom zajedničkom imovinom. Dok su prije ljudi mogli pecati u bilo kojem potoku i loviti u bilo kojoj šumi, sada su se pojavili pojedinci koji su tvrdili da su vlasnici tih posjeda. Temelji vlasništva zemlje su se promijenili. Srednjovjekovni je kmet bi prava suprotnost vlasniku imanja. Zemlja je posjedovala njega. Nije s slobodno mogao kretati od mjesta do mjesta, a ipak je imao neotuđivo pravo na komad zemlje za koju je bio vezan. Sada su ljudi tvrdili da posjeduju zemlju i nudili su je u zajam. Dok se kmet nije mogao maknuti sa svog komada zemlje, zakupca se moglo izbaciti ne samo zbog neplaćanja najma, nego i zbog veleposjednikova hira.
Eckhart: Znaj tada će Bog djelovati, prelit će se u tebe čim uvidi da si spreman… Kada uvidi da si spreman, prisiljen je djelovati, preliti se u tebe, baš kao što sunce grane kada je zrak vedar i čist i ne može se suzdržati. Doista, bio bi to velik propust u Božjem djelovanju, kada bi uvidio da si prazan i jalov i kada ne bi u tebe usadio izvrsnost, niti te obdario milostivim darovima.
Ne treba ga se tražiti ovdje ili ondje, on nije dalje od vrata u tvoje srce. Ondje stoji i čeka, čeka onoga tko je spreman otvoriti ih i pustiti ga unutra… on će tobom tisuću puta više od onoga koliko ti žudiš za njim. Kada se srce otvori, on će ući.
Postoji sumnja da se dar neće vratiti, da sve neće dobro proći, da postoji takva oskudica u svijetu da će proždrijeti svaki dar koji se pojavi. Sumnja prekida kruženje darova.
Najvažniji dio umjetnikova rada nije toliko stvaranje koliko zazivanje muze.
Bio bi to velik propust u Božjem djelovanju kada bi uvidio da si prazan i jalov i kada ne bi u tebe usadio izvrsnost, niti te obdario milostivim darovima.
Osjećao sam vrlo snažno da ništa ne ovisi o mojoj volji, da sve što bih mogao postići u životu neće biti postignuto mojim trudom ,nego da će mi biti darovano.
Postoji istinsko odricanje, a to je ne biti u mogućnosti dati dar onome koga volite najviše od svega… Dar koji se usmjeri prema sebi, koji ne možete dati, postaje težak teret, katkad čak i neka vrsta otrova. To je kao da je tok života obustavljen.
Upravo talent koji se ne koristi ono je što se gubi ili atrofira, a darivanje jednog od naših djela siguran je način da se prizove sljedeće.
Obred prvih plodova utvrđuje jednostavno pravilo o plodnosti: Ne izrabljuj ono što je esencijalno. Kosti lososa, loj janjeta, simbol šumskog haua, svi se vraćaju svom izvoru i tim povratkom blagodati tih darova pošteđene su onoga što obično nazivamo eksploatacijom. Povratni dar tako postaje kompost koji osigurava plodnost izvora.
Mašta ima moć spojiti elemente našega iskustva u žive cjeline: ona je dar.
Dar se gubi zbog sebičnosti. Kada brojimo, mjerimo, procjenjujemo vrijednost ii tražimo uzrok stvari, izlazimo iz kruga darivanja, prestajemo biti 'dio cjeline' kruženja dara i umjesto toga postajemo jedan dio cjeline koji o drugome promišlja. Mi imamo moć oblikovanja dara koja je na neki način nesvjesna i koja stoga nije analitička i izraziva svijest.
U umejetnosti zaboravljamo na sebe. Čim glazbenica osjeti da je netko drugi prosuđuje, ona i sama počinje prosuđivati sebe. Umjesto da se služi darom, ona o njemu promišlja. Paučina.
Narod koji nema uporište će nestati. Baš kao što kruženje darova među plemenskim narodima pleme drži na životu, tako i umjetnost bilo kojeg naroda, ako je pravo utjelovljenje njihova duha, jamči život njegovih pripadnika.
Sva živa bića imaju jednaku vrijednost jednostavno zbog vrline svoga postojanja, bili oni predsjednici ili kukci što valjaju kuglice balege. Natjecanje i proračunavanje zbog kojega većina nas većinu vremena trpi (prema kojem je ovo ili ono dovoljno ili nedovoljno, ovaj ljubavnik, onaj ljubavnik, ovo vino, ono vino, onaj film, ove hlače – sve se to odbacuje u stranu, možete se opustiti.
Whitman u predogovru posvećenom Emersonu, napisao je 'Ja sam čovjek čija je vjera savršena'. Vjera ne propitkuje. Ili kako bismo to na pravi način prikazali, vjera je rezultat propitkivanja – ona ne predstavlja odgovore nego prestanak sumnjanja.
Doživljaj plutanja oceanom besmrtnog života umirio je moja pitanja.
Baš kao što se drvo nalazi u sjemenu, tako se sve naše boljke nalaze u tim pitanjima.
Onaj tko me drži za ruku, posve me je zadovoljio.
Entuzijast bi odgovorio da je razum taj koji nas dovodi do različitih zaključaka – da nas u duhovnim pitanjima mora voditi naše unutarnje svjetlo. Entuzijast čeka kako bi osjetio istinu.
Čini se da bogati osjećaju da bi ako osjetite kako se duh kreće fizičkim tijelom u nedjelju, bilo tim teže tržiti u ponedjeljak.
Whitmanove pjesme su kao vrsta pluća koja udišu i izdišu svijet. Gotovo sve u pjesmi nalikuje na disanje, utjelovljeno davanje i primanje, kroz koje tijelo filtrira svijet.
Da se bilo koji dio disanja prekine, on bi prestao postojati. I tko god za osminu milje prođe bez suosjećanja ide pokrovom umotan na vlastiti pogreb. Ljudsko biće je davanje i primanje suosjećanja i ponosa.
I prvi predmet koji opazi, taj predmet on postane…
Rani jorgovani postadoše dio tog djeteta, i trava i bijeli i crveni ladoleža, i bijela i crvena djetelina i pjesma muholovke…
I vodene biljke s dražesnom ravnom glavicom, svi dio njega postadoše.
Volovi… što vaš pogled izražava?
Čini mi se više od cijelog štiva što u životu pročitah.
Identitet se stvara i rastvara unutar njegova 'ja'.
Akušer je babica ili ginekolog, stoga su ta 'vrata' i ulaz u grob i izlaz iz utrobe.
Pod ponosom Whitman ne podrazumijeva umišljenost, nego nešto što je sličnije samopouzdanju.
Ponos nije suprotan suosjećanju, ali selektivan je. Odbaci ono što ti vrijeđa dušu.
Nekim stvarima ne treba dopustiti prodiranje u srž njegova bića.
Izgovorena tuga – ili očaj, ili čežnje, otkriva oblik gubitka. Govorom održavamo na životu duh onoga što nemamo. Preživljavamo, duhovno, izgovarajući imena mrtvih i nazive onoga što nam treba, ali što ne možemo naći.
Ono što ne izgovorimo, izgubit ćemo.
Od onoga što je duša ponudila pjesnik stvara djelo.
Umjetnik stvara dušu, darivanjem je čini stvarnom. Kao što Rimljanin prinosi žrtvu geniusu za svoj rođendan kako bi napredovao i postao slobodan duh, kao što smo to pojasnili opisom niza razmjena, svrha darovanja je duhovni porast vrijednosti i konačno ostvarenje duše.
Duh koji se nikad nije izrazio ne može opstati.
Seoski se lijenčina javlja kad god volja za radom poždere nužno vrijeme za odmor, kad god farmeri na Srednjem Zapadu počnu orati noću ili rušiti šumarke oko svojih kuća kako bi posadili soju sve do prozora.
Seoski lijenčina sakuplja bogatstvo koje može ponijeti sa sobom i nakon smrti svojega tijela.
Biti na mjestu gdje se djeca rađaju, ili gdje muškarci umiru, ili pate na samrti znači biti u blizini vrtloga života.
Osobito smrt usmjeruje prema životu i daje mu dublje značenje. Suočeni sa smrću možemo odijeliti ono što je važno od onoga što je nevažno.
Ljubav potkopava identitet. Ego jednoga svojevoljno je ranjen u ljubavi, lomi se kako bi primio onoga koga voli.
Drveće kao ni životinje, ne jadikuje o izgubljenoj ljubavi niti neispunjenim željama.
Slike bogova, napisao je Ezra Pound, ne potiču dušu na kontemplaciju i čuvaju tradiciju nedjeljive svjetlosti.
Civilizacija nastaje i održava se samo kad se te dvije sile, rast i red, nađu u stanju ravnoteže.
Neka znanja ne mogu preživjeti apstraktni oblik i umjetnost nam služi kako bismo sačuvali ta znanja. Tekuća svjetlost, plodnost prirode, osjećaj uspona duše – samo mašta može uobličiti naše razumijevanje tih stvari, a mašta se izražava u slikama.
Princip dobra sastoji se od uspostavljanja reda unutar sebe samoga. Ovaj harmonični red širi se, gotovo zarazno, bez posebnog truda. Princip zla sastoji se od upletanja u tuđe živote.
Bez eleuzinske energije civilizacije nikad ne bi nastajale, a bez konfucijanskog reda raspale bi se.
Za Pounda je konfucijanski red povezan s dvjema stvarima: snagom volje i dugotrajnošću. Volja djeluje kao sila reda, a dugotrajnost je posljedica njezina djelovanja.
Baš kao što čovjek nekad ne može izraziti ono što želi reći, tako i mašta zamuckuje na putu do jasnog oblikovanja svojih osjećaja. Volja ima moć da taj materijal odnese nazad mašti i zadrži ga tamo dok ga se ponovno oblikuje. Volja ne stvara klice slike nekog djela, niti djelu pridaje oblik, ali daje energiju i usmjerenu pažnju koju dijalog s maštom zahtjeva.
Predgovor knjizi Vlati trave:
Ovako ćete učiniti: volite zemlju, sunce i životinje, prezirite bogatstva, dajte milodare svakom tko iz zatraži, zauzmite se za glupe i lude… ne svađajte se zbog Boga, imajte strpljenja i popuštajte ludima…slobodno razgovarajte s neobrazovanim ljudima, i s mladima, i s majkama obitelji… odbacite što god vrijeđa vašu dušu i vaše tijelo će postati sjajnom pjesmom i tečno govoriti ne samo vlastiti riječima, već tihim boricama na svojim usnama i licu, trepavicama vaših očiju i svakim pokretom i dijelom vašega tijela…
Hemingway o Poundu:
Imamo Pounda, koji je…posvetio, recimo, petinu svojeg vremena poeziji. Ostatak vremena posvetio je napretku, umjetničkom i materijalnom, svojih prijatelja. Brani ih kad su napadnuti, dovodi ih u časopise i izvodi iz zatvora. Posuđuje im novac. Prodaje njihove slike. Organizira koncerte za njih. Piše članke o njima. Upoznaje ih s bogatim ženama. Nagovara izdavače da objave njihove knjige. Sjedi cijele noći uz njih kad oni tvrde da umiru i svjedoči u njihovim oporukama. Pokriva njihove bolničke račune i odgovara ih od samoubojstva.
Čarobnjaci, klaunovi, muškarci i žene s nadljudskim moćima privlačni su djeci djelomično i zato što djeca nemaju nikakvu moć i žele se osloboditi tog tereta pomoću mašte, a dijelom i zato što su nadljudi dio bajki i mitova.
Outsider se uvijek koristi kao katalizator koji će potaknuti nacionalizam, a kada su vremena teška, također će uvijek biti njegovom žrtvom.
Rak – pobijedite ga prehranom prilagođenom krvnoj grupi
Dr. Peter J.D'Adamo
Izdavač: AGM 2004.
Svi oblici života imaju individualizirane antigene koji čine dio njihova kemijskog otiska. Među mnogim antigenima u tijelu, nalazi se i onaj koji određuje krvnu grupu. Kad imuni sustav otkrije sumnjivu supstanciju, jedna od prvih stvari koje traži jest ima li takav osumnjičenik bilo kakve sličnosti s antigenom vaše krvne grupe. Antigeni krvnih grupa nisu svojstveni samo ljudima, pa čak ni životinjama s krvotokom. Oni su česti kod niza mikroorganizama, kao što su bakterije, virusi i paraziti. Kad imuni sustav otkrije mikroorganizam koji nije nalik na antigen vaše krvne grupe, on proizvodi protutijela koja će ga uništiti. Stanice imunog sustava koje proizvode protutijela sačuvat će 'sjećanje' na mikroorganizam i lakše će ga prepoznati i uništiti ako ponovno naiđu na njega.
Tip protutijela, koje proizvodimo u slučaju obične prehlade ili namirnica na koje smo alergični, jednostavne su molekule nalik na 'etikete' koje se vežu za te loše momke i obavještavaju stanice prirodne ubojice imunog sustava da bi trebale doći ondje i ubiti ih. Ta protutijela po imenu IgG ne ubijaju napasnike, nego ih samo identificiraju. Ubijaju ih leukociti.
Protutijela koja proizvodimo protiv drugih krvnih grupa zapravo nastaju rano u životu pod utjecajem bakterija i ponekad namirnica koje jedemo. Ta protutijela, koja se suprotstavljaju drugim krvnim grupama, razlikuju se od IgG protutijela o kojima smo prethodno govorili. Ona sama mogu uništiti strane mikrobe i alergene i ne traže pomoć leukocita. Zbog smrtonosne prirode tih protutijela poznatih kao izohemaglutinini, koja se suprotstavljaju drugim krvnih grupama, transfuzija pogrešne krvne grupe obično znači smrt.
Kad se ta protutijela sretnu sa stranim antigenima, nastaje reakcija poznata kao aglutinacija. To znači da se protutijelo veće za antigen i čini ga izrazito ljepljivim. Kad su stanice, virusi, paraziti i bakterije aglutinirani, drže se zajedno i 'čine nakupine' pa ih je puno lakše izbaciti iz tijela. Budući da se mikrobi moraju oslanjati na 'klizavu moć izbjegavanja' to je izrazito moćan mehanizam obrane, kao npr. Da lisičinama zajedno vežete kriminalce, oni postaju znatno manje opasni nego kad se mogu uokolo slobodno kretati.
Krvna grupa = nosi anti-A i anti-B protutijela i odbacuje sve slično A i B antigenima. Krvna grupa A nosi anti-B protutijela, a krvna grupa B nosi anti-A protutijela. Jedino krvna grupa AB nema protutijela koja se suprotstavljaju drugim krvnim grupama i zato osobe s krvnom grupom AB mogu primati krv svake krvne grupe.
Svaka osoba na krvnim stanicama ima antigen krvne grupe, ali većina ljudi (između 80 i 85% stanovništva) ima antigene krvne grupe koji neovisno plutaju u svim izlučevinama. Te ljude zovemo sekretorima jer izlučuju antigene svoje krvne grupe u sve tekućine, sve sekrete organizma, poput pljuvačke, sluzi i sperme. Ako ste sekretor, svoju krvnu grupu možete otkriti i u svi tim sekretima, ne samo u krvi. Osobe koje ne izlučuju antigene krvne grupe u tekućine u tijelu, osim u krv, zovemo nesekretorima.
Još ne znamo točno zašto su neki ljudi sekretori a neki nesekretori, ali možemo pretpostaviti da je status sekretora povezan s nastojanjem prirode da čovjeku pruži još jedan zaštiti sloj koji naši davni preci nisu imali. Ima dokaza da je status nesekretora genski stadij striji od statusa sekretora pa je stoga možda pogodniji za probavni sustav lovca-sakupljača.
Gledano imuno, čini se da nesekretori imaju vrstu strategije 'smrtonosne zamke': puste da patogeni uljezi uđu u njih a onda ih u svojoj nutrini napadnu i ubiju.
Nesekretori su znatno više skloni imunim bolestima od sekretora.
Tijelo zaista ulaže velike napore da sačuva tu specijalizaciju stanica (opa svaka stanica izvršava svoju funkciju a ne da dođe do 'anarhije' pa počnu raditi posao druge stanice), jer je gubitak spomenutog nadzora zapravo početak stanične anarhije koja na kraju može uzrokovati zloćudna stanja.
Budući da se stanice raka uglavnom ponašaju kao embrionalne stanice u fetalnim organima, ova presudna embrionalna funkcija najvjerojatnije je najvažniji razlog zašto antigeni krvnih grupa nastaju i nestaju u tkivima prije nego postanu agresivno zloćudni i metastaziraju.
Budući da su antigeni krvne grupe potrebni za diferencijaciju stanica, njihov gubitak može potaknuti razvoj tumorskih stanica koje dobivaju sposobnost kretanja i cirkuliranja tijelom.
Fetus koji se razvija treba sposobnost da razvije nove organe te da proizvede dostatnu količinu krvi koja će ih podupirati, a gubitak krvne grupe dopušta migraciju embrionalnih stanica prema mjestima gdje će biti smješteni budući organi i krvne žile. No kod zloćudnih stanja, gubitak krvne grupe znači migraciju nenadzirane vrste stanica – metastazu.
Tkiva i organi koji normalno ne proizvode antigene krvnih grupa, djelovat će obrnuto. Kad postanu kancerogeni, dobit će antigene krvne grupe. Kod nekih vrsta raka, kao što je rak štitne žlijezde i debelog crijeva, promjene koje nastaju u ekspresiji antigena krvne grupe u jednom organu, utjecat će na ekspresiju antigena krvne grupe u drugom organu.
Jedna od funkcija T i Tn antigena jest da potiču prianjanje stanica raka – sposobnost stanica raka da se vežu za druge stanice, uključujući i one zdrave.
Dobra vijest je da svaki čovjek u organizmu ima već postojeća protutijela antigena T i Tn, ili već ugrađenu imunu reakciju protiv stanica s takvim biljezima. Ta anti T i anti Tn protutijela primarno nastaju u crijevnoj flori. Vaša krvna grupa često će utjecati na brojnost i aktivnost anti T i anti Tn protuijela. Ne iznenađuje da krvne grupe A i AB imaju najmanje agresivnu imunu reakciju protiv antigena T i Tn zbog njihove strukturalne sličnosti s antigenom A. napadači slični grupi A lakše će prevariti njihov imuni sustav.
Znakovi za upozorenja za rak: Promjena u radu crijeva i mokraćnog mjehura, rana koja ne zacjeljuje, neobično krvarenje ili lučenje, zadebljanje ili kvržica u dojci ili na bilo kojemu drugom mjestu, loša probava ili teškoće s gutanjem, očita promjena na bradavici ili madežu, kašalj koji ne prestaje ili promuklost. Ove pojave upozoravaju da trebate što prije otići na liječnički pregled. Zapamtite da rak počinje kao mali i širi se ako se ne nadzire. Najbolje se liječi rak u ranijem stadiju. Bolovi su poodmakli simptom – nemojte čekati da se pojave.
Rijetki slučajevi u kojima je poznato da se je krvna grupa promijenila iz jedne u drugu redovito predstavljaju krajnost u dugoj borbi protiv raka. Izgleda da organizmu još jedino preostaje pokušati se distancirati od raka 'preuzimanjem' drukčije krvne grupe. Svi zabilježeni slučajevi gdje se krvna grupa promijenila tijekom maligniteta, uključivali su preuzimanje antigena sličnog krvnoj grupi B u bolesnika s rakom koji je imao krvnu grupu A.
Krvne grupe 0 i B, zbog sposobnosti da napadaju stanice nalik na antigene A, kao što su stanice raka, imaju znatnu prednost.
Hipoteza o raku nalik grupi A je snažna, te dobro dokumentirana u literaturi. Još jedna biološka značajka krvne grupe A, koja podupire tvrdnju o većoj sklonosti prema zloćudnim bolestima, jest 'gušća' krv i njezina sklonost grušanju.
Kad počnu metastazirati stanice rakak često se prenesu na cirkulirajućim trombocitima.
Krvne grupe A i B također imaju višu razinu fibrinogena – bjelančevine odgovorne za grušanje krvi. Fibrinogen je bjelančevina 'akutne faze, važna kod upalne reakcije i zarastanja rane. Njegove su razine povišene kod bolesnika oboljelih od raka.
Metastaze su rjeđe kod bolesnika oboljelih od raka kod uzimaju lijekove za prorjeđivanje krvi. Rjeđa krv krvne grupe 0 i B može donekle zaustaviti širenje raka.
Slobodni antigeni A u krvnim krupama A i AB posebice kod sekretora, mogu pronaći put do tih suvišnih EGF receptora i djelovati tako da potiču rast stanica.
Postoji nepobitni dokaz da je rak češći kod krvnih grupa A ili AB.
Rh pozitivan faktor čini se da povećava rizik za određene vrste raka.
Žene s krvnom grupom A češće doživljavaju lošiji ishod te su sklonije bržem širenju ove vrste raka.
Kod žena s krvnom grupom A nakon što im je dijagnosticiran rak dojke, liječenjem postižu lošiji rezultati.
Kod krvne grupe 0 bilježi se nešto veća otpornost na rak dojke, također je i kod krvne grupe B rizik manji.
Ginekološki tumori češće se povezuju s lošijim prognozama kod žena s krvnom grupom A.
Najduže žive žene s krvnom grupom 0, za njima slijede žene s krvnom grupom B.
Rak mokraćnog mjehura statistički je najčešći kod krvnih grupa A, B i AB, posebice kod nesekretora.
Više ljudi s krvnom grupom A oboli od raka pluća, a manje je oboljelih s krvnom grupom 0.
A i AB više su izložene većem riziku od raka želuca, te je stopa preživljavanja kod njih manja. Izgleda da krvna grupa 0 ima zaštitni učinak tako što sprečava rast i širenje tumora i udružena je s dugim preživljavanjem. Rizik kod krvne grupe B sličan je onom kod krvne grupe 0.
Kod raka gušterače bilježi se povećan rizik kod krvnih grupa A, B i AB, dok je kod krvne grupe 0 zabilježena određena zaštita.
U svim objavljenim slučajevima to se očitovalo ekspresijom antigena B na raku gušterače u osoba s krvnom grupom A ili 0. Možda to upućuje na narav ovog raka sličnu krvnoj grupi B i djelomice objašnjava porast rizika za krvnu grupu B. Rak jetre statistički je povezan s krvnom grupom A. rak žučnog mjehura, koji se primarno javlja kod starijih osoba, pokazuje snažnu statističku povezanost s krvnom grupom B. to se može povezati s osjetljivošću krvne grupe B na spororastuće viruse i bakterijske infekcije.
Zloćudne stanice raka debelog crijeva također pokazuju nesuzbijeni T antigen koji je sličan grupi A.
Rak jednjaka češći je u krvnih grupa A i AB.
Tumor mozga i živčanog sustava povezan je s krvnom grupom A, slabije s B, a najmanje s 0.
Rak štitne žlijezde povezan s A, a najmanje s 0.
Dosad su provedena samo 2 istraživanja raka kože i krvne grupe, ovdje izrazito povezan s krvnom grupom 0, također najviše vezan za zloćudni melanom i najkraću stopu preživljavanju nakon dijagnoze. Ovdje krvna grupa A ima najvišu stopu preživljavanja.
Rak kostiju najviše je vezan za krvnu grupu B, a najmanje za A, leukemija najviše za A, a najviše zaštite imaju žene s krvnom grupom 0.
***
Krvna grupa 0
Općenito snažan imuni sustav krvne grupe 0 pruža prirodnu zaštitu od raka. Gotovo 30 godina znanstvenog istraživanja potvrđuje da su kod krvne grupe 0 puno češća hiperimuna stanja – stanja suprotna onima kod kojih je imuni sustav iscrpljen kao kod bolesnika oboljelih od raka.
Oboljela osoba s krvnom grupom 0 najvjerojatnije će doživjeti bolji ishod nego osoba s krvnom grupom A. Mudro je hraniti se prema krvnim grupama i voditi zdrav način življenja kako bi se te prednosti dodatno ojačale.
Iznimno dobre namirnice: masna riba hladnih voda (izvor omega-3 masnih kiselina), alge (imunomodulator), ulje lanenih sjemenki (alfalinolenska kiselina može pomoći u prevenciji metastaziranja stanica kod raka dojke), orah (zaustavlja djelovanje toksina), bob (leticin potiče diferencijaciju stanica), plemenita pečurka (leticin potiče diferencijaciju stanica), crveni luk (zaustavlja proizvodnju poliamina), brokula (štiti od poliamina), češnjak (zaustavlja proizvodnju poliamina), nar (snižava razinu poliamina), guava (izvor antioksidansa likopena), jackfruit (lektin aglutinira antigen T), bobice bazge, trešnja i borovnice (zaustavljaju djelovanje toksina), korov kopra, estragon i kurkuma (zaustavlja proizvodnju poliamina), zeleni čaj (zaustavlja djelovanje enzima koji potiču rast tumora, osnažuje djelovanje antioksidansa).
Osobama s krvnom grupom 0 najviše odgovara prehrana bogata bjelančevinama, koja uključuje česte obroke nemasnog, organskog crvenog mesa.
Osobe s krvnom grupom A loše probavljaju crveno meso.
Namirnice su toksične prvenstveno zato što ih ne možemo posve probaviti. Toksini su nusprodukti neapsorbirane hrane i akumuliraju se u crijevima.
Osobe s krvnom grupom 0 proizvode više solne kiseline u želucu nego pripadnici drugih krvnih grupa. Nakon obroka vi također puno brže lučite veće količine pepsina, pepsinogena i gastrina. To su nužne komponente za odgovarajuću razgradnju bjelančevina životinjskog porijekla. Osim toga, kod vas su više razine alkalne fosfataze u crijevima, enzima koji se luči u tankom crijevu. Taj enzim pomaže u probavi bjelančevina i masti životinjskog porijekla.
Status sekretora može utjecati na sposobnost da potpuno probavljate i metabolizirate određene vrste namirnica tako da su učinjene određene prilagodbe vrijednosti za nesekretore.
Ribe i morski plodovi važan su izvor bjelančevina za krvnu grupu 0. Masna riba bogata omega3 masnim kiselinama ojačat će vaš imuni sustav. Ne biste trebali konzumirati smrznutu ribu jer je razina poliamina puno viša nego kod svježe ribe.
Jaja možete umjereno trošiti. Dobar su izvor DHA. Osobe s krvnom grupom 0 trebaju izbjegavati većinu drugih mliječnih proizvoda jer oni mogu oslabljeti imuni sustav i povećati tjelesnu težinu, izazvati upalu i tumor.
Maslinovo, jednostavno nezasićeno ulje koristi krvnoj grupi 0. Ulje lanenih sjemenki je bogato alfalinolenskom kiselinom vrlo korisno u prevenciji metastaza raka dojke. Ali nikako pogodni muškarcima za rak prostate.
Orašasti plodovi su sekndarni izvor bjelančevina, izvrsni za detoksikaciju i zaustavljanje djelovanja poliamina (faktora rasta za rak). Lanene sjemenke jačaju imunitet.
Bob i brokula vrlo su važni u borbi protiv raka. Sumporni sastojci iz luka neutraliziraju kancerogene. Špinat i kelj djeluju blagotvorno. Borovnice, trešnje i bobice bazge vrlo su važne za čišćenje od toksina. Kurkuma je važna. Zeleni čaj pomaže u sprječavanju proizvodnje štetnih poliamina. Izbacite iz prehrane pšenicu i njene proizvode, te izbjegavajte grah, kikiriki, krumpir, prokulicu i cvjetaču.
Meso
Iznimno dobro: govedina, bizon, janjetina, teleća jetra.
Dobro: teleće srce, ovčetina, brizle, teletina, srnetina.
Neutralno dopušteno često: piletina, kokošje meso, patka, jaretina, guska, lještarka, biserka, konjetina, noj, jarebica, fazan, kunić, golub, puh, puretina.
Neutralno dopušteno povremeno:
Izbjegavajte: svako industrijski proizvedeno meso (šunka, slanina…), prepelica, kornjača.
Riba
Iznimno dobro: bakalar, beliki lumbrak, podlanica, kalifornijska pastrva.
Dobro: lubin, grgeč, štuka, list, jesetra, jaglun, gof, velika sjeverna ciglašica.
Neutralno dopušteno često: strljun, strijelka, glavoč, mandaljenača, šaran, kavijar, klen, crljen, ljegulja, iverak, grdnoglavi list, kirnja, koljak, oslić, svježi sleđ, skuša, lambuga, grdobina, cipal, kamenica, američka štuka, palometa, zubatac, jauk, iglokljun, losos, srdela, koljak, jakopska kapica, morski pas, škampi, glavun, vinogradarski puž, sunčanica, pastrva, tunj, pišmolj, siva morska pastrva.
Neutralno dopušteno povremeno: inćun, ladinka, rak od koće, jastog, dagnje.
Izbjegavajte: petrovo uho, pauk, žaba, sleđ, hobotnica, kolja, dimljeni losos, ikra lososa, lignja.
Mliječni proizvodi
Iznimno dobro:
Dobro: Ghee (pročišćeni maslac)
Neutralno dopušteno često: jaja (kokošja, pačja)
Neutralno dopušteno povremeno: maslac, sirevi – farmer, feta, kozji, mozzarela.
Izbjegavajte: sirevi – američki, plavi, brie, cammembert, cheddar, edamer, ementaler, gauda, parmezan, ricotta; mliječni namaz, jaja (guščja, prepeličja), sladoled, kefir, mlijeko (kravlje, kozje), kiselo vrhnje, surutka, jogurt.
Krvna grupa A
Najviše je izložena riziku. Sklona je stresu koji slabi djelovanje stanica prirodnih ubojica imunog sustava. Vrlo je važna emocionalna potpora partnera za ovu grupu. Izbjegavati meso. Zamjena bjelančevine iz bilja, ribe i morskih plodova. Izbjegavajte mliječne proizvode za vrijeme prehlada, jer proizvode dodatne količine sluzi. Osjetljiva na kolesterol.
Orašasti plodovi su bogat izvor bakra, a njegova niska razina može uzrokovati rak. Sjemenke bundeve i lana spriječavaju širenje raka dojke.
Krvna grupa B
Manje je izložena bolestima od drugih krvnih grupa, posebno ako se drži prehrane prema svojoj krvnoj grupi. Sklona stresu. Mala užina prije počinka podignut će vam razinu šećera u krvi te ćete bolje spavati.
Nemojte trošiti novac na ribe uzgojene u mrijestilištima, jer gotovo uopće ne sadržavaju dragocjena ulja.
Jogurt i kefir naročito su dobri za krvnu grupu B, imaju antikancerogeno djelovanje. Kadulja ima snažno protuupalno i antioksidansno djelovanje. Nemojte gladovati, to je veliki izvor stresa i proizvodi povišenu razinu kortizola. Održavanje redovitog ciklusa spavanja od presudne je važnosti za smanjenje stresa i očuvanje zdravlja imunog sustava.
Krvna grupa AB
U svezi s rakom imunološki je sličnija grupi A nego grupi B. Mnoge upute za ovu krvnu grupu su jačanje imunog sustava. Bolje je prilagođena životinjskim bjelančevinama nego krvna grupa A. Izbjegavajte piletinu koja sadržava imunoreaktivnu bjelančevinu za krvnu grupu B.
Izbjegavajte jesti smrznutu ribu jer sadrži visoku razinu poliamina. Zbog njihovih snažnih antikancerogenih značajki, pokušajte jesti redovito vinogradarske puževe. Ghee pročišćeni maslac je antioksidans, bogat omega-3 masnim kiselinama. Brokula i njezini izdanci sadržavaju sulforafane, snažan inhibitor karcinogena koji se mogu vezati za DNK. Dva ili više obroka špinata tjedno smanjuju rak pluća i dojke. Običan šampinjon sadržava antikancerogene lektine. Kamilica sadržava antikancerogene flavone, kao što je apigenin. Polisaharidi u čičku jačaju imuni sustav.
Istine i laži o hrani
Istine i laži o hrani
Anita Šupe
Dr. Price zubar koji je otkrio deformacije čeljusti i bolesti raka zbog upotrebe šećera i brašna, te ostalih prerađenih namirnica.
Vitamine A, D i K2 nalazimo samo u životinjskim masnoćama a one su neophodne za apsorpciju minerala i razgradnju bjelančevina iz hrane.
Moramo prestati koristiti namirnice bogate praznim kalorijama, šećerom i škrobom (slatkiši, kolači, sokovi i zaslađena pića, brašno, kruh, peciva i drugi proizvodi od žitarica i brašna, tjestenina, krumpir, bijela riža), jer osnovu prehrane sačinjava prava izvorna hrana: jaja, riba, meso, zdrave prirodne masnoće (maslac, vrhnje, životinjske masti i hladno prešana ulja), povrće i voće.
Paradoks prehrambene piramide je slijedeći: unoseći kalorije kroz nutritivno siromašnu hranu, kao kruh, tjestenina, krumpir, riža, kukuruz, žitarice i pahuljice, ne zadovoljavamo potrebe našeg tijela koje vapi za nutrijentima. Preokrenite piramidu prehrane naopako, znači ono čega se najviše preporučavalo jesti sada jedite najmanje, a ono što je bilo najmanje preporučeno neka bude u većim količinama.
Kolesterol – neprijatelj ili prijatelj?
Kolesterol je molekula slična molekuli masne kiseline i toliko je važna za normalan rad organizma da se stanice u tijelu imaju vlastitu sposobnost stvarati kolesterol. Potreba za kolesterolom je izuzetno velika pa kada ga stanice ne mogu proizvesti dovoljno, u proizvodnji kolesterola pomaže jetra. U našem tijelu proizvodi se tri do pet puta više kolesterola neto što ga unesemo hranom. Ako hrana sadrži premalo kolesterola, povećava se vlastita proizvodnja. Jedemo li puno kolesterola proizvodnja se u stanicama smanjuje. Tijelo treba kolesterol za razne funkcije i proizvodi ga upravo onoliko koliko mu je potrebno.
Kolesterol je važan za zdravo funkcioniranje mozga i štiti od depresije. Djeluje kao snažan antioksidans i čak nas štiti od raka. Bez kolesterola naša koža nije u stanju sintetizirati vitamin D iz sunčevog svjetla. S premalo kolesterola naše tijelo ne može stvarati nove stanice, a ne uspijeva ni dovoljno brzo obnavljati stare, što dovodi do ubrzanog starenja. Osim što je građevinski materijal za tijelo, kolesterol se u tijelu koristi za sintezu hormona potrebnih za borbu protiv stresa. Upravo je ovo objašnjenje zašto stres podiže razinu kolesterola u krvi – jer ga trebamo više da bi se tijelo nosilo s povećanim zahtjevima. Stariji ljudi imaju više kolesterola jer je za vrijeme njihovog životnog vijeka nastalo više staničnog oštećenja u odnosu na mlađe osobe, zbog toga njihov kolesterol nije pametno snižavati lijekovima. Ljudi s višom razinom kolesterola žive duže od ljudi s nižom razinom kolesterola u krvi.
Kolesterol izgrađuje i stabilizira stanične stjenke, tj. Opnu koja štiti sve stanice našeg tijela. Kolesterol je i glavni sastojak žuči koja je potrebna za probavu masnoća, ali i svih vitamina topivih u mastima. Kolesterol predstavlja predstadij potreban za proizvodnju hormona kao što su kortizol, D-vitamin, te sva tri spolna hormona, testosteron, estrogen i progesteron. Kolesterol se koristi za igradnju živčanih vlakana i prenošenje živčanih impulsa te za jačanje imunološkog sustava organizma.
Bez kolesterola čovjekov mozak ne može funkcionirati. Kemijski procesi koji stvaraju živčane impulse trebaju kontinuiranu lokalnu produkciju molekula kolesterola. Zbog toga je upravo mozak organ koji sadrži najveću količinu ove važne molekule. Kolesterol je potreban za normalnu funkciju receptora serotonina (supstance u mozgu od koje se dobro osjećamo) te se niska kolesterola povezuje s agresivnošću i nasilnim ponašanjem, depresijom i poremećajima samodestrukcije.
Kolesterol sudjeluje u popravku oštećenih stanica tijela te čisti i neutralizira toksine koji nastaju raznim upalnim procesima u organizmu, te je važan za održavanje zdravlja crijevne stjenke pa veganska prehrana može dovesti do nastanka propusnosti crijevne stjenke i drugih crijevnih problema.
Bez kolesterola nema života. Jaja koje je začetak života, namirnica je najbogatija kolesterolom. Majčino mlijeko posebno je bogato kolesterolom i enzimima koji djetetu pomažu da što bolje iskoristi ovu hranjivu tvar. Zašto? Zato što upravo novorođenčad i male bebe trebaju hranu bogatu kolesterolom radi normalnog razvoja mozga, živčanog sustava te mnogih drugih funkcija u tijelu.
Kada konzumiramo puno proizvoda od žitarica neizbježno uzimamo previše škroba. Škrob završava kao šećer u krvi, a stalno povišeni šećer u krvi i povišeni inzulin kao njegova posljedica, dovode do prekomjerne tjelesne težine, inzulinske rezistencije, dijabetesa, srčano-žilnih bolesti i drugih modernih bolesti. Žitarice ne sadrže vitamine A, C, D i B12, a neke čak suzbijaju metabolizam vitaminima, loš su izvor kalcija te sadrže relativno puno fosfora koji negativno utječe na rast kostiju, uzrokuje gubitak koštane mase i remeti metabolizam, dovode do poremećaja ravnoteže između omega-3 i omega-6 masnih kiselina jer je omjer prvih u odnosu na druge prenizak.
Kruh koji su pekli stari narodi, uvijek je bio pripremljen od kiselog tijesta koje je kvasalo nekoliko dana. Tim postupkom neturalizirali su antinutrijente iz žitarica i učinili su ih lakše probavljivima za čovjeka, čiji želudac i crijeva nisu građeni za probavljanje žita i zrnja.
Nepodnošenje glutena još je jedno objašnjenje zašto se toliki broj ljudi koji su prešli na LCHF prehranu bez žitarica odjednom osjećaju puno bolje, jer se LCHF prehranom postiže kontrola šećera i inzulina u krvi što dovodi do regulacije organizma.
Mnogi su doživjeli da se u određenim prilikama jednostavno ne mogu kontrolirati i ne mogu prestati jesti, nije riječ o lošem karakteru ili proždrljivosti nego o osjetljivoj kemiji mozga, a ovaj problem-poremećaj izazvan je krivim izborom namirnica, jer određene vrste hrane stvaraju opijatske aktivnosti u mozgu (kao prvo šećer – on izaziva pretjeranu potrebu za jelom, posebno za još slatkog). Novija istraživanja pokazuju da i hrana poznata kao junk food stvara gotovo isto tako jaku ovisnost kao heroin. Glutaminati (pojačivači okusa E621-E625) također potiču apetit i želju za više hrane nego što nam je potrebno. Zbog kombinacije slanog i masnog kao kod tvrdih sireva konzumacijom stvaramo jaku želju za jelom koja traje čak i nekoliko narednih dana.
Šećer crpi hranjive tvari iz našeg tijela. Nagle promjene razine šećera u krvi do kojih dolazi stalnom konzumacijom šećera dovode između ostalog i do problema s koncentracijom umorom i povećanim stresom. Šećer podiže razinu hormona stresa, a snižava razinu smirujućih hormona i minerala u tijelu. Muškarci postaju umorni, iritirani i agresivni, žene postaju potištene, depresivne i bezvoljne, a djeca postaju hiperaktivna, nemirna i razdražljiva.
Potreba za slatkim stvar je navike. Ono što tijelo dobiva, to tijelo i traži, a kad se odviknemo od slatkog okusa, tijelo ga više neće ni tražiti. Najučinkovitiji način za oslobađanje o ovisnosti o šećeru je radikalna promjena prehrane i izbacivanje svega što može poticati želju za slatkim ili općenito pretjeranu potrebu za jelom. Pri takvoj odluci može nam pomoći Zelena kura koju je osmislila Bitten Jonsson koja će nas dovesti do normalnog odnosa prema jelu: jedemo onda kad smo gladni i u količinama koje su tijelu dovoljne.
Margarin izbjegavati pod svaku cijenu.
Steknite naviku čitanja deklaracije i ne kupujte one proizvode koji imaju duge popise sastojaka i riječi koje ne razumijete.
Istraživanja tradicionalnih naroda pokazala su da su masnoće životinjskog porijekla bile osnova svake izvorne tradicionalne prehrane prije industrijalizacije. Upravo su masnoće smatrane svetom hranom kod naroda koji su imali potpuni izostanak civilizacijskih degenerativnih bolesti. I mi se danas možemo voditi ovim principima i uključiti u prehranu: ribu i plodove mora, ulje riblje jetre, iznutrice divljih ili pašnih životinja, masnoću organskih ili domaćih svinja, žumanjke kokoši iz organskog uzgoja, svježe neobrađeno ili fermentirano mlijeko, vrhnje, sir i maslac od mlijeka pašnih životinja, kokosovo ulje, srž i hrskavice u juhama od kosti.
Majčino mlijeko puno je kolesterola i sadrži preko 50% kalorija iz mliječne masti. Prehrana s niskim udjelom masnoće povezuje se sa slabim napredovanjem djece, a svjedoci smo da se takva prehrana preporučuje mladima. Za optimalan rast i razvoj djeca upravo trebaju mnoge tvari koje se nalaze u maslacu i drugim životinjskim masnoćama.
Kokosovo ulje ima snažno antivirusno i antibakterijsko djelovanje, brzo daje energiju i potiče samoiscjeljujuću sposobnost organizma jačajući imunološki sustav.
Mlijeku se tijekom pasterizacije uništavaju sva prirodna antibakterijska svojstva, kao i svojstva jačanja imuniteta (mlijeko postaje lako prijemčivo za loše bakterije). Ako imate mogućnosti nabavljati domaće sirovo mlijeko, to je nešto najbolje što možete učiniti za zdravlje svoje obitelji. Jedan moderan i praktičan način za distribuciju svježeg mlijeka su mljekomati, koji se sa evropskog polako probijaju i na naše tržište.
Loš sastav crijevne flore nije samo posljedica krive prehrane nego se može naslijediti već prilikom rođenja, budući da beba koja se rađa dobiva svoje prve crijevne bakterije od majke. Također stresni način života i često korištenje antibiotika i hormonalnih kontracepcijskih sredstava narušava sastav crijevne flore. Zdrava crijeva s normalnom crijevnom florom znači manju osjetljivost na toksine i kemikalije iz hrane. Najbolja namirnica koja nam osigurava obilje dobrih probiotičkih kultura i izgradnju normalne crijevne flore je domaći kefir koji se dobiva uz pomoć kefirnih zrnaca, tzv. Tibetanska gljiva.
Voće i povrće prije upotrebe možete potopiti u mlaku vodu s malo octa što će iz njega djelomično izvući ostatke pesticida. Povrće lagano ofurite i što manje kuhajte, a voće uvijek nastojte da je što svježije i sirovo.
U sveprisutnoj priči o unosu kalorija i utrošku kalorija stručnjaci zaboravljaju reći da hormoni imaju veliki utjecaj na promjenu tjelesne težine. Nedostatak hormona štitnjače – usporeni metabolizam, može dovesti do povećanja tjelesne težine, kao i višak istog hormona može dovesti do mršavljenja. Poznato je i da hormon kortizol dovodi do debljanja, bilo da ga primamo kao terapiju ili ga sami proizvodimo previše kod stresa ili nedovoljno sna. Žene koje upotrebljavaju kontracepcijske tablete ili slične hormonske preparate, često dobivaju na težini. Dobra vijest je da čovjek sam može utjecati na količinu inzulina u krvi. Potrebno je samo pozorno birati hranu koju unosimo u organizam. Šećer i drugi ugljikohidrati izazivaju izlučivanje inzulina, dok masnoća i proteini ne dovode do iste stimulacije ovog hormona. Upravo ovo je razlog zbog kojeg prehrana s dovoljno niskom količinom ugljikohidrata kod osoba sa prekomjernom tjelesnom težinom gotovo bez greške dovodi do mršavljenja, a budući da se istovremeno može jesti ostala hrana (osim ugljikohidrata), kod ovakvog načina mršavljenja nema gladi.
Dok god ima dostupne ugljikohidrate, tijelo kao 'pogonsko gorivo' bira i koristi glukozu a ne nakupljene masne naslage, pa ako nastavimo s niskokaloričnom 'uravnoteženom' prehranom, temeljenom na ugljikohidratima i ograničenom unosu masnoće, prisiljavamo naše tijelo da proizvodi masnoću, jer je inzulin anabolni (izgrađujući) hormon, koji čak i u niskoj koncentraciji aktivira sintezu masnih kiselina – stvaranje masnih naslaga. Inzulin također onemogućuje lipozu, trošenje masnoće, jer sprječava proizvodnju lipaze, enzima potrebnog za sagorijevanje masnoće. Time sprječava tijelo da troši spremljenu masnoću, što mršavljenje čini nemogućim.
Grčevi u nogama mogu nastati zbog obilnog mokrenja gdje se dio mineralnih tvari gubi. Tada može pomoći uzimanje tableta magnezija i juhe od kostiju. Do zatvora može doći ako se ne uzima dovoljno masnoće i dovoljno tekućine.
Napunite svoj tanjur umjerenom količinom hrane, jedite polako i osluškujte kada će se pojaviti osjećaj sitosti, a tada je dosta.
Ako ste već neko vrijeme na LCHF prehrani, sigurno ste primijetili da je osjećaj sitosti dugotrajan. Nakon obroka trebali biste osjećati sitost najmanje 4-5 sati, a ako ogladnite već nakon 2-3 sata to je znak da u zadnjem obroku niste unijeli dovoljno masnoće ili ste pak unijeli previše ugljikohidrata, zato to popravite u slijedećim obrocima. Osjećate li glad pojedite obrok, ali ne grickajte između obroka.
Bez osjećaja grižnje savjesti možemo koristiti prirodne masnoće, to nam omogućava da budemo siti s manjom količinom hrane nego ranije. Osim toga poboljšava se ten i kosa, pamćenje i san, dobiva se više energije i vitalnosti.
Dokle god je crijevna stjenka oštećena, nećemo nigdje stići budemo li samo izbacivali namirnice za koje mislimo da ih ne podnosimo i imamo alergiju. Jedini pravi način za rješavanje problema sa alergijama je izlječenje crijevne stjenke. Hipokrat je davno smatrao da sve bolesti počinju u crijevima i danas se sve više liječnika funkcionalne medicine slaže s tim. Nezdrava crijevna flora, slaba probava i toksične kemikalije nastale od neprobavljene hrane mogu ozbiljno ugroziti kemiju mozga.
Kad kuhate juhe dodajte malo octa da iz kostiju bolje izađu minerali i ostale hranjive tvari.
I za kraj:
Znanstveni dokazi o štetnosti masnoće i kolesterola ne postoje.
Kampanja protiv kolesterola najveća je prijevara 20.stoljeća.
Zasićene masnoće iz hrane životinjskog porijekla ne uzrokuju ni debljinu, ni srčane bolesti, niti druge kronične civilizacijske bolesti.
Debljina je bolest pretjeranog nakupljanja masnoće i ne ovisi o prekomjernom jelu ni o premalo tjelesne aktivnosti, već o neravnoteži u hormonalnom reguliranju masnog tkiva i metabolizma masti.
Inzulin je primarni regulator nakupljanja masnoće, a ugljikohidrati koji potiču izlučivanje inzulina izravni su uzročnik debljine.
Bolesti srca i krvnih žila nemaju veze s unosom zasićene masnoće iz hrane. Pravi uzrok srčano-žilnih bolesti su kronične upale u arterijama koje nastaju zbog pretjeranog unosa šećera, škroba i biljnih ulja bogatih omega-6.
Što više industrijski prerađene hrane konzumiramo, to više potičemo stvaranje upala, iz dana u dan. Ljudsko tijelo nije stvoreno da prerađuje hranu krcatu šećerom, škrobom i omega-6 uljima.
Postoji samo jedan način za suzbijanje ovih upalnih stanja, a to je povratak a hranu u njenom izvornom obliku.
Hrana se ne proizvodi u tvornicama (nutritivno osiromašena, kemijom pretrpane kemijske prerađevine), nego u prirodi, to je prava prirodna hrana u izvornom obliku.
Dobro došli u novo doba – gdje čovjek shvaća utjecaj prehrane i okoliša na svoje zdravlje i svoju povezanost s prirodom, čovjek više ne želi biti manipuliran od medija i industrije, čovjek koji u svoje ruke preuzima odgovornost za vlastito zdravlje i koji odlučuje biti svjestan potrošač a ne žrtva.
Ozdravljenje
Dr. David Servan Schreiber
Izdavač: Planetopija 2009.
Svaki život je jedinstven. I svaki život je težak. Često smo i sami iznenađeni koliko zavidimo nekom drugom.
Kad bismo postali netko drugi, ne bismo imali naše uobičajene probleme, to je istina. Ali bismo imali druge - njihove.
Pretjerivanje u jelu je vrlo česta pojava i vrlo ju je teško kontrolirati. Većina stručnjaka za prehranu i pretilost slažu se slažu se u ovome: slabo vladanje emocijama jedan je od glavnih uzroka pretilosti u društvu gdje je stres čest, a hrana se obilato koristi za njegovo ublažavanje. Ljudi koji su naučili vladati stresom uglavnom nemaju problema s težinom. Naučili su kako slušati svoje tijelo, prepoznati svoje osjećaje i inteligentno reagirati.
Razdvajanje kognitivnog i emocionalnog mozga dovodi do neuobičajene sposobnosti da se oglušimo na male znakove uzbune koji se oglašavaju iz našeg limbičkog mozga. Npr možemo pronaći mnogo dobrih razloga da ustrajemo u braku ili profesiji koja u stvari vrijeđa naše najtemeljitije vrijednosti i zbog koje smo svakog dana nesretni. Ali to što smo se oglušili na skriveni problem ne znači da će on nestati. Budući da naš emocionalni mozak prvenstveno komunicira s tijelom, ova mrtva točka može se izraziti kroz fizičke probleme, čiji su simptomi klasične tegobe zbog stresa: neobjašnjiv umor, visoki krvni tlak, kronične prehlade i druge infekcije, srčana oboljenja, crijevne tegobe i kožni problemi.
Potiskivanje negativnih emocija koje vrši kognitivni mozak, više od samih negativnih emocija, opterećuje srce i arterije.
Kako bismo u ljudskom društvu živjeli u skladu, moramo pronaći i održati ravnotežu. To je ravnoteža između naših neposrednih instiktivnih emocionalnih reakcija i racionalnih odgovora koji na dugi rok čuvaju naše društvene veze. Emocionalna inteligencija najbolje se izražava kad dva sustava, kortikalni i limbički mozak stalno surađuju. U ovom stanju naše misli, odluke i potezi spajaju se i protječu prirodno i ne trebamo se posebno osvrtati na njih. U svakom trenu znamo što trebamo izabrati. Bez napora idemo ka svojim ciljevima, s prirodnom koncentracijom, zato jer je naše djelovanje skladu s našim vrijednostima. Ovo stanje dobrobiti ono je čemu stalno težimo. To je znak savršenog sklada između emocionalnog mozga, koji nam daje energiju i vodstvo, te kognitivnog mozga koji to provodi u djelo.
Emocije osjećamo u tijelu, a ne u glavi.
Odnos između emocionalnog mozga i malog mozga u srcu, jedan je od ključeva za ovladavanje emocijama. Naučivši doslovno kako ćemo kontrolirati svoje srce, učimo kako ovladati emocionalnim mozgom, i obrnuto. Najsnažnija veza između srca i emocionalnog mozga je difuzna dvosmjerna komunikacijska mreža poznata kao autonomni periferni živčani sustav. To je dio živčanog sustava koji izvan naše svjesne kontrole regulira funkcioniranje naših organa.
Polunezavisna mreža neurona koja čini mali mozak u srcu, blisko je povezana sa samim mozgom. Zajedno čine pravi srčano-moždani sustav. Unutar tog sustava ova dva organa stalno utječu jedan na drugog. Među mehanizmima koji povezuju srce i mozak, autonomni živčani sustav igra naročito važnu ulogu. Ima dvije grane, simpatička grana ubrzava srce i aktivira emocionalni mozak, parasimpatička grana djeluje na njih kao kočnica.
Ovo uzajamno djelovanje emocionalnog mozga i srca možemo primijeniti u stalnoj varijabilnosti normalnog srčanog ritma, neprekidnim ubrzavanjem ili usporavanjem rada srca.
Kad srce kuca kao metronom bez ikakve varijabilnosti, potpuno pravilno znači samo jedno - približavanje smrti.
Srce će zakucati 10 otkucaja u minuti više kada ide izračunati matematičku operaciju. Kakav gutač energije taj mozak.
Metoda treniranja koherencije
Svoju pažnju usmjerimo prema unutra. Moramo imati volju da svoje probleme na kratko ostavimo na čekanju te damo srcu i mozgu vrijeme potrebno da povrate ravnotežu i uzajamnu povezanost.
Najbolje je započeti s dva duboka polagana udaha. To će odmah stimulirati parasimpatički sustav i počet će primjenjivati djelić fiziološke kočnice. Da bi djelovanje bilo maksimalno, moramo zadržati pažnju usredotočenu na disanje sve dok ne ispustimo dah, a onda nekoliko sekundi zaustavimo disanje, dok sljedeći udah ne počne sam od sebe. Smisao je u tome da nam um pluta s izdahom do točke kad postaje lagan, pun i raskošan u grudima. Koncentracija na dah što dulje omogućava da nam um ostane prazan.
Na drugom stupnju zamislimo da dišemo kroz srce (ili središte grudnog koša ako srce još ne osijećamo izravno). Vizualiziramo kako svaki udah i izdah prolaze kroz ključne dijelove tijela. Zamislite da svaki udah kisika hrani tijelo i kupa ga zrakom koji pročišćava i njeguje, a svaki izdah ga oslobađa otpada koji mu više ne treba.
Treći stupanj sastoji se od toga da postajemo svjesni osjećaja topline ili prostranosti koji se razvija u grudnom košu, mislima i dahom odrzavamo i njegujemo taj osjećaj.
Svaki put kad imamo neugodnu prepirku u uredu ili s bračnim partnerom ili čak na ulici, snaga naše obrane od infekcija bit će smanjena sljedećih šest sati. Osim ako ne uspijemo održati koherenciju.
Kad koherencija oslobodi emocionalnu energiju, često možemo pronaći odgovore kao i riječi koje mire, a ne razdvajaju. A kad to postignemo prestajemo rasipati energiju.
Utjecaj svjetla i Sunca na ponašanje i ljudske nagone zabilježen je još u biblijska vremena. To da smo veseliji u proljeće nego usred zimeu zaborav je staljena mogućnost da popravimo svoje raspoloženje i podignemo razinu energije. Svjetlo izravno utječe, čak i kontrolira ključno važne funkcije emocionalnog mozga.
Svjetlo prodire u mozak kroz oči i živčani impuls se prenosi do specijalne skupine stanica u hipotalamusu, jedne od glavnih skupina jezgri u emocionalnom mozgu. Kao hormonski kontrolni centar tijela, hipotalamus izravno utječe na apetit, seksualni poriv, cikluse spavanja, mentruacijske cikluse, regulaciju tjelesne topline i raspoloženje.
Kod nemirnog spavanja kad nam se već počela dizati razuna kortizola i tjelesna trmperatura sutradan se osjećamo izmoždeno i umorno. Međutim, većinu ovih unutarnjih ciklusa moguće je uskladiti izravno izlaganjem svjetlu.
Kad zimi dani postanu kraći, otprilike svaka treća osoba osjeti promjenu u određenim temeljnim nagonima koje kontrolira hipotalamus. Promjene izgledaju pomalo mal simptomi hibernacije: žudnja za ugljikohidratima, dulje spavanje, smanjena energije i seksualni nagon.
Nakon poroda, omega-3 masne kiseline i dalje prolaze kroz dijete putem majčinog mlijeka, u kojem su jedan od glavnih sastojaka. Dojenje tako još više osiromašuje zalihe u majčinom tijelu. Ako drugi porod uslijedi odmah nakon prvog, i ako je prehrana u tom periodu bila siromašna ribom i ljuskarima, majka je u ozbiljnoj opasnosti od depresije.
Mozak je dio tijela. Kao i stanice svih drugih organa, i moždane se stanice stalno obnavljaju. Sutrašnje stanice su dakle proizvedene od onog što pojedemo danas.
Dvije trećine mozga sastavljene su od masnih kiselina, to je ključna neurološka činjenica. Ove masnoće temeljni su sastojak membrana živčanih stanica, ovoj ica kroz koje se odvija sva komunikacija s drugim živčanim stanicama, i unutar mozga i s ostatkom tijela. Hrana koju jedemo izravno je ugrađena u te membrane i čini njihovu supstanciju. Ako konzumiramo velike količine zasićenih masnoča, kao maslac ili životinjska masnoča, koje su krute na sobnoj temperaturi, njihova krutost se odražava na krutost moždanih stanica. Ako s druge strane uzimamo većinom višestruko nezasićene masnoće, koje su tekuće na sobnoj temperaturi, ovojnice živčanih stanica su protočnije i fleksibilnije i komunikacija među njima je stabilnija.
Djeca koja su sisala barem 9 mjeseci i koja su primila veliku količinu omega 3 u prehrani, 20 ili 30 godina poslije imaju viši kvocijent inteligencije. A žene u zemkjama s najvećom konzumacijom ribe i najvećim razinama omega -3 u mlijeku kojim doje, znatno će rjeđe osjećati tegobe postporođajne depresije.
Cijeli niz depresivnih simptoma poboljšava se uz omega -3 masne kiseline: tuga, umor, anksioznost, nesanica, smanjeni libido, kao i stalno razmišljanje da život nije vrijedan postojanja.
Nadopuna prehrane omega -3 masnim kiselinama mladim ženama koje su izuzetno ćudljive, često imaju osjećaj da su izvan kontrole i odnosi s drugim ljudima su im bolni i teški pomogla su da smanje depresivne simptome, kao i agresivne stavove.
U jednom slučaju rak jetre se prvo manifestirao kroz depresiju, umjesto kroz fizičke simptome. Razne vrste raka izazivaju upalne reakcije u cijelom tijelu mnogo prije nego što tumor postane dovoljno velik da ga primjetimo. Depresija je česta kod svih fizičkih oboljenja koja imaju difuznu upalnu komponentu kao infekcije, cerebrovaskularni napadaji, infarkt miokarda i autoimune bolesti.
Stres pogoršava akne, artritis i većinu autoimunih oboljenja. Budući da dug period stresa često prethodi depresiji, moguće je da depresivne simptome izravno uzrokuju upale povezane sa stresom. Na kraju tibetska bi medicina mogla biti u pravu - depresija je možda fizičko oboljenje, jednako kao i mentalni poremećaj.
Oni koji konzumiraju hranu bogatu omega -3 masnim kiselinama su 25% vitkiji od onih koji jedu istu količinu kalorija, ali bez omega -3. Način kojim tijelo metabolizira omega-3 smanjuje nakupljanje masnig tkiva.
Jedna studija pokazala je da se većina sudionika osjećala energičnije i opuštenije nakon upotrebe sobnog bicikla.
Pravilno trčanje: krečite se vrlo malim koracima, više kaskamte nego trčite, sasvim lagano se nagnite prema naprijed i ne podižite koljena previsoko. Morate moći pričati a da ne ostanete bez daha, onda morate usporiti ako je potrebno sve do žustrog koračanja. Nikada ne smijete osjećati bol ili umor.
Ne moramo puno vježbati, važna je redovitost.
Što su teži simptomi depresije ili anksioznosti, potrebno je redovitije i intenzivnije vježbanje. Pet treninga tjedno bolje je od tri. Sat brze vožnje kućnog bicikla bit će djelotvornije od 20 min žustrog hoda.
Stanice prirodne ubojicd - stanice imunog sustava, prva su linija obrane tijelA. Kao mnoge druge fiziološke funkcije, pod kontrolom su emocionalnog mozga. Pozivime emocije, kao spokoj i dobrobit, stimuliraju ovd stanice. Stres, anksioznost i depresija onemogućavAju njihovo djelovanje.
Žene koje žive zajedno ili čak samo dijele ured, često imaju sihronizirane menstrualne cikluse, ali ovaj je fenomen još jači tamo gdje postoji prava emocionalna povezanost, kad su prijateljice, a ne samo cimerice ili kolegice.
Camus je bio u pravu, sve je to apsurd. Svi mi nasumično plutamo kroz postojanje, slučajno nalijećemo na neke ljude koji su jednako dezorijentirani, radimo stvari koje ne razumijemo, ali to onda određuje smjer našeg života i na kraju umremo ne shvativši što se dogodilo.
Ono što daje dubinu i osječaj usmjerenosti našim životima valovi su osjećaja koji se podižu iz ovih izvora smisla da ožive naše tijelo i naše emocionalne neurone. I zato, njegujući svaki od tih ključnih temeljnih aspekata naše vlastite ljudskosti možemo napokon osloboditi silu s kojom smo svi rođeni: naš instikt za iscjeljivanje.
Budućnost života
Edward O. Wilson
Izdavač: Profil 20014.
Kako bi se suočio s bitnim činjenicama života i vidio jesam li u stanju vidjeti čemu nas one mogu poučiti, a ne kad umrem otkriti da uopće nisam živio...živjeti potpuno i isisati svu srž života, živjeti nepopustljivo i spartanski i ostaviti po strani što nije život, mnogo toga odbaciti i izbjeći opasnosti, stjerati život u kut i svesti ga na najosnovnije.
Ljudsko biće izloženo radioaktivnom zračenju od 1000 rada, količina koju je širila atomska eksplozija nad Hirošimom i Nagasakijem, umire nakon 2 tjedna. Tisuću outa veća količina zračenja, milijun rada, usporava rast bakterije Deinococcus, ali sve one ipak prežive. Kod 1,75 milijuna rada preživi ih 37 posto, a kod 3 milijuna rada preživi ih vrlo malen broj. Tajna te superbube njena je izvanredna sposobnost za obnavljanje slomljene DNK.
Svi organizmi imaju jedan enzim koji može nadimjestiti dijelove kromosoma koji su odsječeni, bilo zbog radijacije, kemikalije ili ozljede. Poznata bakterija escheruchia coli, čest stanovnik ljudskih crijeva, može popraviti dva do tri prekida odjednom.msuperbuba može popraviti petsto prekida. Posebna molekularna tehnika koju primjenjuje ostaje nepoznata.
Superbuba je dala nive nade eksobiolozima, koji tragaju za dokazima života na drugim svjetivima. Dodatni je poticaj nedavno otkriveno postojanje slime-a, jedinstvene skupine bakterija i gljivica koje nastanjuju pore spojenih mineralnih zrnaca eruptivnih stijena ispod zemljine površine. Zive u dubini od oko tri kilometra ili više i dobivaju energiju iz anorganskih kemikalija. Budući da im ne trebaju organske tvari koje se cijede prema dolje od biljaka i životunja čija energija dolazi od Sunčevog svjetla,mslime su potpuno neovisni o životu na površini. Prema tome kad bi sav poznati život na Zemlji iščeznuo, ti mikroskopski trogloditi nastavili bi živjeti. Uz dovoljno vremena, možda milijarde godina vjerojatno bi razvili nove oblike sposobne nastaniti zemljinu površinu i obnoviti pretkatastrofični svijet pomoću fotosinteze.
Točno 12.listopada 1999. Svjetsko je stanovništvo dosegnulo brojku od šest milijardi. Nastavila se povećavati godišnjom stopom rasta od 1,4 posto, dodajući 200 tisuća ljudi svakog dana, ili stanovništvo velegrada svakog tjedna. Ta stopa, iako se počinje smanjivati, još je uvijek u osnovi eksponencijalna, što je više ljudi brži je rast, zatim uskoro još više ljudi i još brži rast i tako dalje, sve do astronomskih brojki ako se trend ne obrne i stopa rasta smanji na nulu ili manje. Ta eksponencijalnost znači da su ljudi rođeni 1950. Bili prvi koji su doživjeli da se ljudska populacija udvostruči u njihovom životnom vijeku, s 2,5 milijardi na više od 6 milijardi danas.
Uzorak rasta ljudske populacije u 20.stoljeću sličniji je bakterijama nego primati a. Kad je homo sapiens prešao broj od 6 milijardi, već smo stotinu puta premašili biološku masu bilo koje velike životinjske vrste koja je ikada živjela na kopnu. Mi i ostatak živih bića ne možemo podnijeti još stotinu takvih godina.
Sadašnja svjetska proizvidnja žitarica koje čine veći dio kalorija u ljudskoj prehrani, iznosi 2 milijarde tona godišnje. To je teoretski dovoljno za prehranu 10 milijardi Indijaca koji uglavnim jedu žitarice i vrlo malo mesa, prema zapadnim mjerilima. No ista količina može prehraniti samo oko 2,5 milijarde Amerikanaca, koji velikim dijelom svojih žitarica hrane stoku i perad. Sposobnost Indije i ostalih zemalja u razvoju da se uklope u prehrambeni lanac problematična je. Ako se erozija tla i povlačenje podzemne vode nastave sadašnjim tempom, a svjetsko stanovništvo dosegne 9-10 milijardi, nestašica hrane čini se neizbježnom. Dva su načina da do toga ne dođe: ili će se stanovništvo razvijenih zemalja više vegetarijanski hraniti, ili će se poljoprivredni prinosi s obradive zemlje u svijetu morati povećati za 50 posto.
Gubitak šume u posljednjih pola stoljeća jedna je od najdubljih i najbližih promjena u prirodnom okolišu u povijesti planeta. Njegov udar na biološku raznolikost automatski he i oštar.
Velika većina rijetkih vrsta koje nestaju sastoji se od mladih, zdravih jedinki. One samo trebaju mjesto i vrijeme za rast i razmnožavanje koje jm ljudska aktivnost onemogućuje.
Sašenjka
Simon Montefiore
Izdavač: Znanje 2010.
A onda su ga prethodne noći spopali snovi o iznenadno umiranju, sudarima vlakova, pucnjevima iz vatrenog oružja, razbijenim automobilima, kući u plamenu, prevrnutim saonicama, revoluciji, krvi na snijegu, o sebi samome na samrtnoj postelji kako umire od tuberkuloze crijeva i angine pectoris, dok Sašenjka jeca kraj njega, a na samim vratima Raja spoznao je da sa sobom ništa ne nosi. Oduvijek je ulagao u bogatstvo, a ne u ljubav. Bio je nag, a za njim je ostao protraćen život.
U životu ti je potrebna i ljubav, rekla mu je. Nemoj uvijek živjeti za budućnost. Može se desiti da budućnosti i ne bude. Tko zna što ti je zapisano u Knjizi života.
Desecima godina bio sam na sigurnom ali sam bio zarobljenik, mislio je. Vraćam se u život nakon dugačka zimskog sna. Opet ću pridobiti svoju kćer, pokazati koliko je volim, pokazati zanimanje za njezino učenje i daljnji studij. Nikada nije prekasno, nikada.
Prešućivanje sitnica vodi do sitnih laži.
Kako joj je trbuh čvrst, napet, uredan i pun života, pomisli. Ovo je moje, plod mojeg sjemena, no tko sam ja da usred ove životne pantomime na svijet donosim još jedno dijete? Cijeli planet izmiče nadzoru…
Kukavica sam, sramotno nepopravljiv hedonist, ali sam tako sretan! Unaprijed sam pijan od sreće! Što je loše u sreći? Sami sebi krojimo život! Pa što su ljudi? Mi smo tek životinje. Umrijet ću mlad. Neću doživjeti starost pa jednostavno činim ono što čini moja vrsta.
Volim te tata, ali mi boljševici nemamo obitelj i moja ljubav ništa ne znači pred licem povijesti.
Čeznula je za tim da zaviti u dječju sobu. Ne čini to. Slomit ćeš se, poludjeti, reče samoj sebi.
Da, voljela ga je, da, s njim je upoznala divlju sreću, ali sada, usporedbi s ljubavlju prema djeci – to je prah i pepeo.
Od svoje šesnaeste godine je komunistkinja. Komunizam joj je bio religija, ushit apsolutizma, znanost o povijesti. No, sad je, kasno u životu, vidjela da joj je ovo, to njezino posebno fantastično samoubojstvo priznanjem, posljednji zadatak. Opet je postala majkom, baš kad je to prestala biti. Bila je trudna, no u utrobi je nosila cilja.
U dvorištu za šetnju vidje pramenaste oblake što su rasplesano oblikovali vlak, lava i bradati rabinski profil. Je li to djed, turbinski rabin? A bi li ono moga obiti zec i jastučić, obasjani sunčevim zrakama, baš izvan dosega oka… možda su, na kraju krajeva, mistici ipak u pravu, život je tek himera, vatra u pustinji, grozničav trans, ali je bol stvarna.
Kad dođe vrijeme za najvišu kaznenu mjeru, obeća Sašenjka sama sebi, s dobrodošlicom ću dočekati sedam grama olova i za Snješku i Karla ostaviti izraz ljubavi na dverima vječnosti. Vrijeme je za završni čin.
Misliti, brzo i sporo
Daniel Kahneman
Izdavač: Mozaik 2012.
Rođeni smo spremni za opažanje svijeta oko sebe, za prepoznavanje predmeta, za usmjeravanje pozornosti, izbjegavanje gubitaka, a urođen nam je i strah od pauka. Ostale mentalne aktivnosti postaju brze i automatske tek dugom vježbom.
Sustav 1 stalno proizvodi prijedloge za Sustav 2: dojmove, intuicije, namjere, i osjećaje. Ako ih potvrdi Sustav 2, dojmovi i intuicije pretvaraju se u vjerovanja, a porivi se pretvaraju u voljna djelovanja.
Sustav 2 upravlja samokontrolom.
Sustav 2 je prespor i neučinkovit da bi mogao poslužiti kao zamjena za Sustav 1 u donošenju rutinskih odluka. Najbolje što možemo učiniti je kompromis: možemo naučiti prepoznavati situacije u kojima su pogreške vjerojatnije i više se truditi izbjegavati veće pogreške kad su ulozi visoki.
Zjenice su osjetljiv pokazatelj mentalnog napora – jako se prošire kad ljudi množe dva dvoznamenkasta broja, a prošire se još više ako je riječ o težem problemu.
Samokontrola ljudi koji se bolje osjećaju ujutro umanjena je tijekom noći, obrnuto je točno za ljude koji se smatraju noćnim pticama. Pretjerana briga o tome kako se zadaća izvodi ponekad umanjuje radni učinak jer ispunjava kratkoročno pamćenje besmislenim i tjeskobnim mislima. Zaključak je jasan: samokontrola zahtijeva pozornost i napor. Drukčije rečeno: kontrola misli i ponašanja jedna je od zadaća koje izvodi Sustav 2.
Iscrpljena ega brže se odazovu porivu da odustanu.
Popis pokazatelja iscrpljenosti isto je tako raznolik:
Odstupanje od dijete
Pretjerano trošenje na impulzivne kupovine
Agresivna reakcija na provokaciju
Kraće ustrajanje u izvedbi zadaće koja traži čvrst stisak ruke
Loša izvedba umnih zadaća i slabost u donošenju logičkih odluka.
Živčani sustav troši više glukoze od bilo kojeg drugog dijela tijela, a naporna mentalna aktivnost posebno je skupa kad se mjeri valutom glukoze.
Jedna od glavnih funkcija Sustava 2 je praćenje i nadzor misli i akcija koje 'predlaže' Sustav 1.
Sklonost održavanju postojećeg stanja posljedica je odbojnosti prema gubitku.
U intuitivnoj procjeni cijelih života, kao i kratkih epizoda, vrhunci doživljaja i način na koji je iskustvo završilo ono što je važno. Trajanje nije bitno.
Frenetično fotografiranje mnogih turista upućuje na to da je čuvanje uspomena često važan cilj koji uobličava i planiranje odmora i sam doživljaj putovanja.
N-indeks (opa. Neugodni osjećaji tijekom pojedinog događaja ili aktivnosti) se može izračunati i za razne aktivnosti. Na primjer, možemo izmjeriti dio vremena koje ljudi provode u negativnom emocionalnom stanju dok putuju na posao, rade ili komuniciraju s roditeljima, bračnim drugovima ili djecom.
Raspoloženje osobe u svakom trenutku ovisi o njezinu temperamentu i ukupnoj sreći, ali emocionalna dobrobit se znatno mijenja ovisno o dijelu dana i tijekom tjedna. Raspoloženje u jednom trenutku prije svega ovisi o trenutačnoj situaciji.
Gledano iz perspektive društva, poboljšan prijevoz radne snage, dostupnost ustanova za brigu o djeci zaposlenih žena i povećane mogućnosti druženja za starije mogu biti relativno učinkoviti načini za smanjenje N-indeksa – čak i smanjenje od samo jedan posto bilo bi značajno postignuće jer bi na kraju značilo izbjeći milijune sati patnji.
Najlakši način za povećanje sreće jest da povećate nadzor nad time kako koristite svoje vrijeme. Možete li naći više vremena za stvari koje uživate raditi?
Iznad razine zasićenja prihoda možete kupiti više ugodnih iskustava, ali gubite dio svoje sposobnosti da uživate u onima manje skupima.
Svaki aspekt života na koji se usmjeri pozornost postat će velik. To je bit privida fokusiranja, privida koji se može opisati jednom rečenicom:
Ništa u životu nije onoliko važno koliko mislite da je važno kad razmišljate o tome.
Bez obzira na to je li pojedinac stvarno sretniji nakon selidbe, reći će da je sretniji jer će ga razmišljanje o klimi navesti da vjeruje da je sretniji. Privid fokusiranja može ljude navesti na pogrešno shvaćanje sadašnjeg stanja dobrobiti, kao i na pogrešno shvaćanje toga koliko su drugi sretni pa i na pogrešnu prognozu vlastite sreće u budućnosti.
Stariji ljudi koji nisu dovoljno uštedjeli za mirovinu tek su za nijansu simpatičniji od nekog tko se žali na račun nakon što je pojeo velik obrok u restoranu.
Odluka se može promijeniti ako se problem drukčije formulira.
Više sam napredovao u prepoznavanju tuđih pogrešaka nego svojih.
Živi svijet
Živi svijet
Rekord u koncentraciji ugroženosti na jednom mjestu možda drži otočje Juan Fernandez, mali arhipelag od 600 kilometara od obale Čilea, poznatog zbog nastambe Alexandera Selkirka, opisanog kao Robinson Crusoe u romanu Daniela Defoea iz 1719. Na površini od 170 kilometara živi 125 vrsta biljaka kojih nema ni na jednom drugom mjestu. Zbog štete koju već stoljećima čine posjetitelji i stanovnici, te vatra, sjekira i koza koje su donijeli, 25 ili manje pojedinačnih biljaka u divljini predstavlja 20 vrsta.
Što je dalje u prošlosti došlo do prvog vala istrebljenja izazvana ljudskim aktivnostima, manja je stopa istrebljivanja danas. Primjerice, vrlo je malo vrsta danas ugroženo na Samoi, Tongi i ostalim dijelovima zapadnog Pacifika koji su prvi bili naseljeni ljudima.
Prirodoslovci su ljudi s najviše nade. Zahtijevaju svojevrstan obdukcijski nalaz, kremaciju i tri svjedoka prije nego što otpišu neku vrstu, pa čak bi i tada odlazili u potragu u skupinama ako bi mislili da postoji i najmanja nada da ugledaju kojeg njenog pripadnika.
Što je više vrsta koje nastanjuju neki ekosustav, kao što su šuma ili jezero, ekosustav je bogatiji i stabilniji.
U nekim borovim šumama podložnima čestim požarima, vrućina same vatre potiče klijanje uspavana sjemenja genetski prilagođenog da reagira na vrućinu, ubrzavajući tako još više obnovu šumske vegetacije.
Stvorenje kraj vaših stopala, neugledno kao što je buba ili korov, stvorenje je za sebe i po sebi. Ima naziv, povijest staru milijuna godina i svoje mjesto u svijetu. Njegov ga je genom prilagodio za posebnu nišu u nekom ekosustavu. Etička vrijednost, dokazana pomnim ispitivanjem njegove biologije, sastoji se u tome što su oblici života oko nas prestari, previše složeni i potencijalno previše korisni da bismo ih nemarno odbacili.
Što je divljina danas u našem naveliko humaniziranom svijetu? Ono što je uvijek i bila: prostor koji održava sam sebe, koji je postojao i prije čovjeka i u kojem, prema riječima Akta o divljini iz 1964.godine 'Zemlja i njena životna zajednica nisu ograničene čovjekom, gdje je čovjek samo posjetitelj koji ne ostaje.' Istinske su velike divljine svijeta kišne šume Amazonije, Konga i Nove Gvineje, zimzelene crnogorične šume sjevernog dijela Sjeverne Amerike i Euroazije, Zemljine stare pustinje, polarna područja i otvoreno more.
Ljudska je vrsta nalik mitskom Anteju koji je dobivao snagu iz dodira sa svojom majkom Geom, božicom Zemlje, a koristio se tom snagom za izazivanje i pobjeđivanje namjernika. Heraklo, otkrivši njegovu tajnu, podigao ga je i držao iznad tla dok div nije oslabio – tada ga je porazio. Tako su i smrtna ljudska bića oslabljena zbog odvojenosti od Zemlje, ali naš oporavak ovisi samo o nama, uz jedan obrat: naše je djelovanje oslabilo Zemlju.
Paradoks ljubavi
Pascal Bruckner
Izdavač: Algoritam 2010.
Ako o ljubavi sudimo po većini njezinih posljedica, onda ona više nalikuje na mržnju nego na prijateljstvo. La Rochefoucauld
Šezdesete i sedamdesete godine onima koji su ih proživjeli ostavile su uspomenu na golemu velikodušnost pomiješanu s prostodušnošću i silnom glupošću. Mislili smo da nam na dohvat ruke stoje neograničene mogućnosti: naše oduđevljenje nije sputavla nikakva zabrana, nijedna bolest. Gospodarski napredak, rušenje već dobrano trulih tabua, osjećaj da pripadamo generaciji koja ima posebnu sudbinu u jednom užanosm stoljeću, sve je to davalo povoda bezbrojnim inicijativama. Živjeli smo s idejom o potpunomprekidu, zemlja je preko noći trebala upasti u stanje nezamislivog raja na zemlji, gdje riječi više ne bi imale isto značenje. Između sebe i svojih starijih tjeli smo postaviti stoljeća udaljenosti, povratak u njihovu koletećinu nije dolazi u obzui. Seksualna sloboda postala je najobičniji način da toaknemo neobično: svaki dan smo ponovno iznalazili slastiti život, lakše smo putovali od kreveta do kreveta nego li površinom planeta, posvuda, čak i u najudaljenijim predjelima očekivali su nas naši gostoljubivi parneti. Naša sloboda, pijana od same sebe, nije poznavla granice, sav svijet bio nam je prijatelj i mi smo mu uzvraćali istom mjerom. Ta epoha mamila nas je da udesterostručimo svoje prohtjeve, a sreća se sastoala u tome da imamo više strasti i da tražimo načina kako im smjesta udovoljiti. Svatko, bio on muškarac ili žena, htio je biti pionir, nije si htio ništa uskratiti želećidoprijeti do samog vrhunca svojih fantazija. Kreativnost bez premca, nevjerojatna je umjetnička, glazbena, književna plodnost toga doba nevinosti.
Victor Hugo je na potpuno nov način povezao slobodu mišljenja sa slobodom ljubavi: Jedna odgovara srcu, a druga duhu: to su dva lica slobode svijesti.
Volite li nekog drugog čovjeka, a ne svojega muža? E, pa onda otiđite k njemu. Onome koga ne volite vi ste prostitutka, žena ste onome koga volite. U jedinstvu spolova, srce je zakon. Volite i mislite slobodno. Ostalo je Božja briga. Tako Hugo slavi preljubništvo, nedopušten ali legitiman prosvjed protiv bračnog despotizma, omogućava ženi izbavljenje iz groba neželjene zajednice.
Već dva stoljeća zapadna kultura želi uspostaviti 'radionicu za popravak čovjeka' i vratiti ljubavi njezino pravo lice, stvoriti od nje temelj društva koje će se sastojati od prijatelja i ljubavnika.
Budući da je naše tijelo naša jedina domovina, sjedinjena s kozmosom i s klimatskim kretanjima kao kod Grka, upravo u utrobama muškaraca i žena odigrava se jedna iznimno važna dionica. O nama ovisi hoćemo li od nje načiniti vrt uživataka ili pakao potiskivanja: jer bioenergija koja u grčevima prolazi kroz nas ista je ona energija koja pokreće živu materiju i gibanje zvijezda.
Srce je postalo tijelo da se može lakše rasprostrijeti.
I u tome je lukavština ljubavnog razuma: svaki naraštaj može ponijeti samo jednu ograničenu povijesnu ulogu prije nego što ugleda kako mu vlastita djela izmiču i okreću se protiv njega.
Ljubav može biti slobodna samo u društvu koje se sastoji od slobodnih pojedinaca. Prvi put masa ima pravo na plemenite osjećaje što su do tada bili rezervirani isključivo za prinčeve i pjesnike. No ovo nas dovodi do nerazrješive proturječnosti. Sloboda može značiti nezavisnost (ne biti potčinjem nikakvom autoritetu), raspoloživost (biti otvoren u svim prilikama), suverenitet (nametati drugima svoju volju), odgovornost (preuzima posljedice svojih postupaka). Od tih modaliteta tri su u suprotnosti s vrstom odnosa koji uključuje život u dvoje. Mi smo danas, i muškarci i žene, podvrgnuti jednom proturječnom zahtjevu: hoćemo strastveno voljeti i biti jednako tako i voljeni ako je moguće, a cijelo vrijeme želimo zadržati svoju samosalnost. Htjeli bismo živjeti s nekim, ali da nas to ne sputava i nadamo se da će život u paru pokazati dovoljno gipkosti da omogući takav skladan suživot.
Ja od drugoga zahtjevam da se slobodno odrekne svoje slobode i obvezujem se učiniti isto. No ja sam lukavi zarobljenik koji u svakom trenutku želi imati mogućnost da dođe k sebi. Ako se slast ljubavi sastoji od toga da čovjek više ne pripada samome sebi, mo ja nalazi slast u tome da se nikada ne prepusti. Tragikomična formula što je do iznemoglosti iskorištava suvremeni roman: formula pri kojoj muškarci i žene žele doživjeti veliku strast a ada pri tom ne izgube sebe, i pritom se boje da ne budu nasamareni.
Robert Musil je već početkom 20.stoljeća dobro primjetio važnost koju je dobila riječ 'partner' umjesto 'muž i žena', ugovorni odnos koji se uzajamnim dogovorom može razvrgnuti. Ekonomski model ima svoju težinu: sada je svatko postao vlastito maleno poduzeće, ili jednostavno rečeno, odnosi srca stvaraju poslovne odnose. Tako je s emancipacijom došao mnogo veći teret novih pristanaka, naročito ženama od kojih se traži da uspiju i na poslu, i u braku, i kao majke. Na prisne odnose preslikavamo odnose s posla: tražimo maksimalan povrat uloženoga. Upravo ovo liberalno vođenje poslova suvremenim ljubavnim pričama daje njihovu trpkost. Fino doziranje prikrivanja i žrtve. San o ljudskom odnosu koji nas nikada neće potpuno obuzeti: sviđaš mi se, uzet ću te, zamaraš me, ostavljam te. Kušamo drugoga kao neki proizvod.
Tako svaki zaljubljeni govori dva jezika, jezik fatalne vezanosti i jezik slobodnog raspolaganja sobom. Ta se dva jezika preklapaju i zato današnji odnosi imaju taj svoj ritam monotonih, a u isti mah nervoznih ljubavnih veza.
Nezavisnost nije čovjekov krajnji domet, kaže nam ljubav koja slijepo vjeruje drugom čovjeku, zato je najgora nesreća na svijetu kad nestane onih nekoliko osoba koje su nam drage i vez kojih život nema ni smisla ni okusa. Ali nije ljubav posljednja riječ ljudske sudbine ako koprcamo između ova dva zahtjeva, brkamo slobodu ljubavnog izbora, koja predstavlja golem napredak, s biranjem pojedinačne slobode. U prvom slučaju razvijamo bračno zajedništvo koje nadilazi izolirano ja svakog supružnika, u drugom slučaju ego stavljamo u prvi plan ispred mi i u opasnosti smo da tako dobijemu, jednu kraj druge, dvije usamljenosti. Ako postoji suvremeni san (star kao i sam svijet, ali je trenutačno zajednički velikom mnoštvu), on je sav sadržan u toj dvostrukoj težnji: uživati u simbiozi s drugim čovjekom, a pritom ostati gospodar nad svojim životom.
Pogledajte glasovitu izreku: Moje tijelo pripada meni. Nitko nema veće pravo na takvu izreku nego žene kojima vladajući poredak nikad nije dao da slobodno raspolažu sobom pa sada žele donositi odluke o vlastitom ljubavnom životu ili majčinstvu. No ako moje tijelo pripada samo meni, ako ga nitko drugi neće, čemu onda služi to pravo vlasništva?
I tako se nalazimo pred apsurdnom prisilom da izgubimo ljubav ako hoćemo zadržati slobodu, ili se moramo odreći svoje slobode kako bismo sačuvali ljubav.
Četrnaest milijuna 'solera' u Francuskoj i stotinu sedamdeset u Europskoj uniji, to više nije slučajnost to je poremećaj. Samački život više ne znači samoću i neimanje djece, on često znači život s bogatijim odnosnosima nego životu paru. Unatoč tome, rije je o negativnoj pobjedi, o samoj činjenici da drugi ne upravljaju nama i da nam ne naređuju.
Ljubavnik naivno sanja da će izbrisati prethodnike, gurnuti ih u položaj smutljivaca čija će savršena verzija postati upravo on sam. No ljubav ne reagira na pojam napretka, posljednji nije zboj svih ostalih, postoje ljubavne veze iz mladosti koje su po svojoj srećui u osjetilnoj punoći nalikovale na vrhunce savršenstva, a nakon njih sve ostalo bilo je samo prežvakavanje i osrednjost.
Na koncu, prema toj kohorti muškaraca i žena do kojih nam je bilo stalo, prema kojima smo se ružno ponijeli, koje smo ranili, loše ih voljeli, mi osjećamo nedokučivo prepoznavanje: oni su nas učinili takvima kakvi smo sada i malo njihove tvari do kraja će ostati u našem mesu.
Mi svoju ljubavnu karijeru započinjemo i bez ključa i bez pravila igre, tek s tu i tamo napabirčenim mrvicama informacija. Ne vladamo pravilima tog bajkovitog svijeta, a ako slučajno jednog dana njima i ovladamo, ona se smjesta mijenjaju. To razdoblje života nazivamo adolescencijom (makar ono katkad traje daleko duže), kad nas zasljepljuje ljepota drugih biča i naša vlastita nespretnost da im se približimo. Jer onome tko po prirodi nije okaljan stalnim nezadovoljstvom, njemu svijet gori od života, za njega je on mjesto beskrajne magije.
Adolescencija je također i nesposobnost biranja, proždrljivo doba u kojem u je nagon jači od razuma, kad nailazimo na ljude koji su jednako zavodljivi zato što u sebi sadrže sjaj mnoštva. Djevojke i mladići ponose se time što su zajedno, što su izmiješani: nitko nikoga ne zasjenjuje, nego ga još više uzdiže.
I kao što postoje udari groma ljuvati, tako ima i gromotivih udara mržnje, kada nas preplavi potpuna odbojnost prema nekom čovjeku čiji je jedini grijeh to što živi.
Otkad postoje Done Juanite nema više Don Juana, ali mnogi su dečki ozlojeđeni ovim obratom, umjesto da se raduju. Staro je zavođenje na scenu postavljalo tri osobe: zajednicu, konvencije i ženu. Jednim pokretom trebao je umiriti prvu, poštovati druge i namamiti treću. Trebao je reći Volim te, a misliti Želim te, prihvatiti važeča pravila da lakše dođe do svojih ciljeva. U novom zavođenju suočava se dvoje pojedinaca i oboje mnogo stavljaju na kocku. Ako se približim drugoj osobi, postat ću joj podložan, jer ona mi može nanijeti bol, a da kaćem ne i da pritom ne nanesem bol, za to treba mnogo taktičnosti.
Ništa nije toliko lijepo kao ono čega nema.
Nije važno što će se dogoditi, ili se neće dogoditi, samo očekivanje je čudesno.
Uslišane molitve postanu bljutave onda kad nam se želje zadovolje, to jest, kad su ubijene. Svaka zanosna ljubav po svom izobilju, po žaru nadilazi ono što smo od nje očekivali: tada se događa nešto drugo, a ne ono što smo htjeli, dakle, to nas doslovno guši. Izgubljene iluzije također otvaraju vrata ovom čudu: čudesno razočaranje.
Neki ljudi su od zavođenja stvorili način života. Budući da ne mogu odoljeti nijednoj prilici,oni daju prednost vezi koja se tek rađa, to su skupljači početaka.
Što je žderačica muškaraca? Ženskar? Oni su ljubitelji digresija. Više vole situacije nego ljude, lov od ulova, podražaj od osjećaja: ima romantičnih mjesta na kojima se bezuvjetno treba odigrati neka priča, sasvim je nebitno s kim. Jednako ih uzbuđuje ružna žena, debeo muškarac, malo haju za ambalažu, kad je jedino važan impuls novoga.
Ako svaki oblik odobravanja stavimo pod sumnju, onda pokazujemo da je ljudsko biće stalno zarobljeno, podjarmljeno.
Među desecima ljudi s kojima smo se viđali, voljeno lice mora se jasno isticati u gomili, kao žiletom izrezano. On i nitko drugi: drhtavica i ekstaza.
Ima bića koje toliko muči što drugi osjećaju žudnju za njima, da im popuštaju, ne toliko zato što tako žele, nego da odgovore na ukazanu čast. S godinama možemo usvojiti vrlo raznolike sklonosti, pokazati se manje osjetljivima na standardni zveket estetike i među svoje čežnje prigliti najrazličitije tipove ljudi: može nam se dražest više svidjeti nego ljepota, seksepil od ljubaznosti, zavodljiva nepravilnost od sumorne veličanstvenosti.
Odvojiti se od nekog čovjeka, to znači napustiti sve svjetove koje on utjelovljuje. I kad on ode, ti svjetovi uporno i dalje kruže oko nas poput sablasti, ti univerzumi koji su se rodili s njim.
Svako ima potrebu za drugim ljudima kako bi se maknuo od sebe samoga.
Ljubav ima snagu od koje rastemo i razvijamo se, od nje se rađa nešto što je postojalo samo u latentnom stanju, ona nas osobađa od dosadašnjeg ega, tog jadnika koji čini dno naše ličnosti. Ona nas vraća kao drukčiju osobu, puno novog zamaha, radosnu, snažnu, sposobnu za velika djela.
Ne ranjava nas ravnodušnost neznanaca, nego hladnoća bliskih osoba.
Naši parovi ne umiru od razočaranja, nego od previsoke ideje o sebi samima.
Događa se da neki ljudi toliko prodru jedno u drugo, da se isprepletu kao korijenje istoga stavla, da zapravo čine jednu osobu s dva lica i dva imena, jedinstveni mi koji se ne bi mogao deklinirati kao da odvojena ja.
Mladost je puna života, ali u starosti je plemenitost.
Mi pravimo djecu iz svih mogućih pogrešnih razloga, da bismo se smirili, da bismo produžili sebe, da bismo preko njih ostvarili ono što smo sami propustili. Ali ih volimo iz najboljih razloga: samim svojim postojanjem oni izvrću naše narcisoidne projekcije, stalno izigravaju naša očekivanja.
Obiteljska je ljubav neprijeporna: često se zaustavi pred vratima javnog bilježnika dok se čita oporuka, kad se braća i sestre s tek osušenim suzamna pograbe oko toga tko će dobiti najveći dio nasljedstva. Zato je ažno razdijeliti imovinu djeci dok su još mlada, tako da njihovi osjećajni odnosi budu očišćeni od svih financijskih smetnji.
Danas prevladavaju tate frendovi i mame frendice koje se oblače poput svojih kćeri, odbacuju svaku razliku među generacijama i svojim izdancima ne nude ništa osim načela krajnje permisivnosti: radi što hoćeš. Rođenje djece smrt je roditelja, govorio je Hegel, danas je ono prije način da roditelji ostanu djeca sve do poodmakle životne dobi.
Ljubavnici umiru zato što su previše blizu, nedostaje im dobar razmak da mogu komunicirati. Tipična slika današnjeg para: dvije osobe zagrljene na ulici ili za istim stolom, dok svaki od njih na mobitelu vodi neprekidan razgovor s nekim trećim. Uživaju biti zajedno, a odvojeni. No ako razgovor potraje nedolično dugo ravnoteža se narušava.
Jedini rat koji se računa, a to znamo još od prosvjetiteljstva, jest rat ideja, on se vodi i danju i noću na miran način, on pobjeđuje nepravde, ruši hijerarhije. Jedino on, a ne mučenje i bacanje bombi, duboko mijenja načine mišljenja, poboljšava položaj žena, djece, navodi vjernike da svoju vjeru žive na snošljiv način i da preispitaju najagresivnije zahtjeve svojih svetih knjiga. Ali taj rat ima jedan nedostatak: on traje dugo, on nadilazi vrijeme trajanja jedne vlasti, on se odvija generacijama, pa čak i stoljećima. Da bi se dobro vodio, odgojem, knjigom i raspravom, treba upotrebljavati oružje razuma, rječitosti. Treba združiti nestrpljivost za slobodom s mudršću čekanja.
U ljubavi ne škodi obilje.
Razbijanje Da Vincijeva koda
James L.Garlow i Peter Jones
Izdavač: Marjan tisak 2005.
Postoji zemlja u kojoj dvoje ljudi mogu živjeti i uživativati u seksualnom ispunjenu do najviše razine. Ta se zemlja zove brak. I tu ne govorimo samo o bilo kakvom braku. Ta obećana zemlja ima temelje u Bibliji, a zove se brak 'jednog tijela'.
Mi smo stvoreni s Njegovim pečatom na nama. I mi smo stvoreni s potrebom za povezanošću.
Božja je volja bila da muškarac i žena postanu 'jedno tijelo', to jest, uistinu jedno u svakom pogledu: tjelesnom, psihološkom, emocionalnom, intelektualnom i duhovnom.
Marija Magdalena je Sveti Gral, primateljica Isusova sjemena.
Gral je doslovno drevni simbol ženstvenosti, a Sveti Gral predstavlja svetu ženstvenost i boginju, koja se naravno do danas izgubila, budući da ju je Crkva doslovno izbrisala.
Sveti Gral su oni koji su primili oprost preko krvi Isusove. Prava Crkva, sastavljena od proštenih grješnika iz svake rase, spola, naroda i socioekonomske skupine, duhovni je Sveti Gral.
Vjera je univerzalna. Naše specifične metode za njezino razumijevanje su proizvoljne. Neki od nas se mole Isusu, neki idu u Meku, a neki od nas proučavaju subatomske čestice. Na kraju svi mi tražimo tek istinu, koja je veća od nas samih.
Gnostička evanđelja pričaju posve drukčiju priču od one koju možete pročitati u prihvaćenoj Bibliji. Ovo su knjig koje vas uče kako u sebi imate moć da postanete novi vi. Drugim riječima, da se doista preporodite.
Gnostički Isus dolazi s istom porukom – ne da bi nas spasio od grijeha, već da bi nas spasio od naćega neznanja. Mi u stvari ne znamo tko smo. Onb nam donosi gnosis: znanje. To znanje je slijedeće – mi smo sami božanstveni.
Neprijatelj meditacije je sam um.
Prvi cilj duhovne ekstaze je bezumnost, stanje koje se želi postići hinduističkom ili budističkom meditacijom, često ponavljanjem određene 'mantre'. Izraz mantra dolazi iz dvije sanskrtske riječi, man – razmišljati, i tra – biti oslobođen od. U slobodnom prijevodu: Najbolje je kad ne možete razmišljati. Čujete li svoju djecu kako to govore kad se žele izvući od pisanja domaće zadaće?
Hinduisti, takozvana staza do mističnog iskustva, označava spoznaju onkraj intelekta ili 'ubijanje uma'. Jedan je suvremeni New age učitelj rekao 'Neprijatelj meditacije je sami um'. Drevni su gnostici proučavali isto. Jedan gnostički spis traži 'ulaz u tišinu, u mjesto u kojem nema potrbe ni za riječima ni za shvaćčanjem'. Isus iz jednog drugog gnostičkog spisa zapovijeda svojim učenicima 'Budite ispunjeni duhom, ali neka vam nedostaje razum ili intelekt – logos'.
Zašto bijeg od uma? Odgovor je jednostavan: da bi se postigla spoznaja, gnosis, koja mijenja život.
Leonardova Mona Lisa se 'smiješi', zašto? Zato jer Mona Lisa zapravo znači Amon i L'Isa (Izida), dvospolni par, tako da slika predstavlja lik koji nije 'ni muško ni žensko', već nosi poruku dvospolnog, spoj muškog i ženskog. Mona Lisa se smiješi zato što posjeduje gnosis.
Bog je božanski bitak koji objedinjuje punoću svega što je muževno i ženstveno, bitak koji prožima sav život. Sveta ženstvenost svaku osobu vidi kao dobru po rođenju, a ne začetu iz grijeha, kako to kršćani vide. Mi vidimo našu međuovisnost s prirodom, i mi štujemo našu božansku majku kao roditeljicu svega. Mi u našem svijetu vidimo magiju na djelu, kako stvara neobjašnjiva čuda. Mi štujemo pozitivni osobni razvitak i samopoštovanje, shvaćajući vrijednost svakog pojedinca.
Mi lošu stranu pojedinca ne vidimo kao urođeno zlo, već kao 'zimski' dio života, kao cio ciklusa učenja. Mi štujemo ciklus života, uključujući i smrt. Smrt je, baš kao i život, izbor pojedinca. Sveta ženstvenost salavi smrt, u bilo kom obličju, kao samo još jedan korak u ciklusu života.
Sada je vrijeme 'kad ulazimo u razdoblje vodenjaka – vodonoše –po čijim idealima čovjek mora saznati istinu i misliti sam za sebe.
Stoljeće rata
F.William Engdahl
Godina izdavanja: 1993.
1816. zlato je proglašeno jedinom mjerom vrijednosti u Britanskome carstvu. Tokom više od 75 godina nakon tog datuma britanska je vanjska politika bila sve više zaokupljena punjenjem britanske riznice – trezora Engleske banke, novoiskopanim zalihama svjetskoga zlata, bilo iz Australije, Kalifornije ili Juužne Afrike. Britanija je vodila politiku 'strateškog nijekanja' vrijednosti istih takvih zaliha zlata drugih, suparničkih država, kad god je to bilo moguće.
Ali koliko god je izvana imala status vodeće sile svijeta, Britanije je iznutra propadala. Što su britanske trgovinske kuće davale više kredita za svjetsku trgovinu, a banke londonskog Cityja za gradnju željeznica u Argentini, Sjedinjenim Državama i Rusiji, to su se više urušavali domaći gospodarski temelji engleske nacionalne države. Nitko nije shvaćao koliko je okrutno pravovaljana bila povezanost između ta dva paralelna procesa toga doma.
Godine 1843. osnovan je novi propagandni tjednik tih moćnih trgovinski i financijskih interesa londonskoga Cityja, The Economist, čija je jasna zadaća bila da agitira za opoziv Zakona o žitu (sproveden 1946. kada je sve krenulo nizbrdo, ne samo u britanskoj nego i u svjetskoj historiji, opoziv je otvorio vrata poplavi jeftinih poljoprivrednih proizvoda. Izreka Kupi jeftino – prodaj skupo, podignuta je na razinu državne privredne strategije. Potrošnja je postala jedinim ciljem proizvodnje.
Izravna je posljedica te britanske politike 'slobodne trgovine' bila masovna glad i iseljavanje irskih seljaka i njihovih obitelji krajem 1840-ih godina, tokom tragične irske krumpirove gladi iz 1845/46.
Opoziv Zakona o žitu zapravo je u cijelom Britanskom Carstvu širom otvorio vrata 'politici jeftine radne snage'.
Ideja o posebnim ekonomskim odnosima s 'državama partnerima', pojam 'sfera utjecaja', kao i 'diplomacija ravnoteže moći' bili su izdanci toga složenoga tkanja britanskog 'neformalnog carstva' krajem prošloga stoljeća.
Nakon Bečkog kongresa iz 1815. godine u reorganizaciji Europe, koja je uslijedila nakon poraza Napoleona, Engleska je usavršila ciničnu diplomatsku strategiju poznatu pod nazivom 'ravnoteža moći'.
Tijekom posljednjega desetljeća 19. stoljeća engleski je kapital sve više pritjecao u pomno odabrane zemlje s pomanjkanjem kapitala, poput Argentine, gdje su se tim kapitalom financirale i gradile željeznice i infrastruktura, kojima je potom upravljala Engleska, a vlade zemalja domaćina tu su ulogu Engleske obično poticale velikodušnim koncesijama. Engleski je kapital korišten i za razvijanje parabrodskih linija i luka tih zemalja. Tako je gospodarstvo Argentine i drugih 'država partnera' učinkovito pretvarano u privredne sužnjeve, a njihove su trgovinske financijske uslove diktirale britanske trgovinske kuće i trgovačke financijske banke, iz londonskog Cityja. Tako su države partneri spoznavale da su Britancima predale kontrolu nad svojim gospodarskim suverenitetom puno učinkovitije nego da su britanske trupe okupirale Buenos Aires i provodile ubiranje poreza za Britansko Carstvo.
1882. britanske trupe okupirale su Egipat, prvenstveno s ciljem da osiguraju morske puteve za Indiju – ne smije se dopustiti da Sueski kanal padne u suparničke francuske ruke! Britanska je vojna okupacija tako uništila svu strukturu egipatske države da su britanski vojnici, nakon 1882. godine postali stalno prisutni u toj čvorišnoj tački Carstva između Londona i Indije.
Primarni je cilj britanskog imperijalizma 19. stoljeća bio osiguranje monopola za britansku kontrolu trgovine (putem jako sofisticirane suradnje između najvećih bankara i financijera londonskog Cityja, ministara u Vladi, direktora ključnih industrijskih poduzeća i direktora špijunskih organizacija. Jedan primjer toga ustroja bio je moćnik trgovačkog bankarstva londonskog Cityja, Sir Charles Jocelyn Hambro, koji je bio na položaju direktora Engleske banke od 1928, do svoje smrti 1963. tijekom Drugog svjetskog rata Hambro je bio izvršni direktor Službe za specijalne operacije britanske tajne policije u Ministarstvu gospodarskog rata britanske vlade (poslije rata CIA), koje je u vrijeme rata rukovodilo gospodarskim ratom protiv Njemačke.
Ranih 1870-ih godina, nakon financijske panike, u Engleskoj je počela duboka gospodarska kriza, kao izravna posljedica uvođenja britanske slobodne trgovine. Doktrina je slobodne trgovine bila sazidana na pretpostavci da će britanski utjecaj dovesti do toga da ta dogma postane gospodarskom politikom svih vodećih trgovinskih zemalja u svijetu. Ali takvo jedinstvo nije nikada postignuto.
Nakon velike panike u londonskom bankarskom sistemu, 1857. godine, bankarski je ustroj londonskog Cityja, uključujući direktora Engleske banke, odlučilo uvesti novu politiku radi sprječavanja daljnjeg odljeva zlata iz londonskih banaka. Ta je panika iz 1857. uslijedila zbog navale stranih zemalja na međunarodne zalihe zlata koje je držala Engleska banka. Ta je navala dovela do sloma bankovnih kredita u Cityu i u cijeloj zemlji. Kao odgovor na tu krizu engleske su vlasti osmislile politiku koja je rezultirala jednostavnom, ali opasnom, pojavom bankarske prakse – središnje banke.
Engleska je banka privatni holding, koji u to vrijeme nije bio u rukama Vlade nego financijskih interesa Cityja, shvatila da će se odljev zaustaviti ako samo povisi kamatnu stopu središnje banke na dovoljno veliku razinu, tj. Na razinu stopa suparničkih trgovinskih zemalja, koje možda odvlače britanske zalihe zlata. I, ako se kamatne stope povećaju na odgovarajuću razinu, da će zlato s vremenom početi iz Berlina, New Yorka, Pariza i Moskve pritjecati natrag u trezore banaka londonskog Cityja.
Ta je kamatna politika bila moćnim oružjem središnjeg bankarskog sistema, što je Engleskoj banci dalo odlučujuću prednost nad suparničkim bankama. Nisu se obazirali na to da lihvarski visoke kamatne stope dovode do strahotne krize u britanskoj industriji i poljoprivredi.
Ti su bankari bili spremni žrtvovati domaću industriju i ulaganja.
Kao odraz rastuće nezaposlenosti i bankrota u industriji tijekom te krize, cijene su u Britaniji od 1876. do 1896. neprekidno padale i nominalno su pale za skoro 50%. Došlo je do sveopće nezaposlenosti.
Bilo je vidljivo da je 1890-ih godina završilo razdoblje britanske premoći na drugim industrijskim zemljama u svijetu.
Zemlje kontinentalne Europe, predvođene Njemačkom, uvele su niz zaštitnih mjera za svoja nacionalna gospodarstva, što im je omogućilo najveći industrijski razvitak u posljednjih 200 godina.
To je pripremilo teren za novu raspravu među britanskom elitom o tome kako održati Carstvo i moć u svijetu koji se brzo mijenjao. U tu je raspravu 1882. godine uvedena geopolitika nafte. Sada se rasprava vodila oko toga održati britansku pomorsku nadmoć.
***
Nakon 1873. godine rastuća je razlika između uništenog gospodarstva Britanskog Carstva i novonastalih gospodarstava kontinentalne Europe, iznad svega Njemačkog Reicha, stvorila temelje za izbijanje Velikog svjetskog rata 1914. godine. Nafta je već imala središnju ulogu u tom sukobu, do te mjere da je malo tko izvan uske elite londonskih i njujorških bankara i financijera to shvaćao.
Nakon što je Engleska 1870-ih zapala u dugotrajnu krizu, Njemačka se u izgradnji nacionalne industrije i poljoprivredne proizvodnje sve više okretala jednom obliku nacionalne ekonomske strategije, a sve više se udaljavala od britanske 'slobodne trgovine'. Kao pokazatelj toga odmaka od engleskog modela, od 1850. godine do pred Prvi svjetski rat, 1913., njemačka se proizvodnja povećala pet puta. U istom razdoblju proizvodnja po glavi stanovnika povećala se za 250%. Narod je doživljavao rast životnoga standarda, jer su se plaće u industrijskoj proizvodnji realno udvostručile između 1871. i 1913.
Središte je njemačke industrijske revolucije bilo u napretku tehnološkog razvoja.
Godine 1913. Njemačka je talila skoro dvostruko više sirovog željeza nego britanske ljevaonice. Početna 'pokretačka snaga' bila je željeznička infrastruktura, koje je transportirala taj rastući tok industrijskih dobara.
Njemačka je kemijska industrija od industrije koja je bila slabija od francuske i engleske, prerasla u vodeću industriju u svijetu po proizvodnji analinskih boja, farmaceutskih proizvoda i umjetnih gnojiva. Von Liebig i drugi uvode znanstvenu kemiju u poljoprivredu pa je i to u tom razdoblju dovelo do ogromnoga porasta poljoprivredne proizvodnje u Njemačkoj.
Velika su industrijska postrojenja rasla nakon 1880-ih godina, zajedno s velikim bankama poput Deustsche bank, po modelu zajedničkog vlasništva između velikih banaka i ključnih industrijskih poduzeća.
U godinama prije 1914. sve se veći jaz između Njemačke i Engleske očitavao u pogledu dvaju posebnih vidova zadivljujućeg razvoja njemačkog gospodarstva. Iznad svega se radilo o pojavi Njemačke kao vodeće moderne brodarske zemlje, koja je u konačnici postala prijetnjom desetljećima dugoj engleskoj prevlasti na moru.
Njemačka je tijekom jednog i pol desetljeća prije 1914. godine proširila svoju brodarsku prisutnost po cijelome svijetu.
***
Godine 1882. crni teški mulj koji danas zovemo naftom nije imao nikakve tržišne vrijednosti, osim kao gorivo za nove mineralne uljne svijeće, novost koju je u Berlinu izumio njemački proizvođač svijeća Stohwasser. To se gorivo tada zvalo 'kameno ulje', jer je curilo iz stijena u nekim naftnim područjima poput Titusvillea u Pensilvaniji, Bakua u Rusiji ili u Galiciji, koja je sada dijelom Poljske. 1870. godine John D. Rockefeller osnovao je poduzeće Standard Oil Co., radi pokrivanja tog tržišta uljnih svijeća i raznih uljnih 'ljekarija' u Sjedinjenim Država. Stroj na unutarnje sagorijevanje još nije bio unio revoluciju u svjetsku industrija.
Jedini čovjek koji je shvatio vojno stratešku važnost nafte za prevlast na svjetskim morima u budućnosti. 1882. godine javnim obraćanjem britanski admiral lord Fisher nastojao je dokazati svima u britanskoj Vladi da Britanija mora u svoju mornaričku flotu umjesto pogona na ugalj uvesti pogon na naftu.
Dok je brodu na ugalj potrebno 4 do 9 sati da postigne punu brzinu, naftom je motoru trebalo samo 30 minuta, a najjaču je snagu mogao postići za 5 minuta.
Ali u to su vrijeme Fishera njegovi kolege smatrali ekscentričnim sanjarom.
U međuvremenu, 1885. godine, njemački je inženjer Gottlieb Daimler izumio prvi u svijetu motor na naftni pogon za pokretanje cestovnog vozila. Iako se na automobil sve do prijelaza stoljeća gledalo kao na igračku krajnje bogatih, mnogi su, osim admirala Fishera i njegova kruga, počeli šire shvaćati privredne potencijale naftne ere.
Do 1905. godine britanske su tajne službe i Vlada konačno shvatili stratešku važnost novoga goriva. Britanski je problem bio u tome što Britanija nije imala vlastite nafte.
Negdje 1890-ih godina novi je perzijski kralj Reza Khan Pahlavi, čovjek koji je odlučio modernizirati područje danas poznato kao Iran, posjetio D'Arcyja, inženjera koji je temeljito poznavao Iran, i zamolio ga da pomogne Perziji u gradnji željeznica i uvođenju industrije.
Godine 1901. u znak zahvalnosti za usluge koje je pružio Perziji, šah mu je za nagradu dao 'ferman', tj kraljevsku povlasticu, koja je D'Arcyju dala 'potpunu vlast i neograničenu slobodu, na rok od šezdeset godina, da po vlastitoj volji kopa, buši i ruje po perzijskom podzemlju, kao rezultat njegova rada sva podzemna dobra koja nađe, bez iznimke, bit će njegovo neotuđivo pravo'.
D'Arcy je platio iznos u vrijednosti od 20.000 dolara u gotovini i suglasio se da će plaćati šahu 16% 'tantijema' od prodaje ukupne nafte koju pronađe. Tako je taj ekscentrični Australac priskrbio jedan od najvrjednijih zakonskih dokumenata toga vremena, koji je jamčio njemu i 'svim njegovim nasljednicima' opunomoćenicima i prijateljima' isključivo pravo na eksploataciju naftnih potencijala Perzije do 1961. godine.
Ali 1905. godine Vlada Njezinog veličanstva posredstvom zloglasnog britanskog špijuna Sidnyja Reillyja iznudila je od D'Arcyja prava na eksploataciju mineralnih dobara Perzije, u trenutku kad se D'Arcy spremao, prije povratka u rodnu Australiju, potpisati zajednički projekt za istraživanje nafte s Francuzima.
Reilly je prerušen u svećenika i lukavo glumeći D'Arcyju jako pobožna čovjeka, nagovorio D'Arcyja da svoja isključiva prava na perzijske zalihe nafte prepusti, ugovorom, jednoj britanskoj kompaniji za koju je tvrdio da je dobro 'kršćansko' poduzeće, tj. Anglo-Persian Oil Company. Britanska je vlada dovela škotskog financijera Lorda Strathcona, kao glavnog dioničara kompanije Anglo-Persian, a stvarna je uloga Vlade u toj kompaniji zatajena. Tako je Reilly osigurao Britaniji prvi veliki izvor nafte.
Njemačka je odlučila izgraditi jake privredne odnose s Turskom, počevši 1890-ih godina, kao put za razvitak potencijalno velikih novih tržišta na Istoku za izvoz njemačkih industrijskih proizvoda. Željeznica Berlin-Bagdad trebala je postati okosnicom sjajne i ostvarive privredne strategije. U pozadini su se nazirala naftna bogatstva i Britanija se usprotivila tome projektu. Tragična su događanja na Bliskom Istoku 1990-ih godina izravno povezana sa sjemenom netrpeljivosti iz toga doba.
Po prvi je puta željeznica osigurala Istambulu i Otomanskom Carstvu vitalnu modernu gospodarsku povezanost s cijelom njihovom unutrašnjosti u Aziji. Kad željeznička linija dođe do Bagdada i malo dalje do Kuvajta, bit će to najjeftinija i najbrža veza između Europe i cijeloga Indijskog potkontinenta, svjetska željeznička veza prvog reda.
S engleske strane je baš u tome i bio problem.' Ako se projekt Berlin-Bagdad ostvari, ogromno će područje, koje proizvodi gospodarska bogatstva svih vrsta i koje se ne može napasti s mora, biti ujedinjeno pod njemačkom vlasti', upozorio je R.G.D. Laffan, koji je u to vrijeme bio stariji vojni savjetnik pri srpskoj vojsci. 'Ubrzo će luka Alexandretta i kontrola u Dardanelima Njemačkoj omogućiti ogromnu pomorsku moć na Mediteranu.
Samo jedan mali komad zemlje sprječava spajanje dvaju krajeva toga lanca. Srbija, mala ali prkosna, stoji na putu između Njemačke i velikih luka Istambula i Soluna i drži vrata za Istok.
Nije dakle iznenađujuće što je iza ogromnih nemira i ratova po Balkanu tijekom desetljeća prije 1914. godine, uključujući Turski rat, Bugarski rati neprestane nemire u tom području, engleska ruka vodilja aktivno poticala sukobe i ratove, s ciljem uništenja saveza između Berlina i Istambula. Ali bilo bi pogrešno na projekt izgradnje željeznice Berlin_ Bagdad gledati kao na 'njemački' udar protiv Engleske, Jer je Njemačka u više navrata tražila suradnju Engleske na tom projektu (pogotovo jer je veličina završnog dijela željeznice bila izvan mogućnosti njemačkih banaka).
Međutim, Engleska je sa svoje strane sljedećih petnaest godina nastojala na sve moguće načine usporiti i omesti izgradnju te željeznice, a u isto je vrijeme stalno podgrijavala nadu da će sporazum biti postignut i time držala Njemačku u neizvjesnosti. Ta je igra trajala doslovno do izbijanja rata 1914.
Ali, Njezino je kraljevsko britansko veličanstvo u završnoj fazi pregovora oko bagdatske željeznice držalo u rukama adut. Bila je to njezina veza sa korumpiranim kuvajtskim šeikom. Godine 1901. engleski su ratni brodovi u kuvajtskim vodama naložili turskoj Vladi da od tada zaljevsku luku smještenu malo niže od Shaat al Araba, koja je u vlasti plemena Anaza, na čelu kojega je bio šeik Mubarak al-Sabah, ima smatrati 'britanskim protektoratom'. U tom je trenutku Turska bila gospodarski i vojno preslaba učiniti bilo što osim upućivanja slabog protesta zbog de facto britanske okupacije toga dalekog dijela Osmanlijskog Carstva. Kuvajt je u britanskim rukama bio brana uspješnom završetku željeznice Berlin-Bagdad, tj. Njezinu mogućem izlasku na Perzijski zaljev i dalje. Godine 1907. šeika Mubaraka al-Sabaha, uvjerili su da zemlju na području Bander Shwaikh preda, u obliku 'vječne rente' 'cijenjenoj carskoj engleskoj Vladi'. Navodno je taj šeikov potpis začinjen velikodušnim količinama engleskog zlata i pušaka.
Britanija je stvorila mrežu tajnih savezništava (englesko-francusko-ruska trojna Atlanta) koja su okruživala Njemačku i postavila temelje za svoj nadolazeći vojni obračun.
***
Jedna od bolje čuvanih tajni o svjetskome ratu iz 1914.-1918. godine, je da su britanska riznica i ukupne financije Britanskog Carstva, uoči augusta 1914. godine, kad je Britanija objavila rat protiv Njemačkog Carstva, bile u bankrotu.
4. augusta 1914, samo osam dana nakon što je Austrija objavila rat Srbiji (zbog ubojstva Franza Ferdinanda, Austrija je dobila jamstvo da će joj Njemačka pomoći u slučaju da Rusija stane na stranu Srbije, a kako su Francuska i Rusija imale zajednički plan obrane Njemačka je odlučila da Francusku treba poraziti brzo ispravno procijenivši da će Rusiji trebati više vremena za mobilizaciju, Njemačka je vojska ušla u Belgiju na putu da napadne Francusku), Britanija je obznanila da je objavila rat Njemačkoj. Razlog koji je Britanija navela, bila je britanska odlučnost da brani neutralnu Belgiju. Stvarni je razlog bio daleko od duha susjedskog milosrđa.
Engleska je banka hitno suspendirala plaćanja u zlatu (zlatnim i srebrnim polugama), u skladu sa Zakonom o bankama iz 1844. tom su odlukom velike količine zlata dospjele u ruke Engleske banke, kako bi britanska Vlada mogla financirati kupnju hrane i ratnog materijala za novoobjavljeni rat protiv Njemačke. Umjesto zlata, britanski su građani dobivali novčanice Engleske banke, kao legalno sredstvo plaćanja za vrijeme trajanja posebnih okolnosti. Do 4. augusta britanski je financijski ustroj bio spreman za rat.
Rijetko se govori o činjenici da strateški i geopolitički ciljevi Engleske, dobrano prije 1914., nisu bili samo slomiti njezina najvećega industrijskog suparnika, Njemačku, nego, kroz pobjedu u tom ratu, osigurati neupitnu britansku kontrolu nad dragocjenim prirodnim dobrom – naftom, koja se do 1919. godine pokazala kao strateška sirovina za gospodarski razvitak u budućnosti. Bio je to dio onoga što su neki stratezi engleskog ustrojstva nazivali Velikom igrom, stvaranjem novoga britanskog carstva, čija će hegemonija biti neupitna do kraja stoljeća, tj. novog svjetskog poretka pod vodstvom Britanije.
Godine 1918. bogata su naftna polja Bakua, na Kaspijskom jezeru, bila ciljem jakih vojnih i političkih borbi sa strane Njemačke, kao i Engleske, koja je preduhitrila Nijemce, i držala ih pod okupacijom nekoliko kritičnih sedmica u augustu 1918., što je njemačkom vojnom zapovjedništvu zapriječilo put do opskrbe naftom. To je bio odlučujući zadnji udarac protiv Njemačke, koja je nekoliko sedmica kasnije zatražila mir, samo nekoliko mjeseci nakon što se činilo da je Njemačka porazila Savezničke snage. Pokazalo se da je nafta u središtu geopolitike.
S novom ulogom nafte u ratu sada ćemo slijediti tokom poslijeratne versajse reorganizacije, s posebnom pozornošću na britanske ciljeve. Liga naroda, koju je osnovala Britanija na versajskoj Mirovnoj konferenciji 1919., postala je sredstvo koje će dati oblik međunarodne legitimnosti goloj imperijalističkoj okupaciji teritorija. Za financijski je ustroj londonskoga Cityja gubitak stotina tisuća britanskih života (500 tisuća mrtvih i skoro 2,5 milijuna ranjenih, a ukupno u cijelom ratu do 20 milijuna ljudi), radi ovladavanja tijekom svjetskog gospodarskog razvitka u budućnosti, osobito u pogledu novog bogatstva – nafte, bila naizgled mala cijena.
Dok je Francuska bila zaokupljena Njemačkom u krvavom i beskorisnom pokolju duž francuske Linije Maginot, Britanija je premjestila strahotno velik broj svojih vojnika, više od 1,4 milijuna, na Istočno bojište. Javno objašnjenje koje je Britanija dala za to neobično gomilanje dragocjenog i nedostatnog ljudstva na istočnim obalama Mediterana i u Perzijskom zaljevu, bilo je da će se time osigurati učinkovitije ratne operacije Rusije protiv Centralnih sila i omogućiti prolaz ruskom žitu kroz Dardanele na putu do Zapadne Europe, kojoj je žito bilo prijeko potrebno. Međutim, u stvarnosti to nije bilo baš tako. Nakon 1918. Engleska je i dalje držala skoro milijun svojih vojnika po cijelome Srednjem istoku. Perzijski je zaljev 1919. postao 'Englesko jezero'. Ljuti su Francuzi mlako protestirali da su Britanci iskoristili pat poziciju i odnijeli pobjedu protiv slabijeg Turskog Carstva, dok su njihove snage krvarile na Zapadnom frontu. Francuska je izgubila skoro 1,5 milijuna vojnika i imala je 2,6 milijuna teških ranjenika.
Kad su 1917. boljševici u Rusiji preuzeli vlast, Lenjinovi komunisti su među carskim dokumentima otkrili jedan tajni dokument i odmah ga objavili. Bio je to plan Velikih sila kojim je zacrtano Osmanlijsko Carstvo nakon rata – raskomadano u korist pobjedničkih sila. Javnost nije imala pojma o toj tajnoj ratnoj diplomatskoj aktivnosti. Po sporazumu Sykes-Picot (nazvan po osobama koje su vodile sporazum) Britanija je trebala dobiti kontrolu nad zonom jugoistočno od francuske zone, na području današnjega Jordana, istočnog i većeg dijela ostalog područja Iraka i Kuvajta s Basrom i Bagdadom, luke Haifa i Acre i pravo na izgradnju željeznice od Haife kroz francusku zonu do Bagdada, kao i pravo da tu željeznicu može koristiti za prijevoz vojske. Italiji je obećan ogroman dio planinske obale turske Anatolije i Dodekanski otoci, a carska je Rusija trebala dobiti područja osmanlijske Armenije i Kurdistana, jugozapadno do Jerevana. Ova je Britanska proizvoljna raspodjela uglavnom prisutna do dana današnjeg.
Počevši po prilici negdje ranih 1890-ih godina, jedna je skupina engleske političke elite, uglavnom s privilegiranih fakulteta Oxforda i Cambridgea, osnovala nešto što će postati najutjecajnijom političkom mrežom u Britaniji tijekom sljedeće polovice stoljeća, a i dulje. Ta je skupina zanijekala postojanje u obliku formalne skupine, ali se njezini tragovi mogu naći oko uspostave novoga časopisa Carstva, Okrugli stol, utemeljenog 1910.
Ta je nova skupina bila okupljena oko utjecajnog londonskog Timesa.
Ideja o stvaranju Palestine pod židovskom vlasti, koje će biti zahvalna Engleskoj za svoju krhku egzistenciju i okružena balkaniziranom skupinom posvađanih arapskih zemalja, bila je dijelom zamisli novoga Britanskog Carstva koju je ta skupina stvorila.
Njihov je velebni plan bio povezati ogromne engleske kolonijalne posjede od rudnika zlata i dijamanata Cecila Rhodesa i Rothscildove kompanije Consolidated Gold Fields u Južnoj Africi prema sjeveru do Egipta i vitalnog pomoskog puta kroz Sueski kanal pa nadalje kroz Mezopotamiju, Kuvajt i Perziju do Indije na istoku.
Do svoje smrti 1902. Cecil Rhodes bio je najveći financijski potporanj te nove elitne skupine 'neformalnog carstva'.
Burski rat (1899.-1902.) bio je rezultat projekta te skupine financiran i osobno potaknut od Rhodesa, s ciljem da Engleska preuzme potpunu kontrolu nad ogromnim mineralnim bogatstvima Transvala.
U Transvalu su otkrivene najveće zalihe zlata na svijetu od vremena kalifornijske groznice iz 1848.
Tako je Britanija 1920. uspjela uspostaviti potpunu kontrolu nad cijelom južnom Afrikom, uključujući nekadašnju njemačku Jugozapadnu Afriku, kao i ogromna novootkrivena naftna bogatstva nekadašnjeg Osmanlijskog Carstva, a sve to pomoću britanske vojne prisutnosti, dvostrukih obećanja i uspostave Britanskoga protektorata nad Palestinom kao novom židovskom domovinom. Ali nisu svi računi bili još sređeni, Britansko Carstvo je izašlo iz rata jednako bankrotirano kao na početku rata, ako ne i gore.
***
Američki su štedni ulozi, koji su dosezali milijarde dolara, u organizaciji Morganove kompanije s Wall Streeta, J.P.Morgan & Co., odigrali odlučujuću ulogu u britanskoj pobjedi. U vrijeme Versajske mirovne konferencije 1919. Engleska je bila dužna Sjedinjenim Državama 4,7 milijardi dolara ratnoga duga, domaće joj je gospodarstvo bilo u dubokoj poslijeratnoj krizi, industrija u raspadu, a inflacija je podigla cijene na domaćem tržištu za 300% tijekom četiriju ratnih godina. Britanski se nacionalni dug povećao više od devet puta, za oko 924%, i dosegao u to vrijeme ogromnu brojku od 7,4 milijarde funti.
Britansko Carstvo je izašlo kao pobjednik na versajskim pregovorima, a Sjedinjene Države, ili u najmanju ruku neki moćni međunarodni bankarski i industrijski krugovi, pojavili su se s jasnim ciljem da su oni, a ne više Britanija, najmoćnija svjetska gospodarska sila svijeta početkom 1920-ih godina.
Kako ju je godinama obučavao London, ta je američka 'anglofilska' skupina odlučila da više neće biti poslušni učenici Londona. Tijekom slijedećeg desetljeća vodila se oštra bitka između zajedničkih i oprečnih ciljeva Britanije i Sjedinjenih Država. U tom je sukobu posijano sjeme Drugog svjetskog rata.
U siječnju 1915., četiri mjeseca nakon početka Velikoga rata, britanska je Vlada imenovala jednu privatnu njujoršku bankarsku kuću, J.P.Morgan&Co. Svojim ekskluzivnim zastupnikom za kupnju svega potrebnog ratnog materijala u neutralnim Sjedinjenim Državama. Morgan je također imenovan za ekskluzivnog zastupnika Britanije za sve novčane ratne kredite koje je Britanija uzimala od američkih banaka. Ubrzo je Britanija zauzvrat posala i jamcem za kupnju ukupnog ratnog materijala za sve kredite Francuske, Italije i Rusije, za potrebe rata protiv njemačko-austrijskih sila u Europi. Bila je to divovska piramida kredita, na čijem je vrhu sjedila utjecajna američka kuća Morgan. Nikada se ranije u povijesti jedna jedina bankarska kuća nije kockala na tako velike i globalno riskantne uloge.
Morgan je s povlasticom isključivog zastupnika za cijelu skupinu zemalja Antante postao stvarnim arbitrom budućeg američkog industrijskog i poljoprivrednog izvoznog gospodarstva. Morgan je odlučivao tko hoće a tko neće dobiti visoko profitabilne i pozamašne narudžbe za potrebe rata protiv Njemačke.
Kuće poput DuPont Chemichals prerasle su u multinacionalne divove zahvaljujući svojim privilegiranim vezama s Morganom, kao i proizvođači oružja Remington i Winchester.
Kao jedini predstavnik Morgan je uzimao proviziju od 2% na neto cijenu svih odaslanih dobara.
Sva je ta djelatnost strogo kršila međunarodni zakon u pogledu neutralnih zemalja, koji je zabranjivao zaraćenim stranama gradnju opskrbnih baza u neutralnim zemljama.
Do 1917. britansko je Ministarstvo rata odaslalo narudžaba u ukupnoj vrijednosti od više od 20 milijardi dolara, sve preko kuće Morgan.
Prijetnja od britanskog sloma u januaru 1917. nakon što je Rusija istupila iz rata zbog ratom izazvane privredne iscrpljenosti, bila je više nego dovoljan poticaj Morganu i njegovu njujorškom financijskom krugu da poduzme združenu propagandu i druga sredstva.
Učinili su to uz pomnu potporu najviših dužnosnika britanske tajne službe i prijateljskih američkih novina, nakon čega je postalo jasno da ništa do američkog ulaska u rat neće spriječiti opasnost koja je u Europi prijetila Morganu i njegovim europskim partnerima. Pobrinuli su se da Amerika uđe u rat na 'pravoj' strani, u obranu britanski interesa. Da nisu uspjeli, Morgan & Co., kao i Britanija, bili bi 1917. suočeni s potpunom financijskom propašću.
U februaru 1917. Njemačka je objavila neograničen podmornički rat, kao pokuša da, između ostaloga, presiječe put američkim tankerima koji su britanske saveznike u Europi opskrbljivali naftom. Potonuće američki brodova bilo je izgovorom koji je novinama povezanim s Morganom bio dovoljan da zatraže kraj američke neutralnosti.
U augustu 1917. Federalne rezerve su poduzele prodaju Kredita za slobodu (Liberty Loans) i obveznica radi financiranja ratnih troškova američke vlade, preko Morgana i vodećih investicijskih kuća. Ukupna vrijednost iznosila je zastrašujućih 21,478 milijardi dolara do juna 1919. Nikada ranije u povijesti nisu mobilizirana tako velika sredstva u tako kratkom vremenu. Morganova je provizija bila uistinu pozamašna.
Izračunato je da Britanija i druge sile Saveznice duguju Sjedinjenim državama 12,5 milijardi dolara po kamatnoj stopi od 5%. s druge stane Britaniji, Francuskoj i drugim zemljama Antante Njemačka prema odštetnim zahtjevima iz Versaillesa duguje 33 milijarde dolara. Te su brojke u to vrijeme bile izvan dometa ljudske mašte.
Tinta se na Versajskom sporazumu još nije ni osušila kad su moćni američki naftni interesi komapnija Rockefeller Standard Oil shvatili da su ih njihovi britanski saveznici lukavo istisnuli iz raspodijele ratnoga plijena. Na novozacrtanim su područjima Srednjeg Istoka, kao i na tržištima poslijeratne Europe zavladali interesi britanske Vlade preko njezina tajnog poslovanja poduzeća Royal Deutch Shell i Anglo-Persian Oil Company.
Nedugo nakon otkrića ogromnih zaliha nafte u meksičkom priobalnom gradu Tampico u Meksičkom zaljevu 1910. američki je predsjednik Wilson poslao američke trupe u Meksiko. Stvarni cilj nije bio poraziti meksički režim kao takav, nego britanske interese koji su stajali za toga režima. Godine 1912. koristeći kao izgovor jedan mali incident u kojemu su američki marinci bili pritvoreni dok su bili u luci Tampico, predsjednik je Wilson izdao zapovijed američkoj mornaričkoj floti da zauzme Vera Cruz. Američki su se marinci iskrcali pod paljbom i zauzeli meksičku carinarnicu, u okršaju u kojemu je poginulo 20 Amerikanaca i 200 Meksikanaca.
***
Do trenutačne panične reakcije francuza i britanaca dovela je objava Njemačkog ministra vanjskih poslova Rathenaua da su Njemačka i Rusija potpisale bilateralni sporazum po kojemu se Rusija suglasila oprostiti svoje ratne štete Njemačkoj u zamjenu za pristanak Njemačke d, između ostaloga, proda industrijsku tehnologiju Sovjetskom Savezu.
Četiri godine nastojanja, tajnih i otvorenih, da se sruši novi boljševički režim, nisu dale rezultata. Godine 1922. Britanci su promijenili taktiku s ciljem da presjeku ono što je London vidio kao pragmatičniju, ustvari očajničku, gospodarsku politiku koja je dolazila iz Lenjinove Moskve, preko Novog ekonomskog programa iz 1921.
Moćni su američki naftni krugovi, uključujući i Rockefellerovu grupaciju Standard, 1922. godine bili jednako odlučni, kao i Deterding i Britanci, priskrbiti monopol na eksploataciju i kontrolu ogromnih ruskih naftnih polja.
Britancima se 1922. činilo da su uslovi za zbližavanje s Rusijom savršeni.
Harding se upravo pripremao objaviti diplomatske i trgovinske odnose Sjedinjenih Država i Sovjetske Rusije kad su afera Teapot Dome i umiješanost Harrvja Sinclaira osvanuli na naslovnici novina Wall Street Journal 14. travnja 1922. Za godinu je dana i sam Harding umro u čudnim okolnostima. Predsjednik Coolidge odbacio je Sinclaira i projekt Baku, a s njima i svaku mogućnost priznavanja Rusije. Bilo je nemalih sumnji da je spretna ruka britanske tajne službe bila na djelu u sprječavanju tog američkog pokušaja da ostvari prevlast u eksploataciji ruske nafte.
U takvom okruženju se odvijala Đenoveška konferencija, sazvana s ciljem da britanski interesi odnesu pobjedu, tj. zgrabe ogromna sovjetska prirodna bogatstva nakon što su američka nastojanja u tom pravcu propala, pa ne iznenađuje ova reakcija britanaca i francuza na objavljeni sporazum o suradnji Njemačke i Rusije. U više navrata stizale su molbe da se dopusti njemačkom gospodarstvu da stane na svoje noge, kako bi zaradom od izvoza Njemačka mogla plaćati ogromne ratne štete, ali molbe su svaki puta odbijene. Kao sol na ranu, godine 1921 britanska je Vlada uvela prohibitivnu zaštitnu carinu od 26% na sav uvoz iz Njemačke i time još više onemogućila njemačka nastojanja da izradi neki realističan program otplate duga.
Savezničke su sile u Versaillesu oduzele Njemačkoj cijelu njezinu trgovačku flotu, petinu riječne, četvrtinu ribarske, 5.000 lokomotiva, 150.000 željezničkih vagona i 5.000 kamiona. Sve se to opravdavalo dijelom ubiranja još neutvrđenih njemačkih ratnih 'odšteta'.
Uskoro je ubijen potpisnik sporazuma sa Rusijom Ratheunau, Njemačka je bila uzdrmana do temelja, a njegovo ubojstvo bilo je samo početak strahota kakvima je rijetko koja nacija bila podvrgnuta.
Reichsbanka je počela dramatično povećavati količinu novca, u očajničkom pokušaju da udovolji nepodnošljivim londonskim zahtjevima za naknadu štete i da u isto vrijeme na domaćem tržištu zadrži razinu zaposlenosti i jaku izvoznu industriju koja je opsluživala nametnute troškove naknade štete. U prosincu 1922. tečaj marke je pao na zabrinjavajuću razinu do 7.592 marke za 1 dolar.
1923. francuske su snage krenule u Essen i druge gradove njemačke industrijske pokrajine Ruhr da je silom zauzmu. Njemačka je Vlada pozvala svoje građane da poduzmu sveopći pasivan otpor okupaciji.
Francuska je okupacija dovela industrijsku proizvodnju Njemačke do skoro potpunog zastoja. Tek su krajem 1923. francuske trupe i inženjeri uspjeli vratiti proizvodnju Ruhra na razinu od jedne trećine proizvodnje iz 1922. Više od 150.000 Njemaca je bilo deportirano, 400 ubijeno, a više od 2.000 ranjeno.
Gospodarska je šteta njemačkog otpora bila neprocjenjiva. Francuske su okupacijske snage gospodarski odsjekle Ruhr od ostatka Njemačke. Zaplijenjena su sredstva podružnica banaka Deutsche Bank i Reichsbanka i oprema tvornica i rudnika. Njemačka je obustavila sva plaćanja na ime naknade štete Francuskoj, Belgiji i Italiji za vrijeme trajanja otpora, ali je savjesno nastavila s isplatama i isporukama u naturi Britaniji. Nakon okupacije marka je pala na 18.000 za 1 dolar. Pokušaji Reichstaga da po svaku cijenu obrane valutu bili su bezuspješni, ona je vrtoglavo tonula tako da je 15. studenog dosegnula 4.200.000.000.000 za jedan dolar. Do toga vremena nešto slično tome nije se pojavilo u ekonomskoj povijesti ni jedne nacije. Uništena je ušteđevina cijelog stanovništva, životni standard se urušio. Državne obveznice, bankovni ulozi, sve je postalo bezvrijedno.
1924. godine pokretač francuske okupacije nad Njemačkom izgubio je na izborima, London je shvatio da treba udružiti i zbiti redove sa Amerikom i da je bolje da Amerikanci zauzmu središte pozornice, a oni će zadržati svoj snažan utjecaj na američku politiku iza kulisa.
Njemačka je po Dawesovu planu plaćala ratne štete pet godina, do 1929., tada je bila dužna više nego prije početka otplate. Bio je to plan organizirane pljačke od strane međunarodne bankarske zajednice, koju su predvodili London i New York. U Njemačkoj su osnovani specijalni fondovi za jamstvo isplate ratnih šteta.
U Berlinu je postavljen glavni zastupnik za ratne štete, S.Parker Gilbert, partner J.P. Morgana i štićenik Owena D.Younga, sa zadaćom da prikuplja uplate za anglo-američke banke. U toj situaciji skoro nultog rizika londonske su i njujorške banke počele davati Njemačkoj jako unosne kredite, od novca koji se u obliku ratnih šteta reciklirao i s provizijom i kamatama vraćao natrag u njujorške i londonske banke. Bila je to golema međunarodna kreditna piramida, na čijem su vrhu sjedile londonske, i u konačnici, njujorške banke.
Između 1924. i 1931. Njemačka je platila 10.5 milijardi maraka ratnih šteta, a pozajmila 18.6 milijardi maraka iz inozemstva.
Britanski su se i američki magnati dogovorili prihvatiti postojeću podjelu tržišta i udjela, tajno utvrđivati svjetsku kartelsku cijenu nafte i okončati destruktivnu konkurenciju i rat cijena posljednjega desetljeća. Njihov tajni savez u službenom obliku izgledao je kao 'Sporazum članica iz 1928.' ili 'Sporazum iz Achnacarrvja'.
Godine 1927. Britanija i oslabljena Francuska pristale su pripustiti Amerikance na Srednji istok i u tom su smislu revidirale svoje tajne sporazume iz vremena rata. Kartel je osmislio strategiju svojega odnosa prema kompanijama koje nisu u kartelu, takozvanim 'autsajderima' i bio je pripravan obračunati se sa onima manje poslušnima, što će dalje izaći na vidjelo.
Britanci su podupirali i tzv. Projekt Hitler, posebno engleski kralj Edward VIII, kasnije vojvoda od Windsora poslije abdiciranja, a sve u nadi što su mislili da mogu nahuškati Njemačko Carstvo protiv Ruskog da međusobno iskrvare.
Već od rane faze u taj projekt bili su uključeni i vodeći krugovi Wall Streeta i američkog Ministarstva vanjskih poslova.
Londonski dnevnik Times također je kasne jeseni 1931. dao Hitlerovu pokretu neprocjenjiv pozitivan publicitet. Tako je i H.Deterding, direktor Royal Dutch Shella, najutjecajniji poslovni čovjek u svijetu, prema pouzdanim britanskim izvješćima iz toga vremena, dao znatnu financijsku potporu za Projekt Hitler u njegovoj kritičnoj ranoj fazi.
Dok je Engleska banka čvrsto odbijala dati phening kredita Njemačkoj u kritičnom razdoblju 1931. i na taj način ubrzala bankarsku krizu i krizu nezaposlenosti koja je vodećim krugovima u Njemačkoj učinila očajne alternative poput Hitlera čak zamislivima, čim je Hitler učvrstio vlast, početkom 1933., M. Norman, guverner Engleske banke, pohitao je nepristojnom brzinom nagraditi Hitlerovu Vladu po život važnim kreditom Engleske banke.
***
1919. godine nakon Mirovne konferencije u Versaillesu, Britansko Carstvo je dostiglo svoje najšire granice i prekrivalo jednu četvrtinu ukupne površine zemaljske kugle (carstvo na kojemu sunce nikad ne zalazi). Samo trideset godina kasnije, 1949. to se carstvo raspadalo jer su kolonije zahtijevale neovisnost od ugnjetavačke matične zemlje. Šest godina rata 1945. koji je zahvatio cijelu kuglu zemaljsku i za sobom ostavio 55 miliona mrtvih, a Britansko je carstvo i dalje prolazilo kroz muke pobuna kakve nitko nije doživio.
Britanija je poslije rata bila u potpunosti ovisna o pomoći Sjedinjenih Država.
Iz starih ratnih veza Amerike s Britanijom, izravno poslije rata izrasla je američka Središnja obavještajna služba, i cijela lepeza tajnih institucija američke Vlade.
Američka se obrambena politika temeljila na zajedničkim tajnama američkih i britanskih tajnih i vojnih službi. Predsjednik Truman je počeo iz svojih ureda čistiti sve antibritanske elemente, osobito ministra za poljoprivredu, a američke su i britanske tajne službe ponovno uspostavile bliske odnose na svim područjima.
U završnim je dogovorima oko poslijeratnog novog svjetskog poretka u monetarnim i gospodarskim odnosima, koji su 1944. skovali britanski i američki pregovarači u Bretton Woodsu, anglo-američka hegemonija na svjetskom tržištu nafte igrala je središnju ulogu u razmišljanjima.
Sistem iz Bretton Woodsa trebao je biti izgrađen na 'trima stupovima'. Prvi je stup bio Međunarodni monetarni fond, u kojemu će zemlje članice svojim sredstvima ustanoviti fond za hitne potrebe u slučajevima problema platne bilance; drugi je stup bila Svjetska banka, koja će zemljama članicama davati kredite za velike javne radove; treći je stup bio Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT), sa zadaćom da podešava program 'slobodne trgovine'.
Usprkos nekim istragama provedenim u američkom Kongresu i protestima službenika srednjega ranga zbog očite zlouporabe sredstava Marshallova plana, američki su naftni magnati prisiljavali Europu da plaća vrlo skupu cijenu nafte. Između 1945. i 1948. skoro su udvostručili cijenu europskih kupcima, koja je od 1,05 dolara po barelu narasla na 2,22 dolara po barelu. Iako se nafta opskrbljivala iz jeftinih izvora sa Srednjeg istoka, koji su pripadali američkim kompanijama, troškovi su prijevoza izračunavani proizvoljnim složenim formulama, utvrđenim na temelju troškova prijevoza s Karipskih otoka u Europu, što je daleko skuplje.
Nafta je postala najvažnijom potrepštinom koja je pokretala privredu.
Od već spomenutih britanskih nastojanja, iz vremena W. Knoxa D'Arcyja od 1901.-1902. da stekne monopol nad perzijskom naftom, Britanija se borila kao lav da zavlada iranskim naftnim bogatstvima. Britanija je tijekom Drugog svjetskog rata odigrala vrlo perfidnu ulogu, jer je pridobila Staljina da joj se pridruži u invaziji na Iran pod slabim izgovorom da prisutnost šačice njemačkih inženjera na neutralnom iranskom terenu predstavlja povod za rat. Mjesec dana nakon što su britanske i ruske snage okupirale Iran, 1941. šah je abdicirao i predao vlast svom sinu, koji je u tim okolnostima bio sklon prilagoditi se englesko-ruskoj okupaciji.
Iranski je nacionalistički vođa, dr. Mohammed Mossadegh, u decembru 1944. predložio Iranskom parlamentu zakon koji bi zabranjivao pregovore o nafti sa stranim zemljama.
1948. godine nakon jakih borbi, tijekom kojih je iranski slučaj iznesen i novoosnovanim Ujedinjenim narodima Iran je ipak uspio iznuditi povlačenje stranih trupa sa svoga tla.
15.03.1951. iranski je parlament Majlis prihvatio prijedlog Mossadeghova Odbora da se, uz poštenu odštetu, nacionalizira kompanija Anglo-Iranian Oil. Majlis je odobrio konačni plan nacionalizacije dan prije nego što je Mossadegh postao premijerom, 28.04.1951. U britanskim je očima Iran počinio neoprostiv grijeh. Djelovao je radi zaštite svojih nacionalnih interesa, a ne britanskih. Britanije je hitno zaprijetila odmazdom i u roku od nekoliko dana britanske su pomorske snage stigle blizu Abadana. Tu je izašla na vidjelo britanska hipokrizija. Ranije je britansko Ministarstvo vanjskih poslova odbilo posredovati u pregovorima između te kompanije Irana, izjavljujući da se neće miješati u poslove privatne kompanije, usprkos činjenici da je Vlada britanskog Veličanstva držala 53% dionica Anglo-iranian Oila. Kad je Iran nacionalizirao Anglo-Iranian Oil, 'britanska Vlada nije samo ušla u pregovore nego je i svoje zahtjeve poduprla slanje flote Kraljevske mornarice u iranske vode i zaprijetila da će padobranci okupirati Abadan radi navodne zaštite britanskih interesa'. Abadan je bio sjedište najveće rafinerije nafte na svijetu, koja je pripadala kompaniji Anglo-Iranian Oil.
Britanija je objavila potpune privredne sankcije protiv Irana, a embargu su se pridružile sve veće anglo-američke naftne kompanije.
Kad je slučaj na inzistiranje Britanaca došao na Svjetski sud, Mossadegh, koji je i sam bio stekao obrazovanje na području prava, u Belgiji i Švicarskoj, uspješno je branio svoju zemlju pa je Sud osporio nadležnost Britanije i 22.06.1952. predmet vratio u nadležnost iranskog sudstva.
Ali uz pomoć rojalističkih elemenata u iranskim vojnim snagama, britanska i američka tajna služba inscenirale su vojni udar i Mossadeghovo uhićenje. CIA je u potpunosti surađivala sa britanskom tajnom službom SIS u njegovom rušenju pod tajnim nazivom Operacija AJAX. Mladi je šah Reza Pavlahi naslijedio Mossadegha i privredne su sankcije bile ukinute. Angloamerički naftni interesi su pobijedili i pokazali što su u poslijeratnom vremenu bili u stanju učiniti bilo kome tko bi se usudio dovesti u pitanje njihovu moć. Da ironija bude veća, ti isti interesi će srušiti i šaha oko 25 godina kasnije.
***
Mnoge su knjige napisane o razlozima i uzrocima odluke Washingtona da uđe u rat sa Vijetnamom, ali ni jedna ne sadrži temu da je porast vojne industrije pružao prihvatljiv izgovor na ponovno veliko usmjeravanje američke industrije na proizvodnju ratnih proizvoda. Hladni rat protiv komunističke opasnosti koristio se za opravdavanje trošenja desetaka milijardi dolara. Vojni su troškovi postali zaleđe za ostvarenja globalnih ekonomskih interesa njujorških financijskih i naftnih krugova. Ministar obrane McNamara i ostali planeri iz Pentagona od samog su početka strategiju Vijetnamskog rata osmislili tako da to bude 'rat bez pobjenika', s ciljem osiguranja što dugotrajnije proizvodnje u ratnom dijelu gospodarstva.
Po pravilima sistema iz Bretton Woodsa, putem smanjivanja vrijednosti dolara preko ogromnoga deficita domaće potrošnje, Washington je u stvari bio u mogućnosti prisiliti Europu i druge trgovinske partnere da 'progutaju' te američke ratne troškove u obliku pojeftinjenja dolara. Sve dok su Sjedinjene Države odbijale devalvirati dolar u odnosu na zlato, što bi odrazilo opadanje američke ekonomske moći od 1944., Europa je morala plaćati cijenu, jer je prihvaćala dolar po istom omjeru u odnosu na zlato, kao i dvadesetak godina ranije. Da bi financirao ogromne deficite svoga Velikog društva i proizvodnje ratne opreme za Vijetnam iz 1960-ih godina, Johnson je u strahu da ne izgubi glasove ako povisi poreze, jednostavno tiskao dolare tako što je prodavao više obveznica američkog Ministarstva financija kojima se financirao taj deficit.
Europske su središnje banke zarađivale kamate na zadržane dolare tako što su ih ulagale u obveznice američke Vlade. Krajnji učinak bio je taj da su europske središnje banke na taj način financirale ogroman američki deficit vijetnamskog kraha iz 1960-ih.
Razlozi ubojstva J.F.Kennedyja i danas su predmeti nagađanja (osim da ga je organizirala CIA), očito je da je Kennedy povlačio poteze na više strateški fronta radi uspostave svoga kalupa američke politike, a ti su se potezi, od jednog problema do drugog, počeli sukobljavati sa moćnim financijskim i političkim interesnim krugovima.
Suočen s potrebom rješavanja problema rastućega propadanja američkih gradova, predsjednik je Johnson 1964. potpisao Zakon o odsutnosti svake diskriminacije. Njime je htio iskorijeniti siromaštvo u svom narodu, što se nije ni izdaleka desilo. Taj je program pružio još jedan izgovor za jedno od najvećih povećanja troškova deficita i financijske pljačke u modernoj povijesti, koji su bili dobrano financirani europskim dolarima.
Polovicom 1960-ih milijuni su mladih ljudi odaslani na fakultete. Bio je to jedan oblik 'prikrivene nezaposlenosti'. Sveučilišta su povećale brojke sa 4 miliona na 10 miliona studenata. Bio je to izgovor kojim su moćnici s Wall Streeta prelili daljnje milijarde dolara u javne obveznice za granju univerziteta, za koje je jamčila država. Sredstva koja je trebalo uložiti u razvitak stvarne industrijske privrede preusmjerena su u tu 'post-industrijsku' ili 'uslužnu privredu'.
Svemirski je program NASA 1966. dosegnuo vrhunac potrošnje od 6 milijardi dolara.
S Vijetnamskim ratom i pokretanjem izvrnute kulture droge, slobodnog seksa, 'snage cvijeća' pod znanstvenim projektom CIA-e koji je bio vrhunska tajna pod imenom MK-Ultra, britanski su i američki znanstvenici počeli provoditi eksperimente halucinatnih i drugih droga koje mijenjaju um. Polovicom 1960-ih posljedica toga projekta je bio pokret Hippie, koji se katkada spominje kao lansiranje 'Razmišljanja novoga doba' ili 'Doba akvarijusa.
S ciljem mijenjanja načina razmišljanja u američkim korporacijama i industriji, direktori su također prolazili jedan novi oblik obuke – sesije u T skupinama, koje su vodili vanjskih psiholozi iz Državnih laboratorija za vježbanje, ili 'vježbanje osjetljivosti', radi otupljivanja mozga i pripreme naroda da prihvati nadolazeće šokove. Ljudi su bili toliko zaokupljeni time da budu osjetljiviji i razumniji na nedostatke drugih da im je promakla činjenica da država gubi svoj smisao postojanja.
Velike su se tvornice premjestile na područja jeftine radne snage na američkome Jugu, gdje nije bilo organiziranih sindikata, ili u zemlje u razvoju, sirotinjske četvrti, ovisnost o drogi i nezaposlenost poprimali su epidemijske razmjere u sjevernim industrijskim gradovima. Radnici su većinom bili ustrašeni i zbunjeni gledajući kako se čitava potka njihova društva slama kao posljedica politike neulaganja moćnih banaka.
Sjedinjene Države pretvorene su u 'novi Vijetnam', crnci su nahuškani na bijelce, zaposleni na nezaposlene, dok su bankari na Wall Streetu profitirali na kresanju plaća i ulaganju u infrastrukturu ili usmjeravali investicije u prekomorske zemlje – utočišta jeftine radne snage u Aziji i Južnoj Americi.
***
1969. pri isteku prve godine predsjedničkog mandata Richarda Nixona, američka je privreda opet ušla u recesiju. Da bi se pobijedila kriza, kamate su u Sjedinjenim Državama jako snižene 1970-ih. Opet je špekulativni 'vrući novac' počeo napuštati dolar u rekordnim količinama, zbog sniženja kamata. Visoke su se kratkoročne zarade pobirale u Europi i drugdje.
1970. R.Nixon se na domaćem američkom tržištu okrenuo ekspanzionističkoj monetarnoj politici. Stoga je dotok kapitala iz ranije godine obrnuo smjer i SAD su se izložile otjecanju kapitala u neto iznosu od 6,5 milijardi dolara. A recesija se nastavila.
U 1971. odljev kapitala dosegao je 20 milijardi dolara. Zabilježen je i prvi mjesečni trgovinski deficit. To je potaknulo paničnu prodaju dolara u praktički međunarodnim razmjerima. Stanje je uistinu postalo očajno.
Obustava mogućnosti pretvaranja dolara u zlato i međunarodni 'fluktuirajući tečajevi' iz ranih 1970-ih nisu riješili ništa. Samo su poslužili za dobivanje na vremenu.
Logika moćnika s Wall Streeeta bila je da moć njihove financijske prevlasti mora ostati netaknuta, čak i ako je to na štetu privredne proizvodnje i nacionalnog napretka Amerike.
Pod vodstvom savjetnika za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući H.A. Kissingera glavna značajka američke politike bila je da kontrolira a ne da razvija gospodarstva po cijelome svijetu. Glavnim je prioritetom postalo smanjenje stanovništva u zemljama u razvoju, umjesto transfera tehnologije i strategija industrijskog razvitka, što je bilo još jedno vraćanje natrag.
Tek nakon dvije godine 1973. planirana politika je izašla na vidjelo. Financijski moćnici tajno su se sastali kod švedske bankarske obitelji Wallenberg. Cilj sastanka nije bio spriječiti očekivani šok od visoke cijene nafte, nego isplanirati i rukovoditi poplavom naftnih dolara koja se uskoro trebala kreirati, proces koji je američki ministar vanjskih poslova Kissinger kasnije nazvao 'recikliranjem tokova petrodolara'.
1973. godine moćni su ljudi okupljeni oko Bilderberga odlučili lansirati velebni napad na industrijski razvitak u svijetu, s ciljem da povrate ravnotežu moći u korist anglo-američkih financijskih interesa. U namjeri da to učine, odlučili su upotrijebiti svoje najdragocjenije oružje: kontrolu nad svjetskim tokovima nafte. Trebali su potaknuti globalni embargo na naftu radi iznuđivanja drastičnog porasta cijene nafte u svijetu.
Oštro i naglo povećanje svjetske cijene nafte, značilo bi potom jednako drastično povećanje potražnje za američkim dolarima kojima se plaćala nafta.
Kissinger je učinkovito kontrolirao poteze izraelske politike putem svojih bliskih odnosa s izraelskim ambasadorom u Washingtonu Simchom Dintzem. Osim toga, Kissinger je održavao veze s egipatskom i sirijskom stranom. Njegova je metoda bila da jednostavno svakoj strani krivo prikaže ključne elemente druge strane, što je rezultiralo ratom, a potom i arapskim naftnim embargom.
Kissinger je potakao rat između arapskih zemalja što je trebalo rezultirati embargom nafte. Arapske su zemlje izvoznice nafte trebale biti žrtvenim jarcem za nadolazeću bjesomučnu reakciju svijeta, dok su anglo-američki interesni krugovi koji su je kreirali, stajali mirno u pozadini.
Zemlje članice OPEC-a podigle su svoje cijene za zastrašujućih 70%, također proglasile embargo na prodaju nafte SAD-u zbog njihove podrške Izraelu u ratu.
U siječnju 1974. porast je bio od 400%.
Jedna od glavnih briga tvoraca porasta cijene nafte od 400% bila je kako spriječiti da njihov drastični potez ne navede svijet na ubrzanje već jakoga trenda izgradnje daleko učinkovitijega i u konačnici jeftinijeg izvora energije – nuklearnih elektrana.
Počevši 1970-ih godina lansirana je strahovita propagandna ofenziva iz odabranih anglo-američki trustova mozgova i časopisa, s namjerom da oblikuju novi pristup 'granica razvitka', koji će osigurati uspjeh drastične strategije naftnog šoka.
Rimski klub 1972. prikazao je kompjutersku simulaciju s porukom da će svijet uskoro nestati zbog nedostatka odgovarajućih izvora energije, hrane i drugih potrepština. Oni su namjerno zanemarili značaj tehnološkog napretka za poboljšanje uslova čovjekova života.
***
Cijelu situaciju još čudnijom čini činjenica da su se ministri zemalja OPEC-a na jednom sastanku 1975. suglasili da ne prihvate ni jednu drugu valutu osim američkog dolara kao sredstvo plaćanja za svoju naftu, čak ni britansku funtu.
Svijet je bio prisiljen skoro neprestano kupovati ogromne količine dolara radi plaćanja energetskih zaliha bez kojih se nije moglo. I što je još neobičnije, taj je OPEC-ov dogovor o dolarskoj cijeni nafte ostao na snazi usprkos kasnijim ogromni gubicima koje su pretrpjele zemlje OPEC-a kako je vrijednost dolara išla gore-dolje tijekom sljedećega desetljeća pa i dulje.
Anglo-američki je spoj nafte i bankarstva tako prerastao omjere uobičajenog poduzetništva da su njihova moć i utjecaj izgledali nedodirljivi.
Dvije su rezervne valute iz Bretton Woodsa, britanska funta i američki dolar, zadržale središnji položaj u novom petrodolarskom poretku iz 1970-ih godina. Funta se obogatila od eksploatacije ogromnih količina nafte iz Sjevernog mora, koja je bila spremna za tržište u pravom trenutku da iskoristi porast cijene nafte od 400%, kao što je ranije navedeno. Britanska je funta postala poznata kao 'petrovaluta' (naftna valuta).
Isti oni anglo-američki krugovi moći koji su izmanipulirali političke događaje kako bi doveli do poskupljenja nafte od 400%, nakon toga su se okomili na one zemlje koje su bile žrtvom njihova naftnoga udara i 'ponudile' im petrodolarske kredite za kupnju skupe nafte i drugih vitalnih uvoznih proizvoda, naravno sve po jako visokim kamatama.
Postojao je pokušaj organiziranja zemalja Trećeg svijeta za stvaranjem nove kreditne institucije, jedne međunarodne kreditne banke koja bi zamijenila nemoralni neokolonijalizam MMF-a. Bezuspješno.
Prijetnja Trećeg svijeta anglo-američkom poretku i njihovu režimu globalnog oporezivanja preko petrodolara očito je bila poražena. Vodeće su eurodolarske banke iz Londona i New Yorka širom otvorile vrata davanju sve većih kredita odabranim zemljama Trećeg svijeta koje su pristale na drakonske uslove MMF-a, kako bi mogle refinancirati svoje deficite prouzročene naftnim šokom.
Kissinger je opstruirao i pokušaje Pakistana i Irana da se povežu s Njemačkom i da pokrenu gradnju nuklearnih elektrana. CIA je srušila iranskog šaha, kojeg je sama prije 25 godina dovela na vlast.
Predsjednik Carter je već ranije bezuspješno nastojao nagovoriti Njemačku vladu da prema Zakonu o neširenju nuklearne energije, koji je donijela Carterova Vlada, obustavi izvoz praktički sve nuklearne energije u zemlje u razvoju. Njegov je sofistički argument kao i obično bio da mirnodopska tehnologija nuklearnih elektrana predstavlja prijetnju za širenje nuklearnog oružja, a ustvari je jedini cilj takvoga argumenta bio jačanje strateškog položaja anglo-američkog financijskog ustroja koji se temeljio na petrodolarima.
CIA-in se plan temeljio na pomnom proučavanju fenomena islamskog fundamentalizma prema prikazu britanskog stručnjaka za islam dr. Bernarda Lewisa, koji je tada bio predavač na Sveučilištu Princeton u SAD-u. lewisov je plan, predstavljen na nastanku Bilderberške skupine u Austriji u svibnju 1979. zagovarao radikalni pokret Muslimanskog bratstva koje je stajalo iza Homeinija, kao sredstvo za balkaniziranje čitavog muslimanskog Bliskog Istoka po plemenskim i vjerskim linijama. Lewis je podržavao tezu da Zapad treba potaknuti autonomne skupine poput Kurda, Armenaca, libanonskih Maronita, etiopskih Kopta, azerbejdžanskih Turaka itd. Haos će se proširiti na način koji je on nazvao 'luk krize', koji će se preliti u muslimanske predjele Sovjetskog Saveza.
BBC je pružio ajatolahu Homeiniju propagandnu platformu unutar Irana, a šahovoj je Vladi odbio dati priliku da odgovori. Anglo-američka tajna služba odlučila je srušiti šaha. Šah je pobjegao u siječnju 1979., Hoomeini je u veljači zrakoplovom dopremljen u Teheran i odmah je objavio uspostavu svoje represivne teokratske države koja je zamijenila šahovu Vladu.
Padom šaha i dolaskom na vlast fanatičnih pristalica Homeinija u Iranu je nastao haos. U svibnju 1979. novi je Homeinijev režim izdvojio iranske planove za razvoj nuklearne energije i Homeini je objavio da se otkazuje cijeli program izgradnje nuklearnih reaktora, koji su trebale provesti Francuska i Njemačka.
Odsječen je iranski izvoz nafte, a i Saudijska Arabija smanjila je proizvodnju. Uslijedio je drugi naftni šok.
Volckerova su oba cilja uspjela. Američke su kamate na eurodolarskom tržištu otišle nebu pod oblake, s 10% na 16%, a za samo nekoliko sedmica dosegle razinu od 20%. svijet nije mogao vjerovati svojim očima. Inflacija je uistinu 'iscijeđena', a svjetsko je gospodarstvo gurnuto u najdublju depresiju od 1930-ih. Dolar je započeo svoj nevjerojatan petogodišnji uspon.
1979. godine započet je pritisak na sve moguće načine da se umanji primamljivost nuklearne energije u zamjenu za dosadašnju upotrebu nafte, čak je izvršena diverzija na nuklearku u Three-Mile Islandu čime bi se još više zastrašilo stanovništvo, nastojeći zadržati dominantne pozicije na nafti.
***
Ukupne posljedice dvaju strahovitih naftnih šokova iz 1970-ih godina i hiperinflacije koju su ti šokovi pokrenuli, stvorile su ustvari jednu novu američku 'posjedničku aristokraciju' u kojoj su oni koji su posjedovali nekretnine odjednom sebe vidjeli preko noći kako postaju milijuneri, što nije bio rezultat poduzetništva ni uspješne proizvodnje ni znanstvenog izuma, nego jednostavno posljedica posjedovanja zemlje – nekretnina, neplodne prašine.
Ali, ako je naftni šok aktivirao tu polarizaciju društva na manjinu sve bogatijih naspram velike većine čiji je životni standard polako tonuo, monetarna šok terapija koju ne nametnuo Paul Volcker nakon 1979. privela je zadatak kraju.
Uz regulatorne promjene u izgradnji nuklearnih elektrana u SAD-u nakon antinuklearne histerije u Three-Mile Islandu koja je rezultirala daljnjim godinama kašnjenja završetka izgradnje postojećih elektrana, nuklearna energija postala je neprihvatljivo skupo ulaganje za američke električne kompanije pod Vockerovim režimom visokih kamatnih stopa. Nakon 1979. nije naručen ni jedan novi nuklearni reaktor.
Jedna od najnaprednijih sektora proizvodnog gospodarstva bio je prepušten odumiranju.
Politička je ofenziva Margaret Thattcher u ENgleskoj i Volckera u Americi iz ranih 1980-ih godina uništila moguća dugogodišnja ulaganja države u infrastrukturu i kapitalnu izgradnju, poput izgradnje željeznica, autoputova, mostova, kanalizacija i elektrana.
Bilo bi pogrešno misliti da je monetarna šok terapija koju je Paul Volcker nametnuo SAD-u bila njegov izum. Ta je politika razrađena i već primijenjena nekoliko mjeseci ranije, U Britaniji. Nakon pobjede na izborima 1979. godine M. Thattcher krenula je s kampanjom 'iscjeđivanja inflacije iz gospodarstva'. Promicala je prijevaru potrošača tvrdeći da je vladin deficit a ne poskupljenje cijene nafte od 140% od pada iranskog šaha glavni 'uzrok' povećanja cijena od 18% u Britaniji. Prema njoj povišene cijene se mogu ponovno sniziti jednostavnim smanjenjem količine novca u gospodarstvu, akako je glavni izvor 'viška novca' po njenoj tvrdnji proizlazio iz kroničnog deficita vladinog proračuna, vladini se troškovi moraju jako smanjiti kako bi se smanjila 'inflacija novca'. Engleska je banka u isto vrijeme ograničila kredite za gospodarstvo politikom visokih kamatnih stopa, što je bio njezin prilog liječenju inflacije, posljedica je bila gospodarska kriza. Kamata je porasla na zastrašujućih 17% u 3 mjeseca, to je dosegnulo nezapamćen porast troškova zajmova za industriju i kućanstva od 42%. nikad u modernoj povijesti nije neka zemlja pretrpjela takav šok u tako kratkom vremenu, s izuzetkom ratnih ekonomskih nedaća.
'Ekonomska revolucija' M. Tatcher primijenila je krivi lijek za 'liječenje' krive bolesti.
Za Reganove vlade 1982. krenuo je juriš na zemlje dužnike iz sektora zemalja u razvoju. Prvi je presudan korak bio kad su privatne banke krenule 'podruštvavati' svoju krizu duga.
Došlo je npr. u Latinskoj Americi do ogromnih dodatnih opterećenja prouzročenih uslovima 'refinanciranja' neplativog starog duga.
Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostatka najosnovnijih lijekova iz uvoza.
MMF je potom naložio niz devalvacija meksičkog pesosa radi 'poticanja' izvoza. Početkom 1982. prije prve devalvacije od 30% vrijednost pesosa bila je na razini od 12 pesosa za jedan američki dolar. 1986. bilo je potrebno 862 pesosa da bi se kupio jedan dolar, a 1989., taj se iznos popeo na 2.300 pesosa za jedan dolar.
U Americi za vrijeme Reaganove vladavine 1980-ih godina od Washingtona i New Yorka do Kalifornije propovijedala se nova dogma o 'postindustrijskom društvu'. Gospodarski napredak Amerike nije više bio povezan s ulaganjem u najmodernije industrijske kapacitete. Čelik je proglašen 'zahrđalim pojasom industrije'. Čelična su postrojenja prepuštena propadanju, a ljevaonice rušene dinamitom. Trgovački centri, svjetleće reklame nove kockarnice Atlantic Cityja i luksuzna hotelska naselja postali su 'stjecištima novca'.
U vrijeme spekulativnog procvata koji je trajao tijekom najvećega dijelom Reaganova predsjedničkog mandata, novac je i dalje pritjecao iz inozemstva za financiranje toga novog svjetskog buma. Nitko se izgleda nije obazirao na činjenicu da su SAD u tom procesu za samo 5 godina, do sredine 1980-ih, od najvećeg svjetskog kreditora postale zemlja dužnik po prvi put od 1914. Bilo je 'jeftino' imati dug, a on je rastao geometrijski.
Proračunski je deficit pod Reaganovim 'oporavkom' otkrio pravo stanje zdravlja američkog gospodarstva. Američko je gospodarstvo bilo bolesno.
Ako kompanije bankrotira, te su obveznice postajale otpadnim papirom ('junk bonds'). Ali 1980-ih godina cijene dionica i nekretnina su rasle pa nitko nije obraćao pozornost na taj rizik. Reaganove su porezne reforme dovele do toga da je kompanijama bilo 'profitabilnije' opteretiti se velikim kreditima nego izdavati 'dionička prava', tj. obične dionice.
Kamatne stope na te 'otpadne dionice bile su vrlo visoke kako bi se privukli kupci. 'Morski psi', a to je bio naziv za te napadače – preuzimatelje, ubrzo bi 'operušali' sredstva preuzete kompanije, rasprodali njezinu imovinu radi brze zarade i odjurili do sljedeće žrtve kompanije, poput jata pirana. Tijekom druge polovice 1980-ih godina takvi su potezi preplavili Wall Streeet, dali zamaha kompaniji Dow i doveli korporacije do najviših razina zaduženosti od krize iz 1930-ih godina.
Novi Zakon Garn-St.Germain, predsjednik Reagan otvorio je vrata štednim i kreditnim bankama za ogromne financijske zloporabe i divlje spekulativne rizika kao nikada ranije. Također je pretvorio te banke u idealno sredstvo organiziranog kriminala za pranje milijardi dolara od rastućeg posla kokaina i narkotika u Americi tijekom 1980-ih. Rijetki su ljudi opazili da je tvrtka Merrill Lynch, odnosno njezin ured u Luganu, bila optužena za pranje milijardi dolara mafijaškog profita od heroina, u tzv. Operaciji Pizza Connection.
Dug je poprimio zastrašujuće razmjere. Kad je Reagan pobijedio na izborima krajem 1980., ukupni privatni i javni dug U SAD iznosio je 3,8 milijarde dolara. Krajem toga desetljeća popeo se na 10.000 milijardi dolara.
Za Bushova mandata invazija na Panamu, kolikogod je bila nevjerojatna, rezultirala je kamenom šutnjom moralne savjesti civiliziranog svijeta. Smatrali su je američkim 'poslom' (u božićnim danima prve godine njegova mandata 1989. više od 6.000 Panamaca većinom siromašnih civila, ubijeno je kad su specijalne snage i bombarderi SAD napali tu malu zemlju, pod izgovorom uhićenja generala Manuela Noreige kojeg su teretili da je bio kralj kartela droge).
Irak, država sa 16 milijuna stanovnika, izašao je iz osmogodišnjeg uzaludnog rata protiv Irana, koji je postigao samo to da je zapadnim proizvođačima oružja poslužio kao ogromno smetlište kako bi održali ogromnu prodaju oružja Srednjem istoku. Washington je 1980. potajno potaknuo Saddama Husseina da napadne Iran tako što je dostavljao Iraku lažne informacije koje su pokazale brz uspjeh rata. Do 1989. iračko je gospodarstvo bilo u ruševinama, a ulaganja u industriju i poljoprivredu bila su uvelike zaustavljena tijekom toga skupog rata, čiji su procijenjeni troškovi iznosili preko milijun ljudskih života na obje strane.
Ali Irak je, za razliku od Homeinijeva Irana, izašao iz rata s ogromnim teretom ratnog duga. 1988. raznim kreditorima bio je dužan 65 milijardi dolara.
Anglo američki plan je bio da uvuku iračkog predsjednika Saddama Husseina u klopku kojoj neće moći odoljeti, kako bi se stvorio izgovor za vonju intervenciju SAD i Britanije, s navodnim ciljem osiguranja svjetskih zaliha nafte.
Od Saddama se tražilo da mora najprije restrukturirati svoj vanjski dug i kao protuuslugu pristati privatizirati iračke zalihe nafte ili njihov najveći dio. Saddam je, što se moglo predvidjeti, odbio američku 'ponudu' da preda suverenitet nad iračkom naftom u zamjenu za nejasna obećanja budućih zajmova.
Iraku je obustavljen kredit, na što je on pozvao Arapske zemlje na ujedninjene posebno što se SAD ne isplovljava iz Zaljev iako prijetnji ratu više nema.
Ali prema uputi SAD Kuvajt je snizio cijenu nafte ispod 10 dolara, preplavio tržište jeftinijom naftom, Saddam Hussein uskoro je okupirao Kuvajt nakon verbalnih sukoba. Engleska i Američka vlada zamrznule su sve kuvajtske financije. Ono što je uslijedilo slijedećih 6 mjeseci spada među najciničnije sračunate poteze novije povijesti. Irak je bio bombardiran, iako je svima bilo jasno da se rat mogao izbjeći. Gđa Tacher bila je tada izjavila da se stvari ne ograničavaju na povlačenje iračkih snaga iz Kuvajta, nego da je Iraku potrebno zadati razoran udarac, da se slomi vrat Saddamu i uništi ukupan vojni, a možda i industrijski potencijal te zemlje. A Bush je 1991. u izvješću o stanju nacije rekao američkome Kongresu: Svijet dakle može iskoristiti priliku sadašnje krize u perzijskom zaljevu za ostvarenje dugogodišnjeg sna o novom svjetskom poretku.
Preko kanala koji su bili izravno povezani s britanskom i američkom tajnom službom, hamburški list Der Spiel i utjecajn republikanski senatori otpočeli su otvorenu ofenzivu protiv Njemačke, optužujući Njemačku da je njezin izvoz tehnologije koja se popularno zvala tehnologijom 'dvojne primjene' omogućio Sadamovoj vojsci da ispaljuje sovjetske rakete Scud na izraelske ciljeve.
Američki ministar vanjkih poslova James Baker otišao je u misiju prikupljanja financijskih sredstava, koja je bila obilježena jednim od najvećih pritisaka u povijesti, kako bi izvukao obećanja Njemačke, Japana, Kuvajta i Saudijske Arabije koja će jamčiti ukupan iznos od 54,5 milijardi dolara za praćenje troškova onoga što je dobilo ime Operacija pustinjska oluja.
Neki su upućeni ljudi procijenili da su SAD izašle iz cijele afere oko Zaljevskog rata s neto 'profitom' od mogućih 19 milijardi dolara, kad se uračunaju svi prilozi saveznika.
Osim toga, prije završetka Zaljevskog rata počeli su se potpisivati veliki ugovori SAD-a sa zemljama Srednjeg istoka o prodaji američkog oružja, uz veliku ljutnju europskih tržišta oružja.
Operacija pustinjska oluja i Zaljevski rat predsjednika Busha i premijerke Thacher učinili su neprocjenjivu štetu Iraku i njegovu narodu, Kuvajtu i svjetskom gospodarstvu, ali je bilo znakova da nisu ispunili primarni cilj – vraćanje kontinentalne Europe u novi svjetski poredak Geogea Busha i Margaret Thatcher.
***
Ova knjiga pisana u vrijeme Zaljevskog rata 1991. tek u pogovoru spominje zaključak da je daljnim nemirima u istočnim ruskim zemljama i na balkanu značilo eliminiranje svake uloge Rusije iz kaspijske nafte u konačnici dopustilo nastavak britanske politike kaosa i ekonomske nestabilnosti u Centralnoj Aziji i na Balkanu.
Sve dok su zemlje Istočne Europe i Rusija u haosu, gospodarski bi bila oslabljena Njemačka i druge zemlje europskoga kontinenta, što bi samoj Britaniji osiguralo mogući ulazaku Europsku monetarnu uniju s pozicije moći, a ne slabosti.
Potpisom sporazuma o ulasku Njemačke u Europsku uniju njemački je kancelar Kohl potpisao uništenje moćne njemačke marke, kao i uspostavu nadnacionalne Europske središnje banke, a sv eje to bila cijena za dobivanje nevoljke francuske suglasnosti za ratificiranje sporazuma 4+2, kojim je dopušteno ujedinjenje dviju njemačkih država.
Kako se približavao krajnji rok 1997. za osnivanje te nove Europske središnje banke, Francuska je čini se potisnula svoja razilaženja s Njemačkom u interesu stvaranja nove valute – eura. Međutim, iza kulisa Francuska i francuske banke igrale su daleko mračniju ulogu u stvaranju eura. Bila je to francuska parodija britanske geopolitike.
Kako se približavao kraj stoljeća, svijet je bio u previranju. Balkan je nakon kosovske krize postao preplavljen mogućnostima novih geopolitičkih eksplozija. Kavkaz je sve ubrzanije postao šireća ratna zona. Pakistan je proživljavao vojni režim čija politika velikom dijelu svijeta nije bila nimalo jasna. Kina, koja je samo dvije godine ranije bila središtem zapadnih ulagača, očito se počela okretati prema unutra, što je bila reakcija na ekonomske poteškoće izazvane azijskom krizom i na prestanak dotoka prijeko potrebnih financijskih sredstava iz prekomorskih zemalja.
SAD su bile predmetom ljutnje i ogorčenja velikog dijela ostatka svijeta. Trjezniji promatrači shvatili su da nije realno očekivati od Washingtona da bude svjetski policajac ni sredstvo za rješavanje svjetskih problema. Ali, kako se sin Georgea Busha počeo krajem 1999. natjecati za predsjednika, isto je tako bilo jasno da geopolitičke postavke koje su pokretale minulo stoljeća rata još nisu ni izdaleka prevladane.
Uništite Kinu
F. William Engdahl
Izdavač: Profil 2014.
Za američke političke krugove sastankom Mao i Nixona 1972. otvaranje Kine SAD-u bilo je dijelom geopolitičke strategije da se Kina pridobije za saveznicu protiv Sovjetskog Saveza tijekom hladnog rata.
Američka je urota protiv Sovjetskog Saveza u pokušaju stvaranja političkog kaosa u Kini CIA-inim insceniranjem niza događaja poznatih pod nazivom Pokolj na trgu Tiananmen – propala, ali uz visoku cijenu političke i gospodarske izolacije Kine u svijetu.
***
Nakon 1989. Kina se otvorila inozemnim ulaganjima, i u zadnjih dvadesetak godina rezultirala kao najveća zemlja izvoznica u dolarskoj vrijednosti i druga najveća, nakon SAD-a, uvoznica nafte.
Kina se iz korisnog izvora jeftine radne snage za američke međunarodne tvrtke polagano pretvarala u potencijalnu prijetnju budućoj američkoj hegemoniji, osobito u Africi te na naftom bogatom Bliskom istoku i u Aziji.
No združene vojne manevre – Mirovnu misiju 2005. – prvu zajedničku kinesko-rusku vojnu vježbu nakon besprijerne brzine kineskog gospodarskog rasta stvorili su zvona za uzbunu u Washingtonu i na Wall Streetu. S druge strane, bestidna američka vojna okupacija Iraka dvije godine ranije, u ožujku 2003. godine šokirala je svijet. Peking je valjano ocijenio kako je u temelju vašingtonske strategije zapravo gruba sila.
Prvi korak Amerike bio je izvršiti napad na kinesku valutu, pa su vršili pritisak da se revalvira renminbi, što je Kina ispočetka odbijala jer bi to izazvalo drastičan pad kineske dobiti od dolarskog izvoza. 2005. godine Kina je vrlo oprezno i sporo započela politiku polagane revalvacije renminbija u odnosu na dolar, a potom okončala fiksni odnos RMB-dolar i usmjerila se na više valuta. Do 2008. vrijednost RMB porasla je za oko 20% što je bio velik ustupak nominalnim američkim zahtjevima. No stvarna nakon SAD-a nije bila samo oslabiti kineski izvoz već stalnim pritiskom oslabiti cjelokupno kinesko gospodarstvo, vašingtonskim valutnim ratovima nie se naziralo kraja.
Kako druge države moraju imati velike dolarske pričuve da bi obranile vlastitu valutu od potencijalne financijske krize, u većoj ili manjoj mjeri su primorane kupovati dug državne blagajne SAD, što će reći da američke državne manjkove pokriva Narodna banka Kine. Busheva je administracija svoje velikodušno sniženje poreza bogatim građanima te svoj globalni rat protiv terorizma praktički financirala zahvaljujući tome što je Kina kupovala goleme količine američkih kratkoročnih državnih obveznica.
Slijedom niza događaja nije bilo iznenađujuće što je 2009. premijer Wen Jiabao otvoreno preko medija, iskazao zebnju zbog jednobilijunskog kineskog uloga u američke državne obveznice te izravno navijestio kinesku namjeru udaljavanja od dolara i priklanjanja euru i drugim valutama. Sprega Washington – Wall Street hitro je odgovorila pokretanjem euro krize u Grčkoj ne bi li time oslabila euro i ojačala dolar – opet primjer prikrivenog valutnog manipuliranja.
2012. Kina je primorana na još jednu revalvaciju renminbija u odnosu na dolar i to u vrijeme kada je kineski izvoz dramatično opao.
Kina i njezini azijski trgovinski partneri uspjeli su utemeljiti bilateralnu trgovinu putem zajedničkih deviznih računa i time premostiti dolar kao medij nagodbe.
Poput mnogih sličnih vašingtonskih taktika geopolitičkog tlačnja, stvarna svrha pritisaka oko revalvacije renminbija nije bila da se poveća njegova vrijednost. Bila je to zapravo poluga da se prisili Kinu da učini renminbi posve slobodnom, konvertibilnom valutom na međunarodnom deviznom tržištu poput dolara i eura. A k tome i poluda da se Kinu primora na potpuno otvaranje financijskih tržišta kapitala divovskim bankama Wall Streeta 'božicama novca'. Da je Peking izašao ususret američkom Ministarstvu financija, postala bi izložena špekulativnim napadima, kao što je to 1997. godine bio Tajland.
***
1994. godine Kina je od izvoznice nafte postala njezinom sveopćom svjetskom uvoznicom.
Kako je Kina bila otkrila velika, nova naftna polja i golem potencijal u južnosudanskoj pokrajini Darduf, bilo je vrijeme za početak stezanja omče oko vrata Sudana.
Gotovo smjesta paravnojne su bande, naoružane zahvaljujući zapadnim obavještajnim službama iz Čada, pročešljale neobiljećenu pustinjsku granicu ubijajući, silujući i stvarajući kaos u toj oblasti. Washington je započeo svoju operaciju 'dardufskog geonocida'. Krajnji cilj bio je osigurati izliku za dovođenje NATO-ovih postrojbi u novo, Kini najperspektivnije naftno područje.
Washington je potpalio sukob koji je prouzročuo na desetke tisuća mrtvih i nekoliko milijuna ljudi pretvorio u izbjeglice.
Preko Dardufa u sukob su uvučeni Čad, Srednjoafrička Republika, Egipat i Libija.
Kina je počela uvoziti naftu iz Sudana i Čada.
Sudanska je vlada optužila zapovjednika UN-a u Dardufu, Britanca Tonyja Prenu i njegove 'mirotvorce' za sustavnu zloporabu 'humanitarnih' konvoja u darfurskoj oblasti nazvavši ih glavnim izvorištem opskrbe i oružja za pobunjeničke skupine proiv središnje vlade u Khartoumu.
Sva previranja i ratovi na Afričkom kontinentu proteklih godina rezultat su borbe vašingtona protiv kine i njenih interesa, a stvaranjem AFRICOM-a Pekinškim su vlastima stvari postale jasne.
Slijedeća domino kocka koja je trebala pasti u ratu protiv rezervi kineske nafte bio je Libijac Gadafi, i to, ironije li, uz pomoć odluke kineske vlade da u Vijeću sigurnosti UN-a odustane od veta na zahtjev NATO-a da se nad Libijom uspostavi 'područje zabrane leta' što je rezultiralo bombardiranjem Tripolija i cijele Libije.
Pentagon i američke obavještajne službe započele su militarizaciju stratešlog uskog grla svjetskih naftnih tokova, tjesnaca Bab el Mandab. Rabeći somalijske piratske incidente skupa s tvrdnjama o novoj prijetnji Al Qaide što niče u Jemenu, militarilizirali su jedan od svjetskih najvažnijih puteva za prijevoz nafte. Također i Neiskorištene nafte zalihe na teriotriju između Jemena i Saudijske Arabije navodno su među najvećima na planetu.
Imućnog Saudijca imenom Osama bin Laden uvježbala je CIA prema nekim komentatorima, a stvarna središnjica Al Qaide zapravo je CIA-jino sjedište u Langleyju, u državi Virginiji, SAD.
Pentagon je tvrdio da su napadima 17. i 24. prosinca 20098. ubijena 3 ključna Al Quaidina čelnika, ali dosad o tomu nema dokaza.
Od 2009. broj otetih brodica popeo se na 174, a broj otetih članova posade 587, pa je otvoreno pitanje ostalo tko somalijskim piratima priskrbljuje oružje i logistiku dovoljnu za izbjegavanje brojnih međunarodnih patrola.
S obzirom da značajna količina saudijske nafte prolazi kroz tjesnac Bab el Manbdab, američka vojna kontrola može ondje lako poslućiti zastrašivanju Kraljevine Saudijske Arabije glde njezine ozbiljne nakane vezane uz ugovaranje potencijalne 'nedolarske' naftne trgovine s Kinom ili drugim zemljama.
Mjanmar u Burmi je sastavni dio onoga što Pentagon naziva kineskom Bisernom ogrlicom, njezine strategije uspostave vojnih baza u Mjanmaru, na Tajlandu i u Kambodži kako bi parirala američkoj kontroli uskoga grla, to jest Malajskog prolaza. K tomu, u Mjanmaru ima dosta energenata kako na kopnu, tako i u podmorju.
Otkada je Busheva administracija 2005. godine odlučila pridobiti Indiju za Pentagonov Novi okvir američko-indijskih vojnoobrambenih odnosa, Indija je gurnuta u strateški savez s Washintonom ne bi li se tako pariralo Kini u Aziji.
Busheva je administracija ponudila Indiji skidanje tridesetogodišnjih sankcija na prodaju napredne američke nuklearne tehnologije i time otvoreno legitimizirala indijsko kršenje Sporazuma o smanjenju nuklearnoga naoružanja. Zamijetimo samo da je Washington optužio Iran za kršenje toga sporazuma što je krasan primjer političkoga licemjerstva.
K tomu, baš kada su se u crvene halje odjeveni redovnici pojavili na ulicama Mjanmara, Pentagoj je započeo američko-indijske mornaričke vježbe, skupa sa oružanim snagama Australije, Japana i Singapura.
Washington se očito odlučio na krajnje rizičnu geopolitičku igru s Pekingom raspirivanjem plamena nasilja unutar same Kine, u Tibetu početkom 2008. dakle za njihovih međusobno vrlo nestabilnih odnosa pred Olimpijske igre u Pekingu.
***
Najviše uznemiruje činjenica što brza hrana s visokim postotkom masnoća i šećera dokazamo izaziva ovisnost, nalik heroinskoj (osim što je odgovorna za sadašnju epidemiju gojaznosti i dijabetesa, te po nekim studijama može oštetiti mozak). U praksi širenje McDonald'sa i/ili KFC-a te sličnih lanaca brze prehrane po Kini novi je opijumski rat podjednako ili čak razorniji od Opijumskog rata iz 1840. godine.
Studija Američkog istražnog instituta Scripps iz Floride utvrdila je da sastojci u uobičajenoj brzoj hrani, posebno visokofruktozni kukuruzni sirup ili drugi šećeri 'prže' središte mozga baš kao i ovisnost o teškim drogama poput opijuma ili kokaina.
Uprava za hranu i lijekove FDA prikriva ili ignorira uporabu pojačivača okusa poput mononatrijeva glutamata (MSG) koji izaziva demenciju.
Umjetno sladilo aspartam na tržištu poznato pod ienom NutraSweet, promican kao 'dijetna tvar niskoga šećera' (nalazimo ga u dijetnoj Coca-coli i Coca- coli Zero) zapravo inducira debljanje. Među patološkim učincima redovite konzumacije asparama simptomi poput epileptičnih napadaja i konvulzija, vrtoglavice, migrene, gubitka pamćenja, kroničnog umora, depresije i napadaja panike. Preplavljivanje kineske prehrane lošim namirnicama samo je dio svjesno orkestirane kampanje Washingtona za oslabljivanje samovoljnosti i borbenosti kineskog duha. Kina je bila preplavljena privlačnim uvezenim američkim namirnicama, čiji loš učinak je veći kada organizam nije naviknut na njegove efekte, kao kod kineza.
Zastrašujuće je i uvođenje GMO namirnica i veliki napori Zaklade Rockefeller koja ga financira. Javnosti je priopćeno kako je njihov silni znanstveno – izučavateljski napor pokušaj borbeprotiv gladi u svijetu koja se očekuje u sljedećim desetljećima, jer će tvrdili su, predviđeni rast populacije dodati nove milijarde gladnih usta.
Ruska istraživanja 2010. utvrdila su da životinje koje jedu GMO hranu gube sposobnost razmnožavanja.
U današnje vrijeme Kina uvozi više od 60% sojinog zrna, od čega je 100% sve GMO. Takva je zasigurno i riža. S obzirom na rezultate ruskih istraživanja, logično je očekivati da će za tri sljedeća naraštaja većina kineske populacije postati sterilnom.
Poslije 1992. GMO je postao srž američke poljoprivredne strategije vezane uz izvoz sjemena koja se služila novostvorenom Svjetskom trgovinskom organizacijom WTO-m, za unapređivanje američkih interesa poljoprivrednoga poduzetništva.
Prema internetskoj stranici Sustava brzog uzbunjivanja za hranu i hranće.u za životinje Europske zajednice, europske su zemlje u razdoblju od 2006.-2011. godine 115 puta pronašle GMO rižu u prehrambenim proizvodima iz Kine.
Ovaj opći smijer prikazuje možda najopasniju pogrešku koju su kineski dužnosnici načinili. GMO je trojanski konj za koji Washington i američke elite procjenjuju da bi mogao unutar sljedećih dvaju desetljeća uništiti sigurnost kineske prehrane budu li kineski dužnosnici to neodgovorno dopustili.
Ministar poljoprivrede već je dopustio GMO pamuk, papriku, rajčicu i papaju, te odobrio uvoz GMO soje i kukuruza za prehrambenu industriju.
Promicanje GMO-a službeni je dio USAID-ove zadaće.
Od pedesetih godina prošlog stoljeća američki poljoprivredni izvoz bio je strateški nacionalni prioritet povezan s geopolitikom hladnoga rata.
***
Julian Huxley, mahniti eugeničar i zagovaratelj smanjenja populacije, bio je prvi predsjednik UNESCO-a nakon Drugog svjetskog rata. Njegov brat, Aldous Huxley još je 1961. godine ustvrdio: Već možda za slijedećeg naraštaja postojat će farmakološka metoda stvaranja ljudi zaljubljenih u svoje robovanje ili proizvodnje diktature bez sza, metoda uspostave vrste bezbolnog koncetracijskog logora za cjelokupna društva gdje će ljudima zapravo biti oduzeta sloboda, ali im to neće smetati jer će im s pomoću propagande, tj. ispiranja mozga, ili još točnije, ispiranja mozga poduprtog farmakološkim metodama svaka želja za pobunom biti pometena. Čini se da će ovo biti posljednja revolucija. Treba napomenuti da Huxley nije bio tek pisac, bio je povezan s CIA-om, Rockefellerom na strogo povjerljivom projektu kontrole uma nazvanome MK-Ultra pod pokroviteljstvom privatne Fordove zaklade koji je stvorio LSD-ovsku, drogerašku, 'hipi-revoluciju' šezdesetih prošlog stoljeća u SAD-u kao pokusni potvat postizanja sveopće društvene kontrole.
CIA-jine tehnike uporabe raznovrsnih droga kako bi se kontrolirao ljudski um i tijelo tiho su prebačene u danas već udomaćene 'antidepresivne' lijekove, u pravilu daven djeci s dijagnozom poremećaja pozornosti i hiperaktivnosti (ADD i ADHD).
Smanjiti svjetsku populaciju raznim cjepivima koji na kraju proizvedu paralizu djece, u Indiji zemlji bez dječje paralize odjednom je ta bolest uzela maha, AIDS,...uspješno se sprovodi.
Clintonova administracija nije pokrenula 'anti-AIDS' kampanju kako bi pomogla bolesnim Afrikancima ili komu drugome. Brojne studije, uključujući nekoliko onih koje je financirala američka vlada, utvrdile su kako HIV ne prouzrokuje AIDS. Zapravo HIV je relativno bezopasan.
Kako bi usmrtila bezopasni HIV, vlada SAD, Svjetska banka i druga tijela potrošili su milijarde američkih dolara na kupnju i raspačavanje opasnih lijekova protiv HIV-a ljudima diljem svijeta, nekih 36-50 milijuna, za koje se pretpostavilo da su HIV pozitivni. Ali lijekovi poput GlaxoSmithKlineova Zidovudina (AZT) Retrovira nisu izliječili nikoga komu je dijagnosticiran AIDS. Niti su proizvođači lijekova ikada tvrdili da jesu.
Krajnje toksične kemikalije teško da su ikada izliječile koju osobu. Ili komu spasile život. Istraživanja su pokazala kako doista svi koji uzimaju te lijekove umiru, i što najviše uznemiruje, većina od 22 milijuna ljudi za koje se mislilo da su umrli od AIDS-a zapravo je umrla od nuspojava lijekova protiv HIV-a. Prema brojnim studijama, imunosna definicija oboljelih od AIDS-a rezultat je kemikalija koje oštećuju imunosni sustav ubrojimo li k njima rekreativne droge, kao kokain, nitratne inhalante, heroin, potom zlouporabu alkohola, pesticide, prekomjerno uzimanje lijekova, kao antibiotika, industrijske zagađivače, druge toksine iz okoliša te lijekove protiv HIV-a, kao ATP. U Africi su navodne žrtve AIDS-a zapravo žrtve kronične malnutricije – glavnog tamošnjeg uzročnika AIDS-a – te uzastopnih infekcija, kroničnog stresa i nedostatka sna.
Lijekovi za bol koji se dobivaju na recept štetniji su ili čak smrtonosniji od mnogih nedopuštenih droga, primjerice heroina. Godine 2008. više Amerikanaca umrlo je od analgetika nego od nedopuštenih droga poput kokaina i heroina zajedno. U SAD broj smrti od propisanih lijekova nadilazi broj prometnih nesreća s fatalnim ishodom. Više od 12 milijuna ljudi u SAD ustvrdilo je da uzima analgetike zbog njihova 'podižućeg' učinka, a ne zbog učinka kojemu su namijenjeni – neutraliziranja bola.
***
Nakon gotovo dva desetljeća zanemarivanja interesa u istočnoj Aziji, 2011. godine Obamina administracija objavila je da će SAD načiniti 'strateški zaokret' u vanjskoj politici pa vojnu i političku pozornost usredotočiti na pacifičku Aziju, posebno na jugoistočnu Aziju, tj. Kinu.
Kako bi u opaskama europskim zemljama, svojim kolegicama u NATO-u srpnja 2012. u Washingtonu 'pojasnio stvar', Phillip Hammond, britanski ministar obrane, otvoreno je priopćio kako je najnovija promjena u američkoj obrani glede azijsko-pacifičke regije usmjerena na Kinu. Hammond je rekao da jačanje strateške važnosti azijsko-pacifičke regije zahtijeva od svih zemalja, a posebno od SAD, da razmisle o vlastitome strateškom stavu prema Kini koja postaje globalnom silom.
Ključni čimbeik Pentagonove strategije čija je implementacija već tiho započela jest američka mornarička i zračna nazočnost u Japanu, na Tajvanu, Filipinima, Vijetnamu, u Južnome kineskom moru i Indijskome oceanu. Američko raspoređivanje vojnih i mornaričkih snaga u Australiji ima za cilj kontrolu kineskoga dijela Južnoga kineskog mora kao i Indijskoga oceana. Utvrđeni je motiv 'zaštita navigacijske slobode' u Malajskome prolazu i Južnome kineskom moru.
Cilj bitke zrak-more jest pomoć američkim snagama da se odupru početnom napadu i izvedu protunapad za uništenje sofisticiranih kineskih radarskih i raketnih sustava izgrađenih za zaštitu kineskoga priobalja od američkih brodova.
Kineska vojna prijetnja Tajvanu implicitna je prijetnja SAD kao posljedica izravnog i prešutnog jamstva koje Tajvanu od 1949. pa ovamo iskazuje svaka američka administracija.
Prema jednom vojnome analitičaru za Aziju, Kina pomaže Mjanmaru osuvremeniti nekoliko mornaričkih baza zbog proširivanja svoje moći u regiji. Povrh toga, indijske vlasti tvrde kako je Kina ondje pomogla izgraditi radar te popraviti i napuniti gorivom tamošnja postrojenja kako bi poduprla svoje buduće, nove mornaričke pothvate u regiji.
Marshall, ravnatelj Ureda za mrežnu procjenu, podnio je tajno izvješće koje je cijelo procurilo u vašingtonske novine, i osmislio naziv strategije 'Biserna ogrlica' kako bi opisao ono što se naziva sve većom kineskom vojnom prijetnjom strateškim interesima SAD u 'azijskom prostoru'.
Od toga izvješća iz 2005. najvažniji Pentagonovi i američki pothvati bili su usmjereni kontrolirati naporima Kine u obrani svoje energetske sigurnosti pomoću Kine u obrani svoje energetske sigurnosti s pomoću 'Biserne ogrlice'. Američke intervencije od 2008. godine u Mjanmaru/Burmi odvile su se u dvjema fazama. Prva je bila tzv. Šafranska revolucija 2007. godine pothvat destabilizacije koji su orkestrirali Ministarstvo vanjskih poslova SAD i CIA zbog usmjeravanja međunarodne pozornosti na odnos mjanmarske vojne diktature spram ljudskih prava. Cilj je bila daljnja međunarodna izolacija Burme od gospodarskih veza s drugim zemljama osim Kine, a napose ugrožavanje kinesko-mjanmarskih nafotovoda i plinovoda. Druga faza bila je postavljanje za premijerku Tajlanda sestre korumpiranog bivšeg premijera, američko tajlandski odnosi znatno su se poboljšali. Sam Thaksin uživa u lagodnu položaju u SAD od ljeta 2012. naovamo, otkako vuče konce iz inozemstva.
Američka će mornarica ubrzo smjestiti svoja četiri najnovija ratana broda – priobalne borbene brodove – kod Singapura i periodički će ih razmještati u Tajlandu i drugim južnoazijskim državama. Mornarica razmatra mogućnosti združenih misija zračne prismotre iz Tajlanda.
Prije nekoliko godina, za Busheve administracije, Washington je napravio značajan potez uključivanja Indije među svoje vojne saveznike protiv rastuće kineske nazočnosti u Aziji.
Pentagonova strategija 'Biserna ogrlica' protiv Kine zapravo ne sadržava prekrasne perle, već krvničku omču oko oboda Kine osmišljenu da, u slučaju velikog sukoba, Kini totalno onemogući pristup vitalnim sirovinama, posebice nafti iz Perzijskog zaljeva i Afrike.
S ciljem jačanja glavnoga središta američke vojne moći usmjerene na Kinu ponovo se gradi američka vojna baza na japanskom otoku Okinawi.
Pod krinkom američkoga rata protiv terorizma, Sjedinjene Države potpisale su velike vojne sporazume s oružanim snagama Filipina i Indonezije.
Kako Kina ne bi postala glavnom gospodarskom suparnicom SAD na svjetskoj razini, Washington je krajem 2010. inicirao takozvano Arapsko proljeće. Iako su težnje milijuna običnih Arapa u Tunisu, Libiji, Egiptu i drugdje za slobodom i demokracijom bile stvarne, uporabljene su kao otporac za puštanje s lanca američke strategije kaosa diljem cjelokupnoga, naftom bogatog islamskog svijeta od Libije u sjevernoj Africi, preko Sirije do Irana na Bliskome istoku.
***
Moćne osobe američkih financijskih krugova i bankarske elite oko Davida Rockefellera i Henryja Kissingera ranih su sedamdesetih prošloga stoljeća potiho pripravljale Nixonov pothvat za otvaranje Kine i odškrinule vrata američkim poduzećima kako bi se od Kine načinila 'svjetska radionica'.
Mnogi su proizvodi načinjeni u Kini, a malo ih je tamo projektirano, stvoreno ili osmišljeno.
Diljem južne Kine vlada je počela graditi puteve, luke i ostalu infrastrukturu. 1994. devalvirala je kinesku valutu s oko 5 na 8 juana za dolar razgorijevajući tako daljnji, brzi razvoj zemlje.
Kina, odjednom najjeftinija radionica u Aziji, privukla je ogromna ulaganja. Milijuni migrantskih radnika preplavili su industrijska središta. Oštroumni poduzetnici selili su se iz Hong Konga i s Tajvana, žudeći za svojim dijelom kolača. Mnogi su zatvorili svoje pogone kod kuće kako bi izgradili nove tvornice i unajmili kineske radnike 'kontinentalce'.
Ono što je Wal-Martu i drugim američkim i europskim međunarodnim tvrtkama omogućilo tako dramatično ulaganje u proizvodnju u Kini bilo je kinesko pristupanje novostvorenoj Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO).
Cijena ulaska u ono što je nazvano klubom 'bogatih nacija' bila je visoka. Kina je morala smekšati 7000 pristojbi, kvota i drugih trgovinskih zapreka. Njezin ulazak je iskorijenio kineske seljake jer je WTO nametnuo sankcije za uvoz soje i drugih proizvoda.
Prema planu Washintona i Wall Streeta, 'ulovi' li se Kina u globalizirani trgovinski sustav kojim dirigira SAD preko WTO-a, čim započne razvijati vlastitu proizvodnju za izvoz, WTO će se okrenuti protiv nje ne bi li je učinio gospodarski ovisnim područjem izručenom na milost i nemilost tiranskoj vlasti američkog globaliziranog sustava.
Kako bi još više zamutio odnose između dvaju zemalja, Washington je iskoristio čak i Googleovu odluku da se povuče iz Kine zbog 'nesuglasica oko cenzure i problema sigurnosti'.
Hillary Clinton umiješala se 2010. godine zahtijevajući odgovor od kineske vlade na Googleove tvrdnje da Kina provodi 'politički motiviranu cenzuru'.
Njen napad je pao u vodu kada je bivši dužnosnik američke obavještajne službe javnosti otkrio CIA-jinu povezanost s Googleom, ime osobe iz CIA-e koja je Googleu osigurala inicijalna novčana sredstva te tko je Googleova veza s CIA-jom.
Jedno od najvećih trgovinskih nesuglasja između Kine i Washingtona jest kineski tehnološki proboj u izgradnji solarne energije, to jest njezin fotovoltažni sustav puno učinkovitiji i puno jeftiniji od sustava bilo koje zapadnjačke tvrtke uključujući američko poduzeće usko povezano s predsjednikom Obamom koje je bankrotiralo zbog nadmoći kineskih sustava.
U ožujku 2010. na internetu su procurili dokumenti vezani za novi Trgovinski sporazum protiv krivotvorenja ACTA, iz vašingtonskog ureda tvrdili su da mu je cilj uspostavljanje međunarodnog zakonskog okvira za krivotvorenu robu, generičke lijekove i kršenje autorskih prava na internetu i kako će njime biti uspostavljeno novo upravljačko tijelo izvan postojećih foruma kao što su WTO, Svjetska organizacija za intelektualni posjed i Ujedinjeni narodi.
Zapravo, kako su otkrile istrage nekoliko vlada, parlamentarnih tijela i drugih organizacija, ACTA je bila pokušaj svojevrsnog državnog prevrata čak i mimo WTO-a i drugih postojećih međunarodnih arbitražnih tijela te pokušaj stvaranja lažnog povoda ne bi li se ščepali kineski i indijski proizvodi kao i proizvodi drugih zemalja u razvoju bez obzira na to postoje li utemeljeni dokazi o krivotvorenju.
Dotični je ugovor o ACTA-i bio posljedica pritiska američkih sindikata, američke farmaceutske industrije i Američke filme udruge.
Poslije objavljeni dokumenti razotkrili su kako su suučesnice tajnih dogovora bile pomno odabrane najmoćnije američke tvrtke: Googgle. E-Bay, Intel, Dell, News Corporation, Sony Pictures, Time Warner i Verizon, te Wal-Mart, Citigroup, Boeing Corporation, Divovske GMO tvrtke Monsanto, Dow Chemical i DuPont, Eli Lilly, Abbort Labs, Merck&Co, Johnson&Johnson, General Motors, Cisco Systems, Sun Microsystem, IBM, US Semiconductor Industry Association. Sporazum je na razne načine kršio temeljna ljudska prava kao što su sloboda govora i privatnost. ACTA-u su kritizirali i Liječnici bez granica jer ugrožava dostupnost lijekova u zemljama u razvoju.
Ulični prosvjedi protiv ACTA-e zbili su se diljem Europske unije.
***
Početkom 2012. kineska vlada i kineske državne naftne tvrtke pridružile su se američkom cirkusu oko plina iz škriljevca. Počele su rabiti vrlo sporne metode kako bi doslovce rastvorile džepove ugrađenog prirodnog plina, to jest oslobodile ga iz formacija škriljevca, stijena bogatih glinom koje su okružene drugim mineralima.
Manje je poznato da se plinu iz škriljevca iz dobrih razloga oštro protive poljoprivrednici, građanstvo, skupine od javnog interesa i lokalne vlade. Vrlo sporna tehnologija oslobađanja plina iz škriljastih stijena zahtijeva uporabu ogromnih količina vode i ubrizgavanje nekih od najotrovnijih kemikalija koje ljudski rod poznaje. One se cijede u podzemne vode i zagađuju vodene zalihe.
Štoviše, visokoeksplozivno 'fraktiranje' ili hidrauliko fraktiranje škriljastih stijena, obično na dubini od nekoliko kilometara, dokazano pobuđuje nove potrese u seizmički aktivnim područjima.
Zato se uvođenje američkih i britanskih interesa povezanih s plinom iz škriljevca u pokrajine Sečuan i Xinjiang moraju shvatiti kao prikriveni oblik ekološkoga ratovanja, koje po svoj prilici uopće ne shvaćaju čak ni zaposlenici umiješanih američkih tvrtki.
Škriljčana stijena u kojoj je plin zarobljen jako je napregnuta pa se mora rascijepiti kako bi se plin mogao osloboditi. Tu nastaju ozbiljni problemi. Spoj pijeska i vode skupa s kemikalijama – uključujući benzen – utiskuje se pod visokim tlakom u bušotinu, drobi stijenu i otvara milijune sitnih napuklina te omogućuje plinu iz škriljevca ulazak u cjevovod. Tim se postupkom škriljčana formacija preplavljuje milijunima galona vrlo toksičnih fluida. Identificirano je 65 kemikalija koje su vjerojatne sastavnice fluida za fraktiranje rabljenih pri bušenju škriljevca, gdje se ubrajaju benzen, glikolni eteri, toluen, 2-(2-metoksietoksi) etanol i nonilfenol. Sve te kemikalije imaju štetan učinak na ljudsko zdravlje ako je izloženost previsoka. Kemikalije mogu zagaditi vodu, fraktiranje može propustiti kemikalije čak do površine unutar samo nekoliko godina.
Studija britanske vlade o potresima, objavljena u travnju 2012. zaključila je da su dva potresa te i prethodne godine u Velikoj Britaniji bili posljedica tih bušenja.
***
Njemačka skupina testirala je i pronašla tragove glifosata u uzorcima ljudskog urina. U okviru potrage za uzorcima ozbiljnih bolesti čitavih krda životinja u sjevernoj Njemačkoj, posebice goveda, glifosat je nađen u urinu, izmetu, mlijeku i hrani bolesnih životinja. Još alarmatnije, glifosat je otkriven u urinu poljodjelaca. Po prilici polovina od 800.000 tona glifosata diljem svijeta proizvodi se u Kini otkada je ondje istekao Monsantov patent za Roundup, najprodavaniji herbicid – sredstvo protiv korova.
Njegovi su se loši učinci pokazali na bubrege i jetra – detoksicirajuće probavne organe – kao i štetne omjere oštećenja srca, nadbubrežne žlijezde, žući, te hematopoetskog sustava.
U Argentini i Paragvaju liječnici i stanovnici koji žive u područjima gdje se uzgaja genetski modificirana soja prijavili su znatne posljedice na zdravlje prouzročene posipanje usjeva glifosofatima, kao visoke stope urođenih mana i neplodnosti, mrtvorođenčadi, pobačaja i raka.
***
Uz tijesnu povezanost Googlea, Facebooka, Twittera i YouTubea s američkim obavještajnim krugovima, glavni režimski američki mediji stvorili su i ogroman informacijski kartel u kojemu je sloboda govora postala prošlost iz razdoblja okončana 11. rujna 2001. godine.
Američki mediji postali su ključnim suučesnicima u stvaranju 'države stalnog rata', to jest vašingtonske doktrine o 'preventivnim ratovima' s 'ciljem širenja demokracije'.
Sve dok se bude manipuliralo shvaćanjem zbilje prosječnih Amerikanaca zbog promicanja globalnoga plana establišmenta, američka će populacija biti nehotična izvršiteljica toga Novog svjetskog poretka otpravljajući svoje sinove i kćeri da umiru u surovim i besmislenim pokoljima na mjestima poput Iraka i Afganistana. Američki medijski propagandni stroj koji kontroliraju moćni krugovi sada se okreće protiv Kine, nove 'protivnice', kako ju je nazvao predsjednik obama u predsjedničkoj raspravi u listopadu 2012. godine.
Uočljiva činjenica vezana uz koncentraciju medijske moći u Americi jest što sve najjače tvrtke kontroliraju članovi Vijeća za inozemne odnose CRF, od Disneya preko AOL-TimeWarnera, pa do Fox Newsa i Viacoma. Nedvojbeno je da su današnji američki mediji koncentriraniji no ikad i da konce povlače članovi CRF-a. stoga ne čudi što većina Amerikanaca ima iskrivljen pogled na događaje u svijetu pa tako i na rat u Iraku. Naime, baš i nemaju mogućnosti čuti i vidjeti objektivnije, to jest neutralnije informacije.
***
Mnogima je na svijetu 2007. godine postalo jasnije kako američka Vlada potiče ratove ili sukobe s narodima diljem svijeta, ne samo zato da bi imala kontrolu nad naftom, iako strateško nadziranje tijeka nafte čini srž "Američkoga stoljeća" još od dvadesetih godina prošloga stoljeća. Krajnji cilj različitih sukoba i američkoga vojnog djelovanja jest nadzirati gospodarstvo svih potencijalnih suparnika, aspira-nata za moć, bilo kojega naroda ili skupine naroda koji bi mogli odlučiti i pokušati ugroziti neospornu primarnu ulogu Amerike kao gospodara u svjetskim razmjerima.
Sa gradnjom Američkih baza svugdje gdje su bliske granice sa Rusijom i Kinom, došlo je do njihove prirodne povezanosti sa Iranom u čemu SAD vide skoru prijetnju.
***
Ekonomski sve problematičnija europska gospodarstva sve više – radi li se o njihovoj gospodarskoj budućnosti – pogledavaju k istoku, a sve manje preko Atlantika, k zapadu.
***
Ahilejeva peta, to jest vrtoglav iznos američkog duga, pokazat će se na puno razina jer će uštede ići ka kupnji državnog duga, a ne prema ulaganju u proizvodnju velikih, stvarnih vrijednosti, primjerice tvornica i računala, što će ponovno dovesti do smanje proizvodnje i prihoda. A podizanje kamatnih stopa zbog prodaje duga svijetu prouzročit će rezanja vladinih programa.
Najveći rizik za američko gospodarstvo jest svjetski bojkot potencijalne prodaje američkog duga što će prouzročiti dramatična povišenja američkih kamatnih stopa. To će zatim prouzročiti ozbiljnu nemogućnost otplate dugovanja i krizu u krhkom bankovnom sustavu SAD-a. Ameriku često nazivaju 'najbogatijom nacijom svijeta', ali američki puk zapravo živi na posuđenom novcu. Unutar američke ekonomije, dugovi vlade, korporacija i potrošača na rekordnoj su razini. Već privatni dug, to jest dug pojedinačnoga tijela, primjerice banke, u zadnja je tri desetljeća dosegao svemirske visine.
SJEME UNIŠTENJA
F. William Engdahl
Izdavač: Detecta 2005.
Najzanimljiviji aspekt krajnje zanimljive svibanjske tiskovne konferencije 2003. bila je Bushova izjava da je dugotrajna glad u afričkim zemljama izravna posljedica odluke Europske unije o zabrani uzgoja GM namirnica u Europi. Ne samo da je ta Bushova izjava imala čudnu logiku, nego je i dala na znanje kako je za njegovu Vladu pitanje širenja GM usjeva jednako važno kao i okupacija Iraka i njegova golemoga naftnoga bogatstva.
Projekt smanjenja broja stanovnika u nekim zemljama
Trećega svijeta, bogatim nekim sirovinama, koji je, po riječima
njegova autora Henryja Kissingera, bio prioritet od najveće
važnosti za "nacionalnu sigurnost" Amerike, bio je najstrože
čuvana zavjera američke Vlade i njezine službene politike. I
ostao je tajnom sve dok FOIA, početkom 1990-tih godina, nije
prisilila vlasti da s tih dokumenata skinu oznaku "stroga tajna".
Kissinger je u jednoj izvanrednoj izjavi sažeo
svoju filozofiju politike moći: "Kontroliraj naftu i kontrolirat
ćeš zemlju. Kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude".
IRAK DOBIVA AMERIČKO
"SJEME DEMOKRACIJE"
Kada je George W. Bush govorio o sijanju "sjemena demokracije"
rijetki su ljudi shvatili da pod time misli na sjeme kompanije
Monsanto.
Poslije američke okupacije Iraka u ožujku 2003. gospodarski
i politički život te zemlje korjenito se promijenio. Ne samo
da je Irak okupiran sa 130.000 američkih vojnika i malom
vojskom privatnih plaćenika, nego je okupacijska sila - Sjedinjene
Američke Države - preuzela potpunu vlast nad gospodarstvom
te zemlje.
Bremer je od pentagonskih planera oko Rumsfelda imao
mandat nametnuti Iraku "šok terapiju" goru od svih koje su
MMF i vlade zapadnih zemalja do tada nametnule bilo kojoj
drugoj zemlji. Za samo mjesec dana nametnuo je gospodarske
promjene drastičnije od onih koje je MMF uspio nametnuti u
Latinskoj Americi za trideset godina. Bivši glavni ekonomist
Svjetske banke i dobitnik Nobelove nagrade Joseph Stiglitz za
Bremerove je reforme rekao da su "još radikalniji oblik šok terapije
od onoga koji je nametnut bivšim zemljama Sovjetskoga
Saveza".
Prvi Bremerov potez bio je otpuštanje 500.000 radnika iz
državnih služba, većinom vojnih dužnosnika i službenika, ali i
liječnika, medicinskih sestara, nastavnika i profesora te zaposlenika
nakladničkih i tiskarskih kuća. Zatim je otvorio granice
Iraka za neograničen uvoz - bez carina, bez poreza, bez inspekcije.
Dva tjedna nakon dolaska u Bagdad, u svibnju 2003., cinički
je izjavio da je Irak "otvoren za biznis". Nije rekao čiji
biznis, ali je to bivalo sve jasnije. Imperijalnu nazočnost čvršće
ruke teško bi bilo zamisliti. Bio je to početak vlasti sile koja za
sebe govori kako joj je glavni cilj uspostava demokracije.
Kako bi Irak učinio privlačnim za strana ulaganja, uveo je već
spomenuti niz od 100 dekreta, tj. zakona kojima su stranim
multinacionalnim korporacijama dane sve ovlasti nad iračkim
gospodarstvom.
Dekretom broj 37 porez poduzeća, koji je do tada iznosio
oko 40%, smanjen je na 15% za sve gospodarstvene grane. Tako
država, bez prihoda od poreza, neće ni u čemu moći imati značajnu
ulogu. Dekretom broj 39 stranim je kompanijama omogućeno
stjecanje 100-postotnog vlasništva nad svime osim nad sirovinama.
Time im je osigurano neograničeno poslovanje u
cijeloj zemlji, bez obveze ulaganja dobiti u Iraku i bez obveze
plaćanja poreza. Jasno je da ti dekreti nisu pisani radi dobrobiti
iračkoga naroda ni iračkoga gospodarstva.
Kao što i priliči takvom stranom preuzimanju gospodarstva,
jedini zakoni koji su ostavljeni netaknutima jesu zakoni Sadama
Huseina kojima je ograničeno djelovanje radničkih sindikata
i kolektivnih dogovora.
Irak se preko noći iz najizoliranije zemlje na svijetu pretvorio
u, na papiru, zemlju s najslobodnijim i najotvorenijim tržištem
na svijetu. Nakon što su iračko gospodarstvo i bankarstvo
opustošeni ratom i ekonomskim embargom, koji su Iraku nametnule
Sjedinjene Američke Države i koji je trajao više od
deset godina, u toj nametnutoj privatizaciji Iračani nisu imali
sredstava kupiti svoja državna poduzeća. Tako su strane multinacionalne
kompanije bile jedini akteri koji su se mogli okoristiti
Bremerovim velebnim planom gospodarskoga oporavka te
zemlje.
Irački će farmeri postati vazali, ne Sadama Huseina,
nego divovskih multinacionalnih kompanija - proizvođača GM
sjemenja.
U srži Dekreta broj 81 ugrađena je odredba zvana "Zaštita
biljnih sorta" (Plant Variety Protection, tj. PVP). Po toj odredbi
ostavljanje sjemena i njegova uporaba za sljedeću sjetvu postala
je nezakonitom. Poljoprivrednici koji se na taj način budu
koristili patentiranim ili čak "sličnim" sjemenom bit će podvrgnuti
strogim novčanim ili još gorim kaznama. No, zaštita biljnih
sorta nije bila rezultat deset tisuća godina starog iračkog
križanja i razvoja biljnih sorta.
Irak je povijesno dio Mezopotamije, zvane kolijevkom civilizacije,
gdje su plodne doline između rijeka Eufrata i Tigrisa
stvorile idealne uvjete za poljoprivredu. Poljoprivrednici su u
Iraku postojali od prije 8.000 godina prije Krista i razvili su
bogatstvo sjemenskih sorta za gotovo svaku vrstu pšenice koja
danas na svijetu postoji. To su postigli tako što su dio ljetine
ostavljali za sljedeću sjetvu i novim sjetvama razvijali nove prirodno
otporne sorte.
Irak je godinama čuvao uzorke sjemena tih dragocjenih prirodnih
sorta u državnoj sjemenskoj banci, smještenoj u Abu
Hraibu, gradu koji je 2004. godine došao na zao glas kao američki
zatvor - mučilište iračkih zatočenika. Nakon američke
okupacije Iraka i višekratnih bombardiranja toga grada, povijesna
i neprocjenjivo vrijedna banka sjemena iz Abu Hraiba je
nestala, kao još jedna žrtva rata u Iraku.
Ako neka velika multinacionalna kompanija razvije neku
sortu otpornu na nekog iračkog nametnika i ako neki irački
poljoprivrednik posije neku drugu sortu jednako otpornu na
22
toga nametnika, po Bremerovu Dekretu broj 81 irački poljoprivrednik
ne smije više sjeme te svoje sorte koristiti za sljedeću
sjetvu, nego mora platiti nekoj kompaniji, primjerice Monsantu,
autorska prava, kao da sije Monsantovo GM sjeme*.
Irak
je tim zakonom pretvoren u golemi laboratorij za razvoj
prehrambenih proizvoda pod kontrolom divovskih proizvođača
GM sjemenja i hrane - kemijskih kompanija, a najveći među
njima jesu Monsanto, DuPont i Dow.
Iraku je namijenjena sudbina golemog pokusnog
živog laboratorija za ispitivanje GM pšenice, a Iračanima sudbina
pokusnih kunića u tome eksperimentu.
Prema kompaniji WWWC, svaki "klijent", tj.
farmer, kako ih se nekada zvalo, koji želi sijati neko sjeme te
kompanije, "plaća licencu za svaku sortu".
Ono što je još zanimljivije, prema članku iz časopisa The
Business Journal, "...za taj pothvat u Iraku proizvedeno je sjeme
šest sorta pšenice. Tri sorte za farmere koji će uzgajati pšenicu
za proizvodnju tjestenine, a tri za one koji će uzgajati pšenicu
za proizvodnju kruha". To znači da je 50% pšenice koja će se
nakon 2004. uzgojiti u Iraku, po američkome receptu, namijenjeno
izvozu. Tjestenina je namirnica potpuno strana
iračkome načinu prehrane, što pokazuje da Bremerov Dekret
broj 81 nema cilj nahraniti 25 milijuna gladnih i ratom osiromašenih
Iračana, nego stvoriti industrijalizirani agrobiznis, koji
će koristiti GM sjeme i uzgajati pšenicu za izvoz na svjetsko
tržište.
Pod krilaticom o uvođenju "slobodnog tržišta" irački
poljoprivrednici postaju robovi multinacionalnih kompanija -
dobavljača sjemena.
kasnih osamdesetih
godina prošloga stoljeća, dok je trajao Iračko-iranski rat,
Reaganova Vlada, a zatim i Bushova, iračkome predsjedniku
Sadamu Huseinu potajno prodavala oružje, uključujući i kemijsko,
i to pod krinkom izvoznoga programa institucije zvane
Robno-kreditna korporacija (Commodity Credit Corporation),
koja je sastavni dio američkoga Ministarstva poljoprivrede.
Dana 21. studenoga 2004. vodeći predstavnik Pariškoga kluba
zemalja kreditora dao je izjavu o tome kako će te zemlje
rješiti oko 39 milijarda dolara iračkoga duga industrijskim zemljama,
što je bio samo dio ukupnoga duga Sadama Huseina,
koji je po tadašnjim procjenama iznosio 120 milijarda dolara.
Američka je Vlada od zemalja članica Pariškoga kluba spremno
zatražila otpis velikoga dijela iračkoga duga jednostavno zato
što su glavninu toga duga činili krediti koje su Iraku dali Rusija,
Francuska, Japan, Njemačka i neke druge zemlje. Udio
američkih potraživanja u ukupnome iračkome dugu iznosio je
bijedne dvije milijarde i dvjesto tisuća dolara.
Međunarodni monetarni fond danas možemo nazvati "policajcem
globalizacije". Od dužničke krize iz 1980-tih godina ta
se institucija koristi kao utjerivač okrutnih programa otplate
duga u nerazvijenim zemljama. Uvjeti MMF-a primjenjuju se
kao prisila pomoću koje razne zemlje svoja najveća prirodna
bogatstva i dobra praktički predaju u ruke stranim pljačkašima
kako bi vratile dug koji se stalno povećava.
U pravilu, iza uvjeta MMF-a stoje interesi velikih privatnih
korporacija i banaka. Oni neizbježno nameću privatizaciju
državnih poduzeća, ukidanje državnih dotacija za hranu, zdravstvo
i energiju te smanjenje državnih izdataka za obrazovanje.
MMF i Bremerovi dekreti provest će u djelo svaku politiku koja
je u korist multinacionalnih kompanija kako bi te kompanije
ušle u poslijeratni Irak i njime zavladale: slabljenje države, fleksibilna
radna snaga, otvorene granice, minimalni porezi, ukidanje
kontrole nad odljevom kapitala iz Iraka, ukidanje carina
te ukidanje ograničenja privatnog vlasništva.
Irački narod ostat će bez stotina tisuća, čak milijuna radnih
mjesta, a uvozni proizvodi istisnut će s tržišta domaće iračke
33
proizvode. Jedna od glavnih privrednih grana bit će proizvodnja
hrane. Domaća poduzeća i obiteljski posjedi neće se moći
natjecati u uvjetima nametnutih pravila i konkurencije stranih
kompanija.
Irak je čekala jednaka sudbina. Irački izbori pod kontrolom
SAD-a imali su svrhu uspostaviti legalno stanje u kojemu će se
iračka Vlada obvezati na poštivanje rigoroznih uvjeta MMF-a.
Time će MMF, zapravo, postati "neutralna" agencija koja će
nadzirati poštivanje onih 100 Bremerovih "zakona". MMF će
biti taj koji će prisiliti Irak da se priključi američkoj globalnoj
viziji "slobodnoga tržišta".
Rezolucijom broj 1483 Vijeća sigurnosti UN-a Bremeru su
dane ovlasti upravljati okupiranim Irakom, ali unutar odrednica
međunarodnoga prava. No Bremer je svakim od svojih 100
dekreta i ekonomskom "šok terapijom" koju je uveo prekršio
odredbe međunarodnoga prava.
Želeći prikriti tu neugodnu činjenicu, u situaciji kada su se
počeli širiti prosvjedi protiv iračke privatizacije i žestoki napadi
na američke kompanije, Bremer je odletio u Washington kako
bi s predsjednikom Bushom dogovorio novu shemu preuzimanja
iračkoga gospodarstva. To je rezultiralo prijelaznom Vladom
Ijada Alavija i najavom novih izbora koji će se održati u siječnju
2005. Alavija je odabrao Washington kao svoga štićenika koji
je godinama radio za CIA-u, sa zadaćom da "na legalan način"
provede nelegalne Bremerove dekrete.
Jamstvo takve politike osigurano je američkim vojnim snagama
od 132.000 vojnika raspoređenih diljem Iraka, čvrsto usidrenih
u 14 novih američkih vojnih baza sagrađenih od 2003.
godine diljem te zemlje. Potkraj 2004. godine većini Iračana
postalo je jasno stoje Washington mislio kada je izgovarao svoje
plemenite riječi o "sijanju sjemena demokracije". To sjeme nije
imalo nikakve veze s mogućnosti da obični građani Iraka
odlučuju o vlastitoj sudbini.
ARGETINA:
POČINJE REVOLUCIJA
U SVJETSKOJ PROIZVODNU
HRANE
Godine 2004. genetski modificiranim usjevima bilo je zasijano
čak 67 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, što je
bilo gotovo četiri puta više nego samo osam godina ranije, tj.
1996. Te su površine obuhvaćale čak jednu četvrtinu ukupnog
svjetskog poljoprivrednog zemljišta. To pokazuje kako su genetski
modificirani usjevi već dobrano bili na putu da, za desetak
godina ili čak ranije, zavladaju svjetskom poljoprivrednom
proizvodnjom, barem na području osnovnih usjeva.
Više od dvije trećine tih površina, tj. 42 milijuna hektara,
posijao je vodeći svjetski zagovornik genetski modificiranih
usjeva - Sjedinjene Američke Države. Ta činjenica, tvrdili su
njezini pobornici, dokazuje kako postoji visok stupanj povjerenja
američke Vlade, potrošača i poljoprivrednika u to da genetski
modificirani usjevi imaju znatne prednosti u odnosu na konvencionalne
usjeve. Pokazat će se da je to okrutna prijevara.
Godine 2004. druga zemlja na svijetu po količini obradivih
površina zasijanih GM usjevima, odmah iza Sjedinjenih Američkih
Država, bila je Argentina, s 14 milijuna hektara. Brazil je
tada imao znatno manje takvih površina, iako im se količina
ubrzano povećavala. U toj je zemlji 2005. ukinut zakon kojim
je bilo zabranjeno sijati i uzgajati GMO usjeve, uz obrazloženje
da su se ti usjevi već toliko proširili da ih više nije moguće
kontrolirati. Značajne programe uzgoja takvih usjeva tada su
već imale i Kanada, Južna Afrika i Kina.
Odmah iza tih zemalja, ali s tako ubrzanim programima da
će ih ubrzo dostignuti, bile su Rumunjska, Bugarska i Poljskasve
tri bivši sovjetski sateliti s plodnom obradivom zemljom i
labavim pravnim sustavima. Vijest o znatnim količinama takvih
usjeva stigla je i iz Indonezije, s Filipina, iz Indije, Kolumbije,
Hondurasa i Španjolske. I mnoge druge siromašnije zemlje, tj.
one za koje postoje dostupni podaci, postale su, prema podacima
koje je prikupila Zaklada Pew iz SAD-a, metama kompanija
koje promiču uzgoj genetski modificiranih usjeva te primjenu
specijalnih herbicida.
Važno je uočiti da je 2004., prema jednoj studiji Zaklade
Pew, od svih poljoprivrednika koji su tada uzgajali GM usjeve,
85% bilo onih koje se drži "siromašnima", i to većinom iz zemalja
u razvoju, tj. upravo onih zemalja koje stenju pod uvjetima
Međunarodnoga monetarnoga fonda i velikim inozemnim
kreditima.1
Ali, glede temeljne strukture poljoprivrednoga zemljišta,
nijedna zemlja na svijetu nije tako temeljito transformirana kao
Argentina. Njezina povijest uzgoja genetski modificiranih usjeva
i njezina "revolucija soje" jest primjer za proučavanje načina na
koji neka zemlja, u ime "napretka", prestaje proizvoditi dostatne
količine hrane za vlastite potrebe, tj. postaje ovisna o uvozu.
Upravo u trenutku najtežega udara naftnoga šoka na gospodarstvo,
kao uvrnuta i zla kob, istodobno s naftnim šokom iz
1974/75. svijet je pogodila i strašna suša kakva desetljećima
prije toga nije zapamćena. To je dovelo do slabih uroda, osobito
u Africi, Južnoj Americi i nekim dijelovima Azije. Zbog očajničke
potrebe za uvozom golemih količina žita i drugih namirnica
iz Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Zapadne Europe,
većina zemalja u razvoju bila je sučeljena s gladi, nesposobna
financirati tako velike količine uvozne hrane, a o financiranju
naftnoga šoka da i ne govorimo.
Dinamika nastala nakon što su Engleska i Amerika, u kolovozu
1971., ukinule zlato kao pokriće dolara, poslije čega je
uslijedilo povećanje cijene nafte od 400%, dovela je većinu
svjetskoga stanovništva, tj. onoga u zemljama u razvoju, u katastrofalno stanje.
Američke i engleske banke, koje posluju na eurodolarskome
tržištu, plivale su u dolarima iz naftom bogatih zemalja
OPEC-a. Zemljama poput Argentine te su banke bile spremne
dati milijarde dolara kredita iz zaliha koje su zgrnule golemim
povećanjem cijene nafte. A zemlje OPEC-a, pod pritiskom
Amerike, odbile su prodavati naftu za druge valute, što je još
više povećalo potražnju za dolarima. Iz tih "petrodolara", kako
ih je nazvao Henry Kissinger nakon 400-postotnog povećanja
cijene nafte, banke su davale kredite zemljama u razvoju.
Zbog opasnosti da bi mogle ostati bez daljnjih kredita od
Svjetske banke i od privatnih banaka iz industrijskih zemalja,
te nerazvijene zemlje bile su prisiljene svoja dragocjena sredstva
namijenjena razvoju industrije i poljoprivrede preusmjeravan
u svrhu smanjenja deficita "platne bilance". Morale su
plaćati naftu, i to u dolarima, a cijene njihovih sirovina, u situaciji
globalne recesije iz 1974/75., već su se bile znatno
smanjile. Bile su prisiljene uzimati kratkoročne kredite i izdvajati
goleme svote za uvoz nafte. A jedine velike banke koje su im
bile spremne davati kredite bile su američke i britanske "eurodolarske"
banke, koje su na taj način reciklirale svoje goleme
"petrodolarske" profite.
Zemljama poput Argentine banke su, pod vodstvom banke
obitelji Rockefeller Chase Manhattan, kao i banaka Citibank,
Chemical Bank, Bank of Boston, Barclays i drugih, u početku
davale kredite po vrlo povoljnim uvjetima. Krediti su ubrzo
pokazali svoju moć stvaranja ovisnika pa se dolarski dug tih
zemalja stalno povećavao. Dok su kamate londonskih banaka
bile nepromijenjene, zemlje dužnice mogle su te kredite servisirati
iz svojih redovitih prihoda.
U listopadu 1979. sve se preko noći promijenilo. Tada je
američka Središnja banka iz Washingtona prouzročila drastičan
monetarni šok. Tu monetarnu politiku, kojom su kamatne stope
za samo nekoliko tjedana probile sve granice, ta je banka
objasnila kao pokušaj "istiskivanja inflacije iz sustava". Tom
ciljanom promjenom monetarne politike kamate na dolare dosegnule
su nezapamćene razine. Kamate na američke eurodolare
povećane su s 10% na 16%, a i ta je stopa trajala samo
nekoliko tjedana, kao prolazna postaja na putu za 20%. Svijet
je bio zapanjen.
Zemlje poput Argentine najednom su morale negdje pronaći
dolare kako bi newyorškim i londonskim eurodolarskim
bankama servisirale godišnje obroke duga, povećane za oko
300%. Argentina je upala u kreditnu zamku sličnu onoj koju je
Velika Britanija 1880-tih godina postavila Egiptu kako bi preuzela
kontrolu nad Sueskim kanalom. Newyorški bankari, pod
vodstvom Rockefellera, dobro su naučili lekciju od svojih učitelja
iz Londona.
Tih je godina američko "neformalno carstvo" ulazilo u svoju
novu, veliku fazu, koja će doživjeti vrhunac 1990-tih godina,
pod krilaticom "globalizacije". U stvarnosti, bio je to osvajački
pohod dolara, jer je kontrolom inozemnoga duga preuzeta kontrola
nad ukupnim gospodarstvima mnogih zemalja. U srži te
nove strategije preuzimanja svjetskoga gospodarstva bili su
newyorške banke i Međunarodni monetarni fond, koji je pod
kontrolom Washingtona. Rijetki su ljudi u to vrijeme prozreli
činjenicu da je cijeli taj proces bio unaprijed sračunat. Prljavi
posao za velike banke obavit će korumpirane osobe u ciljanim
državama, poput generala Videle u Argentini i Pinocheta u Čileu,
a oni koji doista vuku konce, poput Davida Rockefellera i
velikih banaka, ostat će duboko u pozadini.
Vladavina predsjednika Perona krvavo je okončano vojnim
udarom iz 1976., iza kojega je stajao Washington. Washington
je taj vojni udar opravdavao kao borbu protiv rastućega terorizma
i komunizma u Argentini. Kasnije je u istragama otkriveno
daje opasnost od gerilaca Narodne revolucionarne vojske (ERPa)
i skupina Montoneros fabricirala Argentinska vojska, čiju je
većinu visokih časnika školovao američki Pentagon u zloglasnim
američkim vojnim školama u Sjevernoj i Južnoj Americi,
gdje su naučili sve tehnike borbe protiv pobunjenika. Uvedena
je vojna diktatura, na čelu s predsjednikom Jorgeom Videlom,
koja je bila daleko jezovitija i destruktivnija glede ljudskih prava,
iako je dovedena na vlast tobože radi poboljšanja tih prava.
Prije vojnoga udara, u listopadu 1976., tadašnji argentinski
ministar vanjskih poslova admiral Cesar Guzzetti sastao se u
Washingtonu s tadašnjim američkim ministrom vanjskih poslova
Henryjem Kissingerom i tadašnjim američkim potpredsjednikom
Nelsonom Rockefellerom.
Tema toga sastanka bio je prijedlog argentinske vojne hunte
o poduzimanju masovnih "represija" protiv argentinske oporbe.
Prema dokumentima američkoga Ministarstva vanjskih poslova,
s kojih je samo nekoliko godina poslije toga sastanka
skinuta oznaka državne tajne, s tim su se prijedlogom suglasili
i Kissinger i Rockefeller, a Rockefeller je čak naveo ključne osobe
koje treba ukloniti. Uslijedio je takozvani "prljavi rat", u
kojemu je nestalo 15.000 intelektualaca, sindikalnih vođa i drugih
osoba iz redova oporbe.
razlog Rockefellerove tajne potpore vojnoj hunti bila je ekonomija.
Vojni udar privatno je financiran golemim količinama
novca iz Rockefellerove banke.
David Rockefeller bio je potpuno zadovoljan
svojom novom Vladom u Argentini. Kasnije je, u jednom javnom
govoru na Sveučilištu Princeton, duboko pohvalio Martineza
de Hoza i rekao: "de Hoz je stari prijatelj..."
U situaciji u kojoj je Argentinska vojska vrvjela skandalima,
a nezadovoljstvo naroda raslo, newyorški bankari i washingtonski
moćnici zaključili su kako je došlo vrijeme zaigrati na novu
kartu kako bi i dalje mogli pljačkati gospodarstvo te zemlje i
preuzimati njezina poduzeća. Menem je bio peronist samo po
tome stoje pripadao istoj stranci. Kao predsjednik, uveo je ekonomsku
šok terapiju drastičniju i od revolucije slobodnoga
tržišta koju je Margaret Thatcher 1980-tih godina uvela u Velikoj
Britaniji. Kao peronist, uspio je razoružati otpor unutar
stranke i otpor sindikata.
Menem je iskoristio umjetno proizvedenu hiperinflaciju,
stvorenu posljednjih godina vladavine hunte, za uvođenje ekonomskih
promjena koje su bile toliko radikalne da ih se ni vojna
diktatura nije usudila uvesti. Ministar Cavallo poslušno je
nametnuo tražene ekonomske šokove i odmah dobio kredit od
2,4 milijarde dolara, popraćen hvalospjevima Međunarodnoga
monetarnoga fonda. Uslijedio je val privatizacije, od državnoga
poduzeća za telekomunikacije do državnoga monopola na naftu,
čak i državnih mirovina stečenih temeljem socijalnog osiguranja.
Korupcija je procvjetala. Menemovi ortaci i suradnici
postali su milijarderi na račun poreznih obveznika.
Menem je tvrdio kako je transformacija tradicionalnoga načina
uzgoja poljoprivrednih kultura u industrijski uzgoj genetski
modificirane soje Argentini prijeko potrebna želi li ta zemlja
podmirivati svoje rastuće vanjske dugove. To je bila laž, ali je
njome uspio argentinsku poljoprivredu transformirati po želji
sjevernoameričkih ulagača poput Davida Rockefellera te kompanija
Monsanto i Cargill Inc.
Argentinska zemlja bit
će pretvorena u golemu tvornicu za proizvodnju industrijskoga
sjemena. Za strane ulagače, ljepota toga projekta bila je u tome
što je za uzgoj genetski modificirane soje, u usporedbi s tradicionalnom
poljoprivredom, bilo potrebno vrlo malo ljudskoga
rada.
Zbog nedaća prouzročenih ekonomskom krizom, banke su
stavile na dražbu milijune hektara prvorazredne obradive zemlje.
Dolare za kupnju te zemlje imale su samo strane kompanije
i strane privatne osobe. Seljacima sitnim poljoprivrednicima,
koji su još uspijevali preživljavati, nuđen je bijedan sitniš
za njihovu zemlju. One koji su odbijali zemlju prodati često su
terorom ili policijskom silom tjerali sa zemlje. A bilo je na desetke
tisuća onih seljaka koji nisu mogli vratiti dugove. Oni su
sa zemlje potjerani poplavom jeftinih poljoprivrednih proizvoda
iz uvoza, uvezenih uglavnom nakon ukidanja mjera zaštite
tržišta slijedom zahtjeva MMF-a za uvođenjem slobodnoga
tržišta.
Do 2004. površine zasijane
takvom sojom povećale su se na 14 milijuna hektara. Golemim
strojevima posječene su šume, uključujući i dragocjene prašume
Amazone u Brazilu te na područjima na kojima su tradicionalno
živjeli Indijanci, kako bi površine za uzgoj GM soje bile
što veće.
Kako su seljačke obitelji pretvarane u sirotinju bez posjeda i
istjerivane sa zemlje, preživljavanje su tražile u sirotinjskim
četvrtima na rubovima velikih gradova, koje su bile neljudski
prenapučene i u kojima su vladali neredi, samoubojstva, zločini
i bolesti. Za samo nekoliko godina više od 300.000 seljaka i
malih zemljoposjednika istjerano je sa zemlje kako bi se oslobodio
prostor za velike uzgajivače genetski modificirane soje.
Sirotinjski višak stanovništva pobjegao je u gradove, osobito u
Buenos Aires, u očajničkoj potrazi za preživljavanjem.
No, ubiranje prihoda od prava, takozvane "pristojbe za tehnološku
licencu", bilo je srž Monsantova marketinškoga projekta.
Farmeri u Sjedinjenim Američkim Državama i u drugim
zemljama moraju potpisati ugovor s kompanijom Monsanto,
kojim se obvezuju da neće ostavljati sjeme za iduću sjetvu i da
će svake godine Monsantu plaćati autorska prava. To je sotonski
oblik ropstva.
Zbog monokulturnog sustava poljoprivrede argentinsko
je stanovništvo, kad je nastupila sveopća kriza nacionalne
ekonomije, zapalo u očajnu neimaštinu. Glad se proširila
po cijeloj zemlji. U strahu od nemira zbog nestašice hrane,
Vlada je reagirala, ali uz pomoć kompanije Monsanto i drugih
velikih otkupljivača soje, poput Cargilla, Nestlea i Kraft
Foodsa. Gladnom su narodu dijelili besplatne obroke soje, nastojeći
time ujedno potaknuti konzumiranje soje među narodnim
masama.
Pokrenuli su kampanju na razini države, u kojoj su argentinski
narod nagovarali da umjesto zdrave prehrane, koja se
sastojala od svježeg povrća, mesa, mlijeka, jaja i drugih namirnica,
jede soju. Kompanija DuPont AgriSciences osnovala ja u
Argentini organizaciju pod nazivom "Protein for Life" (Proteini
za život) radi promicanja konzumiranja soje među ljudima,
iako se soja uzgaja kao krma. Kompanija DuPont je, kao dio te
kampanje, tisućama siromašnih stanovnika Buenos Airesa dijelila
obroke pojačane sojom. Bio je to prvi slučaj na svijetu da je
stanovništvo neke zemlje konzumiralo tako velike količine soje.
Argentinci su bili pokusni kunići na toliko načina da ih čovjek
ne može sve ni zamisliti.
Sirova i prerađena
soja sadrže cijeli niz otrovnih sastojaka, koji su, u velikim koncentracijama,
kad je soja glavna namirnica, štetni po zdravlje i
koje se povezuje s pojavom raka. Nisu rekli ni to da soja sadrži
inhibitor tripsin, koji se u znanstvenim studijama u Sjedinjenim
Američkim Državama povezuje s rakom želuca.
Jedna studija iz 2003. pokazuje kako to zaprašivanje nije
uništilo samo usjeve. Uginule su i kokoši i druge domaće životinje,
a osobito su snažno bili pogođeni konji. Ljudi su od toga
herbicida dobivali jake mučnine, proljeve, povraćanja i kožne
bolesti. Bilo je izvješća o deformiranoj mladunčadi životinja u
naseljima u blizini polja soje, o deformiranim bananama i slatkom
krumpiru, o jezerima koja su najednom bila puna uginulih
riba. Obitelji s ruralnih područja izvijestile su javnost o tome
kako im djeca, poslije zaprašivanja obližnjih polja soje, dobivaju
groteskne prišteve po tijelu.
Kako bi oprezne argentinske farmere privoljela na sijanje
sojina sjemena koji je sama proizvela, godine 1996. kompanija
Monsanto obećavala je čuda od uroda i tvrdila kako je njezino
sjeme tako modificirano da je otporno na štetno djelovanje njezina
herbicida Roundup. Uvjeravala je farmere da su im zbog
toga za tretiranje genetski modificirane soje potrebne manje
količine herbicida i kemijskih proizvoda nego za tretiranje obične
soje. Pesticid RR ubija praktički sve što raste, samo ne genetski
modificiranu Monsantovu soju pa im je stoga potreban samo
jedan pesticid, a ne više njih. Velebna obećanja davana su i glede
većega uroda, uz manje troškove. Time su se očajnim farme-
rima pothranjivali snovi o boljem ekonomskom stanju. Ta je
taktika rezultirala odazivom golemog broja farmera.
Pokazalo se da su ta obećanja bila čista laž. Genetski modificirana
soja prosječno je davala 5 do 15% manji urod od tradicionalne
soje. Osim toga, nije bilo ni govora o tome da je za
njezin uzgoj potrebno manje pesticida. Naprotiv, pojavili su se
novi otporni korovi pa su farmeri shvatili da im je potrebno tri
puta više pesticida nego kod prve sjetve. Ta povećana primjena
herbicida dovela je do većih troškova nego kod uzgoja prirodne
soje. Ali, bilo je prekasno. Genetski modificirana soja do 2004.
je godine preuzela sve površine za uzgoj soje. Sjeme se moralo
kupovati od kompanije Monsanto, jer je bilo ovisno o herbicidu
Roundup, koji proizvodi isključivo kompanija Monsanto.
Teško bi bilo pronaći savršeniji plan porobljavanja ljudi.
"LISICA ČUVA KOKOŠINJAC"
I škotska Vlada i Institut Rowett i dr. Pusztai očekivali su da
će tim projektom samo potvrditi taj vrlo značajan proboj u znanosti
o biljkama, koji će biti od goleme dobrobiti za proizvodnju
hrane i isključiti potrebu za dodatnim pesticidima kod
uzgoja krumpira. Potkraj 1997. kod dr. Pasztaija pojavile su se
prve dvojbe. Njegova su ispitivanja pokazivala potpuno neočekivane
i zabrinjavajuće rezultate.
Štakori hranjeni genetski modificiranim krumpirom tijekom
više od 110 dana pokazivali su uočljive promjene u razvoju.
Bili su znatno manji i lakši od onih koji su u tome pokusu
hranjeni običnim krumpirom. No, još je više zabrinjavala činjenica
da su u štakora hranjenih genetski modificiranim krumpirom
i jetra i srce bili znatno manji, a imunosni sustav slabiji.
Ipak, promjena koja je najviše zabrinjavala, a proveo je više
uzastopnih pokusa na različitim skupinama štakora, bila je
činjenica da im je, u usporedbi sa štakorima hranjenim običnim
krumpirom, mozak bio znatno manji. Ovo posljednje tako
je zabrinulo dr. Pusztaija da je, kad su ga 1998. zamolili da
rezultate svoje studije prezentira na jednoj neovisnoj engleskoj
televiziji, odlučio tu promjenu ne spominjati. Kasnije je izjavio
da se bojao kako bi iznošenjem toga podatka prouzročio paniku
među ljudima.
Jednostavno je izjavio sljedeće: "...rezultati (prehrane genetski
modificiranim krumpirom, W.E.) bili su donekle usporen
rast i posljedice po imunosni sustav. Jedna vrsta genetski
modificirana krumpira, nakon što smo štakore njime hranili
110 dana, smanjila je imunitet štakora". Zatim je dodao jednu
osobnu napomenu: "Kad bih imao izbora, zasigurno ne bih jeo
takav krumpir barem dok ne bih vidio usporedne znanstvene
dokaze koje upravo stvaramo za naš genetski modificirani krumpir".
Svijet je najednom vrvio komentarima o senzacionalnim izjavama
dr. Pusztaija. Oštećenje organa i imunosnog sustava bilo
je samo po sebi dovoljno opasno. Ali, taj vodeći britanski znanstvenik
rekao je i to da ne bi jeo genetski modificiranu hranu
kad bi imao izbora.
Prva reakcija njegova šefa, profesora Philipajamesa, bila je
ta da mu je čestitao na načinu na koji je toga dana predstavio
svoj rad. Slijedom odluke profesora Jamesa, Institut je čak izdao
priopćenje za tisak temeljeno na nalazima dr. Pusztaija. U tome
je priopćenju istaknuto kako postoji "niz brižljivo kontroliranih
studija koje potkrjepljuju temeljne razloge zabrinutosti dr.
Pusztaija".
Ta potpora direktora ubrzo će se promijeniti, i to radikalno.
U roku od 48 sati, 68-godišnjemu znanstveniku dr. Pusztaiju
priopćeno je kako mu ugovor neće biti produljen. Zapravo, dobio
je otkaz, zajedno sa svojom suprugom, također znanstvenicom,
koja je do tada 13 godina bila cijenjena znanstvenica Instituta
Rowett. Štoviše, pod prijetnjom da će ostati bez mirovine, zabranjeno
mu je više ikada davati izjave medijima o rezultatima
svoga znanstvenoga rada. Oduzeti su mu pisani znanstveni radovi
i stavljeni pod ključ. Zabranjeno mu je razgovarati s članovima
njegova znanstvenoga tima, pod prijetnjom sudskog
progona, a znanstveni je tim raspušten. Otkazani su mu telefon i e-mail adresa.
Njegovi kolege počeli su blatiti njegov znanstveni ugled.
Nakon nekoliko različitih izjava za tisak, od kojih je svaka bila
proturječna prethodnoj, Institut Rowett konačno je usvojio priču
o tome kako je dr. Pusztai jednostavno "pobrkao" uzorke štakora
hranjenih genetski modificiranim krumpirom s onima
hranjenim običnim krumpirom, kojima je tobože davan krumpir
za koji se znalo da je otrovan.
Kasnije je iz britanskih državnih dokumenata otkriveno da
je i sama Blairova Vlada bila podijeljena glede štetnosti GM
namirnica i da su neki ministri savjetovali daljnje istraživanje
opasnosti GM namirnica po zdravlje. Bili su ušutkani.
Profesor James, iz straha da Institut ne ostane bez državnih
sredstava ili da se ne bi dogodilo nešto još gore, odlučio je uništiti
svoga kolegu dr. Pusztaija. Ali, priča se nije zaustavila na
Blairu. Dr. Pusztai saznao je i to kako je premijera Blaira uznemireno
nazvao nitko drugi nego američki predsjednik Bili Clinton.
Clintonova je Vlada u to vrijeme trošila milijarde dolara na
promicanje GM kultura kao tehnologije buduće biotehnološke
revolucije. Jedan visoki dužnosnik njegova tima iz Bijele kuće
tada je ustvrdio da je cilj njihove Vlade devedesete godine 20.
stoljeća učiniti "desetljećem uspješne komercijalizacije biotehnoloških
poljoprivrednih proizvoda". Potkraj toga desetljeća na
burzama Wall Streeta vrijednost dionica kompanija za proizvodnju
GM hrane naglo je rasla, kao i dionica internetskih kompanija.
Clinton nije imao namjeru dopustiti da mu neki znanstvenik
iz Škotske osujeti taj program, a, jasno, ni njegov prijatelj
Blair. U Velikoj Britaniji bilo je dobro znano da je Clinton
već bio pridobio Blaira za projekte genetskog modificiranja kao
buduću novu industrijsku revoluciju.
Novinari istražitelji iz lista Guardian otkrili su kako je
Kraljevsko društvo osnovalo specijalnu "jedinicu za pobijanje
otkrića" radi promicanja politike GMO-a i diskreditiranja ili
odbijanja znanstvenika i organizacija koje imaju drukčije mišljenje.
Na čelu te jedinice bila je dr. Rebecca Bowden, bivša
ministrica okoliša u Blairovoj Vladi, koja je otvoreno zastupala
politiku GMO-a.
dr. Mae-Wan
Ho, starija profesorica i znanstvenica na Otvorenom sveučilištu,
a kasnije direktorica Instituta za znanost i društvo Upozorila je da je genetsko modificiranje nešto potpuno
drukčije od normalnoga uzgoja biljaka i životinja. Rekla je ovo:
"Suprotno onome što vam govore pobornici znanosti genetskog
modificiranja, taj proces nije uopće precizan. Nemoguće ga je
kontrolirati i nije pouzdan te obično završava tako što oštećuje
i narušava genom biljke ili životinje, s potpuno nepredvidivim
posljedicama". To je za lobby genetskog modificiranja bilo više
nego dostatno da napravi pritisak u svrhu njezin "umirovljenja".
Kako bi u teoriju o sigurnosti genetski modificiranih usjeva
u hrane što lakše ugradila integriteta znanstvenoga rada, i to
na račun države, Blairova je Vlada objavila i "kodeks ponašanja".
Po tome kodeksu Vladina Znanstvenoga vijeća za istraživanje
biotehnologije i biologije (Biotechnological and Biological Science
Research Council, skraćeno BBSRC), svaki djelatnik bilo
kojega znanstvenoga instituta koji financira država, koji se usudi
javno progovoriti o rezultatima istraživanja GM biljaka, može
ostati bez posla, protiv njega može biti pokrenuta tužba za kršenje
ugovora ili mu se sudskim putem može zabraniti davati
izjave.
WASHINGTON BACA
KOCKU ZA GMO:
PIRIJEVARA ZVANA
"BITNO EKVIVALENTNE"
BILJKE
Vladu Reagana i Busha
pokretao je projekt ukidanja svih regulatornih zakona i mjera,
smanjenja državnoga nadzora nad svim područjima života.
Proizvodnja sigurne hrane nije bila nikakav izuzetak, nego upravo
obrnuto, čak i ako je to značilo da će narod postati ljudska
masa pokusnih kunića.
Kompanija Monsanto
imala je iza sebe dugu povijest suradnje s američkom Vladom,
čak i s Bushovom CIA-om. Tijekom 1960-tih godina ta je kompanija
proizvodila smrtonosni herbicid Agent Orange za uništavanje
vegetacije u Vijetnamu.
Istodobno se, glede vanjskoga
svijeta, većini Amerikanaca činilo da se ti novi GM proizvodi,
koji su se tek počeli pojavljivati, budno nadziru. Ljudi su, naravno,
mislili kako je Upravi za hranu i lijekove ili Nacionalnome
institutu za zdravstvo stalo do njihove dobrobiti. Nisu imali
pojma što se događa.
Unatoč ozbiljnim upozorenjima znanstvenika o opasnostima
od rekombinantne DNK i istraživanja s virusima, američka
se Vlada odlučila za sustav u kojemu će kompanije "dragovoljno"
same sebe kontrolirati. U toj ranoj fazi rijetki su ljudi obraćali
pozornost na golemu važnost masovnog genetskog
inženjerstva. S tim je procesom bio upoznat samo meli krug
znanstvenika koje je financirala šačica širokogrudnih zaklada,
osobito Zaklada Rockefeller iz New Yorka.
Godine 1992. predsjednik George H. W. Bush otvorio je
Pandorinu kutiju GMO-a. Jednom izvršnom uredbom utvrdio
je da su genetski modificirani usjevi i hrana "bitno ekvivalentni"
tradicionalno uzgajanim usjevima iste sorte, primjerice
kukuruza, soje i riže.
Prva genetski modificirana namirnica koja se počela masovno
prodavati na tržištu bilo je kravlje mlijeko koje sadrži genetski
modificirani ili rekombinantni goveđi hormon rasta,
odnosno rBGH. Naime, rBGH, koji je proizvela i patentirala
kompanija Monsanto, davao se kravama kako bi davale više
mlijeka. Uprava za hranu i lijekove proglasila je to mlijeko bezopasnim
za ljusku prehranu prije negoli su bile dostupne informacije
o tome na koji način to genetski manipulirano mlijeko
može utjecati na ljudsko zdravlje.
Jedan državni povjerenik za poljoprivredu nazvao je rBGH
"crackom za krave", zbog njegova nevjerojatno stimulirajućeg
djelovanja na količinu mlijeka koje krave daju.
Ali, Monsantov rBGH, tj. Posilac, nije samo stimulirao krave
da daju 30% više mlijeka. Istodobno je stimulirao i proizvodnju
još jednoga hormona, IGF-1, koji regulira kravlji metabolizam.
Tu se počeo pojavljivati problem.
Progovorili su razni neovisni znanstvenici i upozoravali da
Monsantov proizvod rBGH povećava razinu inzulin faktora rasta
(IGH-1) i da ga se može povezati s pojavom raka. Jedan od
najglasnijih bio je dr. Samuel Epstein, znanstvenik s Fakulteta
za javno zdravstvo (School of Public Health) Sveučilišta Illinois.
Kao priznati autoritet za kancerogene, upozorio je na rastući
broj znanstvenih dokaza o povezanosti inzulin faktora rasta
s nastankom raka u ljudi, koji se može pojaviti i nakon više
godina.
Farmeri
su počeli izjavljivati da im krave prije "sagorijevaju", za samo
dvije godine, i da mnoge imaju ozbiljne upale papaka ili vimena.
Uz ostale probleme, to je značilo da krave ne mogu hodati.
Početkom devedesetih godina jedan od visokih položaja u
Upravi za hranu i lijekove preuzela je i glavna znanstvenica
kompanije Monsanto dr. Margaret Miller. Postala je zamjenicom
direktora za sigurnost ljudske hrane. Na tome je položaju
dr. Miller osobno i proizvoljno promijenila antibiotski standard
Uprave za hranu i lijekove i dopustivu razinu antibiotika, koju
farmeri smiju stavljati u mlijeko, povećala za 100 puta. Tako je
raščistila put proizvodu rBGH, kao biznisu kompanije Monsanto
koji je počeo cvjetati.
Michael Taylor, kao dužnosnik Uprave za hranu i lijekove,
smatrao je kako na deklaracijama GM proizvoda ne treba isticati
činjenicu da su ti prozvodi genetski modificirani.
Godine 1994., nakon proteka prikladnog razdoblja, Uprava
za hranu i lijekove odobrila je prodaju mlijeka koje sadrži rBGH.
Sukladno pravilima te uprave, na deklaraciji toga mlijeka taj
podatak, naravno, nije stajao, pa potrošači nisu morali imati
nikakvih nepotrebnih briga glede toga izlažu li sebe i svoju djecu
uzročnicima raka i drugim iznenađenjima.
Nakon što su štakori kojima je davan Monsantov Prosilac
dobili leukemiju i druge vrste raka, izmijenjen je američki
Zakon o zdravoj hrani i lijekovima kako bi se omogućila prodaja
u svrhu ljudske prehrane, bez upozorenja na deklaraciji,
onih proizvoda koji prouzročuju rak u laboratorijskih životinja.
Nezadovoljna time što genetski modificiranim mlijekom
hrani samo vlastiti neoprezni narod, američka je Vlada, kao
doprinos širenju tržišta za kompaniju Monsanto i njezin rBGH,
napravila snažan pritisak na meksičku i kanadsku Vladu da i
one odobre uporabu toga proizvoda.
No, godine 1998. bandu iz Uprave za hranu i lijekove i kompanije
Monsanto snašlo je grdno iznenađenje. U siječnju 1999.
kanadska inačica Upravi za hranu i lijekove, zvana Health Canada
(Kanadsko zdravstvo), usprotivila se SAD-u i izdala službenu
"notu o neslaganju", kojom je odbila odobriti daljnju
prodaju rBGH-a u Kanadi.
I posebni odbor Europske zajednice, sastavljen od priznatih
stručnjaka, zaključio je, kao što su pokazali i kanadski nalazi,
da rBGH nema samo već spomenute štetne posljedice, nego da
postoji i velika opasnost da on izaziva rak dojke i prostate u
ljudi.
Ta je kompanija došla pod veliki pritisak, ne samo američkih
građana, zbog štetnih posljedica po zdravlje, nego i farmera,
koji su shvatili da je povećanje proizvodnje mlijeka od
30% samo još više zagušilo američko tržište, na kojemu je po-
nuda mlijeka ionako već bila znatno veća od potražnje, pa je to
novo povećanje ponude mlijeka samo dovelo do naglog
smanjenja njegove cijene. U to je vrijeme kompanija Monsanto
krenula u preuzimanje svjetskoga tržišta sjemena, i to za uzgoj
onih kultura koje čine temeljnu prehranu ljudi i životinja.
Malo pomalo, zaključak se nije mogao izbjeći: američka je
Vlada bila glavni katalizator "genetske revolucije", genetski
modificiranih kultura i njihova širenja diljem svijeta. Ona je na
taj način djelovala u suglasju s divovskim agrokemijskim kompanijama
poput Monsanta i Dowa, kao da su privatni interes,
odnosno interes privatnih kompanija i javni interes jedno te
isto.
Kako je moguće objasniti nevjerojatnu potporu čak četiriju
američkih predsjednika agrokemijskome lobbyju GMO-a? Kako
objasniti zašto je Bili Clinton stavio na kocku autoritet svoga
položaja predsjednika i od britanskoga premijera zatražio da
ušutka čovjeka koji je kritizirao genetski modificirane usjeve?
PREPREDENI DICK NIXON
I JOŠ PREPREDENIJI
ROCKEFELLERI
Kada je Richard Nixon u siječnju 1969. preuzeo ključeve
Bijele kuće, Sjedinjene Američke Države bile su u dubokoj krizi.
Vrlo mala skupina odabranih vidjela je tu krizu kao dugo
očekivanu priliku. Većina, pak, nije.
Sljedećih šest godina Nixon će biti predsjednikom prvoga
velikoga vojnoga poraza što su ga Sjedinjene Američke Države
pretrpjele - gubitka Vijetnamskoga rata. Stotine tisuća američkih
studenata marširalo je na "Washington prosvjedujući protiv
toga rata, koji se činio krajnje besmislenim. Moral mladih
vojnih obveznika pao je u Vijetnamu do najniže moguće razine,
vladala je ovisnost o drogi, a buntovni i ogorčeni vojnici na
bojištima su bombama ili na druge načine ubijali svoje suborce.
Tijela američke mladosti vraćala su se kući u vrećama.
Američke su kompanije stjecale daleko
veće profite u stranim zemljama, kupnjom stranih kompanija.
Bio je to početak stvaranja američkih multinacionalnih kompanija,
preteča globalizacije. U tradicionalnoj američkoj privredi
sve je više ljudi ostajalo bez posla. Nekada čvrsti stup američke
industrijske nadmoći velikom je brzinom nestajao.
Svi krediti zajedno, poslovni,
hipotekarni za kupnju kuća, potrošački i oni lokalnih
tijela vlasti, povećali su se do 1974. za 300%. Tijekom tih istih
15 godina dug američke Vlade povećao se za nevjerojatnih
1.000%. Početkom 1970-tih godina Sjedinjene Američke Države
bile su, po svim tradicionalnim mjerilima, u dubokoj ekonomskoj
krizi. Nije čudo stoje u drugim zemljama rastao skepticizam
u mogućnost da će dolar uspjeti održati vrijednost u
odnosu na zlato.
Proizvodnja hrane, kasnije poznata kao američki agrobiznis,
šezdesetih će godina 20. stoljeća, uz sve skuplju naftu, postati
vitalnim potpornjem nove američke ekonomske prevlasti. Neki
su to nazvali pomakom paradigme.
Rockefellerova Trilateralna komisija je elitna privatna organizacija iza zatvorenih vrata organizirana radi postavljanja temelja novoj globalnoj strategiji međunarodne
elite, čija financijska, ekonomska i politička težina
nije imala premca. Ambicija te organizacije bila je stvoriti, kako
je to njezin član George H. W. Bush kasnije nazvao, "novi svjetski
poredak", sazdan na projektima Rockefellera i njemu sličnih
bogatih interesnih skupina. Ona je postavila temelje za projekt
koji će devedesetih godina 20. stoljeća postati poznat kao "globalizacija".
Jedan od prvih projekata što ga je izdala Rockefellerova skupina
iz Trilateralne komisije izradio je profesor sa Sveučilišta
Harvard Samuel Huntington. To je ona osoba koja će kasnije,
sredinom 1990-tih, izraditi prijepornu tezu o "sukobu civilizacija",
tezu koja je postavila temelje za rat Bushove Vlade zvan
"rat protiv terora".
Huntingtonov projekt iz 1975. nosio je naslov "Kriza demokracije"
(The Crisis of Democracy). Za Huntingtona i visokopozicionirane
suradnike Davida Rockefellera iz Trilateralne
komisije, "kriza" se sastojala od činjenice da su tisuće običnih
američkih građana počele prosvjedovati protiv politike svoje
Vlade. Americi, tj. njezinoj moćnoj eliti, prijetila je opasnost,
kako je izjavio Huntington, od "viška demokracije". Za krugove
oko Huntingtona i Davida Rockefellera američki su "urođenici"
postajali previše "nemirni".
U preoblikovanju svjetske poljoprivrede tijekom sljedećih
dvadeset godina nijedna interesna skupina na svijetu nije igrala
tako veliku ulogu kao skupina Rockefeller i njihova Zaklada
Rockefeller.
Pojava svjetskog tržišta žitarica i drugih poljoprivrednih
proizvoda pod dominacijom Sjedinjenih Američkih Država bila
je dijelom dugoročne američke strategije, započete ranih 1970-
tih godina, u vrijeme predsjednika Nixona. U kolovozu 1971.
on je ukinuo zlatni standard kao temelj vrijednosti dolara utvrđen
Brettonwoodskim monetarnim sustavom iz 1944. Dopustio
je devalvaciju u obliku slobodnoga pada vrijednosti dolara, tj.
plutanja, kako su to nazvali. Bio je to dio strategije koja je
uključivala i politiku izvoza američkoga žita po cijeni koja će
biti strateški konkurentna u Europi i diljem svijeta. Ratni poklik
Nixonove Vlade bio je slobodna trgovina, a njezini ratnici
bile su kompanije Cargill, Continental Grain, Archer i Daniels
Midland.
Pearceova strategija koju je prihvatila Nixonova Vlada bila
je slabo prikriven oblik imperijalizma hrane. Europa, Japan i
druge razvijene zemlje moraju se odreći svoje dostatne poljoprivredne
proizvodnje i raščistiti put za Sjedinjene Američke
Države kao zemlju koja treba postati svjetskom žitnicom, jer je
to "najracionalniji" oblik iskorištavanja svjetskih resursa. Svaka
je druga mogućnost, očito, "neučinkovita".
Cilj mu je bio ukloniti
"višak radne snage" iz američke farmerske poljoprivrede,
stjerati u propast stotine tisuća manjih obiteljski farma i tako
osloboditi prostor za goleme farme agrodivova.
Pearce je nadalje tvrdio da siromašne zemlje Trećega svijeta
trebaju odustati od pokušaja dostatne proizvodnje namirnica
poput pšenice, riže i drugih žitarica, kao i govedine, i usredotočiti
se na proizvodnju voća, šećera i povrća. Da trebaju uvoziti
učinkovitije proizvedeno američko žito i druge poljoprivredne
proizvode, koje će im, naravno, isporučivati Cargill, po cijenama
koje će određivati Cargill, a siromašne će zemlje Cargillove
proizvode plaćati svojim voćem i povrćem. U toj će pogodbi te
zemlje, naravno, ostati bez svoje samoodržive proizvodnje hrane.
To će tijekom sljedećih trideset godina osigurati golemu stratešku prednost nad zemljama u razvoju - kontrolu nad njihovom hranom.
CAP je bio osmišljen kao zaštita europske poljoprivrede od
dampinških uvoznih proizvoda iz Amerike i drugih zemalja.
Pearce je 1974. godine uspio u Kongresu progurati Zakon o
reformi trgovine (Trade Reform Act). Po tome su zakonu američki
pregovarači u pregovorima s drugim zemljama bili ovlašteni
davati ustupke za kupnju američke industrijske robe u
zamjenu za ustupke stranih zemalja američkim poljoprivrednim
proizvodima. To je ubrzalo slabljenje mnogih industrijskih
grana u Americi, poput čelične, koja je ubrzo za sobom ostavila
pustoš u takozvanome "pojasu hrđe" na sjeveroistoku Sjedinjenih
Američkih Država. Ondje su ljudi masovno ostali bez
posla, a cijela naselja potpuno napuštena. U svakidašnjemu rječniku
iz toga vremena čeličnu industriju nazvali su industrijom
"zalaska sunca", a agrobiznis industrijom "izlaska sunca".
Predsjednik Nixon Kissingeru je povjerio i čelno
mjesto u tajnoj Vladinoj radnoj skupini za ispitivanje odnosa
između porasta broja stanovnika u zemljama u razvoju i
utjecaja toga porasta na nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih
Država.
Poticaj za osnivanje te tajne radne skupine došao je od Johna
D. Rockefellera i njegova Populacijskoga vijeća (Rockefeller
Population Council). Sržna zamisao toga projekta potekla je
od projekta Vijeća za inozemne odnose zvanog Projekt studija
o ratu i miru (War and Peace Studies Project), odnosno od čelnoga
čovjeka toga projekta Isaiaha Bowmana. Depopulacija na
globalnoj razini i kontrola hrane postat će pod vlašću Kissingera
strateškom politikom Sjedinjenih Američkih Država. Bit će
to novo "rješenje" opasnosti po globalnu prevlast Amerike i po
njezin neometani pristup jeftinim sirovinama u nerazvijenim
dijelovima svijeta.
DEPOPULACIJA SVIJETA:
STROGO TAJNI DOKUMENT
AMERIČKE NACIONALNE
SIGURNOSTI
U travnju 1974., kada je svijet zahvatila glad, a transformacija
američke poljoprivrede iz obiteljskih farma u ruke Cargilla
i drugih agrodivova bila u punom jeku, Nixonov ministar
vanjskih poslova i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry A.
Kissinger odaslao je jedan tajni dokument Vladinim dužnosnicima,
između ostalih i ministru obrane, ministru poljoprivrede,
zamjeniku ministra vanjskih poslova i direktoru CIA-e.
Naslov toga "strogo tajnog" dokumenta bio je: "Posljedice
svjetskog porasta stanovništva po sigurnost Sjedinjenih Američkih
Država i njihove interese u stranim zemljama". Njegove
teme bile su: politika hrane, porast stanovništva i strateške sirovine.
Naručio ga je Nixon, na preporuku Johna D. Rockefellera
III. Po uobičajenoj washingtonskoj birokratskoj praksi uporabe
kratica, projekt je dobio ime NSSM 200, tj. National Securitv
Studv Memorandum 200.
U prosincu 1974. svijet je proživljavao prve tjedne šokantnog
povećanja cijene nafte, koja će za šest mjeseci porasti za
400% i imati duboke posljedice po svjetski ekonomski razvitak.
Kissinger je osobno, iza scene, igrao ključnu ulogu u manipuliranju
tim naftnim šokom. On je vrlo dobro znao kakve će
posljedice taj porast cijene nafte imati po svjetsku opskrbu hranom.
To je naumio iskoristiti kao američku stratešku prednost.
Indija, Nigerija, Meksiko, Indonezija, Brazil, Turska, Kolumbija
i druge navedene zemlje... trinaest navedenih zemalja u
razvoju jesu zemlje koje po prirodnim bogatstvima i sirovinama
pripadaju najbogatijemu dijelu našega planeta. Te će zemlje tijekom sljedećih trideset godina biti i među politički najnestabilnijim
dijelovima svijeta. U programu NSSM 200 stoji da će
Sjedinjene Američke Države koristiti sirovine tih zemalja
isključivo pod uvjetom da te zemlje drastično smanje svoj broj
stanovnika.
Tako će se genocid na svjetskoj razini od tada zvati "sloboda
izbora" i "održivi razvoj".
U programu NSSM 200 stoji da će se izvoz žita za potrebe
zemalja u razvoju "znatno povećati". Zato on poziva na liberalizaciju
uvoza žita u svim zemljama svijeta kako bi se ublažio
taj problem. A to je "slobodno tržište", slično onome kakvo je
tražila Velika Britanija kada su, poslije 1946., njezini industrijski
proizvodi dominirali svijetom.
Kao i "populacijska bomba", 1970-tih je godina i kriza hrane
bila umjetno napuhana kriza, kojoj je pridonio šok cijene
nafte na gospodarstva zemalja u razvoju. Slike iz mnogih dijelova
svijeta, koje vrve "prenapučenošću", nemirima i ubojstvima,
neprestano su se vrtjele na američkim televizijskim kanalima
kako bi poruka bila jasno predočena. U stvarnosti, problem glede
zemalja u razvoju bio je uglavnom u tome što nisu dopuštale
dovoljno prostora za ulazak velikih američkih agrokompanija.
Cargill i druge velike kompanije nisu bile daleko od Kissingerovih
vrata.
Kissinger u tome programu zagovara smanjenje broja stanovnika
na svijetu za 500 milijuna do 2000. godine. A istodobno,
na drugim mjestima u tome istome programu, napominje
kako problem prevelikoga broja stanovnika već prouzročuje smrt
10 milijuna ljudi na godinu. Ukratko, on zagovara udvostručenje
smrtnosti na najmanje 20 milijuna, i to u ime rješavanja problema
smrtnosti prouzročena nedostatkom hrane. Javnost će
biti navedena da vjeruje kako je ta nova politika, barem onakva
kakva je javnosti predstavljena, pozitivna politika.
Kissinger u nastavku predlaže vrste prisilnih mjera koje je
osmislila američka politička elita. Bez uvijanja kaže kako se
pomoć u hrani mora držati "instrumentom državne moći".
Zatim, u jednoj zornoj primjedbi, kaže da Sjedinjene Američke
Države moraju smanjiti pomoć u hrani kako bi "pomogle narodima
koji ne mogu ili ne žele kontrolirati svoj porast stanovništva".
Sterilizirajte se ili umrite! Nije čudo da je taj dokument
nosio oznaku "strogo tajno".
Tajni Kissingerov program odmah se počeo provoditi. Trinaest
zemalja s popisa prioritetnih zemalja za smanjenje stanovništva
bit će tijekom sljedećih trideset godina podvrgnuto
drastičnim promjenama. Većina od njih neće ni biti svjesna što
se događa.
Brazil je bio jedan od najtemeljitije dokumentiranih primjera
u programu NSSM 200. Potkraj osamdesetih godina 20.
stoljeća, gotovo 14 godina od početka provedbe toga programa
u Brazilu, brazilsko je Ministarstvo zdravstva pokrenulo istra-
gu slijedom novinskih napisa o masovnoj sterilizaciji brazilskih
žena. Ta Vladina istraga bila je rezultat službene kongresne
istrage, koju je pokrenulo više od 165 članova brazilskoga
Kongresa iz svih političkih stranaka koje su u njemu imale zastupnike.
Istraga je potaknuta nakon što je u novinama/orna/ de Brasilia,
Hova do Povo (Rio de Janeiro), Jornal do Brasil i drugim velikim
brazilskim novinama, u svibnju 1991., objavljena informacija
o postojanju tajnog dokumenta američkoga Vijeća za
nacionalnu sigurnost u kojemu su utvrđeni američki ciljevi
kontroliranja porasta stanovništva u zemljama u razvoju.6
Brazilska je Vlada bila šokirana spoznajom da je oko 44%
svih brazilskih žena u dobi između 14 i 55 godina trajno sterilizirano.
Većina starijih žena sterilizirana je sredinom 1970-tih
godina, kada se taj program počeo primjenjivati. Vlada je utvrdila
da su sterilizaciju provodile mnoge organizacije i agencije,
od kojih su neke bile brazilske. Među tim organizacijama bile
su: International Planned Parenthood Federation (Međunarodna
federacija za planiranje roditeljstva), US Pathfinder Fund
(Američka zaklada Pathfinder), Association for Voluntary Surgical
Contraception (Udruženje za dragovoljnu kiruršku kontracepciju),
Family Health International (Međunarodno obiteljsko
zdravlje), a gotovo svi programi provodili su se pod okriljem
i vodstvom organizacije američkoga Ministarstva vanjskih
poslova USAID (United States Agency for International Development,
Američka agencija za međunarodni razvoj).
Godine 1989. brazilska je Vlada, koju su u početku uvjerili
kako treba surađivati u interesu ekonomskog razvoja i smanjenja
siromaštva, uložila prosvjed organizaciji USAID, navodeći kako
su programi sterilizacije bili "sveopći i nepotrebni". Prema
nekim izvješćima, po tome je programu sterilizirano čak 90%
žena afričkoga podrijetla. Time će biti eliminirani budući naraštaji
te rase u zemlji koja je po broju crnačkoga stanovništva
druga na svijetu, odmah iza Nigerije. Gotovo polovicu brazilskoga
stanovništva, koje je osamdesetih godina brojilo 154
milijuna, držalo se stanovnicima afričkoga podrijetla.
Kissinger je u svome programu NSSM 200 posebno naveo
ulogu Brazila. Ta je zemlja bila na popisu trinaest ciljnih zemalja
zato što "ona demografski jasno dominira tim kontinentom",
tj. Južnom Amerikom, pa je predvidio da će se njezin
broj stanovnika do 2000. godine izjednačiti s onim Sjedinjenih
Američkih Država. Takav rast Brazila, upozorio je Kissinger,
podrazumijeva "sve veću moć Brazila u Latinskoj Americi i na
svjetskoj razini tijekom sljedećih 25 godina".
Ono što je uslijedilo s programom
NSSM 200 bilo je moguće razumjeti samo s točke gledišta pozadine
zbog koje je John D. Rockefeller bio opsjednut porastom
stanovništva.
JOHN D. III., NELSON, DAVID
I SMRTONOSNO BRATSTVO
John D. Rockefeller III. već je pedesetih godina 20. stoljeća
pretvorio Portoriko u golem laboratorij za testiranje svojih zamisli
o masovnoj kontroli porasta stanovništva. Prema jednoj
studiji koju je 1965. godine izradilo portorikansko Ministarstvo
zdravstva, do te je godine oko 35% portorikanskih žena u
dobi plodnosti već bilo trajno sterilizirano. Tu kampanju sterilizacije
upakirali su Populacijsko vijeće i američko Ministarstvo
zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi, u kojemu je
početkom pedesetih godina prvi doministar bio sveprisutni
Nelson Rockefeller. Taj su projekt proveli služeći se lažnom
tvrdnjom da će se sterilizacijom zaštititi zdravlje žena i stabilizirati
prihode, jer će biti manje usta koja će trebati hraniti.
Siromašne portorikanske seljanke poticalo se da rađaju u
besprijekorno čistim bolnicama koje je izgradila Amerika. Liječnici
u tim bolnicama imali su nalog sterilizirati žene nakon
drugoga poroda što su činili podvezivanjem jajovoda, obično
bez znanja žena na kojima su taj zahvat provodili. Godine 1965.
Portoriko je, barem po jednoj kategoriji, bio vodeća zemlja na
svijetu - imao je najveći postotak steriliziranih žena. Indija je
znatno zaostajala, jer je imala samo 3% steriliziranih žena. Kad
je Rockefeller imao priliku izravno kontrolirati taj proces, bez
upletanja vlasti, bila je to, kao što pokazuje Portoriko, sasvim
drukčija priča.
Prisilna sterilizacija koju je uveo John D. III. nije bila nikakva
radikalna novina u njegovoj obitelji. Članovi te obitelji već su
dugo Portoriko držali pogodnim ljudskim laboratorijem. Godine
1931. Rockefellerov institut za medicinska istraživanja (Rockefeller
Institute for Medical Research), koji je kasnije postao
Sveučilište Rockefeller (Rockefeller University), financirao je
pokuse u istraživanju bolesti raka koje je provodio dr. Cornelius
Rhoads. Dr. Rhoads nije bio običan znanstvenik. Kasnije je
izbilo na vidjelo kako je svoje pacijente namjerno inficirao stanicama
raka kako bi pratio što će se dogoditi. Trinaest takvih
njegovih pacijenata je umrlo. Ti su gnusni pokusi na ljudima
otkriveni, a dr. Rhoads svoje je radnje opravdavao tako što je
napisao da je portorikansko stanovništvo inferiornije i da ga
treba iskorijeniti. Umjesto da bude osuđen za ubojstvo, toga
znanstvenika Rockefellerova instituta zamolili su da osnuje
ustanovu Biološko ratovanje Američke vojske (US Army Biological
Warfare) u Marvlandu u saveznoj državi Utah, a potom
i u Panami, koja je kasnije nazvana Američkom komisijom za
atomsku energiju (US Atomic Energy Commission). U njoj su
se na zatvorenicima, bolničkim pacijentima i američkim vojnicima
provodili tajni pokusi zračenja.
Rijetki su ljudi shvaćali da su obitelji s imenima poput Rockefeller,
Harriman, bankar J. P. Morgan mlađi, Mary Duke Biddle
iz duhanske obitelji, Cleveland Dodge, bogati proizvođač
kukuruznih pahuljica John Harvev Kellogg i Clarence Gamble
iz kompanije Proctor & Gamble, već tijekom Prvoga svjetskoga
rata listom potajno financirali eugeniku, većinom kao članovi
Američkoga eugeničkoga društva (American Eugenics Society),
preko kojega su financirali pokuse prisilnog steriliziranja "inferiornih
osoba" i razne oblike kontrole stanovništva. Njihove
inačice u Engleskom eugeničkom društvu (English Eugenics
Society) u to su vrijeme bili, među ostalima, britanski ministar
financija Winston Churchill, ekonomist John Maynard Keynes,
lord Arthur Balfour i Julian Huxley, koji je kasnije, poslije Drugoga
svjetskoga rata, postao prvim direktorom UNESCO-a.
Jedan čovjek bio je više od 34 godine direktor Medicinskoga
odjela Zaklade Rockefeller. Zvao se Allan Gregg. Taj je čovjek,
gotovo nepoznat vanjskome svijetu, tijekom svoje 34 godine
na čelu toga odjela, imao možda veći utjecaj na život i smrt
ljudi nego Jozef Staljin i Adolf Hitler zajedno. U vrijeme odlaska
u mirovinu, 1956., bio je potpredsjednik Zaklade. Njegova
ideologija prožimala je tu zakladu još desetljećima poslije
njegova odlaska. Bila je to ideologija maltuzijanske okrutnosti
i rasističke konačnosti.
veliki projekt Zaklade Rockefeller, također iz
1920-tih godina, bilo je financiranje institucije gospođe Margaret
Sanger zvane Američka federacija za planiranje roditeljstva
(Planned Parenthood Federation of America), koja se u
početku zvala Američka liga za kontrolu rađanja (American Birth
Control League). Bilo je to rasističko udruženje koje je, pod
krinkom racionalnog "planiranja obitelji", promicalo eugeniku
u obliku kontrole porasta stanovništva i prisilne sterilizacije.
Prikazivana kao nesebična žena puna milosrđa, gospođa
Sanger bila je predana eugeničarka, otvorena pobornica postojanja
nadmoćne rase i sve do svoje smrti intimna prijateljica
obitelji Rockefeller. Izrugivala se "inferiornim klasama" i bila
je opsjednuta pitanjem o tome "kako ograničiti i osujetiti
prekomjernu plodnost umno i tjelesno oštećenih osoba".
Suprotno uvriježenome mišljenju, ideja o superiornoj nordijskoj
rasi nije bila fantazija samo nacističke Njemačke. Niknula
je u Sjedinjenim Američkim Državama na samome početku
dvadesetoga stoljeća.
U jednoj
umobolnici u saveznoj državi Illinois pacijentima su davali
mlijeko krava za koje se znalo da boluju od tuberkuloze, u
uvjerenju da će genetski snažne osobe biti na to mlijeko imune.
Savezna država Kalifornija sterilizirala je 9.782 osobe, od
kojih su većina bile žene koje se držalo "lošim ženama". Mnoge
od njih život je bio nagnao u prostituciju.
Zanos obitelji Rockefeller eugenikom iz 1920-tih godina nije
se zaustavio na američkim obalama. Novac Zaklade Rockefeller
igrao je tijekom 1920-tih godina presudnu ulogu u financiranju
njemačke eugenike.
Kao što su američki znanstvenik Edwin Black i drugi već
dokumentirali, vodeći psihijatar u Institutu za psihijatriju Kaiser
Wilhelm u to je vrijeme bio Ernst Rudin, čovjek koji je napravio
blistavu karijeru kao arhitekt sustavnoga eugeničkoga
programa Adolfa Hitlera. Godine 1932., Rudin, kojega je financirala
obitelj Rockefeller, imenovan je predsjednikom Svjetskoga
udruženja eugeničara. Platforma toga udruženja otvoreno je
zagovarala ubijanje ili steriliziranje ljudi koji su, zbog svoga
nasljeđa, "teret za državu".
Višestruko nadareni gospodin Rudin bio je u to vrijeme i
direktor istraživanja mozga u tome institutu, u kojemu je radio
i američki eugeničar Hermann J. Muller, također financiran
Rockefellerovim novcem. Kasnije je otkriveno da je taj institut
dobivao "po 150 do 200 mozgova" žrtava nacističkoga programa
eutanazije iz Brandenburga. Istraživanje mozga bilo je
dijelom nacističkih pokusa na Židovima, ciganima, umno retardiranima
i na drugi način "defektnima".
Rudin je ujedno bio i čelni čovjek nacističkoga programa
prisilne eugeničke sterilizacije i glavni arhitekt nacističkoga
Zakona o sterilizaciji iz 1933. Od ,,der Führera", tj. Adolfa Hi-
tlera, dobio je dva odličja za svoj doprinos njemačkoj eugenici,
tj. čišćenju njemačke rase. Po Zakonu o sterilizaciji, oko 400.000
Njemica i Nijemaca s dijagnozom manične depresije ili shizofrenije
prisilno je sterilizirano, a mnoga hendikepirana djeca
jednostavno su ubijena. Rudin je od svojih kolega dobio prikladan
nadimak - Reichführer za sterilizaciju.
Do 1940. godine tisuće njemačkih građana - stanovnika
domova za starije osobe i mentalnih institucija - sustavno je
ubijeno plinom.
Godine 1931. John D. Rockefeller III. postao je i članom
Odbora Zaklade Rockefeller. U tome tijelu, eugeničari poput
Raymonda Fosdicka i Fredericka Osborna poticali su njegovo
zanimanje za kontrolu nataliteta, tj. rasta stanovništva.
Godine 1952. bio je spreman dati svoj veliki životni doprinos,
kako je to sam nazvao, "jednome od svjetskih problema".
Iznosom od 1.400.000 dolara vlastita novca i novca Zaklade
Rockefeller osnovao je u New Yorku Populacijsko vijeće sa
svrhom promicanja istraživanja opasnosti od "prenapučenosti"
i s njome povezanih pitanja. Tijekom sljedećih 25 godina
to će vijeće potrošiti vrtoglava 173 milijuna dolara na smanjenje
broja stanovnika diljem svijeta. Tako će postati daleko najmoćnijom
organizacijom za promicanje eugeničkih projekata na
svijetu. Među omiljenim projektima toga vijeća bilo je financiranje
istraživanja i razvoja kontracepcijskoga sredstva IUD u
Norplantu i francuske tablete za pobačaj RU-486.
Tako je Rockefeller svoju obeščašćenu ideologiju o eugenici
rasa i klasa lukavo zapakirao u "kontrolu stanovništva". Nije
se usredotočio na siromašne američke doseljenike ni na američku
mentalno retardiranu populaciju. Svoje je projekte usmjerio
prema stanovnicima svih zemalja u razvoju, tom nepreglednom
moru ljudskoga roda koji je stajao između obitelji
Rockefeller i ostvarenja njihovih ambicioznih poslijeratnih
projekata* o stvaranju "novoga američkoga stoljeća".
Masovni marketing
za eugeniku mora se provoditi pod novom i drukčijom krinkom.
Umjesto govora o eliminiranju "inferiornih" ljudi prisilnom
sterilizacijom ili kontrolom nataliteta, za brojnost i kvalitetu
obitelji primjenjivat će se izraz "slobodan izbor". Već početkom
1952., pridruživši se johnu D. Rockefelleru u Populacijskome
vijeću, Osborn je u kontracepciji i masovnoj edukaciji vidio
golem potencijal za eugeniku, koju je svesrdno promicao u
obliku "slobodnoga izbora".
Opet u časopisu Eugenics Review, Osborn je napisao:
"Zasjenjujući budući rad Populacijskoga vijeća i Zaklade Rockefeller
na kontroli stanovništva, postoji, jamačno, mogućnost
da se... pritiscima dade bolji smjer (za kontrolu nataliteta, nap.
aut.) i da se postignu rezultati kod većine stanovništva, umjesto
kod manjine". A kada ti pritisci budu davali rezultate, dodao je
Osborn, ljudi će vjerovati kako sami odlučuju o tome da nemaju
djece "ako se planiranje obitelji proširi na sve pripadnike
stanovništva i ako učinkovita kontracepcijska sredstva budu
svima dostupna". Ovo je napisao 13 godina prije uvođenja široke
primjene pilula za kontracepciju.
Kao nagovještaj kasnije rasprave o kloniranju ljudi i naširoko
reklamirane ovce Dolly, Osborn je uvelike hvalio Hermanna
J. Mullera i kolegu Ernsta Rubina iz Njemačke, koji je tijekom
tridesetih godina 20. stoljeća primao Rockefellerov novac za
svoja eugenička istraživanja. Citirajući Mullera napisao je: "Bilo
bi, uostalom, daleko lakše i razumnije proizvesti potpuno de
novo novog čovjeka, iz dobro odabranih sirovina, nego sve bijedne
smrtnike pokušavati pretvoriti u ljudski oblik". Hvalio je i
Mullerov prijedlog za osnivanje banaka sperme kako bi se "sperma
visoko kvalitetnih donatora učinila dostupnom". Već su se
tada vodile rasprave o provedbi genetske revolucije.
STUDIJE O RATU I MIRU
Nelson Rockefeller,
jedan od najvećih financijera Studija o ratu i miru Vijeća
za inozemne odnose, nije tratio vrijeme. Žurno je grabio nove
ekonomske prilike koje je američkome biznisu otvorio Drugi
svjetski rat.
Dok je njegov brat John D. Rockefeller III. bio zaokupljen
smišljanjem novih i učinkovitijih metoda promicanja rasne čistoće,
stoje poslije rata radio preko svoga Populacijskoga vijeća,
Nelson je djelovao s onu stranu granice, u ulozi dalekovidnog
međunarodnog biznismena, koji je svjetsku proizvodnju hrane,
napose u siromašnijim, manje razvijenim zemljama poput
Meksika, želio učiniti "učinkovitijom". Kasnije je svoju revoluciju
u svjetskoj poljoprivredi nazvao "zelenom revolucijom".
Bila je to doista revolucija, ali ne onakva kakvom ju je većina
ljudi, namjerno zavedena, držala.
Cijelo vrijeme dok se Nelson Rockefeller, kao šef organizacije
CIAA, tobože borio protiv nacističkih ekonomskih interesa
u Latinskoj Americi, kompanija obitelji Rockefeller Standard
Oil, preko svoga predsjednika Waltera Teaglea, organizirala je
dopremu vitalno važnog tetraetilnog olovnog benzina njemačkome
Luftwaffeu. Kada je Velika Britanija uložila prosvjed protiv
dopreme toga strateškog materijala nacističkoj Njemačkoj, jer
su zrakoplovi Luftwaffea bombardirali i samu Veliku Britaniju,
kompanija Standard Oil promijenila je svoju politiku. No, ta je
promjena bila čisto kozmetička. Jednostavno je cijelu flotu registrirala
u Panami, kako bi izbjegla britanska pretraživanja i
pljenidbe. Njezini brodovi i dalje su prevozili naftu do Tenerifa
na Kanarskini otocima, gdje su uzimali gorivo, a naftu prekrcavali
u njemačke tankere, koji su je odvozili u Hamburg.
Rockefeller je svojim djelovanjem za vrijeme rata postavio
temelje golemoj ekspanziji biznisa svoje obitelji koja je uslijedila
1950-tih godina. Oblikovao je koncept obrane Sjeverne i Latinske
Amerike, kojim će tijekom Hladnoga rata vojnu elitu zemalja
Latinske Amerike vezati za politiku Sjedinjenih Američkih
Država. Velik broj pripadnika te latinskoameričke elite bili su
bešćutni vojni diktatori koji su uživali potporu obitelji Rockefeller.
S točke gledišta promicanja poslovnih interesa obitelji
Rockefeller bilo je to krajnje učinkovito. Nelson je kooperativne
latinskoameričke vojne diktatore koje je podupirao nazivao
"novom vojskom".
Tijekom rata, kao direktor Roosveltove organizacije CIAA,
organizirao je mrežu novinara i vlasnika velikih novina diljem
Latinske Amerike. To je postigao tako što je izdavačima neutralnih
južnoameričkih novina prijetio obustavom dostave papira
iz Kanade. Ubrzo se počeo hvaliti kako tom prijetnjom
kontrolira 1.200 izdavača novina, jer se papir morao dopremati
američkim brodovima. Zatim je njegovo osoblje za promidžbu
preplavilo Latinsku Ameriku ciljanim člancima i pričama
naklonjenim Sjedinjenim Američkim Državama, a napose Rockefellerovim
poslovnim interesima na tome kontinentu.
Dok su Nelson Rockefeller i potpredsjednik Wallace obrađivali
Latinsku Ameriku, tražeći poljoprivredne mogućnosti za
Sjedinjene Američke Države, Laurance i Nelson Rockefeller već
su od 1941. počeli, po niskim cijenama, kupovati golema prostranstva
visoko kvalitetne obradive zemlje diljem Latinske
Amerike. Obitelj Rockefeller time je, uz naftu, ulazila i u poljoprivredu.
Ali, nije to bila tek obična obiteljska poljoprivreda,
nego globalni agrobiznis, kako su ga pedesetih godina počeli
nazivati. Srž te nove ekonomije agrobiznisa bila je nafta. A o
nafti Rockefelleri su znali baš sve. Ekonomski obrazac koncentracije
biznisa u obliku globalnoga monopola, koji su desetljećima
gradili u industriji nafte, primijenit će i na transformaciju
svjetske poljoprivrede u globalni "agrobiznis".
Rockefeller se složio s mišljenjem generala
Pentagona o tome kako bi prodaja viška američkoga oružja
zemljama Latinske Amerike, poslije rata, radi sigurnosti tih
zemalja, bila dobar način dovođenja tih zemalja u ovisnost o
Washingtonu. Ovisnost o američkome oružju teći će istodobno
s ovisnošću o američkim kompanijama i o kapitalu američkih
banaka. A na samome čelu te politike bila je obitelj Rockefeller,
koja je ujedno bila i vlasnik velikih udjela u najvećim
kompanijama za proizvodnju oružja.
Kompanije IBEC i Cargill počele su razvijati hibridne sorte
kukuruza. Pretvorile su Brazil u treću zemlju na svijetu po
proizvodnji kukuruza, odmah poslije Sjedinjenih Američkih
Država i Kine. Smjesa kukurza i soje u Brazilu se koristila kao
krmivo. To će devedesetih godina 20. stoljeća postati temeljem
za širenje GM soje na svjetskom tržištu krmiva.
Dok je "zelena revolucija" Zaklade Rockefeller kročila velikim
koracima u Meksiku, Nelson Rockefeller osnovao je još
jednu organizaciju sa svrhom postizanja istih ciljeva u Brazilu i
Venezueli.
Nelson A. Rockefeller bio je majstor retorike Hladnoga rata
u službi promicanja interesa svoje obitelji, a sve u ime američke
"nacionalne sigurnosti". Njegovim naporima nije nimalo
smetala činjenica da je njegov stari prijatelj John Foster Dulles,
u to vrijeme američki ministar vanjskih poslova, vodio nuklearnu
politiku "masovne odmazde" i hladnoratovskog sukoba
"sračunatog rizika", kojom je američki narod uvjerio u navodnu
opasnost i prijetnju od sovjetske oružane sile. Time je doveo
do toga da se gotovo sve moglo vrlo lako opravdati kao
"interes američke nacionalne sigurnosti".
SVEUČILIŠTE HARVARD -
TVORAC AMERIČKOGA
AGROBIZNISA
Rockefellerova "zelena revolucija" počela je u Meksiku i
tijekom pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća proširila se
po cijeloj Latinskoj Americi. Ubrzo nakon toga, uz potporu
njegovih mreža u Aziji, doprla je do Indije i nekih drugih zemalja.
Ta je "revolucija" bila samo fasada za preuzimanje kontrole
nad proizvodnjom hrane u ciljanim zemljama nerazvijenoga
svijeta, a promicala se u ime učinkovitistu slobodnog poduzetništva,
kao suprotnost neučinkovitosti komunističkoga sustava.
kako sedamdesetih godina reče Kissinger,
"ako kontroliraš hranu, kontroliraš ljude". Sve zemlje svijeta,
od zemalja u razvoju, preko zemalja Europske ekonomske
zajednice do Sovjetskoga Saveza i Kine, ovisile su o moćnim
kompanijama iz američkoga žitnoga kartela, od kojih su kupovale
žito i druge prehrambene proizvode kako bi održale stabilnost
u godinama kad su njihove žetve bile slabe.
Godine 1970. Norman Borlaug iz Zaklade Rockefeller dobio
je Nobelovu nagradu. Zanimljivo, ne za biologiju, nego za
mir, istu onakvu kakvu će nekoliko godina kasnije dobiti i Henry
Kissinger. Obojica su bili štićenici Rockefellerova interesnoga
kruga.
Sva nova tehnologija, od umjetnoga
gnojiva preko traktora do sustava navodnjavanja, zahtijevala
je naftu i druge potrepštine, koje su se mogle kupovati samo
od dobavljača iz razvijenih industrijskih zemalja, osobito onih
iz Sjedinjenih Američkih Država. Tako su, pod Rockefellerovom
palicom, nafta i poljoprivreda udružile snage.
U Indiji je "zelena revolucija" bila ograničena na samo 20%
zemljišta na sjeveru i sjeveroistoku zemlje, gdje su postojali
sustavi za navodnjavanje. Tamošnju "revoluciju" nisu brinule
goleme razlike između velikih feudalnih zemljoposjednika na
tim područjima i siromašnih seljaka bezemljaša, koji su činili
golemu većinu stanovništva. Ona je stvorila područja s agrobiznisom,
povezanim s velikim izvoznim divovima poput kompanije
Cargill. Predjeli u kojima je živjela i radila golema većina
seljaka i dalje su ostali siromašni. Uvođenje "zelene revolucije"
nije učinilo apsolutno ništa u pogledu smanjenja jaza između
bogatih zemljoposjednika-feudalaca i siromašnih seljaka.
Ali statistički podaci u globalu pokazivali su znatan porast
proizvodnje pšenice u Indiji. Statistički podaci mogu biti divna
stvar, ovisno o tome tko ih izrađuje.
U naširoko čitanome priručniku koji je napisao izvršni direktor
Vijeća za razvoj poljoprivrede Arthur Mosher ističe se
kako je potrebno seljake treba poticati da "žele više za sebe",
kako ih treba poticati da napuste "stare navike i da se late poljoprivrede
kao 'biznisa'". Zagovarao je širenje obrazovnih programa
za žene i osnivanje klubova za mladež kako bi se stvorila
veća potražnja za kupovanjem gotovih proizvoda. Tvrdio je kako
će "ljubav muževa i očeva prema njihovim obiteljima" potaknuti
u njima takve želje i natjerati ih da više rade. Naravno, za
ulaganja u tu novu tehnologiju morat će uzimati kredite, što će
ih još više vezati za tu novu tržišnu ekonomiju.
Kad je promidžba "zelene revolucije" jenjala, njezini rezultati
bili su znatno drukčiji od početnih obećanja. Problemi su
nastali zbog sveopće primjene herbicida, koji su često imali
loše posljedice po zdravlje ljudi. Zbog uzgoja hibridnih monokultura
s vrOni zemljoradnici koji nisu uspijevali ući u takve programe
morali su uzimati kredite od privatnih banaka. Zbog visokih
kamata, mnogi mali zemljoradnici nisu imali nikakve koristi
od većih prinosa. Morali su poslije žetve prodati većinu, ako ne
i svu ljetinu kako bi otplatili glavnice i kamate. Postajali su
ovisni o kreditorima i trgovačkim kompanijama, koje su mnogima,
zbog nevraćanja kredita, oduzimale zemlju. Čak i s povoljnijim
državnim kreditima seljaci su često prestajali uzgajati
raznovrsne kulture i prelazili na one unosne na tržištu. Takva
unosna kultura u Kolumbiji bila je koka, što je udarilo temelje
kasnijoj poplavi kokaina.
Za razliku od
normalnog oprašenog sjemena, koje je davalo plodove slične
onima od kojih je i samo nastalo, prinos od sjemena dobivena
od hibridnih biljaka bio je znatno manji od onoga u prvoj generaciji.
To smanjenje prinosa u drugoj generaciji značilo je da zemljoradnici
moraju kupovati hibridno sjeme za svaku sjetvu kako
bi imali dobar prinos. Drugo, zbog toga što je druga generacija
sjemena davala manji prinos nestalo je prodaje svakog sjemena
osim onoga za koje je trebalo odobrenje uzgajivača. Nestalo je
posrednika, koji su dio prethodne ljetine prodavali za sjeme.
Ako velike multinacionalne kompanije kontroliraju svoje izvorne
sorte hibridnog sjemena, onda nikakav konkurent ni poljoprivrednik
ne može niti smije proizvoditi takvo sjeme.
Sijanje visokorodnih sorta (High Yield Varieties, skraćeno
HYV) hibridne pšenice, kukuruza ili riže te primjena velikih
količina umjetnoga gnojiva i herbicida ubrzo su prevladali u
mnogim zemljama. Dužnosnici vlada tih zemalja više nisu ni
razmišljali o mogućnostima poboljšanja uroda tradicionalnim
metodama. K tome, strane agrokompanije često su intervenirale
kako bi potisnule i omele znanstvene programe koji bi mogli
dovesti u pitanje njihov pristup glede postizanja većih uroda.
Ta je pojava bila prisutna diljem svijeta.
Indijska je Vlada ubrzo prihvatila Rockefellerovu i Fordovu
"zelenu revoluciju", što je imalo dalekosežne posljedice. S primjenom
novog hibridnog sjemena i kemikalija, proizvodnja riže
i pšenice na odabranim navodnjavanim područjima odmah je
porasla. Razgovori o reformi zemlje, o reformi sustava zakupa
zemlje i o ukidanju lihvarstva zauvijek su skinuti s dnevnoga
reda indijske Vlade.
Stopa povećanja uroda iz prvih godina s vremenom se smanjila,
ali se to nije naširoko objavljivalo, tako da je u glavama ljudi
ostao prvotni dojam o postignutom uspjehu. Gledano prosječno,
ukupna poljoprivredna proizvodnja u Indiji rasla je sporije
poslije "zelene revolucije" nego prije nje, a u velikom dijelu te
zemlje ta je proizvodnja stagnirala ili se smanjila. Ali "zelena
revolucija" postigla je i jedan uspjeh - stvorila je veliko novo
tržište za američke i druge velike multinacionalne agrokompanije,
za prodaju njihovih kemijskih proizvoda, umjetnoga gnojiva,
pesticida, nafte, mehanizacije i drugih proizvoda zemljama
u razvoju. Bio je to početak onoga što će dobiti ime "agrobiznis".
Kako je osamdesetih godina 20. stoljeća, tijekom mandata
predsjednika Reagana i Busha, sustavno olabavljena sva državna
regulativa glede standarda o sigurnosti hrane i zakona o monopolu,
agrobiznis je počeo transformirati tradicionalnu američku
poljoprivredu tako drastično da je taj proces običnim američkim
potrošačima bio nerazumljiv. Većina ljudi jednostavno je i dalje
odlazila u svoje obližnje trgovine i s polica za meso uzimala
lijepo zapakirane goveđe ili svinjske odreske, misleći kako još
uvijek kupuju proizvode s obiteljskih farma.
No, u međuvremenu se dogodila i još se uvijek događala
sveopća integracija i konsolidacija svih dijelova američke
proizvodnje hrane, koji su, jedan za drugim, iz ruka obiteljskih
farma prelazili u ruke golemih globalnih korporacija. Farmeri
su postupno postajali njihovi zaposlenici, zaduženi samo za
hranjenje i održavanje tisuća životinja u golemim oborima. Više
nisu bili vlasnici ni životinja ni farma. Postali su, zapravo, kmetovi
modernoga doba, vezani golemim kreditima, ne za svoga
gospodara veleposjednika, nego za neku od globalnih multinacionalnih
kompanija poput Cargilla, Archer Daniels Midlanda,
Smithfield Foodsa ili ConAgre.
Od 1979. do
1998. broj američkih farmera i stočara smanjio se za 300.000.
Broj svinjogojskih farma smanjio se sa 600.000 na 157.000,
dok se istodobno broj prodanih svinja povećao. Integracija velikih
kompanija dovela je do toga da je samo 3% američkih
svinjogojskih farma proizvodilo više od 50% svinja. U jednom
izvješću izrađenom potkraj 1990-tih godina za američko Ministarstvo
poljoprivrede navode se golemi troškovi društva kao
posljedica uništenja američkih obiteljskih farma, čime je uništena
ekonomska baza mnogih ruralnih područja pa su se ru-
ralni gradovi pretvorili u sablasne gradove. To je izvješće hitro
zakopano.
Masovnu tvorničku proizvodnju životinja uvele su
velike korporacije, metodama sličnim automatskoj proizvodnji
automobila. Svinje, goveda i kokoši više se nisu uzgajali na velikim
prostranstvima ni na malim farmama, gdje je farmer o
svakoj životinji vodio brigu, napose u slučaju bolesti. S novom
proizvodnjom došao je takozvani "zatvoreni tov".
Tvornička svinja, od dolaska na svijet do
klanja, kada obično ima 250 do 300 kilograma, ne izlazi iz svoga
kotca od betona i željeznih prečaka, koji nije nimalo veći od
nje. Nikada ne može leći pa joj stoga stradavaju papci. Od takva
neprirodna života svinje lude i često "grizu željezne prečke" te
do iznemoglosti žvaču. Cijeloga života ne ugledaju svjetlo dana.
Po procjeni američkoga Ministarstva poljoprivrede godišnje na
tim farmama-tvornicama ugiba 900 milijuna svinja, od stresa,
bolesti i ranjavanja. Direktorima tih tvornica ne isplati se trošiti
vrijeme ni novac na oboljele svinje. Kažu kako je "isplativije"
imati takav gubitak nego ulagati u veterinarsku njegu. Tvornički
uzgoj životinja, kao rezultat velikih donacija što su ih te
tvornice davale i još uvijek daju za izborne kampanje budućih
zastupnika u američkome Kongresu, uživao je poseban status i
glede zakona protiv okrutnosti prema životinjama.
Zbog velikoga broja CAFO-a, tj. tvorničkih farma, životinjski
otpad i zagađenje podzemnih voda nisu baš malen problem.
Na golemim tvorničkim farmama uzgajaju se, na malim i skučenim
prostorima, tisuće goveda, svinja ili kokoši. Zato su i dobile
naziv CAFO-i. Procijenjeno je da životinje na tim farmama
stvaraju 130 puta više otpada nego ljudi, tj. oko 1.350 milijarda
kilograma na godinu.
Koncentriran u industrijskim centrima s maksimalnim
brojem životinja po kvadratnome metru, taj je otpad
počeo predstavljati golem problem za okoliš i zdravlje ljudi.
Zbog financijske moći velikih tvorničkih farma u vlasništvu
velikih agrokompanija, Vlada je počela udovoljavati njihovim
potrebama za stvaranjem sve većega profita i ignorirati svoju
dužnost glede zaštite ljudskoga zdravlja.
Izmet s golemih farma na području zvanom Central Valley (Središnja
dolina) u Kaliforniji, na kojima se uzgaja 900.000 krava,
dospio je do podzemnih voda pa je količina nitrata u vodi za
piće porasla za 400%. Količina izmeta tih 900.000 krava jednaka
je količini izmeta dvadeset i jednog milijuna ljudi.
Problem nisu samo goleme količine otpada, nego i goleme
količine lijekova, osobito antibiotika, kojim se u tim natrpanim
oborima pod kontrolom drže razna oboljenja životinja. Potkraj
devedesetih godina najveći korisnici antibiotika i drugih sličnih
lijekova što ih proizvode velike farmaceutske tvrtke nisu
više bili ljudi nego životinje, koje su konzumirale 70% antibiotika
svih farmaceutskih kompanija. Velike farmaceutske kompanije
postale su integralnim dijelom lanca zvanog agrobiznis.
U 1954. godini, dok su Goldberg i Davis na Sveučilištu Harvard
razvijali svoje zamisli o agrobiznisu, američki su farmeri
na liječenje životinja potrošili 250.000 kilograma antibiotika.
Godine 2004. u tu je svrhu potrošeno 12.500.000 kilograma
antibiotika, odnosno pedeset puta više. Oko 80% tih antibiotika
stavljalo se u krmivo radi bržeg rasta životinja. Najčešće su
se koristili penicilin i tetraciklin. Jedna od posljedica bila je
pojava novih vrsta bakterija koje su, kada se njima zaraze ljudi,
otporne na antibiotike.
Centar za kontrolu bolesti (Center for
Desease Control) i američko Ministarstvo poljoprivrede (USDA)
objavili su vijest o tome kako se broj ljudi oboljelih od zagađene
hrane, tj. mesa prepuna antibiotika i drugih otrovnih supstanca,
povećava takvom brzinom da se pretvara u 'epidemiju'.
Uzročnici većine takvih bolesti jesu hrana, osobito mlijeko, te
voda zatrovana životinjskim izmetom.
Američko Ministarstvo poljoprivrede pretvoreno je u stožer
za promicanje interesa velikih agrokompanija. Od 1995. do
2003. američki su porezni obveznici platili više od 100 milijarda
dolara poreza za potrebe dotacija za poljoprivredu koje dijeli
Ministarstvo poljoprivrede. Ali, taj novac u obliku dotacija nisu
dobile obiteljske farme koje s mukom spajaju kraj s krajem,
nego divovske agrokompanije, korporacijske farme, a silni milijuni
otišli su i Davidu Rockefelleru, čovjeku kojemu za lagodan
život državna pomoć i nije prijeko potrebna. Oko deset
posto najvećih kompanija dobilo je 72% dotacija Ministarstva
poljoprivrede. To se nije dogodilo slučajno. Njihovi moćni lobisti
u Washingtonu izradili su Zakon o farmama, po kojemu se
raspodjeljuje državni novac. Američki građani nemaju pojma
što se događa.
"HRANA I MOĆ"
Odluka Zaklade Rockefeller o pokretanju genetskog inženjerstva
nije bila ishitrena. Bio je to vrhunac istraživanja koje je
obitelj Rockefeller financirala još od tridesetih godina 20.
stoljeća. Kasnih tridesetih, dok je ta zaklada još bila duboko
upletena u financiranje eugenike u Trećemu Reichu, počela je
novačiti kemičare i fizičare kako bi potaknula izum nove znanstvene
discipline, koju su nazvali molekularnom biologijom kako
bi ju se razlikovalo od klasične biologije. Taj su izraz osmislili
dijelom i zato da bi otklonili sve učestalije kritike javnosti na
račun njihove rasističke eugenike. Zbog nacističke Njemačke
eugenika je postala "loš naziv".
Predsjednik Zaklade Rockefeller iz 1930-tih godina "Warren
Weaver bio je fizičar. On i Max Mason bili su na čelu novoga
programa s područja biologije. Zahvaljujući svojoj širokogrudnosti
tijekom velike ekonomske krize, priskrbili su Zakladi golem
utjecaj na smjer razvoja znanosti, i to golom činjenicom da
su imali novca koji su, u to vrijeme posvemašnje bijede, dijelili
vodećim znanstvenicima. Od 1932. do 1957. Zaklada Rockefeller
donirala je čak 90 milijuna dolara na ime stipendija za
stvaranje novoga područja molekularne biologije. To područje
znanosti u svakom je pogledu tvorevina Zaklade Rockefeller.
Kad su svoju zamisao učinili popularnom u američkim znanstvenim
krugovima, učenjem da se organizmi svode na gene, ti
organizmi, po njima, nisu imali svoje urođene prirode. Sve se
svodilo je "poštenu igru". Ali priroda je daleko složenija od
digitalnog računala. Evo samo jednog primjera na kakve su
ukazivali klasični biolozi: dok neka molekula DNK u epruveti
ostaje stabilna, ona u živom organizmu postaje vrlo nestabilna
i djeluje na krajnje nelinearne i složene načine.
Molekularna biologija i istraživanja na području genetike
Zaklada Rockefeller svjesno je temeljila na toj osnovnoj znanstvenoj pogrešci - redukcionizmu.
Promicatelji te
nove znanosti - molekularne biologije - u Zakladi Rockefeller
odlučili su otkriti strukturu gena i tu informaciju primijeniti,
kao što reče Philip Regal, "u svrhu ispravljanja društvenih i
moralnih problema, uključujući kriminal, siromaštvo, glad i
političku nestabilnost". A način na koji su te društvene probleme
namjeravali ispraviti desetljećima će ostati skriven.
Godine 1984. Zaklada Rockefeller odlučila je pokrenuti jedan
opsežan program za izradbu genoma riže primjenom nove
molekularne tehnike i dostignuća s područja računalne tehnologije.
U to vrijeme nije bilo nikakvih eksperimentalnih dokaza
koji bi opravdali tu odluku. Odluka je donijeta unatoč tome
"sitnome" nedostatku. Zaklada je imala dugoročnu strategiju.
Za potrebe javnosti, objavila je da je ulaganje tako golemih
sredstava pokušaj rješavanja gladi na svijetu u nadolazećim
desetljećima, budući da će, zbog predviđenoga porasta broja
stanovnika na svijetu trebati hraniti još nekoliko milijarda gladnih
usta. Novac za znanstvena istraživanja kanalizirao se, preko
jedne nove institucije koju je ta zaklada osnovala, zvane Međunarodni
program za biotehnologiju riže (International Program
on Rice Biotechnology, skraćeno IPRB), u neke vodeće svjetske
znanstvene laboratorije. Sljedećih 17 godina Zaklada je potrošila
nevjerojatnih 105 milijuna dolara svoga novca na razvoj i
širenje genetski modificirane riže diljem svijeta. K tome je,
1989., potrošila još 54 milijuna dolara na "osposobljavanje i
izgradnju kapaciteta" za širenje novih spoznaja o genetskom
modificiranju riže. Sjeme "genetske revolucije" sijalo se vrlo
sračunato.
Odluka o stvaranju genetski modificirane riže bila je majstorski
potez vještih odnosa s javnošću Zaklade Rockefeller i
njezinih pristaša unutar znanstvenog i političkog ustroja.
Zaklada je osnovala 46 znanstvenih laboratorija diljem industrijskoga
svijeta i do 1987. na taj projekt genetskog modificiranja,
tj. izrade genoma riže, trošila više od pet milijuna dolara
na godinu. Među uživateljima velikodušnosti Zaklade Rockefeller
bili su švicarski Savezni institut za tehnologiju iz Ztiricha
i Centar za primijenjene bioznanosti sa Sveučilišta Freiburg
u Njemačkoj.
Zaklada je dijelila stipendije i za izgradnju goleme međunarodne
mreže znanstvenika koji će upijati njezin svjetonazor glede
uloge genetskog modificiranja biljaka u budućnosti čovječanstva.
Školovala je stotine polaznika postdiplomskih studija i
doktora znanosti diljem svijeta kako bi stvorila infrastrukturu
za kasnije komercijalno širenje GMO-a. Po riječima nekim njezinih
stipendistima, njegovala je njihov osjećaj pripadnosti elitnome
bratstvu. Financirala je filipinski Međunarodni institut
za istraživanje riže (International Rice Research Institute,
skraćeno IRRI), kao i doktorate svih pet vrhunskih znanstvenika
toga instituta. "Bez potpore Zaklade Rockefeller bilo bi
nam gotovo nemoguće staći ove sposobnosti", primijetio je
zamjenik direktora za znanost u tome institutu.
Ubrzo nakon početka toga programa Međunarodni program
za tehnologiju riže (IPRB) Zaklade Rockefeller odlučio je svoje
napore usredotočiti na stvaranje sorte riže koja će, kako su rekli,
riješiti nedostatak vitamina A u pothranjene djece u zemljama
u razvoju. Bila je to sjajna promidžbena varka, koja je u javnosti
stvorila predodžbu o tome kako genetski znanstvenici neumorno
rade na rješavanju problema gladi i pothranjenosti na
svijetu. Problem je jedino u tome stoje to bila smišljena prijevara.
Riža je, kao prva kultura u Rockefellerovoj genetskoj revoluciji,
odabrana vrlo sračunato. Kao stoje istaknuo jedan znanstvenik,
riža je osnovna namirnica za više od 2,4 milijarde ljudi.
Uzgaja se već najmanje 12.000 godina i to na velikom broju
različitih područja.
Svjetska banka, sa svojim jasnim političkim
programom koji utvrđuje Washington, u rukama držala ključeve
azijske banke rižina sjemena. Više od tri četvrtine američke
rižine plazme poteklo je iz sjemenske banke IPPR-a. Ta je riža
zatim proslijeđena u azijske zemlje tako što je američka Vlada
od tih zemalja zahtijevala uklanjanje "nepoštenih trgovinskih
zapreka" uvozu američke riže.
Zatim je Međunarodni institut za istraživanje riže (IPPR)
pretvoren u mehanizam kojim su veliki multinacionalni divovi,
poput kompanija Syngenta i Monsanto, krale sjeme iz banke
toga instituta, kojemu su ga s povjerenjem predali uzgajivača
riže iz raznih zemalja.
Propagandisti iz Zaklade Rockefeller tvrdili su kako je nedostatak
vitamina A glavni uzročnik sljepoće i smrtnosti novorođenčadi
u zemljama u razvoju. Statistički podaci Ujedinjenih
naroda pokazivali su da, možda, 100 do 140 milijuna djece diljem
svijeta ima neki oblik nedostatka vitamina A, a od toga
broja njih, možda, 250.000 do 500.000 oslijepi. Bila je to humana
priča sa snažnim emocionalnim nabojem, osmišljena radi
promicanja i prihvaćanja kontroverznih genetski modificiranih
kultura i namirnica. "Zlatna riža" postala je simbolom, krilaticom
i pokazateljem mogućnosti koje pruža genetsko inženjerstvo,
iako su se te mogućnosti temeljile na mračnim lažima
i namjerno smišljenoj prijevari.
Organizacija ISAAA bila je samo platforma
za širenje genetski modificiranih usjeva u ciljanim zemljama
Trećega svijeta.
Zanimljivo je spomenuti sljedeće: kada je Henry Kissinger,
u svome strateškome dokumentu iz 1974. nazvanom NSSM
200, napravio popis od 13 "prioritetnih" zemalja u razvoju kao
ciljnih zemalja za depopulacijsku politiku američke Vlade, istodobno
je i organizacija ISAAA napravila svoj popis od 12 prioritetnih
zemalja za uvođenje genetski modificiranih usjeva. Na
tome su popisu bile: Indonezija, Malezija, Filipini, Tajland i
Vijetnam u Aziji, Kenija, Egipat i Zimbabve u Africi te Argentina,
Brazil, Kostarika i Meksiko u Latinskoj Americi. Zanimljivo
je da na popisu organizacije ISAAA ima čak šest zemalja koje je
Kissinger, sedamnaest godina prije toga, naveo kao geopolitičke
ciljeve SAD-a. Čini se da geopolitika ima svoje konstante.
Kako zbog beta karotena, iz kojega u ljudskome organizmu
nastaje vitamin A, zrno riže postaje narančasto, ta je riža nazvana
"zlatnom rižom", što je bio još jedan briljantan propagandni
potez, budući da svatko cijeni zlato u bilo kojemu obliku. Tako
je siromašni svijet, tobože, u istoj zdjeli riže dobio i vitamin A,
koji će spriječiti sljepoću i druge tegobe prouzročene nedostatkom
vitamina A u djece.
Liječnici i znanstvenici svjesni su činjenice da velike količine
vitamina A mogu dovesti do "hipervitaminoze" ili trovanja
vitaminom A, koje u djece može dovesti do trajnog oštećenja
mozga i drugih štetnih posljedica.
Nadalje, zbog niske koncentracije beta karotena u GM "zlatnoj
riži", da bi osoba dobila potrebnu dnevnu količinu vitamina
A morala bi pojesti nemoguće veliku količinu riže. Po jednoj
procjeni, prosječan stanovnik Azije morao bi pojesti 9 kilograma
kuhane riže, tj. ekvivalent od 3,75 kilograma sirove riže
kako bi zadovoljio minimalnu dnevnu potrebu za vitaminom
A. Stanovnik Azije dnevno obično konzumira 300 grama riže,
što je samo 8% količine potrebne za zadovoljenje dvnevne potrebe za vitaminom A.
Uz dobro osmišljenu međunarodnu strukturu za širenje sjemena
"genetske revolucije" preko organizacija ISAAA, CGIAR
i IRRI, te uz izravna financijska sredstva Zaklade Rockefeller,
velike agrokompanije i pristaše "genetske revolucije" bili su
spremni za sljedeći divovski korak - konsolidaciju svjetske kontrole
nad opskrbom ljudske hrane i još više od toga - nad samim
ljudskim životima. Za to je bila potrebna nova organizacija
- Svjetska trgovačka organizacija ili skraćeno WT0.
SJEME PROPASTI - SIJANJE
"VRTA OVOZEMALJSKIH
UŽITKA"
Sporazum GATT nije imao nikakvih provedivih sankcija ni
kazna za kršenje dogovorenih trgovinskih pravila. WTO ih ima,
a s njima i moć nametanja golemih financijskih kazna onim
zemljama članicama koje ta pravila prekrše. Kad je konačno
postignut dogovor o osnivanju WTO-a, 1994., ta je organizacija
postala novo oružje koje silom ruši razne trgovinske barijere
i postaje sve sposobnijom u širenju genetski modificiranih
usjeva, koji će se ubrzo pojaviti na tržištu.
Taj međunarodni lobby, koji je djelovao u suradnji s Cargillom
i drugim američkim agrokompanijama na uspostavi radikalnoga
poljoprivrednog programa GATT-a, bio je jedna mračna i
moćna organizacija koja je sebe nazvala Međunarodnim vijećem
za politiku trgovine hranom i poljoprivrede (International Food
and Agricultural Trade Policy Council, skraćeno IPC). Osnovanaje
1987. sa svrhom promicanja liberalizacije u trgovini poljoprivrednim
proizvodima i Plana Amstutz za agrobiznis, a članovi
su mu bili najviši direktori i dužnosnici kompanija Cargill,
Syngenta (tada Novartis), Nestle, Kraft Foods, Monsanto,
ADM, Bunge Ltd., Winthrop Rockefeller's Winrock International,
američko Ministarstvo poljoprivrede i Mitsui & Co iz
Japana. Bila je to interesna skupina koju je malo političara u
Bruxellesu, Parizu i bilo kojemu svjetskome središtu moglo
ignorirati.
Kompanija Cargill, organizacija IPC i organizacija Business
Roundtable blisko su surađivale s predstavnikom za trgovinu u
Clintonovoj Vladi Mickevjem Kantorom, koji je kasnije postao
ministrom trgovine. Kantor je prijedlog s Urugvajskoga sastanka
GATT-a o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije progurao
kroz američki Kongres tako što je članovima Kongresa uglavnom
govorio laži o tome kako će Svjetska trgovinska organizacija
imati pravila u biti slična konsenzusnim pravilima GATTa.
To nije bilo točno, što je on dobro znao.
O pravilima Svjetske trgovinske organizacije odlučivat će
takozvana "četveročlana skupina", tj. zemlje QUAD-a - SAD,
Kanada, Japan i Europska unija. Te se članice mogu sastajati
iza zatvorenih vrata i donositi odluke u ime sve 134 zemlje
svijeta. A unutar QUAD-a glavnu riječ imaju divovske agrokompanije,
pod vodstvom onih američkih. Zapravo, bio je to
konsenzus, ali privatnih agrokompanija koje odlučuju o politici
Svjetske trgovinske organizacije. Svima je jasno da WTO-ov
Sporazum o poljoprivredi (popularno zvan AoA, što je skraćenica
od Agreement on Agriculture, nap. prev.), koji su napisale
kompanije Cargill, ADM, DuPont, Nestle, Unilever, Monsanto
i druge, osmišljen tako da se njime, na cijelome svijetu, dokinu
svi državni zakon i drugi akti koji bi mogli osujetiti golemu
moći velikih agrokompanija da određuju cijene poljoprivrednih
proizvoda.
Godine 1992., kako sam već spomenuo, Vlada Busha starijega
donijela je, čak bez ikakve javne rasprave, nevjerojatnu
uredbu, kojom su genetski modificirane biljke i namirnice proglašene
"bitno ekvivalentnima" običnim usjevima pa im stoga
nije potrebna nikakva posebna državna regulativa.
Zaštićeni Svjetskom trgovinskom organizacijom kao svojim
policajcem i moći američkoga Ministarstva vanjskih poslova,
multinacionalne agrokompanije - Monsanto, Syngenta i druge
- ubrzo su počele isprobavati u kojoj mjeri mogu drugim zemljama
nametati patentirane usjeve.
Teksaška biotehnološka kompanija RiceTec odlučila je napraviti
patent za rižu basmati, koja je stoljećima glavna namirnica
u velikom dijelu Indije, Pakistana i drugih azijskih zemalja.
Godine 1998. ta je kompanija prijavila patent na svoju genetski
modificiranu rižu basmati, koja se, po američkome zakonu koji
zabranjuje označavanje genetski modificiranih proizvoda, legalno
prodavala kao prirodna riža. Pokazalo se da je ta kompanija
stekla pravo na tu dragocjenu sortu riže, a to vrlo dvojbeno
stjecanje prava bilo je povjereno Međunarodnome institutu za
istraživanje riže (IRRI-u) na Filipinima, koji je osnovala Zaklada
Rockefeller.
Taj je institut, "radi sigurnosti", napravio duplikat neprocjenjivo
vrijedne zbirke rižina sjemena nabavljena na Filipinima
i uskladištila ga u banki sjemena u mjestu Fort Collins u
američkoj saveznoj državi Colorado. Ta je činjenica pokazala da
je taj institut lagao kada je tvrdio da će to sjeme biti uskladišteno
na Filipinima za potrebe filipinskih uzgajivača riže. IRRI je,
naravno, filipinske uzgajivače riže uvjerio da svoje sjeme, radi
vlastite sigurnosti, predaju IRRI-u. Zatim je IRRI, kada je sjeme
dospjelo u Colorado, daleko od Filipina, to vrijedno sjeme, bez
kojega kompanija RiceTec ne bi mogla napraviti genetsko modificiranje,
predala znanstvenicima te kompanije, koja ga je zatim
patentirala. Odgovorni ljudi iz IRRI-a znali su da time čine
nešto krajnje protuzakonito. Znanstvenici koji se bave rižom,
čak i oni iz Teksasa, znaju da riža basmati ne raste na suhim
padinama Teksasa. Tako je RiceTec, u suradnji s IRRI-em, ukrao
sjeme za svoj patent. Po pravilima koje je utvrdio Rockefellerov
institut IRRI, sjeme iz genetske banke ne smije se patentirati,
ali ako neki znanstvenik uspije neko sjeme uzgojiti, bez obzira
na postupak uzgoja, on ga može i patentirati.
U prosincu 2001., američki je Vrhovni sud, presudom u
sporu J.E.M. Ag Supply protiv kompanije Pioneer, ozakonio načelo
po kojemu su dopušteni patenti na biljke i druge oblike života.
Time je genetski agrokartel dobio potporu najvišega suda u
zemlji.
U američkim sudovima i danas, više od trideset
godina nakon završetka Vijetnamskoga rata, traju sporovi koje
su protiv američke Vlade pokrenule civilne i vojne žrtve zbog
oboljenja stečenih u Vijetnamu dok su bili izloženi otrovu Agent
Orange.
Agent Orange koji je proizvodio Monsanto
sadržavao je 2,3,7,8-tetrakloridobenzoparadioksina (TCDD-a),
što je krajnje smrtonosno čak i kad ga se mjeri naspram drugih
dioksina. Razina u domaćemu 2,4,5-T-u bila je oko 0,05 ppm, a
u onome koji se dovozio u Vijetnam 50 ppm, tj. 1000 puta veća
od norme.
Još je dodao: "Monsantova umiješanost u proizvodnju otrovnoga
dioksina 2,4,5-T-a datira od kasnih 1940-tih godina.
Radnici te kompanije gotovo su odmah počinjali dobivati osipe,
neobjašnjive bolove u udovima, zglobovima i drugim dijelovima
tijela, slabost, razdražljivost, nervozu i gubitak libida...
Interni dokumenti kompanije Monsanto pokazuju da je ta kompanija
znala za te probleme, ali je i u tome slučaju vrijedilo
pravilo zataškavanja.
Na onim područjima u Vijetnamu koja su zaprašivana otrovom
Agent Orange oko 50.000 djece rodilo se sa "strašnim
deformacijama". Zaprašivanje je prestalo tek 1971. Bilo je to
vrlo unosno vrijeme za Monsantov odjel proizvodnje i prodaje
kemijskih otrova.
Godine 1984., nakon jednog žestokog i dugogodišnjeg sudskog
procesa, kompanije Monsanto, Dow Chemical i neki drugi
proizvođači toga otrova uplatili su 180 milijuna dolara u fond
za američke ratne veterane, ali nisu željeli priznati krivnju. Više
od deset godina poslije toga iste te kompanije odbile su platiti
i jedan jedini dolar odštete vijetnamskim žrtvama toga otrova.
Godine 2004. američka je Vlada obustavila ranije dogovoren
američko-vijetnamski projekt ispitivanja dugoročnih genetskih
posljedica toga otrova. Kompanija Monsanto nije željela da javnost
povezuje temu o otrovu Agnet Orange s njom kao
najvećim svjetskim dobavljačem genetski modificiranih usjeva,
za koje je tvrdila da su namijenjeni prehrani gladnih ljudi na
svijetu. Za razliku od nekih politički korektnih političara, kompanija
Monsanto nije osjećala potrebe javno se ispričati za svoja
nedjela.
Sredinom devedesetih godina, isti genetski divovi - Monsanto,
Dow Chemical, DuPont i šačica drugih kompanija - uz
potporu Svjetske trgovinske organizacije, svoje su patentirano
sjeme pustili u svijet. Godine 1996. Monsanto je iz SAD-a odaslao
pošiljku sojine sačme. Na njoj nije bilo oznake da je genetski
modificirana pa su inspektori Europske unije tek znatno
kasnije otkrili da je ta soja jednaka onoj koju su raširili po Argentini.
Tako je ta soja, bez ikakve oznake, ušla u prehrambeni
lanac. Europska je unija 1997. reagirala moratorijem na prodaju
genetski modificiranih namirnica.
Godine 2004., prema izvješću organizacije ISAAA, koju financira
Zaklada Rockefeller, sijanje genetski modificirana sjemena
na cijelome svijetu povećalo se za 20% u odnosu na
prethodnu godinu. To je već bilo deveto dvoznamenkasto povećanje
od 1996. i drugo po veličini do tada. Više od 8 milijuna
farmera iz 17 zemalja sijalo je genetski modificirano sjeme, a
90% od toga broja bilo je u zemljama u razvoju, što je i bio cilj
izvornoga plana genetske revolucije Zaklade Rockefeller. Iza
Sjedinjenih Američkih Država, kao vodeće svjetske zemlje po
količini zasijanih GM usjeva, jesu Argentina, Kanada i Brazil,
kao daleko najveći proizvođači GM hrane na svijetu.
Organizacija ISAAA također je zabilježila da GM soja čini
56% zasijane soje na svijetu, da GM kukuruz čini 14%, GM
pamuk 28%, a GM ulje od uljane repice 19% ukupne svjetske
proizvodnje. To ulje, koje je otrov u ljudskoj prehrani, proizvedeno
je kao GM proizvod u Kanadi, gdje su ga, u domoljubnom
zanosu, nazvali "kanadsko ulje" ili "canola".
Kako su GM sjemenom svake godine bivale zasijane sve veće
obradive površine, okolna polja, zasijana konvencionalnim sjemenom,
toliko su postala zatrovana da je za šest godina GM
sjemenom zatrovano čak 67% poljoprivrednih površina u SADu.
Zao duh izišao je iz boce. Znanost ne poznaje način na koji
bi se taj proces mogao preokrenuti.
Monsantov glasnogovornik Phil Agnell bez uvijanja
je rekao: "Monsanto ne treba imati obvezu objašnjavati sigurnost
biotehnološke hrane. Naš je interes prodati što je više
moguće. Za pitanja sigurnosti zadužena je Uprava za hranu i
lijekove". Pritom je dobro znao da je Uprava za hranu i lijekove,
na zahtjev Monsanta, već odavno prestala i hiniti da neovisno
nadzire sigurnost GM sjemena. Vlada je industriji proizvodnje
GM hrane već odavno dopustila da bude "sama svoj policajac".
U studenome 2004. Network of Concerned Farmers (Mreža
zabrinutih farmera) iz Australije objavila je izvješće sa sljedećim
zaključkom: "Nema nikakvih dokaza da GM uljana repica da je
veći urod, nego upravo suprotno - ona da je slabije urode. Iako
Monsanto tvrdi da RR uljana repica s tolerantnošću na herbicid
Roundup da je 40% veći urod, njegove Internet stranice otkrivaju
da pokusne sjetve toga sjemena u Australiji daju 17% manji
urod od australskoga prosjeka. Ni proizvodni pokusi kompanije
Baver CropScience nisu pokazali prednost GM sorata".
Godine 2002. Udruženje za zemlju (Soil Association) iz
Velike Britanije objavilo je izvješće pod naslovom "Sjeme sumnje",
temeljeno na opsežnom znanstvenom istraživanju provedenu
u suradnji s američkim farmerima koji su uzgajali GM
usjeve. U tome je izvješću, kao jednom od rijetkih dostupnih
neovisnih ocjena, iznijet zaključak da su, umjesto povećanja
uroda, "GM soja i kukuruz samo pogoršali situaciju".
Glavni razlog povećanoj uporabi pesticida navedeno je "znatno
povećanje uporabe herbicida za usjeve 'tolerantne na herbicide',
tj. GM usjeve, osobito soju. Došlo je do znatnog povećanja
uporabe pesticida za GM usjeve, u usporedbi s količinom pesticida
potrošenom za jednaki broj hektara zasijanih konvencionalnim
sortama. Biljke 'tolerantne na herbicid' tako su genetski
modificirane da oni koji te biljke uzgajaju nemaju drugoga
izbora do koristiti i herbicide istih onih kompanija od kojih
su kupili i sjeme."
Farmeri diljem Sjedinjenih Američkih Država, gdje se GM
usjevi uzgajaju već niz godina, najednom su otkrili da se pojavio
korov otporan na herbicide, za čije uništavanje moraju kupovati
neki drugi herbicid, uz onaj koji je ciljano proizveden za
GM usjeve, poput Monsantova herbicida Rounadapa. U slučaju
GM kukuruza, morali su za uništenje korova koristiti jedan od
najotrovnijih herbicida, takozvani atrazin. Mnogi neovisni znanstvenici
i farmeri predvidjeli su tu opasnost - pojavu superkorova
i nametnika otpornih na Bt, koji bi mogli dovesti u opasnost
ukupnu žetvu.
Svojedobno je jedan slučaj dobio velikog odjeka u medijima,
kada je kompanija Monsanto jednome institutu u Africi
darovala genetski modificirani slatki krumpir, otporan na viruse.
Bio je to Poljoprivredni znanstveni institut (KARI) u Keniji,
koji dobiva financijsku potporu od, između ostalih, Svjetske
banke i Monsanta.
Doktoricu znanosti Florence "Wambugu iz toga instituta
kompanija Monsanto i američko Ministarstvo poljoprivrede
odašiljali su po cijelome svijetu kako bi održavala predavanja u
kojima je tvrdila da je Monsantov GM slatki krumpir riješio
problem gladi u Africi. Izjavljivala je kako će se urod povećati s
četiri na deset tona po hektaru. Agencija za međunarodni razvoj
američkoga Ministarstva vanjskih poslova podrupirala je tijekom
2001. taj projekt kao izvrsnu kampanju u korist širenja GM
usjeva među skeptičnim stanovnicima Afrike. Američki financijski
časopis Forbes, koji sebe naziva "kapitalističkim oruđem",
proglasio je gospođu Wambugu jednom od 15 osoba na svijetu
koje će "izumiti novu budućnost".
Jedini problem bio je u tome što je taj projekt, tj. "izum
nove budućnosti" bio katastrofalan promašaj. Genetski modificirani
slatki krumpir pokazao se podložnim na viruse. Poka-
262
žalo se da on da je manji urod od normalnog domaćeg slatkog
krumpira, a ne 250% veći, kako je prognozirala gospođa Wambugu.
Institut KARI i njegovi financijeri nastojali su prikriti tu
svoju prijevaru, ali je dr. Aaron deGrassi iz Instituta za razvojne
studije (Institute of Development Studies) Sveučilišta Sussex
razotkrio statističke makinacije kojima su se služili gospođa
Wambugu i kompanija Monsanto. Dr. deGrassi je istaknuo:
"U podacima o transgenom (GM, w.e.) slatkom krumpiru navedeni
su niski prosječni urodi u Keniji, kako bi se prikazala
stagnacija. U jednom ranijem članku navedeno je 6 tona po
hektaru, bez navođenja izvora podatka, što je ponavljano u kasnijim
analizama. No statistički podaci FAO-a navode 9,7 tona,
a službeni statistički podaci 10,4 tone". Svjetska banka i kompanija
Monsanto ignorirali su ta vrlo važna otkrića i nastavili
financirati istraživanje gospođe Wambugu tijekom više od 12
godina. Ona im je trebala biti "reklama" za širenje genetski
modificiranih usjeva u Africi.
GENETSKI ARMAGEDON:
TERMINATOR, TRAITOR I
KUKURUZ SPERMICID
Tehnologiju Terminator najprije je patentiralo američko Ministarstvo
poljoprivrede, koje ju je i razvilo, u suradnji s kompanijom
Delta & Pine Land, i to u ožujku 1998. Tom su tehnologijom
usavršili postupak uvođenja/ugrađivanja "transgena"
ubojice koji, nakon što zrno dade urod, ne dopušta klijanje
novoga zrna. Dakle, kad se sjeme Terminator posije, biljka normalno
raste i da je normalan plod, ali je njezino zrno poslije
prve žetve sterilno. U jednoj prilično nezapaženoj izjavi iz toga
vremena kompanija Delta & Pine Land priznala je kako je glavna
svrha razvijanja te tehnologije njezino širenje medu uzgajivačima
riže i pšenice u zemljama poput Indije, Pakistana i Kine.
Međutim, javnost se pobunila I Monsanto je pod navodnike odustao od Terminatora.
Rockefeller-Monsantovo javno proglašenje moratorija iz listopada
1999. bilo je sračunat plan kako bi se preusmjerila
pozornost javnosti, dok su sjemenske kompanije nastavile s
usavršavanjem Terminatora, Traitora i sličnih tehnologija.
Kao stoje predsjednik Zaklade Rockefeller gospodin Conway
dobro shvatio, kompanija Monsanto svojim je nezaustavljivim
nastojanjima oko promicanja tehnologije Terminator dovela u
opasnost cijeli san o preuzimanju kontrole nad opskrbom hranom,
i to u njegovoj najkrhkijoj fazi. Godine 1999. GM sjeme
nije imalo značajnog udjela na američkome tržištu sjemena.
Njegovo širenje u zemljama u razvoju, uz povremene iznimke
poput Argentine, u to je vrijeme bilo minimalno. Europska je
unija uvela zabranu na uvoz i sijanje toga sjemena. Brazil, Meksiko
i mnoge afričke zemlje također su imali stroge zabrane na
uvoz i uzgoj GM sjemena i usjeva. Da je kompanija Monsanto
javno ustrajala na razvoju tehnologije Terminator, cijela "genetska
revolucija" Zaklade Rockefeller i njezinih saveznika iz
poslovnih i političkih krugova bila bi došla u opasnost.
Razvoj tehnologije Terminator poslije 1999. nije ni u jednom
trenutku obustavljen. Monsanto je odustao od spajanja s
kompanijom Delta & Pine Land, ali su Delta & Pine Land i
američko Ministarstvo poljoprivrede nastavili punom snagom
s projektom usavršavanja tehnologija Terminator i Traitor. Potpredsjednik
kompanije Delta & Pine Land Harrv Collins, u jednom
intervjuu za Agra/Industrial Biotechnology Legal Letter, izjavio
je: "Odmah smo nastavili s poslom na Sustavu za zaštitu
tehnologije (Technology Protection System, skraćeno TPS, tj.
Terminator). Zapravo, nismo nikada usporili. Stigli smo do cilja
i sada idemo u njegovu komercijalizaciju. Nikada nismo stvarno
odustali".
Čim je buka oko sjemena Terminator sišla s naslovnica
svjetskoga tiska, velike kompanije za proizvodnju genetski
modificirana sjemena, zajedno s američkom Vladom, sve su
više počele primjenjivati prisilu kako bi genetski modificirano
sjeme gurnuli niz grlo svjetskoga stanovništva, osobito onoga
u zemljama u razvoju. Genetski divovi služili su se mitom, prisilom
i ilegalnim dopremanjem svoga GM sjemena u jednu zemlju
za drugom kako bi "širile 'radosnu vijest' o GMO-u kao
spasenju".
Kako bi kompanijama Monsanto, DuPont i drugima pomogli
u širenju GM sjemena, američko Ministarstvo vanjskih poslova
i Ministarstvo poljoprivrede djelovali su koordinirano u
slučajevima žurnog rješavanja problema gladi - dostavljali su
pomoć u obliku viška američkih genetski modificiranih proizvoda.
Tu su praksu osudile međunarodne humanitarne organiza-
čije, jer se njome uništavala domaća poljoprivreda u siromašnim
zemljama, dok su se istodobno, za kompaniju Monsanto
i njezine prijatelje, otvarala nova tržišta. Europska je Unija izdala
službeni prosvjed američkoj Vladi zato što "koristi donacije u
hrani kao mjeru rješavanja problema viška vlastitih zaliha".
Washington je taj prosvjed ignorirao.
U listopadu 2002. londonski list Guardian objavio je vijest o
tome kako američka Vlada nudi hitnu pomoć u rješavanju problema
gladi zbog velike suše, pomoć vrijednu 266 milijuna
dolara, za šest zemalja u južnome dijelu Afrike. Ali, ponuđena
pomoć sastojala se isključivo od genetski modificirana kukuruza
iz američkoga viška zaliha, iako su na tržištu bile dostupne
obilne količine konvencionalnog kukuruza. U tome dijelu Afrike
kukuruz je glavna namirnica. Zambija, Malavi i Zimbabve listom
su odbili genetski modificirani kukuruz, navodeći mogućnost
da je štetan po zdravlje. Europska unija i drugi donatori
dali su tim zemljama novac da, umjesto američke donacije,
kupe hranu na otvorenom tržištu, stoje uobičajena međunarodna
praksa u situacijama gladi. Washington je imao drukčiji
cilj: širiti GM sjeme što dalje, što šire i što brže, svim mogućim
sredstvima.
Godine 2001. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka,
koji su pod kontrolom Washingtona, zatražili su da Vlada Malavija
proda svoje državne zalihe hrane kako bi otplatila vanjski
dug koji je dospijevao u 2002. Kako se moglo i predvidjeti, usred
velike suše, Malavi je zbog toga ostao bez zaliha hrane za svoje
izgladnjelo stanovništvo. Organizacija USAID dopremila je
250.000 metričkih tona kukuruza iz američkih viškova GM
kukuruza. Britanska humanitarna organizacija ActionAid kritizirala
je taj američki potez, izjavivši kako će "farmeri biti uhvaćeni
u opaki krug, kako će zbog kupnje patentirana sjemena po-
stajati sve ovisnijima o malom broju golemih multinacionalnih
kompanija".
Na Europskome sastanku na vrhu zemalja G8, u lipnju 2003.,
George W. Bush dobrano je primijenio snagu svoga položaja
predsjednika Sjedinjenih Američkih Država za poticanje kampanje
širenja GMO-a. Tom je prilikom iznio sljedeću optužbu:
"Naši partneri iz Europe blokirali su sve nove transgene usjeve
zbog neutemeljenih, neznanstvenih strahova. To je u mnogim
afričkim zemljama dovelo do neulaganja u biotehnologiju, iz
straha da će europska tržišta biti zatvorena za njihove proizvode".
Bush je time napravio pritisak na Europsku uniju da ukine
svoju zabranu sijanja GM sjemena iz 1997. Južna Afrika posjeduje
jedno od najplodnijih tla na svijetu, s obiljem vode i
blagom klimom. Agrokompanijama poput Monsanta i Cargilla
išla je slina na usta od pomisli da bi svojim načinom industrijske
poljoprivrede i uzgoja GM kultura mogle eksploatirati
taj potencijal. Na putu im je stajalo samo nekoliko desetaka
milijuna siromašnih stanovnika Afrike.
U San Diegu, jedna mala privatna biotehnološka kompanija
zvana Epicvte održala je u rujnu 2001. konferenciju za tisak
kako bi objavila jedno svoje postignuće. Izvijestila je kako je
uspjela stvoriti vrhunsku genetski modificiranu kulturu - kontracepcijski
kukuruz. Da bi to postigla, uzela je antitijela žena s
rijetkim stanjem poznatim kao imunosna neplodnost, izolirala
gene koji reguliraju stvaranje tih antitijela i, uz pomoć tehnika
genetskog inženjerstva, ugradila te gene u stabljike konvencionalnog
kukuruza.
"Imamo staklenik pun stabljika kukuruza koje stvaraju antitijela
za uništavanje sperme", hvalisao se predsjednik te kompanije
Mitch Hein.
Ranije je proizvodnja antitijela u kontracepcijske svrhe
zahtijevala skupu opremu koja je stajala do četiri stotine milijuna
dolara, za specijalne ultrasterilne uvjete fermentacije, a
kao izvor antitijela koristile su se jajčane bakterije hrčka. Kompaniji
Epicyte trebalo je možda samo 40 hektara zemlje zasijane
kukuruzom za uzgoj specijalnoga genetski modificiranoga
kukuruza spermicida, gdje je proizvedena neizmjerno veća količina
antitijela za taj spermicid, uz troškove od samo nekoliko
280
milijuna dolara, što znači smanjenje troškova za 90%. U vrijeme
spomenute kratke najave u javnosti, u kojoj su svoj izum prikazali
kao doprinos svjetskome problemu "prenapučenosti", kompanija
Epicyte iznijela je procjenu da će njezin kukuruz spermicid
biti dostupan na tržištu 2006. ili 2007.
Bilo je glasina o tome kako je istraživanje toga izuma nastavljeno
u tajnosti zbog moguće političke eksplozije koju bi izazvala
komercijalizacija kukuruza od čijega bi konzumiranja sperma
muškaraca postala sterilna. Meksički su farmeri već bili digli
poviku zbog neovlaštenog dospijeća GM kukuruza u samo
srce meksičke riznice kukuruza u mjestu Oaxaca. Čovjek može
samo zamisliti što bi se dogodilo kad bi se analizom kukuruza,
koji je glavna namirnica većine Meksikanaca, najednom utvrdilo
da on sadrži spermicidna antitijela kompanije Epicyte. "Jeste
li za malo spermicidnog kukuruza na bakalaru ili za tortilju
ubojicu, gospodine?" Ili, hoćemo li i dalje jesti kukuruzne
pahuljice? Prije gotovo stotinu godina, osnivač kompanije Kellog's
Corn Flakes ujedno je bio i glavni osnivač Američkoga
eugeničkoga društva, zajedno s Johnom D. Rockefellerom.
Ljudi iz Zaklade Rockefeller bili su nasmrt ozbiljni u svojoj
nakani da problem gladi na svijetu riješe širenjem GM sjemena
i hrane. Tko god je bio skeptičan glede te njihove nakane trebao
je samo baciti oko na ono što su ta zaklada i UN-ova Svjetska
zdravstvena organizacija radili u Nikaragvi i drugim siromašnim
zemljama u razvoju, gdje je Zaklada Rockefeller uhvaćena
na djelu.
Otkriveno je da je ta zaklada potajno financirala program
Svjetske zdravstvene organizacije o "reproduktivnom zdravlju",
tijekom kojega je otkriveno posebno cjepivo protiv tetanusa.
Odluka o financiranju toga programa nije bila tek trenutan hir
čelnih ljudi te zaklade. Njihova suradnja sa Svjetskom zdrvstvenom
organizacijom na otkrivanju cjepiva s dvostrukim djelovanjem
trajala je više od dvadeset godina, koliko i financiranje
znanstvenog rada na području istraživanja GM usjeva.
Prema jednom izvješću Svjetskoga instituta za cjepiva (Global
Vaccine Institute), ranih 1990-tih godina Svjetska je zdra-
vstvena organizacija nadzirala masovna cijepljenja protiv tetanusa
u Nikaragvi, Meksiku i na Filipinima. Meksička katolička
organizacija Comite Pro Vida de Mexico (Meksički odbor za
život) ispitala je velik broj tih cjepiva i pronašla da sadrže ljudski
korionski gonadotropin, akraćeno hCG. Osobama koje su
provodile to ispitivanje bilo je čudno što se taj sastojak nalazi u
cjepivu namjenjenu zaštiti ljudi od infekcije rana prouzročenih
zahrđalim čavlima.
Neobičnost je bila u tome što je hCG prirodni hormon koji
se koristi za održanje trudnoće. No, u kombinaciji s nosačem
tetanusnog toksina, on stimulira stvaranje antitijela protiv hCGa
što sprječava održavanje trudnoće, odnosno na skriven način
dovodi do pobačaja. Slične vijesti o cjepivu s hormonima hCG
stigle su i s Filipina i iz Nikaragve.
Meksička organizacija Odbor za život potvrdila je još nekoliko
čudnih činjenica glede programa cijepljenja Svjetske zdravstvene
organizacije. Primjerice, to se cjepivo davalo samo ženama,
i to samo onima u dobi plodnosti, tj. od 15 do 45 godina
starosti. Nije se davalo muškarcima ni djeci. Prisutnost hormona
hCG u tome cjepivu bio je dokaz da je to cjepivo bilo
namjerno zatrovano, jer mu u protivnom ondje nije bilo mjesto.
Pokazalo se da je Zaklada Rockefeller, zajedno s Populacijskim
vijećem Johna D. Rockefellera III., Svjetskom bankom,
Programom za razvoj UN-a, Zakladom Ford i nekim drugim
institucijama, dvadeset godina surađivala sa Svjetskom zdravstvenom
organizacijom na razvoju cjepiva protiv plodnosti,
ugradnjom hCG-a u cjepivo protiv tetanusa i u neka druga cjepiva.
Među drugim institucijama koje su surađivale na tome programu
nalazi se i niz vrlo cijenjenih, uključujući i Ali India Institute
of Medical Sciences (Sveindijski institut za medicinske
znanosti), te niz sveučilišta, među kojima i sveučilište Uppsala
iz Švedske, Helsinško sveučilište te poznata nogometna
utvrda - Državno sveučilište Ohio (Ohio State Universitiv).
Na popisu je i američka Vlada, preko svoga Nacionalnog insti-
283
tuta za zdravlje djece i ljudski razvoj (National Institute of Child
Health and Human Development), koji je sastavni dio Nacionalnih
instituta za zdravlje (National Institutes of Health). Taj
institut američke Vlade opskrbljivao je hormonom hCG neke
pokuse s cjepivom protiv plodnosti.
Odražavajući rasprave u krugovima viših američkih vojnih
dužnosnika, potpukovnik Robert R Kadlec s Fakulteta za zrakoplovnu
doktrinu, istraživanje i obrazovanje Američkoga ratnoga
zrakoplovstva, u knjizi Battlefield of the Future, koju je napisao
1990-tih godina, govori o potencijalima biološkog ratovanja
284
genetski modificiranim usjevima. Biološko oružje temeljeno na
genetskom inženjerstvu naziva "jeftinim oružjem za masovno
uništenje" ("cost-effective WMD"). U knjizi je napisao i ovo:
"U usporedbi s drugim oružjima za masovno uništenje, biološko
je oružje jeftino. U jednom nedavnom izvješću Ureda za
procjenu tehnologije troškovi biološkog oružja procjenjuju se
na samo 10 milijuna dolara... što je neusporedivo manje od
200 milijuna dolara koliko je, po najnižoj procjeni, potrebno za
izradbu samo jedne nuklearne bombe".
Autor nadalje kaže ovako: "Primjena biološkog oružja, pod
krinkom pojave neke endemske ili prirodne bolesti, osigurava
napadaču mogućnost vjerodostojnog poricanja. U tome kontekstu
biološko oružje nudi veće mogućnosti primjene od nuklearnoga".
Projekt za istraživanje biološkoga oružja i genetskog
inženjerstva zvan Sunshine Project izvijestio je o tome kako su
"znanstvenici iz SAD-a, Velike Britanije, Rusije i Njemačke
genetskim inženjerstvom proizveli sredstva za biološko oružje
i tako izgradili nove smrtonosne sorte... Genetsko inženjerstvo
može se primijeniti za širenje arsenala klasičnog biološkog
oružja... ne samo da se bakterije mogu napraviti otpornima na
antibiotike i cjepiva, nego se mogu napraviti tako da budu još
opasnije po zdravlje i da ih je teže otkriti..."
POGOVOR
Godine 1948. Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela
je jednu konvenciju. Sablasni prizori iz Auschwitza o masovnom
istrjebljenju Zidova, političkih protivnika, cigana i pripadnika
drugih skupina tijekom Drugoga svjetskoga rata još su
bili živi u pamćenju svake civilizirane osobe. Deklaracija koju
je međunarodna zajednica tada donijela, kao dio pravnoga sustava
svih država, bila je jasna i nedvojbena.
Sirenje genetski modificiranih usjeva i hrane po cijelome
svijetu danas je toliko uhvatilo maha da ga se može i mora
proglasiti "zločinom protiv čovječnosti". U srži toga problema
jest pitanje genocida. U "Konvenciji o suzbijanju i kažnjavanju
zločina genocida", koju su Ujedinjeni narodi donijeli 1948., jasno
je definiran genocid. U Članku II., III. i IV. te konvencije
stoji:
članak II.: "...genocid znači bilo koji od sljedećih djela
počinjenih s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke
nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine kao takve:
(a) ubijanje članova skupine;
(b) nanošenje ozbiljnih tjelesnih ili umnih ozljeda članovima
skupine;
(c) namjerno dovođenje skupine u uvjete života sračunate radi
fizičkog uništenja cijele skupine ili njezina dijela;
(d) nametanje mjera s namjerom sprječavanja rađanja unutar
skupine;
članku III.: "Kazni će podlijegati sljedeća djela:
(a) genocid;
(b) zavjera o počinjanju genocida;
(c) sudjelovanje u genocidu.
članak IV.: "Osobe koje počine genocid... bit će kažnjene, bez
obzira na to jesu li ustavno odgovorni vladari, javni dužnosnici
ili privatne osobe".
289
Po tome, istina, rijetko primjenjivanom, ali pravno priznatom
standardu međunarodnoga prava, svi odgovorni dužnosnici
kompanija Monsanto, Dow Chemical, DuPont, Syngenta, Cargill,
ADM i drugih kompanija za proizvodnju GM sjemena,
poput kompanije Epicvte i s njom povezanih organizacija, svi
dužnosnici Zaklada Rockefeller, Ford, Gates i drugih privatnih
zaklada koje sudjeluju u širenju takve tehnologije, svi odgovorni
bivši i sadašnji dužnosnici američkoga Ministarstva poljoprivrede,
Ministarstva vanjskih poslova i drugi državni dužnosnici
SAD-a, napose predsjednici Bush, Clinton i George W.
Bush, te odgovorni državni dužnosnici drugih zemalja, poput
britanskoga premijera Tonyja Blaira, bivši američki dužnosnici
Henry Kissinger, Gerald Ford i drugi, svi znanstvenici - sudionici
lažljive znanosti kojom promiču "genetsku revoluciju" -
podliježu pod jasnu pravnu definiciju članka II. - zločin genocida.
I dužnosnici Svjetske trgovinske organizacije trebali bi stati
na optuženičku klupu Međunarodnoga suda pravde u Haagu,
suda koji su Ujedinjeni narodi osnovali 1945. za procesuiranje
zločina protiv čovjčnosti.
Smanjenje broja stanovnika na svijetu javno je objavljena
službena politika američke vlade od vremena kada je predsjednik
Gerald Ford, 1975., potpisao Kissingerov dokument NSSM
200. Mnogi bogatiji Amerikanci, poput osnivača CNN-a Teda
Turnera i osnivača Micorsofta Billa Gatesa, osnovali su privatne
zaklade oslobođene od poreza kako bi zaštitili svoja golema
bogatstva. I Bili Gates i Ted Turner donirali su goleme svote
Ujedinjenim narodima i drugim organizacijama za unaprjeđenje
programa kontrole nataliteta i smanjenja broja stanovnika
diljem svijeta. Godine 1996. Ted Turner dao je za vjerski časopis
Last Trumpet Newsletter ovu izjavu: "U ovome trenutku ima
daleko previše ljudi na ovome planetu. Trebamo smanjiti
svjetsko stanovništvo sa sadašnjih pet milijarda na najviše 250
do 300 milijuna".
290
Sustavno širenje genetski modificirana sjemena, kontrola
nad svjetskim bankama prirodnog sjemena, ukidanje jednog ili
svih znanstvenih kontrola konzumiranja genetski modificiranih
proizvoda, unatoč tome što je više nego utemeljeno vjerovanje
da su ti proizvodi smrtno opasni za milijune ljudi, upornost
agrokompanija da proizvode i prodaju GM sjeme Terminator,
Traitor i slične tehnologije kontrole sjemena jesu temelj
ove optužbe.
U prvim godinama novoga tisućljeća nije bilo jasno koliku
će ulogu genetski modificirano sjeme imati u ostvarenju Turnerova
sna. Ali bilo je jasno da bi američka vlada, koja se ne libi
svome narodu lagati o razlozima slanja stotina tisuća američkih
vojnika u Irak, da ondje ubijaju i budu ubijeni, mogla bez grizodušja
primijeniti genetski modificirane organizme za prisilnu
masovnu sterilizaciju, skrivenu u sjemenju običnih svakidašnjih
namirnica, poput kukuruza, riže ili pšenice.
Također je bilo jasno kako davanje mogućnosti dvjema ili
trima američkim privatnim korporacijama da u svojim rukama,
kontrolom opskrbe cijeloga planeta sjemenom, drže vlast nad
životom i smrti čovječanstva, ima potencijalno nesagledive
posljedice. Možda će neki budući američki predsjednik doći na
pomisao kako je neka zemlja, poput Hrvatske ili Venezuele,
Rusije ili čak Kine, zapreka ostvarenju američkih političkih ciljeva
i odlučiti, uskom suradnjom s kompanijom Monsanto ili
nekim drugim sjemenskim divom povezanim s Pentagonom,
potajno uvesti neko specifično genetski modificirano sjeme u
prehrambeni lanac te zemlje. Ili Njemačke, Francuske, ili neke
druge zemlje.
Sve je to dovelo do niza zaključaka koji počinju s "čak i kad
bi":
čak i kad bi -
genetski modificirano sjeme povećalo prinos po hektaru za
prehranjivanje gladnoga svijeta,
čak i kad bi -
291
genetski modificirani organizmi bili potpuno sigurni za ljudsku
prehranu,
čak i kad bi -
za genetski modificirane usjeve trebalo daleko manje umjetnog
gnojiva,
čak i kad bi -
tehnologija GMO-a omogućila povećanje količine vitamina
A u nekim biljnim vrstama,
ta je tehnologija opasna, a ta je činjenica važnija od svih
njezinih hipotetski pozitivnih strana.
I sama mogućnost proizvoljnog nametanja političke i ljudske
moći, onako kako su američka i britanska vlada poticale
patentiranje i širenje genetski modificiranih biljaka, dostatan
je razlog za organiziranje i uvođenje svjetske zabrane ili moratorija
na genetski modificirane biljke, kao i trajne zabrane posjedovanja
bilo kakva patenta na biljke i životinje.
Smanjenje broja stanovnika i genetski modificirana hrana
bili su dio jedne te iste široke strategije - drastičnog smanjenja
svjetskoga stanovništva. Neki ljudi, osobito u Katoličkoj crkvi i
oko nje, kao i manjinske organizacije u Sjedinjenim Američkim
Državama i u nekim drugim zemljama, imali su hrabrosti to
nazvati pravim imenom - genocidom, tj. sustavnim uništavanjem
cijelih populacijskih skupina kao smišljenim političkim
ciljem. Bio je to, ustvari, sofisticirani oblik onoga što Pentagon
naziva biološkim ratom, koji se promiče kao "rješavanje problema
gladi na svijetu".
Potpora američke i britanske vlade globalnome širenju genetski
modificiranih usjeva bila je i jest provedba politike Zaklade
Rockefeller, koja je na djelu još od 1930-tih godina, kada je
ta zaklada financirala nacistička eugenička istraživanja: masovno
i jeftino smanjenje broja pripadnika nekih populacijskih
skupina, tj. postizanje rasne čistoće eugenikom.
Još davne 1925. žestoki rasist i budući britanski premijer
Winston Churchill, pozitivno je govorio o potencijalima biolo-
292
škog ratovanja i pisao o "pošastima metodički pripremanim i
namjerno puštanim na ljude i životinje... snijeti za uništenje
usjeva. Bedrenici za ubijanje konja i goveda..." Danas, pod krilaticom
čudotvornih genetski modificiranih usjeva, moćni elitni
krugovi u anglo-američkome svijetu opet su nakanili provesti
genocid kako bi sačuvali svoju viziju bezbrižnoga svijeta za
bogate.
Uputno je prisjetiti se već spomenutih riječi Henryja Kissingera:
"Kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš zemlju; kontroliraj
hranu i kontrolirat ćeš ljude..." Godine 2005. Bushova Vlada u
Washingtonu već je dobrano na putu preuzimanja potpune
kontrole i nad svjetskom naftom i nad svjetskom hranom.
F. William Engdahl,
rujan 2005.
Bogovi novca
F. William Engdahl
Izdavač: Detecta 2010.
USPON AMERIČKE NOVČANE OLIGARHIJE
Dana 29. lipnja 2007. čelna njemačka institucija za reguliranje
rada banaka, Savezna agencija za nadzor financijskih
usluga (Bundesanstalt für Finanzdienstleistungsaufsicht,
BaFin), i ministar financija Republike Njemačke održali su
konferenciju za tisak kako bi objavili da njemačka država, u
suradnji s vodećim privatnim i državnim bankama, organizira
žurno spašavanje njemačke banke IKB Deutsche Industriebank.
IKB banka osnovana je 1924. godine kako bi olakšala plaćanje
njemačke ratne odštete prema Dawesovom planu otplate. Dru-
gi put u svojoj povijesti IKB banka imala je povijesnu ulogu u
kontekstu nezdrave američke bankarske prakse, a to je sada
obilježeno i posljednjom krizom.
No, ovoga puta, kao umnogome i 1931., kada je slom
bečke banke Creditanstalt pokrenuo lančanu reakciju koja
je prouzročila urušavanje svjetskog bankarskog sustava, što
je potaknulo veliku ekonomsku krizu i, naposljetku, svjetski
rat, propast banke IKB, kao relativno male kreditne banke
srednjega sloja iz Düsseldorfa, izazvala je sličnu globalnu
lančanu reakciju. Ta lančana reakcija, izazvana propašću te
slabo poznate njemačke kreditne banke, s poslovanjem na vrlo
ograničenu tržištu, stvorila je svjetsku financijsku krizu, krizu
financijskog sustava, koja ove, 2009., godine, prije nego što
završi s pustošenjem, može vrlo vjerojatno dosegnuti tragične
razmjere velike ekonomske krize.
Problemi banke IKB počeli su s njezinim ulaganjem u nove,
egzotične i vrlo unosne vrijednosne papire, tzv. sekundarne
vrijednosne papire osigurane hipotekom (engl. Mortgage-
Backed Securities), koje su izdavale newyorške banke. Kakvi
su bili ti vrijednosni papiri? Iz čega proizlaze? Drugorazredni,
odnosno, rizični (subprime) vrijednosni papiri osigurani hipotekom
stvoreni su u zamršenom procesu koji možemo opisati
prema njegovim fazama. Prvo se, po sniženoj cijeni, preuzmu
stotine ili tisuće običnih hipotekarnih stambenih kredita od
američkih banaka koje su ih izdale, te se uplate mjesečnih
rata tih kredita iskoriste kao podloga za stvaranje potpuno
novih umjetnih obveznica ili zadužnica,2 koje su potom od
rizika neplaćanja osiguravali specijalizirani osiguravatelji, koji
uključuju američku osiguravajuću kuću AIG. A vrijednost im je procjenjivala jedna od samo tri agencije za ocjenu financijske
uspješnosti, koje uživaju de facto monopol na takvu procjenu
i koje, sve tri, imaju sjedište u New Yorku. Na kraju se, radi
velikih zarada, ta nova obveznica, odnosno vrijednosni papir
osiguran hipotekom i ocijenjen najboljom mogućom ocjenom,
ocjenom AAA, prodaje državama, mirovinskim fondovima i
neopreznim ulagačima diljem svijeta. Pritom banke vjeruju
kako su pronašle magičan put prema izvrsnoj zaradi koja uopće
nije rizična. Upravo su takvi rizični vrijednosni papiri bili vrhunac
uzurpacije moći privatnih američkih banaka ne samo nad
američkim gospodarstvom, nego i nad gospodarstvom cijeloga
svijeta. Taj proces, što su ga banke s Wall Streeta, koje su ga i
stvorile, nazvale sekuritizacija3, imao je svrhu dati novi zamah
sveopćoj američkoj dominaciji nad svjetskim tržištem kapitala
- glavnom stupu američke moći još od doba kada je Amerika,
1944., iz Drugoga svjetskoga rata izišla kao pobjednica.
Ta sekuritizacija, tj. ideja da se uobičajen rizik potraživanja
banke može ukloniti iz bilance same banke i organizirati
tako da se taj rizik od nenaplate kredita toliko proširi da više
nikada ne zaprijeti krizom poput one što se proširila poslije
sloma bečke banke Creditanstalt iz 1931., bila je iluzija koja
je počivala na temeljnim pretpostavkama o budućoj američkoj
moći, pretpostavkama ukorijenjenim u samoj pojavi Sjedinjenih
Američkih Država kao glavnog industrijskog suparnika
Njemačkom Carstvu poslije Američkoga građanskog rata iz
šezdesetih godina 19. stoljeća.
Kriza koja se počela širiti na svjetski financijski sustav
poslije naizgled beznačajnog problema likvidnosti jedne male
njemačke banke iz 2007. imala je duboke korijene u krajnje
nezdravu financijskom i bankarskom sustavu - monetarnom
sustavu zvanom dolarski sustav (Dollar System), odnosno,
brettonwoodski sustav (Bretton Woods System).4 Pogled na
pojavu Amerike kao kolosalne financijske sile, što se dogodilo
u razdoblju kada su Sjedinjene Američke Države poslije Građanskoga
rata, izronile kao jedna od svjetskih industrijskih i
financijskih velesila, prijeko je potreban kako bismo shvatili
povijesnu važnost sloma banke IKB Deutsche Industriebank
iz lipnja 2007. godine.
Godine 1816., kako bi se riješilo problem galopirajuće inflacije,
koja je bila rezultat spomenutog kreditnog ludila, Kongres
je, na poticaj umreženih interesnih skupina, donio zakon po
kojemu je, po uzoru na Prvu središnju banku, osnovana Druga
središnja banka, također sa sjedištem u Philadelphiji. Ta je
banka dobila licencu na rok od 20 godina, do 1836. I Druga
središnja banka dopustila je da samo 20% njezina temeljnog
kapitala bude u vlasništvu države, a 80%, odnosno kontrolni
paket dionica, bio je u privatnom vlasništvu.
Dana 10. svibnja 1816. godine, poslije pet godina bez narodne
banke, te poslije rata s Engleskom, predsjednik James
Madison potpisao je zakon kojim je stvorena Druga središnja
banka Sjedinjenih Američkih Država.
Dana 10. svibnja 1816. godine, poslije pet godina bez narodne
banke, te poslije rata s Engleskom, predsjednik James
Madison potpisao je zakon kojim je stvorena Druga središnja
banka Sjedinjenih Američkih Država.
Barun Nathan iz Londona i James de Rothschild iz Pariza
imali su najveće vlasničke udjele u Drugoj američkoj banci, na
čelu koje je bio Nicholas Biddle.
No, ni izrežiranom Panikom iz 1837. nisu uspjeli progurati
obnovu licence i banka se ugasila. Kada je ta banka napokon
bila prisiljena zatvoriti vrata, 1841., ostavila je u dvjema londonskim
komercijalnim bankama, Barings Brothers i N. M.
Rothschild's, ukupan dug od 25 milijuna dolara.
Godine 1841. predsjednik John Tyler stavio je veto na dva
zakona kojima se pokušalo obnoviti licencu Drugoj središnjoj
banci. Tako su pokušaji novčanih interesnih krugova da ponovno
uspostave kontrolu nad novcem naroda pomoću središnje
banke, koju bi oni kontrolirali, propali, i propadat će sve do
1913. godine.
U igru ulaze moćni londonski Rothschildi. Godine 1837.,
usred financijske panike, u Ameriku je, kao zastupnik Nathana
Rothschilda, poslan August Belmont stariji, sa zadaćom da
ondje osnuje investicijsku banku, nazvanu August Belmont &
Co., uz tajnu potporu Nathana Rothschilda iz Londona.
Poslije poraza Druge središnje banke i negativnog publiciteta
oko nje, barun Rothschild bio je prisiljen raditi preko
zastupnika, a ne na svoje ime.
Novac će prestati biti gospodar i postat će sluga čovječanstvu.9
Te Lincolnove riječi nisu bile nimalo dobrodošle u Londonu,
gdje su moćna banka zvana House of Rothschild i druge
londonske banke planirale dati očajnoj Lincolnovoj Vladi ratne
kredite po zelenaškim kamatama.
Odcjepljenje američkoga Juga diskretno je poticao i August
Belmont stariji, osobni zastupnik Nathana Rothschilda
u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je, kao važna osoba
u suparničkoj Demokratskoj stranci, politiku industrijskog
protekcionizma Abrahama Lincolna držao anatemom. Tada su
londonske banke, predvođene Kućom Rothschild, bile glavni
kreditori južnjačke trgovine pamukom, vitalne sirovine za
tekstilne tvornice iz Manchestera u Engleskoj.
Umjesto osnivanja nove, treće američke banke, koja bi također
bila u rukama privatnih vlasnika, što su vodeći bankari
Londona i New Yorka priželjkivali, predsjednik Lincoln je,
koristeći se ustavnim ovlastima, uvjerio Kongres da odobri
izdavanje tada goleme količine beskamatnih "zelembaća", 150
milijuna dolara, uz puno jamstvo američke Vlade.
Zelembaći su Lincolnu omogućili financiranje ratnih troškova
neovisno o londonskim i newyorškim bankama, koje su
tražile zelenaške kamate, po stopi od 24%, pa čak i do 36%.12
Lincolnovo financiranje rata zelembaćima omogućilo je Uniji
izbjegavanje uzimanja golemih ratnih kredita od privatnih banaka,
čime je predsjednik Lincoln u londonskim i newyorškim
bankarskim krugovima stekao ogorčene neprijatelje.
Dana 14. travnja 1865. predsjednik Lincoln ubijen je hladnokrvnim
pucnjem u jednom washingtonskom kazalištu, samo
pet dana nakon što se general Konfederacije Robert Edward
Lee predao generalu Grantu kod Sudnice u Appomattoxu u
saveznoj državi Virginiji.
Iako se prava istina možda nikada neće saznati, postoje
uvjerljivi dokazi o tome da je ubojicu predsjednika Lincolna,
Johna Wilkesa Bootha, za taj posao unajmio Judah Benjamin,
ministar financija Konfederacije. Ministar Judah Benjamin bio
je blizak suradnik britanskog premijera Benjamina Disraelia
(1804. - 1881.), koji je bio blizak prijatelj londonskoga ogranka
obitelji Rothschild. Poslije ubojstva Abrahama Lincolna Judah
Benjamin pobjegao je u London, kao jedini član Vlade Konfederacije
koji se nikada nije vratio u Sjedinjene Američke Države.14
Sve to govori o tome da je ubojstvo predsjednika Lincolna
bilo posljedica njegove monetarne politike.
Obitelj Rothschild željela je upravo suprotno - visoke cijene,
posebno onih sirovina poput pamuka, prouzročene krutom
politikom obnove prema Jugu. Abrahama Lincolna doživljavali su kao opasnost svome utvrđenom poretku, zbog čega je ubijen.
Cilj je, očito, bio oslabiti Sjedinjene Američke Države, kako bi obitelj Rothschild i njihovi bankarski saveznici iz New Yorka mogli preuzeti američko gospodarstvo.
Poslije Lincolnova ubojstva bilo je jasno da je uslijedila bitka
za obustavu izdavanja zelembaća i za njihovu zamjenu valutom
temeljenom na zlatnom standardu.
Zakon o ponovnom uvođenju zlatnog standarda bio je vrlo
kontroverzan i naišao je na žestok otpor poljoprivrednika i malih
poduzetnika, koji su se bojali velike deflacije gospodarstva
i smanjenja kapitala na tržištu. S pravom su izražavali bojazan
da će ponovno uvođenje zlatnog standarda, budući da banke
iz New Yorka i Nove Engleske drže većinu monetarnog zlata i da je raspodjela nacionalne valute usmjerena prema tim istim
bankarskim silama s Istočne obale, ići najviše u korist tih banaka, na štetu ostatka zemlje.
Zakonom o ponovnom uvođenju zlatnog standarda bilo je
utvrđeno da se, do 1. siječnja 1879. godine, svi zelembaći mogu zamijeniti za zlato. Taj je Zakon bio velik korak na putu predaje američkoga gospodarstva u ruke londonskih i newyorških
međunarodnih banaka, budući da su one posjedovale lavovski
dio monetarnog zlata.
JOHN P. MORGAN – PRVI AMERIČKI "BOG NOVCA'
U svome usponu do moći neviđene u povijesti svijeta, obitelji
Morgan i Rockefeller služile su se prijevarom, obmanom,
nasiljem, podmićivanjem i režiranjem financijskih kriza. Svaka
financijska kriza koju su izazvali svojom sračunatom kontrolom
nad financijskim tržištima i bankarskim kreditima omogućila
je njima i njihovim najbližim suradnicima učvršćivanje još više
moći u rukama sve manjeg broja ljudi. Bio je to rast moći ne-
količine bogatih elitnih obitelji, koje su izronile kao američka
plutokracija ili, točnije, američka oligarhija.
Aristotel se terminom oligarhija koristio kako bi opisao
vladavinu najbogatijih, gdje je glasačka moć u državi bila povezana
s veličinom obiteljskoga bogatstva.
Što se moć više centralizirala u rukama bogate aristokracije,
to ju je ta aristokracija sve više retorički umotavala u odjeću
američke "demokracije".
Američki je Ustav zabranio postojanje aristokracije na
temelju naslijeđenih plemićkih titula. Ali, on nije zabranio postojanje
aristokracije bogatstva nastale bilo nasljeđivanjem bilo
stvaranjem bogatstva.
Pripadnici te nove oligarhije koristili su se svojom golemom
ekonomskom moći, često djelujući koordinirano i u tajnosti,
kako bi režirali događaje kojima su poticali valove stečajeva i
ozbiljnih ekonomskih kriza, čak i panika. Osim toga, cinički su
pridobivali zakonodavnu vlast i guvernere američkih saveznih
država, kongresnike, suce, urednike novina, čak i predsjednike,
kako bi služili njihovim privatnim interesima. Tim interesima
služili su i ratovi, čijem su pokretanju pomagali mediji, zarobljeni
od američke oligarhije, ratovi na kojima je ta oligarhija
zgrtala profite, bez obzira na to koliko je mladih Amerikanaca
ginulo nemajući pojma o pravim uzrocima tih ratova.
Osamdesetih godina 19. stoljeća iz kruga najbogatijih američkih
obitelji izdvojile su se dvije kolosalne obitelji. Ispočetka
su bile ogorčeni i omraženi suparnici. Na kraju su postale saveznici,
ne iz ljubavi, nego iz interesa, čime je stvorena jedna od
najvećih akumulacija financijske i industrijske moći u povijesti
svijeta. Te dvije obitelji, Rockefeller i Morgan, tvorile su tako
snažan utjecaj na gospodarski i financijski život Sjedinjenih
Američkih Država na početku 20. stoljeća da su ih njihovi
kritičari iz američkoga Kongresa nazvali "novčani trust".
Kako bi Morganova skupina izronila kao odlučujuća monetarna
sila Sjedinjenih Američkih Država trebalo je nekoliko
godina tajnovitih i obično korumpiranih makinacija. Kriza iz
1893., koja je u Americi prouzročila ozbiljnu četverogodišnju
ekonomsku krizu, pokazuje koliko je "novčani trust", koji se
razvijao oko Johna P. Morgana, bio ustrajan u postizanju svoga
cilja - koncentraciji financijske moći u vlastitim rukama.
Opskrbu monetarnim zlatom kontrolirali su šačica newyorških
banaka i financijski moćnici londonskoga Cityja, prije svega
bankarska grupacija lorda Rothschilda.
Sramotnu krizu iz 1893. zapravo je manipulacijom izazvao
interesni krug Johna P. Morgana, u tajnoj sprezi s Augustom
Belmontom, kako bi okončao ulogu srebra, a zlato nacije
učvrstio u rukama privatnih newyorških banaka. Režiranjem
nekoliko financijskih panika oni su također stekli do tada
neviđenu kontrolu nad nacionalnim željezom i željeznicama
- srcem gospodarstva.
John P. Morgan preuzeo je američke zlatne rezerve početkom
1893. godine. Hajka na zlatne rezerve započela je rane 1893.,
poslije druge inauguracije predsjednika Clevelanda, a tajno su
je potaknuli upravo John P. Morgan i August Belmont. S njima
povezane londonske banke krenule su u akciju u točno planiranom
trenutku, prema instrukcijama Morgana i Belmonta, i
prodale milijune američkih obveznica, koje su bile u njihovu
posjedu, a isplatu su zatražili u zlatu.
Ministar Carlisle
odbio je otkupiti obveznice srebrom, što bi zaustavilo paniku
nagomilavanja zlata. Umjesto toga, vrijednosne papire otkupio
je isključivo zlatom, čime je potaknuo još veću paniku, jer su
se državne zlatne rezerve ubrzano topile.
Ministarstvo financija predsjednika Clevelanda prodalo je
obveznice privatnom Morganovom udruženju banaka, po nevjerojatnom
popustu, i to po cijeni koja je i za njega i za njegovu
banku bila vrlo povoljna. Odmah poslije toga ti su bankari po
znatno višim cijenama preprodali te iste obveznice državnim,
manjim regionalnim bankama, osiguravajućim društvima i
drugima te tako zgrnuli golemu zaradu na poslu koji je bio
zlouporaba povlaštenih informacija u prometu vrijednosnim
papirima. Kako bi zaokružili krug korupcije, bivši odvjetnički
partner predsjednika Clevelanda Francis Lynde Stetson preuzeo
je banku J. P. Morgan & Co. kao klijenta i u njezino ime vodio
pregovore s Ministarstvom financija u svezi s izdavanjem obveznica.
Predsjednik Cleveland prodao je omamljujućih 162 milijuna
dolara takvih obveznica Morganovim privatnim bankama
po vrlo povoljnoj cijeni prije negoli je antikorupcijski World,
newyorške novine čiji je vlasnik bio novinar Joseph Pulitzer,
otkrio taj tajni posao i time prisilio tu visoko profitabilnu
operaciju na okončanje.
U svibnju je nastala sveopća panika. Nekoliko tjedana poslije
toga vlada Indije, tada britanske kolonije, objavila je da za
kovanje novca više ne prima srebro. Indija je, velikim dijelom
kao rezultat ranijih makinacija britanskih opijumskih ratova
u Kini, postala najveći svjetski repozitorij5 srebra.
Taj čin britanske kolonije Indije bio je glazura zavjere londonskih
i newyorških banaka, isplanirane kako bi jednom i
zauvijek uništile monetarnu ulogu srebra u Americi. Ona je
prouzročila katastrofalan pad međunarodne cijene srebra od
50%, što je uključivalo i Sjedinjene Američke Države. Oni
društveni krugovi u Americi koji su bili pogođeni tom novčanom
panikom bili su uvjereni da je indijska Vlada, taj dragulj u
britanskoj Kruni, na taj čin bila potaknuta od nekih londonskih
i newyorških bankarskih kuća, koje su na toj zlatnoj panici
zgrnule golemu zaradu.
Dokumenti o količinama zlata u posjedu privatnih
newyorških banaka pokazuju da je, u siječnju 1895., dvadeset
i šest newyorških banaka u svojim trezorima držalo golemih
65 milijuna dolara zlata. U to je vrijeme zakonski minimum
američkih zlatnih pričuva bio 100 milijuna dolara, ispod koje se
razine stanje pričuva držalo opasnim za financijsku stabilnost
SAD-a. Predsjednik Cleveland navodno je zavapio: "Banke su
uhvatile zemlju za vrat." No, bio je vrlo oprezan da neupućenom
građanstvu ne otkrije svoj doprinos u ostvarivanju toga
plana.
U tome kritičnom trenutku pojavile su se banke Morgan i Roschild koje su velikodušno ponudile prodati svoje privatno zlato Ministarstvu financija - po visokoj cijeni.
Rezultat Zlatne panike iz 1893. bilo je smanjenje bankarskih
kredita diljem Amerike, što je potaknulo najveću ekonomsku
krizu u povijesti SAD-a.
Odljev zlata iz Sjedinjenih
Američkih Država u London, gdje je najveća skupina
banaka bila ona baruna Nathana Rothschilda, bio je najveći u
američkoj povijesti, zato što su londonske banke tražile zlato
kao osiguranje kredita koje su odobrili Americi. Ta je zlatna
panika ozbiljno sasjekla američki proračun, tj. prihod od poreza,
i povećala državni deficit, prisiljavajući američku Vladu da
svoje dragocjene i sve manje zlatne pričuve troši na plaćanje
tekućih troškova, što je bio daljnji udarac na zlatne pričuve.
U siječnju 1897.
godine osnovano je Monetarno povjerenstvo. Zakon o zlatnom
standardu, predstavljen Zastupničkom domu u prosincu 1899.,
usvojen je u ožujku 1900. Tim je zakonom potvrđen zlatni dolar
kao standard vrijednosti, a srebro kao pomoćni kovani novac.
Predsjednik Cleveland pomogao je Johnu P. Morganu stvoriti
na Wall Streetu privatnu bankarsku mafijašku skupinu, koja je
američkom Ministarstvu financija osigurala 65 milijuna dolara
u zlatu, od čega je polovica potjecala iz Europe, kako bi ono
moglo izdati obveznice kojima je umjetno nadoknađena razlika
do 100 milijuna dolara. Te državne obveznice prodane su po
najnižoj mogućoj cijeni ekskluzivno bankarskoj mafiji Johna
Morgana, a ne široj javnosti. Zatim je Morgan te iste obveznice
preprodao regionalnim manjim bankama i osiguravajućim
društvima po visokoj cijeni i time zgrnuo znatnu zaradu na
račun ekonomskog zdravlja nacije.
Tijekom te krize propalo je 15.000 tvrtki, 600 banaka
i 74 željezničke kompanije. Došlo je do ozbiljne nezaposlenosti
i prosvjeda velikih razmjera, od kojih su neki bili vrlo nasilni.
Na vrhuncu nezaposlenosti, koja je proistekla iz te krize, do
tada neviđenih 14,5% aktivne radne snage bilo je bez posla.
Neke procjene govore o brojci nezaposlenosti od čak 25%.
Ta je bankarska oligarhija također odlučila preuzeti vlast i
nad željezničkim kompanijama u zemlji. Prvi korak u ostvarivanju
toga plana bio je bankrot željezničke kompanije Philadelphia
and Reading Railroads. John P. Morgan organizirao je
bojkot kredita za željeznice i velik pad njihovih dionica, pa je
potiho kupio kontrolni paket tih dionica, prodanih u bescjenje.
Željeznica je bila povezana s nepreglednim ležištima antracita
u Pennsylvaniji.
Ta kasta novih američkih plutokrata i oligarha bila je zaodjenuta
u plašt američke demokracije i promicala je mit o
"neustrašivu individualizmu", kako bi opravdala svoju golemu
zaradu i sakrila istinu o stvarnom podrijetlu svoga bogatstva.
Šezdesetak obitelji - imena poput Rockefeller, Morgan,
Dodge, Mellon, Pratt, Herkness, Whitney, Duke, Harriman,
Vanderbilt, DuPont, Guggenheim, Astor, Lehman, Warburg,
Taft, Huntington, Baruch i Rosenwald - tvorilo je zatvorenu
mrežu plutokratskog bogatstva, koja je početkom 20. stoljeća
oblikovala, podmićivala i nasiljem krčila put prema preuzimanju
kontrole nad sudbinom Amerike. Šezdeset ekstremno
bogatih obitelji, povezanih dinastijskim međusobnim ženidbama
i međusobnom razmjenom dionica, do početka 20.
stoljeća preuzelo je kontrolu nad industrijom i bankarskim
institucijama "američkoga stoljeća" u nastajanju.
Shermanov Zakon protiv trustova nije ni malo ograničio
djelovanje Edwarda H. Harrimana kao ni drugih korporacijskih
divova. Bila je to politička prijevara, organizirana kako bi se
ublažilo bijes javnosti. Utjecajni Edward Harriman i njegovi
prijatelji ostali su izuzeti iz progona trustova, dok su mnogi
vlasnici malih tvrtki po tome istome zakonu poslani u zatvor.
Nečuveno, Shermanov protutrustovski zakon također je pretvoren
u oružje kojim se spriječilo širenje sindikata u SAD-u,
budući da je Vrhovni sud donio odluku da je štrajk sindikata
"kombinacija koja ograničava trgovinu".
Sam George Baer, kao i John P. Morgan, John D. Rockefeller,
Andrew Carnegie i većina ljudi njihova položaja u to
doba, bili su uvjereni darvinisti, koji su vjerovali da ih je Bog
izabrao, budući da su se očigledno dokazali kao superiorni
svojim radnicima činjenicom da provode kontrolu nad svojim
kompanijama. U pregovorima s predsjednikom Theodoreom
Rooseveltom, koji je pozvan da pronađe rješenje, George Baer
rekao je Predsjedniku da se "nema o čemu pregovarati". John
Morgan, zajedno s politički mudrim predsjednikom Rooseveltom,
intervenirao je tek kada je tvrdoglavost Georgea Baera
zaprijetila zastojem cijeloga gospodarstva i ponudio radnicima
nagodbu, u kojoj je popustio po pitanju radnih sati i plaća, ali
je odbio priznati sindikat.
BANKARI DRŽAVNIM UDAROM STVARAJU SUSTAV
BANAKA ZA SAVEZNE PRIČUVE
John P. Morgan, zahvaljujući svojim makinacijama s Augustom
Belmontom za vrijeme krize iz 1893., izronio je potkraj
19. stoljeća kao jedan od najmoćnijih bankara svijeta. Svoju je
poslovnu karijeru započeo u 24. godini života prijevarom kojom
je američkoj Vladi za potrebe Građanskoga rata prodao višak
zastarjelih pušaka, koje je prije toga jeftino kupio, preko lažnih
predstavnika, od skladišta Američke vojske u New Yorku.
Njegovi su zastupnici u tajnosti kupili 5.000 pušaka po cijeni
od 3,50 dolara po komadu, a potom su te neispravne puške,
lažno ih predstavljajući kao nove i u savršenu stanju, prodali
Glavnom stožeru vojske St. Louisa, po cijeni od 22 dolara po
pušci. Tako je krenula njegova spektakularna karijera prijevare,
obmane i korupcije.
Njegova je banka izronila na početku 20. stoljeća kao najmoćnija
financijska institucija u Americi, a upravo je on stajao
iza osnivanja Banke za savezne pričuve 1913. godine. Osim
toga, ta je ista banka stajala iza stvaranja newyorškoga Vijeća za
inozemne odnose - privatnog trusta mozgova koji je oblikovao
američku vanjsku politiku sve do kraja "američkoga stoljeća".
On je stajao i iza Dawesova plana otplate njemačkih ratnih
odšteta, dogovorenog na mirovnoj konferenciji u Versaillesu,
pod uvjetima koji su nedvojbeno stvorili plodno tlo za dolazak
Hitlera na vlast i za početak Drugoga svjetskoga rata.
John P. Morgan, zajedno s Jamesom Stillmanom, tada čelnom
osobom banke National City Bank iz New Yorka - banke
trusta obitelji Rockefeller, zvanog Standard Oil Trust - i šačica
brokerskih kuća, predvođena Augustom Belmontom i bankom
Kuhn Loeb & Co., izronili su kao pobjednici iz Panike iz 1893.
godine, krize koja je pokrenuta radi zlata i koju su oni sami
izrežirali.
John P. Morgan iskoristio je tu krizu kako bi stekao kontrolu
nad strateški važnim čelikom i nad željezničkom industrijom
Sjedinjenih Američkih Država. Ubrzo je stekao kontrolu nad
korporacijom U. S. Steel, koju je osnovao 1901. godine spajanjem
kompanije Carnegie Steel i nekih drugih kompanija, čime
je stvorio najveću svjetsku tvornicu čelika. U stvaranju korporacije
U. S. Steel izdavao je "razvodnjene" dionice u nominalnoj
vrijednosti od zapanjujućih 1 milijardu i 402 milijuna dolara
za svoj novi čelični trust, prvu svjetsku korporaciju vrijednu
milijardu dolara.
Osim toga, John P. Morgan
stvorio je i goleme kompanije General Electric Company,
International Harvester, kao i bezbroj drugih velikih industrijskih
skupina, iznad kojih je stajala banka J. P. Morgan & Co.
Izbor Williama McKinleyja za predsjednika,
1896., bio je rezultat tajnog sastanka frakcija obitelji
Rockefeller i obitelji Morgan s Wall Streeta, na kojemu je obitelj
Rockefeller predstavljao upravo Mark Hanna koji je stvorio njegovu karijeru, dok je željezničar
James Jerome Hill zastupao interese obitelji Morgan. S Williamom
McKinleyjem predsjedništvo je bilo u sigurnim rukama,
barem glede interesa gore spomenutih obitelji.
William McKinley ponovno je izabran za predsjednika
1900., na temelju političkog programa zlatnog standarda. Bimetalna
srebrna frakcija bila je uništena, a za Johna P. Morgana
i uski krug newyorških i londonskih banaka to je značilo da je
put ka preuzimanju financija nacije očišćen.
Godine 1907. financijske grupacije obitelji Morgan i Rockefeller
bile su spremne za pokretanje sljedećeg financijskog
napada na gospodarstvo zemlje, odnosno, krize koju će se
poslije zvati "Panika iz 1907. godine". To je trebao biti nužan
posljednji korak prema njihovoj najvećoj od svih pobjeda do
tada - usvajanju Zakona o saveznim pričuvama iz 1913., kojim
su većinom naivni kongresnici predali svoju ovlast tiskanja
novca konzorciju privatnih banaka.
Širenje panike, kako je kasnije otkriveno u kongresnoj istrazi
iz 1911. godine, bilo je pomno podgrijavano namjernim širenjem
lažnih glasina, koje su jataci Johna P. Morgana plasirali u
novinama koje su kontrolirali, uključujući i newyorške novine
Evening Sun Morganova savjetnika Williama Laffana i novine
The New York Times Adolfa Ochsa. Te su novine donosile izvješća
o navalama na odabrane trustovske banke, poput banke
Trust Company of America, koje su John P. Morgan i John D.
Rockefeller htjeli maknuti s puta.
Navale na banku Trust Company of Amerika nije bilo sve
dok se nisu pojavila ta novinska izvješća. U biti, banka je bila likvidna,
ali je također držala velik paket dionica kompanije Tennessee
Coal and Iron, s velikim nalazištima ruda, koje je John
P. Morgan priželjkivao za svoju novoosnovanu korporaciju U.
S. Steel. John P. Morgan pobrinuo se da banka Trust Company
of America dobije sredstva potrebna za likvidnost od njegova
mafijaškog bankarskog kruga, ali pod uvjetom da stavi na tržište
sve dionice kompanije Tennessee Coal and Iron koje su bile
u vlasništvu te banke, jer je ta kompanija posjedovala jedno od
najvećih nalazišta ruda u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kao predsjednik, republikanac Roosevelt uveo je praksu
da svoje veće izjave u javnosti uvijek prethodno provjerava s
ključnim ljudima iz Rockefellerove ili Morganove grupacije ili
s predstavnicima obiju grupacija. Nacrt svoga Trećeg izvješća
o stanju nacije podnio je svome bankaru Jamesu Stillmanu iz
banke National City Bank, poslije čega je obećao da će izmijeniti
dio u kojemu se govori o pitanju valute tako da odgovara
Stillmanu, bude li to potrebno. U listopadu 1903. predsjednik
Roosevelt pozvao je Johna P. Morgana u Bijelu kuću na privatan
razgovor, a u tajnosti se dopisivao i sa željezničkim magnatom
Edwardom Henryjem Harrimanom u svezi s imenovanjem
političkih dužnosnika i donacijama za kampanju.6
Psihološki uništen, mjesec dana poslije toga Charles Tracy
Barney počinio je samoubojstvo. Newyorška se burza srušila,
zato što su trustovske banke, u očajničkom pokušaju da na-
maknu novac, prodavale svoje dionice. Zemlja je gurnuta u
još jednu tešku ekonomsku krizu, koja je ovoga puta trajala
13 mjeseci.
Diljem zemlje regionalne su banke odbijale mijenjati novac
za zlato, što su po zakonu bile dužne činiti, bojeći se gubitka
"čvrstog novca". Po nekim pitanjima ta je kriza bila slična slomu
međubankovnog povjerenja, koje se dogodilo sto godina
kasnije, 2007. godine. Samo što 1907. godine nije bilo državnog
proračuna kao "posljednjeg kreditnog pribježišta" ni središnje
banke koja bi priskočila u pomoć.
Panika se gotovo čudom slegla nakon što je predsjednik Roosevelt
najavio ukidanje Zakona protiv trustova. Morgan je dobio
svoje žarko željene rudnike i postrojenja kompanije Tennessee
Coal and Iron. Rockefeller, njegov bankar James Stillman i John
D. Rockefeller uklonili su Heinzea kao suparnika iz industrije
bakra. Čim se Morgan dočepao dionica kompanije Tennessee
Coal od banke Trust Company of America, novine su prestale
objavljivati glasine, a Banka je opet počela normalno poslovati.
A lakovjernoj je javnosti rečeno kako je velikodušni John P.
Morgan "junački i hrabro spasio" nacionalni bankarski sustav.
Jedan od rijetkih ljudi koji nisu povjerovali u altruističke
motive Morgana, Rockefellera i njihovih jataka s Wall Streeta
bio je kongresnik iz Demokratske stranke William Jennings
Bryan, koji se zauzimao za srebro i koji je u jednoj izjavi naveo:
"Optužite beskrupulozne financijere koji su zgrnuli besramno
bogatstvo i koji cijelu naciju iskorištavaju kao poligon za svoje
velike financijske transakcije."
U jednoj istrazi Kongresnog odbora iz 1911. godine o kontroli
"novčanog trusta" nad gospodarstvom države utvrđeno
je da vlasnici banke J. P. Morgan & Co. drže čak 72 direktorska
mjesta u 47 velikih korporacija, ukupno vrijednih 2 milijarde i
104 milijuna dolara, što je za ono doba bio zapanjujući iznos.
Rezultat krize iz 1907. i 1908., povrh golemog povećanja
financijske i političke moći Johna P. Morgana, bilo je osnivanje
Nacionalnog monetarnog povjerenstva, čija je zadaća bila istraživati
i davati preporuke Kongresu o načinu sprječavanja slične
panike i bankovne krize u budućnosti. Predsjednik Theodore
Roosevelt potpisao je Aldrich-Vreelandov zakon, po kojemu
je 1908. godine osnovano povjerenstvo sa zadaćom da izradi
plan kojim bi se spriječilo takve buduće novčane panike na
financijskim tržištima.
Povjerenstvo je od samoga početka bilo montirano. Predsjednik
toga povjerenstva bio je senator Nelson Aldrich, koji
je također bio predsjednik utjecajnog Senatskog odbora za
financije i po kojemu je guverner Nelson Aldrich Rockefeller
dobio ime, jer je bio tast Johna D. Rockefellera mlađeg, sina
osnivača kompanije Standard Oil. Senator Aldrich bio je poznat
i kao "Morganov broker u Senatu.
Senatoru Aldrichu ni korupcija nije bila strana. U jednom
članku iz 1905. godine časopis McClure's otkrio je kako on
kontrolira korumpirani politički stroj Rhode Islanda i kako je
taj stroj potkupio većinu senatora te savezne države. Aldrich je
1881. prestao raditi u obiteljskoj tvrtki koja se bavila trgovinom
mješovitom robom i otpočeo kampanju za ulazak u američki
Senat. Prijavio je imovinu u vrijednosti od 50.000 dolara. Kada
je umro, poslije trideset godina u politici, od kojih je većinu
proveo u američkom Senatu, njegova je imovina vrijedila golemih
12 milijuna dolara, što jamačno nije uštedio od bijedne
senatorske plaće.14
Morgan i Rockefeller vjerojatno nisu mogli pronaći boljeg
čovjeka koji će njihovu omiljenu "monetarnu reformu" progurati
kroz skeptični američki Kongres. Senator Aldrich bit
će odgovoran za probijanje puta najpogubnijem političkom
državnom udaru u Američkoj povijesti - donošenju Zakona
o saveznim pričuvama iz 1913. godine. Malo je onih koji će
ikada saznati tko je iza njega stajao i kako su taj udar izveli.
BANKARI DRŽAVNIM UDAROM STVARAJU SUSTAV
BANAKA ZA SAVEZNE PRIČUVE
John P. Morgan, zahvaljujući svojim makinacijama s Augustom
Belmontom za vrijeme krize iz 1893., izronio je potkraj
19. stoljeća kao jedan od najmoćnijih bankara svijeta. Svoju je
poslovnu karijeru započeo u 24. godini života prijevarom kojom
je američkoj Vladi za potrebe Građanskoga rata prodao višak
zastarjelih pušaka, koje je prije toga jeftino kupio, preko lažnih
predstavnika, od skladišta Američke vojske u New Yorku.
Njegovi su zastupnici u tajnosti kupili 5.000 pušaka po cijeni
od 3,50 dolara po komadu, a potom su te neispravne puške,
lažno ih predstavljajući kao nove i u savršenu stanju, prodali
Glavnom stožeru vojske St. Louisa, po cijeni od 22 dolara po
pušci. Tako je krenula njegova spektakularna karijera prijevare,
obmane i korupcije.
Njegova je banka izronila na početku 20. stoljeća kao najmoćnija
financijska institucija u Americi, a upravo je on stajao
iza osnivanja Banke za savezne pričuve 1913. godine. Osim
toga, ta je ista banka stajala iza stvaranja newyorškoga Vijeća za
inozemne odnose - privatnog trusta mozgova koji je oblikovao
američku vanjsku politiku sve do kraja "američkoga stoljeća".
On je stajao i iza Dawesova plana otplate njemačkih ratnih
odšteta, dogovorenog na mirovnoj konferenciji u Versaillesu,
pod uvjetima koji su nedvojbeno stvorili plodno tlo za dolazak
Hitlera na vlast i za početak Drugoga svjetskoga rata.
John P. Morgan, zajedno s Jamesom Stillmanom, tada čelnom
osobom banke National City Bank iz New Yorka - banke
trusta obitelji Rockefeller, zvanog Standard Oil Trust - i šačica
brokerskih kuća, predvođena Augustom Belmontom i bankom
Kuhn Loeb & Co., izronili su kao pobjednici iz Panike iz 1893.
John P. Morgan iskoristio je tu krizu kako bi stekao kontrolu
nad strateški važnim čelikom i nad željezničkom industrijom
Sjedinjenih Američkih Država. Ubrzo je stekao kontrolu nad
korporacijom U. S. Steel, koju je osnovao 1901. godine spajanjem
kompanije Carnegie Steel i nekih drugih kompanija, čime
je stvorio najveću svjetsku tvornicu čelika. U stvaranju korporacije
U. S. Steel izdavao je "razvodnjene" dionice u nominalnoj
vrijednosti od zapanjujućih 1 milijardu i 402 milijuna dolara
za svoj novi čelični trust, prvu svjetsku korporaciju vrijednu
milijardu dolara.
Osim toga, John P. Morgan
stvorio je i goleme kompanije General Electric Company,
International Harvester, kao i bezbroj drugih velikih industrijskih
skupina, iznad kojih je stajala banka J. P. Morgan & Co.
Magnat trusta Standard Oil John D. Rockefeller, kao i John
Morgan i njihovi kolege bankari s Wall Streeta davali su velike
donacije republikancu Williamu McKinleyju, koji je 1896.
izabran za predsjednika porazivši zagovaratelja srebra Williama
Jenningsa Bryana.
Izbor Williama McKinleyja za predsjednika,
1896., bio je rezultat tajnog sastanka frakcija obitelji
Rockefeller i obitelji Morgan s Wall Streeta, na kojemu je obitelj
Rockefeller predstavljao upravo Mark Hanna koji je stvorio njegovu političku karijeru, dok je željezničar
James Jerome Hill zastupao interese obitelji Morgan.
Godine 1907. financijske grupacije obitelji Morgan i Rockefeller
bile su spremne za pokretanje sljedećeg financijskog
napada na gospodarstvo zemlje, odnosno, krize koju će se
poslije zvati "Panika iz 1907. godine". To je trebao biti nužan
posljednji korak prema njihovoj najvećoj od svih pobjeda do
tada - usvajanju Zakona o saveznim pričuvama iz 1913., kojim
su većinom naivni kongresnici predali svoju ovlast tiskanja
novca konzorciju privatnih banaka.
U pozadini događaja iz 1907. godine bila je newyorška banka
srednje veličine zvana Knickerbocker Trust Co., na čijemu je
čelu bio agresivni poslovni mešetar po imenu Charles Tracy
Barney. On i njegov poslovni partner Frederick Augustus
Heinze nakanili su monopolizirati dionice kompanije United
Copper, velikog proizvođača bakra, metala za kojim je potražnja
u to doba bila vrlo velika. Pritom je naletio na interese moćne
grupacije obitelji Rockefeller, koja je kontrolirala veliku tvrtku
Amalgamated Copper Company i nije se previše zanimala za
skorojevićkog suparnika iz Montane Fredericka Augustusa
Heinzea.
Frederick Augustus Heinze stvorio je vlastitu banku u New
Yorku, Mercantile National Bank, i njezinim se sredstvima
koristio za monopoliziranje tržišta bakra, kojim je dominirao
John D. Rockefeller. Dana 14. listopada 1907. dionice kompanije
United Copper porasle su na više od 62 dolara. Dva dana
poslije toga pale su na 15 dolara, a Frederick Augustus Heinze
već je duboko zagazio na put financijske propasti. John D. Rockefeller
na tržište je dopremio milijune kilograma bakra i tako
prouzročio pad cijene bakra, a time i cijene dionica kompanije
United Copper.
Širenje panike, kako je kasnije otkriveno u kongresnoj istrazi
iz 1911. godine, bilo je pomno podgrijavano namjernim širenjem
lažnih glasina, koje su jataci Johna P. Morgana plasirali u
novinama koje su kontrolirali, uključujući i newyorške novine
Evening Sun Morganova savjetnika Williama Laffana i novine
The New York Times Adolfa Ochsa. Te su novine donosile izvješća
o navalama na odabrane trustovske banke, poput banke
Trust Company of America, koje su John P. Morgan i John D.
Rockefeller htjeli maknuti s puta.
Da zapečati taj posao, poslao je i dvojicu svojih zamjenika,
Henryja Claya Fricka i Elberta Garyja iz kompanije U. S. Steel,
da se sastanu s predsjednikom Rooseveltom, kako bi osigurali
njegovu suglasnost za ukidanje Zakona protiv trustova. U javnost
je plasirana priča o tome kako je sve to učinjeno za "spas
zemlje". No to je samo omogućilo korporaciji U. S. Steel da
proguta kompaniju Tennessee Coal and Iron, čime je prekršen
Shermanov Zakon protiv trustova.
U listopadu 1903. predsjednik
Roosevelt pozvao je Johna P. Morgana u Bijelu kuću na privatan
razgovor, a u tajnosti se dopisivao i sa željezničkim magnatom
Edwardom Henryjem Harrimanom u svezi s imenovanjem
političkih dužnosnika i donacijama za kampanju.6
Psihološki uništen, mjesec dana poslije toga Charles Tracy
Barney počinio je samoubojstvo. Newyorška se burza srušila,
zato što su trustovske banke, u očajničkom pokušaju da na-
5 Lundberg, Ferdinand, op. cit., str. 90 - 95.
6 Odbor za povlastice i izbore američkoga Senata, Hearings of the Sub-committee
on Campaign Contributions, 62nd Congress, 3rd Session, 1913., str. 453
ff. Pozadina o kontaktima predsjednika Roosevelta s Jamesom Stillmanom i
Johnom Pierpontom Morganom, u Henry Pringle, Theodore Roosevelt, Harcourt,
Brace & Co., New York, 1931., str. 350.
maknu novac, prodavale svoje dionice. Zemlja je gurnuta u
još jednu tešku ekonomsku krizu, koja je ovoga puta trajala
13 mjeseci.
Panika se gotovo čudom slegla nakon što je predsjednik Roosevelt
najavio ukidanje Zakona protiv trustova. Morgan je dobio
svoje žarko željene rudnike i postrojenja kompanije Tennessee
Coal and Iron.
U jednoj istrazi Kongresnog odbora iz 1911. godine o kontroli
"novčanog trusta" nad gospodarstvom države utvrđeno
je da vlasnici banke J. P. Morgan & Co. drže čak 72 direktorska
mjesta u 47 velikih korporacija, ukupno vrijednih 2 milijarde i
104 milijuna dolara, što je za ono doba bio zapanjujući iznos.
Rezultat krize iz 1907. i 1908., povrh golemog povećanja
financijske i političke moći Johna P. Morgana, bilo je osnivanje
Nacionalnog monetarnog povjerenstva, čija je zadaća bila istraživati
i davati preporuke Kongresu o načinu sprječavanja slične
panike i bankovne krize u budućnosti. Predsjednik Theodore
Roosevelt potpisao je Aldrich-Vreelandov zakon, po kojemu
je 1908. godine osnovano povjerenstvo sa zadaćom da izradi
plan kojim bi se spriječilo takve buduće novčane panike na
financijskim tržištima.
Povjerenstvo je od samoga početka bilo montirano. Predsjednik
toga povjerenstva bio je senator Nelson Aldrich, koji
je također bio predsjednik utjecajnog Senatskog odbora za
financije i po kojemu je guverner Nelson Aldrich Rockefeller
dobio ime, jer je bio tast Johna D. Rockefellera mlađeg, sina
osnivača kompanije Standard Oil. Senator Aldrich bio je poznat
i kao "Morganov broker u Senatu.“
Malo više od godinu dana nakon što je, 1908., osnovano
Nacionalno monetarno povjerenstvo, na čelu sa senatorom
Nelsonom Aldrichom, najmoćniji američki bankari u najvećoj
su tajnosti izradili plan onoga što će postati najveći politički
državni udar u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Cilj toga
plana bio je oduzeti američkome Kongresu njegovu Ustavom
zajamčenu ovlast izdavanja i kontroliranja novca, i usmjeriti
je u služenje privatnim interesima, na štetu općega dobra
američkoga naroda.
Na tajnom sastanku na otoku Jekyll 1910. Paul Warburg iz
banke Kuhn, Loeb & Co. predložio je jednu obmanu kako bi
se u Kongresu omogućilo usvajanje Zakona o osnivanju nove
središnje banke. Inzistirao je na tome da se ne spominje naziv
narodna ni središnja banka, nego manje opasan naziv - "udruženje
banaka za savezne pričuve". Tu će zamisao potkrijepiti
argumentom da će američki model tih banaka, za razliku od
Engleske banke ili središnjih banaka drugih europskih zemalja,
biti decentraliziran i tako omogućiti maksimalnu regionalnu
kontrolu bankarskog i monetarnog poslovanja. Tom će smica-
licom prikriti i činjenicu da će banke članice Sustava banaka
za savezne pričuve biti privatne banke.
Pujov je odbor dokumentirao da
postoji 112 takvih kompanija koje su pod stvarnom kontrolom
grupacije Johna P. Morgana 1913. godine.
Dana 23. prosinca 1913., dan prije Badnjaka, Kongres je
usvojio Zakon o saveznim pričuvama, poznat i kao Glass-
Owenov zakon, gotovo bez ikakve rasprave. Senat, u kojemu
su većinu imali republikanci, progurao je taj zakon u vrijeme
kada su mnogi kongresnici bili kod kuće za božićne blagdane.
Demokratski predsjednik Woodrow Wilson potpisao je taj
zakon samo jedan sat nakon što je prošao u Kongresu.
Ipak, najveća uporabna vrijednost te nove banke za savezne
pričuve bila je činjenica da je taj sustav omogućivao privatnim
bankama, posebno Kući Morgan i njezinim saveznicima, ulazak
u rizike kakve do tada nisu mogli ni zamisliti. Iza njihovih poslovnih
pothvata, koliko god rizični bili, sada je stajala "ukupna
porezna snaga" američke Vlade i njezinih naivnih poreznih
obveznika. Prvi ispit beskrajne novostečene moći te treće
američke središnje banke od 1787. godine nije trebalo dugo
čekati. Engleska i Francuska ubrzo će zatražiti velike kredite
od Sjedinjenih Američkih Država kako bi, 1914., financirale
svoj rat radi uništenja Njemačkoga i Austro-Ugarskoga Carstva,
tj. proces koji je kasnije prozvan Veliki rat ili Prvi svjetski rat.
JOHN P. MORGAN I BANKE ZA SAVEZNE PRIČUVE
FINANCIRAJU PRVI SVJETSKI RAT
Velika je Britanija, od 1899. do 1902., vodila rat protiv slabo naoružanih
burskih zemljoradnika kako bi preuzela kontrolu nad južnoafričkim zlatom, i
taj je krvavi rat gotovo izgubila. To je zlato bilo ključ budućnosti londonskoga
Cityja kao svjetskog financijskog središta.
na Burski se rat 1899. u Londonu
gledalo kao na još jedan "sjajan mali rat", za koji je većina u
Londonu vjerovala da će završiti za samo nekoliko tjedana.
Taj se rat razvukao na tri gorke godine, a nominalna pobjeda
Engleske bila je, zapravo, Pirova pobjeda, koja je cijelome
svijetu pokazala da najmoćnije carstvo na zemlji ne može pobijediti
malu, inferiornu borbenu silu, odlučnu u obrani svoje
domovine. Bila je to lekcija koju će američka elita gorko naučiti
u Vijetnamu sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Britanska je javnost bila ogorčena. Zbog britanske
nesposobnosti i zanemarivanja, 25 tisuća burskih civila (uglavnom
žena i djece) i 14 tisuća urođenika umrlo je u britanskim
"koncentracijskim logorima". Taj se izraz prvi put u povijesti
pojavio upravo u Burskome ratu. Taj je rat bio prekretnica s
kojom je počelo dugo slabljenje potpore imperijalnoj ideji u
Engleskoj.
Vrlo povoljno za Morgana, Rockefellera, Carnegieja i vrlo
bogate moćnike koji su početkom rata započeli zgrtati zaradu u
milijardama dolara, 1913., iste godine kada je Wilson potpisao
Zakon o saveznim pričuvama, usvojen je takozvani 16. amandman
američkoga Ustava. Tako su bogataši izbjegli plaćanje
većeg dijela poreza štiteći svoje bogatstvo pomoću novoosnovanih,
"dobrotvornih" zaklada poput Zaklade Rockefeller, koja
je osnovana iste godine kada je uveden i porez na dohodak.
Uvođenje poreza na dohodak, temeljenog na širokoj osnovici,
omogućit će Wall Streetu da rat financira pomoću obveznica
američkoga Ministarstva financija, zvanih "obveznice za slobodu"
("Liberty Bonds"), čiju će otplatu osiguravati porezni
obveznici, dakle, obični ljudi koji su također bili pozvani u
borbu i smrt u rovovima Francuske u ratu koji se "vodi kako bi
svijet postao siguran za demokraciju", ili, bolje rečeno, siguran
za Kuću Morgan.
Morgan je trebao djelovati kao posrednik britanske Vlade za
kupnju strjeljiva, oružja, uniforma, kemikalija, ukratko, svega
što će biti potrebno za vođenje modernog rata 1914. godine.
Povrh toga britanska je Vlada imenovala istu tu banku, J.
Morgan & Co., svojim financijskim zastupnikom. Time je ta
banka stekla zavidan položaj - organizaciju kupnje ratne opreme
i odlučivanja o tome koje će kompanije biti dobavljači, kao
i cijena po kojima će se oprema nabavljati. Stoga ne čudi da
su korporacije koje su pripadale izravno grupaciji kompanija
obitelji Morgan i Rockefeller bile glavni korisnici toga lukavog
posla.
U siječnju 1915. sastao se J.P.Morgan mlađi koji je naslijedio preminulog oca, s predsjednikom
Wilsonom u Bijeloj kući da raspravi pitanje svoje
suradnje s Velikom Britanijom, a predsjednik mu je rekao kako
nema nikakvih zamjerki ni na kakve poslove njegove ni drugih
grupacija koje služe "napretku trgovine.
Do ulaska Amerike u rat banka J. P. Morgan & Co.
organizirala je izvoz ratnog materijala u vrijednosti od oko 5
milijarda dolara, u Englesku i Francusku, a kasnije i u Italiju.
Sav je taj materijal kupljen na kredit, koji je organizirala ista
ta banka. Nijedna privatna bankarska skupina nije nikada prije
ostvarila takvu zaradu, koja, pretvorena u današnju vrijednost,
iznosi oko 90 milijarda dolara.
To je dostatno da prouzroči veliku bankarsku krizu, ako
zemlje dužnice odluče ne vratiti te kredite ili kasniti s njihovom
otplatom.
Godine 1934., dvadeset godina poslije početka Prvoga svjetskoga
rata, senator Gerald Nye, progresivni republikanac iz
Sjeverne Dakote i blizak prijatelj Roberta LaFollettea, održao
je saslušanje o ulozi vojne industrije i financija u uvlačenju
Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat.
Senator Nye nazvao je kompanije vojne industrije "trgovcima
smrti". Posebno je kritičan bio prema korporaciji DuPont,
te drugim velikim tvornicama kemijskih proizvoda i vojne
opreme, tvrdeći da su bile spremne žrtvovati američke vojnike
u ratu kako bi ostvarile velike profite. U njegovu završnom
izvješću iz 1936. stoji: "Američke kompanije za proizvodnju
vojne opreme koje su pod istragom s vremena na vrijeme pribjegavaju
takvim neobičnim pristupima, upitnim uslugama
i provizijama, te metodama 'činjenja onoga što je potrebno'
poput organiziranja, u praksi, jednog oblika podmićivanja
stranih državnih dužnosnika ili njihovih bliskih prijatelja radi
osiguranja posla."
Ruska se fronta urušila pred Njemačkim Reichom, a boljševički
režim, s Lenjinom na čelu, prijetio je preuzimanjem
moći i povlačenjem Rusije iz rata. U odvažnom kockanju koje
je financirao njemački Glavni stožer, Nijemci su se odlučili
upustiti u velik rizik time što su boljševičko vodstvo, koje je bilo
u egzilu u Švicarskoj, zapečatili u poseban željeznički vagon,
zajedno s dostatno zlatnih poluga da provede revoluciju protiv
cara, kako bi na vlast postavili režim koji je neprijateljski prema
englesko-francuskim interesima i koji će pristati zatražiti
zaseban mirovni sporazum s Njemačkom. U tome su i uspjeli,
ali cijena je bila previsoka.
Francuska je već bila iscrpljena, a Velika je Britanija odbila
molbu Francuske da pošalje pojačanje, a imala je milijun
vojnika pod britanskom zastavom na Bliskom istoku, jer se
pripremala dokopati do tada netaknutih nalazišta nafte u Mezopotamiji.
S prestankom borba na ruskoj fronti njemačka će
se vojska moći prestrojiti za konačan prodor linije Maginot i
zauzimanje Francuske.
S više od milijardu i 500 milijuna dolara u kreditima, organiziranim
za Veliku Britaniju, Francusku, Rusiju i Italiju, te
preuzetim rizikom za oko 5 milijarda dolara vojne opreme za
zaraćene europske zemlje, banka J. P. Morgan & Co. počela se
bojati da bi se moglo dogoditi nezamislivo, tj. da bi Njemačka
poslije svega mogla pobijediti.
predsjednik Wilson, koji
je 1916. ponovno izabran za predsjednika kao mirovni kandidat,
uveo je Sjedinjene Američke Države, u travnju 1917., u
Prvi svjetski rat. Pojavio se pred Kongresom kako bi zatražio
službenu objavu rata Njemačkoj, navodeći kao razlog ponovne
neograničene njemačke podmorničke napade na američke
brodove i na brodove drugih neutralnih zemalja koji plove u
engleske i francuske luke.
Od vremena službenog ulaska Amerike u Prvi svjetski rat,
u travnju 1917., pa sve do potpisivanja primirja s Njemačkom
11. studenoga 1917., američka je Vlada pozajmila europskim
savezničkim silama ono što je Morganov čovjek, Thomas William
Lamont, u govoru iz 1915., nazvao "doista izvanrednim"
iznosom - 9.386.311.178 dolara, s time da je Velika Britanija
od toga dobila lavovski dio od 4 milijarde i 136 milijuna dolara,
a Francuska 2 milijarde i 293 milijuna dolara.
Potpuna porezna snaga Sjedinjenih Američkih Država, uz
pomoć Banke za savezne pričuve, mobilizirana je u svrhu potpunog
poraza Njemačke. No, tih 9 milijarda dolara nije otišlo
u London i Pariz, da oni to upotrebe kako sami žele, nego je
taj novac otišao izravno američkim kompanijama, od kojih je
većina bila povezana s grupacijom obitelji Morgan, bankom
Kuhn, Loeb & Co. i obitelji Rockefeller, za plaćanje ratne
opreme za saveznike.23 Morgan nije ništa prepuštao slučaju.
Kako bi svoju politiku okrenula za 180 stupnjeva i mobilizirala
skeptični američki narod za rat protiv Njemačke,
Wilsonova je Vlada osnovala najveći odjel za propagandu u
povijesti svijeta.
S istraživačkim novinarstvom Georgea Creela i primjenom
Freudove psihologije Edwarda Bernaysa, te njezine analize
nesvjesnih ljudskih potreba i nagona, Vladin je Odbor za javno
informiranje trebao bombardirati naivni američki narod sračunatim
lažima o stravičnim slikama njemačkih vojnika koji
bajunetama probadaju belgijsku djecu i drugim izmišljenim
opačinama kako bi u američkome narodu potaknuo ogorčenost
prema Njemačkome Reichu, koji ni na koji način nije bio
opasnost za Ameriku.
Taj je odbor postao de facto sredstvo za cenzuru medija u
ratnom razdoblju. Ističući opasnost od njemačke propagande,
izdavao je "dragovoljne smjernice" medijima koji su objavljivali
vijesti i odigrao je ključnu ulogu time što je, svojom protunjemačkom
propagandom, usmjerio Kongres da, 1917., donese
Zakon o špijunaži, a 1918. Zakon o pobuni. Radikalne novine,
poput socijalistički usmjerenog lista Appeal to Reason (Poziv
na razum), bile su de facto ušutkane ratnim ograničenjima na
izražavanje drukčijeg mišljenja.
Edward Bernays je posjedovao poseban perverzan genij
za spajanje psihologije mase i psihološke manipulacije raznim
ljudskim emocijama, koji je stekao radeći sa svojim ujakom
Sigmundom Freudom.
Primjenjujući to svoje znanje na razini masa, Odbor za
javno informiranje postao je tako djelotvoran da je za samo
nekoliko mjeseci uspio zaludjeti mase u korist rata. S njegovim
genijem u punoj snazi, u stilu kakve reklamne agencije s
Avenije Madison, taj je odbor istraživao različite kanale kojima
su informacije tekle prema narodu i zapljuskivao je te kanale
pro-ratnim materijalom.
Osnovali su i Odjel
za izdavaštvo, koji je upošljavao vodeće romanopisce, pisce
kratkih priča i esejiste. Njihov je posao bio dočarati običnim
ljudima rat u lako razumljivim slikama. Njihova su izdanja
svakoga mjeseca dopirala do oko 12 milijuna ljudi.
Druga propagandna tehnika kojom se koristio taj odbor bilo
je sotoniziranje protivnika. "Psihološko opiranje modernih
nacija ratu toliko je snažno", napisao je Harold Lasswell, "da
se svaki rat mora prikazati kao obrana od opasnog, smrtonosnog
agresora. Ne smije biti nikakvih nejasnoća o tome koga
javnost mora mrziti."
Poslije rata Edward Bernays je priznao da su se njegovi kolege
koristili navodnim zvjerstvima kako bi potaknuli ogorčenje
javnosti prema Njemačkoj. Neke od priča o zvjerstvima koje su
plasirali tijekom toga rata, poput one o kadi punoj izvađenih
očiju ili one o sedmogodišnjem dječaku koji se njemačkim vojnicima
suprotstavio drvenom puškom, bile su u biti reciklirane
priče iz prijašnjih ratova.
Iskustvo s izvanrednim tehnikama manipulacije mišljenjem
masa za vrijeme Prvoga svjetskoga rata bilo je prvi korak u
pretvaranju Amerike u demokraciju samo po vanjskom izgledu,
kojom, u biti, pomoću obmana, vlada plutokratska elita u
vlastitom interesu.
U vrlo otvorenoj knjizi koju je napisao 1928. godine, pod
jednostavnim naslovom Propaganda, Bernays je napisao: "Upravo
je, naravno, iznenađujući uspjeh propagande za vrijeme rata
otvorio oči inteligentnoj manjini... glede mogućnosti kontrole
uma naroda." Pišući o vlastitome doprinosu tome odboru,
nastavio je: "Američka je Vlada osmislila tehniku koja je... bila
nova... manipulatori domoljubnim osjećajima primijenili su
mentalne klišeje i emocionalne navike naroda kako bi potaknuli
reakciju masa na navodna zvjerstva, teror i tiraniju neprijatelja.
Stoga je bilo sasvim prirodno što su se, po završetku rata, inteligentni
ljudi zapitali je li moguće primijeniti sličnu tehniku
na mirnodopske probleme.
Poslije pet užasnih godina rata cijena izražena u ljudskim
životima i količini razaranja bila je nemjerljiva. Službena državna
statistika procijenila je broj poginulih u neposrednim
ratnim djelovanjima, u tome "ratu koji će završiti sve ratove",
na 16 milijuna, a onih umrlih od posljedica rata na 29 milijuna,
od kojih je više od 7 milijuna bilo vojnika, a više od 10
milijuna civila.
Problem za Johna Rockefellera i cijeli ustroj s Wall Streeta
bio je u tome što američki narod nije još bio spreman zgrabiti
plašt globalnoga carstva od Velike Britanije. Za to će biti potrebno
još malo rada, dosta jenkijevske domišljatosti i još jedan
svjetski rat, kao i propagandni stroj iznimne širine.
Za banku J. P. Morgan & Co. i njezine saveznice iz "novčanoga
trusta" s Wall Streeta bila je najvažnija činjenica da je
Prvi svjetski rat pretvorio Ameriku iz države dužnice u najveću
svjetsku državu kreditora, što je do Prvoga svjetskoga rata bila
Engleska.
ZLATO, SUKOBLJENI CILJEVI I SUPARNIČKA CARSTVA
Zbog
domino efekta propalih kredita danih europskim i drugim
zemljama, koje je potaknuo Morgan, slom američke burze iz
1929. godine, koji je bio rješiv problem, pretvorio se, od 1929.
do 1931., u najveću deflacijsku krizu u američkoj povijesti i
prouzročio svjetsku ekonomsku krizu.
Pravi razlog velike ekonomske
krize, koja je trajala od 1931. do 1938. godine, nisu bili
precijenjena newyorška burza ni njezin slom, koji je uslijedio.
Temeljni uzrok te svjetske ekonomske i bankarske krize, kao
i pokretač pretjeranog napuhivanja burzovnog balona bila je
pogrješno osmišljena koncepcija Kuće Morgan i ustroja s Wall
Streeta da preuzmu predratnu ulogu londonskog Cityja, svjetskog
financijskog središta, i presele ga u New York. U tome će
odlučujuću ulogu odigrati zlato.
Morganova frakcija, koja je u Americi od sedamdesetih
godina 19. stoljeća postala toliko moćna zahvaljujući bliskim
vezama s vodećim londonskim financijskim skupinama, osobito
s Kućom Rothschild, bila je sklona strategiji savezništva, tj.
posebnih odnosa" između oslabljenog londonskog Cityja i sve
moćnijeg Wall Streeta kao putu prema "američkom stoljeću".
Po svojim glavnim osobinama taj balon od deviznih obveznica,
koji je dvadesetih godina stvorio Wall Street, bio je
u relativnim omjerima jednak riziku i katastrofi koje je Wall
Street prouzročio svojim balonom osiguravanja hipotekarnih
kredita sagrađenim poslije 1999., koji je 2007. godine, kada
je puknuo, prouzročio najveću financijsku propast u povijesti
svijeta.
Od 1920. do 1929. banke sa sjedištem u New Yorku kanalizirale
su na strana kreditna tržišta, preko Wall Streeta,
bogatstvo stvoreno američkom industrijom i poljoprivredom.
S ovlastima koje je imao guverner Newyorške banke za savezne
pričuve Benjamin Strong, kao jedne od dvanaest banaka toga
sustava, ali moćnije od ostalih, ta se banka usmjerila na davanje
kredita stranim zemljama i na stvaranje međunarodnog zlatnog
standarda, pod vodstvom SAD-a. Ono novca što se dvadesetih
godina nije moglo usmjeriti u prekomorske zemlje - u Njemačku
i na druga unosna tržišta - odlazilo je na Newyoršku
burzu, i to sve više poslije 1925. godine. Ostalih jedanaest
regionalnih banaka za savezne pričuve trebalo se baviti samo
svojim lokalnim ili regionalnim ekonomskim pitanjima.
Guverner Engleske banke Montagu Norman, guverner Reichsbanke
Hjalmar Schacht i guverner Francuske banke Charles
Rist doputovali su 1925. godine u New York s namjerom da
nagovore guvernera Stronga da smanji diskontne stope kako
bi se olakšalo povratak Velike Britanije na zlatni standard i
Potaknulo gospodarski oporavak kontinentalnih europskih
zemalja. (U to su vrijeme američke kamatne stope određivale
razinu kamatnih stopa u cijeloj Europi.)
Godine 1919., na
mirovnim pregovorima u Versaillesu, američka je Vlada inzistirala
da Velika Britanija, Francuska i Italija otplate svoje ratne
kredite u dolarima. Saveznici su bezuspješno podnosili molbe
za ukidanje tih ratnih kredita. Njihov dug prema Americi bio
je gotovo potpuno jednak iznosu ratne odštete koju su Velika
Britanija, Francuska i Italija zajedno, prema nacrtu iz Versaillesa,
nametnule poraženoj Njemačkoj. Stoga su Saveznici od
Njemačke tražili i to da ratnu odštetu plaća u dolarima. Cijelo
je to zdanje svjetskog financijskog sustava tijekom burnih dvadesetih
počivalo na krhkoj Ponzijevoj piramidi međunarodnih
kredita i međunarodnog duga.
Dvojna kontrola nad tokovima zlata, onim u London i
onim iz Londona, išla je u korist londonskih banaka, među
njima i banci obitelji Rothschild, koja je bila i najveći kreditor
južnoafričkih kompanija koje su posjedovale rudnike zlata.
Sposobnost Londona da ostane izvan zlatnog standarda i
istodobno spriječi kontrolu New Yorka nad najvećim svjetskim
nalazištima zlata bila je cilj od najviše strateške važnosti za
budućnost Britanskoga Carstva.
Činilo se da je taj ugovor između Engleske banke i Rudarske
komore Južne Afrike, potpisan u lipnju 1919., dao londonskom
Cityju ono što mu je bilo prijeko potrebno - daljnju isključivu
kontrolu nad proizvodnjom zlata u Južnoj Africi i mogućnost
sprječavanja prijevoza zlata izravno iz Južne Afrike u New York.
Južna Afrika, uz snažnu potporu predsjednika Smutsa i
vođe Okruglog stola lorda Milnera iz Londona, omogućila je
londonskom Cityju da ponovno, u nekom budućem vremenu,
preuzme svoju prijeratnu ulogu financijske Meke svijeta.
Taj je put naglo prekinut 1924. godine. On je Južnoj Africi
bio nametnut uz veliku cijenu za njezino gospodarstvo. Vezanjem
randa23 uz funtu i nametanjem embarga na prodaju
južnoafričkoga zlata drugim bankama, osim Engleskoj banci,
taj najveći izvozni proizvod Južne Afrike, zlato, pretrpio je
velike gubitke. Mnogi su rudnici postali neprofitabilni. Zbog
povezanosti randa i funte rasla je inflacija, jer se poslije rata
u Engleskoj drastično povećala, a životni se standard južnoafričkoga
naroda znatno smanjio u doba napuštanja zlatnog
standarda. Štrajkovi rudara koji su zahtijevali veće plaće postali
su učestali.
Rane 1922. godine, kako su životni troškovi rasli, a cijena
zlata padala, vlasnici rudnika zaprijetili su da će rudare bijelce
zamijeniti crncima, koji će raditi i za niže plaće. Rudari, koji su
Pretežito bili bijelci, proglasili su opći štrajk diljem pokrajine
Witwatersrand, regije bogate zlatom. Premijer Smuts proglasio
je prijeki sud i zapovjedio brutalno vojno gušenje štrajka, što
je završilo smrću 700 rudara bijelaca, zbog čega je sam Smuts
dobio nadimak "krvavi čovjek". Uspješno sukobivši crnce i
bijelce, sustav apartheid postao je čvrsto ukorijenjena politika
južnoafričke Vlade, iako je protivljenje vezanju južnoafričkoga
zlata uz britansku funtu u Južnoj Africi postalo vruće političko
pitanje i dovelo do poraza premijera Smutsa na ponovnim
izborima.
Ako Južna Afrika prihvati američki zlatni standard, Velika
će Britanija biti suočena s činjenicom da će rastuća svjetska
trgovina, osobito ako Njemačka oživi trgovinu zemalja kontinentalne
Europe, zaobići londonski City i nepovratno pretvoriti
Englesku u bivšu silu. Time bi New York postao neosporno
središte svjetske financijske moći. Bila je to promjena koju
britanski ustroj još nije bio spreman prihvatiti.
No, godine 1925. Velika se Britanija nije mogla vratiti niti se
vratila na striktan predratni britanski zlatni standard. Engleska
banka više nije posjedovala većinu svjetskoga zlata. Guverner
Norman i britansko Ministarstvo financija uveli su nešto što
je na lukav način sličilo tome standardu i što je, kako se činilo,
zadovoljavalo strateške ciljeve manje iskusnih bankara koji
su dominirali newyorškim financijama, a posebno guvernera
Benjamina Stronga. Taj novi standard Englezi su nazvali zlatno-
devizni standard (Gold Exchange Standard).
Prema tome standardu, Sjedinjene Američke Države će, de
facto, djelovati kao krajnja potpora valutama pogođenim inflacijom,
i to valuti Velike Britanije, ostalih europskih zemalja
i cijeloga svijeta. Velika Britanija neće imati pričuve u zlatu,
kao što je radila prije 1914., nego uglavnom u dolarima, dok
će zemlje kontinentalne Europe, još uvijek pritisnute posljedicama
rata, svoje pričuve imati, ne u zlatu, nego u funtama.
Direktor Morganove banke Benjamin Strong postao je moćni
predsjednik Newyorške banke za savezne pričuve i ostao na
tome položaju do svoje smrti 1928. godine. Svojom politikom
"lakog novca" napuhao je, 1929. godine, burzovni balon,
kao popratni potez Morganova plana o stvaranju zlatnog deviznog
standarda, čije će središte biti New York.
Po tome novom planu Velika će Britanija, u stvarnosti, svoju
valutu, funtu, pogođenu inflacijom, kao i njezinu kreditnu
sposobnost, temeljiti na dolarima, a države ovisne o Velikoj
Britaniji temeljit će svoju valutu na funtama. To je zapravo
značilo da će, od 1925. godine, samo Sjedinjene Američke
Države ostati na striktnom zlatnom standardu, a sve druge
zemlje na svome papirnatom novcu.32 To je Velikoj Britaniji
omogućilo da obnovi svoju dominantnu ulogu u Europi i na
široj međunarodnoj razini kao bankar svijeta, kojeg izričito ili
prešutno podupiru dolar i američko zlato. Bilo je to sudbonosno
loše sazdano zdanje.
U srži britanskoga projekta za ponovno stjecanje nekadašnje
uloge financijskoga diva bila je premoć Britanaca u birokraciji
Lige naroda. Engleska je imala glavnu riječ u moćnom Financijskom
odboru Lige. Montagu Norman u biti je kontrolirao taj
odbor pomoću svojih dvaju bliskih suradnika, sir Henryja Strakoscha
i sir Otta Niemeyera. Britanski ekonomist i dužnosnik
u britanskom Ministarstvu financija sir Ralph Hawtrey također
je odigrao ključnu ulogu tako što je zatražio da sve europske
zemlje prihvate taj novi tečaj zlatnog standarda.
Guverner Norman i drugi Britanci koristili su se Ligom
naroda kako bi pritisnuli europske države, članice te lige, da
njihove središnje banke počnu surađivati s Engleskom bankom,
ne na temelju klasičnog zlatnog standarda, kako je naznačeno,
nego novog - zlatno-deviznog standarda, što bi tim zemljama
omogućilo da i dalje imaju inflaciju i povećavaju svoj deficit,
a zadrže fasadu monetarne stabilnosti. Osim toga, europske
su države bile prisiljene prihvatiti taj zlatni standard prema
znatno precijenjenom paritetu, kako njihov izvoz ne bi doveo
u opasnost britanski izvoz. Sve te zemlje nisu svoje devizne
pričuve držale u zlatu, osim nešto malo zlata, nego u funtama
na računima u Engleskoj banci. Cijelo to zdanje bila je opsjena,
temeljena na povjerenju u, prije svega, vještinu Montagua
Normana da osigura svjetski ili, u najmanju ruku, europski
monetarni sklad.
Na poticaj Benjamina Stronga banka J. P. Morgan & Co. dala
je Velikoj Britaniji prijeko potreban dolarski kredit kako bi se
ova, 1925. godine, mogla vratiti na sada novi zlatni standard.
Ta je banka potom davala slične kredite drugim zemljama, ali
uvijek na preporuku Montagua Normana i ženevskoga Financijskog
odbora, kojim je on dominirao, i uvijek uz odobrenje
Benjamina Stronga iz Newyorške banke za savezne pričuve.
Američka Vlada praktički nije imala nikakvu ulogu u tome
procesu. Ta je politika bila potpuno u rukama bankara s Wall
Streeta. Kao rezultat toga, Belgija, zatim Poljska, pod vojnom
diktaturom ratnog heroja generala Jozefa Pilsudskog, te fašistička
Italija Benita Mussolinija vratile su se na zlato prema
precijenjenim paritetima. Newyorškim i londonskim bankarima
sve su privlačniji bili diktatori čvrste ruke, jer su ih držali
sposobnima kontrolirati pobune sindikata i jamčiti sigurnu
otplatu njihovih kredita.
Ubrzo nakon što se Engleska vratila na zlato, po napuhanom
tečaju od 4,86 dolara, Engleska je banka pokušala znatno
smanjiti cijenu svojih proizvoda i plaće radnika kako bi održala
konkurentnost izvoza, unatoč precijenjenoj funti. Kao reakcija
na smanjenje plaća, godine 1926. izbio je opći štrajk, rast je
bio usporen, izvoz industrijskih proizvoda ostao je nizak, a
nezaposlenost je narasla na gotovo 10%. Godine 1931., kada
je Velika Britanija napokon napustila zlatni standard, nezaposlenost je dosegnula 22%.
Guverner
Strong, koji se rijetko konzultirao s Odborom Saveznih pričuva
u Washingtonu, a kamoli s predsjednicima drugih, regionalnih
banaka za savezne pričuve, potaknuo je dvadesetih godina
znatnu monetarnu inflaciju u Americi i povećao broj kredita
Velikoj Britaniji kako bi podupro funtu prema precijenjenom
paritetu, a time i britansku monetarnu ulogu u Europi, i održao
klimav novi zlatni standard. No, labavljenje monetarnih uvjeta
u SAD-u stvorilo je zametke prenapuhanih cijena dionica na
burzi i cijena nekretnina.
Niske kamatne stope u Americi, u usporedbi s vrlo
privlačnim stopama od obično 6 do 8 posto u europskim zemljama,
potaknule su američke banke da, poslije 1925., daju
sve više kratkoročnih kredita europskim i drugim zemljama
koje su prihvatile taj novi zlatni standard.
Kao rezultat smanjenja kamatnih stopa iz 1927., koje je
provela Newyorška banka za savezne pričuve pod vodstvom
guvernera Stronga, zaustavljen je odljev britanskoga zlata, a
kriza funte je ublažena. Londonski časopis Banker kasnije je
veličao Stronga zbog njegove "energije i vještine koje je stavio
u službu Engleske".
U zdanju zlatnog standarda guvernera Normana Sjedinjene
Američke Države bile su jedina veza svih tih zemalja sa zlatom
i tzv. "čvrstim novcem". Ako inflacija zahvati i dolar, kao što se
i dogodilo pod guvernerom Strongom poslije 1925., i dolar će
postati nepouzdana valuta pa će se cijela ta piramida svjetskih
kredita naposljetku urušiti.
Ta Ahilova peta britanske monetarne piramide ležala je u
činjenici da je to cijelo zdanje počivalo na američkome dolaru,
što će postati vidljivo 1929., kada su svi krediti obustavljeni.
Do tada su mnogi ljudi iz američkoga bankarstva i biznisa slavili
ono što je guverner Strong nazvao "novom erom" trajnog
prosperiteta i stabilizacije cijena, što sablasno podsjeća na
izjavu Alana Greensberga iz 1999. o "novoj ekonomiji", koja
više neće doživljavati cikličke recesije.
Stvarnost je bila nešto posve drugo, a Banka za savezne
pričuve bila je prisiljena pribjeći inflacijskom povećanju kredita
kako bi, kasnih dvadesetih godina, pokušala zaustaviti pad
cijena u europskim zemljama.
Prvih nekoliko godina novog zlatnog standarda, sve do početka
1927. godine, pukotina nije bila toliko vidljiva. Činilo se
da se gospodarstvo europskih zemalja napokon oporavlja i da
zlatni standard ima presudnu ulogu u tome oporavku.
Prema novom zlatnom standardu, poslije 1925. krediti su
otjecali iz New Yorka u London i u druge europske zemlje
gladne dolara. Kuća Morgan, zatim banke Kuhn, Loeb & Co.,
National City Bank i druge banke s Wall Streeta počele su
otkupljivati obveznice raznih europskih zemalja koje su prihvatile
novi zlatni standard. Potom su te iste banke te obveznice
prodavale, često po kamatnim stopama i do 3% većima
od kamata na američke obveznice, američkim obiteljima koje
su na taj način nastojale steći financijsku dobit i sigurnost.
Za newyorške banke bio je to stroj za pravljenje čistoga zlata.
Prema novom zlatnom standardu, poslije 1925. krediti su
otjecali iz New Yorka u London i u druge europske zemlje
gladne dolara. Kuća Morgan, zatim banke Kuhn, Loeb & Co.,
National City Bank i druge banke s Wall Streeta počele su
otkupljivati obveznice raznih europskih zemalja koje su prihvatile
novi zlatni standard. Potom su te iste banke te obveznice
prodavale, često po kamatnim stopama i do 3% većima
od kamata na američke obveznice, američkim obiteljima koje
su na taj način nastojale steći financijsku dobit i sigurnost.
Za newyorške banke bio je to stroj za pravljenje čistoga zlata.
Kao i puknuće balona sekuritizacije američkih drugorazrednih
hipotekarnih kredita, 2007. godine, pad Newyorške burze u
listopadu 1929. bio je samo simptom znatno ozbiljnije bolesti u
37 Benjamin Strong za Montagua Normana, citirano u James Grant, op. cit.
temeljima sustava svjetskih financija. Guverner Engleske banke
Montagu Norman nagovarao je guvernera Stronga da smanjuje
kamatne stope, zato što su te stope utjecale na kamatne stope
u Velikoj Britaniji i u svim zemljama kontinentalne Europe, s
kojima je bila povezana ukupna financijska stabilnost Velike
Britanije u vrijeme poslije rata i što je pomagalo Velikoj Britaniji
u obrani od recesije. Niske su kamatne stope poticale
rast Newyorške burze, jer su povoljni krediti poticali porast
potrošnje u Americi, upravo zbog tada novih uvjeta kredita
uz obročnu otplatu.
Američka napadna potrošnja u "burnim dvadesetim godinama"
bila je, za većinu njezinih građana, iluzija o povećanju
bogatstva obitelji, no ta vrlo loša raspodjela bogatstva nacije
postat će Ahilova peta gospodarstva 1929. godine. U Americi je
do tada čak 60% automobila i 80% kućnih radija bilo kupljeno
na kredit. Ljudi su kupovali na kredit zato što je većina zaposlenih
tijekom dvadesetih godina imala relativno mala primanja.
Nizom smanjenja poreza što ih je ozakonila republikanska
Vlada predsjednika Coolidgea, a osmislio njegov vrlo bogati
ministar financija Andrew Mellon, još se više novca počelo
slijevati u džepove šačice vlasnika velikih kompanija i onih s
naslijeđenim bogatstvom, pa se lavovski dio rastućeg nacionalnog
prihoda koncentrirao u rukama najbogatijih ljudi koji su
činili samo deset posto od jedan posto vrlo bogatih Amerikanaca.
Oni koji su do tada na milijun dolara godišnjeg prihoda
plaćali 600.000 dolara poreza, po novom su zakonu, tijekom
dvadesetih godina, plaćali samo 200.000 dolara poreza, dok
su pripadnici srednjeg i siromašnijeg sloja plaćali veći porez.
Taj bogati sloj posjedovao je 34%
ukupne štednje, dok 80% Amerikanaca nije imalo nikakve štednje.
Iza fasade američkoga prosperiteta iz dvadesetih godina
bilo je zdanje sagrađeno na kreditima i iluzijama o trajnom
prosperitetu i rastu cijena dionica. Jednom kada je vrtuljak
potrošačkih kredita stao, u razdoblju od 1929. do 1931., potrošnja
se urušila, budući da većina Amerikanaca jednostavno
više nije mogla sebi priuštiti kupnju na kredit.
Rast cijena dionica privlačio je kupce, koji su u bankama
dizali "margin" kredite i tako kupovali dionice, odnosno, uz
plaćanje samo 10% stvarne cijene, a ostalo na kredit. U posljednjoj
fazi burzovne manije na Wall Streetu dionice su se
uglavnom kupovale na kredit, budući da su banke slobodno
dijelile kredite burzovnim mešetarima i drugim sličnim špekulantima,
očekujući njihovu otplatu zbog cijena dionica koje
su stalno rasle.
Kada je 1929. cijela ta kreditna piramida stala, nakon što
je uspaničena Banka za savezne pričuve prekasno povećala ka-
matnu stopu u neuspješnom pokušaju da zaustavi prenapuhani
burzovni balon, srušilo se i cijelo zdanje potrošačkih kredita,
a ubrzo i proizvodno gospodarstvo.
I dok su se temelji krhkog europskog zlatnog standarda
Montagua Normana počeli urušavati, stvarao se nov i razoran
financijski šok koji će uništiti svijet. Potaknula ga je Francuska
svojom političkom odlukom da intervenira u Beču kako bi
"Nijemce naučila lekciju".
U ožujku 1931., Austrija, malen ostatak predratnog Austrougarskog
Carstva, sa 6 milijuna stanovnika, objavila je kako
je, zbog opasnosti od krize, otpočela pregovore s Njemačkom
o osnivanju carinske unije radi poticanja tržišta. Takva bi unija
bila, tehnički, kršenje Versailleskog ugovora, ali ne bi bila
nikakva opasnost za sigurnost.
Francuska je Vlada na to odmah reagirala i zatražila neodgodivu
otplatu oko 300 milijuna dolara kratkoročnih kredita koje
su Njemačka i Austrija dugovale Središnjoj banci Francuske i
drugim francuskim bankama, kako bi pritisnula obje države
da odustanu od svoje carinske unije. Tim je zahtjevom pokrenuta
panična navala na uzdrmanu austrijsku valutu.
Ta se kriza poput stepskoga požara proširila diljem Austrije
i zahvatila s njom povezani njemački bankovni sustav.
Predsjednik Hoover izborio je jednogodišnji moratorij na
njemačku otplatu ratnih šteta kako bi pokušao smanjiti pritisak
na Njemačku. To je na snagu stupilo 30. lipnja 1931. Tim je
potezom, za koji se mislilo da je preslab i da je došao prekasno,
samo potaknut paničan bijeg stranih banaka iz njemačke aktive,
u strahu od onoga što će tek doći. I njemački su građani prebacivali
svoj kapital iz maraka u dolare, funte, franke ili zlato.
Za razliku od Velike Britanije, koja je, radi ostvarenja međunarodne
moći londonskog Cityja, žrtvovala konkurentnost
svoga izvoza tako što je prihvatila prijeratni paritet od 4,86
dolara, Francuska se banka vratila na zlatni standard prema
paritetu koji je iznosio 20% njegove prijeratne vrijednosti.
To je potaknulo velik oporavak francuskog izvoza, povećanje
zaposlenosti, širenje industrijske proizvodnje i stvaranje
velikih trgovinskih viškova, a time i pričuva stranih valuta u
stranim središnjim bankama, prije svega u Engleskoj banci.
No, ono što je u tome slučaju bilo dobro za Francusku, zahvaljujući
strukturi međunarodnoga duga koji se temeljio na
zlatnom standardu, bilo je loše za ostatak svijeta. Zlato je iz
Londona i glavnih gradova zemalja kontinentalne Europe teklo
u Francusku banku.
Tako je Francuska glede politike središnje banke opet bila
crna ovca. Guverner Moreau, kao konzervativan bankar, s
pravom je imao dubok osjećaj da je novi zlatni standard Engleske
banke Montagua Normana opasno pogrješan. Ubrzo će
cijelome svijetu postati jasno koliko je imao pravo.
Kao rezultat politike pretvaranja novčanih sredstava u
stranoj valuti u zlato za pričuve Francuske banke, Francuska
je 1931. postala drugi najveći svjetski posjednik monetarnog
zlata, odmah iza američke Banke za savezne pričuve. U kratkom
razdoblju od 5 godina količina zlata u posjedu Francuske banke
povećala se za deset puta.
Do lipnja 1931. zlatne pričuve Njemačke, Austrije, Mađarske
i većine zemalja Istočne Europe bile su iscrpljene, a većina
je banaka bila zatvorena.
Mirovanje je smirilo stanje samo nakratko, do 21. rujna
1931., kada je Engleska banka prestala otplaćivati svoje inozemne
kredite.
Francuska je banka 24. lipnja 1931. počela povlačiti znatne
količine svoga zlata deponiranog u Engleskoj banci, kao i onoga
deponiranog u Newyorškoj banci za savezne pričuve. To je
povlačenje pokrenulo krizu povjerenja u funtu.
I londonske su banke imale znatne iznose sada nesolventnih
kratkoročnih kredita danih bankama zemalja Istočne Europe
i Njemačke. U kolovozu 1931., kako bi pokušala zaustaviti
navalu na funtu, Engleska je banka povećala kamatne stope.
To je samo pogoršalo stanje jer se panika proširila.
Britanska je Vlada uzela oko 650 milijuna dolara kredita
od američkih banaka kako bi pokušala zaustaviti paniku, čime
je opet samo pogoršala stanje. Dana 14. rujna pobunili su se
britanski mornari, a tjedan kasnije, 21. rujna 1931., Engleska
je banka službeno napustila zlatni standard, čime je prisilila
na zatvaranje većinu tržišta vrijednosnim papirima i robom
diljem Europe.
S katastrofalnim posljedicama za svoje stanovništvo, Banka
za savezne pričuve održala je svoj zlatni "eskontni šalter" otvorenim,
dopuštajući time odljev pričuva zlata iz Banke za savezne
pričuve i dovodeći američko gospodarstvo u ozbiljno kreditno
zagušenje. U tome se procesu srušio cijeli potrošački lumperaj
burnih dvadesetih godina, sazdan na kreditima, odnosno, na
novoj praksi "kupovanja s otplatom na rate".
Umjesto da ulaže novac u domaće gospodarstvo, kako bi
spriječila sve veće slabljenje gospodarstva, Newyorška banka
za savezne pričuve, sada, poslije smrti Benjamina Stronga,
pod guvernerom Georgeom Harrisonom, u prosincu 1928.,
povlačila je novac iz gospodarstva u neuspješnom pokušaju da
se održi na zlatnom standardu, povećavajući eskontne stope s
1 na 3% u listopadu 1931. godine.
Taj očajnički pokušaj Wall Streeta i Newyorške banke za
savezne pričuve da spase svoj zlatni standard, a s njime i svoje
snove o američkom neformalnom financijskom carstvu, propao
je iako su oni odbijali prihvatiti tu činjenicu. Banka za savezne
pričuve svojim je povećanjem kamata gurnula američko gospodarstvo
u duboku krizu i deflaciju.
Europske su zemlje vrlo brzo, jedna za drugom, napuštale
zlatni standard, sve osim Francuske. Sjedinjene Američke
Države držale su se precijenjenog zlatnog pariteta do travnja
1933. godine.
Splet tih kriza prouzročio je golemo povećanje utjecaja
američke Vlade na američki ekonomski život. To se očitovalo
u projektu nazvanom New Deal predsjednika Franklina Roosevelta.
Nema nikakve dvojbe da je američki "novčani trust" gajio
zamisli o globalnom carstvu, neformalnom carstvu financija,
pod zaštitom najjače vojske svijeta. Kako bi ostvario taj cilj,
trebao mu je još jedan svjetski rat. I Banka za savezne pričuve
odigrat će u tome odlučujuću ulogu. Prvi takav pokušaj moćnih
newyorških banaka, uz potporu njihove privatne Newyorške
banke za savezne pričuve, pokazao se kao katastrofalan neuspjeh,
koji je Sjedinjene Američke Države gurnuo u najveću
financijsku krizu, u lančane stečajeve banaka i u najveću ekonomsku
krizu u američkoj povijesti. Za manje od deset godina
Wall Street i moćne obitelji koje su iza njega stajale bili su
spremni krenuti u svoj drugi i konačni pokušaj preuzimanja
prevlasti nad svijetom.
NEW DEAL I EKONOMSKA KRIZA - OBITELJ
ROCKEFELLER IZRANJA KAO DOMINANTNA SNAGA
Prvi pokušaj pretvaranja New Yorka u svjetsko financijsko
središte na temelju novoga zlatnog standarda pod dominacijom
Amerike urušio se u rujnu 1931. kada je Velika Britanija, zajedno
s mnogim drugim europskim zemljama, napustila zlatni
standard.
Godine 1931. broj zatvorenih banaka bio je gotovo dvostruko
veći od onoga iz prethodne godine, 2.294. A 1932. propale
su još 1.453 banke. Do te godine, 1932., godine predsjedničkih
izbora, kriza se s banaka prelila na cijele savezne države.
Guverneri saveznih država počeli su proglašavati "bankovne
praznike" u cijeloj državi kako bi zaustavili navalu na banke, što
se prvo dogodilo u saveznoj državi Nevadi, a ubrzo se proširilo
do industrijske države Michigana.
Nacionalni dohodak ili BDP smanjio
se do kraja 1932. godine s oko 88 milijarda dolara na manje
od pola toga iznosa, odnosno na 42 milijarde dolara.
Državni dug nominalno povećao za više od 1.700%
za samo šesnaest godina.
Britanska laburistička Vlada premijera Ramsaya MacDonalda
pala je zbog toga što je većina ministara odbila prihvatiti
veliko smanjenje socijalnih davanja za nezaposlene, koje je
zahtijevala banka J. P. Morgan & Co., kao preduvjet za njezin
kredit.
Dana 19. rujna 1931. Vlada premijera
MacDonalda objavila je kako Velika Britanija napušta zlatni
standard. Taj je događaj označio krah Morganove strategije da
uključi Veliku Britaniju i banke londonskog Cityja u izgradnju
financijskog carstva sa središtem u New Yorku.
Od toga se trenutka Velika Britanija nikada više neće koristiti
uslugama banke J. P. Morgan & Co. kao svoga isključivog
financijskog zastupnika u Sjedinjenim Američkim Državama,
što je ta banka bila još od 1914. i što joj je donijelo golemu
prednost.4 To je označilo i jasan pad međunarodne moći Kuće
Morgan unutar američkoga ustroja. Grabežljivci vrlo brzo
nanjuše krv, posebno onu svojih suparnika.
Drugi i razoran udarac na primat Kuće Morgan u newyorškim
financijama dogodio se u lipnju 1933. godine, kada je Kongres
usvojio Glass-Steagallov zakon, službeno nazvan Zakon o bankarstvu
iz 1933. Kao mjeru smanjenja budućih špekulativnih
burzovnih i financijskih balona, tim je zakonom bankovnim
holdinzima zabranjeno imati u vlasništvu druge financijske
tvrtke, uključujući i osiguravajuće kuće i investicijske banke.
Osim toga, tim je zakonom, radi osiguranja bankovnih depozita,
osnovana Savezna korporacija za osiguranje depozita
(Federal Deposit Insurance Corporation, FDIC).
Jedina velika newyorška banka koja je poticala Kongres
da donese Glass-Steagallov zakon bila je Chase Bank obitelji
Rockefeller. Predsjednik te banke Winthorp Aldrich bio je sin
senatora Nelsona Aldricha, autora takozvanog Aldrichova
plana, temeljem kojega je 1913. godine donesen Zakon o saveznim pričuvama.
Obitelj Rockefeller zabila je nož u leda svojim suparnicima
Morganima u vrijeme kada su bili najslabiji. Banka Chase izišla
je na kraju kongresnih istraga o nepriličnim radnjama banaka,
koje je proveo senatski Odbor za bankarstvo, neokaljana i čvrsto
profilirana kao "prijatelj" New Deala.
Banka J. P. Morgan & Co. bila je prisiljena rascijepiti se na
dvije banke - banku J. P. Morgan i investicijsku banku Morgan
Stanley za kupnju, prodaju i preuzimanje korporativnih
vrijednosnih papira. Glass-Steagallovim zakonom, usvojenim
usred nacionalne bankovne panike u prvim danima mandata
predsjednika Roosevelta, zadan je razoran udarac nekada
svemoćnoj Kući Morgan, udarac od kojega se više nikada nije
potpuno oporavila.
U roku od tri dana Kongres je donio Interventni zakon
o bankarstvu (Emergency Banking Act), kojim je potvrđena
predsjednikova odluka i kojim su predsjedniku dane gotovo
neograničene ovlasti za daljnje postupanje. Dana 5. travnja
1933. predsjednik Roosevelt potpisao je Uredbu kojom je
posjedovanje zlatnih kovanica, poluga ili potvrda o zlatu kod
američkih građana postalo nezakonito.9 Prekršaj se kažnjavao
novčanom kaznom od 10.000 dolara ili kaznom od deset godina
zatvora, odnosno, posjedovanje zlata postalo je kazneno djelo.
Tako je savezna Vlada konfiscirala zlato vlastitih građana.
Američka Vlada nije samo
napunila zlatom svoje trezore na štetu svojih građana, nego
im je, i to usred najveće ekonomske krize u povijesti Amerike,
odsjekla svaku mogućnost da u obliku zlata dugoročno očuvaju
vrijednost svoje imovine.
Osim toga, Vlada je obustavila zamjenu svojih dolara za
zlato. Dana 5. lipnja 1933. Kongres je i formalno napustio zlatni
standard te objavio da su tradicionalni ugovori s klauzulom
o zlatu ništavni. Oko 100 milijarda dolara iz takvih ugovora
time su postali nenaplativi - od hipotekarnih kredita preko
polica životnog osiguranja do željezničkih obveznica. Klauzula
o zlatu bila je osiguranje od inflacije i jamstvo otplate zdravim
novcem. Vjerovnik je pod takvim uvjetima ugovora mogao
zatražiti isplatu ili u valuti ili u zlatu.10
Ali ne više.
Bernard Baruch, savjetnik predsjednika, nije skrivao činjenicu da je zgrnuo cijelo
bogatstvo na burzi tako što je sve svoje dionice prodao nekoliko
tjedana prije sloma burze iz listopada 1929., želeći tako svojim
izjavama u javnosti dati težinu delfijskoga proročanstva u
stanju kakvo je vladalo ranih tridesetih godina. No, nije rekao
kako je njegov blizak prijatelj Winston Churchill to isto učinio
na njegov savjet. Začudo, i Bernard Baruch i Winston Churchill
uspjeli su izbjeći krah burze, i to neposredno prije negoli je
Engleska banka pokrenula događaje koji su doveli do sloma
londonske burze u rujnu 1929. U nekim je krugovima vladalo
mišljenje da su i jedan i drugi dobro iskoristili svoj položaj jer
su znali što će se dogoditi.
Baruch je tijekom tih kritičnih prvih nekoliko godina krize
imao položaj s toliko moći i utjecaja nad ekonomskom politikom
Washingtona kao nitko drugi. Ono što je tim utjecajem
činio pokazat će se odlučujućim za daljnji tijek događaja.
Nagovorio je demokrate iz Senata da ne traže put koji bi
bio alternativa tada paraliziranoj Bijeloj kući, nego da postignu
konsenzus s republikancima predsjednika Hoovera. "Zemlja
je u vrlo uzburkanom stanju", rekao je svojim prijateljima iz
Senata. "Sada joj treba odmor, a ne daljnje promjene. Nemojmo
sada pokušavati ispravljati previše toga.
Rooseveltov povratak na zlatni standard iz siječnja 1934.,
prema Zakonu o zlatnim pričuvama koji je donio Kongres,
bio je prva službena devalvacija dolara u odnosu na zlato od
1900. godine, kada je predsjednik McKinley potpisao Zakon o
zlatnom standardu, kojim je vrijednost dolara fiksirao na 25,8
graina20 zlata za jedan dolar.
Zakonom o zlatnim pričuvama iz 1934. Sjedinjene Američke
Države obustavile su otkup dolara za zlato na domaćem tržištu.
Novim su zakonom Banke za savezne pričuve bile dužne svoje
zlato dostaviti Ministarstvu financija, čime je nacionalizirano
sve zlato u državi. Zauzvrat, banke su dobile takozvane "potvrde
o zlatu", koje su im služile kao pričuve za depozite i
novčanice Banke za savezne pričuve. Zakon je također ovlastio
predsjednika da devalvira zlatni dolar na najviše 60% postojeće
vrijednosti, što je bila velika devalvacija i golem gubitak za
inozemne kreditore.
Sudbonosna posljedica pada Kuće Morgan unutar američkoga
ustroja bio je uspon moći obitelji Rockefeller i njezina
dominacija nad američkim gospodarstvom i politikom, neviđena
u povijesti Sjedinjenih Američkih Država.
Krajem tridesetih godina moćnom dinastijom Rockefeller
upravljala su četvorica braće, sinovi Johna D. Rockefellera
mlađeg - David, Nelson, John D. III. i Laurance Rockefeller.
Peti brat, Winthrop Rockefeller, imao je razmjerno sporednu
ulogu u političkim aktivnostima obiteljskoga carstva. Ostala
četvorica organizirala su rastuću moć svoje frakcije unutar
najviših krugova američkoga ustroja moći oko banke njihove
kompanije naftnoga carstva Standard Oil, nazvane New York's
First National Bank. Na njezinu je čelu bio James Stillman,
a u Upravnom odboru i William Rockefeller, brat Johna D.
Rockefellera mlađeg, te oko banke Chase Bank, kućne banke
kompanije Standard Oil, koja je 1933. godine bila najveća banka
na svijetu, tada pod kontrolom obitelji Rockefeller.
Dok je većina Wall Streeta na New Deal predsjednika Roosevelta
u početku gledala kao na anatemu i velik korak Sjedinjenih
Američkih Država prema ekonomskom boljševizmu,
braća Rockefeller shvatila su da gospodarsku krizu i sve veću
ulogu države u gospodarstvu mogu iskoristiti na vlastitu korist
u svrhu izgradnje svoga carstva. Nisu se imali razloga bojati
nikakvih političkih mjera izvan Vlade predsjednika Roosevelta.
Njihovi su ljudi dominirali Rooseveltovim slavnim "trustom
mozgova", koji je u početku bio sastavljen od pet ljudi koji su
usmjeravali predsjednikove političke odluke, iako nisu imali
nikakva službena položaja. To su, uz Bernarda Barucha, bili
Adolf A. Berle, zatim James Warburg, bankar s Wall Streeta i
sin tvorca Banke za savezne pričuve Paula Warburga, profesor
Rexford Guy Tugwell i Raymond Moley.
Čovjek obitelji Rockefeller bio je prvi čovjek uz predsjednika
Roosevelta, njegov pouzdanik i bivši zaposlenik obitelji Rockefeller
Harry Hopkins, koji se brinuo o tome da predsjednik
Roosevelt čini ono što je korisno za široke interese obitelji
Rockefeller. Njega je, više od deset godina, financirala Zaklada
Rockefeller, dok je bio na čelu organizacije zvane Organizirana
socijalna služba, koju je financirala obitelj Rockefeller. Harry
Hopkins postat će alter ego Franklina Delanoa Roosevelta, čak
toliko da je stanovao u Bijeloj kući. On je u ratnim godinama
bio druga najmoćnija osoba u Americi, toliko moćna da su ga
mediji nazvali "zamjenikom predsjednika".
Godine 1937., ubrzo poslije njegova ponovnog izbora za
predsjednika, Roosevelt, poznat po slabom razumijevanju
ekonomije, prihvatio je mišljenje svoga ministra financija Henryja
Morgenthaua o tome da se kriza bliži kraju i da je najveća
opasnost potencijalna inflacija od prevelike državne potrošnje.
Stoga je Roosevelt smanjio državnu potrošnju i drastično
skresao izdvajanje iz proračuna za sve državne agencije New
Deala, poput Uprave za projekte napretka (Works Progress
Administration). Banka za savezne pričuve uredno je smanjila
ponudu novca i time zakočila potrošnju stanovništva. Burza
je doživjela najveći pad u povijesti SAD-a, a dva milijuna ljudi
ostalo je bez posla. Mediji su to prozvali "Rooseveltovom
krizom". Nedugo poslije drugog pada u krizu Roosevelt se
iznova obratio ljudima poput Adolfa A. Berlea i interesnom
krugu braće Rockefeller radi osmišljavanja strategije koja će
Ameriku izvući iz te druge krize. Braća Rockefeller bila su i
više nego spremna pomoći.
Suprotno od odnosa prema većini malih i srednjih
industrijskih poduzeća, New Deal je bio nježan prema kompanijama
braće Rockefeller, kao i prema većini korporacija s
popisa "500 najvećih", koje su s njima bile blisko povezane.
Interesi obitelji Rockefeller s Wall Streeta, Bernard Baruch
i moćni krug čelnih ljudi velikih kompanija toga doba bili su
odlučni reorganizirati američko gospodarstvo po uzoru na
centralizirano gospodarstvo tadašnje Mussolinijeve fašističke
Italije. Naravno, ti su ljudi bili dovoljno politički lukavi da tako
nešto ne zagovaraju preglasno u javnosti.
Bernard Baruch i njegov blizak prijatelj Bernard Swope,
koji je bio jedan od direktora kompanije General Electric Co.
i jedan od direktora banke National City Bank, nametali su
1931. godine predsjedniku Hooveru interventni program za
"stabilizaciju industrije". Bit toga programa bila je osloboditi
velike kompanije od ograničenja ugrađenih u Shermanov zakon
protiv trustova i time otvoriti vrata stvaranju golemih i moćnih
korporacija u vrijeme krize, kada su niske cijene dionica omogućavale
jeftino preuzimanje mnogih kompanija onima poput
grupacije Rockefeller, koja je plivala u novcu.
"Na prvi sastanak Vlade, odmah poslije inauguracije predsjednika,
1933., došli su financijaš i Rosseveltov savjetnik
Bernard Baruch i njegov prijatelj general Hugh Samuel Johnson,
koji će kasnije postati direktor Uprave za nacionalni oporavak.
Svakome su ministru uručili po jedan primjerak knjige Giovannija
Gentilea, teoretičara talijanskog fašizma, i svi smo je s
velikom pozornošću pročitali."29
Onaj isti plan reorganizacije gospodarstva pod kontrolom
države koji su Bernard Baruch i Gerard Swope 1931. godine
neuspješno pokušali nametnuti predsjedniku Hooveru prihvatio
je predsjednik Roosevelt.
Svoju koncepciju Uprave za nacionalni oporavak uvelike su
preuzeli od projekta mobilizacije industrije u vojne svrhe, na
čijemu su čelu obojica bili za vrijeme Prvoga svjetskoga rata.
Velike kompanije i Wall Street od tada su stalno bili opijeni
željom da ponovno zadobiju takvu moć nad američkim gospodarstvom.
Velika kriza bit će njihova druga prilika, a Hugh
Johnson njihov čovjek za taj projekt. On u krugovima američke
Vlade nije nimalo skrivao činjenicu da Mussolinijev korporativizam
vidi kao model za Ameriku.
Preko Teaglea grupacija obitelji Rockefeller iskoristila je
svoj utjecaj na Upravu Hugha Johnsona kako bi recentralizirala
trideset tri kompanije koje su nekada pripadale trustu Standard
Oil, koji je slijedom presude Vrhovnoga suda iz 1911. godine
temeljem Shermanova zakona protiv trustova, bio prisiljen
razdijeliti se na više kompanija.32 Bio je to samo jedan od niza
poteza obitelji Rockefeller u njezinu učvršćivanju odlučujućeg
političkog položaja nad unutarnjom i vanjskom politikom
Sjedinjenih Američkih Država za vrijeme krize i mandata
predsjednika Roosevelta.
Godine 1930., kada se većina banaka borila za opstanak,
banka obitelji Rockefeller Chase National Bank cvjetala je.
PLANOVI ZA "AMERIČKO STOLJEĆE" - STUDIJE
O RATU I MIRU
John P. Morgan nikada nije našao ni vremena ni volje da
svoje nepregledno bogatstvo organizira u obliku zaklada koje
su oslobođene od poreza i da tako proširi svoj utjecaj daleko
izvan granica svojih banaka i kompanija. No, John D. Rockefeller
je, poslije štrajka rudara iz savezne države Colorado, kada
su njegovi privatni zaštitari pucali u nenaoružane radnike zbog
čega je bio na udaru medija i popraćen vrlo lošim publicitetom,
bio uvjeren kako bi takav potez uvelike unaprijedio njegove
odnose s javnošću.
Njegov glavni poslovni savjetnik Frederick T. Gates uvjerio
ga je poslije 1913. da svoje bogatstvo organizira u zaklade koje
su oslobođene od poreza, te da, s pomoću toga neoporezivanog
novca, proširi moć i utjecaj obitelji slično kao što je to činila i
firentinska obitelj Medici, doduše, bez njezine kulturne profinjenosti,
ali pod plaštem mita o "filantropiji".
Pred kraj tridesetih godina, samo nekoliko tjedana poslije
njemačke invazije na Poljsku i pune dvije godine prije japanskoga
napada na Pearl Harbor, koji će Ameriku izravno uvesti
u Drugi svjetski rat, obitelj Rockefeller u tajnosti je stvorila
jednu vrlo utjecajnu političku skupinu.
Zadaća te tajne skupine bila je oblikovati američke poslijeratne
ekonomske i političke ciljeve pod pretpostavkom da će
se svjetski rat sigurno dogoditi i da će Sjedinjene Američke
Države sa zgarišta rata izići kao vodeća svjetska sila.
Studije o ratu i miru, koje je financiralo newyorško Vijeće
za inozemne odnose, za američko su Ministarstvo vanjskih
poslova, koje nije imalo dostatno svog osoblja, izradile sve
važnije planove za poslijeratno razdoblje. Poslije 1942. godine
većina je članova Studija potiho stavljena izravno na platnu listu
Ministarstva vanjskih poslova kako bi s viših položaja unutar
države nastavili s provedbom projekta.
U razdoblju od studenoga 1939. pa do kraja 1942. godine
Zaklada Rockefeller donirala je Studijama o ratu i miru najmanje
350.000 dolara za izradu plana poslijeratne gospodarske
prevlasti Amerike. Bio je to ulog koji se, poput mnogih "filantropskih"
uloga obitelji Rockefeller, kasnije tisućostruko vratio.
Osim toga, taj je ulog imao i presudnu ulogu u određenju
poslijeratnog svjetskog američkog poslovnog carstva, tako da
je "američko stoljeće", koje su spomenute Studije oblikovale u
svojim planovima, umnogome bilo carstvo obitelji Rockefeller,
iako je većina Amerikanaca bila blaženo nesvjesna te činjenice.
Osobe koje su u Studijama o ratu i miru oblikovale tu novu
i neslužbenu američku politiku bile su odabrane iz elitnoga
kruga članova newyorškoga Vijeća za inozemne odnose, u
kojemu su, pak, sve više prevladavali ljudi po izboru obitelji
Rockefeller.
Njihova se vizija američke prevlasti u svijetu temeljila na
gospodarskim ciljevima, a ne, kao u slučaju Britanskoga Carstva,
na vojnim osvajanjima i stvaranju kolonijalnog carstva.
Bila je to briljantna prerada britanskoga modela, koja je divovskim
američkim kompanijama omogućila da svoje interese
sakriju iza vela demokracije i ljudskih prava za "potlačene
ljude iz kolonija", te iza potpore "slobodnom poduzetništvu"
i "otvorenom tržištu".
Studije o ratu i miru, koje je financirala obitelj Rockefeller,
još su prije ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat, kojim će ostvariti
"američko stoljeće", utvrdile cilj koji bi Amerika trebala
postići u poslijeratnom svijetu, cilj koji nije bio ni najmanje
sentimentalan. U dokumentu E-B19, koji je njihova Skupina za
gospodarstvo i financije izradila za Vijeće za inozemne odnose
i Ministarstvo vanjskih poslova, piše:
"Prvi i glavni zahtjev Sjedinjenih Američkih Država u svijetu
u kojemu one za sebe predlažu položaj neupitne moći, brza je
provedba programa potpunog razoružanja... kako bi se ograničio
bilo kakav izraz suvereniteta stranih nacija, koji predstavlja
opasnost za i najmanje područje svijeta nužno za sigurnost i
gospodarski napredak Sjedinjenih Američkih Država."
Više od šezdeset godina poslije toga, u rujnu 2002., Vlada
predsjednika Busha je, gotovo istim riječima, iste te ciljeve
prikazala kao politiku nacionalne sigurnosti SAD-a.
Amerika će svoju prevlast nad svijetom poslije 1945. ostvariti
djelovanjem nove organizacije koju su osmislili, "dragulja
u kruni američkoga Lebensrauma" - Organizacije Ujedinjenih
naroda (Organization of United Nations, OUN), koja će uključivati
nove institucije, stvorene na konferenciji u Bretton Woodsu,
tj. Međunarodni monetarni fond (International Monetary
Fund) i Svjetsku banku (World Bank), kao i Opći sporazum o
carinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade,
GATT), koji će biti potpisan naknadno.12
Tajna skupina nazvana Studije o ratu i miru, s Isaiahom
Bowmanom na čelu, izradila je za predsjednika Roosevelta
osnovni nacrt UN-a i uvjerila ga da toj ideji dade svoju svesrdnu
potporu. Pod parolom "slobodne trgovine" i otvaranja
zatvorenih tržišta diljem svijeta tim će se planom poslije rata
okoristiti američke divovske kompanije, prisiljavajući nova,
još neotvorena tržišta jeftinih sirovina na otvaranje, kao i nova
tržišta za prodaju američkih proizvoda.
Godine 1941., u osvit ulaska Amerike u rat, kompanija
Standard Oil iz New Jerseyja, koja je kasnije preimenovana u
Exxon, u tome je času bila najveća naftna kompanija na svijetu
s kontrolom nad 84% američkoga tržišta nafte. Financijsko
poslovanje kompanije Standard Oil vodila je banka Chase, a
kontrolu nad većinskim udjelom dionica imale su obitelj Rockefeller
i njezine zaklade oslobođene plaćanja poreza. Drugi
po redu suvlasnik kompanije Standard Oil bila je kompanija
I. G. Farben (Interessen-Gemeinschaft Farbenindustrie AG),
njemački divovski naftni trust, koji je u to doba imao vitalnu
važnost za njemačku vojnu industriju. Poslovanje obitelji
Rockefeller s kompanijom I. G. Farben započelo je još 1927.
godine, po prilici istodobno kada je Zaklada Rockefeller počela
značajno financirati njemačka istraživanja eugenike na Institutu
Keiser Wilhelm.
Banka obitelji Rockefeller, Chase, odigrala je presudnu ulogu
u organizaciji financiranja raznih obiteljskih poslovnih pothvata
u Njemačkoj. Godine 1936., nakon što je Hitler okupirao
pokrajinu Rheinland, banka Schroeder iz New Yorka i obitelj
Rockefeller zajednički su osnovale investicijsku banku Schroeder,
Rockefeller & Co. Upravo je tu banku u ono vrijeme list
Time nazvao "ekonomskim generatorom osovine Rim-Berlin".19
Zanimljivo je da su partneri u toj banci bili nećak Johna D.
Rockefellera Avery Rockefeller, koji je u banci bio predstavnik
obitelji, zatim barun Bruno von Schroeder iz Londona i njegov
nećak barun Kurt von Schroeder, vlasnik banke J. H. Stein iz
Kolna i direktor u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu.
Upravo je njegova banka J. H. Stein još 1931. godine odigrala
ključnu ulogu u ranom financiranju Hitlera, a poslije je služila
kao Hitlerova veza s njemačkom "velikom industrijom".
Transakcije newyorške banke baruna Schroedera i obitelji
Rockefeller provodile su se posredstvom pariške podružnice
banke Chase, koja je tijekom cijeloga rata uredno poslovala,
unatoč činjenici da je Pariz za vrijeme Vichyjeva režima bio pod
nacističkom okupacijom. Pariška podružnica banke Chase bila
je veza za financijsko poslovanje ne samo s bankom Schroeder
iz New Yorka nego i s pronacističkom francuskom bankom
Worms, a posredstvom te banke svoje poslovne operacije u
Francuskoj provodila je i kompanija obitelji Rockefeller Standard
Oil. Direktori kompanije Standard Oil u Francuskoj bili
su članovi Upravnoga odbora Vichyjeve Pariške i nizozemske
banke (Banque de Paris et des Pays-Bas), koja je služila kao
veza između banke Chase i raznih njemačkih moćnih krugova.22
Ta je banka vodila i osobne bankovne poslove Otta Abetza,
njemačkog veleposlanika u Parizu.
I dok su njemačke zračne snage bombardirale London
britanska je Vlada prosvjedovala protiv pošiljaka tetra-etilnog
olova, koje je kompanija Standard Oil slala nacističkoj Njemačkoj.
Tetra-etilno olovo bilo je sastojak bez kojega Njemačka ne
bi mogla proizvoditi visokooktansko gorivo za letove svojih
zrakoplova nad Engleskom. Kompanije Standard Oil, DuPont
i General Motors imale su svjetska patentna prava na etilne
aditive, a Walter Teagle, na tajnom sastanku s predsjednikom
kompanije I. G. Farben Hermannom Schmitzom u Londonu,
1938. godine, organizirao je da kompanija Standard Oil "pozajmi"
kompaniji I. G. Farben više tona tetra-etilnog olova.
Sličan je posao u svezi s tim kemijskim dodatkom sklopio i s
japanskim zračnim snagama.
Kompanija DuPont je tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća
u njemačku vojnu industriju uložila više od 3 milijuna dolara,
čime je za sebe ostvarila veliku prednost pred svojim konkurentima
u Americi. Godine 1933., u doba kada je Adolf Hitler već
bio preuzeo vlast u Njemačkoj, službenici kompanije DuPont
usuglasili su se da Trećem Reichu prodaju "vojno gorivo i vojne
eksplozive", kršeći tako Versailleski, kao i mirovni ugovor,
sklopljen između Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke.
To je provedeno unatoč upozorenju rukovoditelja kompanije
DuPont iz Njemačke o tome kako je "opće poznato" da kompanija
I. G. Farben financira naciste.
Ako je elita iz britanskog Okruglog stola, kao i Hitler, pogrješno
izračunala svoje relativne računice moći, krugovi moći
koji su izronili oko braće Rockefeller i njihovih Studija o ratu i
miru unutar Vijeća za inozemne odnose u tome izračunu nisu
pogriješili. Njima je bilo jasno da ako Engleska na bilo koji
način iziđe netaknuta i kao "pobjednik", tada bi nova američka
hegemonija bila zaustavljena možda i desetak ili više godina.
Jasno je bilo da su takav razvoj situacije željeli izbjeći. Osim
toga, znali su da i Njemačku treba ukloniti kao poslijeratnog
suparnika za prevlast u svijetu.
Jedan od načina postizanja toga cilja bio je osigurati
dostatne količine goriva za njemačke ratne potrebe, barem
ispočetka. U tome nisu bili važni zarada korporacije Standard
Oil ni Rockefellerovi bankarski interesi. Bila je to jednostavna
računica ravnoteže moći i razumijevanje geopolitičkih lekcija,
kako ih je vidio američki ustroj.
Neke od tih veza još su 1938. pokrenule razna pitanja.
Kada je u veljači 1938. godine američko Povjerenstvo za burzu
i vrijednosnice pokrenulo istragu o kartelskom "braku"
kompanija Standard Oil i American IG, koja je bila zajednički
projekt američkih financijskih krugova i njemačke kompanije
I. G. Farben, Walter Teagle, tada predsjednik Upravnog odbora
kompanije Standard Oil, lagao je tvrdeći kako nema nikakvih
saznanja o takvim podatcima. Na kraju je kompanija Standard
Oil vlastima objavila da je promijenila svoju politiku, što također
nije bilo točno.
Promjena je bila samo kozmetičke prirode. Njemački su brodovi
i dalje prevozili naftu na Tenerife u Kanarskom otočju, te
uz obalu Maroka i Španjolske Sahare u sjeverozapadnoj Africi,
gdje su tu naftu i gorivo sifonima punili u njemačke tankere
koji su ih dalje prevozili u Hamburg. Zapravo, kompanija Standard
Oil promijenila je samo registarsku oznaku svoje flote,
koja je po novome bila registrirana u Panami, kako bi izbjegla
britansku pretragu ili preuzimanje.
Tijekom rata, 1942. godine, američki je senator Harry
Truman u jednoj istrazi Senata dao izjavu da se odnos između
obitelji Rockefeller i kompanije I. G. Farben "približava
izdaji".34 Ratni dopisnik za televizijski i radijski program CBS
News Paul Manning izvijestio je o tome kako su, 10. kolovoza
1944., partneri obitelj Rockefeller i kompanija I. G. Farben,
preko povezanih američkih, njemačkih, francuskih, britanskih i
švicarskih banaka, premjestili svoj kapital. Pod zaštitom Bijele
kuće predsjednika Roosevelta ništa, osim manjih globa, nije
poduzeto u svezi s poslovima kojima su obitelji Rockefeller i
DuPont kršile Zakon o trgovanju s neprijateljem.
Samuel P. Bush svoje je bogatstvo stekao, pak, kao direktor
kompanija koje su tijekom Drugoga svjetskoga rata bile
uključene u američku vojnu proizvodnju. Jedna od njegovih
kompanija, Dresser Industries of Texas, proizvela je zapaljive
bombe bačene na Tokio i plinovite difuzijske pumpe za projekt
izrade atomske bombe. Istodobno su neke od tih kompanija,
preko njegovih veza s njemačkom obitelji Thyssen, bile strateški
uključene u tajno naoružavanje i financiranje Trećeg Reicha.
Godine 1942. državni zaštitnik strane imovine (Alien
Property Custodian) Leo Crowley potpisao je Nalog o prijenosu
br. 248, kojim je zaplijenio imovinu Samuela P. Busha
na temelju Zakona o trgovanju s neprijateljem. Taj je nalog
nejasno objavljen u državnom službenom listu i pomno čuvan
od medija. U njemu je rečeno samo to da su optuženi banku
Union Banking Corporation vodili u ime "obitelji Thyssen iz
Njemačke i/ili Mađarske... nacionalističke obitelji... iz imenovane
neprijateljske zemlje".
Obitelji Rockefeller, Harriman i Bush bile su duboko povezane
s moćnim njemačkim krugovima i za vojnu su izgradnju
Trećega Reicha omogućile vitalna strateška sredstva i znanje,
ne zato što su im se, možda, filozofski sviđale metode kojima
je Hitlerova Njemačka kontrolirala radničku klasu i njegovo
državno upravljanje gospodarstvom. U krajnjoj analizi potpora
koju su dali Trećem Reichu bila je integralni dio daleko
ambicioznijega plana. Njihov cilj nije bio pomoći Njemačkoj u
njezinoj pobjedi, nego stvoriti svjetski rat iz kojega će, poslije
1945. godine, izroniti "američko stoljeće" ili, bolje rečeno,
stoljeće obitelji Rockefeller.
Obitelji Bush, Rockefeller, Harriman, DuPont i Dillon omogućile
su Trećemu Reichu presudno važnu pomoć uglavnom u
godinama prije i početkom rata, što je bio dio njihova velikoga
geopolitičkoga plana uništenja velikih europskih sila, posebno
Njemačke i Rusije, koje su, prema tome planu, trebale uništiti
jedna drugu, "iskrvariti jedna drugu do smrti", kako je to sročio
jedan britanski strateg, čime bi se otvorila vrata za prevlast
"američkoga stoljeća". To je bila i stvarna zadaća Studija o ratu
i miru, koje je financirala obitelj Rockefeller.
Otvaranje tajnih kongresnih zapisa i drugih dokumenata
poslije rata i smrti predsjednika Roosevelta nedvojbeno je pokazalo
da su predsjednik i njegov ministar rata Henry Stimson
namjerno izazvali Japance u rat embargom na japanske zalihe
nafte i pripremom američke vojne akcije na Tihom oceanu
protiv širenja Japana. Ti su dokumenti pokazali da je predsjednik
Roosevelt danima prije bombardiranja Pearl Harbora bio
potanko obaviješten o japanskom pomorskom napredovanju,
čak toliko da je imao podatak o točnom vremenu planiranoga
napada, te da je poduzeo upravo one korake kojima će potaknuti
japanski napad.
namjerno su poduzeti koraci da, u slučaju takvog
japanskog napada, Pearl Harbor ostane bespomoćan. Kako je
Japanski napad na Pearl Harbor i flotu bombardera Američkoga
ratnoga zrakoplovstva 1941. godine završio je s brojem
od 2.403 poginula i 1.178 ranjenih Amerikanca, te izgubljenih
18 bojnih brodova i 188 zrakoplova. Već 26. studenoga iste
godine, samo dva tjedna prije napada, Winston Churchill
žurno je kontaktirao s predsjednikom Rooseveltom i osobno
ga izvijestio o predstojećem napadu na Pearl Harbor. Predsjednik
Roosevelt odgovorio je opozivanjem zračne obrane s flote
49 Ibid., str. 108, 114.
50 Ibid., str. 75., bilješka 3.
u Pearl Harboru, odnosno mjerom koja je trebala zajamčiti
japanski uspjeh.51
U svezi s ovim može se spomenuti još i poruka Winstona
Churchilla poslana predsjedniku Rooseveltu 26. studenoga
1941., koja je do danas jedini dokument iz njihove korespodencije
koja još uvijek nije objavljena zbog "nacionalne sigurnosti".
U toj je poruci premijer Churchill, navodno, upozorio
predsjednika Roosevelta o neodgodivu napadu na Pearl Harbor.
Predsjednik Roosevelt i njegovi savjetnici potaknuli su
japanski napad na mornaričku bazu Sjedinjenih Američkih
Država na Havajima, kako bi naivne američke građane pridobili
za rat u svrhu stvaranja "američkoga stoljeća". Taj će rat biti
sredstvo ostvarenja poslijeratnog plana Studija o ratu i miru,
izrađenog pod pokroviteljstvom obitelji Rockefeller, a povjesničari
će ga nazvati Drugi svjetski rat.to razotkrila istraga Odbora za Pearl Harbor Američke vojske.
admiral Kimmel pretvoren je u žrtvenog
jarca, te je, zato što je "dopustio" napad na luku Pearl Harbor,
bio prisiljen na ostavku.
Nelsonova je zadaća u Latinskoj Americi tijekom Drugoga
svjetskoga rata bila koordinacija američkih obavještajnih služba
i tajnih operacija u danima prije stvaranja Središnje obavještajne
službe, CIA-e. On je bio izravna veza između predsjednika
Roosevelta i sir Williama Stephensona, stvarnog voditelja obavještajne
službe britanskoga premijera Winstona Churchilla,
koji je upravljao krovnom kompanijom pod nazivom Koordinacija
britanske sigurnosti (British Security Coordination).
Zanimljivo je da je tajno sjedište sir Williama Stephensona
bilo u sobi br. 3603 u Rockefellerovu centru u New York
Cityju, nedaleko od ureda Nelsona Rockefellera. To nije bila
slučajnost. Nelson Rockefeller i William Stephenson blisko su
surađivali na zajedničkim obavještajnim operacijama, koje su
vođene u Srednjoj i Južnoj Americi. U isto je vrijeme Nelson
Rockefeller organizirao preuzimanje odabrane britanske imovine
u toj regiji.
Tijekom rata Nelson Rockefeller svojim je djelovanjem
u Latinskoj Americi položio temelje za nepregledno širenje
obiteljskih poslova tijekom pedesetih godina. On je oblikovao
koncepciju obrane SAD-Latinska Amerika, koja će tijekom
Hladnoga rata povezati latinskoameričku vojnu elitu uz politiku
Sjedinjenih Američkih Država, često u suradnji s nemilosrdnim
diktatorima koji su, podupirući obitelj Rockefeller i osiguravajući
povlašteni položaj njezinim poslovnim interesima, dobili
zaštitu SAD-a. Nelson Rockefeller je latinskoameričke vojne
diktatore koji su bili voljni surađivati nazvao "novom vojskom".
Ta će politika nekoliko godina poslije toga postati model za
stvaranje organizacije NATO.
Tijekom Drugoga svjetskoga rata djelovao je kao predsjednik
Ureda za koordinaciju međuameričkih poslova predsjednika
Roosevelta te je diljem Latinske Amerike organizirao mrežu
novinara i većih vlasnika novina. Tu je mrežu organizirao
tako što je neutralnim izdavačima novina iz Latinske Amerike
prijetio prekidom dotoka novinskog papira iz Kanade, koji su
prevozili upravo američki brodovi. Ubrzo se hvalio kako je
tom metodom uspio ostvariti kontrolu nad 1.200 novinskih
izdavača.61 Poslije toga njegovo medijsko osoblje Latinsku je
Ameriku zasipalo podmetnutim pričama koje su simpatizirale
Sjedinjene Američke Države, a posebno poslovne interese
obitelji Rockefeller u regiji.
I sve to vrijeme dok je Nelson Rockefeller kao glavni koordinator
američke obavještajne službe za Latinsku Ameriku
služio u Vladi SAD-a, obiteljske banke i kompanija Standard
Oil aktivno su opskrbljivale Treći Reich vitalnim sirovinama
i financijama.
Sa svoje je strane kompanija I. G. Farben financirala stvaranje
rumunjske Željezne garde generala lana Antonescua, čija
je zadaća bila zaštita dotoka nafte. Kako bi osigurao dostavu
južnoameričke nafte obitelji Rockefeller Silama osovine, uključujući
i Mussolinijevu Italiju, predsjednik Farish promijenio
je registraciju svojih tankera iz američke u panamsku, te je od
pomoćnika ministra Ratne mornarice Jamesa Forrestala, koji
je bio odani pobornik obitelji Rockefeller i potpredsjednik
Upravnog odbora kompanije General Analine and Film, ishodio
imunitet od pljenidbe.
RAT I SUKOBLJENI GEOPOLITIČKI PLANOVI
Hitlerova odluka iz svibnja 1940. godine o obustavi vatre
upravo u trenutku kada su njegove oružane snage okupirale
udružene britanske, kanadske, poljske i francuske snage na
obali kod Dunkirka u Francuskoj, jednako je iznenadila i nje-
mačko vojno zapovjedništvo i premijera Churchilla.8 Savjetnik
Hesse tvrdi da je Hitler to učinio zato što je želio dogovoriti
savezništvo s Velikom Britanijom prije negoli njemački ratni
stroj pokrene svoj sudbonosan ratni pohod na Sovjetski Savez.
Bio je to loše zamišljen pokušaj izbjegavanja još jednog rata na
dvije bojišnice, poput onoga iz 1914. godine.
Tom vrlo neobičnom gestom, Hitler je dopustio bijeg
338.000 savezničkih vojnika u Englesku preko kanala La Manche.
Britanska je propaganda taj događaj prozvala "čudo kod
Dunkirka", ali, u stvarnosti, to nije bilo nikakvo čudo.
Gospodarska strategija Srednjoeuropskoga gospodarskoga
vijeća, takozvana strategija pénétration pacifique (miran prodor,
nap. prev.) Karla Duisberga i obitelji Krupp, nije napredovala
samo na području odnosa sa Staljinovim Sovjetskim Savezom,
koji je sredinom tridesetih godina nacističku Njemačku vidio
kao svoju glavnu stratešku opasnost.
Adolf Hitler, čovjek
kojega su industrijski i bankarski krugovi ispočetka podržali i
postavili na mjesto kancelara, s idejom da ostvari njihov plan
vraćanje gubitaka iz Prvoga svjetskoga rata, postao je opsjednut
ratom do uništenja radi zatiranja boljševizma i "inferiorne slavenske
rase", što je i izjavio više od deset godina prije izdavanja
svoje knjige Mein Kampf.
Kada je Hitler, u studenome 1935., zatražio da se Njemačka
do 1939. godine pripremi za pokretanje sveobuhvatnog rata
protiv Rusije, general Beck i njegov Glavni stožer, u sporazumu
s industrijskim krugovima predstavljenim u Vijeću, sastavili
su popis na kojemu su bila navedena četiri preduvjeta nužna
za uspjeh takvoga rata.23
Njemačka u prvome redu mora postići čvrstu gospodarsku
prevlast nad područjem srednje Europe. To se ne smije postići
vojnim osvajanjem i okupacijom, jer bi to prouzročilo preveliko
širenje njemačke vojske. Umjesto toga bolje je to ostvariti gospodarskom,
političkom i inom kontrolom, koja bi osiguravala
potrebne sirovine, poljoprivredne proizvode, energiju, prijevoz,
te poštansku i administrativnu infrastrukturu diljem srednje
Europe, koje su potrebne kao potpora za takav veliki rat protiv
Sovjetskog Saveza. U biti, prema tome bi se popisu plan Srednjoeuropskoga
gospodarskoga vijeća za prostor srednje Europe
trebao pretvoriti u državnu politiku Trećega Reicha. U tome je
Glavni stožer imao potporu kompanija Krupp i I. G. Farben,
te udruženja Langnamverein.
Drugi preduvjet s popisa Glavnog stožera, nužan za uspjeh
sveobuhvatnog rata protiv Sovjetskog Saveza, bio je da se
Poljska vojska podigne na njemački borbeni standard i stegu,
budući da bi se nju, kao njemačkog saveznika, trebalo iskoristiti
za prodor na istok, u Rusiju. Glavni je stožer predlagao da
se to učini pomoću Sporazuma o međusobnoj zaštiti između
Njemačke i Poljske, koji je Njemačka potkraj 1934. godine
predložila Poljskoj, a Poljska u to doba odbila.
Treći preduvjet bilo je uspostavljanje saveza s Japanom
protiv Rusije, u kojemu bi se Japan suglasio da, istodobno s
njemačkim prodorom u Rusiju sa zapada, pokrene na ruskom
Dalekom istoku invaziju na Sibir.
I, naposljetku, Glavni je stožer zahtijevao da se, u bilo kakvom
njemačkom prodoru na istok, očuva stroga neutralnost
Engleske kako bi se izbjeglo ponovni razoran rat na dvije bojišnice,
što je Njemačka skupo platila u Prvome svjetskome ratu.
Od kraja 1936. godine kancelar Hitler imenovao je Hermanna
Göringa upraviteljem novoga četverogodišnjega plana
pripreme Njemačke za rat, izgradnjom gospodarske samodostatnosti
po pitanju goriva, gume i drugih potrepština.
Nakon što je kancelar Hitler izgubio strpljenje u pregovorima
s poljskim ministrom vanjskih poslova Josefom Beckom,
odlučio je prihvatiti mudar prijedlog Josifa Staljina. Dana 23.
kolovoza 1939. godine u Moskvi je potpisan Pakt Ribbentrop-
Molotov o međusobnom nenapadanju, koji je završio vojnom
okupacijom i podjelom Poljske.
Taj je njemačko-sovjetski pakt o međusobnom nenapadanju
bio popraćen dalekosežnim njemačko-sovjetskim Sporazumom
o trgovini i kreditiranju. Uvjeti toga sporazuma Sovjetskom
su Savezu omogućili žuran kredit za kupnju do 200 milijuna
maraka njemačke industrijske robe, u zamjenu za vitalno potrebnu
naftu i industrijske sirovine iz Rusije.
Berlin je trebao postati financijsko središte "novog europskog
poretka". Na kraju bi devizni tečaj svake nacionalne valute
"nove Europe" bio određen u odnosu na marku, a održavala bi
ih stroga kontrola cijena koju bi provodile vlade tih zemalja.
Ukinuo bi se zlatni standard, a europske bi se valute vezale
za marku, što je bilo vrlo slično američkoj politici napuštanja
zlatnog standarda iz kolovoza 1971. godine.
Predviđen je savez četiriju sila - Njemačke,
Mussolinijeve Italije, Japana i Rusije, koji bi zajednički
uspostavio gospodarsku kontrolu nad cijelom euroazijskom
kopnenom masom, od Atlantskog do Tihog oceana.
Britanske tajne službe i britanska diplomacija počeli su se
snažno dodvoravati Staljinu, nadajući se da će ga odvratiti od
toga Hitlerova plana. Taj pokušaj nije imao mnogo veze s nekim
prosovjetskim osjećajima. Premijer Churchill osobno je mnogo
više simpatizirao Nijemce. Bila je to samo britanska računica
"ravnoteže moći", prema kojoj je Velika Britanija željela savez
sa slabijom od svojih dviju europskih suparnica, Rusijom, i
pokušavala ju je iskoristiti protiv svoje jače suparnice. Taj će
se sukob poslije zvati Drugi svjetski rat.
U listopadu, samo nekoliko dana prije njegova posjeta
Berlinu, rumunjski je diktator Ion Antoanescu dopustio Njemačkim
oružanim snagama da okupiraju njegovu državu kako
bi za Treći Reich osigurali neprocjenjive strateške izvore nafte
iz kompleksa naftnih rafinerija u blizini rumunjskoga grada
Ploesti. To se nije svidjelo Staljinu, koji je taj potez protumačio
kao izravnu prijetnju.
Ubrzo poslije toga sukoba iz studenoga 1940. kancelar
Hitler odlučio je isključiti Sovjetski Savez iz planiranog saveza
četiriju sila, u koji su, uz Sovjetski Savez, trebale ući Italija i
Japan. Dana 18. prosinca 1940. zapovjedio je svome vojnom
zapovjedništvu da se pripremi za sveopći rat protiv Sovjetskog
Saveza, pod šifrom Operacija "Barbarossa", oživljavajući tako
planove iz 1935. godine.
U tome su trenutku predsjednik Roosevelt i krugovi okupljeni
oko Studija o ratu i miru i obitelji Rockefeller znali da
će iz najskupljeg rata u povijesti izići kao pobjednici pa su
pažljivo započeli s propagandnom kampanjom kako bi javnost
pripremili na ulazak u rat s Hitlerovom Njemačkom. Razlog za
ulazak Amerike u taj rat, barem sa stajališta obitelji Rockefeller,
njihovih saveznika s Wall Streeta i krupnih industrijalaca, nije
imao nikakve veze s Hitlerovom politikom "konačnog rješenja"
prema Židovima ni s drugim ogavnostima Trećega Reicha.
Ispravnije je reći kako je sve veća propagandna kampanja
kojom je američki narod trebalo pridobiti za još jedan rat u
Europi bila usmjerena na uništenje najopasnijeg suparnika
poslijeratnog "američkoga stoljeća" - Njemačkoga Reicha.
Amerika je planirala, kao što se Staljin i pribojavao, s pokretanjem
englesko-američke bojišnice protiv Hitlera odugovlačiti
dostatno dugo da Rusija i Njemačka imaju vremena jedna drugu
iskrvariti do smrti. Operacija "Barbarossa" započela je u lipnju
1941. i trajala je do prosinca te godine, tijekom užasno hladne
zime. Za tu je invaziju na Sovjetski Savez mobiliziran zastrašujuće
velik broj ljudi, više od 4,5 milijuna njemačkih vojnika
i vojnika osovinskih sila. Operacija "Barbarossa" do danas je
najveća vojna operacija u ljudskoj povijesti, mjerimo li u terminima
ljudskih snaga, prijeđenog područja i ljudskih žrtava.
U tome su se trenutku srušili i cijela strategija i utjecaj
Srednjoeuropskoga gospodarskoga vijeća, na čelu s barunom
von Wilmowskim. Mreža koju je Vijeće ispreplelo unutar industrije
i institucija Trećega Reicha promijenila je cilj djelovanja
i postala njemački pokret otpora (Der Wiederstand).
Kako je to britanski premijer Winston Churchill vidio iz
ledeno hladne britanske geopolitičke perspektive, organizirani
otpor kancelaru Hitleru unutar same Njemačke bio je za Veliku
Britaniju još opasniji protivnik.
Premijer Churchill pročitao je zapise o planovima za gospodarski
imperijalizam Srednjoeuropskoga gospodarskoga vijeća,
koje je napisao Alfred Sohn-Rethela, koji je 1936., nakon što je
Gestapo počeo sve više sumnjati u njegove aktivnosti, napustio
Njemačku. U egzilu u Francuskoj on je pisao detaljna izvješća
29 Sohn-Rethel, Alfred, op. cit., str. 23.
o iskustvima koja je stekao u krugu njemačkih industrijalaca
okupljenih u Srednjoeuropskom gospodarskom vijeću i slao ih
Wickhamu Steedu, utjecajnom vanjskom uredniku lista London
Times u vlasništvu skupine Okrugli stol i intimnom prijatelju
Winstona Churchilla.
Sile Osovine, Njemačka, Japan i Italija, pobijeđene su u
rujnu 1945. godine. Cijena te pobjede, izbrojena u ljudskim
žrtvama, bila je zapanjujuća. U taj je rat mobilizirano više od
100 milijuna vojnog osoblja, po čemu je to bio najrašireniji rat
u povijesti svijeta. U stanju "potpunog rata" velike su države
svoje cjelokupne gospodarske, industrijske i znanstvene mogućnosti
stavile u službu rata, zamagljujući tako razliku između
civilnih i vojnih resursa. Ubijeno je više od 70 milijuna ljudi,
od kojih su većina bili civili, po čemu je Drugi svjetski rat bio
najsmrtonosniji rat u ljudskoj povijesti.
KRAJ PAX BRITANNICAE
Američki ustroj i njihovi saveznici iz Vlade nisu gubili
vrijeme da pokažu tko je pobijedio u toj imperijalnoj borbi.
Čak i prije negoli je rat završio Sjedinjene su Američke Države
premijeru Churchillu jasno dale do znanja da se tradicionalne
sfere utjecaja u poslijeratnom svijetu više neće poštovati,
posebno po pitanju prevlasti u naftnoj politici Bliskog istoka,
koja je do tada tradicionalno pripadala Velikoj Britaniji. To su
učinili čuvanjem tajne o razvoju atomske bombe i ukidanjem
neograničene Pomoći u zajmu i najmu (Lend-Lease aid). Zapravo,
Harry Truman, čim je izabran za predsjednika, prisilio
je Britance da, u zamjenu za poslijeratnu američku financijsku
pomoć, sklope nekoliko vrlo oštrih nagodbi.
Američke naftne kompanije tijekom Drugoga svjetskoga
rata znatno su ojačale. Tome je najviše pridonijela slabost
ratom opustošenih britanskih i francuskih naftnih suparnika.
Amerikanci nisu oklijevali iskoristiti tu situaciju.
Poslije rata carstvo banaka i velikih kompanija obitelji
Rockefeller imalo je prevlast nad izvorima energije svoga novostvorenog
američkoga carstva. Njihovi su pomno probrani ljudi
bili zaposleni na projektima Studija o ratu i miru i upravo su
oni vodili politiku američkoga Ministarstva vanjskih poslova.
U međuvremenu je banka Chase, na čelu s Davidom Rockefellerom,
preko svoje podružnice u Parizu, koja je neometano
poslovala tijekom cijeloga razdoblja pronjemačkoga Vichyjeva
režima i nacističke okupacije, provodila financijske transakcije
za kompaniju I. G. Farben i druge klijente iz Trećega Reicha.
Uvećavajući taj već zastrašujuće velik monopol, do tada
neviđen u povijesti svijeta, predsjednik Roosevelt će carstvu
obitelji Rockefeller za kraj darovati još jednu povlasticu - isključiva
prava na zapanjujuća naftna bogatstva Kraljevstva
Saudijske Arabije. Bio je to sudbonosan čin, koji će odrediti
cijeli tijek poslijeratne američke politike na Bliskom istoku,
čije se posljedice mogu osjetiti i dandanas.
Godine 1941., kada je Amerika još službeno bila neutralna,
Kongres je usvojio Zakon o zajmu i najmu. Po tome zakonu,
Amerika će davati pomoć onim zemljama koje je predsjednik
držao vitalnima za obranu Amerike, zbog "nacionalne
sigurnosti". Unatoč tome što 1943. godine Saudijska Arabija
ni na koji način nije bila od presudne važnosti za američku
nacionalnu sigurnost, pravila su zaobiđena kako bi se velikim
naftnim kompanijama obitelji Rockefeller podmazao put za
preuzimanje nepreglednih i netaknutih naftnih bogatstava
toga pustinjskog kraljevstva.
U veljači 1943., kada je objavio da je Amerika Saudijskoj
Arabiji odobrila Pomoć u zajmu i najmu, predsjednik Roosevelt
je pritom Saudijsku Arabiju proglasio "vitalno potrebnom za
obranu Sjedinjenih Američkih Država". No, nije se potrudio
pobliže objasniti tu tvrdnju. Pomoć u zajmu i najmu bila je
prvi korak kojim je korporacija ARAMCO prigrabila isključiva
prava na saudijsku naftu.
Vraćajući se s Konferencije triju sila, održane 1945. na Jalti,
predsjednik Roosevelt je na predsjedničkom brodu s kraljem
Saudijske Arabije Abdulom Azizom organizirao tajni sastanak.
U veljači 1945. razarač USS Murphy pristao je u saudijsku luku
Džedu, čime je prvi put jedan američki brod ušao na teritorij
Saudijske Arabije. Kralj Abdul Aziz i njegova pratnja ukrcali su
se na brod i otplovili prema Velikom gorkom jezeru u Sueskom
kanalu, gdje su se ukrcali na brod USS Quincy, kako bi se, 14.
veljače, sastali s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država,
što je ujedno bio i prvi sastanak kralja Abdula Aziza s nekim
od vođa stranih zemalja.10
Na tome sastanku predsjednik Roosevelt, iz opreza, nije
pušio ni pio u nazočnosti saudijskoga monarha, kako ne bi
uvrijedio njegove stroge religiozne osjećaje.
Tijekom razgovora kralj je izrazio zabrinutost zbog mogućnosti
dolaska velikog broja židovskih izbjeglica iz Europe u
Palestinu, koja je tada još uvijek bila teritorij pod britanskim
mandatom. Roosvelt mu je obećao da ni na koji način neće
pomagati Zidovima protiv Arapa niti će protiv Arapa pokrenuti
neprijateljsku akciju.
Navodno je Abdul Aziz poslije razgovora bio oduševljen
zbog "razumijevanja" koje je američki predsjednik pokazao
prema arapskome gledištu na osjetljivo palestinsko pitanje. Pritom
je predsjednik Roosevelt njihovo "prijateljstvo" zapečatio
tako što mu je darovao jednaka invalidska kolica kakvima se
sam služio i zrakoplov DC3, čime je kralj Abdul Aziz navodno
bio oduševljen.
Tri dana poslije, premijer Churchill, bijesan zbog toga diplomatskog
poteza predsjednika Roosevelta, zatražio je sličan
sastanak sa saudijskim monarhom. Britanski premijer, legendarni
uživatelj pića i cigareta, prije negoli su uopće počeli
pregovarati, rekao je Njegovu Veličanstvu kako je u svijetu
premijera Churchilla pušenje i pijenje alkohola "sveti obred".
Čini se da to kralja baš i nije zabavilo. Osim toga Churchill
nije bio voljan nimalo popustiti po pitanju arapskoga gledišta
na Palestinu, te je kralju, od kojega je dobio skupocjene darove
posute draguljima, darovao jeftinu kutiju s mirisima.
Dana 5. travnja 1945. godine predsjednik Roosevelt formalizirao
je svoju prisegu kralju Saudijske Arabije u pismu
u kojemu je napisao kako je "obećanja dao kao osoba na čelu
izvršnog organa vlasti"12. Time je za američki konzorcij ARAMCO
osigurao isključiva prava na saudijsku naftu.
Tjedan dana poslije toga bio je mrtav.
Josif Staljin, koji baš nije volio premijera Churchilla, u tajnosti
je pisao udovici predsjednika Eleonori Roosevelt, nudeći
da će joj poslati svog osobnog liječnika, koji bi proveo neovisnu
autopsiju, jer je sumnjao da je predsjednik Roosevelt otrovan
po nalogu premijera Churchilla. Ona je tu ponudu odbila.
Rat koji je trajao šest godina i obuhvatio cijeli svijet završio
je 1945. i za sobom ostavio više od 55 milijuna mrtvih. Ni jedna
država nije izgubila toliko građana kao Staljinov Sovjetski
Savez, gdje je nestalo najmanje 22 milijuna ljudi.
Američka je Vlada dobro znala tko je što izgubio. Oni su
bili pobjednici i brinuli su se prije svega o tome kako upravljati
novonastalim američkim carstvom. Godine 1945. američki
se politički ustroj, pod zastavom "slobode" i "demokracije",
"oslobođenja od kolonijalne vlasti" i "američkog slobodnog
poduzetništva", preustrojio kako bi preuzeo vlast nad svjetskim
zbivanjima do razine koju nije dosegnulo ni Britansko Carstvo.
Godine 1919., poslije mirovne konferencije u Versaillesu,
Britansko je Carstvo ostvarilo svoje najveće teritorijalno proširenje
i pretvorilo se u dominion koji je pokrivao jednu četvrtinu
cijele površine svijeta, carstvo "u kojemu sunce nikada ne
zalazi". Samo trideset godina poslije toga, 1949., Britansko je
Carstvo pucalo po svim šavovima, budući da su se u kolonijama
počeli širiti zahtjevi za oslobađanjem od ovisnosti o izrabljivačkoj
matičnoj državi. Britansko je Carstvo bilo na mukama
u možda najvećem preokretu koji se ikada u povijesti svijeta
dogodio jednome carstvu.
Američka je vanjska politika ohrabrivala težnje kolonijalnih
zemalja Britanskoga Carstva za slobodom i neovisnošću, ali je,
kada su te zemlje stekle svoju neovisnost, prestala podupirati
proces dekolonizacije tih zemalja.
Kako se premijer Churchill i pribojavao, Sjedinjene Američke
Države u Drugome su se svjetskome ratu borile za "vodstvo
u rastakanju Britanskoga Carstva", jedine sile za koju se potkraj
četrdesetih godinama moglo očekivati da bi u budućnosti bila
kadra dovesti u pitanje američku prevlast u svijetu.
Drugi svjetski rat uzdrmao je trgovačke mehanizme na
kojima se temeljila britanska financijska moć. Nepregledni
prekomorski posjedi odavno su prodani radi plaćanja ratnih
troškova. Javni se dug Ujedinjenoga Kraljevstva vinuo do neslućenih
visina. Domaća engleska postrojenja i oprema bili su
oronuli i istrošeni. Opskrba električnom energijom više nije
bila pouzdana, stambeni fond bio je porušen, a stanovništvo
iscrpljeno.
Završni udarac britanskome pokušaju da se pridrži za krhotine
svoga globalnoga carstva dogodio se naprasno 2. rujna
1945., manje od četiri tjedna otkako je predsjednik Truman,
na završetku rata na Tihom oceanu, odobrio bacanje dviju
atomskih bomba na Japan, kada je američka Vlada neočekivano
otkazala Velikoj Britaniji Pomoć u zajmu i najmu. Od početka
toga programa, koji je Kongres odobrio u ožujku 1941., oko
devet mjeseci prije negoli je Amerika uopće službeno ušla u
rat, SAD su Veliku Britaniju opskrbile s oko 31 milijardom
dolara u ratnome materijalu i drugim nužnim sredstvima. Taj
iznos odgovara iznosu od više od 420 milijarda dolara u 2007.
godini. Sa svoje je strane britanska Vlada očekivala ne samo
da će se ta američka pomoć poslije rata nastaviti nego i da će
Amerika oprostiti britanski dug i Velikoj Britaniji odobriti velikodušan
beskamatni kredit koji će poslijeratnom britanskom
gospodarstvu omogućiti da se što prije oporavi.
U trenutku kada je Amerika, naglo i neočekivano, 2. rujna
obustavila Pomoć u zajmu i najmu, u Veliku je Britaniju već
stigao dio prijeko potrebnih američkih proizvoda, i to u velikoj
količini, dok je dio još bio na putu prema Engleskoj. Neposredno
poslije rata Velika je Britanija hitno trebala opremu.
Umjesto toga, američka je Vlada ponudila uvjetovani kredit
od 4 tisuće milijarda dolara, uz 2% kamata. To je, zapravo,
dokinulo britansku povlaštenu trgovinu sa zemljama članicama
Britanske zajednice naroda, i ozbiljno oslabilo gospodarsku i
trgovinsku ulogu Velike Britanije u poslijeratnome svijetu.
financijski i monetarni stup poslijeratne američke prevlasti
jednako je ovisio i o američkoj vojnoj nadmoći, koja je
jamčila američku prevlast u svijetu poslije 1945. godine. Naposljetku,
čime je trebalo spriječiti da druge države stvore nova
savezništva i tako dovedu u pitanje "američko stoljeće"? Što
bi, primjerice, moglo spriječiti saveznike iz 1945. da postanu
smrtonosni neprijatelji u godinama koje dolaze?
Američka je Vlada odgovorila na ta pitanja samo četiri
tjedna prije negoli je Velikoj Britaniji obustavila Pomoć u zajmu
i najmu. Sjedinjene Američke Države u tajnosti su razvile
najstrašnije oružje u povijesti ratovanja. Povrh toga, politička
elita Sjedinjenih Američkih Država cijelom će svijetu pokazati
da je dostatno luda i da je kadra to strašno oružje uporabiti
protiv svojih neprijatelja.
AMERIKA BACA ATOMSKU BOMBU
Ni jedan drugi ratni čin nije odaslao toliko okrutno jasnu
poruku o novoj poslijeratnoj američkoj nadmoći kao dopuštenje
što ga je američka vlada dala za bacanje dviju atomskih
bomba na japanske gradove, jednu na Hirošimu, 6. kolovoza, a
drugu na Nagasaki, 9. kolovoza. I iako su Sjedinjene Američke
Države prije toga, letcima koje su bacali američki zrakoplovi,
upozoravali japanske civile na zračne napade na dvanaest
japanskih gradova, koji su bombardirani uobičajenim bombama,
stanovnici grada Hirošime nisu bili upozoreni o napadu
atomskom bombom.
Svaka od tih dviju bomba, jedinih koje su SAD tada bile
kadre proizvesti iz svojih zaliha obogaćenog fizijskog urana-235
i plutonija-239, bila je razornija od bilo kojih drugih bomba u
povijesti ljudskog ratovanja. A u povijesti će biti zapamćene i
kao jedine uporabljene atomske bombe.
Bomba bačena na Hirošimu bila je više od dvije tisuće puta
razornija od britanske bombe Grand Slam, koja je do tada bila
najveća uporabljena bomba u povijesti. Samo 8 kilograma plutonija-
239 u jednoj bombi, bačenoj na japanski grad Nagasaki,
počinilo je ratni pokolj bez presedana. Bombu su namjerno
namjestili da eksplodira na visini od oko 600 metara iznad Hirošime
kako bi svijet dobio najuvjerljiviji dokaz o zastrašujućoj
moći toga novoga oružja. Na udaljenosti od oko 500 metara
od nulte točke sve se užarilo od vrućine koja je narasla na više
od milijun stupnjeva.
Tim su dvjema bombama, potkraj 1945., ubili 140.000 ljudi
u Hirošimi i 80.000 ljudi u Nagasakiju, s time da je oko 50%
žrtava ubijeno na dan bombardiranja. Oko 2 0% poginulo je od
ranjavanja ili zajedničkog učinka opeklina, traume i opeklina
prouzročenih radijacijom, čemu su pridonijele i bolesti, slaba
prehrana te mučnina zbog radijacije.
Američki su se državni službenici trudili umanjiti i nijekati
smrtonosno djelovanje nuklearnog otpada tih atomskih bomba
i naknadno umiranje ljudi, bolesti i uništenje prouzročene radijacijom.
U stvarnosti, kako je to kasnije potanko opisano u
japanskim službenim istraživanjima, nebrojene tisuće Japanaca
patile su od deformacije pri rođenju, veće učestalosti raka,
gubitka kose, purpurnih kožnih čireva, te leukemije ili raka
krvi. Osim tih fizičkih ozljeda i kroničnih bolesti preživjeli su
patili i od nezamislive traume.
Zapravo, naknadno otkriveni dokumenti otkrivaju kako
su Japanci Amerikance, još prije njihova dolaska u Potsdam,
izvijestili o tome kako će se Japan predati, pod uvjetom da im
se dopusti da zadrže svoga cara. Ispalo je da je predsjednik
Truman znao za tu japansku namjeru. No, znao je i za uspješno
testiranje atomske bombe od 16. srpnja, provedeno u saveznoj
državi New Mexicu.
Uzmemo li u obzir da je japanski car bio glavna osoba japanskoga
društva, te da je bio ključan za poslijeratnu američku
okupaciju Japana, Trumanovo tvrdoglavo ustrajanje u Potsdamu
na bezuvjetnoj predaji Japana tumačeno je kao namjerno
osmišljen trik kojim je kupovao vrijeme i tražio opravdanje za
bacanje atomske bombe na Japan. Sam trenutak događaja i kasnije
otkriveni dokumenti daju ovome gledištu vjerodostojnost.
Trumanovo ustrajanje na bezuvjetnoj predaji imalo je svrhu
spriječiti japansku predaju i stvoriti dojam kako je atomsko
oružje nužno za dovršenje rata.
Zapravo, taj je čin smjerao svijetu, a prije svega Staljinu
i Rusiji, dati do znanja koliko je američka moć užasavajuća i
nezamisliva. Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija
nije imalo svrhu na taj strahotan način prisiliti Japan na predaju
budući da je Japan već bio gotov. Ta uvjerljiva demonstracija
američke vojne moći trebala je preneraziti Sovjetski Savez.
Zapravo, bio je to prvi pucanj u suparništvu između Amerike
i Sovjetskog Saveza, koji će poslije biti prozvan Hladni rat.
Japan, prije bombardiranja, nije bio
obaviješten o zastrašujućoj snazi novoga oružja, a predsjednik
Truman je za peticiju svojih vodećih znanstvenika (70 vodećih američkih znanstvenika
zaposlenih na Projektu Manhattan, u kojoj su predsjednika molili
da ne dopusti bombardiranje Japana atomskom bombom) saznao tek danima nakon što su bombe bačene na Japan.
Američka
je Vlada svoj monopol na atomsko oružje čuvala i od najbližih
saveznika.
Unatoč svemu tome, bombardiranje Japana nije u Rusiji
izazvalo nikakve znakove straha ni omekšavanja. Staljin je na
vrlo visoke položaje unutar američke Vlade postavio mrežu
svojih špijuna, koji su rusku Vladu redovito izvješćivali o
američkome projektu izgradnje atomske bombe. Osim toga,
sovjetskim su znanstvenicima u tajnosti pribavljali nacrte
potrebne za proizvodnju atomskog oružja.11
Rusija je šokirala Sjedinjene Američke Države, kao i većinu
svijeta, kada je, 1949., samo četiri godine kasnije, provela
pokusnu eksploziju vlastite atomske bombe. Time je započeo
nuklearni sukob Hladnoga rata.
Američku su povijest tijekom prošloga stoljeća usmjeravali
sve moćniji karteli financijskih elita i veliki industrijski trustovi
u vlasništvu tih istih elita, kako je opisano u prethodnim
poglavljima. Upravo su njihovi interesi, a ne interesi zemlje
i stanovništva u cjelini, određivali strateške prioritete toga
moćnoga kartela. Kontrolom koju su imali nad nacionalnim
medijima omogućili su svojim propagandnim stručnjacima da
njihove interese prikažu kao "interese cijele Amerike". Većina
je američkoga naroda, u želji da o svojoj domovini misli samo
najbolje, povjerovala toj propagandi.
Zamjenika Achesona neki su nazivali "tvorcem Hladnoga
rata". On je izradio nacrt Trumanove doktrine, kao i dokument
kojim je stvoren NATO savez, te predsjednika uvjerio
da, 1950. godine, uđe u neobjavljeni rat s Korejom. Osim
toga, potkraj 1944. godine, odigrao je ključnu ulogu u izradi
sporazuma na konferenciji u Bretton Woodsu, uključujući i
sporazume o stvaranju Međunarodnog monetarnog fonda (International
Monetary Fund, IMF), odnosno MMF-a, i Svjetske
banke (World's Bank), koji su Americi omogućili da unaprijedi
tu svoju potragu za "tržištima u inozemstvu".
Godine 1946., dok je pepeo rata protiv nacističke Njemačke
još uvijek tinjao, jedna je frakcija unutar američkoga Ministarstva
vanjskih poslova, uključujući i Georgea Frosta Kennana,
počela zagovarati oštru politiku prema Rusiji.
U veljači 1946. američko je Ministarstvo financija od Američkoga
veleposlanstva u Rusiji zatražilo da pokuša objasniti
zašto sovjetska Vlada ne želi podržati nove brettonwoodske
organizacije, Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku.
Kao odgovor na taj upit, George F. Kennan, veleposlanikov
savjetnik, napisao je takozvani "dugi brzojav", petodjelnu
kartu svojih osobnih pogleda na sovjetsku politiku. U tome
je brzojavu tvrdio kako SSSR vidi sebe u trajnom ratu protiv
kapitalizma, te da je sovjetska moć, iako neprobojna za logiku
i razum, vrlo osjetljiva na logiku sile.
U rujnu 1946., kao posljedica toga, predsjedniku je predano
jedno strogo tajno izvješće, koje je izradio upravo sa-
vjetnik Kennan, u suradnji s mješovitom radnom skupinom
sastavljenom od stručnjaka iz Ministarstva vanjskih poslova,
Ministarstva rata, Ministarstva pravosuđa, Združenog vojnog
stožera i CIA-e, pod nazivom American Relations with the Soviet
Union (Američki odnosi sa Sovjetskim Savezom). Predsjednik
Truman je držao kako je to izvješće previše osjetljivo pa je
njegovo postojanje ostalo tajnom sve do 1968. godine.
U tome se izvješću prvi put zagovara američka politika
"obuzdavanja" Sovjetskoga Saveza, a samo izvješće postat će
strateški američki dokument za Hladni rat.
U travnju 1946., nekoliko tjedana poslije "dugoga brzojava"
savjetnika Kennana, bivši britanski premijer Winston
Churchill, koji je u tajnosti, barem od 1943. godine, američku
Vladu nagovarao da pokrene napad na Sovjetski Savez, održao
je u Fultonu, u saveznoj državi Missouri, svoj poznati govor o
"željeznoj zavjesi", u kojemu je pozvao na britansko-američko
savezništvo protiv Sovjetskoga Saveza i optužio Sovjetski Savez
da je svoju "željeznu zavjesu" postavio "od Stettina na Baltiku
do Trsta na Jadranu".
Budući da je Churchill pozivao na britansko-američko savezništvo
protiv SSSR-a, sovjetska je Vlada taj govor protumačila
kao poziv Zapadu na rat protiv SSSR-a.
Hladni je rat stvoren kako bi podržavao to gospodarsko
carstvo, takozvano "američko stoljeće". Brettonwoodski sustav
i jedinstvena uloga američkoga dolara kao "ključne valute"
postat će temelj toga novostvorenoga američkoga svjetskoga
carstva, "američkoga stoljeća". Sve dok se oslabljene zapadnoeuropske
države, u dugotrajnom Hladnom ratu protiv
Sovjetskog Saveza, a kasnije i Narodne Republike Kine, budu
morale oslanjati na američku vojnu zaštitu, američka će Vlada
doslovno određivati ključne gospodarske uvjete toga saveza.
Upravo je tako Amerika i postupila, a brettonwoodski sustav
postao je kamen temeljac te američke gospodarske prevlasti.
STVARANJE BRETTONWOODSKOG DOLARSKOG SUSTAVA
Američka je vizija "slobodne
trgovine" značila gospodarsku propast za veći dio preostale
britanske industrije.
Gospodarstvo europskih zemalja, razoreno gotovo šestogodišnjim
ratom, nije imalo mnogo izbora doli složiti se s tom
američkom vizijom poslijeratnog međunarodnog gospodarskog
sustava. Čak je i Velika Britanija, koja je sebe za pregovaračkim
stolom vidjela u najmanju ruku kao jednakovrijednu Sjedinjenim
Američkim Državama, bila prisiljena, pred oštrim američkim
zahtjevima, progutati gorku pilulu poniznosti.
Prema
novim brettonwoodskim pravilima, Amerika je nametnula
sustav u kojemu je samo jedna valuta, američki dolar, imala
podlogu u zlatu, dok je vrijednost svih ostalih valuta učvršćena
prema dolaru.
Od svih država tražilo da trgovinu s drugim državama
obavljaju u dolarima. Američki je dolar, a ne zlato, prema
brettonwoodskom standardu zlatnog tečaja, postao "svjetska
valuta", odnosno, točnije, svjetski novac. Štoviše, kako je istaknuto,
američko je Ministarstvo financija imalo neograničenu
moć stvaranja dolara, a to je i iskoristilo. Budući da je američka
valuta, dolar, imala ulogu pričuvne svjetske valute, svijet je, više
ili manje, bio prisiljen prihvaćati napuhane dolare. Ni jedna
druga valuta nije imala tako golemu prednost.
Konačni sporazum potpisali su predstavnici 29 zemalja, u
srpnju 1944. godine, u hotelu Mount Washington u Bretton
Woodsu, u saveznoj državi New Hampshire. Za članove Studija
o ratu i miru, u sklopu newyorškoga Vijeća za inozemne
odnose, to je bio trenutak krunidbe - njihov se san o poslijeratnom
gospodarskom carstvu ostvario. Institucija koju su
osmislili, Međunarodni monetarni fond, imat će mogućnost
reorganizirati veći dio svijeta pod vladavinom dolara.
Brettonwoodski pregovori, koji su započeli u lipnju 1944.
godine, trebali su biti prva institucionalna sastavnica Organizacije
ujedinjenih naroda, koja će zamijeniti Ligu naroda, u kojoj
su prevlast imali Britanci. Za razliku od Lige naroda, Studije o
ratu i miru zamislile su UN kao organizaciju pod kontrolom
Sjedinjenih Američkih Država, čiji je cilj bio promicati američke
planove u svijetu poslije rata. Čak su i zemljište za gradnju
zgrade UN-a na Manhattanu donirala braća Rockefeller, koja
su financirala i već spomenute Studije o ratu i miru. Zbog
porasta cijene okolnog zemljišta, koji se dogodio zato što su
strani diplomati počeli sve više pristizali na Manhattan, braća
Rockefeller višestruko su naplatili tu svoju velikodušnost.
Sporazumom koji su u Jalti 1945. potpisale Amerika, Velika
Britanija i Sovjetski Savez bilo je utvrđeno da zemlje osnivači
poslijeratne Organizacije ujedinjenih naroda mogu biti samo
one države koje su do tada objavile rat silama Osovine. Biti
jedna od odabranih zemalja osnivača UN-a značilo je i bolje
"mjesto za Velikim stolom" u smislu trgovinskih povlastica,
posebno s velikim i procvalim američkim tržištem, što je većina
zemalja Latinske Amerike očajnički željela.
Kako bi osigurao dovoljan broj glasova prilikom stvaranja
UN-a i prihvaćanje američkoga prijedloga Brettonwoodskog
sporazuma, Nelson Rockefeller osobno je organizirao "paket"
glasova u korist američkoga plana tako što je priskrbio glasove
14 zemalja Panameričke Unije, od kojih je sedam, uključujući
i Argentinu, bilo neutralno za vrijeme rata.
Nelson Rockefeller, kojega je predsjednik bio upravo imenovao
zamjenikom ministra vanjskih poslova za Latinsku
Ameriku, dao je zemljama Latinske Amerike ultimatum prema
kojemu su one morale, u veljači 1945., formalno objaviti
rat Silama osovine, jer im u suprotnom ne bi bilo dopušteno
sudjelovati u osnivanju Organizacije ujedinjenih naroda ni
sudjelovati u poslijeratnom trgovinskom obilju.
Samo je Argentina još bila postrani, ali je njezin glas bio
potreban kako bi Amerika održala prevlast po broju glasova u
odnosu na Veliku Britaniju. Nelson Rockefeller uspio je tada
već boležljivog predsjednika Roosevelta nagovoriti da potpiše
ovlaštenje kojim je Argentina pozvana da sudjeluje u osnivanju
UN-a, unatoč tome što je Amerika tim činom prekršila spomenuti
sporazum s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezom,
po kojemu su osnivači UN-a mogle biti samo zemlje koje su
Njemačkoj objavile rat. Objava rata latinskoameričkih zemalja
Njemačkoj u vojnom je smislu bila posve beznačajna, budući
da je rat bio faktički gotov.
Bio je to trik Nelsona Rockefellera kojim je, za osnivanje
UN-a, prikupio dostatan broj glasova protiv Velike Britanije,
koja se koristila istom taktikom - glasovima svojih dominiona
i zemalja članica Britanske zajednice naroda uvećala je broj
glasova koji će biti u njezinu korist. Predsjednika Staljina razbjesnio
je taj očit plan američke Vlade da kontrolom glasova
država članica stekne prevlast u ključnim tijelima novoosnovane
organizacije UN-a. To je potvrdilo njegove strahove da
se američka Vlada planira koristiti UN-om i pridruženim mu
novoosnovanim organizacijama MMF-om i Svjetskom bankom
kao oruđem za ostvarenje američkog poslijeratnog gospodarskog
carstva.
Gospodarski sustav dogovoren na Međunarodnoj monetarnoj
konferenciji u Bretton Woodsu trebao je biti izgrađen na
tri stupa. Prvi bi stup bio Međunarodni monetarni fond, čije bi
države članice svojim novčanim doprinosima stvorile pričuvni
fond za slučaj nužde, koji bi zatim bio dostupan u razdobljima
kada bude trebalo uravnotežiti otplatu kredita. Drugi bi stup
činila Svjetska banka ili Međunarodna banka za obnovu i razvoj,
koja bi vladama svojih država članica pozajmljivala novac za
velike javne projekte. Treći stup toga gospodarskog sustava
bio bi Opći sporazum o carinama i trgovini, koji je usvojen
nešto kasnije, a bio je osmišljen tako da se, uz njegovu pomoć,
pregovorima između raznih zemalja o smanjenju carina, stvori
uređen plan "slobodne trgovine".
Svakoj bi državi članici bile dodijeljene kvote, kojima bi
se odredilo koliko treba, u valuti i zlatu, uplatiti u zajednički
fond MMF-a. Prema udjelu koji neka država članica ostvaruje u
ukupnom broju kvota MMF-a, proporcionalno bi se određivao
i udio koji ta zemlja ostvaruje brojem glasova u Odboru guvernera.
Od samoga je početka to bila igra u kojoj je Amerika
bila glavni igrač. Ona je, kao zemlja s najjačim gospodarstvom
i s najvećim pričuvama zlata, na kraju imala oko 28% glasova,
dok je Velika Britanija imala samo 13% glasova. Francuska je,
u usporedbi s njima, uspjela skupiti jedva 5% glasova. Tako je
ta nova organizacija - Međunarodni monetarni fond, postala
američki instrument za oblikovanje američke vizije gospodarskog
razvoja svijeta poslije rata.
Kako bi svima bilo jasno da Amerika
kontrolira pravila te nove poslijeratne monetarne igre, sjedište
MMF-a smješteno je u Washington, blizu prostorija američkoga
Ministarstva financija. Nije, dakle, čudno što je Staljin, poslije
1945., odlučio da se Sovjetski Savez neće priključiti MMF-u.
Brettonwoodski je sustav za
Sjedinjene Američke Države bio genijalan napredak u odnosu
na raniji zlatni standard, budući da su se sve ostale zemlje
članice sporazuma potpisanog na toj konferenciji složile da će
vrijednost svojih valuta učvrstiti prema američkome dolaru,
a ne prema zlatu. Pritom će, zgodno, upravo američka Vlada,
odnosno, američko Ministarstvo financija i Banka za savezne
pričuve, određivati uvjete ponude američkoga novca u cijelome
svijetu.
Tijekom Drugoga
svjetskoga rata dogodila se velika inflacija dolara, ali je on
i dalje bio utvrđen po stopi od 35 dolara za dobru uncu zlata,
stopi koja je dolaru i međunarodnim bankama s Wall Streeta
davala veliku prednost. S manje dolara kupljeno je više zlata.
Središnje banke stranih zemalja, koje su uspjele nagomilati
viškove u dolarima, nisu imale mnogo izbora doli te svoje
dolare, zarađene trgovinom, uložiti u obveznice američkoga
Ministarstva financija, čime su, zapravo, financirale američko
vojno širenje diljem svijeta. Kako je američki deficit rastao,
tako je rastao i nerazmjer između dolara u optjecaju i pričuva
zlata. Zapravo je Amerika, kao zemlja "ključne valute", stekla
mogućnost da svojim trgovinskim partnerima izvozi svoju
inflaciju u obliku de facto devalviranih dolara.
U veljači 1945. predsjednik Roosevelt, premijer Churchill i
predsjednik Staljin sastali su se na Jalti, na Crnome moru, kako
bi raspravili poslijeratnu okupaciju Njemačke. Između ostaloga,
u sporazumima koje su ta trojica potpisali bila je i izrijekom
priznata činjenica da je sovjetska Crvena armija oslobodila
Poljsku, te bi, u novoj poljskoj Vladi, Sovjetski Savez trebao
imati ključnu ulogu. Njih su se trojica dogovorila da poljsku
istočnu granicu pomaknu prema zapadu, na Curzonovu crtu
iz 1919., te da Sovjetski Savez pripoji zapadnu Bjelorusiju i
zapadnu Ukrajinu. Njemačku će privremeno podijeliti na tri
okupacijske zone, s time da je pozvana i Francuska kao četvrta
okupacijska vlast.
Umjesto da nastavi i unaprjeđuje svoju ratnu suradnju sa Sovjetskim
Savezom u porazu nacističke Njemačke, Amerika će
se protiv svoga ratnog saveznika udružiti s Velikom Britanijom.
Povlačenjem iz gore spomenutog sporazuma, postignutog na
Jalti, američka je Vlada bila sigurna da će Staljin agresivno
reagirati, ako treba i silom, radi obrane onoga što je držao
vitalnim interesima za sigurnost u Istočnoj Europi. Premijer
Churchill i, kasnije, američka Vlada, postavili su predsjedniku
Staljinu zamku, a on je progutao mamac.
Godine 1946. Winston Churchill, svojim govorom na
imanju predsjednika Trumana, u Fultonu, u saveznoj državi
Missouri, o "željeznoj zavjesi", objavio je da se upravo događa
nova podjela Europe. Još 1943., ako ne i prije, premijer
Churchill i bliski mu britanski krugovi, okupljeni oko skupine
zvane Okrugli stol, izračunali su da bi trebali isprovocirati
jedan novi rat, ovoga puta sa Sovjetskim Savezom, jer bi tako
Velika Britanija za neiskusnu američku Vladu postala nezamjenjiva
kao "posrednik" između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih
Američkih Država.
Kada je predsjednik Truman, netom poslije predaje Japana
u kolovozu 1945., neočekivano Velikoj Britaniji otkazao Pomoć
u zajmu i najmu te od nje zatražio otplatu ratnih kredita, američka
je Vlada time označila da je došlo doba za novi svjetski
poredak. Do kraja rata britanske su se pričuve zlata i dolara
smanjile na manje od 1,5 milijardu dolara, a njezin je kratkoročni
dug dosegnuo zapanjujućih 12 milijarda dolara. Engleska
je industrija, osim vojne, bila u prilično jadnom stanju. Drastično
se smanjila proizvodnja ugljena, a isključenje električne
energije postalo je svakodnevna pojava. Osim toga, milijuni
vojnika koji su se vraćali s bojišta čekali su na reintegraciju u
opustošeno civilno gospodarstvo.
Ako bi premijer Churchill i Velika Britanija uspjeli namamiti
predsjednika Trumana u novi rat s Rusijom, to bi Velikoj Britaniji
dalo šansu da za američku Vladu postane nezamjenjiva
i održi makar i privid svoga prijeratnog položaja velike sile.
Barem je britanska Vlada zaključivala s takvom logikom.
ROĐENA JE DRŽAVA NACIONALNE SIGURNOSTI
Godine 1947. Amerika je bila spremna uključiti zapadnoeuropske
zemlje u svoj gospodarski krug i izolirati Sovjetski
Savez, a kao sredstvo te nove strategije za obnovu Europe
predložen je bilateralan američki Marshallov plan.
U lipnju 1947. ministar vanjskih poslova George Marshall
objavio je plan gospodarske obnove Europe, osmišljen tako da
u poslijeratnoj Europi omogući prevlast američke industrije,
posebno naftne industrije, i financijskih institucija. Taj je plan
službeno nazvan Europski program obnove (European Recovery
Program, ERP), ali je poznatiji pod nazivom Marshallov
plan.
Američki autori Marshallova plana pomoći, uključujući i
Georgea F. Kennana, namjerno su ponudili američku pomoć
za poslijeratnu obnovu Sovjetskog Saveza, ali pod uvjetom da
Staljin otvori svoje socijalističko gospodarstvo kapitalističkom
Zapadu, te da prema Zapadnoj Europi preusmjeri velik dio
ruskih sirovina. Zbog tih i drugih uvjeta Sovjetski je Savez, što
se moglo predvidjeti, odbio takvu pomoć, ostavljajući Americi
da gospodarski vlada Zapadnom Europom, bez potrebe da
pritom surađuje sa Sovjetskim Savezom.4
U uvjete američke pomoći iz Marshallova plana sračunato
je ugrađen golem izvoz američkih industrijskih proizvoda u
Europu, što je bio koristan način prodora na tržišta poslijeratne
Zapadne Europe, na razini na kojoj to Amerika nije mogla prije
rata.
Američki naftni divovi nisu oklijevali iskoristiti taj izvanredan
monopol. Unatoč kongresnoj istrazi i prosvjedu na najvišim
razinama državne uprave, zbog očite zlouporabe fondova
namijenjenih Marshallovu planu, američki su naftni divovi
prisilili europske zemlje da plaćaju vrlo napuhanu cijenu nafte.
Primjerice, naftne su kompanije obitelji Rockefeller utvrdile
više no dvostruku cijenu od one koju su svojim europskim
klijentima naplaćivali u razdoblju od 1945. do 1948. godine,
koja se tada kretala od 1,05 do 2,22 dolara po barelu.
Pomoć
je dana, ali pod vrlo teškim uvjetima, koji su dodirivali čak
i industriju zabave. Primjerice, od Francuske se, u zamjenu
za američku financijsku pomoć, tražilo da u svojim kinima
prikazuje američke filmove, pa makar to prouzročilo gubitke
francuskoj filmskoj industriji. Američka je Vlada dobro shvaćala
vrijednost Hollywooda kao propagandnog medija, koji
će promicati "američki način života" i, u pozadini, američke
proizvode.
Marshallov je plan također otvorio vrata i velikim američkim
korporacijama, koje su tako mogle ulagati u industriju
zemalja Zapadne Europe po iznimno povoljnoj cijeni, budući
da je vrijednost europskih valuta, u odnosu na dolar, bila vrlo
podcijenjena poslije 1945., pod paritetom prema početnim
pravilima MMF-a.
Ispočetka je pomoć omogućena europskim zemljama Marshallovim
planom većinom korištena za kupnju američke robe
široke potrošnje, poput hrane i goriva, a kasnije za kupnju
industrijske robe potrebne za obnovu. Početkom Korejskoga
rata, 1950. godine, sve veće količine te pomoći trošile su se na
ponovnu izgradnju oružanih snaga zapadnoeuropskih zemalja,
u okviru stvaranja nove obrambene organizacije, takozvanog
Sjevernoatlantskog saveza, odnosno NATO saveza, i to većinom
vojnom opremom proizvedenom u Americi. Izvoz američkoga
oružja postat će strateški prioritet američke poslijeratne
izvozne politike.
No, iako su grčka kriza, sovjetska blokada Berlina, pa čak i
sovjetsko preuzimanje vlasti u Čehoslovačkoj iz veljače 1948.
potaknule neodlučan američki Kongres da Marshallovim planom
odobri novčanu pomoć zemljama Zapadne Europe, te
ubrzo i američku potporu Sjevernoatlantskom savezu, to nije
bilo dostatno za onakvo restrukturiranje američkoga gospodarstva
kakvo je trebalo moćnim bankarskim i industrijskim
krugovima. Kako bi se neodlučne američke građane, nesklone
ratu, uvjerilo da je za njihovu sigurnost potreban novi, više ili
manje trajan, "hladni rat", bio je potreban veći udarac.
Vodeći krugovi u Vladi predsjednika Trumana i oko nje
zaključili su potkraj 1949. da bi američka javnost podržala
i žrtvovala se za daleko veću vojnu potrošnju, potrebnu da
se osigura novi američki "svjetski" životni prostor, samo u
slučaju novoga rata. Pritom bi idealan rat bio onaj kojime
se može upravljati i koji za Sjedinjene Američke Države i za
još uvijek osjetljive zapadneuropske zemlje ne bi bio nikakva
izravna opasnost.
Godine 1948. američko je gospodarstvo bilo suočeno s
velikom poslijeratnom recesijom, budući da se prihod od
vojne industrije drastično smanjio, a civilna potrošnja nije
bila dostatno velika da bi mogla nadoknaditi taj gospodarski
deficit. Od 1948. do 1950. godine službeno objavljena stopa
nezaposlenosti u Americi povećala se za uznemirujućih 130%.
Nacionalni indeks proizvodnje, koji je usred ratne mobilizacije
bio na vrhuncu s 212 bodova, smanjio se do 1948. na 170, a
u 1949. godini čak na 156 bodova. Kapitalna ulaganja u prvom
su se tromjesečju 1950. smanjila na alarmantnih 11% u
usporedbi s prethodnom godinom. Počevši s 1947. američki
je izvoz bilježio smanjenje koje je u razdoblju od ožujka 1949.
do ožujka 1950. godine dosegnulo oko 25%.
Koreja je, zbog više razloga, odabrana kao idealno mjesto
za postavljanje takozvanog ograničenog rata, koji je trebao
poslužiti za pridobivanje potpore američkoga naroda trajnoj
državi nacionalne sigurnosti. Cilj je bilo golemo povećanje
vojne industrije na trajnoj osnovi, što je financijaš i savjetnik
predsjednika Trumana Bernard Baruch označio terminom
Hladni rat.
Potkraj 1948. godine američka je Vlada najavila plan o
osnivanju novog vojnog saveza sa svojim partnerima iz Marshallova
plana, u zamjenu za postavljanje trajnih američkih
baza u zapadnoeuropskim državama. Sporazum o osnivanju
takozvane Organizacije sjevernoatlantnog ugovora (North
Atlantic Treaty Organization, NATO) potpisan je u travnju
1949. između Amerike, Belgije, Luksemburga, Nizozemske,
Francuske i Velike Britanije.
U roku od samo nekoliko mjeseci Korejski će rat pokrenuti
europske članice toga novoga saveza da prihvate aktivnu vojnu
obrambenu organizaciju pod kontrolom Amerike sa sjedištem
u Bruxellesu. Ratu nesklone europske zemlje tim su vojnim savezom
uvučene u američku strategiju Hladnoga rata, a i Savez,
kao i strategija, bit će živi još dugo poslije sloma Sovjetskog
Saveza, četrdeset godina kasnije.
Prvi zapovjednik NATO-a, britanski lord Ishmay, objavio
je kako je svrha toga saveza "zadržati Ruse izvan, Amerikance
unutra, a Nijemce dolje". To će se tijekom Korejskoga rata
promijeniti, budući da će se, zbog vojne proizvodnje potrebne
za rat u Koreji, Amerika okrenuti njemačkoj industriji čelika.
Do početka pedesetih godina i Njemačka je uključena u tu novu
američku geopolitiku Hladnoga rata. NATO je trebao poslužiti
kao glavni vojni stup "američkoga stoljeća".
Zagovornici
Hladnoga rata vjerovali su da potporu glasača za veliko
povećanje državne potrošnje za vojne svrhe mogu pridobiti,
kako je jedan od ljudi iz unutarnjeg kruga oko predsjednika
Trumana rekao, "dobro prestrašivši Ameriku", a po potrebi
i izazivanjem "ratne opasnosti kojom bi obmanuli narod".
Rat za obranu Južne Koreje bio je privlačan iz mnogo razloga.
Prvo, on bi izravno uključio Sovjetski Savez, kao glavnu
potporu komunističkom režimu Kim il Sunga u Sjevernoj
Koreji. Drugo, braća Rockefeller i braća Dulles, kao i njihovi
poslovni suradnici, uložili su u Južnu Koreju goleme količine
kapitala. Poslije poraza Japana, SAD i Sovjetski Savez složili
su se oko privremene podjele Koreje na 38. paraleli, koja će
trajati dok se ne povrati red i mir. Podjela na dvije države od
samoga je početka bila proizvoljna i privremena.
Dana 25. lipnja 1950. godine svijet je primio šokantnu
vijest iz Južne Koreje o tome kako je vojska Sjeverne Koreje
pokrenula veliku invaziju na jug. No, pojavilo se i potpuno
drukčije izvješće povjesničara Johna Gunthera, koji je tada
putovao Japanom u pratnji Douglasa MacArthura i iz prve ruke
čuo adutanta američkoga generala kako uzbuđeno izvješćuje
o telefonskom pozivu iz Seula koji je glasio: "Južna Koreja je
napala sjever!"
Američka verzija događaja postaje još sumnjivija kada znamo
da je SAD sazvala izvanrednu sjednicu Vijeća sigurnosti
UN-a tijekom privremenog protestnog bojkota Sovjetskoga
Saveza, što je značilo da Sovjetski Savez nije sudjelovao na
toj sjednici i da nije mogao uložiti veto na odluku Vijeća o
slanju "mirovnih snaga" UN-a, zapravo, američkih snaga pod
zapovjedništvom Douglasa MacArthura, kako bi se "zaustavila
sjevernokorejska agresija". Iz službenih je izjava američkog
veleposlanstva i Vlade prikladno izostavljena i informacija o
tome da su južnokorejske zračne snage više puta bombardirale
ciljeve na području Sjeverne Koreje, a južnokorejska je vojska
ušla u Sjevernu Koreju i okupirala grad Haeju dva dana prije
negoli je Sjeverna Koreja, 25. lipnja, uzvratila vatru.
Suprotno tim činjenicama, cijelo obrazloženje američke
Vlade u svezi s intervencijom Ujedinjenih naroda, tehnički
nazvanom "policijska akcija Ujedinjenih naroda", sastojalo
se od toga da je komunistički sjever pokrenuo golemu i ničime
izazvanu invaziju na jug, što će Amerika, u nadolazećim
mjesecima i godinama, često ponavljati u svim službenim
propagandnim izjavama.
Korejski je rat
većinu Amerikanaca doveo do zaključka da je Sovjetski Savez
doista namjerio pokoriti svijet. Bio je to katalizator potreban
da se opravda ulaganje znatne količine novca u obranu od te
opasnosti.
Američka ratna propaganda prikazala je u medijima koliko
je Amerika uložila u Koreju, točno izvješćujući da su američke
banke i kompanije u Južnu Koreju uložile golem novac, od
više od 1.250.000.000 dolara.
Američki
marionetski režimi pod Čang Kai-Šekom na Tajvanu i Singmanom
Riom u Južnoj Koreji, te američka vojna uprava u Japanu
pod Douglasom MacArthurom stvorit će temelje za američku
nazočnosti u istočnoj Aziji pod izgovorom Hladnoga rata. Pod
MacArthurovom okupacijom, uz pomoć mladoga newyorškoga
bankara Johna D. Rockefellera III., japanskoj je industriji
dopušteno da se preustroji u divovske konglomerate, čime je
trebalo stvoriti "utvrdu za obranu od komunizma" u Aziji.
Kao jednu od svojih prvih operacija, Allan Dulles ovlastio
je CIA-u da pokrene državni udar protiv izrazito popularnog i
demokratski izabranog premijera Irana Mohameda Mosadeha,
koji je nacionalizirao urede i postrojenja kompanije British
Petroleum (Anglo-Persian Oil Company) kada je ona odbila
platiti višu pristojbu za eksploataciju iranske nafte. Nakon što
je iranski šah, uz potporu Amerike, ponovno preuzeo vlast,
kontrola nad iranskom naftom preusmjerena je s kompanije
British Petroleum prema Rockefellerovoj grupaciji Standard
Oil.29
Malo poslije toga Dullesova je CIA-a, 1953. godine, brzo
svrgnula demokratski izabranu vlast Jacoboa Arbenza Guzmana
u Gvatemali, uz tvrdnju da ugrožava američke poslovne
interese, te da na nju "utječu komunistička stajališta". Posao
je, zapravo, bila kompanija United Fruit, povezana uz obitelji
Rockefeller i Dulles. Predsjednik Arbenz bio je nacionalist,
koji je pokušao provesti umjerenu reformu zemlje kako bi
seljacima dao zemlju oduzetu od velikih plantaža banana, koje
su držali stranci.
Čak i na domaćoj sceni interesi obitelji Rockefeller tjerali su
klimu Hladnoga rata na vlastiti mlin. Najveći projekt državnog
ulaganja u vrijeme predsjednika Eisenhowera bio je Zakon o
nacionalnim međudržavnim i obrambenim autocestama (Public
Law 84 - 627). Tim je zakonom, koji je donesen 29. lipnja
1956. godine, Kongres odobrio 25 milijarda dolara za gradnju
66.000 km međudržavnih autocesta u razdoblju od 20 godina.
Bio je to najveći projekt javnih radova u dotadašnjoj američkoj
povijesti. Nacionalna je prometna infrastruktura bila temelj
poslijeratnog procvata cestovnog prijevoza robe i putnika.
Američkim je građanima, u međuvremenu, rečeno kako je sve
to u njihovu interesu, budući da autoceste, navodno, ubrzavaju
izlaz iz gradova u slučaju sovjetskog nuklearnog napada.
Za razliku od toga, američke su korporacije počele sve
više zanemarivati domaću industriju i kupovati jeftine gotove
kompanije u Europi, Latinskoj Americi, Africi i diljem svijeta,
pomoću snažnoga dolara. Jednom moćne zalihe zlata, pohranjene
u američkim bankama za savezne pričuve, i samo nešto
više od deset godina prije toga najveće na svijetu, polako su
se topile, budući da su središnje banke drugih zemalja svoju
dobit od trgovine u dolarima mijenjale za zlato kako bi povećale
vlastite zalihe zlata.
DOLARSKI STANDARD PREUZIMA SVIJET
Do početka Korejskoga rata, 1950. godine, novo se
američko životno područje (Lebensraum) toliko proširilo da je
Amerika imala potpunu gospodarsku prevlast nad Havajima,
Filipinima, Liberijom, Saudijskom Arabijom, Grčkom, Turskom
i Izraelom. Vojnom je okupacijom de facto kontrolirala Japan i
Zapadnu Njemačku, a u Argentini, Španjolskoj, Egiptu, Tajlandu
i Jugoslaviji također je imala znatnu gospodarsku kontrolu,
koja je svakim danom bivala sve veća.
U Zapadnoj su Europi, uz pomoć novostvorene Središnje
obavještajne agencije (CIA), Sjedinjene Američke Države kontrolirale
vlade i ključne industrijske i financijske grupacije u
Belgiji, Norveškoj i Italiji. Osim toga, imale su snažan politički
utjecaj u Nizozemskoj, Švedskoj i Francuskoj.
Američka je Vlada imala prevlast nad gospodarstvom svoga
južnoga susjeda, Meksika, kao i nad gospodarstvom svoga susjeda
na sjeveru, Kanade. S Velikom Britanijom je, pak, Amerika
održavala takozvane "posebne odnose", te je znatno i sve više
bila zastupljena u zemljama Britanske zajednice naroda (Commonwealtha),
odnosno Australiji, Novom Zelandu i Južnoj
Africi. Povrh toga, Sjedinjene su Američke Države svoj utjecaj
širile i na veći dio naftom bogatog Bliskog istoka, te u bivšoj
nizozemskoj koloniji Indoneziji.2
Svojom takozvanom Trumanovom doktrinom, koja je
formalno ciljala na krizu građanskog rata u Grčkoj i Turskoj,
američka je Vlada, zapravo, jednostrano proglasila pravo da
intervenira u bilo kojoj državi na svijetu i tako osigura da osobe
na vlasti u toj državi budu u skladu s njezinim odabirom.
Amerika je svoje
vojne baze izgradila i na svim drugim kontinentima, od Afrike
do Južne Amerike i Azije. Svijet koji nije bio p o d n e p o s r e d n o m
političkom kontrolom Sovjetskoga Saveza ili Narodne Republike
Kine, postao je, de facto, velika američka sfera utjecaja,
njezin poslijeratni Lebensraum.
Osim toga, Amerika je uvelike ograničila trgovinu s komunističkim
svijetom, između zemalja Istočne i Zapadne Europe,
što je bitno utjecalo na zapadnoeuropske tradicionalne trgovinske
obrasce, dok za trgovinu same Amerike nije imalo veliku
važnost. Ta su ograničenja posebno teško pogodila upravo
Veliku Britaniju. Osim toga, tijekom Korejskoga rata Amerika
je mnogo uložila u gospodarstvo Zapadne Njemačke, te se ono
ponovno naglo izgrađivalo i pretvorilo u još jednog suparnika
izvozu britanskih industrijskih proizvoda. Kao posljedica svih
tih pritisaka, 1951. godine, deficit dolara u platnoj bilanci
Velike Britanije dosegnuo je razinu nove poslijeratne krize.
Amerika je, na kraju, u Iranu organizirala državni
udar, kako bi spriječila iransku nacionalizaciju vlastite nafte,
kao i britansku prevlast nad iranskim naftnim poljima.
Možda ni jedan dio afričkoga rudnoga bogatstva nije
za razvoj "američkoga velikoga područja", odnosno, američkoga
Lebensrauma bio vrjedniji od bogatih rudnika urana u Belgijskome
Kongu, gdje je obitelj Rockefeller, odnosno, njihova
banka Chase Manhattan, u travnju 1950., otkupila kontrolni
manjinski udio dionica u kompaniji Tanganyika Concessions,
koja je kontrolirala belgijsku kompaniju Union Miničre du
Haut Katanga. U to se doba mislilo da na području Katanga,
u jugoistočnom Kongu, ima više od polovice svjetski pozna-
tih zaliha kobalta, te 60% svjetski poznatog urana, strateški
vitalnog sastojka potrebnog za izgradnju nuklearnog arsenala
Sjedinjenih Američkih Država za Korejski rat, koji se sve više
rasplamsavao, i Hladni rat između SAD-a i Sovjetskoga Saveza,
koji će uslijediti.
Najveće američke industrijske i financijske korporacije okrenule
su se prema inozemstvu kako bi pobrale plodove snažnoga
dolara, a nisu ulagale u obnovu domaće industrije. Uspješno
lansiranje svemirskog satelita Sputnjik, koje je, u listopadu
1957., proveo Sovjetski Savez, prije negoli su Sjedinjene
Američke Države išta slično poduzele, napokon je pokazalo
da Amerika tehnološki zaostaje za drugim industrijaliziranim
zemljama.
Za svoje sve veće obveze prema stranim državama
nije održavala potrebnu podlogu u zlatu, kako su to zahtijevala
pravila. Umjesto toga, izdala je posebne novčanice Banke za
savezne pričuve i kratkoročne mjenice američkoga Ministarstva
financija. Jednom kada je američka Vlada shvatila da svijet
prihvaća obveznice Banke za savezne pričuve i da i dalje misli
da su "dobre kao zlato", odlučila je nastaviti isporučivati svoje
papirnate dolare diljem svijeta, ali u isto vrijeme nije razmjerno
povećavala svoje pričuve zlata.13 Time je, zapravo, bez ikakvih
javnih proglasa, američka Vlada svoju valutu polako srozavala
u odnosu na valute svojih trgovinskih partnera, a prije svega
onih iz zemalja Zapadne Europe.
Bilo je samo pitanje vremena kada će svijet shvatiti da američki
dolar više ne vrijedi kao zlato i da je svakoj zemlji koja
želi svoj sve veći suficit u dolarima zamijeniti za ikakvo zlato
bolje da bude prva u redu kada sve zemlje stanu pred eskontni
šalter za zlato u newyorškoj Banci za savezne pričuve. To je
značilo da Amerika, zemlja koja je kreditirala cijeli poslijeratni
gospodarski sustav, utvrđen u Bretton Woodsu, nije više bila
kadra zlatom otplatiti svoje kratkoročne obveze.
U svom prvom predsjedničkom Izvješću Kongresu o stanju
nacije, iz siječnja 1961., predsjednik Kennedy je priznao da je stanje unutarnjeg američkoga gospodarstva vrlo
uznemirujuće.
A većina toga američkoga odljeva nije vraćena u domovinu,
nego je ostala u inozemstvu, gdje je ponovno investirana.
Kako bi "obranila" dolar, američka je Vlada pozvala Njemačku
i druge europske članice Sjevernoatlantskoga saveza
da povećaju "svoj financijski udio u teretu obrane". Godine
1962., u nastojanju da smanji trgovinsku neravnotežu, Amerika
je povećala pritisak na Zapadnu Europu da ukloni carinska i
druga trgovinska ograničenja za američke izvoznike, pri čemu
se posebno okomila na Zajedničku poljoprivrednu politiku
Europske ekonomske zajednice, srž Ugovora o Europskoj ekonomskoj
zajednici, dogovoren između Francuske i Njemačke.
Učinak svega toga bio je vrlo slab.
Predsjednik Kennedy je, malo prije negoli je ubijen, izdao "novčanice Sjedinjenih
Američkih Država", beskamatne i neovisne o Sustavu banaka za savezne pričuve. Obratite pozornost na vrh novčanice, gdje piše "United States Note" ("novčanica Sjedinjenih Američkih Država"), a ne "Federal Reserve Note" ("novčanica Saveznih pričuva"). Njegov je nasljednik povukao te novčanice čim je stupio na dužnost.
Do listopada 1962. godine izravna privatna ulaganja u
američkim dolarima u inozemstvu bila su veća od 35 milijarda
dolara, a većinom su to bila ulaganja u zemlje Zapadne Europe
i u Kanadu, te Latinsku Ameriku. Unatoč pokušaju američkoga
Kongresa da, uvođenjem Poreza za izjednačavanje zarade iz
rujna 1964., uspori taj odljev američkoga kapitala u europske
i druge zemlje, izuzećem Kanade u samom je zakonu stvorena
rupa koja je omogućila da se odljev dolara u inozemstvo
nastavi nesmanjenom žestinom.22 Ti su dolari, u inozemnom
vlasništvu, postali temelj sve veće opasnosti za američke pričuve
zlata, budući da su njihovi vlasnici računali da bi vrijednost
dolara mogla pasti samo u odnosu na zlato, pa su ih krenuli
zamijeniti dok su još imali vremena.
Do sredine šezdesetih godina, nakon što je Velika Britanija,
u pokušaju stabilizacije funte, bila prisiljena uzeti dva
velika kredita MMF-a, strani su vlasnici funta, u strahu od
neizbježnog, počeli naveliko podizati svoje funte iz britanskih
banaka i mijenjati ih za zlato ili druge valute, čime su još više
pogoršali pritisak na funtu. Zato što je privatnim financijskim
špekulantima bilo zabranjeno mijenjati funte za zlato, oni su,
umjesto toga, njima kupovali dolare i tako stvorili iluziju o
snazi dolara. U stvarnosti, funta je bila najslabija karika cijelog
poslijeratnog sustava dolara stvorenog u Bretton Woodsu. U
slučaju njezine devalvacije, istoga bi se trenutka pozornost
usmjerila na korjenitu slabost američkoga dolara.
Odljev zlata iz Velike Britanije i SAD-a bivao je sve veći. U
ožujku 1965. godine, na pritisak newyorških i drugih financijskih
krugova, Kongres je usvojio zakon kojim je opozvan
Monetarni zakon iz 1945. i koji je od Sustava banaka za savezne
pričuve zahtijevao da održava podlogu u zlatu ili osiguranje od
25% ukupnih pričuva, ne samo za novčanice banaka za savezne
pričuve, koje su bile u optjecaju, nego i za depozite njihovih
banaka članica Sustava za savezne pričuve. Zalihe zlata banaka
za savezne pričuve bile su svedene na gotovo 25%.
U ljeto 1967. Francuska se
povukla iz Zlatnoga kartela, ne želeći više svoje zlato koristiti
za očito i uzaludno nastojanje da se održi dolar. Posljedica toga
bio je daljnji pad funte i rast cijene privatnoga zlata na tržištu.
Navala je počela.
18. studenoga 1967., premijer laburističke Vlade Harold
Wilson objavio je devalvaciju funte u odnosu na zlato od 14%,
a njezin je novi paritet u odnosu na dolar učvršćen na 2,40
dolara za funtu, znatno manje od 30%-tne devalvacije iz 1949.
godine, ali dostatno za promijenjeni svijet s kraja šezdesetih
godina i za preusmjeravanje pritiska na okosnicu svjetskog
monetarnog sustava - američki dolar.
Navalu su pokrenule newyorške banke, koje su naglo
povukle svoje depozite iz francuskih banaka i umjesto toga
kupile njemačke marke, čime su Francuskoj zadale velik
udarac. Pritom je američka Vlada pritisnula i banke Savezne
Republike Njemačke da je u tome slijede, tvrdeći kako postoji
opći nedostatak povjerenja u francusku monetarnu politiku, te
da nije riječ o američkom financijskom ratovanju. Osim toga,
ograničila je uvoz francuskih proizvoda u Ameriku i savjetovala
Amerikancima da na godišnji odmor ne putuju u Francusku.
Američke kompanije koje su ulagale u Francusku počele su
potiho povlačiti svoj kapital iz Francuske, čineći time dodatni
pritisak na franak.
Wall Street i londonski City iskoristili su studentske nemire
iz svibnja 1968. Američki ekonomski rat protiv De Gaulla iz 1968. godine osigurao je uvjete za svibanjske studentske štrajkove, koji su na kraju, godinu dana poslije toga, prisilili De Gaulla da podnese ostavku.
Nakon što su se studentski nemiri raščistili,
moglo se jasno vidjeti da su se francuske pričuve otopile i da
je propala mogućnost da Francuska financijski zaprijeti dolaru
na međunarodnoj razini.
Od ožujka 1968. do ožujka 1969. godine francuske su se
devizne pričuve smanjile za 80%, budući da je Francuska banka
uzaludno pokušavala obraniti paritet franka prema dolaru.
U kolovozu 1969. Francuska je bila prisiljena na devalvaciju
svoje valute od 12%. Nešto poslije, u listopadu iste godine,
monetarne su vlasti Savezne Republike Njemačke bile prisiljene
podići vrijednost njemačke marke za 8%, povećavajući
tako, za 20%, jaz između dviju gospodarski najjačih zemalja
Europske zajednice.
NIXON NAPUŠTA BRETTONWOODSKI SUSTAV
Uz sve žešći rat u Jugoistočnoj Aziji, za mandata predsjednika
Lyndona Johnsona, i njegove troškove, strane banke i
središnje banke stranih zemalja ubrzale su svoju prodaju dolara
i kupovanje zlata. Do 1968. godine, američki državni deficit,
koji je rastao zbog nekontroliranih troškova rata, dosegnuo je
do tada nečuvenu razinu od 30 milijarda dolara. Pričuve zlata
smanjile su se opasno blizu zakonom propisane donje granice
za potrebnu podlogu u zlatu od 25%. Povrh toga, politički
poremećaj unutar Vlade predsjednika Johnsona, prouzročen
ostavkom ministra obrane Roberta McNamare, kojega su mnogi
držali tvorcem strategije "rata u kojem nema pobjednika",
dodatno je povećao odljev novca iz Amerike.
Prema pravilima brettonwoodskog sustava, koja je diktirala
Amerika, američka je Vlada, u biti, mogla, pomoću inflacije dolara,
koja se dogodila zbog golemog deficita domaće potrošnje,
prisiliti europske zemlje, kao i svoje druge trgovinske partnere,
da "progutaju" američke ratne troškove u obliku pojeftinjenih
dolara. Sve dok su Sjedinjene Američke Države odbijale devalvirati
dolar u odnosu na zlato, što bi pokazalo stvarno pogoršanje
američke gospodarske proizvodnje od 1944. godine, europske
su zemlje morale plaćati cijenu i prihvaćati dolare po tečaju
koji je vrijedio oko dvadeset godina prije toga, unatoč tome
što se u tome razdoblju u Americi dogodila golema inflacija.
Kako bi financirao golemi deficit svoga programa velikih
socijalnih reforma, pod nazivom Veliko društvo (Great Society),
kao i ulaganja u vojnu industriju potrebnu za rat u Vijetnamu
tijekom šezdesetih godina, predsjednik Johnson je, bojeći se
povećati poreze da ne bi izgubio glasove, taj deficit financirao
jednostavno izdavanjem novih dolara i prodavanjem daljnjih
državnih obveznica. Početkom šezdesetih godina deficit u američkom
državnom proračunu bio je prosječno oko 3 milijarde
dolara godišnje. Godine 1967., zbog porasta ratnih troškova,
povećao se na uznemirujućih 9 milijarda dolara, a 1968. je
dosegnuo nevjerojatnih 25 milijarda dolara.
Prema izvješću
američkoga Ministarstva pravosuđa iz 1961., pet najvećih
newyorških banaka, u kojima su prevlast imale dvije banke
i, preko njih, obitelj Rockefeller, imalo je kontrolu nad 75%
svih depozita u najvećem američkom gradu i središtu svjetskih
financija.3
Pokazat će se da je ta golema koncentracija novčane moći
u tih pet newyorških banaka šezdesetih godina bila presudna
u određivanju međunarodnog financijskog i političkog razvoja
zemlje tijekom sljedećih četrdeset godina, koje su Ameriku
uvele u 21. stoljeće, i u krizu prouzročenu sekuritizacijom iz
2007. godine.
Sve učestaliji potezi američke Vlade, kojima je nagovarala
strane vlasnike dolara da svoje dolare ne mijenjaju za zlato,
prouzročili su koncentraciju dolara koja je, više ili manje trajno,
bila u stranim zemljama, i to većinom u zemljama Zapadne
Europe, tj. u Londonu. Londonska zvijezda na zalasku još je
jednom zasjala, budući da je londonski City, kao poznata ban-
karska četvrt, počeo stjecati kontrolu nad tržištem prognanih
američkih dolara. U središtu toga sve većeg "izvanteritorijalnog"
monetarnog tržišta eurodolara bili su Engleska banka i
londonski bankar sir Siegmund Warburg, osnivač utjecajne
londonske trgovačke banke S. G. Warburg & Co. Uz pomoć
svojih prijatelja u američkoj vlasti, a posebno zamjenika ministra
vanjskih poslova Georgea Balla, sir Warburg je lukavo
namamio dolare stvarajući tako najveću koncentraciju dolarskih
kredita izvan samih Sjedinjenih Američkih Država.
Inozemne podružnice velikih newyorških
banaka i velike multinacionalne korporacije pokupovale su
jeftine fondove na tržištu eurodolara. Američka je Vlada tijekom
šezdesetih godina bez pitanja dopustila da vrata za bijeg
dolara s američkih obala prema novom "vrućem" monetarnom
tržištu eurodolara budu širom otvorena.
Glavna prekretnica u stajalištu vodećih newyorških banaka
prema iznenadnom gomilanju dolara u inozemstvu, takozvanih
eurodolara, odigrala se 1966. godine. Poput većine velikih
novih preokreta u poslijeratnoj američkoj financijskoj politici,
i ova je započela u banci obitelji Rockefeller Chase Manhattan.
Pothvat banke Chase Manhattan u libanonskom "izvanteritorijalnom"
bankarstvu "vrućeg novca" bio je početak velikog
bijega moćnih newyorških banaka u inozemstvo od državnih
propisa i poreznih obveza. Zarade su bile nezamislivo visoke,
a budući da su bile ostvarene u inozemstvu i da ih je američka
Vlada de facto "dopuštala", cijela je stvar bila potpuno izvan
kontrole.
Bilo je očito kako je samo pitanje dana kada će puknuti
temeljna struktura poslijeratnog brettonwoodskog sustava.
Napokon, ta se pukotina pojavila 15. kolovoza 1971., kada je
američki predsjednik Richard Nixon svijetu objavio da je izdao
nalog za zatvaranje eskontnog šaltera za zlato u newyorškoj
Banci za savezne pričuve. Na taj je način stranim vlasnicima
dolara, bez upozorenja, jednostranim činom predsjednika
SAD-a, oduzeto njihovo pravo da te dolare zamijene za zlato,
a ne treba ni spominjati da je time prekršio ugovornu obvezu
Sjedinjenih Američkih Država.
Predsjednik Nixon je, u kolovozu 1971., djelovao prema
savjetu maloga kruga ljudi povezanih s obitelji Rockefeller,
uključujući i ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera.
Amerika je formalno devalvirala dolar, ali stopa devalvacije
nije bila ni blizu one koju su europske zemlje držale potrebnom
za ponovnu uspostavu monetarne ravnoteže u svijetu. Dolar
je devalviran za samo 8% u odnosu na zlato, što je značilo da
se cijena zlata povećala s 35 dolara, kakva je bila dugo, na 38
dolara za dobru uncu. Osim toga, tim je sporazumom službeno
dopušteno da se vrijednost valute može mijenjati u rasponu
od 2,25%, umjesto izvornog brettonwoodskog pravila MMF-a
kojim je bio dopušten raspon od samo 1%. Francuzi su, pak,
tražili cijenu zlata od 70 dolara.
Odluka predsjednika Nixona da više neće poštivati
američke valutne obveze u zlatu širom je otvorila vrata za
svjetski tulum špekulanata, po uzoru na Las Vegas, i to u do
tada neviđenim razmjerima.
Od relativno stabilne razine iz pedesetih
pa do kraja šezdesetih godina količina dolara se, poslije 1971.,
eksponencijalno povećala, i do kraja devedesetih godina porasla
za oko 2.500%. To izdavanje dolara bilo je izvor sve veće inflacije
u svijetu. Što se, pak, tiče newyorških bankara, njihova je
kontrola nad sve većim tržištem dolara bila izvor neizmjerne
moći i golemih zarada.
Elita s Wall Streeta i iz američke državne uprave okupljena
oko ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera odlučila je
svjetskome gospodarstvu nanijeti golem šok kako bi spasila
dolar, čija je vrijednost sve više padala, kao sredstvo razmjene
u svjetskoj trgovini i financijama te stup gospodarske strategije
američkoga carstva.
Svrha tajnog
sastanka u Saltsjoebadenu nije bila spriječiti neko očekivano
povećanje cijene nafte, nego prije bi se moglo reći, izrada plana
za upravljanje poplavom dolara zarađenih od nafte, poplavom
koju su upravo naumili pokrenuti djelovanjem mehanizma koji
će američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger kasnije
nazvati "recikliranje tijekova petrodolara".
Nazvana prema mjestu svoga prvog sastanka, hotelu Bilderberg,
nedaleko od grada Arnheima u Nizozemskoj, Bilderberška
je skupina na godišnjim sastancima okupljala najvišu elitu
Europe i Amerike radi tajnih razmatranja i rasprava o politici.
Dogovor postignut na takvome skupu poslije je "uobličen"
i pomno predstavljen javnosti u naknadnim komentarima u
tisku i drugim medijima, ali nikada nije povezivan s tajnim
razgovorima među članovima Bilderberške skupine. Operacije
koje je dogovarala Bilderberška skupina bile su jedno od
najdjelotvornijih sredstava poslijeratnog englesko-američkog
oblikovanja politike.
U svibnju 1972., godinu dana prije sastanka Bilderberške
skupine u Saltsjoebadenu, iranski se šah u Teheranu sastao s
ministrom Kissingerom i američkim predsjednikom Nixonom.
Oni su šahu obećali da će mu prodati bilo koju američku vojnu
opremu iz američkog obrambenog arsenala, osim nuklearnog
oružja, i da će mu to biti omogućeno čak i bez pristanka američkoga Kongresa.
Očito je da je moćna i elitna Bilderberška skupina, na sastanku
iz svibnja 1973., odlučila pokrenuti kolosalni napad na
industrijski rast diljem svijeta kako bi ravnotežu moći ponovno
okrenula u korist financijskih interesa s Wall Streeta, a posebno
kako bi poduprli oslabjeli dolar, srž njihove svjetske financijske
i gospodarske moći. Kako bi to ostvarili, odlučili su iskoristiti
svoje najdragocjenije strateško oružje - svoju kontrolu nad
svjetskim kretanjima nafte.
Bilderberška je politika zaživjela šest mjeseci kasnije, u listopadu
1973., kada se američka diplomacija preustrojila kako
bi pokrenula dostatno šokantan svjetski embargo na naftu da
potakne drastično povećanje cijene nafte diljem svijeta. Od
1945. cijena nafte na svjetskom tržištu, prema međunarodnom
je običaju određivana u dolarima, budući da su tim tržištem,
poslije rata, vladale američke kompanije. Zato je oštar i nagao
porast u cijene nafte značio jednako drastičan porast svjetske
potražnje za američkim dolarima, jer su svim državama bili
potrebni da plate naftu bez koje se nije moglo opstati. Osim što
će takav scenarij kompanije Exxon, Mobil Oil i druge kompanije
u vlasništvu obitelji Rockefeller pretvoriti u najveće korporacije
na svijetu, to će i njihove banke - Chase Manhattan, Citibank
i šačicu drugih - pretvoriti u najveće banke na svijetu.
Dana 6. listopada 1973. godine Egipat i Sirija napali su
Izrael, zapalivši time takozvani "Jomkipurski" rat. Taj rat nije
bio jednostavna posljedica pogrješne procjene, neke druge
pogrješke ni arapske odluke da pokrenu vojni napad na državu
Izrael. Cijeli niz događaja koji su vodili tome ratu u tajnosti
su organizirale američka i britanska vlada, uz pomoć moćnih
diplomatskih tajnih kanala, koje je osmislio savjetnik za nacionalnu
sigurnost u Vladi predsjednika Nixona Henry Kissinger.
Njegova je metoda
bila, jednostavno, svakoj strani lažno predstaviti kritične točke
druge strane i takvom politikom osigurati izbijanje rata i
arapski naftni embargo.
Kralj Saudijske Arabije Fejsal više je puta objašnjavao
savjetniku Kissingeru i američkoj Vladi da će ako Sjedinjene
Američke Države nastave dopremati vojnu opremu Izraelu,
zemlje članice OPEC-a uvesti embargo na opskrbu Amerike
naftom.
Izvješća američkih obavještajnih agencija, uključujući i
presretanje komunikacije između arapskih dužnosnika, potvrdili
su njihove pripreme za rat. Savjetnik Kissinger, koji je
do tada bio "car" obavještajnih službi predsjednika Nixona,
ta je izvješća zatajio.
Taj rat je prouzročio upravo onakav naftni šok o kakvom se
raspravljalo na Bilderberškom sastanku protekloga svibnja u
Saltsjoebadenu, oko šest mjeseci prije početka rata.
OPEC i arapske zemlje, proizvođači nafte, postat će žrtveni
jarci za nadolazeći bijes svijeta, zbog golemog povećanja cijene
nafte, dok su stvarni tvorci, britansko-američki interesi, tiho
stajali u pozadini, spremni požeti goleme profite.
Sredinom listopada 1973. godine njemačka Vlada kancelara
Willyja Brandta izvijestila je američkoga veleposlanika u
Njemačkoj da će Njemačka, u sukobu na Bliskom istoku, biti
neutralna, te da neće dopustiti da SAD ponovno opskrbljuju
Izrael iz vojnih baza NATO saveza u Njemačkoj. Britanska je Vlada vješto
zaobišla tu svjetsku krizu, u čijem je stvaranju i sama sudjelovala.
Njemačka, kao jedna od najvećih europskih izvoznica
industrijskih proizvoda i uvoznica nafte, mogla je poremetiti
tu vrlo važnu igru. Zbog toga su predsjednik Nixon i ministar
Kissinger kancelaru Brandtu pojasnili tko vlada Njemačkom,
a to nije bio njemački kancelar.
Da je cijena nafte ostala na razini od prije 1973. godine,
projekti u Sjevernome moru doživjeli bi bankrot prije negoli
je potekla prva nafta.
Važno je spomenuti da je ta naftna kriza bila na vrhuncu
upravo u vrijeme takozvane afere Watergate, u koju je osobno
bio umiješan i predsjednik Nixon i poslije koje je Henry
Kissinger postao de facto predsjednik Amerike, jer je upravo
on, za vrijeme te krize, potkraj 1973. godine, vodio američku
vanjsku politiku.
"Dogovor" američkoga Ministarstva financija sa Saudijskom
Arabijom, u svezi s utvrđivanjem cijene nafte u dolarima, dovršen
je jednim dokumentom iz veljače 1975. Newyorški petrodolarski krediti zemljama "trećega svijeta" stvorili su balon duga koji je Volcker 1979. godine rasprsnuo kako bi zemljama "trećega svijeta" nametnuo uvjete MMF-a kojima su industrijskim zemljama sjevera osigurane jeftine sirovine. Bila je to repriza britanskog financijskog imperijalizma iz osamdesetih godina 19. stoljeća nad Egiptom i osmanskom Turskom.
Londonsko bankarsko tržište eurodolara postat će središte
velike operacije recikliranja petrodolara. Tamošnje su banke, iz
depozita zemalja članica OPEC-a od prodaje nafte, pohranjenih
u bankama u Londonu, davale kredite Argentini, Brazilu, Poljskoj,
Jugoslaviji, Africi i drugim zemljama uvoznicama nafte,
koje su poslije 1974. vapile za dolarima bez kojih više ne bi
mogle kupovati sve skuplju OPEC-ovu naftu.
Druga faza dolarskoga sustava poslije 1971. godine održavana
je, od listopada 1979., udarom pomoću kamatnih stopa, koji
je proveo Paul Volcker, a trajala je do približno 1989. godine,
kada je pad Berlinskoga zida otvorio bankama s Wall Streeta
široko novo područje za dolarizaciju i pljačku. To otvaranje
novih tržišta, zajedno s kolosalnim gospodarskim rastom
Kine, kao članice Svjetske trgovinske organizacije (World Trade
Organization, WTO), omogućilo je drastično smanjenje plaća
diljem svijeta, što se najviše osjetilo u razvijenim industrijskim
zemljama.
Godine 1997. pokrenuta je još jedna faza dolarskoga sustava
poslije 1971. godine, i to politički vođenim napadom takozvanih
"špekulacijskih fondova" na osjetljive valute brzorastućega
gospodarstva zemalja nazvanih "istočnoazijski tigrovi", koji je
počeo na Tajlandu, na Filipinima i u Indoneziji, te se proširio
na Južnu Koreju. U toj se fazi dogodio golem priljev dolara
iz središnjih banaka azijskih zemalja u SAD, radi stvaranja
pričuva u dolarima potrebnih za obranu od mogućeg novog
špekulativnog napada. Priljev stotina milijarda dolara azijskoga
kapitala poslije 1998. godine pokrenuo je, u razdoblju od
1999. do 2002. godine, burzovni balon američke informatičke
tehnologije.
Završna faza dolarskoga sustava poslije kolovoza 1971. bio
je program Alana Greenspana, nazvan Revolucija u financijama,
koju je Greenspan pokrenuo poslije sloma burzovnog balona
informatičke tehnologije iz 2001. i 2002. godine. Snažnom
potporom revoluciji u financijama te izdavanju novih obveznica
osiguranih nekretninama i ostalom imovinom Greenspan je
pomogao u stvaranju "revolucije sekuritizacije", koja je 2007.
godine završila puknućem balona sekuritizacije kredita osiguranih
nekretninama.
Nova organizacija Davida Rockefellera
trebala je imati tri pola, Sjevernu Ameriku, Europu i Japan, i
tako pod svoju kontrolu dovesti nepregledno azijsko tržište,
koje se sve više razvijalo. Ta je organizacija prikladno nazvana
Trilateralna komisija.
Izvješće Radne skupine Trilateralne komisije, predstavljeno
1975. godine na sastanku u Kiotu, u Japanu, pod nazivom An
Outline for Remaking World Trade and Finance (Nacrt za preoblikovanje
svjetske trgovine i financija), pokazalo je stvarna
razmišljanja Komisije.
Prevaga tolikog broja članova Trilateralne komisije u Vladi
predsjednika Cartera neke je medije navela da mandatu Jimmyja
Cartera daju nadimak "trilateralno predsjedništvo". Ipak,
ispravniji naziv bio bi "mandat Davida Rockefellera". Upravo
je predsjednik Carter započeo dugačak postupak deregulacije
i privatizacije države, koji je planirala skupina oko obitelji
Rockefeller, što će njegov nasljednik Ronald Reagan učiniti
okosnicom svoga predsjedničkog mandata.
REAGANOVA REVOLUCIJA ZA BOGATAŠE
Posljedica monetarne revolucije premijerke Thatcher
bilo je to da su mnoge kompanije bankrotirale zato što više
nisu mogle otplaćivati svoje kredite, ljudi više nisu mogli
riješiti svoju stambenu situaciju, dok su dugoročna ulaganja
u energetska postrojenja, podzemne i nadzemne željeznice te
drugu infrastrukturu doslovno stala.
Povrh toga, premijerka Thatcher je, slomivši poslije nekoliko
okrutnih mjeseci štrajk militantnih britanskih rudara, nametnula
politiku kojom je potpuno zaslužila nadimak "željezna
dama". Nezaposlenost se u Velikoj Britaniji udvostručila i
povećala se sa 1,5 milijuna iz doba kada je premijerka Thatcher
došla na vlast na 3 milijuna na kraju prvih osamnaest mjeseci
njezina mandata. I to je bio dio bankarske strategije, jer će
očajni nezaposleni radnici raditi i za manju plaću ako uspiju
i pronaći iole pošten posao. Meta udara premijerke Thatcher
bili su sindikati, koje je držala preprekom za uspjeh monetarističke
"revolucije" i koje je proglasila prvim i osnovnim
uzrokom inflacije.
Jedna za drugom,
ostale su države pokleknule pred zahtjevima za smanjenjem
državne potrošnje, smanjenjem poreza, deregulacijom in-
dustrije i slamanjem moći sindikata. Kamatne stope diljem
svijeta povećale su se do razine koja je prije bila nezamisliva
za mirnodopsko vrijeme.
U Sjedinjenim Američkim Državama, politikom monetarnog
šoka Paula Volckera, kamatne su se stope, do početka osamdesetih
godina, povećale na nevjerojatnih 20%. Ekonomičnost tih
okrutno visokih kamatnih stopa ubrzo je postala jasna. Da bi
bilo koje industrijsko ulaganje, s kamatnim stopama od 20%,
ili čak 17%, bilo "profitabilno", ono ne smije trajati dulje od
četiri ili pet godina.
Udarac Volckerovih visokih kamatnih stopa bio je razoran za
cijeli svijet, kako za razvijene industrijske zemlje, tako i za zemlje
u razvoju. Do početka osamdesetih godina na cijelome su
svijetu skrahirala državna ulaganja u dugoročnu infrastrukturu,
kao i kapitalna ulaganja, poput ulaganja u željeznice, autoceste,
mostove, kanalizaciju, te izgradnju električnih centrala. Međunarodni
institut za željezo i čelik izračunao je da se od vremena
prvog naftnog šoka iz 1975. do 1985. godine, ukupan udio svih
državnih rashoda utrošen na izgradnji javne infrastrukture
u najvećim industrijskim zemljama prepolovio u odnosu na
rashode iz sedamdesetih godina.
Politički konzervativan novi predsjednik iz Republikanske
stranke i nekadašnji hollywoodski glumac Ronald Reagan nije
nimalo oklijevao u tome da podupre Volckerovu šok terapiju.
Njega je, još kao guvernera savezne države Kalifornije, poučavao
guru monetarizma i profesor ekonomije na Sveučilištu
Chicago, Milton Friedman, koji je bio i savjetnik britanskoj
premijerki Margaret Thatcher.
Američki financijski moćnici dobili su Volckerovom šok
terapijom novi životni zamah, upravo kako je i planirano. Nusproizvod
te Volckerove oštre politike kamatnih stopa, politike
koje će se čvrsto držati sve do listopada 1982. godine, bilo je
obnavljanje snage američkoga dolara, budući da je kapital u
SAD pritjecao tako što su vlasnici novca kupovali američke
državne obveznice i drugu američku državnu imovinu, jer su
zarade od visokih kamata bile velike.
Kada je kamatna stopa LIBOR, zbog Volckerove šok
terapije, za samo nekoliko mjeseci porasla za oko 300%, te
dužničke države, koje su od newyorških i londonskih banaka
dolare pozajmile po plutajućim stopama, više nisu mogle otplaćivati
svoje kredite. Bio je to isti scenarij kakav su te iste
newyorške banke ponovile balonom osiguravanja stambenih
kredita, poslije 2000. godine, s "primamljivim stopama",
hipotekarnim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom
i drugim trikovima.
Tada su najveće newyorške banke i američko Ministarstvo
financija na scenu uvodili MMF, kako bi on dalje vodio igru u
dužničkoj državi, odnosno, državi žrtvi. Pokrenuta je najveća
pljačkaška zabava u povijesti svijeta, koja je pogrješno prozvana
dužnička kriza zemalja "trećega svijeta". Opseg te pljačke, koju
su, tijekom osamdesetih godina, provele velike banke, nadišla
je samo zarada iz razdoblja od 2000. do 2007., ostvarena prijevarom na sekuritizaciji hipotekarnih kredita.
Do 1986. godine, poslije sedam godina politike nemilosrdno
visokih kamatnih stopa Volckerovih banaka za savezne pričuve,
američko je gospodarstvo bilo u strašnom stanju. Amerika je
počela sličiti zemljama "trećega svijeta", sa sve većim brojem
sirotinjskih četvrti, dvoznamenkastim postotkom nezaposlenosti,
te sve većom stopom kriminala i narkomanije.
Da nije bilo radikalne monetarne politike koju su osamdesetih
godina proveli Margaret Thatcher i Paul Volcker, ne bi se
dogodila dužnička kriza zemalja "trećega svijeta".
godine, počela provoditi Vlada premijerke Thatcher, a u listopadu
iste godine i Volckerove banke za savezne pričuve,
kamate na kredite dane zemljama "trećega svijeta" preko noći
su dosegnule goleme iznose, jer su se londonske stope LIBOR,
do početka 1980., povećale na gotovo 20% s prosječnih 7%,
koliko su iznosile na početku 1978. godine.
Poslije 1980., nakon što su kamate na kredite dane zemljama
"trećega svijeta" dosegnule stratosferu, srušio se i izvoz
proizvoda tih zemalja u industrijske zemlje, koji je bio ključan
za otplatu njihovih kredita, jer su industrija i gospodarstvo
potonuli u najdublju gospodarsku krizu od Velike ekonomske
krize iz tridesetih godina. "Liječenje" monetarnim šokom premijerke
Thatcher i guvernera Volckera pokrenulo je globalnu
lančanu reakciju.
Uvjeti MMF-a i sporazum koji je takva dužnička država trebala
potpisati s MMF-om bili su dio programa koji je osmislio
jedan tadašnji američki dužnosnik MMF-a, Irving Friedman.
On je, kasnije, kao nagradu za svoj rad u MMF-u dobio položaj
starijeg partnera u banci Citicorp. MMF je, kako je već prije
rečeno, osnovan 1944. godine u Bretton Woodsu sa zadaćom
stabilizacije valute i trgovinskih odnosa između industrijskih
zemalja. Ali se kasnije okrenuo potpuno novoj zadaći - postao
je policajac newyorških banaka za utjerivanje dugova zemalja
"trećega svijeta".
Program strukturalne prilagodbe, koji je provodio MMF, bio
je za zemlju kandidatkinju samo "prvi korak", kojim bi ona postala
pogodna za "drugi korak", odnosno, sporazum s njezinim
inozemnim bankama kreditorima u svezi s "restrukturiranjem"
plana otplate njezina inozemnog duga ili njegova većeg dijela. U
drugoj fazi banke su, dodavanjem dospjelih i neplaćenih kamata
na iznos glavnice duga, dobivale velika prava nad dužničkim
državama. To bankari zovu kapitalizacijom kamata.
Nakon što su dužničke države, jedna za drugom, bile prisiljene
dogovoriti uvjete s MMF-om i kreditorskim bankama,
u kretanjima kapitala dogodio se preokret golemih razmjera.
Prema podatcima Svjetske banke, od 1980. do 1986. godine,
samo kamate skupine od 109 dužničkih zemalja iznosile su
ukupno 326 milijarda dolara. Glavnice tih istih kredita iznosile
su ukupno daljnjih 332 milijarde dolara, što zajedno daje 658
milijarda dolara duga, koji je izvorno iznosio 430 milijarda
dolara.
No, unatoč svom tom trudu, tih je 109 zemalja 1986. godine
i dalje kreditorima dugovalo još 882 milijarde dolara. Bio je
to dužnički vrtlog, koji nije bilo moguće zaustaviti. Tako su
djelovala čudesa zajedničkog djelovanja kamata i plutajućih
kamatnih stopa LIBOR.
Dužničke su zemlje bile uhvaćene u dužničku zamku, iz koje
je jedini izlaz, ponuđen od kreditorskih banaka iz New Yorka i
Londona, bio njihova predaja vlasti nad svojim gospodarstvom,
a posebno nad vrijednim prirodnim bogatstvima, poput nafte
i drugih vrijednih sirovina.
U jednoj studiji Hansa Kornoea Rasmussena iz danskog
UNICEF-a istaknuto je da se od početka osamdesetih godina
događa prijenos bogatstva iz zemalja "trećega svijeta", gladnih
kapitala, i to prije svega za financiranje deficita Sjedinjenih
Američkih Država. Bio je to de facto imperijalizam, ili, kako
su ga neki nazvali, neokolonijalizam, prerušen u tehnokraciju
Međunarodnog monetarnog fonda.
Kao posljedica te američke dužničke strategije, stanje u
afričkim zemljama bilo je još gore nego u drugim dijelovima
svijeta. Naftni šokovi i kamatne stope od 20%, koje su uslijedile
poslije toga, i urušavanje svjetskog industrijskog rasta
iz osamdesetih godina zadali su smrtonosan udarac gotovo
cijelom kontinentu. Do osamdesetih je godina "crna Afrika",
za financiranje svoga razvoja, ovisila 90% o izvozu svojih
sirovina. S početkom osamdesetih godina svjetska cijena tih
sirovina u dolarima - dakle svega, od pamuka do kave ili bakra,
željezne rudače i šećera, počela se neprekinuto i nekontrolirano
smanjivati.
Taj krah, koji će trajati gotovo dvadeset
godina, sve dok ekonomski procvat Kine početkom dvadesetprvog
stoljeća ne počne okretati to stanje u drugom smjeru, bila
je smišljena politika američkih financijskih krugova, politika
pokretanja ekonomskog rasta na temelju sirovina, prodanih
u bescjenje, u takozvanom "globaliziranom" gospodarstvu.
Da su izvozne cijene tih sirovina ostale, barem približno, na
razini na kojoj su bile 1980. godine, idućih bi desetak godina
afričke zemlje zaradile još 150 milijarda dolara. No, iako su
1982., na početku "dužničke krize", afričke zemlje američkom,
europskim i japanskim bankama dugovale oko 73 milijarde dolara,
do kraja osamdesetih godina to se, kroz "restrukturiranje"
duga i razne intervencije MMF-a u njihova gospodarstva, više
nego udvostručilo i povećalo na 160 milijarda dolara, što je
bio gotovo jednak iznos koji bi te države zaradile da je cijena
njihovih izvoznih proizvoda ostala stabilna.
U razdoblju od ljeta do prosinca 1982. eskontna se stopa
banaka za savezne pričuve smanjila sedam puta, na razinu
nižu za 4% od one iz prethodnoga kolovoza. Uz te nove i niske
kamatne stope, financijska su tržišta podivljala, a obveznice i
dionice procvjetale. Strani je kapital nahrupio na newyorško
financijsko tržište, željan postati dijelom toga raja, zbog čega
je dolar još više rastao.
Kako su se Volckerove kamatne stope smanjivale, groznica
je bivala sve užarenija. Dug je postao nova moda. Ljudi su raspravljali
o tome kako je "jeftinije" posuđivati danas, a plaćati
sutra, po nižim kamatnim stopama. No, to baš i nije bilo tako.
Kako su američki gradovi nastavili svoje dvadesetogodišnje
nazadovanje, propali su mostovi, ceste su popucale zbog nedostatnog
održavanja, a posvuda su iznikli novi staklom obloženi
trgovački centri, koji su vrlo često zjapili prazni.
Predsjednik Reagan je, poput premijerke Thatcher, za okosnicu
svoje politike označio sindikate kao "dio problema".
Između radničke klase i uprave pokrenut je sukob klasa u stilu
dvadesetih godina, koji je završio slamanjem organiziranog
radničkog pokreta.
I, dok je Reaganov "oporavak", iluzornim pritiskom na
računalnu tipku, pretvarao mlade burzovne mešetare u multimilijunaše,
istodobno je kvalificirani radnički sloj pretvorio
u sloj društva s nižim standardom života. Nikoga u američkoj
Vladi to nije previše brinulo. Konzervativna Republikanska
stranka predsjednika Reagana tvrdila je kako su sindikati
"gotovo poput komunista". Službeno je u američkoj Vladi
prevladavala politika "jeftine cijene rada", poput one u Velikoj
Britaniji iz 19. stoljeća.
Tijekom 1985. godine na američkom gospodarskom obzorju
počeli su se nakupljati olujni oblaci, kao prijetnja ambicijama
budućeg predsjednika Georgea Herberta Walkera Busha. Nafta
će još jednom priteći u pomoć. No, ovoga je puta taktika manipuliranja
svjetskom cijenom nafte odigrana potpuno drukčije
od taktike naftnih šokova Bilderberške skupine iz sedamdesetih
godina. Činilo se kao da američka Vlada razmišlja ovako: "Ako
smo kadri povisiti cijenu, zašto je ne bismo mogli sniziti?"
Zamjenik
Abramowitz primijetio kako će, kao posljedicu naglog pada
cijene nafte, "Sovjetski Savez osjetiti nepovoljan udarac u sljedećem
razdoblju, s obzirom na to da se, za prihode u gotovini,
u velikoj mjeri oslanja na izvoz svoje nafte.
Istodobno dok je radio na postizanju saudijskog obrnutog
šoka cijena nafte, koji je utjecao na gotovinske prihode Sovjetskoga
Saveza, zamjenik Abramowitz sudjelovao je i u tajnim
pregovorima kojima je Amerika afganistanskim mudžahedinima,
čiji je član bio i mladi Saudijac imenom Osama bin
Laden, dopremila vrlo djelotvorne projektile Stinger. Morton
Abramowitz je, prikladno, poslije odlaska iz Ministarstva vanjskih
poslova, postao predsjednik Zaklade Carnegie za mir u
svijetu. Drži se da su ti projektili Stinger sovjetskoj vojsci u
Afganistanu zadali žestok udarac.
"Godine 1986. Vlada predsjednika Reagana i potpredsjednika
Busha nagovorila je kralja Fahda da do kraja otvori slavinu na točionici
saudijske nafte kako bi se svjetska cijena nafte smanjila s 29 na 18 dolara po
barelu. Zajedno s devalvacijom dolara, koju je proveo tadašnji ministar financija
James Baker, ta je cijena nafte potaknula gospodarski rast u Sjedinjenim
Američkim Državama".
Saudijski ministar nafte šeik Zaki Jamani, koji se otvoreno
protivio onome što je nazvao američkom zavjerom oko cijene
nafte, postao je žrtveni jarac politike koja je stvorena u SAD-u,
a kralj Fahd ga je otpustio iz službe.
Kamatne stope još su
se više smanjile, s obzirom na to da je novac pritjecao zbog
"klanja" na newyorškim burzama. Na Wall Streetu postao je
pomodan jedan novi financijski instrument, takozvani "otkup
uz financijsku polugu", zapravo, otkup zaduživanjem (Leveraged
Buyout, LBO).
Primijenivši primjer Las Vegasa, predsjednik Reagan je, pun
entuzijazma, prilikom usvajanja Garn-St. Germainova zakona,
slušateljstvu sastavljenom od pozvanih čelnika štedno-kreditnih
banaka, rekao ovo: "Mislim da smo dobili glavni zgoditak."
Taj je "glavni zgoditak" bio početak kraha štedno-kreditnog
bankarskog sustava, vrijednog 1.300 milijarda dolara, koji su
platili porezni obveznici. I prije negoli se prašina slegla, propalo
je oko 747 štedno-kreditnih banaka, što je američke porezne
obveznike stajalo više od 125 milijarda dolara.
Rast zaduženosti dosegnuo je zastrašujuće iznose. Kada je
Ronald Reagan, potkraj 1980., pobijedio na izborima, ukupan
privatni i javni dug Sjedinjenih Američkih Država iznosio je
3.873 milijarda dolara. Samo deset godina poslije toga, iznosio
je 10.000 milijarda dolara. To je značilo povećanje duga za više
od 6.000 milijarda dolara tijekom vrlo kratkog razdoblja.
Od 1980., prema studiji koju je proveo Odbor
za stanovanje američkoga Kongresa, realni se dohodak za
najbogatijih 20% Amerikanaca povećao za cijelih 32%. Taj će
jaz u bogatstvu eksplodirati u doba kada Ured predsjednika
preuzme sin Georgea H. W. Busha, George Walker Bush, koji
će tijekom svoga mandata progurati najradikalnije smanjenje
poreza u američkoj povijesti. On je slijedio scenarij koji je, još
1973. godine, napisao "novčani trust".
Troškovi američke zdravstvene skrbi, koja je odraz čudne
kombinacije, privatizacije, slobodnog poduzetništva i državnih
subvencija, nikada prije nisu bili viši, a činili su dvostruko
veći udio u BNP-u od udjela tih istih troškova u britanskom
BNP-u. A ipak, 37 milijuna Amerikanaca nije imalo nikakvo
zdravstveno osiguranje, a taj će broj 2009. godine narasti na
više od 50 milijuna Amerikanaca. Razina zdravstvene zaštite
u velikim američkim gradovima, s osiromašenim getima nezaposlenih
crnaca i Latinoamerikanaca, više je podsjećala na
onu u zemljama "trećega svijeta", a ne na onu kakva bi trebala
biti najmodernija industrijska zemlja na svijetu.
George Bush, kojemu su u studenome 1988. slijedili predsjednički
izbori, angažirao je svoga bivšeg voditelja kampanje
i bliskog prijatelja, ministra financija Jamesa Bakera, da, zajedno
s moćnom frakcijom američkoga ustroja, osigura daljnji
dotok inozemnog kapitala na američka tržišta obveznicama i
dionicama, unatoč posljedicama sloma iz listopada 1987., kako
bi u glavama birača sačuvao iluziju o tome da je gospodarski
oporavak predsjednika Reagana i Busha i dalje živ.
Američka je Vlada apelirala na japansku Vladu premijera
Nakasonea, s obrazloženjem da bi američki predsjednik iz
Demokratske stranke naštetio japansko-američkoj trgovini.
Premijer Nakasone pritisnuo je Japansku banku i ministra
financija da udovolje američkim zahtjevima pa su, poslije
listopada 1987., japanske kamatne stope počele tonuti sve
dublje, stvarajući tako iluziju o tome da su američke dionice i
obveznice, kao i nekretnine, "jeftine" u usporedbi s japanskima.
Milijarde dolara otjecale su iz Tokija i utjecale u Sjedinjene
Američke Države. Tijekom 1988. dolar je ostao snažan, a
predsjednik Bush uspio je pobijediti svoga protukandidata iz
Demokratske stranke. Kako bi osigurao japansku potporu,
George Bush je visokim japanskim dužnosnicima dao osobno
jamstvo da će njegov mandat "poboljšati" američko-japanske
odnose. Rezultat raznih japanskih financijskih ustupaka bilo je
stvaranje takvog svjetskog špekulativnog balona od japanskih
dionica i nekretnina, kakav nije viđen još od dvadesetih godina.
Nakon što se sve to srušilo, jer je zabrinuta Japanska banka,
bojeći se gubitka ekonomske kontrole, 1990. godine počela
podizati svoje kamatne stope, Japan je potonuo u desetogodišnju
krizu i deflaciju od koje se nikada nije potpuno oporavio.
Stvarni plan nove Vlade predsjednika Busha bio je pritisnuti
odabrane američke saveznike, posebno Njemačku i Japan, da
u većem omjeru "podijele teret" upravljanja golemim američkim
državnim dugom. Predsjednik Bush obrazlagao je kako
bi Njemačka, Japan i drugi veliki gospodarski i vojni saveznici
Amerike trebali povećati svoju financijsku potporu kojom bi
se održavala Amerika kao velesila. Bila je to jedva prikrivena
prijetnja.
GREENSPANOVA "REVOLUCIJA U FINANCIJAMA" ODLAZI KRIVIM SMJEROM
Kada je, 1987. godine, došao u Washington, Alan Greenspan
bio je čovjek kojega su Wall Street i velike banke pomno
odabrale kako bi proveo njihovu "veliku strategiju".
Nikada se prije nije dogodilo da
se središnja banka potajno umiješa u manipulaciju burzama,
jer bi zakonitost te operacije, da je otkrivena, bila vrlo upitna.
Black-Scholesov model je nedugo prije sloma burze iz
1987. godine iz sveučilišta ušao u glavne dvorane za trgovanje
dionicama na Wall Streetu. Tijekom sedamdesetih godina
sveučilišni profesori ekonomije Fischer Black i Myron Scholes
osmislili su model za koji se činilo da daje znanstveni temelj za
predviđanje cijena opcija u budućnosti, i to na temelju cijene
stvarnih ili pozadinskih dionica, valute i druge financijske
robe, poput nafte. Ti novi instrumenti prodani su Wall Streetu,
a kasnije i kompanijama diljem Amerike, kao oblik jeftinog
"financijskog osiguranja" od naglih promjena cijene, a njihova
je cijena određivana u odnosu na, bolje rečeno, proizlazila iz
proizvoda poput sirove nafte, koji su se nalazili u pozadini, pa
su stoga prozvani "derivatima".
Financijski su derivati, u biti, profinjen oblik klađenja na buduće
kretanje cijena dionica, nastali na Wall Streetu, i pripomogli
su pokretanju najvećeg jednodnevnog pada dionica u povijesti
burze. Bio je to klimav početak i nikako posljednja kriza koju
će ti egzotični financijski derivati poticati.
Nagli se pad počeo preokretati. Arbitražeri, kockari visoko
rizičnim vrijednosnim papirima, pokupovali su ročnice, ponovno
ih otvorili i prodali po premiji ročnica glavnog tržišnog
indeksa (MMI, Major Market Index). Newyorška se burza,
čarobno, i bez nekog stvarnog razloga, počela naglo oporavljati.
To je stvoreno u tržnim prstenima (trading pits) Chicagoške
burze ročnica, daleko od očiju javnosti. Alan Greenspan i njegovi
financijski jataci iz New Yorka uspješno su izrežirali oporavak
burze, koristeći se istim modelima trgovanja derivatima
obrnuto, kako bi naglo povisili cijene dionica, isto kao što su,
samo nekoliko dana prije toga, natjerali cijene dionica do dna.
Bilo je to svitanje ere financijskih derivata, svijeta nezamislivih
potencijalnih manipulacija.
Većina svjetskih trgovaca s Wall Streeta postupno je prihvatila
financijske derivate kao vrlo unosne nove instrumente,
kojima se novac stvara novcem. Nekoliko je mudrih financijskih
stručnjaka shvatilo da bi oni koji bi uspjeli ostvariti
kontrolu nad tržištem novih financijskih derivata i kontrolu
nad njihovom razmjenom stekli mogućnost stvarati ili razarati
cijela financijska tržišta. Bio je to početak jednog od najvećih
projekata u povijesti financija - revolucije derivata.
Bilo je to rođenje igre za odabrane, koja je, potkraj osamdesetih
godina, javnosti prodana pod nazivom "demokratizacija"
kapitala, navodno zato što su milijuni Amerikanaca svoje
mirovine ulagali u zajedničke fondove i fondove novčanog tržišta,
što bi značilo da, zapravo, "narod" upravlja financijskim
tržištima, a ne stari financijski oligarsi, poput J. P. Morgana ili
Johna D. Rockefellera. Ništa nije bilo dalje od istine.
Godine 1984. Americi je zaprijetila najveća bankovna nelikvidnost
u povijesti. Banka Continental Illinois National iz
Chicaga, sedma banka po veličini u državi i jedna od najvećih
banaka na svijetu, našla se na rubu propasti. Kako bi spriječila
toliko velik slom, američka se Vlada, preko Savezne korporacije
za osiguranje depozita, umiješala kako bi iskupila banku
Continental Illinois, objavljujući 100%-no jamstvo depozita,
umjesto da ponudi ograničeno jamstvo uz osiguranje Savezne
korporacije za osiguranje depozita.
To će kasnije postati doktrina "prevelik da bi propao" ("Too
Big to Fail", TBTF). To je obrazloženo time što se nekim, tj.
vrlo velikim bankama, upravo zbog njihove veličine, ne može
dopustiti da propadnu, zbog bojazni od posljedica lančane
reakcije koja bi zahvatila gospodarstvo. Nije trebalo dugo da
velike banke shvate da što postaju veće, pomoću spajanja s
drugim bankama i preuzimanja drugih banaka, to veća postaje
i vjerojatnost da će ući u tu takozvanu "skupinu TBTF" i imati
tretman kakav su imale banke iz te skupine. Takozvani "moralni
rizik" postao je glavni čimbenik velikih američkih banaka".
Kada je načelo TBTF utvrđeno, velike su se banke počele
boriti kako bi postale još veće.
Alan Greenspan odigrao je u Kongresu odlučujuću ulogu
u ukidanju Glass-Steagallova zakona. Dana 11. veljače 1999.
godine.
Azijska financijska kriza iz 1997. i ruska kriza zbog nemogućnosti
otplate svoga državnog duga, koja je uslijedila
u kolovozu 1998., duboko su transformirale globalne tokove
kapitala u korist dolara. Požari na tržištima Koreje, Tajlanda
i Indonezije, te na većini ostalih novonastalih tržišta nastali
su poslije koordiniranog i politički motiviranog napada triju
američkih špekulacijskih fondova, predvođenih Fondom Quantum
Georgea Sorosa, Jaguar i Tiger Juliana Robertsona i Moore
Capital Management, te, prema švicarskim i londonskim izvješćima,
špekulacijskim fondom LTCM Johna Merriwearthera,
sa sjedištem u Connecticutu.
Utjecaj Azijske krize na dolar bio je uočljiv i sumnjivo pozitivan.
Andrew Crockett, glavni direktor Banke za međunarodna
poravnanja, organizacije koja okuplja vodeće središnje
banke svijeta, sa sjedištem u Baselu, primijetio je da je, 1996.
godine, ukupan deficit na tekućim računima zemalja istočne
Azije bio 33 milijarde dolara. Tada, budući da je u njih počeo
utjecati špekulativan vrući novac, " njihov je tekući račun, tijekom
1998. i 1999. godine, dosegnuo suficit od 87 milijarda
dolara". Do 2002. godine taj je suficit dosegnuo nevjerojatnih
200 milijarda dolara. Većina toga suficita vratila se u SAD, jer
su središnje banke azijskih zemalja kupile američki državni
dug, čime su, zapravo, financirale američku politiku i prilično
srezale američke kamatne stope, što je pokrenulo razvoj programa
"nove ekonomije", odnosno, procvat dionica dot-com
informatičke tehnologije na newyorškoj burzi NASDAQ.
Alan Greenspan je, prvi put od kada je sjeo na
mjesto guvernera Sustava banaka za savezne pričuve, neobično
oštro smanjio kamatne stope fondova istoga sustava, i to za
0,50%. Nekoliko tjedana poslije toga, uslijedilo je smanjenje
od 0,25%. To je novonastalom dot-com balonu informatičke
tehnologije na burzi dalo "malo viskija", hraneći tako novi
balon u cijenama koje nikako nisu bile u skladu s bilo kakvom
dugotrajnom gospodarskom stvarnošću. Zapravo su financijske
krize u Aziji i Rusiji opskrbile burzovni kasino Wall Streeta
svježim novcem za novu rundu.
Onda je, od 13. ožujka 2000. pa sve trenutka kada je dosegnulo
dno, tržište izgubilo, izraženo u nominalnoj vrijednosti,
više od 5.000 milijarda dolara, budući da je Greenspanovo
višekratno povećanje kamatnih stopa prouzročilo okrutno
puknuće balona za koji je, sve do samoga kraja tih događaja,
više puta tvrdio kako ne može potvrditi postoji li uopće taj
balon ili ne. Govorimo li u dolarima, slom burze iz 1929. bio
je sitniš u usporedbi s Greenspanovim dot-com slomom. On
je, od ožujka, povećao kamatne stope šest puta, što je okrutno
ohladilo špekulacije "dokapitalizacijom" s dionicama kompanija
informatičke tehnologije.
Kada
je i prosječnim članovima Kongresa postalo jasno da cijene
dionica nekontrolirano rastu do nebesa te da banke i investicijski
fondovi uzimaju desetke milijarda dolara kredita kako
bi kupili još više dionica "na sniženju", pozvane su banke za
savezne pričuve kako bi provele svoju vlast nad uvjetima kupnje
dionica uz "margin" kredite.
Do veljače 2000. dug po "margin" kreditima povećao se
na 265,2 milijarda dolara, što je bilo povećanje od 45%, i to
za samo četiri mjeseca. Taj se porast većinom dogodio zbog
povećanja broja kredita posredstvom on-line brokera, poslije
čega su ti krediti kanalizirani u dionice "nove ekonomije" na
burzi NASDAQ.
U razdoblju od lipnja 1996. do lipnja 2000. godine Dow-
Jonesov industrijski prosjek narastao je za 93%, a NASDAQ
indeks za 125%. Cjelokupni omjer cijena dionica u odnosu
na zarade koje su ostvarile kompanije dosegnuo je rekordan
iznos kakav nije viđen još od vremena prije sloma burze iz
1929. godine.
Urušavanje burze započelo je u prvoj polovici 2000. godine,
ne zato što je porasla cijena rada, nego zato što je napokon
dosegnuta granica lakovjernosti ulagača. Financijski tisak,
uključujući i list Wall Street Journal, koji je, samo godinu dana
prije toga, rukovoditelje kompanija informatičke tehnologije
proglasio pionirima "nove ekonomije", sada je ismijavao građane
zbog njihove vjere u to da će dionice tih kompanija, koje
nikada neće zarađivati, vječno rasti.
Banka J. P. Morgan & Co. bila je na čelu pohoda velikih
banaka - novčanih središta, počevši 1995. godine, tj. skretanja
s kolosijeka tradicionalnog bankovnog kreditiranja klijenata,
na kolosijek čistog trgovanja kreditima i kreditnim rizicima.
Cilj je bio zgrnuti velike zarade za bankovne bilance i njihove
direktore, ali bez vidljiva rizika u bankovnim knjigama. Bila je
to otvorena pozivnica za pohlepu, prijevaru i konačnu financijsku
katastrofu.
Ovrha nad stanovima ili kućama bilo je 75% više 2007.
godine nego 2006., a taj proces, koji je tek bio počeo, prerast
će u katastrofu nekretnina, te će oštro konkurirati i vjerojatno
nadići katastrofu Velike krize. U Kaliforniji se broj takvih ovrha
povećao za alarmantnih 421% u odnosu na prethodnu godinu.
Taj proces povećanja broja ljudi koji ne mogu otplaćivati svoj
hipotekarni kredit stvorio je golem jaz u temeljnom protoku
gotovinskog plaćanja, namijenjenog osiguranju novoizdanih
vrijednosnih papira, osiguranih hipotekom.
Tri glavne agencije za ocjenjivanje financijske uspješnosti
uživale su, prema američkom pravu, gotovo jedinstven status: S &
P, Moody's i Fitch.
Europska unija, također reagirajući na slučaj Enron, kao
i na sličnu prijevaru talijanske kompanije Parmalat, zatražila
je istragu o tome jesu li američke agencije za ocjenjivanje financijske
uspješnosti, koje su napravile procjenu financijske
uspješnosti kompanije Parmalat, bile u sukobu interesa (jesu),
koliko su njihove metodologije bile transparentne (uopće nisu),
te su pokrenule pitanje nepostojanja konkurencije (očitog).
Pozoran čitatelj mogao bi se zapitati: "Tko osigurava tih
jedanaest monoline osiguravatelja koji su jamčili milijarde, pa
čak i tisuće milijarda u tokovima platnih transakcija tijekom
pet proteklih godina financijske revolucije vrijednosnica osiguranih
imovinom?"
Kratak odgovor glasi - nitko. Oni kažu: "Osam kompanija,
članica udruženja AFGI, ima ocjenu platežne sposobnosti
AAA, a dvije kompanije imaju ocjenu platežne sposobnosti
AA." Naravno, te ocjene AAA ili AA, dale su im kompanije
Moody's, Standard & Poors i Fitch.
Uz jamstvo od osiguravatelja obveznica kojemu je dana
kreditna ocjena AAA, cijena kredita bila je manja no što bi
bila inače, a broj ulagača spremnih kupiti takve obveznice bio
je veći.
Pomak prema osiguravanju sekuritiziranih obveznica bio
je spektakularno unosan za monoline osiguravajuća društva.
Premije Udruženja za osiguranje obveznica lokalne uprave
(Municipal Bond Insurance Association, MBIA) narasle su s
235 milijuna dolara u 1998. na 998 milijuna dolara u 2007.
godini. Godinu za godinom, premije su, do 2007. godine, narasle
za 140%. Tada je stigla američka kriza rizičnih hipoteka, a
glazba za monoline osiguravajuća društva je utihnula, smrtno.
Kako su hipotekarni krediti sadržani u obveznicama od
banaka postali nenaplativi - rizični hipotekarni krediti, dani u
2006. godini, već su u siječnju 2008. bili nenaplativi po stopi
od 20%, a monoline osiguravajuća društva bila su prisiljena
uskočiti i pokriti te manjkave naplate.
Jedan od najvećih osiguravatelja
američkih obveznica s Wall Streeta, AIG, nije bio ni pod nadzorom,
budući da je svoju aktivnost skrivao preko londonske
podružnice, te je, u rujnu 2008. godine, kada su njegovi gubitci
napokon objavljeni, cijela ta financijska kula od karata gotovo
sravnjena sa zemljom.
Prema Udruženju industrije vrijednosnih papira i financijskih
tržišta, američke trgovinske grupacije, na kraju 2006. u
Sjedinjenim Američkim Državama, vrijednosti vrijednosnih
papira, osiguranih imovinom, uključujući i stambene hipoteke,
prvorazredne i rizične, kredite na nezadužene dijelove stana ili
kuće, kreditne kartice, studentske zajmove, auto-kredite, lizinge
investicijske opreme i slično iznosila je, ukupno, oko 3.600
milijarda dolara. Srećom, rizik od neplaćanja nije bio vjerojatan
za svih 3.600 milijarda dolara sekuritizirane imovine, niti je
bilo vjerojatno da će do neplaćanja doći kod svih istodobno.
Ali monoline osiguravatelji AFGI su, tijekom prošlih nekoliko
godina, osigurali 2.400 milijarda dolara te gomile vrijednosnih
papira osiguranih imovinom. Neki su analitičari, početkom
veljače 2008., procijenili da bi potencijalni rizici isplate za
osiguravatelja, prema optimističkim pretpostavkama, mogli
biti veći od 200 milijarda dolara.
Ta golema revolucija sekuritizacije omogućila je bankama
da imovinu iz svojih knjiga premjeste u neregulirana i mutna
sredstva. One su hipotekarne kredite rasprodale po sniženoj
cijeni preuzimateljima emisija vrijednosnih papira, poput banaka
Merrill Lynch, Bear Stearns, Citigroup i sličnih financijskih
organizacija koje se bave sekuritizacijom.
Preuzimatelji emisija vrijednosnih papira tada su taj hipotekarni
zalog prodali svojim subjektima posebnog ulaganja
(Special Investment Vehicle, SIV). Privlačnost tih samostojećih
subjekata bila je u tome što su oni i njihovi potencijalni gubitci,
barem u teoriji, bili odvojeni od glavne banke preuzimatelja.
U slučaju da poslovi vezani uz vrijednosne papire osigurane
imovinom, ne daj Bože, ikada izmaknu kontroli, štetu će snositi
samo SIV, a ne i banka Citigroup ili Merrill Lynch.
KRAJ DOLARSKOG SUSTAVA
Krah sekuritizacije, u vrijednosti od više tisuća milijarda
dolara, čije je središte bilo u SAD-u, počeo se otkrivati u srpnju
2007. godine s krizom likvidnosti dva špekulacijska fonda u
vlasništvu newyorške investicijske banke Bear Stearns, jedne
od najvećih i najuspješnijih investicijskih banaka na svijetu,
čijim se uslugama, radi upravljanja dijelom svoga neizmjernog
bogatstva, navodno koristi i obitelj Bush.
Ta su dva špekulacijska fonda uložila znatan dio svoga
kapitala u rizične hipotekarne vrijednosne papire. Šteta se
ubrzo proširila preko Atlantskog oceana na malu banku u
vlasništvu njemačke države, banku IKB, odnosno, Deutsche
Industriebank. U srpnju 2007. godine, Rhineland Funding,
kuća potpuno u vlasništvu banke IKB, posjedovala je približno
20 milijarda dolara komercijalnih papira osiguranih imovinom
(Asset Backed Commercial Paper, ABCP). Sredinom srpnja
ulagači su odbili vrijednosnice tvrtke Rhineland Funding, što
je pokrenulo paniku diljem svjetskog tržišta obveznica osiguranih
imovinom, jer su se novosti o tome da je banka IKB pred
bankrotom raširile kao prerijski požar. To je Europsku središnju
banku (ESB) prisililo da u tržište ubrizga rekordne količine
novca, kako bi bankarski sustav ostao likvidan.
Kada su, u kolovozu 2007. godine, vlasnici obveznica osiguranog
duga širom svijeta naglo i hitno trebali novac za tržišnu
rasprodaju, otkrili su da je tržišna vrijednost njihovih obveznica
znatno manja od njihove knjigovodstvene vrijednosti. Tako su,
umjesto da hitno potreban novac za pokrivanje dugova namaknu
prodajom tih obveznica, bili prisiljeni prodati likvidne,
visoko kvalitetne i prvorazredne dionice, državne obveznice
i vrijedne kovine.
Kriza svjetskog financijskog sustava prvo se pojavila u svezi s malom njemačkom
bankom IKB, u ljeto 2007. godine, kada su otkriveni njezini znatni
krediti dani za američke drugorazredne kredite.
Veliki gubitci vodećih špekulacijskih fondova
povećali su nesigurnost i pojačali krizu.
Bio je to početak kolateralne štete kolosalnih razmjera, uništenje
bogatstva bez primjera u povijesti. Svi su se bankovni
modeli rizika do jednog slomili.
U temeljima krize, koja je konačno i neizbježno izbila sredinom
2007., bio je nedostatak transparentnosti. Nedostatak
transparentnosti, kako je već prije spomenuto, postojao je zbog
činjenice da su umjesto širenja rizika na transparentan način,
kao što je predviđeno u okviru prihvaćene ekonomske teorije,
sudionici na tržištu odlučili na razne načine osigurati rizičnu
imovinu, promicanjem visoko rizične imovine, koja donosi
velike profite, ali nisu jasno naznačili svoj rizik. Povrh toga,
agencije za ocjenu kreditne sposobnosti, pri pogledu na ugrađene
rizike proizvoda, zažmirile su na jedno oko. One su se za
procjenu takvih vrijednosnih papira koristile istim manjkavim
modelima. Činjenica da se tim obveznicama rijetko trgovalo
značila je da nije bila poznata čak ni približna vrijednost tih
financijskih proizvoda.
Bankari s Wall Streeta već su krenuli dalje u stvaranje dotcom
balona i, poslije njega, najvećeg financijskog balona u
ljudskoj povijesti - balona sekuritizacije imovine, u razdoblju
od 2002. do 2007. godine. Strategija banaka s Wall Streeta bila
je, pomoću derivata i drugih instrumenata, poput sekuritizacije,
ukloniti rizik iz svojih završnih računa. Tada bi te nove
vrijednosne papire prodali ostatku svijeta, što je bio jasan put
za izgradnju njihove gotovo neograničene monetarne moći nad
ostatkom svijeta. Bankari s Wall Streeta doslovno su se opili
vlastitom lažnom promocijom i manjkavim modelima rizika.
Oni su sebe doslovno smatrali "bogovima novca".
Lekcije iz krize sustava špekulacijskog fonda LTCM, iz
1998. godine, veliki su igrači newyorškog financijskog ustroja
zaboravili u roku od nekoliko tjedana. Oni su očito računali
na to da će ih, u slučaju sljedeće krize, iskupiti država, točnije
rečeno, porezni obveznici. Zašto onda to mijenjati...
Kada je Glass-Steagallov zakon napokon opozvan, potkraj
1999. godine, banke su se slobodno mogle dokopati suparnika
unutar cijeloga spektra financijskih institucija, od osiguravajućih
društava do potrošačkih kredita ili financijskih kuća. Krajolik
američkog bankarstva prošao je kroz drastičnu promjenu.
Revolucija sekuritizacije imovine bila je spremna za lansiranje.
Kada je nestalo Glass-Steagallovog zakona, Sustav banaka
za savezne pričuve izravno je provodio nadzor još samo nad
bankovnim holdinzima i pomoćnim, isključivo kreditnim, bankama.
Ako banka Citigroup odluči zatvoriti svoju podružnicu
u rizičnom susjedstvu, koja je pod nadzorom države, i umjesto
nje otvoriti novu nereguliranu kćerinsku kompaniju u svom
potpunom vlasništvu, pod nazivom CitiFinancial, specijaliziranu
za rizične kredite, s idejom da posluje na tome području,
ta bi kćerinska kompanija mogla poslovati pod potpuno drukčijom
i vrlo labavom regulativom.
Društvo CitiFinancial moglo bi tako odobravati hipotekarne
kredite neovisno o banci Citibank, što se i dogodilo. Potrošačke
skupine optužile su kuću CitiFinancial da se specijalizirala za
takozvane "strvinarske kredite", u kojima su hipotekarni brokeri
ili prodavači bez skrupula nametali obiteljima ili osobama
takve kredite koji su bili znatno ispod njihove mogućnosti poimanja
rizika, a da ne spominjemo činjenicu da su bili i znatno
ispod njihove mogućnosti otplate kredita. A pritom banka
Citigroup nije bila ništa drugačija od većine velikih američkih
banaka i hipotekarnih kreditora.
Ubrzo je postalo uobičajeno da banke, za izdavanje hipotekarnih
kredita zaposle vanjske suradnike, neovisne brokere. Ti
su se brokeri, umjesto da samo provjere te kredite, oslanjali,
često potpuno, na razne on-line kreditne upitnike, slične onima
za prijavu za Visa karticu, a naknadno nije obavljeno nikakvo
daljnje ispitivanje. Postalo je uobičajeno da banke kreditori
brokerima nude poticaje u obliku bonusa, kako bi ovi prodali
što više hipotekarnih kredita, što je na još jedan način omogu-
ćivalo tu golemu prijevaru. Banke su više zaradile stvaranjem
velike količine kredita, koje su poslije toga prodale na Wall
Streetu, kao materijal za sekuritizaciju. Svijet tradicionalnog
bankarstva okrenuo se naglavačke.
Kada su stotine tisuća Amerikanaca tijekom idućih nekoliko
mjeseci otkrili, da je iznos njihovih mjesečnih obroka
za hipotekarni kredit drastično povećan, u skladu s uvjetima
njihova kredita s promjenjivom kamatnom stopom, stambeni
hipotekarni krediti u iznosu od stotina tisuća milijarda dolara
postali su nenaplativi. To će, pak, prouzročiti snježnu lavinu,
u smislu gubitaka posla, nemogućnosti naplate potraživanja
po kreditnim karticama, te još jedan val krize sekuritizacije na
velikom tržištu sekuritiziranog duga kreditnih kartica.
U rujnu 2008., usred sve veće panike unutar Bijele kuće
Georgea Walkera Busha, a prvenstveno u uredu ministra financija
Henry Paulsona, Vlada je donijela nekoliko odluka o
tome koje će financijske institucije spasiti, a koje će, zlokobno,
pustiti da propadnu. Odlučeno je dopustiti bankrot četvrte po veličini investicijske banke na svijetu, Lehman Brothers, institucije stare 153 godine. Da su, umjesto toga, ministar financija Paulson i guverneri
banaka za savezne pričuve Geithner i Bernanke odlučili spasiti
banku Lehman Brothers, a banku Bear Stearns poslati u
bankrot, vjerojatno bi posljedice svega toga bile znatno manje.
Tada je, 15. rujna 2008., ozbiljna bankovna kriza u Americi
prerasla u krizu svjetskog financijskog sustava.
U rujnu 2008. godine bilo je još dva mjeseca do predsjedničkih
izbora, a Kongres nije bio voljan ozakoniti politički
eksplozivan iskup velikih banaka novcem poreznih obveznika,
većina kojih je te velike banke i držala uzročnicima krize. Udar
od kraha banke Lehman Brothers doveo je financijski svijet
na rub svjetskog sloma.
U tome je času svijetu bilo jasno da su američke vlasti izgubile kontrolu. U takvoj se klimi nijedna banka nije usudila vjerovati nekoj drugoj banci.
Upumpavanje stotina milijarda dolara poreznih obveznika u
odabrane banke bio je pogrješan lijek za pogrješnu bolest. Ali
ne i za bogove novca.
Bankrot banke Lehman Brothers proširio je paniku diljem
svijeta. Rutinska financijska trgovina odjednom je stala. U Kini,
najvećemu izvozniku na svijetu, kompanije nisu mogle obavljati
rutinsko financiranje trgovine, pa su se diljem zemlje počele
zatvarati tvornice. U Europskoj uniji, Europska je središnja
banka, u očajničkom pokušaju da spriječi propadanje banaka,
odvrnula slavinu likvidnosti.
U Velikoj Britaniji bankovna je panika počela početkom
2008., kada je propala banka Northern Rock, jedna od najvećih
hipotekarnih banaka u zemlji. Ta je banka, u suradnji s bankom
Lehman Brothers, poslovala prilikom prodaje američkih
rizičnih hipotekarnih vrijednosnih papira u Velikoj Britaniji.
Na kraju je banku trebalo nacionalizirati, što je bilo sramotan
udarac laburističkoj Vladi premijera Gordona Browna, koji
je bio odgovoran što je, nedugo prije toga, uveo jedan zakon
umnogome naklonjen bankama, po kojemu su banke, poput
banke Northern Rock, deregulirane, kako bi zatim postale
bankarske kockarnice u američkome stilu.
PLJAČKANJE ZEMLJE
Ljudima, tijekom prve godine mandata predsjednika
Obame, nije trebalo dugo da shvate što je Barack Obama, kao
predsjednički kandidat, podrazumijevao pod sloganom od jedne
riječi, kojim je krenuo u kampanju za predsjednika, dakle,
sloganom "promjena". Ta promjena nije bila usmjerena na
američku gospodarsku ni financijsku politiku, niti se odnosila
na promjenu smjera američke vojne politike ni cijele vanjske
politike Sjedinjenih Američkih Država.
Pogledamo li pomno koga je predsjednik Obama odabrao
za članove svoje Vlade i svoje savjetnike, odmah nam je jasno
da njegova naširoko ponavljana mantra o promjeni uopće ne
znači promjenu smjera, kao što je to naivno vjerovala većina
njegovih pristaša. Moglo bi se prije reći da je riječ o promjeni
intenziteta. Ako ništa drugo, predsjednik Obama dvostruko je
ubrzao politiku Georgea W. Busha.
I prije kraja prve godine njegova mandata
Barack Obama povećao je broj američkih vojnika u Afganistanu
za 30.000, čak iako je baš u to doba dobio Nobelovu nagradu
za mir.
Bank of America, najveća banka današnjice, posjeduje imovinu
u vrijednosti od zapanjujućih 2.500 milijarda dolara. Slijede
ju banka JP Morgan Chase s imovinom u vrijednosti od 2.200
milijarda dolara, banka Citigroup s imovinom u vrijednosti
od 1.900 milijarda dolara, i Wells Fargo u vrijednosti od 1.300
milijarda dolara.3 Te četiri banke zajedno posjeduju imovinu u
nominalnoj vrijednosti od gotovo 8.000 milijarda dolara. Isto
tako, te četiri banke, uz još tri do četiri najveće investicijske
banke s Wall Streeta, i jednu divovsku osiguravajuću kompaniju,
koja se pretvorila u kasino za kockanje, AIG, bile su središte
svjetskog financijskog cunamija, koji je eksplodirao početkom
ljeta 2007. godine.
Još je više uzbunjivala činjenica da je koncentracija rizika
u tih pet nevjerojatno velikih banaka bila tako ustrojena da
bi se, kako su Amerika i svijet tonuli sve dublje u recesiju, ili
čak krizu, kao što je bio slučaj s Amerikom, budući bankovni
gubitci na derivatima eksponencijalno povećali. Od 1. siječnja
2009. godine tih je pet američkih banaka prijavilo svoju
"najgoru procjenu" mogućeg gubitka, koji se penje na još 587
milijarda dolara, upravo zbog izloženosti njihovih derivata.
Njihovi su se procijenjeni gubitci, od odluke američke Vlade
iz rujna da dopusti bankrot banke Lehman Brothers, povećali
za alarmantnih 49%.
Gospodarsku krizu što je uslijedila u Sjedinjenim Američkim
Državama nije bilo teško razumjeti. Američke su obitelji
namamljene od svojih bankara u zaduženost koja se povećavala
već više od desetak godina i kakvu svijet nikada u povijesti
nije vidio.
Budući da je izgledalo kao da banke u obliku kredita daju
svoj novac, mnogima se činilo da ga imaju jako mnogo. Kako
je, poslije 2002. godine, balon prsnuo, desetci milijuna Amerikanaca
namamljeni su u kupnju jednog ili više stambenih
prostora, potpuno uvjereni da će cijene rasti u nedogled.
Naposljetku, Sustav banaka za savezne pričuve u tome ih je
poticao, a američki je Kongres, da nahrani tu špekulativnu
gozbu, donosio jedan zakon za drugim.
Jednom kada je, u kolovozu 2007. godine, zbog krize male
njemačke banke IKB, taj balon prsnuo, cijeli se domino špekulativnih
poslova i kredita počeo urušavati. Cijena nekretnina,
umjesto da, kao posljednjih nekoliko godina, raste, odjednom
je, potkraj 2007., počela padati. Kamatne stope, takozvane
"stope mamilice", kojima su nekoliko godina prije toga kupci
nekretnina namamljeni lažno niskim kamatnim stopama,
banke su počele, sukladno ugovorima o kreditima, za najriskantnije
hipoteke, takozvane rizične hipoteke, "resetirati"
prema tržišnim stopama, potkraj 2007. godine.
Kako su cijene nekretnina padale, zajmoprimci koji su
uzeli kredite s promjenjivim kamatnim stopama nisu mogli
otplaćivati te kredite i tako izbjeći povećanje obroka, povezano
uz sve veće kamatne stope, te su, ubrzo poslije toga, prestali
otplaćivati svoje kredite. Tijekom 2007. godine banke su
počele oduzimati kuće i stanove slijedom gotovo 1.300.000
kredita, što je, u odnosu na 2006. godinu, značilo porast od
79%. Tijekom 2008. godine, broj takvih nekretnina povećao
se na 2.300.000, dakle, za 81% u odnosu na 2007. godinu.
Do kolovoza 2008. godine 9,2% takvih nekretnina već je bilo
zaplijenjeno ili je dospjelo na zapljenu. Do rujna 2009. godine,
broj nekretnina pod hipotekom koje su bile u procesu ovrhe
ili je otplata kredita već kasnila s jednom ratom povećao se na
14,4%, bolje rečeno, bio je to povijesni podatak koji nije viđen
nikada od kada se, 1972. godine, počela voditi ta statistika.
Kako su
mnogi američki građani počeli ostajati bez krova nad glavom,
i stanogradnja je zastala. Poslije puknuća balona informatičke
tehnologije s početka 21. stoljeća, građevinski je sektor zapao u
duboku krizu. Milijuni dobro plaćenih radnika u građevinarstvu
ostali su bez posla, a mnoge tvrtke koje su se bavile poslovanjem
s nekretninama nestale su preko noći. Tako se dogodio
drugi val stečajeva malih poduzeća, zbog čega se nezaposlenost,
prema pouzdanim privatnim i neslužbenim procjenama,
povećala na više od 22% radno sposobnih ljudi, odnosno, na
razinu koja podsjeća na onu iz doba Velike ekonomske krize.
Budući da je balon potrošnje američkih potrošača bio izgrađen
na piramidi duga, kako se ona urušila i kako dugovi nisu
otplaćeni, cijeli se kreditni sustav počeo urušavati. Banke su,
zbog straha od nepoznatog, prestale odobravati kredite, čak i
nekim etabliranim bankama. Američko je gospodarstvo ušlo
u vlastitu inačicu dužničke zamke zemalja "trećega svijeta".
Kako je, potkraj 2008. godine, američko
gospodarstvo počelo znatno stagnirati, ostatak svijeta osjetio
je seizmičke udare. Na godišnjoj se osnovi BDP diljem svijeta
smanjio za dvije znamenke, od Meksika preko Velike Britanije,
Njemačke, Litve i Japana, pa i dalje.
Do ožujka 2009. godine arapske su zemlje, prema procjeni,
zbog krize i smanjenog gospodarskog rasta, izgubile 3.000
milijarda dolara. Budući da su se rekordno visoke cijene nafte
s kraja 2008. smanjile, nezaposlenost je u arapskim zemljama
opisana kao "tempirana bomba". Od Rusije i Ukrajine pa do
Kine, mnoge su zemlje, poslije rujna 2008. i krize sloma banke
Lehman Brothers, pretrpjele oštar gospodarski pad.
Do 2009. godine američka je Vlada, ovlaštena od američkoga
Kongresa, potrošila više od tisuću milijarda dolara na dva rata
(u Afganistanu i Iraku) koja se vode toliko daleko od obala Amerike da većina građana nije bila kadra razumjeti potrebu za njima.
Do 2009. godine Vlada je službeno trošila ukupno
više od tisuću milijarda dolara godišnje na svoj vojni stroj, više
nego što je 45 zemalja, koje su po vojnoj moći bile odmah iza
Amerike, ukupno trošilo na vojsku.
"Američko stoljeće", koje su, 1941. godine, proglasili urednik
lista Time Henry Luce, braća Rockefeller, Avereil Harriman i
ostali iz najbogatijeg kruga društvenog ustroja, temeljilo se, kao
i Rim, na sustavnoj pljački stranih zemalja. Tijekom vremena
ono se uobličilo drukčije od Rima, koristeći se nadnacionalnim
tehnokratima iz Međunarodnog monetarnog fonda za
pljačkanje bogatstva stranih zemalja, od Argentine do Brazila
te prirodnih bogatstava afričkih zemalja. Poslije 1971. godine,
kako bi svoju moć i utjecaj proširilo daleko izvan područja koje
njegovo unutarnje gospodarstvo može podržavati, koristilo
se i jedinstvenim financijskim prednostima svjetske pričuvne
valute i, istovremeno, svojom neupitnom vojnom nadmoći. I,
baš kao što su rimski carevi, radi održavanja svog neodrživog
sustava, razrjeđivali sadržaj zlata i srebra u carskim kovanicama,
bogovi novca s Wall Streeta koristili su se plutajućim
tečajem dolara i virtualnim novcem u obliku financijskih derivata,
kako bi održali fasadu solventnosti. U kolovozu 2007.
godine, slomom njemačke banke IKB, ta je fasada popucala.
Stoljeće rata 2
Stoljeće rata 2
F. William Engdahl
Kako je moguće da gotovo šesnaest godina poslije raspada Sovjetskoga Saveza i jedanaest godina poslije dramatičnoga pada Berlinskoga zida, što se dogodilo 9. studenoga 1989. i što je ulijevalo nadu, NATO i Rusija stoje na suprotnim stranama glede nuklearnih raketa i ostale vojne opreme na granici s Rusijom? Što je dovelo do tako čudna i opasna stanja? Kada se, ubrzo poslije rata u Afganistanu, dogodio krvavi i pogrješno tumačeni rat protiv Iraka, a oba su početkom 2007. bila tako žestoka da su počela izmicati kontroli, američka je Vlada odlučila nastaviti s provokativnim planovima okruživanja Rusije svojim prijetvorno nazvanim "proturaketnim obrambenim štitom". Skeptičnoj ruskoj i europskoj javnosti Amerika je tvrdila kako proturaketna postrojenja u Poljskoj i Češkoj imaju svrhu zaštititi Ameriku i njezine saveznike od "mogućeg iranskoga raketnoga napada".
Izvorni plan vodećih američkih planera iz vremena poslije Drugoga svjetskoga rata bio je stvoriti neku vrstu neformalnoga carstva, u kojemu bi se Amerika pojavila kao neosporan vladar u novome svjetskome poretku, koji bi djelovao kroz tada novostvorenu organizaciju - Ujedinjene narode.
u travnju 1945., britanski premijer Winston Churchill počeo je agitirati i tražiti od američkoga ge-
nerala Dwighta Eisenhowera i predsjednika Roosevelta da odmah započnu pravi rat protiv Sovjetskoga Saveza, koristeći se s 12 zarobljenih njemačkih divizija kao topovskim mesom, kako bi se Rusiju jednom zauvijek uništilo. Da ironija bude veća, u svjetlu američke politike od 1990. godine, američka je Vlada Churchil-lov prijedlog smjesta odbila kao previše rizičan.
Godine 2007., taj nedovršeni posao, kako su na to gledali vodeći američki politički krugovi, bilo je krajnje i posvemašnje komadanje Rusije kao neovisne stožerne zemlje u Euroaziji. Nuklearne rakete bile su samo jedno iz golemog arsenala oružja i obmana kojima su se koristili kako bi okružili i do kraja uništili jedinu preostalu silu koja bi mogla spriječiti nastanak potpunog svjetskog američkog stoljeća, onoga što ga je Pentagon nazvao "dominacijom punoga spektra".
Malo je ljudi bilo svjesno da su Sjedinjene Američke Države, tvrdeći kako to čine radi sprječavanja opasnosti od nuklearnoga napada neke "izopćene države", primjerice Sjeverne Koreje ili možda jednoga dana Irana, početkom 2007. godine najavile postavljanje golemih proturaketnih obram benih postrojenja u Poljskoj i Češkoj.
Dana 29. siječnja 2007. brigadni general Američke vojske Patrick J. O'Reilly, zamjenik direktora Pentagonove Agencije za proturaketnu obranu, iznio je američke planove o postavljanju elemenata proturaketne obrane u Europi do 2011. godine. Pentagon tvrdi kako cilj toga postavljanja jest zaštita američkih i NATO-ovih postrojenja od opasnosti koje bi mogle doći s Bliskog istoka, a ne iz Rusije.
Tvrdnja da je Sjedinjenim Američkim Državama potrebna proturaketna obrana u Poljskoj zbog nekakve opasnosti od iranske rakete, nije baš bila uvjerljiva, posebice kada je zamišljeni cilj bio teritorij Sjedinjenih Američkih Država i opasna postrojenja u Europi. Ozbiljni su se analitičari zapitali "zašto ne zatražiti od Turske, dugogodišnje članice NATO-a, da Sjedinjene Američke Države u njoj postave svoj proturaketni štit, stoje mnogo bliže Iranu? Ili možda u Kuvajtu? U Kataru? Ili možda Izraelu?
Osim Rusije i Kine, nijedna od više od dvadeset zemalja koje Washington navodi kao proizvođače raketa nema projektile koji bi mogli biti opasni po Europu i Sjedinjene Američke Države. Osim Sjeverne Koreje i Irana, sve su ostale države surađivale sa Sjedinjenim Američkim Državama ili su čak bile njihovi izravni saveznici. Štoviše, Iranu treba još nekoliko godina da proizvede dalekometne rakete s nuklearnim bojevim glavama, a Sjeverna Koreja je, prema mišljenju vojnih stručnjaka sa Zapada, u biti više napuhana nego prava opasnost.
Cookovo otkriće o militarizaciji NASA-e sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, povezanoj s Ratom zvijezda američkoga predsjednika Reagana, bilo je samo po sebi dovoljno zlokobno. Značilo je to da je Američka vojska potajno kršila odluku o primirju i da je još tada započela s "utrkom u naoružanju u svemiru". Nije bilo drugog neposrednog i očitog cilja osim nuklearnog arsenala Sovjetskoga Saveza. No, militarizacija svemira, na koju je Putin upozorio u svome govoru u Miinchenu u veljači 2007. imala je još jednu novu i uznemirujuću sastavnicu. Tragedija Challengera rezultirala je zastojem u testiranju svemirskoga oružja, koji je trajao sve do 2006. godine.
Prijetnja koju Sjedinjenim Američkim Državama stvaraju te nove mogućnosti koje se pojavljuju mnogo je širih razmjera, mnogo zrelija, i raste mnogo brže od onoga što stoji u izvješćima i procjenama obavještajne zajednice.
Važna je činjenica da su, još 1998., tri godine prije događaja od 11. rujna 2001., Donald Rumsfeld i visoki američki politički krugovi na nišan uzeli Irak, Iran i Sjevernu Koreju, trojac koji je predsjednik Bush poslije nazvao "osovinom zla".
dr. Stephen Cambone, neokozervativac, jastreb koji je u rujnu 2000. izradio nacrt za ključne dijelove izvješća Projekta za novo američko stoljeće (Project for a New American Century) pod nazivom "Rebuilding America's Defense" (Obnova američke obrane). U tome se izvješću zahtijeva aktivna američka promjena režima u Iraku, punu godinu dana prije napada od 11. rujna 2001., ali i razvoj tehnologije za vođenje etničkog i biološkog rata, utemeljene na utrci u naoružanju.
Jačanje Camboneove (direktor povjerenstva za obranu od balističkih raketa) moći bilo je gotovo nevidljivo, sve dok ga skandal oko zatvora u Abu Hraibu nije nakratko prisilno doveo u središte zanimanja javnosti. Tada ga je njegova uloga u promicanju prevarantske obavještajne službe, koju je koristio za nagovaranje Kongresa da odobri rat u Iraku, kao i uloga u navodnom davanju ovlasti za sustavno zlostavljanje zatvorenika u Guan-tanamu na Kubi i u zatvoru Abu Harib u Iraku, na nezgodan način dovela u središte zanimanja javnosti. Uklanjanje svih protivnika njegove nasilničke politike iz redova vojske još je više otkrilo pravu namjeru Rumsfeldove proturaketne obrane. Bila je agresivna i ekstremno napadačka.
Washington je zapravo ustrajavao, na razini vrhovnoga zapovjednika, predsjednika, da je njegova izgradnja proturaketne obrane usmjerena samo na teroriste ili male takozvane "izopćene" države, poput Sjeverne Koreje, Irana, i Iraka. Katkad su na taj popis "osovine zla" stavljali i malu državu Siriju, iako ne postoje nikakva izvješća o tome da Sirija ima planove za proizvodnju takvih raketa. Ali, kako su vojni analitičari, od Moskve i Pekinga pa sve do Berlina, brzo istaknuli, ni teroristi ni neka mala izopćena država nisu sposobni lansirati takve nuklearne rakete. Pojedinosti su nedvojbeno ukazivale na činjenicu da namjerna i uporna politika Washingtona, poslije raspada Sovjetskoga Saveza, jest sustavna i neumoljiva težnja, za vrijeme mandata trojice američkih predsjednika, za postizanjem nuklearne premoći i apsolutne vojne dominacije na svijetu, ili, kako je to izrazio Pentagon, "dominacije punoga spektra".
Ono što barem u Moskvi i Pekingu postaje sve jasnije jest činjenica da iza naoko iracionalnih i proizvoljnih jednostranih vojnih poteza Washington stoji daleko zlokobnija i šira strategija. Američka je Vlada pokušala, iako prilično slabo, stvoriti dojam daje njezino zanimanje za proturaketnu obranu poslije rujna 2001. potaknuto novom opasnošću - onom od terorizma.
Proturaketna obrana zvučala bi uvjerljivo kada bi za Sjedinjene Američke Države postojala opasnost od napada kakve male sku pine islamskih terorista koja bi bila kadra nožićima za karton oteti zrakoplov tipa Boeing. Jedini problem jest u tome što proturaketna obrana nije usmjerena protiv odmetnika, terorista, poput Bin Ladenove Al Kaide, ni protiv država poput Sjeverne Koreje i Irana.
***
Sada postaje jasno da američka Vlada, još od završetka Hladnoga rata 1989., nije nikada ni na trenutak prestala težiti nuklearnoj premoći. Za Washington i američku elitu Hladni rat i dalje traje. Samo su to "zaboravili" priopćiti svijetu.
"Hoće li to novo vrhunsko oružje američkome narodu donijeti sigurnost?", zapitao se Bowman. "Teško. Ali će (prema jednoj Vladinoj analizi) omogućiti našoj vladi da održi sve veći jaz između bogatih i siromašnih na svijetu. To je pravi razlog zbog kojega se milijarderski "zavičajni kub konzervativaca" i plaćenici naftnih kompanija žele riješiti sporazuma ABM.
Važna bilješka uz skupinu iz Projekta za novo američko stoljeće jest činjenica da je 2007. godine američka veleposlanica pri NATO-u bila Victoria Nuland, i sama stručnjakinja za odnose s Rusijom, supruga neokonzervativca Roberta Kagana, predsjednika projekta zvanog "Obnova američkoga obrambenoga sustava", koji je sastavni dio "Projekta za novo američko stoljeće".
Prije negoli je, u siječnju 2001., postao ministar obrane u Bushovoj vladi, Rumsfeld je, osim stoje sudjelovao u Projektu za novo američko stoljeće, skraćeno PNAC-u, bio na čelu Predsjedničkoga povjerenstva koje je zagovaralo izgradnju i primjenu proturaketnoga štita za Sjedinjene Američke Države.
Rumsfeldovu programu proturaketnoga štita snažno se usprotivilo vojno zapovjedništvo. Dana 26. ožujka 2004. četrdeset devet američkih generala i admirala potpisalo je Otvoreno pismo predsjedniku, u kojemu ga mole za odgodu projekta o raketnoj obrani. U pismu se navodi: "Američka tehnologija, kojom se Sjedinjene Američke Države već koriste, može precizno odrediti mjesto lansiranja balističkih raketa. Stoga postoji vrlo mala vjerojatnost da bi se neka država usudila napasti Sjedinjene Američke Države ili dopustiti teroristima da to učine s njezina teritorija, raketom opremljenom oružjem za masovno uništenje, jer bi time riskirali svoje potpuno uništenje budući da bi uslijedila razorna američka odmazda".
Ti autori zaključuju: "Prvi put u gotovo 50 godina Sjedinjene Američke Države danas su na pragu postizanja nuklearne premoći. Vjerojatno će ubrzo, već s prvim napadom, biti omogućeno uništenje dalekometnog nuklearnog arsenala Rusije ili Kine. Taj dramatičan zaokret u nuklearnoj ravnoteži snaga rezultat je niza poboljšanja u američkim nuklearnim sustavima, nagloga smanjenja ruskog arsenala i vrlo sporih koraka modernizacije nuklearnih snaga Kine. Ako Washington ne promijeni svoje planove ili ako Moskva ili Peking ne poduzmu korake za povećanje broja i spremnosti svojih snaga, Rusija i Kina, te ostatak svijeta, još će dugo godina živjeti u sjeni nuklearne premoći Sjedinjenih Američkih Država".
Pentagon je službenu američku vojnu strategiju definirao kao doktrinu Dominacije punoga spektra, a obrana od balističkih raketa bila je jedna od njezinih sastavnica. Prema službenom izvješću Pentagona, Dominacija punoga spektra (Full Spectrum Dominance, FSDS) jest "danas krovna koncepcija za primjenu sile i pruža viziju za buduće združeno djelovanje. Da bi se ta dominacija punoga spektra ostvarila, oružane snage moraju svoje napore oko preobrazbe usredotočiti na ključna područja, koja povećavaju sposobnost združenih snaga za postizanje uspjeha velikim rasponom vojnog djelovanja. Dominacija punoga spektra zahtijeva združeno djelovanje svih dijelova vojske, koncepciju djelovanja, funkcionalnu koncepciju i vrlo važno omogućavanje prilagodljivo različitim uvjetima i ciljevima." "Dominacija punoga spektra shvaća potrebu za zajedničkim djelovanjem vojnih snaga i drugih državnih institucija, važnost suradnje sa saveznicima i s ostalim partnerima."
Dominacija punoga spektra podrazumijeva cjelokupnu zemlju i svemir, čak i cyberspace. Pentagon medu osam prioriteta navodi "djelovanje sa zemlje, iz svemira, iz međunarodnih voda, zračnoga prostora i cyberspacea".
lipnja ministar obrane Rumsfeld dao jedno odobrenje s oznakom vrlo tajno - zapovijed oružanim snagama Sjedinjenih Američkih Država da provedu nešto što se zvalo
Conplan 8022, "koji predsjedniku daje mogućnost za trenutačno izvođenje globalnog udara". Termin
Conplan jest Pentagonova kratica za Contingency Plan (Plan za nepredviđene situacije). Za kakve su se to "nepredviđene" situacije pripremali planeri iz Pentagona? Za preventivan konvencionalni napad na nejaku Sjevernu Koreju, ili možda čak na Iran? Ili za silovit preventivan nuklearni napad na posljednju golemu nuklearnu silu koja nije pod čizmom američke "dominacije punoga spektra", tj. Rusiju? Zamjetne su još dvije riječi - "globalni udar". Riječi su to Pentagona, kojima se opisuje poseban preventivni udar, koji, prvi put od početka Hladnoga rata, uključuje mogućnost nuklearnog napada, protivno tradicionalnom američkome stajalištu da se nuklearno oružje koristi samo za obranu ili odbijanje napada. Kako su neki zapazili, Conplan 8022 bio je drukčiji od tradicionalnih ratnih planova Pentagona, koji su u biti bili planovi obrane od invazije ili napada.
U skladu s Bushovom doktrinom o agresivnom preventivnom napadu, iz 2002. godine, Bushov novi Conplan 8022 bio je plana za napad. Provedbu toga plana moglo se pokrenuti čak na "percepciju", tj. pomisao o postojanju neposredne opasnosti, i to slijedom predsjednikove zapovijedi, tj. bez odobrenja Kongresa. Time su izbrisane ustavne odredbe o kontroli i ravnoteži vlasti, tj. o trodiobi vlasti, koje su u američki Ustav tako pomno ugradili Očevi utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država. Dakle, predsjednik će sam započeti preventivni nuklearni rat. S obzirom na pojedinosti o pogrješnim ili lažnim "percepcijama", u Pentagonu i u Uredu potpredsjednika, o opasnosti od iračkog oružja za masovno uništenje 2003. godine, projektom Conplan 8022 predviđa se da američki predsjednik može zapovjediti raketni napad u slučaju bilo kakve "percipirane" opasnosti, pa makar ona bila samo potencijalna i neprovjerena.
Budući da u Sjedinjenim Američkim Državama nije bilo javne rasprave o
Conplanu 8022,
u široj javnosti nije bilo ni razgovora o kojemu od ovih potencijalno opasnih nuklearnih pitanja. Ono zbog čega Rumsfeldova zapovijed iz lipnja 2004. godine još više uznemiruje svijet, koji se uistinu ponadao da su nuklearne gljive opasnost koja pripada prošlosti, jest činjenica da
Con plan 8022
sadrži značajnu komponentu nuklearnoga napada. Točno je da se od završetka Hladnoga rata smanjuju goleme zalihe nuklearnog oružja u američkome vojnom skladištu. No, izgleda, ne zato što Sjedinjene Američke Države udaljavaju svijet od mogućnosti nuklearnog rata prouzročena pogrješnom procjenom.
***
Washington je 2007. potpisao sporazum s Japanom o suradnji na razvoju raketne obrane. U to je vrijeme intenzivno surađivao s Izraelom na ispitivanju sustava raketne obrane. Svoj obrambeni štit u Europi američka Vlada širi na Poljsku, čiji je ministar obrane Radek Sikorski, blizak prijatelj i saveznik Penta-gonovih neokonzervativaca, ratnih jastrebova, te na Češku. Osim toga, NATO je pitanje ulaska Ukrajine i Republike Gruzije u svoje članstvo odlučio riješiti "po brzom postupku". Unatoč krahu u Iraku, Bliski se istok militarizira mrežom trajnih američkih vojnih baza, od Katara preko Iraka do Afganistana, i šire.
U lipnju 1999. porast broja američkih vojnih baza diljem svijeta poprimio je novu kvalitativnu dimenziju. Poslije bom bardiranja Jugoslavije američke su snage na granici između Kosova i Makedonije započele izgradnju baze Bondsteel. To je gravitacijska stožerna točka buduće nove mreže američkih vojnih baza na svijetu. Baza Bondsteel američkim je zrakoplovnim snagama omogućila lagan pristup naftom bogatom Bliskom istoku i Kaspijskom jezeru, kao i Rusiji. U vrijeme kada je izgrađen, kamp Bondsteel bio je najveća američka vojna baza izgrađena poslije Vijetnamskoga rata, s oko 7.000 vojnika. Tu vojnu bazu izgradila je najveća američka vojna građevinska tvrtka, KBR, koja je u vlasništvu kompanije Halliburton. U to je vrijeme generalni direktor kompanije Halliburton bio Dick Cheney. Prije početka NATO-ova bombardiranja Jugoslavije, 1999. godine, list Washington Post napisao je bez uvijanja da "uz sve krhkije stanje na Bliskom istok raste potreba za vojnim bazama na Balkanu i za pravom preleta iznad Balkana, kako bismo zaštitili izvore nafte na području Kaspijskoga jezera." Kamp Bondsteel bio je samo prva od golemoga broja američkih vojnih baza izgrađenih tijekom toga desetljeća. Osim kampa Bondsteel na Kosovu, koje je tada pravno još bilo dio Jugoslavije, Američka je vojska nastavila izgradnju vojnih baza u Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Albaniji i Makedoniji.
Jedna od najvažnijih, a najmanje spominjanih novih američkih baza, jest baza u Bugarskoj, bivšem sovjetskom satelitu, a danas novoj članici NATO-a. U slučaju sukoba, (prema riječima Pentagona postoje samo "sukobi", a ne više ratovi), kada bi se od Kongresa zatražilo da dade službeno odobrenje za djelovanje vojske i da navede razlog toga djelovanja, vojska bi se bazom Bezmer koristila za brzu "dostavu" ljudstva i opreme na prve crte bojišnice. Sasvim je shvatljivo što se planeri u Kremlju pitaju je li ta prva crta bojišnice u Rusiji?
Sjedinjene Američke Države gradile su vojne baze u Afganistanu odmah poslije munjevita rata što su ga ondje vodile 2001. godine. Zanimljivo je daje istodobno s američkom okupacijom Afganistana porastao uzgoj opijuma u toj zemlji, te daje tijekom nazočnosti američkih vojnih snaga u toj zemlji proizvodnja heroina dostigla rekordno visoku razinu. U prosincu 2004., za posjeta Kabulu, američki ministar obrane Donald Rumsfeld dovršio je planove za izgradnju još devet vojnih baza u Afganistanu, u pokrajinama Helmand, Herat, Ni-mruz, Bal, Host i Paktia. Te su vojne baze izgrađene nakon što su već postojale tri velike američke vojne baze izgrađene neposredno poslije okupacije Afganistana, u zimi 2001. na 2002., tobože kako bi se izoliralo i eliminiralo terorističku opasnost Osame bin Ladena. Američka je Vlada poslije okupacije Afganistana, u zimi 2001., izgradila tri velike vojne baze.
Istodobno je Pentagon sklopio sporazum s Vladom Kirgista-na, u srednjoj Aziji, o izgradnji strateški važne vojne baze - zračne baze Manas kod međunarodne zračne luke u Biškeku. Ne samo što je Manas blizu Afganistana, nego se iz njega može lako napasti naftom i plinom bogato područje oko Kaspijskoga jezera, kao i granice obiju velikih zemalja, Rusije i Kine. Kao dio cijene prihvaćanja pakistanskoga vojnog diktatora generala Perveza Mušarafa za saveznika u ratu protiv terorizma, a ne kao neprijatelja, Washington je iznudio njegov pristanak da se Američko ratno zrakoplovstvo i NATO koriste zračnom lukom Džakobabad, smještenom oko 400 kilometara sjeverno od Ka-račija, "kao potporom u napadu na Afganistan". Još dvije američke vojne baze izgrađene su u Dalbandinu i Pasni. To je samo mali dio goleme mreže vojnih baza koje su u rukama Sjedinjenih Američkih Država i koje je ta zemlja izgradila od 2001. godine.
Za samo nekoliko tjedana od napada na Afganistan, nekako je u cijeloj toj igri prestala potraga za Osamom bin Ladenom. Taj zakleti neprijatelj bez premca ostavljen je na miru, u špiljama Tora Bore.
Samo nekoliko mjeseci poslije okupacije Iraka počele su curiti informacije koje su ukazivale na to da će, prema riječima jednog američkog generala, Pentagon "vrlo dugo" ostati u toj zemlji. Kako bi američkim poreznim obveznicima prikrila vrtoglavo visoke troškove rata u Iraku i okupacije koja je potom uslijedila, Bushova je vlada pribjegla traženju sredstava za financiranje rata u Iraku pomoću raznih "dodatnih računa za financiranje", koje je Kongresu podnosila odvojeno, i to poslije završetka rasprave o glavnom proračunu za taj rat. U dodatnim fondovima za financiranje rata u Iraku, iz svibnja 2005., našla se, duboko skrivena u tekstu, odredba o izgradnji vojnih baza za američke snage, koje je opisala vrlo uvijeno, kao "u nekim vrlo ograničenim slučajevima, trajne baze". Prema pisanju tiska, do 2006. godine Sjedinjene Američke Države izgradile su čak četrnaest stalnih vojnih baza u Iraku, državi koja je samo dvostruko veća od američke savezne države Idaho, što izvrgava ruglu predsjednikova jamstva o tome kako planira povlačenje američkih snaga iz te zemlje. Daleko najvažnija baza u Iraku bile su zrakoplovna baza Balad i kamp Anakonda, nešto sjevernije od Bagdada. Ta baza služi i lovcima Američkoga ratnog zrakoplovstva i transportnim zrakoplovima.
Postavljanje vojnih baza diljem svijeta nije uopće bila ograničena samo na euroazijski kontinent, iako je to američkim vojnim planerima bio očit strateški prioritet. Vojni analitičar Zol-tan Grossman o tome je rekao: "Najizravnija američka intervencija poslije napada na Afganistan bila je na jugu Filipina, protiv (muslimanske) gerilske skupine Abu Sajaf, ogranka skupine Moro. Amerika je tvrdila da je mala skupina Abu Sajaf našla nadahnuće u Bin Ladenu, a zapravo je nastala kao terorističko krilo skupine Moro poslije desetljećima duge pobune te skupine na otoku Mindanao i na otočju Sulu. Američki posebni "instruktori" za specijalne postrojbe provodili su združene "vježbe" s filipinskim snagama u aktivnoj borbenoj zoni. Cilj ime je, navodno, bio postići laku pobjedu, poput one u Grenadi, nad dvjesto pobunjenika, u svrhu postizanja globalnoga propagandnog učinka protiv Bin Ladena. Ali, kada se napad na pobunjenike počne, on se može lako proširiti i na ostale skupine organizacije Moro ili čak na komunističke po bunjeničke skupine na Mindanau. To bi moglo pomoći postizanju drugoga velikog američkog cilja na Filipinima - ponovnoj potpunoj uspostavi američkih vojnih baza, koje su ondje prestale postojati kada je filipinski Senat ukinuo američki nadzor nad zrakoplovnom vojnom bazom Clark i bazom ratne mornarice Subic, nakon što je završio Hladni rat i nakon što su obje baze bile oštećene vulkanskom erupcijom.
U međuvremenu, Amerika je svoj "rat protiv terorizma" usmjeravala i na neka druga područja svijeta, posebice na Južnu Ameriku. Kao što je propagandom Hladnoga rata ljevičarske pobunjenike na jugu Vijetnama i El Salvadora proglašavala marionetama Sjevernoga Vijetnama ili Kube, propagandom "rata protiv terorizma" Amerika je kolumbijske pobunjenike proglasila saveznicima susjedne naftom bogate Venezuele. Predsjednika Venezuele Huga Chaveza opisuje kao "simpatizera" Bina Ladena i Fidela Castra te kao čovjeka koji možda okreće OPEC protiv Sjedinjenih Američkih Država. Chavez može poslužiti kao idealan novi neprijatelj ako se Bin Ladena ikada ukloni. Iako se kriza u Južnoj Americi ne može povezati s islamskim militarizmom, ona je, možda, začetak sljedećega opasnog rata.
Mnogima je na svijetu 2007. godine postalo jasnije kako američka Vlada potiče ratove ili sukobe s narodima diljem svijeta, ne samo zato da bi imala kontrolu nad naftom, iako strateško nadziranje tijeka nafte čini srž "Američkoga stoljeća" još od dvadesetih godina prošloga stoljeća. Krajnji cilj različitih sukoba i američkoga vojnog djelovanja jest nadzirati gospodarstvo svih potencijalnih suparnika, aspira-nata za moć, bilo kojega naroda ili skupine naroda koji bi mogli odlučiti i pokušati ugroziti neospornu primarnu ulogu Amerike kao gospodara u svjetskim razmjerima.
Poslije terorističkih napada na Svjetski trgovački centar, 11. rujna 2001., i pojave "rata protiv terorizma", započeto je brzo širenje američkih vojnih baza, brojčano i geografski.
Rusija i Kina su izgradnju američkih baza u Afganistanu, Pakistanu i trima bivšim sovjetskim republikama Srednje Azije neizbježno vidjele kao posebnu opasnost po svoju sigurnost.
***
Raketna kriza na Kubi iz 1961. dovela je svijet do samoga ruba nuklearnog uništenja. To je, prema svim ozbiljnim izvješćima, bilo jedno od najopasnijih razdoblja u povijesti svijeta.
Andrew Marshall bio je član organizacije osnovane prije gotovo 50 godina, u saveznoj državi Kaliforniji - Instituta RAND u Santa Monici. Zadaća toga instituta bila je, prema riječima njezina člana po imenu Herman Khan, "osmisliti nezamislivo". Drugim riječima, igrali su se ratnih igara i osmišljali zastrašujuće scenarije.
Wolfowitz je bio i autor kontroverzne Bushove doktrine iz 2002. godine, prema kojoj Sjedinjene Američke Države imaju pravo voditi "preventivne" ratove kako bi zadržale premoć na svjetskoj razini.
Godine 2000., neposredno prije početka napada na Irak, Marshall je u jednom od svojih rijetkih intervjua jednom novinaru rekao kako će ubrzo, jamačno tijekom sljedećih deset godina, biti dostupni proizvodi "neuralne farkmakologije... nove vrste droge. Te droge imaju osobine prirodnih spojeva, tj. hormona, u ljudskome organizmu, samo što imaju sposobnost utjecati na promjenu ponašanja i povećanje radne učinkovitosti".
Afganistan, a zatim i Irak, postali su golema i jeziva pokusna područja za testiranje mnogih zamisli Marshallova projekta zvanog Revolucija u vojnim poslovima. Već najmanje deset godina, neprestana tema Marshalla i ostalih jest zamisao o tome da se priroda ratovanja nalazi na pragu prevrata dok se mnoge zemlje prilagodavaju na dvije važne promjene.
Prema pisanju lista Multinational Monitor iz siječnja/veljače 2003. godine, svaki važniji čimbenik strategije nacionalne sigurnosti vlade predsjednika Georgea W. Busha - od doktrine preventivnih napada i "promjene režima" u Iraku preko agresivnog stajališta glede nuklearnog rata do odlučnosti glede izgradnje protu-raketnog obrambenog sustava u stilu Rata zvijezda - stvoren je i razrađen prije negoli je Bushova vlada preuzela dužnost, u konzervativnim trustovima mozgova, poput Centra za sigurnosnu politiku, Nacionalnog instituta za javnu politiku i Projekta za novo američko stoljeće, koje financiraju korporacije za proizvodnju oružja.
Iskorištavajući strah naroda, nastao poslije 11. rujna 2001. i imun na smanjenje proračuna nametnuta doslovno svim drugim područjima državne potrošnje, vojno-industrijski kompleks odveo je Sjedinjene Američke Države u rat u Iraku i u stanje stalno zaraćene države.
Ta doktrina preventivnog ratovanja, kao politika Sjedinjenih Američkih Država, otvorila je Pandorinu kutiju za unilateralne ratove po cijeloj kugli zemaljskoj.
U početku je predsjednik Bush dan 11. rujna nazvao "novim Pearl Harborom". No, taj je izraz ubrzo prestao spominjati.
Zahtjev zamjenika američkog ministra obrane Wolfowitza, ministra obrane Donalda Rumsfelda i ostalih, neposredno poslije terorističkog napada od 11. rujna 2001., za pokretanje vojnog napada na Irak, umjesto da se late potrage za navodnim kreatorom toga događaja Osamom bin Ladenom, naveo je mnoge pronicljive istražitelje da se zapitaju nije li taj napad, zapravo, imao svrhu biti "novi Pearl Harbor", kakav su autori izvješća Projekta za novo američko stoljeće zdušno priželjkivali. Jesu li optužbe na račun neuhvatljivog Osame bin Ladena, kao čovjeka koji stoji iza 19 terorista, koji govore arapski i koji su primitivnim nožićima za rezanje kartona oteli četiri i preusmjerili tri sofisticirana putnička Boeinga, što su mnogi iskusni piloti nazvali nemogućim, također operacija "lažnog stijega"? Ako jesu, gdje je bio pravi "stijeg"? Ono stoje, u mjesecima poslije 11. rujna, postalo jasno jest činjenica daje taj teroristički napad, u najmanju ruku, poslužio kao izgovor za pokretanje rata protiv islama, pod izlikom "rata protiv terorizma", tj. sukoba civilizacija, koji je profesor sa Sveučilišta Harvard Samuel Huntington opisao još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Mnogi stručnjaci za međunarodne tajne službe počeli su pomišljati na najmračniji scenarij - da je napad od 11. rujna bio operacija "lažnog stijega". Bivši direktori njemačke obavještajne službe BundesVerfas-sungsschutz Eckehardt Wethebach izjavio je za tisak, odmah poslije 11. rujna, da su za takvu "smrtonosnu preciznost" i za tako "golem plan", koji stoji u pozadini toga napada, potrebne "godine planiranja". Za tako sofisticiranu operaciju, rekao je Werthebach, potre ban je "čvrst okvir" državne tajne službe, kakav ne postoji u "labavo povezanoj skupini" terorista, poput one koju je navodno vodio Mohamed Ata dok je studirao u Hamburgu.
U planiranje takve vojne operacije moralo je biti uključeno mnogo ljudi, a VVerthebach je ukazao i na činjenicu da nije bilo curenja informacija, kao još jedan dokaz o tome da je taj napad bio "operacija koju je organizirala država". Kao član Bundestaga (njemačkoga parlamenta), Andreas von Biilow bio je od 1969. do 1994. član i predsjednik Parlamentarnog odbora za nadzor triju ogranaka njemačke tajne službe. Gospodina Von Biilow izjavio je agenciji Associated Press da vjeruje kako iza terorističkog napada od 11. rujna stoje Izraelska obavještajna služba Mossad i CIA. Rekao je da vjeruje kako su planeri toga napada iskoristili korumpirane "plaćenike" poput palestinskog terorista Abua Ni-dala, kojega je von Biilow nazvao "instrumentom Mossada", visoke operativce Stasija (bivše tajne službe bivše Istočne Njemačke), ili libijske agente, koji organiziraju terorističke napade koristeći se predanim borcima, primjerice, palestinskim i arapskim "borcima za slobodu". I VVerthebach i Von Biilow izjavili su kako je naprosto neshvatljivo da o tome napadu nije bilo otvorene i službene istrage, poput svjedočenja pred američkim Kongresom. Potpredsjednik Cheney odbacio je zahtjeve za takvom istragom, uz tvrdnju da bi to "odvratilo" od rata protiv terorizma. Tek je u rujnu 2002., punu godinu dana poslije toga napada, Kongres je, ali ne i Bijela kuća, osnovao službeno povjerenstvo za istragu događaja oko 11. rujna 2001. Supredsjedatelji Kongresnoga povjerenstva bili su senator iz savezne države Floride Bob Graham i bivši agent CJA-e Porter Goss, kojega je predsjednik George VV. Bush poslije toga osobno imenovao direktorom CIA-e. Od istrage kojom su rukovodili Graham i Goss nije se moglo očekivati ništa što bi i približno sličilo neutralnoj i poštenoj istrazi. Kao stoje izjavio jedan istražitelj iz Kanade, u konačnom izvješću, objavljenom u rujnu 2003., nije bilo ključne poveznice između navodnih otmičara zrakoplova, tj. pripadnika Al Kaide, i pakistanske tajne službe ISI, koja je bila blisko povezana s taliban-skim snagama i snagama Al Kaide:
"Dana 11. rujna ujutro, trojica članova Kongresa, Bob Graham, Porter Goss i Jon Kyi (koji su bili u kongresnom izaslanstvu u Pakistanu) doručkovala su na Capitol Hillu s generalom Ahma-dom, navodnim 'financijerom', da se poslužimo izrazom FBI-a, 'koji je stajao iza otmičara zrakoplova koji su počinili napad od 11. rujna. Na tome su sastanku bili i pakistanski veleposlanik u SAD-u Maliha Lodhi te nekoliko američkih senatora i članova Odbora Zastupničkoga doma Kongresa za tajne službe. U jednom novinskom izvješću taj je sastanak opisan kao 'nastavak sastanka" održanog potkraj kolovoza u Pakistanu. Kada je počinjen napad na Svjetski trgovački centar, general Mahmud Ahmad, direktor pakistanske tajne službe, prema riječima senatora Grahama, 'bio je vrlo dirnut i pun sućuti prema narodu Sjedinjenih Američkih Država (Stuart News Compaiiy Press Journal, Vero Beach, Florida, 12. rujna 2001.). Način na koji je Bob Graham opisao generala Ahmada suprotan je opisu Washington Posta, u kojemu se kaže: 'Dana 11. rujna ujutro Goss i Graham doručkovali su s pakistanskim generalom po imenu Mahmud Ahmad, direktorom pakistanske tajne službe, koji će ubrzo poslije toga biti smijenjen. Ahmad je bio na čelu jedne agencije za špijunažu zloglasno bliske Osami bin Ladenu i Talibanima'
(Washington Post, 18. svibnja 2002.). Iako je u kongresnoj istrazi prikupljeno mnoštvo obavještajnog materijala, iz dokumenata o saslušanjima provedenim tijekom te istrage bila su pomno uklonjena brojna izvješća novinara i izvješća tajnih služba, objavljena u mnogim velikim i malim medijima, koja potvrđuju da su ključni članovi Bushove vlade sudjelovali u političkoj kamuflaži.
Kada je Horst Ehmke, čovjek koji je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pod izravnim nadzorom tadašnjega kancelara Willija Brandta, koordinirao njemačkim tajnim službama, vidio televizijske snimke napada od 11. rujna, rekao je da mu djeluju kao "holivudski uradak... Teroristi ne bi mogli izvesti takvu operaciju sa četiri oteta zrakoplova bez potpore neke obavještajne službe". No, nije želio imenovati nijednu tajnu službu. Događaje od 11. rujna još je izravnije opisao jedan visoki ruski vojni dužnosnik, prekaljen znalac metoda iz Hladnoga rata, general Leonid Ivašov. U govoru što ga je održao na jednoj međunarodnoj konferenciji u Bruxellesu početkom 2006. rekao je: "... terorizam nije nešto neovisno o svjetskoj politici, nego jednostavno njezin instrument, sredstvo za stvaranje jednopolar-nog svijeta, s jednim svjetskim sjedištem, izlika za brisanje državnih granica i postizanje vladavine nove svjetske elite. Upravo ta elita jest ključni čimbenik svjetskog terorizma, njegov ideolog i njegov 'kum'. Glavna meta te svjetske elite jesu povijesna, kulturološka, tradicionalna i prirodna realnost, postojeći sustav odnosa među državama te svjetski nacionalni i državni poredak ljudske civilizacije i nacionalnog identiteta. Današnji međunarodni terorizam jest fenomen u kojemu se državne i nedržavne političke strukture zajednički koriste terorom kao sredstvom za postizanje političkih ciljeva pomoću zastrašivanja ljudi, psihološke i socijalne destabilizacije, eliminacije otpora moćnih organizacija i stvaranja odgovarajućih uvjeta za manipuliranje državnom politikom i ponašanjem ljudi cijelih zemalja. Terorizam je oružje kojim se koriste u novoj vrsti rata. Istodobno, međunarodni terorizam, u sprezi s medijima, postaje upraviteljem globalnoga procesa. Točnije rečeno, upravo simbioza medija i terora omogućuje mijenjanje međunarodne politike i postojeće stvarnosti. Ako u tome kontekstu analiziramo ono što se 11. rujna 2001. dogodilo u Sjedinjenim Američkim Državama, možemo doći do sljedećih zaključaka: 1. Organizatori toga napada bili su politički i poslovni krugovi koji su zainteresirani za destabilizaciju svjetskoga poretka i koji su imali sredstva za financiranje te operacije. Politička konce pcija te akcije sazrela je ondje gdje su se pojavile napetosti u upravljanju financijskim i ostalim sredstvima. Razloge za taj napad moramo tražiti u podudarnosti interesa krupnog kapitala na svjetskoj i transnacionalnoj razini, u krugovima koji nisu bili zadovoljni dinamikom ni smjerom procesa globalizacije. Za razliku od tradicionalnih ratova, o čijoj koncepciji odlučuju generali i političari, ovoga su puta to učinili oligarsi i njima podložni političari. 2. Samo tajne službe i njihovi trenutačni direktori, ili oni umirovljeni, ali koji još uvijek imaju utjecaja unutar državne organizacije, imaju mogućnost isplanirati, organizirati i provesti operaciju takvih razmjera. Općenito, tajne službe stvaraju, financiraju i nadziru ekstremističke organizacije. Bez potpore tajnih služba te organizacije ne mogu postojati, a kamoli izvoditi operacije takvih razmjera unutar tako dobro zaštićenih država. Planiranje i izvođenje jedne operacije takvih razmjera iznimno je složeno. 3. Osama bin Laden i Al Kaida ne mogu biti organizatori ni izvođači napada od 11. rujna. Oni nemaju potrebnu organizaiju, sredstva ni vođe. Stoga je trebalo stvoriti ekipu profesionalaca, a arapski kamikaze samo su statisti kako bi se zamaskiralo operaciju. Operacija terorističkih napada izvedenih 11. rujna skrenula je tijek događaja u svijetu na smjer koji su izabrali transnacionalna mafija i međunarodni oligarsi, to jest, oni koji se nadaju da će preuzeti vlast nad prirodnim bogatstvima na ovome planetu, nad svjetskom informacijskom mrežom i nad tijekom kapitala. Ta je operacija išla u korist američkoj gospodarskoj i političkoj eliti, koja također teži ovladavanju svijetom." Ivašov je potom nastavio s objašnjenjem zašto je stvaranje prevladavajućeg mita o tome okrutnom i neuhvaljivom "međunarodnom terorizmu" bilo jedno od idealnih sredstava za ostvarenje projekta čiji je cilj ovladavanje svijetom: "Uporaba termina 'međunarodni terorizam' ima ove ciljeve: • prikriti prave ciljeve snaga koje su raspoređene po cijelome svijetu i bore se za dominaciju i vlast te usmjeriti ljude na borbu koja ima nedefinirane ciljeve, protiv nevidljiva neprijatelja; • uništiti temeljne međunarodne norme i promijeniti pojmove kao što su agresija, državni teror, diktatura i pokret za nacionalno oslobođenje; oduzeti ljudima njihovo legitimno pravo da se bore protiv agresije i odbace djelovanje stranih obavještajnih služba; • uspostaviti načelo nepriznavanja nacionalnih interesa, preobraziti ciljeve na vojnom području davanjem prioriteta ratu protiv terorizma, uništiti logiku vojnih savezništava na štetu zajedničke obrane i u korist antiterorističke koalicije, rješavati gospodarske probleme strogom vojnom diktaturom, koristeći se ratom protiv terorizma kao
Ima i onih koji Georgea W. Busha, Cheneyja i Rumsfelda drže izravno odgovornima za događaje od 11. rujna. Stanley Hilton, bivši načelnik ureda senatora Boba Dolea, danas ugledan odvjetnik u Washingtonu, zastupa stotine obitelji žrtava napada od 11. rujna. On je predsjednika Busha tužio za umiješanost u taj napad. U jednom intervjuu, koji je 10. rujna 2004. dao radioemisiji Alexa Jonesa, Hilton je izjavio: "... tužimo Busha, Condoleezzu Rice, Cheneyja, Rumsfelda, i Muellera (direktora FBI-ja) za sudioništvo, zato što su oni osobno ne samo dopustili da se taj napad dogodi, nego i zato što su ga i zapovjedili... više dokaza, koje sam tijekom godinu i pol dana uspio prikupiti, potpuno mi jasno pokazuje da je to nedvojbeno Vladina operacija i da je ta operacija najveći čin izdaje i masovnog ubojstva u američkoj povijesti". Taj Washington ski odvjetnik izrazio je uvjerenje da se četirima zrakoplovima, kojima je počinjen napad, "upravljalo daljinski, kao što sam već rekao prije godinu i pol dana, postoji sustav zvan Kiklop. U nosu zrakoplova postoji kompjutorski čip pomoću kojega kontrola sa zemlje može oduzeti pilotu nadzor nad zrakoplovom, pilotirati i usmjeriti ga ravno u nebodere".
Taj odvjetnik neće nikada dobiti na sudu, niti postoji vjerojatnost da će javnost i svijet ikada dobiti dokaze, tj. saznati istinu, osobito nakon što Bushova vlada odrješito odbija imenovati neovisno povjerenstvo za istragu događaja od 11. rujna i nakon što je dopustila da ključni dokazi, kao što su željezni stupovi Svjetskog trgovačkog centra, budu odmah brodovima otpremljeni preko oceana u otpad. Bushov saveznik, newyorški gradonačelnik Rudy Giuliani, kojega su mediji prozvali "junakom 11. rujna", izdao je nalog kojim je njujorškim vatrogascima zabranio da pokušaju pronaći posmrtne ostatke svojih poginulih kolega i čak dao uhititi nekoliko vatrogasaca koji su se oglušili na njegovu zapovijed.
Aluzijom na Pearl Habor, taj živi simbol za sve Amerikance, predsjednik Bush poslužio se ubojitim riječima. No, upravo su te riječi mnoge navele na mnoga pitanja, na neugodna pitanja o tome što su i koliko su on i njegova vlada znali prije 11 rujna. Tko god daje, na kraju krajeva, odgovoran za napade 11. rujna 2001. godine, nepobitan rezultat bile su histerija u Američkoj vojsci i mobilizacija vojnih snaga kakve nisu viđene od napada na Pearl Harbor, tj. od prosinca 1941., kada su Sjedinjene Američke Države, u Drugome svjetskome ratu, ušle u rat protiv Njemačke, Japana i Italije. Za japanski napad na Pearl Harbor, kako je 1946. godine utvrđeno u saslušanju pred Kongresom, koje nosi oznaku "tajno", predsjednik Roosevelt i šačica visokih vojnih dužnosnika saznali su znatno prije, tj. nekoliko dana prije negoli je Japan bombardirao tamošnju američku flotu. Taj se napad mogao izbjeći i tako spasiti živote tisuća američkih građana. Roosevelt je hladnokrvno odlučio "pustiti da se to dogodi", kako bi Sjedinjene Američke Države uveo u rat, za koji su on i njegovi vodeći planeri proračunali da ga mogu dobiti. Bio je to prvi pucanj u ratu kojim je trebalo uspostaviti ono što će Henry Luce nazvati "američkim stoljećem".
***
Tijekom suradnje s CIA-om, George Herbert Walker Bush,
otac današnjega predsjednika, odigrao je glavnu ulogu u stvaranju i sustavnom širenju vjerskih kultova u korist Rockefellerova kruga, kultova koji paradiraju pod nazivom "ponovno rođeni kršćani". Tijekom godina provedenih u Teksasu, došao je na lukavu ideju o tome kako bi se moglo manipulirati prostodušnim vjernicima - siromašnim američkim bijelcima u siromašnim saveznim državama južnoga pojasa Sjedinjenih Američkih Država.
Boykin, taj radikalni "ponovno rođeni" kršćanski cionist, podrijetlom iz savezne države Sjeverne Karoline, točnije, iz njezina ruralnoga dijela koji pripada "biblijskome pojasu", nakon što je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća u Mogadišu predvodio katastrofalnu akciju protiv muslimanskih snaga pod zapovjedništvom Osmana Ate, govoreći o Atinti nastupu na CNNu, rekao je: "Narugao n am se i rekao: 'Nikada me neće uhvatiti, jer će me Alah štititi. Alah će me štititi'. Ma, znate što?", dodao je Boykin za CNN, "Ja sam znao da je moj Bog veći od njegova.
Znao sam da je moj Bog pravi Bog, a da je njegov samo idol".
U lipnju 2003. general Boykin jednom je novinaru rekao:
"Pravi neprijatelj jest duhovni neprijatelj. On se zove Knez tame. Neprijatelj je stvorenje zvano Sotona". Poslije je dodao: "Nikada nećemo napustiti Izrael... Mnogi su od nas zabrinuti zbog raja. Raj je vaša nagrada. Ovdje ste da kao vojnici krenete na neprijatelja". I još je rekao: "Ali oni koji vjeruju u Gospodina obnovit će svoju snagu. Vinut će se u nebo kao orlovi, trčat će i neće se umoriti, hodat će i neće klonuti... Ako nema Boga, nema ni nade. Ne dopustite da mediji i liberali pokolebaju vašu vjeru. Molite za Ameriku i mi ćemo pobijediti".
Taj je govor graničio s kršenjem američke ustavne odredbe o
odvajanju crkve od države.3 Boykina su javno branili ministar obrane Rumsfeld, predsjednik George W. Bush i načelnik Združenoga stožera oružanih snaga. Bio je to pokazatelj goleme moći "ponovno rođene" kršćanske desnice unutar visokih slojeva Američke vojske.
Bitna jezgra te političke moći bila je mreža takozvane kršćanske desnice, "ponovno rođenih" kršćanskih cionista, okupljenih u tajnom lobiju poznatijem kao Vijeće za nacionalnu politiku, ili, skraćeno, CNP (Council for National Policy). Jack Abramoff, Tom DeLay i desetci vodećih republikanaca u Bushovoj vladi jesu ili su bili članovi CNP-a. O toj se organizaciji u javnost vrlo malo zna. Jednako tajnovita kao i Bilderberška skupina, ako ne i
još tajnovitija, ta organizacija ne daje nikakve izjave za tisak,
sastaje se u tajnosti i nikada namjerno ne otkriva imena svojih članova.
Iza navodno kršćanske konzervativne fasade, Vijećem za nacionalnu politiku vladala je kombinacija članova među kojima su bili mnogi izravno povezani ili su bili članovi organizacija poput Malteških vitezova, Vijeća za međunarodne odnose, Crkve ujedinjenja
Sun Myung Moona, Scientološke crkve, masonstva, CIAe,
nacista, Univerzalne i pobjedničke crkve, Ku Klux Klana, Zaklade Templeton i raznih drugih sekta.
Početkom mandata George W. Busha, 2001. godine, to djelovanja na lokalnoj razini, među najširim slojevima, potpuno upravljano iza scene i koordinirano iz jednoga središta, Odbora za nacionalnu politiku, izgradilo j e među kršćanskom desnicom politički stroj koji je kadar odlučiti o pobjedi ili porazu kandidata za Kongres.
Pokušaj smjenjivanja predsjednika Clintona bio je navodno
još jedan projekt osmišljen u Vijeću za nacionalnu politiku.
Godine 1994. to je vijeće pokrenulo akciju s namjerom da razotkrije "zlo koje je preplavilo Clintonovu vladu" iznošenjem na vidjelo predsjednikovih navodno nezakonitih i nemoralnih p o stupaka.
LaHaye je pao u veliku nemilost kada su njega i njegovu
suprugu doveli u vezu s p a s t o r om Sun Myung Moonom i njegovim kultom zvanim Crkva ujedinjenja, odnosno, sa činjenicom da su od Moona uzeli stotine tisuća dolara. Kada je Moon optužen za utaju poreza, LaHaye mu je priskočio u pomoć. Tada je ta "mitologija" izbila u javnost.
LaHaye se pokušao povući, no bilo j e prekasno. Ugled mu je
već bio ozbiljno poljuljan. No, ipak se izvukao, uz pomoć multimilijunske zarade od prodaje knjiga iz serije Left Behind i ozračja koje je, kao posljedicu događaja od 11. rujna 2001., stvorio njegov prijatelj, "ponovno rođeni" kršćanin, predsjednik George W. Bush.
Poslije 11. rujna 2001. i Jerry Falwell i Pat Robertson, obojica
"televizijski evangelisti" i kršćanski cionisti, otvoreno su pozivali na "sveti rat protiv islama". Robertson je poslije toga zagovarao i izvođenje atentata na demokratski izabranog predsjednika Venezuele Huga Chaveza.
Ahmanson je bio i jedan od najvećih dioničara u drugoj po
veličini američkoj kompaniji za proizvodnju elektroničke opreme za glasovanje dodirom ekrana zvane Election System & Software, skraćeno ES&S, koja je, uz opremu korporacije Diebold Corp., kako se procjenjuje, obrađivala 8 0% američkih elektroničkih glasova takozvane "crne kutije". Mnogi ljudi drže da su pomoću te tehnologije glasovanja, koju je omogućila oprema korporacija Diebold i ES&S-a, na prijevaru prebačeni glasovi u korist Georgea W. Busha u saveznoj državi Ohio 2004. godine, čime je osiguran njegov ponovni izbor za predsjednika.
Neki članovi Vijeća za nacionalnu politiku istodobno su i članovi raznih takozvanih lcršćanskih organizacija, kao što su Focus on the Family (Žarište na obitelji) Jamesa Dobsona, Campus Crusade for Christ (Sveučilišna križarska vojna za Krista) Billa Brighta, koja djeluje na mnogim sveučilištima diljem Amerike, Maranatha Shepherding Group (Pastirska skupina Maranatha) Roberta Weinera, the Gideona (Gideonci), Youth for Christ (Mladež za Krista), World Vision (Vizija svijeta), Wycliffe Bible Translators (Wycliffeovi prevoditelji Biblije), koja je povezana s
CIA-om, Evangelical Association (Evangeličko udruženje) Billyja Grahama, Intercessors for America (Zagovaratelji Amerike), International Charismatic Bible Ministeries (Međunarodne karizmatske biblijske službe), National Evangelical Association (Nacionalno evangeličko udruženje), National Religious Broadcasters Association (Nacionalno udruženje vjerskih radija i t e levizija),
Promise Keepers (Ispunitelji obećanja) i mnoge druge
organizacije koje su kršćanske samo po nazivu.
Nevjerojatno širenje američke kršćanske desnice poslije
osamdesetih godina prošloga stoljeća nije bila spontana epidemija kršćanskih vrijednosti s t o j e zahvatila američki narod.
Glavne karakteristike te epidemije umjetno su stvorene, manipulirane i poticane u sklopu jednog od najkolosalnijih i najbizarnijih projekata društvenog inženjeringa u povijesti modernoga svijeta. Američki narod sustavno se pretvaralo u horde sukobljenih manihejskih sekta i karizmatika spremnih položiti život za svoga "vođu", bio on predsjednik George W. Bush, Dick Cheney ili netko drugi. To se očitovalo u svakodnevnom zlostavljanju ljudi i u grozotama š to su ih zaslijepljeni američki vojnici počinili nad nedužnim ženama i djecom u Iraku i Afganistanu. Stvaranje fundamentalističkih kultova "ponovno rođenih" kršćana od CIA-e i drugih agencija američke Vlade zapravo je počelo pedesetih godina prošloga stoljeća. Prvi takav projekt bio je u službi braće Rockefeller - Nelsona Laurancea i Davida - u svrhu
njihovih poslovnih pothvata. Tada je CIA počela potpomagati slanje pripadnika fundamentalističke sekte "Kršćanskih prevoditelja Biblije" u misije u ruralna područja zemalja J u ž n e Amerike, kako bi se pomoću njih dočepali golemih rudnih bogatstava i zemlje duboko u amazonskoj prašumi u Brazilu, Venezueli i diljem Latinske Amerike.
Sjedinjene Američke Države t r e balo je pretvoriti u naciju zombija spremnih, doslovno, "ubijati 'za Krista'" u velikim budućim ratovima protiv pogana koji još
nisu poznati, bio to "bezbožni komunizam sovjetskoga carstva zla", kao tijekom Hladnoga rata, bili to "pogani islamskoga terora", kako ih se opisalo nejasnim i nikada završenim "ratom protiv terorizma" predsjednika Georgea W. Busha. Godine 1999. meksički katolički nadbiskup Javier Lozano Barragan izjavio je da se izvorište zabrinjavajućega širenja fundamentalističkih religijskih sekta u Latinskoj Americi može naći u jednom izvješću iz kolovoza 1969., koje je američkom predsjedniku Richardu Nixonu poslao Nelson A. Rockefeller, bogati nasljednik kompanije Standard Oil, osoba koja je u vrijeme Drugoga svjetskoga rata bila direktor američke obavještajne službe u Latinskoj Americi. U tome Rockefellerovu dokumentu pisalo je
da, poslije Drugoga vatikanskoga koncila "Katolička crkva više nije pouzdan saveznik (sic) za Sjedinjene Američke Države ni jamac socijalne stabilnosti na južnoameričkome kontinentu. Nelson Rockefeller istaknuo je "potrebu da se katolike u Latinskoj Americi pretvori u neke druge kršćane". George H. W. Bush, direktor CIA-e iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća i dugogodišnji podupiratelj planova obitelji Rockefeller, odigrao je glavnu ulogu u širenju fundamentalističkih sekta ne samo u Latinskoj
Americi nego i diljem Sjedinjenih Američkih Država.
Novinar istražitelj i dobitnik nagrade za novinarstvo Daniel
Hopsicker, na temelju dokaza iz jednog drugog izvora, potvrdio je navod o tome kako je CIA kasnih šezdesetih godina potajno radila na stvaranju pokreta zvanoga Jesus Movement (Isusov pokret), izrasla na društvenim previranjima u vrijeme Vijetnamskoga rata.
Honorar što ga je Bush dobio samo za pojavljivanje u Buenos
Airesu iznosio je između 100 i 500 tisuća dolara. Izvori bliski
Crkvi ujedinjenja govore o tome kako slični aranžmani između Busha i Moona dosežu milijunske iznose, a jedan izvor čak tvrdi daje Bush tako zaradio 10 milijuna dolara.
Shackley je financirao ubojstva što su ih počinjali uzgajivači
opijuma iz plemena Meo, a novac od droge koristio je za financiranje svojih plaćeničkih odreda. Osnovao je odred za politička ubojstva zvan Skupina za vojnu pomoć - skupina za posebne operacije (Military Assistance Group - Special Operations Group, skraćeno MAG-SOG). Jedan od zapovjednika toga odreda bio je general John K. Singlaub, a Oliver North i Richard Secord bili su časnici te postrojbe. Do 1971. taj Shakleyjev, Singlaubov i Northov odred poubijao je 10.000 civila u jugoistočnoj Aziji u sklopu CIA-ine operacije zvane "Operation Phoenix" (Operacija Feniks).
***
U uobičajenim uvjetima američki kršćanski cionisti ostali bi
samo jedna od mnogih malenih sekta u Americi koje sebe nazivaju kršćanima. Događaji što su uslijedili poslije šokantnih terorističkih napada od 11. rujna 2001. godine i demagoško manipuliranjetim događajima od predsjednika Georgea W. Busha, pripadnika "ponovno rođenih kršćana", dramatično su to promijenili i kršćanski cionizam pretvorili u vrlo ozbiljnu političku snagu na američkoj političkoj pozornici, tim više što su većina njezinih pripadnika bili bijelci republikanci iz višega srednjeg sloja. Oni su stvorili vrlo organiziran nacionalni politički stroj i svoju su
moć koristili kao gotovo presudan čimbenik o kojemu je često ovisilo hoće li neki kandidat za predsjednika ili člana Vlade pobijediti ili izgubiti.
U emisiji televizije CBS zvanoj "Šezdeset minuta", iz listopada 2002., Robertsonov prijatelj, kršćanski cionist pastor Jerry Falwell izjavio je: "Mislim d a j e Muhamed bio terorist, nasilnik, čovjek r a t a . . . " Bushov "rat protiv terorizma" njegova je baza kršćanskih
cionista nazvala sveti "križarski rat" protiv islama,
"sukob civilizacije" sir Bernarda Lewisa, koji je, u svome slavnom članku u časopisu Foreign Affairs iz 1993., profesor s Harvadskoga sveučilišta Samuel Huntington pretvorio u Sukob civilizacija. Po toj teoriji, poslije raspada Sovjetskoga Saveza glavni sukobi na svijetu događat će se između suprotstavljenih kulturoloških i religijskih identiteta.
U svome članku iz 1993. Huntington piše: "Svjetska politika
ulazi u novu fazu, u kojoj će velike podjele unutar čovječanstva i glavni uzrok sukoba među državama biti kulturološki. Civilizacije - te najveće kulturološke skupine ljudi - razlikuju se j e d na od druge po religiji, povijesti, jeziku i tradiciji. Te su razlike duboke i postaju sve važnije. Od Jugoslavije, preko Bliskog istoka do središnje Azije, trusne crte podjele civilizacija jesu crte bojišnice u budućnosti. U toj novoj eri kulturoloških sukoba,
Sjedinjene Američke Države moraju stvoriti savez sa sličnim
kulturama i širiti svoje vrijednosti kamo god je to moguće.
Potpora konzervativnih kršćana Izraelu velikim se dijelom
temelji na raznim proročanstvima o židovskome narodu u "posljednjim vremenima" koja se, prema njihovu vjerovanju, nalaze u cijeloj Bibliji. Oni ih drže kao n e š t o što ima glavnu ulogu u onome što zovu the end of t h e world as we know it, skraćeno TEOTWAWKI, a znači "kraj svijeta kakav poznajemo".
Tome organiziranom lobiju "ponovno rođenih kršćana", ultrakonzervativnih birača, pripisana je zasluga za ponovni izbor Georgea W. Busha za predsjednika, 2004. godine. Prema jednoj analizi američkih glasačkih blokova iz 2003., kršćanska desnica čini najveći aktivni društveni pokret u Sjedinjenim Američkim Državama i najveći birački blok u Republikanskoj stranci Georgea Busha.
Dana 19. listopada 2004. dr. Daniel Akin, dekan Baptističkoga teološkog sjemeništa za jugoistok Amerike (Southern Baptist
Theological Seminary) objavio je Otvoreno pismo, koje su
potpisala 72 svećenika Evangelističke crkve i u kojemu potiču američki narod da se "pri izboru kandidata vode biblijskim vrijednostima". Kao razloge zbog kojih treba glasovati za republikance a ne za demokrate, naveli su homoseksualne brakove, istraživanje matičnih stanica i navodnu obranu od "terorista". Pismo su potpisali najistaknutiji članovi kršćanske cionističke desnice, koji podupiru Busha i Šarona kao dio programa o "ispunjenju biblijskoga proročanstva".
Ključni čimbenik u pojavi kršćanske desnice posljednjih godina u Americi jest organizirano djelovanje u svrhu postizanja političkog utjecaja, a ne samo radi religioznog životnog stila i crkvene pobožnosti.
Grace Halsell, koja je nedavno preminula, odrasla je na istome teksaškom tlu na kojemu j e dominirao kršćanski fundamentalizam
koji je zahvatio Georgea W. Busha. Šezdesetih je godina
postala pisac govora za Bijelu kuću, a poslije toga hrabra novinarka, koja je svoje posljednje godine života posvetila razotkrivanju opasnih veza Falwella i ostalih takozvanih ponovno rođenih kršćana s izraelskom desnicom.
Tijekom osamdesetih godina, kako bi shvatila fenomen "ponovnorođenih" kršćana, koji je u to vrijeme harao Sjedinjenim Američkim Državama, gospođa Halsell je, sa skupinom koju je predvodio Falwell, otputovala u Izrael. O tome je napisala: "Moje me istraživanje dovelo do pitanja zašto kršćanin poput Jerryja Falwella moli za kraj svijeta? Moramo li potpuno uništiti ovaj svijet da bismo stvorili 'novo nebo i u novu zemlju?'" Njezini su
zaključci bili doista uznemirujući.
Na zajedničkom biblijskom putovanju po Izraelu i Svetoj zemlji, 1983. godine, shvatila je d a j e Falwell postao blizak prijatelj izraelske desnice. Uočila je jednu zanimljivu činjenicu – da Falwellovo putovanje nije bilo posjet kršćanskim mjestima u Svetoj zemlji, nego putovanje koje su u cijelosti vodili izraelski vodiči i na kojemu su se posjećivala samo mjesta koja su Izraelcima bila od interesa. Štoviše, izraelska mu je Vlada darovala osobni privatni mlažnjak Lear kako bi mogao putovati po Sjedinjenim
Američkim Državama.
Falwell i neki drugi "ponovno rođeni" američki kršćanski fundamentalisti govorili su da vjeruju kako je "Božja volja" to što Izrael namjerava ostvariti veću dominaciju na Srednjem istoku, jer će to svijet j o š više približiti biblijskome "sudnjemu danu", kada će "pravi vjernici" biti spašeni i u mističnom "uzašašću" uzneseni na nebo, a ostali će biti uništeni u završnoj bitki kod Armagedona. U toj će se bitki, prema mišljenju Falwella i njegovih prijatelja, Židovi sukobiti s muslimanima.
Gospođa Halsell intervjuirala je više Amerikanaca aktivno
uključenih u nastojanja da "ubrzaju" konačni Armagedon. Jedan od njih bio je Terry Risenhoover, naftaš iz savezne države Oklahome i "ponovno rođeni" kršćanski cionist, koji je bio blizak Bijeloj kući za vrijeme mandata predsjednika Reagana. Risenhoover je otvoreno govorio o svojim stajalištima. Financirao je ljude u Izraelu i u drugim zemljama, koji će ponovno sagraditi srušeni Salomonov hram, takozvani treći hram, na mjestu jednog
od najvećih islamskih svetišta, Kupoli na stijeni džamije Al
Aksa u Jeruzalemu.
Glavni Bushov savjetnik za pitanja obitelji James Baker III.
djelatnik teksaške odvjetničke tvrtke Baker & Botts te kompanije Carlyle Group, pripadnik je visokoga reda masonske organizacije Škotski obred. Za predsjednika Georga Busha zna se da je mason visokoga reda, baš kao i njegov otac George Herbert Walker Bush.
Masonstvo je tajna mreža koja omogućuje mnoge manipulacije iza zavjesa. Da se za te ljude otvoreno zna da su masoni, nestalo bi njihove moći, jer bi ostali ljudi prozreli njihove prave namjere i planove, poput atentata, ratova, ucjena, prijevara, i nadasve onoga što se doima kao projekt za uništenje prave religije i vjere među običnim ljudima.
Još jedna tajnovita organizacija sa z n a t n im tajnim utjecajem na Bushovu Bijelu kuću jest Apostolski kongres.
U svibnju 2004., u svome i s t a k n u t om pojavljivanju u javnosti, s namjerom pridobivanja potpore glasača Zidova, američki predsjednik George W. Bush, pred više od 4.000 izaslanika okupljenih na godišnjoj konferenciji proizraelske lobističke organizacije zvane Američki odbor za javna pitanja Izraela (AIPAC), rekao je: "Braneći slobodu, prosperitet i sigurnost Izraela, branimo i američke ideale".
Potkraj ožujka 2004., n a j e d n om skupu koji nije dobio velik publicitet u javnosti, direktor Odjela za Bliski istok i sjevernu Afriku u Vijeću za nacionalnu sigurnost Elliott Abrams i neki drugi dužnosnici Bushove vlade sastali su se na dva sata s članovima Apostolskog kongresa, organizacije politički moćne skupine kršćanskih fundamentalista, kako bi ih uvjerili da je potpora američke Vlade Izraelu neupitna.
***
Dugogodišnji Perleov prijatelj i poslovni partner Douglas
Faith jest slučaj za sebe. Bio je žestok p r i s t a š a svrgavanja Sadama Huseina, i to godinama prije napada od 11. rujna 2001. Pripadnik je skupine jastrebova pobornika neokonzervativne vanjske politike, koji su 1998. potpisali pismo predsjedniku Clintonu, u kojemu su zatražili "vojnu strategiju za rušenje Sadama i njegova
režima", na temelju Projekta za novo američko stoljeće.
Priključilo mu se još nekoliko neokonzervativaca, a svi su poslije obavljali dužnost u prvoj vladi predsjednika Georgea W. Busha - Feith, Richard Perle, Donald Rumsfeld, Paul Wolfowitz, Zalmay Khalilzad, Peter Rodman, J o h n Bolton i Dov Zakheim. Godine 1997. Feith i ostali desničari cionisti u SAD-u izražavali su nezadovoljstvo zbog toga što Netanjahuova vlada nije "odbacila proces iz Osla", kako je Feith napisao u neokonzervativnom časopisu Američkog židovskog odbora Commentary.
Feith je zatim opisao kako treba izgledati korjenit prekid s
onim što je nazvao okvirnim načelom pregovora "mir sada".
Umjesto toga načela, preporučio je da Netanjahu ispuni svoje obećanje iz predizborne kampanje o "miru pomoću snage", i dodao: "Odbacivanje Sporazuma iz Osla prisililo bi Izrael, u prvome redu, da ispravi najveću pogrješku sadržanu u tome sporazumu - da naoruža desetke tisuća palestinskih policajaca". Još je ustvrdio kako su "palestinske snage sigurnosti najveći uspjeh postigle u pogoršanju problema terorizma u Izraelu".
Predložio je da Izrael "smanji očekivanja o skorom m i r u " te da "propovijeda trezvenost i obranu". Tek kada je u Izraelu na vlast došla nova vlada stranke Likud, s premijerom Saronom na čelu, i kada su Feith i ostali cionisti poput Wolfowitza, Elliotta Abramsa i Michaela Rubina, zajedno s militaristima poput Rumsfelda i Cheneyja, uzeli u svoje ruke američku politiku prema Bliskom istoku, za vrijeme mandata predsjednika Georgea W. Busha, Izrael je, uz p o t p o r u SAD-a, napravio "potpun prekid" s okvirnim načelima Sporazuma iz Osla.
***
Godine 2006. bilo je sasvim jasno da su Moskva i Peking
odlučili poboljšati suradnju sa susjednim zemljama na euroazijskome kopnu. Složili su se da trebaju oživjeti svoju oslabljenu organizaciju, koju su zajednički osnovali 2001. godine, poslije azijske krize iz 1998. godine - Šangajsku organizaciju za suradnju (Shanghai Cooperation Organization, SCO). Geopolitički gledano, taje organizacija imala vrlo važne članice. Medu njima
su bile naftom bogate zemlje - Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan, Tadžikistan te Kina i Rusija. Godine 2006. Kina i Rusija počele su na tu organizaciju gledati kao na početak protuteže sve jednostranijoj američkoj politici sile. Ta je organizacija raspravljala o projektima suradnje po pitanjima energije, čak i zajedničke vojne obrane.
U svibnju 2003., nekoliko mjeseci nakon s t o j e američki predsjednik George Bush jednostrano prekinuo bilateralni Sporazum o proturaketnoj obrani s Rusijom, napao Afganistan i bombardiranjem
pokorio Bagdad, ruski je predsjednik, u svome godišnjem
obraćanju naciji, odaslao novu poruku svome narodu.
Tada je prvi put javno progovorio o potrebi modernizacije
ruskoga nuklearnog arsenala proizvodnjom novih tipova oružja "koje će dugoročno osigurati učinkovitu obranu Rusije i njezinih saveznika". Potkraj 2007. godine na djelu je bio početak novog Armagedona. Jednostrana vojna politika američke Vlade, što se moglo i
očekivati, potaknula je Rusiju na izgradnju snažnog obrambenoga ustava. Mogućnost svjetskog nuklearnog sraza, uslijed pogrješne procjene, iz dana u dan biva sve veća. U kojemu bi to trenutku neki američki predsjednik, ne daj Bože, mogao odlučiti izdati zapovijed za potpun preventivni nuklearni napad na Rusiju, kako bi spriječio razvoj njezinih snaga do ponovne razine
uzajamnog zastrašivanja i odvraćanja od napada?
Taj novi Armagedon nije baš onaj Armagedon za koji mole
kršćanski fanatici Georgea Busha dok snivaju o svom "uzašašću".
To je Armagedon u kojemu bi Rusija i Sjedinjene Američke
Države izložile planet Zemlju tolikom zračenju da bi u tome
procesu vjerojatno uništile ljudsku civilizaciju.
U svemu tome ironično je to š t o su, u kontekstu šeprtljavo
izvedenog američkog rata u Iraku, nafta i vrtoglav porast cijene nafte poslije 2003. omogućili Rusiji da započne s m u k o t r p n im poslom obnove uništenog gospodarstva i vojnih kapaciteta. Putinova Rusija više nije velesila koja, kao nekada, prosi milostinju. Ona se koristi naftom kao svojim oružjem, kako bi ponovno izgradila svoje nuklearno oružje.
***
U Kongresu nema otvorene rasprave o
politici Sjedinjenih Američkih Država prema Izraelu, iako ta
politika ima posljedice po cijeli svijet."
Časopis Economist, ranije pristaša rata u Iraku i američke
vanjske politike, tvrdi kako je politički utjecaj AIPAC-a jedan
od glavnih razloga američke potpore Izraelu, i kaže: "Zašto je
Amerika mnogo više proizraelski orijentirana od Europe? Vrlo očit razlog leži u moći dviju vrlo očevidnih političkih sila – izraelskog lobija (AIPAC-a) i religijske desnice.
Prema pravilima koja je donio sin Colina Powela Michael
Powel, predsjednik Federalnog povjerenstva za komunikacije u Bushovoj vladi, ta šačica medijskih divova ima se pravo ujediniti i nadzirati još više lokalnih TV postaja i drugih medija diljem Amerike, i na taj način kontrolirati javno mišljenje, izvan worldwide weba, i to potpuno, onako kao pod Staljinom u Sovjetskom Savezu u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. No, taj nadzor u Americi tako je suptilan da dopušta prividne razlike u mišljenjima kako bi se stvorilo iluziju o postojanju istinske javne rasprave.
Sve je to dio parametara potpore Američkome stoljeću.
Od kada su komunikacijske korporacije, 1996. godine, napravile pritisak na Kongres da im dopusti slobodu djelovanja, bez ograničenja, od tada je novinama, radiju, televiziji, kablovskoj televiziji i telekomunikacijama omogućeno stvarati divovske globalne monopole za kontrolu informacija, a sve u ime "slobodnog" poduzetništva. Kontrola nad medijima jedna j e od skrivenih
poluga moći elite iz Vijeća za inozemne odnose u njihovoj
nakani da stvore globalno carstvo. No, oni to čine tako da mnogi neupućeni američki građani vjeruju kako u Americi doista postoji "sloboda tiska".
Uspon umreženog društva
Manuel Castells
Izdavač: Golden marketing 2000.
Smatraš li me učenim, načitanim čovjekom? Svakako, Zar nisi?
Nikako, rekao je Konfucije, samo sam dosegao nit koja povezuje sve ostale.
Kriminalne aktivnosti i organizacije tipa mafije širom svijeta, također su postale globalne i informacijske.
Društvene promjene dramatične su koliko i tehnološki i ekonomski procesi transformacije. Zbog svih problema u procesu transformacije položaja žena, u brojnim je društvima patrijarhalizam napadnut i uzdrman.
U svijetu globalnih tokova bogatstva, moći i imidža, potraga za identitetom, kolektivnim ili individualnim, pripisanim ili konstruiranim, postaje temeljnim izvorom društvenog smisla.
Identitet postaje glavni, a ponekad i jedini izvor smisla u povijesnom razgoblju koje obilježavaju opća razgradnja organizacija, gubitak legitimiteta institucija, nestajanje glavnih društvenih pokreta i prolazni kultruni izražaji. Ljudi u sve većoj mjeri organiziraju svoj smisao oko onoga što jesu, ili misle da jesu, a ne oko onoga što rade.
Zato što je toliko prisutna u cjelokupnom području ljudske aktivnosti, revolucija informacijske tehnologije bit će uvodna točka prilikom analize kompleksnosti nove ekonomije, društva i kulture u nastajanju.
Birokratska država bez vanjskih podražaja i s unutarnjim ograničenjima tehnološke modernizacije izabrala je opreznu neutralnost, zaustavljajući na taj način tehnološku putanju koju je Kina slijedila stoljećima, ako ne i tisućljećima, upravo pod vodstvom države.
Kako korisnici prihvačaju i redefiniraju tehnologiju, širenje tehnologije beskonačno povećava njezinu moć.
Razvoj informacijskih tehnologija omogućio je s jedne strane interakciju makroistraživačkih programa i velikih tržišta koje je razvila država, a s druge strane, decentralizirane inovacije što ih potiče kultura tehnološkog stvaralaštva i model brzog osobnog uspjeha.
Paradigma informatičke tehnologije ne kreće se prema zatvaranju u sustav, nego prema otvorenosti – poput mreže s više završetaka. Ona je moćna i nameće se u svojoj materijalnosti, prilagodljiva je i otvorena u svojem povijesnom razvoju. Njezine bitne značajke su obuhvatnost, složenosti i umrežavanje.
Proizvodi novih industrija informacijske tehnologije sprave su za obradu informacija ili informacija koja obrađuje samu sebe.
Tehnologija menadžmenta smatrala se jednako važnom kao menadžment tehnologije.
Ono što je ključno u informacijskoj ekonomiji jest složeno međusobno djelovanje između povijesno ukorijenjenih političkih institucija i sve globaliziranijih gospodarskih čimbenika.
Globalna je ekonomija duboko asimetrična. Ali ne u jednostavnom obliku središta, periferije i poluperiferije, ili slijedeći izravnu suprotnost između sjevera i juga, stoga što postoji nekoliko središta i nekoliko periferija, te stoga što su i sjever i jug iznutra toliko raznoliki da nema analitičkoga smisla koristiti se tim kategorijama.
Kada su naftni šok iz 1979. te porast kamatnih stopa uzrokovali njihov bankrot, većina afričkih gospodarstava potpala je pod izravannadzor politika međunarodnih financijskih ustanova. Te su ustanove nametnule liberalizacijske mjere navodno usmjerene na stvaranje trgovine i ulaganja. Krhka se afrička gospodarstva nisu uspjela oduprijeti šoku.
Kako su plemenske i etničke mreže bile najsigurniji ulog za pridobivanje podrške naroda, borba za nadzor nad državnom upravom (često izjednačena s nadzorom nad vojskom) bila je organizirana oko etničkih raskola. Na taj se način oživljavala stoljetna mržnja i predrasude: genocidne težnje i rasprostranjeno razbojništvo u korijenu su političke ekonomije afričke isključenosti iz nove, globalne ekonomije.
Kada je potražnja postala nepredvidljiva u količini i kvaliteti, kada su se tržišta diljem svijeta promijenila pa ih je stoga postalo teško nadzirati, te kada je tempo tehnološke promjene učinio jednonamjensku opremu u proizvodnji zastarjelom, sustav masovne proizvodnje postaje je prektrut i preskup za odlike nove ekonomije. Probni odgovor na savladavanje takve krutosti bi je sustav fleksibilne proizvodnje.
Proizvodnja se prilagođuje neprestanoj promjeni, a da ju se ne pokušava nadzirati.
Sličnu promjenu zapazili su istraživači u trvrkama koje su obavljele napredne usluge, kao što je bankarstvo.
Značajan napredak u produktivnosti i konkurentnosti koji su postigle japanske automobilske tvrtke u velikoj je mjeri pripisan ovoj menadžerskoj revoluciji, pa je u poslovnoj literaturi 'toyotizam' suprostavljen 'fordizmu' kao nova pobjednička formula prilagođena globalnoj ekonomiji i sustavu fleksibilne proizvodnje. Izvoran japanski model uvelike su oponašale druge kompanije, kao što su ih japanske tvrtke presađivale na svoje lokacije u inozemstvu.
Japaski menadžment je originalan i nov način upravljanja radnim procesom: središnja i razlikovna osobina japanskog puta bila je despecijalizirati profesionalne radnike te umjesto da budu otpušteni, pretvoreni su u višenamjenske specijaliste.
Glavna razlika između američke i japanske tvrtke može se sažeti ovako: američka s tvrtka ističe djelotvornošću postignutom kroz finu specijalizaciju i oštro razgraničenje poslova, dok se japanska tvrtka ističe sposobnošću skupine radnika da samostalno svladavaju lokalni problem, a ta se sposobnost razvija učenjem putem djelovanja i dijeljenja znanja na razini radionice.
Struktura industrije visoke tehnologije u svijetu sve je složenija mreža udruženja, sporazuma i zajedničkih ulaganja u kojima je većina velikih korporacija međusobno povezana. Takve veze ne isključuju sve veću konkurenciju. Štoviše, strateška su udruženja odlučujuća u toj konkurenciji u kojoj današnji partneri postaju sutrašnji neprijatelji, dok je suradnja na danom tržištu u oštroj suprotnosti s okrutnom borbom za udio na tržištu u nekoj drugoj regiji na svijetu.
Ako velika korporacija oe sama sebe preoblikovati, pretvaranjem svoje organizacije u raščlanjenu mrežu višenamjenskih središta koja donose odluku, ona bi ustvari mogla postati viši oblik menadžmenta u novoj ekonomiji. Razlog ovome je da najvažniji problem menadžmenta u vrlo decentraliziranoj i krajnje fleksibilnoj strukturi jest ispraviti ono što teoretičar organizacije Guy Benveniste zove 'pogreška u raščlanjivanju'. Slažem ses njegovom definicijom: Pogreške u raščlanjivanju su djelomičan ili potpun nedostatak usklađivanja između onog što se želi ionoga što je na raspolaganju. S povećanom međusobnom povezanošću i krajnjom decentralizacijom procesa u globalnoj ekonomiji, pogreške u raščlanjivanju sve se teže mogu izbjeći, a njihov je kikroi makro ekonomski ujtjecaj sve jači. Model fleksibilne proizvodnje, u svojim ra zličitim oblicima, maksimalno povećava odgovornost gospodarskih faktora i jednica na brzo promjenjivu okolinu. Ali taj model također otežava nadziranje i ispravljanje pogrešaka u raščlanjivanju. Velike korporacije s odgovarajućim razinama informacija i resursa, mogle bi savladati takve pogreške bolje od rascjepkanih, decetraliziranih mreža, pod uvjetom da rabe prilagodljivost ispred fleksibilnosti. To podrazumijeva da je korporacija sposobna samu sebe restrukuirati, ne na jednostavan način uklanjanja viškova nego tako da sve svoje senzore soposobi za reprogramiranje.
Zbog masovne potrebe za fleksibilnom, interaktivnom manipulacijom računalima,softver je psotao najdinamičniji segment industrije i djelatnosti proizvodnje informacija koji bi trebao oblikovati procese proizvodnje i menadžmenta u budućnosti. S druge strane, zbog dostupnosti tih tehnologija (zbog trvrdoglavosti inovatora u Silicijskoj dolini koji se opirao modelu informatike '1984'), umreženje je postalo ključ za organiozacijsku fleksibilnost i izvedbu poslova.
Izvedba je usklađena s obilježjima informacijske ekonomije: uspješne organizacije su one koje mogu stvarati znanje i učinkovito obraditi informaciju, prilagoditi se promjenjivoj geometriji globalne ekonomije, biti dovoljno fleksibilne da mijenjaju svoja sredstva jednakom brzinom promjene ciljeva, pod utjecajem brzih kulturalnih, tehnoloških i institucijskih promjena, te da mogu inovirati, budući da je inovacija postala glavno oružje protiv konkurencije.
U takvoj strukturi kao što je kinseka menadžment je vrlo centraliziran i autoritaran. Srednji menadžment koji nije dio obitelji smatra se samo područjem prijenosa, a odanost se radnika ne očekuje, budući da je ideal radnika pokrenuti vlastita poduzea, pa se stoga smatraju mogućom budučom konkurencijom. Obveze su kratkoročne, što potkopava dugoročnu strategiju planiranja. S druge strane, krajnja decentralizacija i fleksibilnost tog sustava omogućuje brze prilagodbe novim proizvodima, novim procesima i novim tržištima. Putem udruživanja između obitelji i njihovih odgovarajućih mreža, ubrzava se tok kapitala te poboljšava alokacija resursa.
Novo bi gospodarstvo trebalo povećati važnost zanimanja koja u svojoj djelatnosti sadrže veliku količinu informacija i znanja. Menadžerska, stručna i tehnička zanimanja trebala bi rasti brže od bilo kojih drugih zanimanja i trebala bi sačinjavati srž nove društvene strukture.
Teorije postindustrijalizma ustanovile su da ljudi, osim što su uključeni u različite djelatnosti, također zauzimaju nove položaje u strukturi zanimanja. U cijelosti je predviđeno, da ćemo kako ulazimo u ono što nazivamo informatičko društvo, zapaziti sve veću važnost menadžerskih, stručnih i tehničkih položaja, smanjen broj radnika na obrtničkim i operaterski položajima, te bujanje broja radnika u prodaji i činovnika. Osim toga, ljevičarska verzija postindustrijalizma upućuje na sve veću važnost polukvalificiranih (često nekvalificiranih) zanimanja u uslugama kao odgovor porastu stručnih poslova.
Ako postoji globalna ekonomija, tada bi trebalo postojati globalno tržište radne snage i globalna radna snaga. Međutim, toliko očite gvrdnje, shvate li se doslovno, empirijski su pogrešne i analitički navode u krivom smjeru. Iako kapital slobodno protječe elektroničkimkrugovima globalnih financijskih mreža, radnu snagu još uvijek ograničavaju institucije, kukltura, granice, policija i ksenofobija, a tako će i ostati u predvidivoj budućnosti.
1990. godine etnička i kulturalna razlnolikost postali su glavni društveni problem u Europi, novost u Japanu, a kao i uvijek i dalje su na vrhu dnevnog reda u Americi. Međutim, to ne znači da je tržište radne snage postalo globalno. Postoji globalno tržište za mali dio radne snage, glede najobučenijih profesionalaca u inovacijskom istraživanju i razvoju, vrhnuskom inženjeringu, financijskom menadžmentu, naprednim poslovnih uslugama i zabavi, koji se prebacuju i putuju između čvorišta globalnih mreža koje nadziru planet. Međutim, iako je uključivanje najboljih talenata u globalnu mrežu ključno za najviše sfere informacijske ekonomije, prevladavajući dio radne snage, kako u razvijenih, tako i u zemljama u razvoju, ostaje uglavnom ograničen na naciju kojoj pripada.
Iako ne postoji jedinstveno globalno tržište, pa prema tome ni globalna radna snaga, doista postoji globalna međuovisnost radne snage u informacijskoj ekonomiji. Ta međuovisnost nije obilježena hijerarhijskom segmentacijom radne snage prema zemljama nego preko granica. Novi model globalne proizvodnje i menadžmenta odgovara istodobnoj integraciji radnog procesa i dezintegraciji radne snage. Taj model nije neizbježna posljedica informacijske paradigme, već ishod gospodarskoga prijelaza na novu, informacijsku ekonomiju, koristeći se uglavnom porastom produktivnosti za kratkoročnu profitabilnost. Ove su politike zapravo u oštroj suptrotnosti s mogućnostima povećanja rada i trajnom, visokom produktivnošću koje je otvorila promjena radnog procesa pod informacijskom paradigmom.
Kao posljedica uvođenja robotizacije u automobilsku industiju u Japanu, SAD-u, Francuskoj i Italiji pokazala je znatno različite utjecaje slične tehnologije u istoj industriji: u SAD-u i Italiji radnici su bili otpušteni, budući da je glavni cilj uvođenja nove tehnologije bio smanjiti troškove radne snage, u Francuskoj je gubitak posla bio manji nego u prethodne dvije zemlje, zbog vladinih mjera koje su ublažile društvene posljedice modernizacije, a u Japanu, gdje su podezća bila obvezana na zaposlenost koja traje doživotno, zaposelneost je ustvari porasla, a produktivnost naglo skočila, kao rezultat preobučavanja i većeg napora ekipnog rada koji je povećao konkurentnost poduzeća i preuzeo udio na tržištu od svojih američkih suparnika.
Čini se da kao opći trend ne postoji sustavno strukturalna veza između širenja informacijskih tehnologija i razvoja razina zaposlenosti u gospodarstvu kao cjelini.
Žene čine dvije trećine povremenih radnika. Žene su kvalificirani, prilagodljvii radnici koji daju fleksibilnost japanskoj praksi upravljanja radom. Ovo je ustvari stara praksa u japanskoj industrijalizaciji.
Prosječna osoba u SAD izložena je dnevno broju od 1600 reklamnih poruka. Ljudi ne obezno pozitivno odgovaraju samo na 12 poruka.
Zašto onda tvrtke istrajavu na oglašavanju? Prije svega, troškove za oglašavanje tvrtke prebaucuju na gledatelje: prema časopisu The Economist iz 1993. godine 'besplatna televizija'je u SAD-u svako američko kućanstvo stajala 30 dolara.
Činjenica da nitko u isto doba ne gleda istu stvar i da svaka kultura i društvena grupa ima osobit odnos prema medijskom sustavu, čini temeljnu razliku u odnosu prema starom sustavu standardiziranih masovnih medija. Dodajmo i to da rašireni običaj 'surfinga' (istodobnog gledanja nekoliko programa) dovodi do toga da publika stvara vlastiti virtualni mozaik. Mediji su postali doista globalno povezani, jer programi i poruke teku svjetskom mrežom i mi ne živimo u globalnom selu, nego u prilagođenim kolibama koje se proiuzvode globalno, a distribuiraju lokalno.
Povijest će zabiležiti da su prva dva velika eksperimenta što ih je Ithiel de Sola Pool nazvao 'tehnologijama slobode', potaknule države: francuski MINITEL kao sredstvo koje će uvesti Francusku u informatičko društvo, i američki ARPANET prehodnik Interneta – kao vojnu strategiju koja je trebala omogučiti da komunikacijske mreže nadžive nuklearni napad.
Stručnjaci predviđaju da, tehnički, Internet jednoga dana može povezati do 600 milijuna računalnih mreža. To možemo usporediti s njegovom veličinom u početnim stupnjevima razvoja: 1973. godine u mreći je bilo samo 25 računala, tijekom 1970-ih moga je primiti samo 256 računala, početkom 1980-ih nakon značajnih poboljšanja bio je ograničen na 25 mreža sa samo nekoliko stotina primarnih računala i nekoliko tisuća korisnika.
Ionternet je zaista jedinstvena sinteza vojne strategije, velike suradnje znanosti i kontrakulturnih inovacija.
Važan dio sustava, modem, bio je jedan od tehnoloških proboja koji su stvorili pioniri te kontrakulture, izvorno se nazivajući 'hakerima' – prije nego što je taj pojam poprimio zločudne konotacije. Modem su 1978. godine izmislila dva chicaška studenta: Ward Christensen i Randy Suess, kada su pokušavali pronaći telefonski sustav prijenosta mikroračunalnih programa jer su željeli izbjeći dugačka putovanja po chicaškoj zimi. Tijekom 1979. rasprostrnaili su xmodem protokol koji je računalima omogučavao izravno prenošenje dokumenata – beu upotrebe host sustava. Tehnologiju su davali besplatno, jer su do najveće moguće mjere željeli proširiti komunikacijske mogućnosti.
Elektronički prosvjedi u vezi s dogaajima na Tian An Menu u Kini 1989. preko računalnih mreža kojima su upravljali kineski studenti izvan zemlje, bili su najpoznatija manifestacija mogućnosti novih komunikacijskih naprava.
Web je omogućavao grupiranje interesa i projekta na Netu i na taj način se prevladalo dugotrajno kaotično pretraživanje Interneta prije WWW-a. Na temelju tih grupiranja pojedinci i organizacije mogli su svimsleno surađivati preko onoga što je doslovce postalo svesvjetska mreža (world wide web) individualizirane, interaktivne komunikacije.
Herojstvo ranih računalnih plemena povlači se pod nepopustljivim tokom 'newbiesa' novih korisnika mreže, i ono što od kontrakulturnih začetaka ostaje na mreži jest neformalnost i samousmjerenost komunikacije – ideja da mnogi pridonose mogima, a ipak svatko ima svoj glas i očekuje individualizirani odgovor.
1994. godine više od jedne trećine američkih kućanstava imalo je osobna računala, a iste godine kupnja PC-a prvi je put premašila kupnju televizora. U zapadnoj europi sredinom devedestih također se zbivala velika kupnja računala, no stopa prodora u kućanstva zadržala se na nižoj razini, isključimo li videotekst terminale manje od 20%.
Japansko nacionalno istraživanje tržišta o raširenosti multimedijskoga softvera prema kategoriji proizvoda iz 1992- godine pokazuje da zabava zauzima 85,7% vrijednosti, dok je obrazovanje zastupljeno samo s 0,8%.
Zanimljivo je da je u SAD nacionalno anketiranje iz 1991. pokazalo da se mnanje od polovine radbika na daljinu služi računalima, ostali su radili telefonom, olovkom i papirom.
Problemi prijevoza postaju teži, a ne lakši, jer se povečana aktivnost i vremenska stista koju omogućuje nova umrežena organizacija pretvara u veću koncentraciju tržišta u nekim područjima, te veću fizuičku pokretivost radne snage prije vezane za svoja radna mjesta za trajanja radnog bremena. U metropolskim područjima SAD-a vrijeme putovanja n a posao održava se na stalnoj razini, i to ne zbog unaprijeđene tehnologije nego zbog denetraliziranijega smještajnog obrasca radnoga i stambenog prostora koji olakšavaju tokove prometa od predgraša do predgrađa. U gradovima osobito u Europi, gdje radiocentričan obrazac još uvijek prevladava u svakodnevnim putovanjima na posao, vrijeme putovanja na posao jako se povećava, osobito za tvrdoglave ovisnike o automobilima. Za nove, nabujale metropole Azije, od Bankoka do Šangaja, ulazak u informatičko doba zbiva se suporedno s otkrićem najgorih prometnih čepova u povijesti.
Ja predviđam epidemiju velikih razmjera i dezintegraciju društvene kontrole koja će megagradove učiniti manje privlačnima. Međutim, sve u svemu, megagradovi će rasti u valičini i dominaciji, jer se nastavljaju hraniti stanoviništvom, bogatstvom, moći i inovatorima iz svojega proširenoga zaleđa. Nadalje, oni su čvorišne točke koje se spajaju na svjetske mreže, dakle u temeljnome smislu, budućnost čovječanstva i svake zemlje u kojoj postoje megagradovi zbiva se s razvitkom i menadžmentom tih područja. Megagradovi su čvorišne točke i središta moći novoga prostornoga oblika/ procesa informatičkoga doba<: prostora tokova.
Prostor je kristalizirano vrijeme.
Najveće dostojanstvo koje se može pronaći u smrti jest dostojanstvo života koji joj je prethodio. S.B.Nuland
Brisanje smrti iz života prevladavjući je trend u našim društvima, izraz je naše tehnološke ambicije i u skladu s našim slavljenjem efemernog. Smrt se kroz česta predstavljanja u medijima prikazuje beznačajnom – uvijek kao smrt nekoga drugoga – tako da svoju vlastitu smrt dočekujemo s iznenađenjem neočekivanog. Odvajanjem smrti od života i stvaranjem tehnološkog sustava koji to uvjerenje čini dugotrajnim, za vrijeme života gradimo vječnost. Tako kao vječni, isključeni smo iz onoga kratkog trenutka u kojemu nas grli svjetlost.
Pod utjecajem novog vremenskog okvira ratovanja koji potiče podudarnost između tehnologije i pritiska civilnih društvava u razvijenim zemljama, izgleda vjerojatno da će rat pasti u pozadinu tih vladajućih društava, kako bi se povremeno razbuktao kao iznenadni podsjetnik na ljudsku prirodu.
Kapital bježi u svoj hyperprostor čistog toka, dok radna snaga rastače svoje kolektivno biće u beskonačnim varijacijama individualnih postojanja. U uvjetima umrećenog društva kapital se koordinira na globalnoj razini, a radna snaga je individualizirana.
Ne bismo htjeli reći da je povijest skončala u sretnoj pomirbi Čovječanstva sa samim sobom. Zapravo je potpuno suprotno: povijest upravo počinje, ako pod poviješću podrazumijevamo trenutak u kojemu je, nakon tisućljeća prapovijesne borbe s Prirodom, najprije za preživljavanje, a onda za ovladavanje, naša vrsta dosegla razinu znanja i društvene organizacije koja će nam omogućiti da živimo u prevladavajuće društvenom svijetu. To je početak novoga postojanja i doista početak novoga doba, informatičog doba koje označava autonomija kulture nasuprot materijalnim osnovama našega postojanja.
Kraj tisućljeća
Manuel Castells
Izdavač: Golden marketing 2003.
Ovo ipak jest vrijeme promjena, bez obzira na to kako to vrijeme mjerili. U posljednjoj četvrtini dvadesetoga stoljeća tehnološka revolucija koja se vrti oko informacija promijenila je naš način razmišljanja, proizvodnje, potrošnje, trgovine, upravljanja, komuniciranja, života i smrti, te vođenja ljubavi i rata. Diljem planeta razvilo se dinamično gospodarstvo koje umrežuje ljude i aktivnosti sa svih strana svijeta, dok su oni ljudi i područja koja su proglašeni nezanimljivima iz perspektive dominantnih interesa jednostavno isključeni iz mreže moći i bogatstva. Kultura stvarne virtualnosti, stvorena oko audiovizualnog univerzuma koji postaje sve više i više interaktivan, počela je mentalnu reprezentaciju i komunikaciju pomoću integracije raznolikosti kultura u elektroničkom hipertekstu. Prostor i vrijeme, ti materijalni oslonci ljudskog iskustva, promijenjeni su dominacijom prostora tokova na prostorom mjesta i bezvremenskoga vremena nad mehaničkim satom industrijskog doba. Izrazi društvenog otpora logici informatizacije i globalizacije grade se oko primarnih identiteta, stvarajući obrambene zajednice u ime Boga, mjesnosti, eniciteta ili obitelji. Istodobno dolaze u pitanje tako temeljne društvene institucije kakve su patrijarhat i nacija-država zbog kombiniranog pritiska globalizacije bogatstva i informacije te lokalizacije identiteta i legitimnosti.
Na rubovima globalnoga kapitalizma pojavio se jedan nov kolektivni akter koji će vjerojatno mijenjati pravila ekonomskih i političkih institucija, a to je globalni kriminal. Iskorištavajući situacije svjetskog nereda nakon raspada sovjetskoga carstva, manipulirajući narodima i teritorijima isključenima iz službenih gospodarstava i služeći se instrumentima globalnog umrežavanja, kriminalne aktivnosti bujaju diljem svijeta i povezuju se tvoreći novo globalno kriminalno gospodarstvo koje prodire na financijska tržišta, u trgovinu, poslovne aktivnosti i političke sustave u svim društvima. Ta iščašena veza znakovita je za informatizirani, globalni kapitalizam.
Suočene s vrtlogom globalizacije i potresima u kulturnim i geopolitičkim temeljima svijeta kakav smo poznavali, europske su se zemlje, ne bez problema spojile u ujedinjenu Europu koja simbolično prelazi na zajedničku valutu, a s time i zajedničko gospodarstvo na prijelazu u sljedeće tisućljeće. No kulturne i političke dimenzije koje su osnovni uvjet ujedinjenja Europe konačno ovisiti, kao i u slučaju drugih dijelova svijeta, o rješavanju povijesnih zagonetki koje je postavio prijelaz k informacionalizmu i prijelaz iz nacije-države u novu interakciju između nacija i države, u obliku umrežene države.
Shvaćajući kako je važno osigurati prijelaz sustava na višu razinu proizvodnih snaga i tehnoloških kapaciteta, reformisti predvođeni Gorbačovom riskirali su pozvavši društvo da svlada otpor vladajuće nomenklature promjena. Glasnost (otvorenost) je na čelu perestrojke zamijenila uskorenie –ekonomsko ubrzanje. A povijest je pokazala da se kada se nađe na otvorenom političkom prostoru, rusko društvo odbija ukalupiti u gotove državne oblike, vjerojatno zbog dugogodišnje represije, živi svojim vlastitim političkim životom, postaje nepredvidljivim i ne može se kontrolirati.
U korijenu krize koja je pokrenula perestrojku i potaknula nacionalizam ležala je nesposobnost sovjetskog etatizma da osigura prijelaz prema novoj informacijskog paradigmi, usporedno s procesom koji se odigravao u ostatku svijeta.
Sovjetski je komunizam kao i svi ostali komunistički sustavi, bio izgrađen da bi osigurao potpunu kontrolu stranke nad državom i države nad društvom preko dviju poluga – centralno-planske ekonomije i marksističko-lenjinističke ideologije pojačane strogo kontroliranim kulturnim aparatom. Upravo se taj specifični sustav, a ne država općenito, pokazao nesposobnim za plovidbu olujnim vodama povijesnog prijelaza od industrijalizma k informacionalizmu.
Što bi se dogodilo sovjetskoj moći utemeljenoj na računalnim kapacitetima, da su njihovi istraživači propustili neki novi odlučujući razvoj, da je njihov tehnološki put opasno krenuo drugim neispitanim smjerom od onoga kojim je išao zapad? Zar ne bi bilo prekasno mijenjati smjer da je SAD jednog dana shvatio kako Sovjetski Savez nema pravu računalnu sposobnost da se učinkovito obrani? Tako se sovjetsko vodstvo (vjerojatno pod utjecajem informacija KGB-a) odlučio za konzervativan, siguran pristup: dajte nam iste strojeve kao što imaju 'oni', čak ako nam bude trebalo malo više vremena da ponovno proizvedemo 'njihova' računala. Konačno, da bi se Armagedon aktivirao, tehnološki jaz od nekoliko godina u elektronici zbilja ne bi bio relevantan – sve dok bi radila. Tako su važniji vojni interesi sovjetske države doveli do paradoksalne situacije u kojoj je Sovjetski Savez bio tehnološki ovisan o SAD-u u presudnom području informacijske tehnologije.
Pisaći strojevi bili su rijetkost, a bili su i strogo nadgledani. Za pristup stroju za fotokopiranje bila je potrebna sigurnosna dozvola koja se sastojala od dva autorizirana potpisa za ruski tekst i tri autorizirana potpisa za neruski tekst. Korištenje međugradskih telefonskih linija i teleksa kontroliralo se posebnim procedurama unutar svake organizacije. A sama ideja 'osobnog računala' bila je objektivno subverzivna za sovjetsku birokraciju, uključujući i znanstvenu birokraciju.
Kraj hladnog rata ostat će u povijest zapamćen kao Gorbačovljev globalni doprinos čovječanstvu.
Odricanje od kontrole na istočnom Europom bio je Gorbačovljev majstorski potez koji je omogućio razoružavanje i pravu miroljubivu koegzistenciju sa Zapadom. Oba su procesa bila prijeko potrebna za rješavanje problema sovjetske privrede i za njezino povezivanje s svjetskom ekonomijom, što je bio Gorbačovljev konačni cilj.
Dok je za većinu sovjetskog pučanstva bio posljednji komunistički šef države, a za komunističku manjinu izdajica koji je uništio Lenjinovu baštinu, Gorbačov će u povijesti ostati zapamćen kao junak koji je razaranjem sovjetskog carstva promijenio svijet, iako je to učinio ne znajući ne htijući.
Dok je većina ljudi iskreno vjerovala u zajedničko prevladavanje teškoća i uzajamno pomaganje da bi izgradili bolje društvo, postupno su otkrili i konačno shvatili da su njihovo povjerenje sustavno zloupotrebljavali pripadnici kaste ciničnih birokrata. Kad je istina otkrivena, moralni ožiljci koje su zadobili građani Sovjetskog Saveza još će se dugo osjećati: to je osjećaj promašenog života i degradiranje ljudskih vrijednosti koje su srž svakodnevnih odnosa.
Sve utopije, ako se pokušaju ozbiljno provesti, vode u teror.
1998. nekretnine troje najbogatijih ljudi na svijetu bile su veće od zajedničkog BNP-a 48 najnerazvijenijih zemalja, u kojima živi 600 milijuna ljudi.
Uzmemo li kao granicu krajnjeg siromaštva potrošnju koja odgovara jednom američkom dolaru na dan, sredinom devedesetih je 1,3 milijarde ljudi, što čini 33% stanovništva zemalja u razvoju, živjelo u bijedi.
Sredinom 1990-ih bilo je nepismeno oko 840 milijardi ljudi, više od 1,2 milijarde nisu imale pitku vodu, 800 milijuna nije imalo zdravstvenu zaštitu i više od 800 milijuna je gladovalo.
Iz krize se može izaći u godinu dana, ali realno za rast plaća potrebno je 4 godine, a rast zapošljavanja 5 godina.
Tako je uspon informatiziranoga, globalnog kapitalizma zaista označen istodobno ekonomskim razvojem i nerazvojem, društvenim uključenjem i društvenim isključenjem, u procesu koji se vrlo grubo ogleda u komparativnoj statistici.
U osamdesetima je bilo mnogo stranih kredita (većina ih je dolazila od država i međunarodnih institucija, ili preko njih), da bi se spasile afričke ekonomije u raspadu. Kao rezultat toga Afrika je postala najzaduženije područje na svijetu.
Afrika je postala odlagalište za goleme količine opreme iz donacija koja je zastarjela zbog brze tehnološke revolucije.
Teret duga i programa strukturalne prilagodbe kao nametnutih uvjeta a zajmove međunarodnih organizacija u osamdesetima rastrojio je ekonomije, osiromašio društvo i destabilizirao države.
Ako se nedaće Afrike budu zanemarivale ili podcjenjivale, ona će vjerojatno ostati zarobljena u okvirima svojih zemljopisnih granica. To će biti prijetnja ljudskom rodu i našem osjećaju za ljudskost. Globalni apartheid je cinikova iluzija u informacijskom dobu.
Afrika ima najveći broj djece koja rade – oko 40% djece od 5-14 godina.
U nekim slučajevima dječji rad ima i jezive konotacije. Tako se 1996 u Kabulu, pogođenom siromaštvom nakon građanskog rata, mnogo djece za dobrobit svojih obitelji bavilo profitabilnom krađom i krijumčarenjem ljudskih kostiju. Nabavili bi kosti iz grobnica, miješali ih s kostima pasa, krava i konja da prikriju njihovo podrijetlo i prodavali ih posrednicima koji su ih slali u Pakistan, gdje se koriste za proizvodnju ulja za kuhanje, sapuna, hrane za piliće i gumbe. Dijete je u tom poslu moglo zaraditi 12 dolara na mjesec – tri puta više nego državni službenih u Afganistanu koji je bio pod vlašću Talibana.
Postoji nešto drugo u narušenoj kulturi naših društava što pomaže, pa čak i racionalizira, uništavanje dječjih života. To je stav da nema budućnosti, niti korijena, samo sadašnjost. A sadašnjost se sastoji od trenutaka, od pojedinih trenutaka. Prema tome, život se mora živjeti kao da je svaki trenutak posljednji, bez ikakve druge reference osim eksplozivnog ispunjenja individualizirane hiperpotrošnje. Taj stalni, neustrašivi izazov da se život istražuje izvan sadašnje napuštenosti, održava jadnu djecu na životu – barem za neko vrijeme, dok se ne suoče s konačnim uništenjem.
Individualizacija rada prepušta radnike samima sebi – da svaki za sebe pregovara o svojoj sudbini prema stalno promjenjivim tržišnim silama. Kriza nacije-države i institucija građanskog društva sagrađenih oko nje tijekom industrijskog doba podriva institucionalni kapacitet za ispravljanje društvenih nejednakosti koje donosi nesputana tržišna logika. Na granici, kao što je to u nekim afričkim i latinsko-američkim državama, lišena reprezentativnosti, država postaje grabežljivac vlastitog naroda. Nove informacijske tehnologije poslužuju taj globalni vihor akumulacije bogatstva i širenja siromaštva.
No ima nešto više od nejednakosti i siromaštva u tom procesu društvenog restrukturiranja. Postoji također i isključenje ljudi i područja koji se, iz perspektive dominantnih interesa u globalnom informatiziranom kapitalizmu, sele na poziciju strukturalne irelevantnosti. Taj rasprostranjeni, raznoliki proces društvenog isključenja vodi onomu što nazivam, uzimajući si slobodu korištenja kozmičke metafore, crnom rupom informatiziranoga kapitalizma. To su područja društva iz kojih, statistički govoreći, nema bijega od boli i destrukcije nametnute ljudskom rodu za one koji, na ovaj ili onaj način, ulaze u te društvene krajolike. Takvo će biti stanje ako se zakoni koji vladaju univerzumom informatiziranog kapitalizma ne primijene, budući da, za razliku od svemirskih sila, svrhovito ljudsko djelovanje može promijeniti pravila društvene strukture – uključujući i ona koja potiču društveno isključenje.
Te crne rupe koncentriraju svu destruktivnu energiju koja utječe na čovječanstvo iz mnogobrojnih izvora. Kako ljudi i mjesta ulaze u te crne rupe manje je važno od onoga što se događa kasnije, a to je reprodukcija društvenog isključenja i nanošenje dodatnih rana onima koji su već isključeni.
Kriminalne organizacije drže mnoge imigrante u ropstvu još dugo vremena pa oni vraćaju dug uz visoke kamate. Tu su izloženi prevarama, zlostavljanju i nasilju, sve do ubojstva. K tome, prijetnja od mnogo većeg broja imigranata nego što je zakonski predviđeno izaziva ksenofobičnu reakciju domicilnog stanovništva, što iskorištavaju demagoški političari pa se na taj način u većini zemalja razara kulturna tolerantnost i osjećaj solidarnosti.
Za ilustraciju konačne dobiti u industriji kokaina, procjenjuje se kako su troškovi proizvodnje u Kolumbiji za kilogram kokaina 1991. iznosili 750 američkih dolara, njegova izvozna cijena iz Kolumbije bila je oko 2000 dolara, cijena na veliko za isti kilogram u Miamiju iznosila je 15.000 dolara, a na ulicama gradova gdje se prodaje na grame, nakon što se povoljno pomiješa s drugim sastojcima, ta vrijednost može doseći 135.000 dolara.
Od Rusije do Kolumbije promatrači ističu kako su mladi ljudi opčinjeni mafijašima. U svijetu izopćenih, usred krize političkog legitimiteta, granice između prosvjeda, brzog zadovoljenja potreba, avanture i kriminala postaju sve nejasnije. Možda je Garcia Marquez bolje od ikoga drugog, uhvatio tu 'kulturu kratkog intenzivnog življenja' mladih ubojica u svijetu organiziranog kriminala. Za njih nema nade u društvo, sve je trulo, a osobito politika i političari. Sam život nema smisla, a njihov vlastiti život nema budućnosti. Oni znaju da će uskoro umrijeti. I tako su važni samo trenuci, brza potrošnja, dobra odjeća, dobar život. Važno je biti u pokretu, osjetiti užitak kad gledaš strah u očima drugih, kad s pištoljem u ruci osjećaš da si moćan. Postoji samo jedna vrhunska vrijednosti: njihova obitelj, osobito majka za koju bi sve učinili. Mladi kriminalci uhvaćeni su između oduševljenja životom i spoznaje svojih granica. Stoga sažimaju život u nekoliko trenutaka da bi osjetili puninu života i potom nestali. U tim kratkim trenucima postojanja kršenje pravila i osjećaj moći nadomjestak su za monotonost duljega ali bijednoga života. Istim vrijednostima teže i mnogi drugi mladi ljudi, samo što je to u njih manje ekstremno.
Godine 1950 Azija je sudjelovala u svjetskom dohotku s tek 19% dok je 1996 godine njezin udio dostigao 33%. u rasponu od otprilike tri desetljeća azijsko-pacifička regija postala je glavno središte akumulacije kapitala na planetu, najveći proizvođač industrijskih proizvoda, najkonkurentnije područje za trgovinu, jedan od dvaju vodećih centara za inovacije i proizvodnju u informacijsku tehnologiju, te tržište s najbržim rastom.
Japanski biznis i vlada oko 1960. godine utemeljili su novi sustav politike rada i odnosa u industriji. Taj je sustav imao četiri glavna obilježja. Prvo se obilježje odnosilo na obvezu kompanija da osiguraju dugoročnu zaposlenost radnicima neophodnim za proizvodnju u velikim poduzećima, bilo u tom istom ili nekom drugom, zauzvrat japanski su se radnici također obvezali da će ostati raditi u istom poduzeću tijekom cijeloga radnog vijeka. Drugo je obilježje bilo sustav napredovanja prema godinama službe, čime je uklonjeno diskrecijsko pravo menadžmenta da nagradi ili kazni radnike i tako ih podijeli temeljem individualnog rivalstva, takav sustav prema godinama staža učinio je obrazac prema kojemu se odvijao život radnika predvidljivim. Treće obilježje bilo je kooperativni sustav prakse rada, uključujući i nisku organizacijsku hijerarhiju u poslovima nadgledanja u tvornicama i uredima, formiranje radnih timova i odjela za nadzor kvalitete, kao i rasprostranjeno korištenje inicijative radnika radi poboljšanja učinkovitosti i kvalitete proizvodnog procesa. Četvrti je faktor bila organizacija radničkih sindikata na razini poduzeća čime su se interesi sindikalnih vođa i članova sindikata identificirali s interesima poduzeća.
Europski identitet ne postoji. Ali on bi se moga izgraditi i to ne u suprotnosti s nacionalnim, regionalnim i lokalnim identitetima već kao njihova nadopuna.
To znači da se jedva spuštamo u život da stižemo novorođeni,
Nemojmo si puniti usta s toliko nesigurnih imena, s toliko tužnih etiketa,
S toliko zvonkih slova, s toliko tvoga i toliko moga, s toliko potpisa na papiru.
Naumio sam pobrkati stvari, ujediniti ih, učiniti ih novorođenima,
Ispremetati ih, razgolititi ih, sve dok svjetlost svijeta ne zadobije jedinstvo oceana,
Velikodušnu cjelovitost, prštavi miomiris. Pablo Neruda 'Previše imena'
Novi svijet zadobiva svoj oblik na ovom prijelazu tisućljeća. Nastao je krajem 1960-ih u sredinom 1970-ih godina iz tri neovisna procesa koja su se, u povijesnom smislu, slučajno vremenski podudarila. To su bili: informacijska revolucija, ekonomska kriza kapitalizma i etatizma i njihovo restrukturiranje, procvat kulturnih društvenih pokreta kao što su slobodarski pokret, pokret za ljudska prava, feminizam i ekološki pokret. U interakciji tih procesa i reakcija što su ih pobudili nastala je nova dominantna društvena struktura, umreženo društvo, i nova ekonomija, informatizirana globalna ekonomija, te nova kultura, kultura stvarne virtualnosti. Logika usađena u tu ekonomiju, to društvo i tu kulturu, temelje je društvenog djelovanja i institucija diljem međuzavisna svijeta.
Kako politika postaje kazalište, a političke institucije više agencije za pregovaranje nego izvori moći, građani diljem svijeta zauzimaju obrambeni stav te glasuju da bi spriječili štetu što je država može nanijeti, a ne zato što imaju u nju povjerenja. U stanovitom smislu, politički sustav je lišen moći, iako ne i utjecaja.
Inteligencija u prirodi
Jeremy Narby
Izdavač: VBZ 2012.
Više nije moguće ostvariti kontakt sa duhovima životinja, priroda je postala već prilično kontaminirana i uništena. Tako da su duhovi životinja morali prestati postojati na ovom mjestu. Sada duhovi životinja, šume, zemlje, odlaze na druga nepoznata mjesta. Mi ne znamo kamo idu, ali oni jednostavno nestanu iz nekog mjesta, kao da su ga napustili, i ono više nije nastanjeno duhovima.
U kršćanskom svijetu smatra se da ljudi imaju duše. Upravo je tako i s drvetom. Ono je materijalno, a ima i dušu ili duh koji ti se može predstaviti u tvojim snovima u obliku osobe.
Sve do nedavno racionalni promatrači odbacivali su kao 'djetinjaste metafore' animistička uvjerenja urođeničkih naroda o ljudskom srodstvu s prirodom. No sada znanost pokazuje da je naše srodstvo s drugim vrstama prava istina. Svako živo biće, uključujući i najsitniju bakteriju, sastoji se od bjelančevina izgrađenih prema instrukcijama upisanim u molekulama DNK i RNK. Nasljeđivanje među vrstama toliko je obimno da 99 posto mišjih gena nalazimo kod čovjeka. Svi smo mi hibridna bića, posljedica nebrojenih transformacija. Transformeri, sve do jednoga.
Mravinjak može doseći veličinu ljudskog dnevnog boravka i udomiti do osam milijuna mrava. Gljivice su mravima glavna hrana i oni je uzgajaju kao monokulturu. Zbog toga su njihove podzemne farme izložene na milost i nemilost parazitima i štetočinama. Poseban parazit je razorna vrsta plijesni koju nalazimo samo u mravljim nasadima gljivica. Listojedi ne samo da plijeve, gnoje i podrezuju svoje usjeve gljivica, oni također stalno drže pod kontrolom parazitske plijesni. Kako bi to mogli, a što su znanstvenici nedavno otkrili, mravi koriste bakterije Streptomyces koje prenose na specijaliziranim dijelovima svojih tijela. Upravo ta bakterija izvor je polovine antibiotika koji se koriste u medicini. Pokazuje se da mravi koriste antibiotike na svojim gljivičnim usjevima već milijunima godina, a da pritom nisu razvili patogenu otpornost koja predstavlja pravu napast u ljudskoj uporabi antibiotika. Kako bi sve to mogli bez nekog oblika inteligencije.
Fosilni tragovi ukazuju na to da se anatomski moderni ljudi, ili Homo sapiens sapiens, pojavljuju u Africi tek oko stotinu i pedeset tisuća godina unatrag. To predstavlja otprilike sedam tisuća bioloških generacija, te pokazuje da smo mi veoma mlada vrsta. Riječ sapiens na latinskom znači 'pametan'. Još nije utvrđeno odgovara li ta oznaka ljudima.
Ljudi imaju izuzetno velik mozak u usporedbi s ostatkom njihova tijela. Nađa djeca dolaze na svijet s toliko teškom glavom da im se tijelo mora mjesecima razvijati kako bi uopće mogli sjesti. Glava im je toliko velika da naša vrsta ima daleko veću stopu smrtnosti majki prilikom poroda. A mladi ljudi zahtijevaju duge godine brige, odgoja i ljubavi kako bi njihov mozak dosegnuo puni potencijal. Ljudi također imaju daleko najdulje razdoblje djetinjstva i adolescencije, i ljudski roditelji imaju poriv da skrbe o svojoj djeci znatno dulje nego roditelji koji su pripadnici bilo koje druge vrste.
Velik broj neurona, u odnosu na veličinu tijela, očito je povezan s povećanom inteligencijom, kao što pokazuju hobotnice i ljudi. Ako se inteligencija definira kao sposobnost procjenjivanja svijeta i donošenja ispravnih odluka, postoji određena dvojba oko toga jesu li ljudi baš toliko pametni koliko neki rado misle da jesu. Naša aktualna tendencija pokazuje da još nismo ovladali vlastitim ponašanjem grabežljivca. Istina, naša je vrsta veoma mlada. Za usporedbu, hobotnice su ovdje već nekoliko stotina milijuna godina, što im je dalo vremena da izbruse svoje vještine. U usporedbi s njima, mi smo tek na početku.
Koristeći se genskom manipulacijom, znanstvenici su u biljku duhana ubacili protein do kojeg biljka zasvijetli kad se podigne razina kalcija u stanicama. Nagađali su da je promjena u koncentraciji kalcija u stanici glavni način putem kojega biljke percipiraju izvanjske događaje. Zapanjili su se otkrivši da biljka duhana smjesta reagira na dodir. Iako se nije smatralo da je duhan osjetljiv na dodir, jedan blagi dodir bio je dovoljan da modificirana biljka zasvijetli svjetlom stvorenim podizanjem razine kalcija unutar njenih stanica. Trewavas je bio zbunjen brzinom reakcije: Toliko je brza da je jedva uspijemo izmjeriti. Ako nastavite dodirivati biljku, ona uspori svoj rast i postane deblja.
Trewavas je znao da i ljudski neuroni također koriste interno podizanje kalcija kad prenose informacije. Nakon što je vidio kojom brzinom biljka reagira na dodir, počeo je razmišljati o inteligenciji. Biljke možda nemaju neurone, ali njihove stanice koriste sličan signalni sustav, rekao je sam sebi, pa onda možda imaju i sposobnost procjenjivanja i odlučivanja.
Ideje vam ne dolaze pukim čitanjem. Morate se zaputiti, leći, sjesti, šetati, i pustiti da vam se stvari premeću po mislima. A posebno uživam u nastojanju da neki problem riješim u vlastitome umu. Ima li tu nešto što mogu međusobno povezati? Otkrio sam kako samo nakon dugih razdoblja u kojima ne radite ništa, već samo razmišljate, najednom u svijesti počnu iskrsavati činjenice.
Trewavas sada na lov iz užitka gleda kao na nedostatak poštovanja prema životu.
Mi ljudi orijentiramo se prema drugačijim vremenskim skalama nego biljke. Ne vidimo da se one uopće miču, pa zbog toga zaključimo da su glupe. Ali to je netočna pretpostavka uzrokovana našom vlastitom životinjskom prirodom. Ne vidimo da se miču jer mi djelujemo u sekundama, radije nego u rasponima od nekoliko tjedana i mjeseci.
Nema jasne granice između nas i strojeva. Neke stvari leptiri vide bolje od nas, iako im je mozak tek flekica veličine dva milimetra. Taj majušni mozak čak može njihovo tumačenje boja prilagoditi različitom svjetlu. Leptiri su transformeri jer u kukuljici prolaze metamorfozu iz crva u krilatog kukca. Ljudi u Japanu su transformeri, koje vulkani i povijest tjeraju na inovaciju i vlastitu obnovu. Šamani su transformeri, jer se mijenjaju u životinje u svojim mislima. Svako živo biće je transformer, rezultat duge serije transformacija tijekom evolucije, koja i dalje traje. Svaka živa stanica doslovno je transformer, jer transformira naboje između vanjskog i unutarnjeg dijela svoje membrane. Život sam je transformer, on se mijenja, razvija i morfira, preuzimajući toliko utjelovljenih oblika koliko mu je uopće moguće.
Priroda komunicira znakovima, a mnogi od njih izmiču našim očima.
Čak i bakterije komuniciraju. Pokazalo se da sve vrste bakterija prenose informacije jedne drugima na 'bakterijskom esperantu' koji koriste kako bi surađivale. Na primjer, svakog jutra kad se probudite, vaše zube prekriva nekih šest stotina vrsta bakterija, koje na njima stvaraju bio-film tako što se svaki put pozicioniraju u potpuno identičnom poretku.
Kako bi to mogle, nagađaju istraživači, moraju biti u stanju razlikovati sebe od drugih. Bakterije za komunikaciju radije koriste kemikalije nego riječi, ali to ih ne sprečava da djeluju učinkovito. Neke bakterije međusobno komuniciraju kako bi odredile koliko su brojne, a kreću u napad tek onda kad formiraju skupinu dovoljno veliku da napadne imunosni sustav domaćina. Vole zbiti redove prije nego što napadnu žrtvu.
Neke bakterije su osobito vješte. Kad bakterija salmonele prvi put pristupi domaćinskoj stanici, ona proizvede bar deset bjelančevina, od kojih neke završe u domaćinskoj stanici, gdje pokrenu lančanu reakciju. Jedna od tih bjelančevina spoji se na ključne bjelančevine-regulatore oblika domaćinske stanice. Zbog toga se membrana domaćinske stanice počne nabirati i grčiti, pri čemu uvuče svaku salmonelu koja joj se nađe u neposrednoj blizini. Druga bjelančevina iz salmonele isključuje pak iste te bjelančevine-regulatore. Bakterija salmonele upada u stanice poput lopova s ključevima. Vrlo je drska, a može i ubiti.
Umjesto da slijepo gazimo po čitavom planetu, možemo vidjeti da čudesne moći života postoje u svakom njegovu stanovniku.
Uopće nema sumnje u pogledu krivnje ljudske vrste. Uzmite samo Magadaskar, gdje je najmanje 17 vrsta lemura, kao i iznimna vrsta slonovskih ptica (od kojih je najveća težila oko 450 kg) bila mrtva već nekoliko stoljeća od prve ljudske kolonizacije otoka, oko 500. godine poslije Krista. To je bio proces koji su Polinežani ponavljali diljem Pacifika, a najspektakularniji od svih primjera dogodio se prije jedva 600 godina na Novom Zelandu, gdje su se naselili prvi Mauri i izjeli svih dvanaest vrsta gigantske ptice Moa (najveća je težila četvrtinu tone). Na Havajima, danas znamo da je tamo postojalo oko stotinu vrsta jedinstvenih havajskih ptica, od kojih su mnoge bile velike i nisu bile letačice. A onda, otprilike 300 godina poslije Krista stigli su veliki sisavci zvani ljudima. U vrlo kratkom vremenu ne manje od polovine havajskih ptica je izumrlo. Trebalo je nešto malo više vremena da bi se s lica zemlje izbrisali australski veliki sisavci. Ipak je ubrzo nakon dolaska prvih ljudi u Australiju, vjerojatno prije oko 60.000 godina, nestao čitav soj velikih zvijeri – nosorozi, tobolčari, gigantski diptrodoni, padavci, lavovi tobolčari, pet vrsta gigantskih vombata, sedam vrsta kratkoglavih klokana, osam vrsta giganstkih klokana, ptice trkačice od 200 kilograma. Čak i one klokantske vrste koje su opstale dramatično su se smanjile, što je klasični evolucijski odgovor na izloženost teškoj grabežljivosti.
Ingram opisuje eksperiment s MRI uređajima i ljudima koji su bili upitani da prepoznaju predmete: Moždana aktivnost porasla bi u trenutku prepoznavanja predmeta, i očekivano, porasla bi ranije u slučaju predmeta koji se nedavno već viđeni. Ali ono što je čudno jest to da je, kako se čini, ljudski mozak znao da je objekt već viđen prije no što bi sam čovjek toga postao svjestan. MRI je snimio povišenu moždanu aktivnost kao odgovor na poznati predmet prije no što bi osoba zapravo rekla prepoznajem taj predmet, to je kompjuterski miš. Ovaj eksperiment pokazuje kako se u našim mozgovima zbiva mnogo toga čega nismo svjesni. Također potvrđuje ono što su drugi znanstvenici tvrdili u drugačijem kontekstu: da je svijest na neki način odgođena snimka našeg živčanog sustava. Mi nismo svjesni onog što se upravo događa u našim mozgovima, nego samo onog što se upravo dogodilo, a ni toga nismo svjesni u baš velikoj mjeri. Eegleman i Sejnowski izmjerili su da se radi o odgodi od 80 milisekundi.
Super bakterije koje su rezistentne na antibiotike postaju golem problem u bolnicama čitavog svijeta. I ako su britanski istraživači u pravu, jedan od razloga za to je taj što ti mali vragovi mogu slati poruke zrakom, govoreći drugim bakterijama da uključe svoje gene za rezistenciju. Do danas, ti zračni signali nisu identificirani.
Bakterije za koje se dugo smatralo kako djeluju usamljenički, imaju isti komunikacijski sustav koji im omogućuje da odrede koliko ih ima. Sustav je nazvan 'osjećajem broja prisutnih' jer dopušta bakterijama da odrede ima li ih dovoljno na okupu kako bi prionule na posao. Bakterije su, pokazalo se, poput onih nasilnika koje se neće upustiti u tučnjavu prije nego što im leđa čuva čitava banda. Napad malog broja bakterija samo bi uzbunio imunosni sustav koji bi ih blokirao. Stoga bakterije nastoje ostati neprimijećene sve dok im broj ne poraste dovoljno da bi se mogle boriti sa imunosnim sustavom. Na vašim zubima svakog jutra nalazi se oko 600 vrsta bakterija, i svaki put pojavljuju se u identičnoj strukturi: ovaj tip je uvijek pokraj onog tipa, a povrh onog tamo. Nama se jednostavno učinilo kako takvo što ne možete napraviti ako ste u stanju identificirati samo sebe. Morate prepoznati i 'druge'.
Čovječanstvo može učiti od ekonomičnosti prirode. To će od nas zahtijevati da konačno prihvatimo i shvatimo sposobnost prirodnog svijeta da zna. Mo smo još mlada vrsta i tek počinjemo shvaćati što sve trebamo znati.
Lao Tzu je rekao: „Ako ste depresivni, vi živite u prošlosti, ako ste tjeskobni, vi živite u budućnosti, a ako ste mirni, vi živite u sadašnjosti“.
INSTANT MBA
Nicholas Bate
Izdavač: Profil 2012
Refleksivno razmišljanje omogućava vam da razvijate svoju refleksivnu inteligenciju – sposobnost da budete pametni jer ste nešto razmotrili. Vrlo je jednostavno, samo pustite misli da krenu.
Prošećite. Idealno bi bilo 30-ak minuta. Ne nosite telefon sa sobom niti vodite nikoga za razgovor. Idite sami u šetnju. Nemojte ništa planirati u glavi niti razmišljati o nečemu što trebate riješiti, samo hodajte. Da biste bili učinkoviti prvo ćete proći kroz sljedeće faze: prvo ćete osjećati iritiranost (usput, to označava oslobađanje od stresa), zatim ćete uočavati više stvari (to vaši osjeti opet rade) i konačno slijedi uvid (što znači da vam mozak opet radi).
Postoji mnogo savjeta i trikova kako postaji kreativniji, npr sagledajte situaciju na drugačiji način, i npr nabrajajte ideje. Tako se neopterećene asocijacije izgovaraju u nekritičkoj atmosferi u vjeri da će se među mnoštvom bezveznih ideja pojaviti i neka dobra. Naposljetku, imamo i silu zamaha: neprestano ustrajati da sami sebi dajemo prilike da budemo kreativni.
Uzmite list papira, razmislite o svom proizvodu ili usluzi, zabilježite svaku fazu kroz koju prolazi prije nego što završi kod kupca. A potom razmislite koje su posebne vrijednosti dodane u svakoj fazi. Potom dokučite ima li još što za dodati.
Održavanje osobitosti vašeg proizvoda ovisi o tri čimbenika – kompaniji ili brendu, proizvodima i ljudima. A istinsku razliku mogu stvoriti ljudi jer su kadri pružiti sjajne doživljaje. Vidite, svi znaju da se više ne radi o robi. Nije više stvar ni o brendu. Naravno da je sve u usluzi. Zapravo i više od toga – radi se o doživljaju.
Napišite priču, napišite scenarij o svojoj kompaniji ili proizvodu. Uzmite nekoliko osnovnih sastojaka, ispričajte priču i gledajte kako će proći. Najvažnija stvar je da pišete. Nemojte planirati niti se pripremati. U ovoj fazi nemojte se brinuti za sintaksu ili gramatiku, nego samo pišite. Kad to učinite, zaprepastit će vas ideje koje su izašle iz dubina vaše svijesti. Brine li vas što ćete s njima? Sjetite se svojih levisica i što biste učinili s njima, kako biste iz toga stvorili doživljaj drukčiji od ostalih?
Budi ispred ostalih! Koji je to novi doživljaj koji možete ponuditi? Kako postati još bolji? Uvijek postoji način.
Češće prezentirajte bez pomoći računala. Poradite na:
- Pristupu – Vaš pristup oblikovat će i pristup publike. Ako pokažete entuzijazam, i publika će postati takva, a ako budete dosadni, publika će se također dosađivati.
- Prostoru – nemojte samo stajati. Krećite se među publikom i uspostavite kontakt s njom.
- Priči – propovijedajte priče jer ih ljudi vole i lako pamte.
- Strukturi – držite logičan tijek koji će ljudi moći slijediti. Morate imati početak, sredinu i kraj!
Umijeće vođenja nije čekanje na dozvolu da nešto činite, već da to činite.
Da biste bili dobar vođa, morate biti kadri voditi sami sebe. Možete li to? Na primjer, možete li: predati izvješće na vrijeme, ustati rano, izdržati čitav dan a da ne krivite druge, biti spremni na akciju, planirati i pisati izvješća, upravljati svojim vremenom, ulagati u odnose?
Ljudi su se uvijek složili u tri ideje, a često i koriste tri iste riječi – vizija, energija i komunikacija. Veliki vođe moraju biti sposobni artikulirati svoje putovanje i svom putovanju dati priliku da se ostvari – to je vizija. Moraju biti sposobni ljudima prenijeti energiju, podignuti njihove standarde, ali i biti kadri prenijeti svima kako mogu ostvariti tu viziju.
Mi sami moramo predstavljati promjenu kojoj težimo u svijetu. Gandhi
Ako vam uvijek nedostaje vremena, trebate početi činiti bolje izbore. Zaboravite na upravljanje vremenom i umjesto toga postanite izvrsni u dobrom odabiru prilika.
- Prihvatite da nikad nećete imati dovoljno vremena. Prestanite pokušavati stvoriti više vremena jer ga zapravo kradete od svog golfa, kazališta, i života općenito.
- Odlučite da ćete raditi malo manje, ali ono što odlučite raditi izvršavajte toliko uspješno da se vidi razlika. To je bolje nego činiti mnogo stvari koje nemaju tako dobar učinak.
- Potom morate osigurati da je ono što radite dragocjeno i da će postati dugoročno.
- Prioritete određujte po plaćanju, a ne po tome što je jednostavno ili da biste udovoljili onima koji su najbučniji.
Nemojte upravljati vremenom, nego svojim odlukama. Usporite na brzinu kojom možete razmišljati jer je sposobnost razmišljanja vaša najdragocjenija imovina. Također, radite manje kako biste u konačnici napravili mnogo više.
Temeljna kompetencija je ono što svaka kompanija radi dobro i treba zadovoljiti tri uvjeta: mora priskrbiti kupcu korist, mora biti previše složena da bi je konkurencija kopirala, mora biti prenosiva na druge situacije, npr na druga tržišta ili proizvode.
Pokrenite blog. Blog je jednostavno i jeftino pokrenuti. Ne treba postati javan sve dok ne budete spremni za javnost. Pomoći će vam sabrati misli za koje po želji možete tražiti povratne informacije. Tako ćete također nabaviti materijal za buduću knjigu ako to želite i izgraditi svoj brend.
Strast pomiče planine!
Gdje biste općenito radije odsjeli? U hotelu u kojem je osoblje odgovorno, prijateljski raspoloženo i pokazuje strast ili u kojem je loša posluga?
U ovom svijetu vi ste brend. Sviđalo se to vama ili ne, imate brend. To je ono što ljudi govore o vama kad niste u blizini.
Izvrsnost je stanje uma. Peters ovo definira: Izvrsnost u trajanju od jedne minute jest odluka da ćete biti izvrsni.
Čitajte čudne stvari. I ideje tražite posvuda.
Ljudi nisu lijeni. Oni jednostavno imaju krive ciljeve, odnosno ciljeve koji ih ne nadahnjuju. Anthony Robbins
Pronađite odličan način komunikacije. Sljedeća ideja je učinkovita – kružno mjesečno izvješće. Jednom mjesečno svi menadžeri predaju izvješća na brifingu s upravom u 9 sati. U 11 sati ti menadžeri imaju brifing sa šefovima svojih timova koji njima podnose izvješća. U 14 sati šefovi timova imaju brifing sa svojim ljudima koji sada njima podnose izvješća.
Prijedlog za vaše djelovanje – ne skrivajte se iza složenih ili zahtjevnih inicijativa, već ih učinite jednostavnima.
Menadžment je kad stvari radite ispravno, a vođenje je kad radite prave stvari. Peter Drucker
Dobro jednostavno više nije dovoljno. Seth GOdin
Morate usporiti na brzinu misli. Nema ničeg lošijeg u mobitelu i BlackBerryju, no takve vam sprave mogu zapravo smanjiti kreativnost, a time i inovativnost. Mogu vam pojačati stres i učiniti vas manje inteligentnima u donošenju odluka. Odlučite namjerno usporiti na brzinu svoje najdragocjenije imovine – svoje sposobnosti razmišljanja.
Ako vam se čini da su stvari pod kontrolom, vi zapravo ne idete dovoljno brzo. Mario Andretti
Više pitajte, manje govorite. Kome god da prodajete, razgovarajte s njima i doznajte što im stvarno treba i zašto im je upravo to važno. Prije nego što na razgovoru za posao izgovorite koji iznos plaće očekujete, doznajte koliko je taj čimbenik važan vašem potencijalnom poslodavcu. Kad postavljate pitanja, ljude navodite da razmišljaju. Previše govorenja ljude jednostavno stavlja u trans (svakako da se sjećate toga) što svakako nije dobro okruženje za prodaju. Više pitajte, manje govorite.
Više argumenata, manje savjeta iz brošura. Kad jednom shvatite što vaši kupci žele, dajte im krasne logične razloge zašto ste upravo vi ili vaša kompanija pravi izbor koji će im dati ono što žele. Razmislite što je u svemu tome dobro za njih i zaboravite na beskrajne savjete u svojim brošurama. Recite im samo ono što je važno i zaboravite sve ostalo.
Više razgovora, manje Power pointa. Ne vadite odmah svoje prijenosno računalo iz torbe jer vam možda uopće neće zatrebati. Umjesto toga razgovarajte s kupcima, uspostavljajte s njima prijateljske odnose, pokazujte razumijevanje za njihove brige i strahove. Pokažite im da je to njihov sastanak, a ne samo još jedna obveza u vašem rokovniku.
Više njih, manje vas. Lako je govoriti sebi, no oni vas već poznaju ili će vas ubrzo upoznati. Njih brine razumijete li vi njih i njihove potrebe, pa im pokažite da ih razumijete.
Više odluka, manje sastanaka. Stalno donosite odluke. Raspitujte se jesu li one suvisle, sviđaju li se kome se trebaju sviđati i postoji li dovoljno novca za njihovu provedbu. Imate pravo to znati, pa slobodno pitajte jer ćete u suprotnom završiti na bezbroj sastanaka i umarati se brojnim telefonskim razgovorima.
Više suočavanja s problemima, manje izbjegavanja stvarnosti. Doznajte zašto niste dobili neku narudžbu umjesto da očekujete da će se i to jednom dogoditi.
Više individualnog, manje općeg. Pokažite im da ste sposobni kako ne bi otišli drugima. I stvorite mnogo razloga zašto ste im posebni.
Više hitnosti, manje odlaganja. Potaknite ih na djelovanje. Valjda im ne želite slijedeću godinu dana samo govoriti o poslu.
Zacijelo postoji verzija vas samih koja je posebna, zadivljujuća i koja bi mogla učiniti da se osjećate kao 'svoja najbolja veza'. Većinu vremena osjećali biste se kao da ste na 'svom terenu'. Bili biste plaćeni za ono što radite, no u mnogim slučajevima to bi vam se moglo činiti ludim zato što biste svoj posao mogli zaista jako voljeti.
Uzmite kratak odmor, idealno bi bilo između deset i petnaest minuta. U tom vremenu nemojte ništa raditi. Samo hodajte ili se odmarajte i pustite svom mozgu da odluta. Nemojte čak ni čitati. Zatim uzmite papir i olovku i odgovorite na ova pitanja što je brže moguće u kontekstu svoga posla: što volite, što mrzite, kada se osjećate najbolje, kada vrijeme za vas postaje bezvremensko, postoji li bilo koji posao koji toliko volite da biste ga radili besplatno? Zatim opet uzmite kratak odmor i analizirajte odgovore. Vrlo ćete vjerojatno otkriti da vam oni daju uvid u vašu najbolju verziju.
Hranite svoju prirodu. Anon
Počnite razmišljati kao generalni direktor (ili direktor prodaje ili vođa tima ili…)
Ulažite u svoje bilješke, nosite ih sa sobom cijelo vrijeme, usvojite najvažnije i djelujte. Svoje odluke počnite provoditi u djela.
Kad pišete ili tipkate, imajte na umu da to treba biti kasnije upotrebljivo.
Mentalne mape omogućuju usvajanje velike količine informacija na vrlo vizualan način i u komprimiranom obliku.
Odluka nije odluka sve dok je ne provedete u djelo. Anthony Robbins
Život je vožnja biciklom. Kako biste održali ravnotežu, morate se stalno kretati. Albert Einstein
Pokazatelji profitabilnosti: Dobit (zarada po jedinici uloženog – što je veća, to bolje), bruto odbitak (to je bruto prihod umanjen za trošak proizvodnje), povrat investicije (čarobni broj koji pokazuje koliko ste uspješni u stvaranju dobiti, količina novca stvorena od uloženog novca).
Izradite plan: Gdje sam sada? Gdje želim biti za tri godine? Koja je najveća prepreka da to postignem? Što trebam učiniti da prevladam prepreke? Kojih deset stvari trebam učiniti sljedećih mjeseci da pokrenem svoj plan? Što bi me moglo zaustaviti? Kako mogu prevladati ili preduhitriti ometajuće čimbenike? Planirajte, iznova razmatrajte i poboljšajte svoj plan. Vodite bilješke kako biste svaki mjesec, pa čak i tjedan poboljšali svoj plan. U rasporedu uvijek planirajte vrijeme potrebno za rješavanje nenadanih situacija.
Pronađite, motivirajte i zadržite – riječ je o ulozi ljudskih resursa u njezinu najboljem obliku – regrutiranje vrhunskih ljudi, sposobnost da iz njih izvučete ono najbolje i osiguravanje da ih ne izgubite prebrzo.
Ljudi pronalaze ljude. Pitajte svakoga u poduzeću da vam preporuči dobre ljude kad bude odlazio od vas. Netko tko trenutačno radi neki posao točno zna što je potrebno za obavljanje tog posla i zato je idealan za pronalaženje novih ljudi za svoje radno mjesto.
Indirektno novačenje – razglasite svojim mušterijama i nabavljačima da vam uvijek trebaju kvalitetni ljudi. Na internetu pregledajte što se nudi, navodite svoje adrese na dnu svakog oglasa, reklame, elektroničke pošte ili na sajmovima. Jednostavno je, besplatno i privući će kvalitetne ljude.
Nemojte izgubiti kvalitetne ljude kad naiđete na njih jer su rijetki.
Zadržite ljude na ispravan način. Kad jednom stvari sjednu na mjesto, najbolje nekoga možete motivirati ako ga iskreno hvalite. Nije tako teško, zar ne? No to tako malo ljudi čini…
Rast – osnovni motivacijski čimbenici elementarne su stvari poznate kao 'higijenski čimbenici', a to su radni stol, računalo… zatim dolazi plaća koju ljudi doživljavaju kao nagradu za svoj trud. No stvarni je motivacijski čimbenik rast i prikladan izazov. To je ono što morate pružiti ako želite zadržati kvalitetne ljude. Velika plaća – iako je dobrodošla – nije lijek za 'sputanu dušu'.
Kako učiti? Svladavajte velike količine gradiva – bez sumnje temelj ove 'mudrosti' je čitanje. Želite li ostati u toku i nastaviti graditi svoje znanje, morate stalno ostati u procesu učenja, za što je jedan od najboljih načina upravo – čitanje. Istražite što više metoda za brzo čitanje. Pratite najnovije spoznaje i autore koji kvalitetno promišljaju.
Svako se jutro u Africi budi gazela. Zna da mora trčati brže od najbržeg lava jer će je, u suprotnom, ubiti. Svako se jutro budi i lav. Zna da mora sustići najsporiju gazelu ili će uginuti od gladi. Nije važno jeste li lav ili gazela, nego da počnete trčati kad Sunce izađe. Afrička poslovica
Shvatite da ste možda upali u zamku svoje titule, u zamku imenice koja vas opisuje na posjetnici. Upamtite da ste glagol, a ne imenica. Imenica samo opisuje, ona ne djeluje. Glagol djeluje – kod njega je sve vezano uz djelovanje.
Tapetari rade s vunom. Proizvođači lukova i strijela savijaju lukove. Pametni ljudi izgrađuju sebe. Buda
Kako uspijevate izgraditi isplativ biznis u svijetu obilja? Ključna poruka je – budite posebni ili će vas izgurati. Postoje tri jednostavna pravila. Prvo, ugradite nešto jedinstveno u svoj proizvodi i/ili tješenja. To može biti 'tvrda' jedinstvenost kao što je neka posebna osobina onoga što nudite ili može biti 'meka' jedinstvenost kao što su izvrsne usluge. Nadalje, nikad nemojte prodavati po cijeni, već po vrijednosti. Ne postoji 'određena cijena koja je savršeno prihvatljiva'. Uvjerite svoje kupce u vrijednost onoga što nudite. Konačno, neprestano se trudite biti još bolji. Razmislite o svemu što radite u svom sustavu i stalno se preispitujte možete li biti još bolji.
Različitost se mora redovito držati pod nadzorom; osobina X, radno vrijeme Y, besplatna kava Z – ništa od toga neće potrajati na duže staze jer će vas pametna konkurencija početi imitirati. Upravo to je najvažnije. Nemojte imitirati, već predvodite.
Izgradite osobni brend, neprestano se trudite biti najbolji, nemojte da vas tuđi cinizam obeshrabri.
Nemojte stagnirati jer je to učinkovito nazadovanje. Nemojte imitirati, u najboljem slučaju čuvajte sve za sebe. Skočite i pokrenite se jer ćete tako preživjeti u svijetu obilja.
Izbor. Izbor je zaista velik problem. Neo, The Matrix Reloaded
Odbacit ću taj MBA: u doba kreativnosti, dizajna i inovacije tko uopće želi biti 'magistar poslovne administracije'? magistar premetanja papira? Pa to rade računala. Tom Peters
Poslovni ljudi cijene pristupačne, čitljive i sažete informacije koje privlače pozornost – ako je kratko i relevantno, vrlo vjerojatno će se čitati.
Pažljivo čitajte. Udubite se u temu. Nikad nemojte temeljitost doživljavati kao gubitak vremena. Što se dublje usredotočite na neku temu, bolje ćete sve razumjeti.
Svaka budala može stvari zakomplicirati, ali samo ih genijalac može pojednostavniti. Pete Seeger, glazbenik i politički aktivist
Umijeće poslovanja svodi se na odnose, a odnosi su povezani s emocionalnom inteligencijom. Sve što može pridonijeti uspostavljanju snažnih i učinkovitih odnosa svakako je dobro za poslovanje. IQ, odnosno lingvistička i numerička inteligencija općenito se smatra nepromjenjivom, no emocionalnu inteligenciju možemo razvijati. Ako je mudro koristimo, može nam dati znatnu prednost u poslu kojim se bavimo.
Danas postoji nekoliko modela emocionalne inteligencije, a slijedi ono što je najbliže Golemanovoj teoriji:
- Svijest o vlastitoj osobnosti – sposobnost uočavanja vlastitih emocija, na primjer prepoznati da ste ljuti, sjetni ili uplašeni. Ta se sposobnost najbolje razvija tečajevima tzv. Soft skills, uz mnogo čitanja i traženjem iskrene povratne informacije.
- Samoregulacija - sposobnost odabira svoje reakcije, na primjer kad odaberete da ćete ignorirati sarkastičan komentar jer vidite da je ta osoba prilično umorna i da nije namjerno zlonamjerna. To ćete najbolje razviti ako u sebe uložite vrijeme, najjednostavnije tako da se tijekom dana češće odmarate.
- Samomotivacija – sposobnost da vidite širu sliku i budete dovoljno motivirani da odaberete 'najbolju' emociju u nekom trenutku. Na primjer, da pokažete empatiju kad ste na rubu da se razljutite. To ćete najbolje razviti tako da artikulirate vlastitu viziju, svoj dugotrajni pogled na smjer u kojem vaš život ide i razvija se.
- Empatija – sposobnost zauzimanja ispravnog odnosa prema drugoj osobi, npr. da razumijete i gledište svog klijenta. To se najbolje razvija tako da provodite vrijeme pokušavajući razumjeti i poglede druge osobe, a ne da je prerano osudite.
- Interpersonalne vještine – razvijanje niza vještina kao što su prijateljski međuljudski odnosi ili pozitivan stav koji možete iskoristiti u prikladnim trenucima.
Nastojte da vaša kompanija posluje glatko poput satnog mehanizma. Očito je da se tako štedi vrijeme i energija i stvara dovoljan prostor da se kompanija usredotoči na stvari koje se ne mogu predvidjeti.
Vođe tražite u vlastitim redovima, osobito među onima na višim položajima. Svatko tko radi u nekom sustavu zna za sljedeću frustraciju – vanjski kandidati uvijek se čine boljima, a to je naravno samo zato što ih ne poznajete dobro. Tražite ih unutar sustava jer je mnogo veća vjerojatnost da su oni dugoročno vaši najbolji kandidati.
Umijeće vođenja – vođenje petog stupnja: Collins je definirao vođe petog stupnja kao one s dvije izvrsne osobine: profesionalnom voljom i osobnom umjerenošću. Oboje je naravno tipično za mnoge od nas, a o karizmi beć bismo mogli razgovarati. Ovo je odlična vijest: prestanite glumiti 'rock zvijezdu' i prionite na posao. Stvarno je jednostavno. I ako se pitate zašto 'peti stupanj' ukratko evo pune hijerarhije: prvi stupanj – vrlo sposobna osoba (znanje + vještine + navike), drugi stupanj – aktivan član tima (timski igrač); treći stupanj – sposobni menadžer (organizator); četvrti stupanj – uspješan vođa (katalizator) i naposljetku peti stupanj (umjerenost + volja).
Da danas vodim neku kompaniju, imao bih jedan prioritet pred svim ostalima: da zaposlim što je moguće više najboljih ljudi. Sve bih podredio tom cilju. Jim Collins
Što ako vaš posao nije siguran? Posao je ključan za sreću. Bez obzira na to koju teoriju prihvatili, posao i karijera omogućavaju nam najjednostavnije stvari (novac za hranu i krov nad glavom), najvažnije (mogućnost da izrazimo svoj talent), kao i ono mnogo dublje (da definiramo tko smo mi zapravo). Nije čudo da današnji svijet pun nesigurnosti izaziva u ljudima osjećaj nelagode.
Posljedice za sustave - Smrt dugoročnog planiranja. Više nije moguće stvarati dugoročne planove koji su tako omiljeni kod marketinških stratega. To ne znači da to ne biste trebali pokušati, no morate biti svjesni da su prilično nepouzdani.
Izvukla sam se iz tople sigurnosti jer sam tragala za istinom – i istina me nagradila. Simone de Beauvoir
Teškoća nije u novim idejama, nego u izbjegavanju starih koje se razgranavaju i koje ulaze u svaki djelić našeg mozga s obzirom na to da je većina nas odgajana na određeni način. John Maynard Keynes
Važno je da napravite nešto različito. Isti stari sastanci na istom mjestu s istim ljudima dovest će do istog načina razmišljanja. Promjenom bilo kojeg od tih elemenata, možda dovođenjem gostujućeg predavača – napredovat ćete.
Želite pisati i pronaći publiku? Možete pokrenuti blog. Imate nešto zanimljivo? Snimite video i stavite ga na YouTube. Imate pravo. Moć je u vašim rukama. Pravo pitanje je što ćete napraviti s njom.
Sanjaj kao da ćeš živjeti vječno. Živi kao da ćeš umrijeti dana. James Dean
Počni! Goethe
Nije najjača od vrsta koje preživljavaju ni najinteligentnija, no svakako najbolje reagira na promjenu. Charles Darwin (u poslu – budi ustrajan i misli brzo, koliko god velik bio; osobno – razbij sheme, ostani fleksibilan).
Voli dubine, voli uzvisine. George Leonard
Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. Gandhi
Što god radili, radite to sa strašću. Carlos Castaneda
Zaboravi prisjećati se stvari koje ti više ne trebaju. Richard Bandler
Nemoj upasti u zamku dogme – a to je živjeti s rezultatima razmišljanja drugih ljudi. Steve Jobs
Ni jedan čovjek nije postao velik bez božanskog nadahnuća. Ciceron
Današnjica naglašava alarmantni pritisak za što većom učinkovitošću (da se stvari rade dobro), a ne toliko na samoj učinkovitosti u sustavima (da se rade prave stvari). To može dovesti do frustrirajuće okruženja. Najbolja je osobna strategija da se sve uspori do brzine razmišljanja.
Strah je uglavnom u glavi. On je tu s razlogom, bez obzira na to je li riječ o borbi s medvjedima ili preskakanju ponora, no u današnjem poslovnom svijetu može se doživjeti tek kao emocija koja služi za 'jačanje'.
Neuspjeh ne postoji, samo povratna informacija. Doslovno je riječ o tome kako na njega gledate. Imate loše kvartalne rezultate? Što onda, razmislite kako ćete ih popraviti.
Poslovne su prilike poput autobusa, uvijek dođe drugi. Richard Branson
Budite svjesni da postoji novi poredak rada, svijet u kojem svako tražite ima svoju prijepornu točku, da se tržišta nepovratno mijenjaju i da nikad više neće biti ista.
Prepoznajte, ostanite na vrhu, napravite svoj plan i ostvarujte ga, stalno iznova promišljajte, budite savršeni u osnovnim stvarima, budite inovativni, nadahnjujte ljude, koristite izazove da stvorite uspjeh, koristite naprednu tehnologiju dok ne ruši humanost, činite sve sa strašću ili uopće ne činite, neprestano učite, stalno čitajte, slušajte, promišljajte, polemizirajte, suočavajte se s problemima, stalno primjenjujte ideje, stalno djelujte, investirajte, nadilazite postignuto, stalno imajte na umu da vodite vlastiti posao, da ste onoliko dobri koliko i vaš posljednji posao, nikad nemojte prestati pokušavati, stalno vodite.
Prvi dojmovi
Što ne znate o tome kako vas drugi vide
A. Demarais & V. White
Izdavač: Lisac & Lisac 2007
Često pretpostavljamo da ako se mi dobro provodimo, osoba koja je s nama također uživa. To se događa jer se, kad nekog tek upoznate, često usmjeravate na svoje riječi i postupke. No u približavanju drugima toliko riječ o tome što vi kažete ili kako se vi osjećate, nego koje osjećaje u njima budite o njima. Svaki prvi susret, čak i običan razgovor sa strancem na ulici ili zabavi, može imati emocionalni utjecaj na oba sudionika.
Što osjećate prema sebi, što osjećate prema drugoj osobi, što druga osoba osjeća prema vama, što druga osoba osjeća prema sebi?
Usmjerenje na četvrti osjećaj – onaj koji drugi imaju prema sebi – jest tajna ostavljanja pozitivnog prvog dojma. To ne radimo automatski ni svjesno. Nije nam u svijesti onako kao što su osjećaji prema nama. Zahtjeva svjesno razmišljanje i pomak pažnje.
Povezanost znači pronalaženje zajedničkih područja. To može biti zajednički prijatelj, interes ili slična iskustva. To mogu biti i jednaka razmišljanja, stavovi ili osjećaji prema nečemu, poput: I ja osjećam tako, ili I meni se taj film svidio, kao da govorite Ja sam poput vas. Ljudima se to sviđa jer se tako osjećaju shvaćenima, što im donosi osjećaj pripadnosti.
Ljudi po svojoj prirodi vole biti dobro raspoloženi, smijati se i osjećati malo 'povišeno' – privlače ih ljudi koji to u njima izazivaju. Ne morate biti komičar. Na mnoge načine možete podići tuđe raspoloženje: osmjeh, bivanje u trenutku, zaigranost, zabavljanje, usmjeravanje pažnje na pozitivne i šaljive elemente u situaciji.
U drugima možete pobuditi dobre osjećaje koji će ih pratiti i nakon susreta s vama ako ih prihvatite takve kakvi jesu, povežete se s njima, podignete njihovo raspoloženje i poučite ih novim zamislima i pogledima.
Možemo pitati dobrog i iskrenog prijatelja da nam kaže koje poruke čita iz našeg govora tijela.
Ako se prilagodite okolini u kojoj se nalazite, bit ćete pristupačniji. Pokazujete sličnost drugima svojim odijevanjem i ponašanjem, ali i načinom na koji govorite i odgovarate drugima.
Njegovani ljudi šalju poruku da su zdravi, da sami sebe poštuju i da se trude biti ugodni.
Osobe koje zanemaruju svoj izgled odaju dojam zapuštenosti i nebrige.
Osoba koja ima stila šalje poruku da ima samopouzdanja i da je uključena u svijet oko sebe.
Većina ljudi više voli aktivne ljude koji će učiniti prvi korak.
Raspoloženje je druga stvar, nakon osmjeha, za koju preporučujemo korisnicima da ga glume. To je poklon koji će vam se vratiti jer ćete podići tuđe raspoloženje zbog čega će vas dočekati s dobrodošlicom.
Ako ne postavite pozitivan ton, postavljate negativan.
Najugodnija i najočekivanija tema prvog razgovora s nekim jest trenutna situacija – mjesto i ljudi. Možete razgovarati o prostoru, vremenskim prilikama ili situaciji, s osmjehom na licu i lagano. Drugi će vam lako moći odgovoriti jer to mogu povezati s osobnim iskustvom. Šaljete poruku da ste svjesni, bezopasni i spremni na povezivanje. Nakon tog probijanja leda možete se usmjeriti na svog sugovornika i potražiti zajedničke teme.
Jesam li ja 'u trenutku' kad nekog upoznajem, mogu li započeti razgovor, povezujući se s mjestom i vremenom, prije nego što krenem u osobnije ili apstraktnije teme.
Pokazivanje zanimanja za druge govori i nekoliko stvari o vama: da ste otvoreni i da niste zaokupljeni sobom. Također govori i da ste sigurni u sebe i da želite razumjeti što leži iza nečije površine.
Privlačniji ste ako prosječno često gledate druge u oči i dulje zadržavate pogled.
Većina ljudi zna da je dobar način pokazivanja zanimanja i upoznavanja s drugima postavljanje pitanja. Ipak, nisu sva pitanja ista. Pitanja koja postavljate i način na koji ih postavljate odredit će dubinu vašeg susreta i daljnjeg druženja.
Zatvorenim pitanjima dobivate točno ono što ste tražili. Otvorenim pitanjima ostavljate više prostora za odgovor.
Dopuštam li drugima da vode razgovor ili ja uvodim teme? Primjećujem li da ponekad prekidam tuđe odgovore svojim slijedećim pitanjem?
Umijeće postavljanja pitanja sastoji se u postavljanju otvorenih pitanja koja drugima daju prostora za izricanje osobnih razmišljanja i stavova. Umješna pitanja obraćaju se osjećajima i stavovima, a ne samo činjenicama, i slijede tuđe odgovore pokazujući stvarno, a ne samo površno zanimanje.
Aktivno slušati znači biti prisutan i s iskrenim zanimanjem pratiti sugovornikove riječi i osjećaje, za razliku od slušanja poruke na telefonskoj sekretarici dok provjeravate svoju e-poštu. Ponekad se čak i u živom razgovoru možete zateći kako se prema drugim osobama odnosite kao prema telefonskoj sekretarici, pa puštate da vam um luta. Možda vi to nećete svaki put primijetiti, ali drugi sigurno hoće. Ljudi su vrlo osjetljivi na pažnju drugih i osjećaju se neprihvaćeno, pa čak i frustrirano kad osjete da ih se ne sluša ili ne razumije.
Dajem li drugima priliku da završe svoju priču ili misao prije nego što uskočim sa svojim asocijacijama?
Psiholozi su prepoznali nekoliko ključnih odlika narcizma u razgovoru: razmetljivost, preusmjeravanje teme razgovora na sebe, glasno govorenje, mnoge 'ja' rečenice i neumjerena duljina te gledanje uokolo dok drugi govore. Ne iznenađuje da narcizam gasi mnoge susrete i razgovore.
Otkrili smo da ljudi bolje reagiraju na komplimente vezane uz stil oblačenja (koji odražava osobnost) nego na komplimente vezane uz tijelo, na koje su možda osjetljivi.
Druga i treća razina razgovora su činjenice i stavovi.
Ako promijenite temu iz straha da ćete pokazati svoje neznanje, ljudi to mogu shvatiti kao manjak zanimanja za njih i vidjeti vas u manje pozitivnom svjetlu nego da ste bili iskreni.
Ponekad se ako vas nešto jako zanima govoriti više o tome nego što bi drugu osobu moglo zanimati. Zato je dobro u prvom razgovoru ograničiti vašu omiljenu temu i provjeriti sugovornikove znakove.
No čuvajte se prijetvornog govora tijela. Većina ljudi, barem s vremena na vrijeme, odglume da ih nešto zanima. Uljudni su, smješkaju se i klimaju, čak i ako jedva čekaju pobjeći od sugovornika.
Kad govorim o meni uzbudljivim temama, pazim li da budem kratak i onda razgovor predam sugovorniku? Dajem li drugima dovoljno slobode da uvedu novu temu ili mi postave pitanje o mojoj temi?
Većinu ljudi zadovoljna je razgovorom u četiri oka u kojem svaki sugovornik ima priliku da govori pola vremena. U skupini od tri osobe zadovoljavajuća razdioba znači da govornici govore svaki po trećinu vremena i tako dalje.
Ljude općenito više privlače oni koji ih pažljivo slušaju od onih koji im uskaču u riječ. Prepuštanje drugima da govore je šarmantno. Čak i kad dođe red na vas, možete prepustiti riječ sugovorniku ako je nestrpljiv. Ako vam sugovornik izgleda nemirno to je dobar znak da stanete i vidite šta ima za reći.
Otkrivam li ponekad strancima svoj društveni ili financijski položaj? Pokušavam li ga iznijeti odmah ili odgovaram na tuđe izražavanje?
Mogli biste smanjiti svoj statusni položaj za jedan stupanj kako biste ostavili pozitivan dojam.
Oni koje na prvom susretu lagano dodirnete smatrat će vas toplom osobom.
Što drugi misle kako se ja osjećam u svojem tijelu? Izgledam li kao da mi je ugodno u vlastitoj koži?
Ne bojte se pokazati svoju samouvjerenost i toplinu, to je privlačna kombinacija.
Kad god se s nekim susretnete, međusobno utječete jedno na drugo. Taj susret može biti pozitivan, negativan ili vam može promijeniti život. Vi odlučite. To je vaš izbor.
Došao sam do zastrašujućeg zaključka: ja sam odlučujući element. Moj pristup stvara klimu. Moje raspoloženje stvara vremenske prilike. Posjedujem ogromnu moć: mogu život učiniti bijednim ili radosnim. Mogu mučiti ili nadahnuti, poniziti ili nasmijati, povrijediti ili iscijeliti. Moj će odgovor u svim situacijama odlučiti hoće li kriza narasti ili se smanjiti ili hoće li netko ostati čovjek ili postati zvijer. Goethe
Cool generacija
J.Lammiman i M.Syrett
Izdavač: Naklada Ljevak 2005.
Nisam dovoljno mlad da bih sve znao. Oscar WIlde
Mladost je stvar izbora a ne tijeka vremena.
Baby boom generacija – rođeni tijekom četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, generacija x – šezdesete i sedamdesete, generacija y – rođeni između sedamdesetih i osamdesetih (generacija y dva puta je brojnija od generacije x – 80 milijuna u odnosu na 44), milenijanci su prva generacija koja je odrasla uz najvažniji tehnološki napredak.
U 2000. godini 54% je ljudi u dobi između 18. i 24. godine bilo izuzetno zainteresirano za pokretanje vlastitog posla u usporedbi s 36% osoba između 35. i 64. godine starosti.
Prema časopisu The Economist u izdanju 2000. godine o milenijancima: oni priželjkuju promjene, oni drugačije razmišljaju, oni su neovisni, oni su poduzetni, oni žude za prilikama, oni zahtijevaju poštovanje na načine koje si njihovi prethodnici nisu mogli dopustiti.
Odrasli više nemaju odgovore na sva pitanja. Tehnologija je jedan od razloga zbog kojeg odnos između mladih i starijih prerasta iz podučavanja u dijalog. Ona mijenja tradicionalnu ulogu autoriteta na način da generacije približava jedne drugima. Ne možete se buniti protiv bespomoćnosti. Yvonne Fritzsche
Roditelji mogu svoju djecu ipak naučiti nekim stvarima. Možda i ne znaju mnogo o tehnologiji, no ono što sigurno znaju jest kako preživjeti nepovoljna razdoblja.
Pravo je vrijeme za preispitivanje koncepta Milenijanaca kao tehnoloških poduzetnika 'bez prtljage' i za izdvajanje onih njihovih karakteristika koje ih čine istinski jedinstvenima i koje predstavljaju potencijal za promjenu svijeta u kojem živimo.
Ovu generaciju muči problem pripadnosti. Ne postoji ništa za što bi se mogli uhvatiti. Internet unatoč svoj toj djeci koja se na njega priključuju, jednostavno nije dovoljan. Oni očajno traže veze i ne nalaze ih u hladnoći kibernetičkog prostora. Prije deset godina glavna je uzrečica bila 'baš me briga'. Ali milenijanac to nikada neće izreći budući da strastveno brinu jedni o drugima.
Pripadnici generacije y prihvatili su slobodoumni način razmišljanja, no on se razvio kao posljedica iskustva s baby boom generacijom. Iako posjeduju izuzetne tehničke vještine, ogromnu želju za učenjem te visok stupanj samopouzdanja i ambicije, nedostaje im osjećaj ranjivosti i svijest o nesigurnosti koja karakterizira stvarnost nove ekonomije. Ova bi recesija za njih mogla biti pravi blagoslov.
Ne postoji zamjena za stimulativni život izvan radnog vremena. Životni stil nove generacije – dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu – stavlja naglasak na istovremeno življenje nekoliko paralelnih života, što samo po sebi pruža itekakav stimulans.
Milenijansko društvo u znatno većoj mjeri čine 'slobodnjaci' koji svoj posao obavljaju iz kuće i koji na staromodnu izgradnju korporacijskog imidža gledaju s velikom dozom sumnjičavosti. Uz to, njihov se društveni (i profesionalni) život ne okreće oko nekog stalnog radnog mjesta koje bi im definiralo cjelokupan život.
S obzirom da su od ranog djetinjstva izloženi količini od oko 20 tisuća reklama godišnje, znaju prepoznati kad ih netko manipulira i utoliko su netolerantniji prema licemjerju, dok na šalu, ironiju i neuljepšanu istinu reagiraju pozitivno.
Sređujem se i nastavljam dalje. Ostavljam drogu i izabirem život. Svemu se tome već unaprijed veselim. Bit ću baš poput svih vas: imat ću posao, obitelj, veliki televizor, auto, cd i električni otvarač za konzerve. Bit ću zdrav, imati nisku razinu kolesterola, predbilježiti se za stomatološko osiguranje, otvoriti hipoteku, stvoriti dom, nabaviti naslonjače i namještaj na sklapanje, kupovati 'casual' odjeću i putne kovčege, brzu hranu, imati djecu, šetati parkom, raditi od 9-5, biti dobar u golfu, prati svoj automobil, birati između različitih pulovera, odlaziti na božićna obiteljska okupljanja, štedjeti za mirovinu, izboriti se za izuzeće od oporezivanja, čistiti odvodni kanal ispred kuće, životariti i čekati dan kada ću umrijeti… Renton, završne rečenice iz filma Trainspotting.
Slika o nemilosrdnim i bezosjećajnim poslodavcima ostavila je neizbrisiv trag. Čak i kad bi milenijanci predvidjeli i zanemarili iskustva svojih roditelja, nisu mogli ne registrirati kako razočarenje i nepovjerenje prema korporacijskim obećanjima sve više zahvaća temeljne strukture društva.
Trebam li vam reći zbog čega više ne mislim na mirovinu? Zbog toga što jednostavno ne mogu zamisliti da ću prestati s radom, sve do trenutka kada ga više neću biti u stanju fizički obavljati. Sa 65 godina ču raditi isto ovo što radim i sada. Prihvaćam to. Zadovoljan sam takvom situacijom. Tako barem neću biti ovisan ni o čijim praznim obećanjima.
Snažni je prijateljski osjećaj koji vlada između milenijanaca izrazita razlikovna osobina koja ih diferencira od generacije x, u kojoj je razočarenje zbog stagniranja karijere mnoge ljude pretvorilo u turobne samotnjake.
Humor otvara put prema kreativnosti. Smisao za humor – sposobnost njegova razumijevanja i smišljanja – podrazumijeva kompleksnu interakciju nekoliko misaonih procesa: radno pamćenje (zadržavanje informacije u pamćenju u trenutku kada njome manipulirate), kognitivno sagledavanje (sagledavanje situacije iz različitih perspektiva) te apstraktno razmišljanje.
Naša sposobnost da se smijemo povezana je čeonim moždanim režnjem koji je vrlo važan, budući da je to dio mozga koji prikuplja većinu informacija iz njegovih ostalih dijelova. Taj dio je odgovoran za stapanje informacija iz moždanih centara za razmišljanje i centara za emocije.
Milenijanci – generacija koja je rođena osamdesetih godina 20. stoljeća i koja upravo stiže na tržište rada – provela je svoje formativne tinejdžerske godine u društvu u kojem poslijeratna socijalna sigurnost nije samo dovedena u pitanje nego i potpuno razorena. Na osnovi ispitivanja formativnih utjecaja kojima su bili izloženi, možemo zaključiti kako oni u posao ulaze obilježeni slijedećim kulturalnim karakteristikama: Snažno uvjerenje kako je korporacijsko zaposlenje lišeno smisla, obilježeno hipokrazijom i dosadno; Ikonografija koja naglašava afirmaciju žena u društvu, odanost vlastitoj zajednici i sposobnost samostalnog funkcioniranja i oblikovanja vlastitih svjetova; pogled na svijet inspiriran sve intenzivnijim multikulturalnim utjecajima – multietnički i globalni svjetonazor; potpuno ikonoklastična i beskompleksna upotreba jezika začinjenog humorom i životopisnim opisima; velika očekivanja koja više ne sadrže stavove o prednosti sigurnih poteza.
Mladi žele vidjeti onako kako jest – odrasli to vide onako kako je nekad bilo.
Računalni proizvodi tvrtki kao što su Apple, IBM i Microsoft reklamirali su se, i još se uvijek reklamiraju kao sredstvo oslobađanja.
Svi su neudane poslovne žene doživljavali kao jadne usidjelice. No statistike su pokazale kako su sretnije od svojih udanih vršnjakinja.
Marian Salzman u pridobivanju kulerske populacije koristi kombinaciju statističkih metoda, zavirivanja u košarice drugih žena u supermarketu, čitanje tzv. Chicklit romana i povratnih informacija 1300 lovaca na trendove koje zapošljava diljem svijeta i koji joj putem emaila javljaju čim spaze nešto novo. Dva najnovija trenda koja je uz pomoć svojih suradnika prepoznala u zadnje vrijeme uključuju otkriće kako je, kao ekonomska reakcija na burne i lakomislene devedesete godine prošlog stoljeća, plaćanje gotovinom počelo označavati bolje imovinsko stanje i viši društveni status nego plaćanje kreditnim karticama, te kako se višak kilograma više ne smatra izvorom stida koji je nekoć tjerao populaciju tinejdžerki i mladih žena u anoreksiju.
Sve je usmjereno prema sada – prema ranom uočavanju novih trendova kako bi ih tvrtke mogle komercijalno iskoristiti, budući da trend, kada jednom potpuno zavlada, više nije 'kul'.
Što se određeni trend brže širi, to se cool osoba mora brže distancirati od njega. Cool osobe imaju vrlo kratku pozornost i žude za senzacijama.
Današnji je proces ciljanja pojedinih potrošačkih segmenata posve različit od onog kakav je nekada bio. Marketinški stručnjaci uviđaju kako danas u definiranju ciljanih skupina puno veću ulogu igra njihov stav prema životu nego njihove godine.
Internetska tehnologija i tehnologija mobilnih telefonskih aparata dio je procesa koji iz temelja mijenja kako način uzajamnog komuniciranja razvijenih društava tako i način razvijanja osobnih odnosa. Baby boomeri su se s tom promjenom susreli i prilagođavali joj se tijekom svojih srednjih godina. Generacija x se s njom susrela i prilagodila joj se u kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama. Milenijanci su prva generacija koja je s tom tehnologijom rasla od malih nogu – nasljeđe koje će vjerojatno uroditi dugoročnim posljedicama.
Gramatika nestaje – ovo je prva generacija koja stvara svoj vlastiti jezik uz pomoć ikona i mobilnih telefona. M.Lindstrom, autor knjige Brandchild
Prijateljska atmosfera na radnom mjestu postala je važnim čimbenikom u pridobivanju i zadržavanju zaposlenika.
Nova generacija Milenijanaca ulazi u svijet rada neopterećena konvencionalnim normama o obaveznom fiksnom korporacijskom radnom mjestu.
Trogodišnje je dijete u stanju prepoznati robnu marku, dok se na njegovo prihvaćanje neke marke može utjecati već od druge godine života. Prosječno britansko, australsko ili američko dijete izloženo je količini od 20-40 tisuća reklama godišnje. Američka djeca godišnje u prosjeku provedu 60% više vremena ispred televizijskih ekrana nego u školi.
U 2001. godini američka djeca u dobi između 4-12. godine potrošila su oko 35 milijardi USD i utjecala na oko 60% kupovine svojih roditelja, tražeći točno određene robne marke.
The Economist zaključuje: Ne radi se nužno o tome da mlada generacija postaje sve nezadovoljnijom već naprosto o tome da je, zahvaljujući Internetu, u prilici da svoje nezadovoljstvo uspješnije iskazuje, da se učinkovitije organizira te da lakše pridobiva druge za svoje ciljeve.
Meni nije bitno što Michael Jordan reklamira Nikeove tenisice, izjavio je 13-godišnji Ben Dukes iz LaGrange Parka u Illinoisu, povodom Nikeovog neslavno propalog pokušaja da 1999. godine sponzorira američku olimpijsku snowboard ekipu, nakon što su optužbe kako tvrtka u Maleziji i Indoneziji iskorištava dječju radnu snagu ukaljale njezin ugled u njegovim očima kao i u očima milijuna drugih tinejdžera.
Četvrta bitna karakteristika Milenijanaca jest njihova nesklonost prihvaćanju stega kojima su u svojem radu i životu bile podvrgnute prethodne generacije.
Mladi nemaju dovoljno iskustva da bi bili razboriti, te stoga pokušavaju postići nemoguće – i to im iz generacije u generaciju i uspijeva. Pearl S. Buck
Nema goreg nego kad se u starosti ne možemo pohvaliti ničim drugim do dugim životom. Seneca
Ako želite da vam tvrtka razmišlja izvan uobičajenih okvira, zašto ne biste naučili raditi s ljudima koji uopće nisu svjesni da okviri postoje?
Previše se odluka temelji na ideji kako postoji samo jedan put koji vodi naprijed, umjesto da se prihvati činjenica kako do izabranog cilja vodi mnoštvo različitih putova.
Nije bitna kvaliteta misli, nego njegov volumen. Otkačene i neizvedive zamisli funkcioniraju poput mostova koji vode do korisnih spoznaja. A do takvih se spoznaja ne može doći ukoliko ne dođe do promjene perspektive koju donosi nesputan način razmišljanja.
Sve prolazi – ne postoje krive zamisli. A kada se zamisao jednom iznese, ne bi se prema njoj trebalo postavljati kao prema svojem vlasništvu. Sudionici bi trebali jedni drugima nadograđivati ideje, odričući se iskušenja da ideju koju su iznijeli 'posjeduju' ili štite.
Najveći izazov s kojim se susrećemo nije nedostatak inovativnih ideja, već nemogućnost ili nevoljkost glavnih projektnih menadžera ili timskih vođa da shvate njihov potencija, pripomognu u njihovu razvoju i osiguraju resurse kako bi se projekt konačno i realizirao.
Zaposlenici bilo koje dobne skupine do najboljih ideja dolaze najčešće izvan svojih ureda – u automobilu prilikom dolaska na posao i povratka kući, prilikom tuširanja, prilikom jutarnjeg buđenja ili odlaska na spavanje – u atmosferi ili 'prostoru' u kojem mogu u sanjarenju i lutanju misli nabasati na pravu ideju.
Čak se i izrazito interaktivni i kompleksni zadaci mogu obaviti na daljinu uz korištenje internetskih tehnologija.
Danas se mladi rano uključuju i angažiraju u donošenje odluka o stvarima koje ih se izravno tiču.
Ljudima nije jasno što tražim. Plan se u mojim mislima neprestano mijenja. Shami Ahmed
Volim kada mi stvari pođu za rukom, pogotovo kada oko mene vlada atmosfera skepse i kada mogu iznenaditi svoje kritičare. Branson
Timski vođe ne bi trebali osjećati kako su 'plaćeni da znaju sve', već da ih se plaća kako bi 'otkrili sve što se može otkriti'.
Motivirati milenijance znači omogućiti im kontinuirano učenje.
Milenijanci su idealni članovi virtualnih timova.
Milenijanci su izvrni u brainstormingu. Odrastali su sudjelujući u raspravama na Internetu, razmjenjujući poruke putem mobilnih telefona i igrajući brojne interaktivne igre koje reproduciraju točno takvu vrstu dinamike.
S obzirom na formativne utjecaje kojima su bili izloženi, Milenijanci u svijet rada ulaze obilježeni sljedećim kulturnim karakteristikama:
- Nepovjerljiv stav prema korporacijskom zaposlenju kao besmislenom, dosadnom i izrazito obilježenom hipokrizijom,
- Ikonografija koja naglašava feminizirani pristup društvu, vjernost vlastitoj zajednici i sposobnost samostalnog oblikovanja vlastitih svjetova,
- Svjetonazor kojeg u sve većoj mjeri oblikuju međukulturalni, multietnički i globalni utjecaji,
- Ikonoklastično i nekonvencionalno korištenje jezika obilježeno humorom i životopisnim izražavanjem,
- Velika očekivanja u kojima se međutim ne smatra isplativim 'igrati na sigurno'.
Milenij u koji smo zakoračili doba je u kojem je staro počelo umirati, a novo se još nije do kraja rodilo.
Svijet je to novih izazova, promjena, kriza i prilika koje donosi globalizacija, europska integracija, internetizacija. U njemu milijardu ljudi može u djeliću sekunde izmijeniti e-mail poruku, naručiti, kupiti i platiti bilo koju robu i uslugu, a pri tom biti fizički udaljeni na desetke tisuća kilometara. U njemu bogataši iznajmljuju svemirske brodove za orbitalne letove, a siromašni žive od šake riže dnevno. U njemu su najveće multinacionalne korporacije moćnije, utjecajnije i produktivnije od polovine zemalja svijeta, a imetak najbogatijeg pojedinca jednak je godišnjem budžetu deset glavnih gradova europskih država.
Najvrednija stvar današnjice je ljudski kapital. Nekad smo zapošljavali mlade ljude zbog znanja i vještina, a onda ih odgajali u skladu s organizacijskom kulturom tvrtke. Danas ih zapošljavamo zbog karaktera, a onda učimo potrebnim zanimanjima i vještinama. Glavna borba na tržištu radne snage danas je bitka za talente. Svaka se tvrtka trudi pronaći i zaposliti pobjednika… Dobar menadžer cijeni inicijativu! Treba stvoriti okruženje u kojem najbolji, najpametniji i najsposobniji mogu dati sve od sebe.
Svijet novog milenija nije monolitan, cjeloviti jednoznačan, kao što nije do kraja upravljiv, predvidljiv niti shvatljiv. On je kombinacija mnogih 'svjetova' koje nam valja sagledati, istraživati i osmišljavati da bismo u njima preživljavali ili pobjeđivali, radovali se ili tugovali.
Budi dobar u onome što radiš, novac će doći sam po sebi, filozofija je Milenijanaca.
Poslovni čovjek modernist dobro je organiziran i efikasan, uči poslovnu administraciju i slijedi pravila. Postmodernist je poduzetnik, inicijativan, kreativan i pun neodoljivog šarma. Moderni menadžer je išao u poslovnu školu da bi učio analizirati, administrirati i razvijati standarde, recepte i pravila upravljanja svijetom biznisa. Postmoderni učitelj menadžmenta podučavat će studente da se snalaze u konkretnim situacijama, da budu fleksibilni, da stalno uče, bez prestanka istražuju, da ne vjeruju teorijama nego vlastitom iskustvu i intuiciji. MBA magistar poslovne administracije prestaje biti relevantna titula za odgoj menadžera u svijetu novog milenija. Nailazi doba u kojem će vladati MBI magistar poslovne inovacije.
Milenijanci i generacija njihovih roditelja slabo se razumiju, njihovi su svjetovi isti, ali ih oni vide različito.
Aristotel: mladi imaju uzvišene pojmove o svemu jer ih život još nije ponizio, niti su shvatili sva njegova ograničenja. Uz, ispunjeni su nadom, zamišljaju da su dorasli velikim stvarima i da će ih moći ostvariti. Oni vjeruju da sve znaju i obično su sigurni u sebe. To je glavni razlog zašto su skloni u svemu pretjerivati. Stari reagiraju sasvim drukčije. Oni žive mnogo godina, često su ih varali, često su griješili, a život sam po sebi loša je stvar. Posljedica toga je da stari ljudi prestaju biti u bilo što sigurni. Umjesto da znaju, oni misle ili sumnjaju. U takvom kolebanju uvijek dodaju neku novu mogućnost i poneki suvišni 'možda'
Od svih vremena najviše nas mora zanimati futur, jer ćemo u njemu provesti ostatak života. Charles Kettering
Ne možemo upravljati promjenama, trebamo biti ispred njih. Peter Drucker
Kako iscijeliti bolove u leđima – povezanost uma i tijela
Kako iscijeliti bolove u leđima – povezanost uma i tijela
Dr. John E. Sarno
Izdavač: Planetopija Makronova 2014.
Ova knjiga govori o sindromu tenzijskog miozitisa (Tension Myositis Syndrome – TMS), za koji imam razloga vjerovati da je najčešći uzrok uobičajenih bolova u vratu, ramenima, leđima, stražnjici i udovima.
Je li ovo holistička medicina? Nažalost, ono što je poznato kao holistička medicina mješavina je znanosti, pseudoznanosti i folklora. Sve što je izvan službene medicine može se prihvatiti kao holističko, ali točnije opisano, glavna je značajka holističke medicine stav da treba tretirati 'cijelu osobu'. To je ujedno mudra ideja koju suvremena medicina općenito zapostavlja. Treba istaknuti još jednu važnu činjenicu: iako TMS uzrokuju emocije, to je fizički poremećaj.
Neke od nezgoda, kojima pacijenti sebi objašnjavaju bol, su trivijalne, kao što je pokret da bi se podigla četkica zube, ili okretanje da bi se doseglo nešto iz kuhinjskog ormarića, ali bol koji se javio poslije, može biti jednako mučan kao i onaj koji je iskusio netko tko je pokušao podignuti hladnjak.
Nedostatak kisika potiče spazam kao i druge bolove karakteristične za TMS. Osim toga, i običan grč noge je najvjerojatnije prouzročen nedostatkom kisika, zbog čega se i javlja u krevetu kada je cirkulacija krvi usporena i kad je moguća privremeno smanjena razina kisika u mišićima noge.
Kod onih koji uspiju prevladati vlastiti strah, napad će biti znatno kraći.
Praznici mogu biti stresni. Ono što bi trebalo biti vrijeme opuštanja i zabave često je nelagodno za neke ljude. Bio sam zaprepašten činjenicom da mnogi klijenti izvještavaju o početku napada TMS-a prije, tijekom ili ubrzo nakon glavnih praznika i blagdana.
Razlog je očit: ti dani obično znače mnogo rada, pogotovo za žene koje preuzimaju odgovornost za organiziranje i pripremu slavlja. I naravno, društvo zahtijeva da se to napravi s veseljem i uz osmijeh. Žene obično uopće nisu svjesne da gomilaju velike količine nezadovoljstva, pa im početak bolova dolazi kao potpuno iznenađenje.
Nekima bol postaje opsesija. Nije neuobičajeno čuti ljude da govore kako je bol prvo čega su svjesni kada se ujutro probude i kako je ujedno i posljednja stvar o kojoj razmišljaju kada idu na spavanje. Postaju opsjednuti njome.
Svaki susret s pacijentom je izlet u život tog pacijenta.
Imao je TMS: njegovi problemi nisu bili u njegovoj kralježnici – bili su u njegovu životu.
Napetost je riječ koja se široko i znači različito različitim ljudima. U mom radu i u ovoj knjizi poremećaj se zove sindrom tenzijskog miozitisa. Riječ napetost ovdje se odnosi na emocije koje su stvorene u nesvjesnom umu i koje u većoj mjeri, tamo i ostaju. Ti su osjećaji nastali složenim međudjelovanjem različitih dijelova našeg uma te djelovanjem između uma i vanjskog svijeta. Mnogi su neugledni, bolni ili posramljujući, na neki način neprihvatljivi nama i/ili društvu, tako da ih potiskujemo. Takvi su osjećaji anksioznost, ljutnja i slabo samopoštovanje (osjećaj inferiornosti). Ti su osjećaji potisnuti jer um ne želi da ih iskusimo, niti želi da ih vanjski svijet vidi. Vjerojatno bismo, ako možemo svjesno izabrati, većinom odlučili svladati loše osjećaje. No, ljudski um je građen tako da se oni odmah i automatski potiskuju – osoba nema izbora. Dakle, riječ napetost ovdje će se odnositi na potisnute emocije koje nismo u stanju prihvatiti.
Riječ stres često se brka s napetošću i čini se da simbolizira sve što je emotivno negativno. Volim je upotrijebiti kada govorim o bilo kojem činitelju, utjecaju ili uvjetima koji testiraju pojedinca, čine ga napetim ili na bilo koji način stvaraju pritisak na njega.
Budnost je ključ oporavka od TMS-a.
Nije čudo da um razvija strategije da bi izbjegao iskustvo i emotivne teškoće. Nesvjesno, radije bismo imali fizičku bol nego priznali bilo kakvu emotivnu uznemirenost.
Fiziologija TMS-a počinje u mozgu. Ovdje potisnute emocije, kao anksioznost i ljutnja, pokreću proces u kojem autonomni živčani sustav uzrokuje smanjenje protoka krvi u određene mišiće, živce, tetive ili ligamente, pa nastaje bol i drugi poremećaji u tim tkivima.
Postavka jest da u slučaju TMS-a autonomni sustav selektivno smanjuje dotok krvi u određene mišiće, živce, tetive i ligamente, što je odgovor na potisnute emocije, anksioznost i ljutnju.
Bolovi u mišićima, bilo da su spontani ili potaknuti pritiskom liječnikove ruke, znače da u mišiću nedostaje mala količina kisika. To ne znači da je mišić 'napet'. Ta je razina nedostatka kisika obično niska i stoga ne oštećuje tkivo. To osobito vrijedi za mišić.
Većina pacijenata s TMS-om ima šest ključnih osjetljivih područja: obje vanjske strane stražnjice, obje strane slabina (lumbalno područje), te vrh oba ramena. Ove osjetljive startne točke savršeno su jasni nalazi TMS-a, te ponekad ostaju prisutni i kad bol prestane.
Drugi živčani simptomi uobičajeni su za TMS. Osoba može doživjeti osjećaje obamrlosti, trnce, bockanje, gorenje, pritisak, te ostale uobičajene osjećaje. Ti osjećaji i bol nastaju u dijelu tijela koji inervira taj živac.
Živci su kao žice koje spajaju mozak sa svim dijelovima tijela. Oni prenose poruke mozga dizajnirane tako da aktiviraju mišiće i određene dijelove tijela. Također, oni prenose poruke u suprotnom smjeru, donoseći mozgu informacije o tome što se događa u tijelu. Na primjer, ako se ubodete iglom, impulsi putuju po živcima obavještavajući mozak da se dogodilo nešto bolno. Ako je živac nadražen ili oštećen bilo gdje tijekom tog puta, bol ćemo osjećati u tom dijelu tijela iz kojeg bi te poruke izvorno potekle. Na primjer, ako u živcu kuka koji prolazi kroz mišić stražnjice nedostaje kisika, osoba može osjećati bol u bilo kojem dijelu noge koju inervira živac ischiadicus. Pošto on inervira gotovo čitavu nogu (po jedan za svaku nogu) postoji mnogo varijacija išijasa.
Osoba se mora suočiti s TMS-om, boriti se, ili će se simptomi nastaviti. Svladati strah i vratiti se normalnim fizičkim aktivnostima vjerojatno su najvažniji dijelovi terapeutskog procesa.
Ne radi se o mijenjanju emocija, radi se o prepoznavanju njihova postojanja, te o shvaćanju da mozak pokušava spriječiti osobu da postane svjesna njihova postojanja putem sindroma bola. To je ključ da shvatite zbog čega je znanje tako djelotvoran lijek.
Hipokrat je svojim asmatičnim pacijentima govorio da se čuvaju bijesa, pa možemo pretpostaviti da se prije 2500 godina djelomice znalo da emocije utječu na bolest.
Mnogi su osjećaji i ponašanja sigurno ostali još iz djetinjstva. Djeca se osjećaju slabo i ranjivo, ona su ovisna i tu ovisnost snažno doživljavaju, ne cijene se mnogo, stalno im je potrebno odobravanje, sklona su anksioznosti i brzo se naljute. Nedostaje im strpljenje. U određenoj mjeri svi mi nastavljamo nesvjesno stvarati neke od tih osjećaja i kad odrastemo. Razlikuje se samo mjera u kojoj to radimo.
Dobro raspoloženje, veselo raspoloženje i pozitivno emotivno stanje očito mogu zaustaviti ili spriječiti bol.
Umjetnost života
Umjetnost života
Bruno Šimleša
Izdavač: Naklada Ljevak 2015.
Po ljubav si došla i njome ćemo te obasuti.
Život zaslužuje da se maksimalno potrudiš iskoristiti svoje i njegove potencijale. Protiv toga se ne isplati buniti jer život neće postati jednostavniji ako se počneš buniti protiv njegove kompleksnosti. Ne isplati se buniti protiv onoga na što ne možeš utjecati.
Mnogo je lakše prepustiti kist nekome drugome, ponašati se kako se očekuje od tebe i živjeti u skladu s očekivanjima drugih. Tako ćeš se sigurno više svidjeti većini ljudi, ali se sigurno nećeš svidjeti sebi samoj. Tako tvoj život sigurno neće postati vrhunska umjetnina, nego osrednja kopija, a ti zaslužuješ živjeti punim plućima.
Mnogi ljudi čekaju da se konačno nešto dogodi kako bi konačno počeli živjeti. Čekaju da otplate kredit pa će konačno moći disati, da promijene posao, da upoznaju njega ili nju pa će im život konačno imati smisla, da djeca odsele da imaju više vremena i prostora za sebe, da se promijeni vlast pa će se konačno sve popraviti. Nije bitno što čekaju, nego je bitno da tako sigurno ne koriste mudro svoje vrijeme i energiju. Jer kada tako žive, onda zapravo njihov život nije njihov. Jeftino su ga iznajmili u trenutku u kojem misle da će konačno početi istinski živjeti. Puštaju život da im curi kroz prste i čekaju trenutak kada će se sve posložiti na svoje mjesto.
Ali ako odgađaš svoj život do tog nekog posebnog trenutka kada bi sve trebalo sjesti na pravo mjesto, zapravo životariš umjesto da uistinu živiš. Jer nikad u životu neće sve biti na svome mjestu.
Zdravo mišljenje o sebi samoj ključno je za gradnju stabilne pozornice za uspješnu životnu predstavu. To su doista daske koje život znače!
Zapamti, čak i kad ne možeš utjecati na konkretan događaj, uvijek možeš utjecati na to kako ćeš ga doživjeti, koje ćeš mu značenje pripisati, čemu će te taj događaj poučiti. Sve je to tvoj odabir i to je tvoja moć.
Život nije crno-bijel i poanta životnih situacija nije pronaći krivca, nego pronaći rješenje, odnosno razumjeti zašto se nešto dogodilo. Kada to otkriješ, znaš da si iz te situacije iscijedila životnu srž. Čak i kada je prvi okus nekog iskustva gorak, ne mora cijelo to iskustvo ostati gorko. Pronađi smisao u toj situaciji, a on će sigurno ublažiti ili čak u potpunosti isprati osjećaj gorčine u tebi.
Dakle, uživaj u slobodi da budeš tko jesi. Svaki dan imaš čast odabrati čemu ćeš darovati sebe i hoćeš li prepoznati darove u različitim životnim situacijama.
Nisi rođena da bi zadovoljila druge, nego da bi otkrila tko si i onda se trudila živjeti u skladu s time.
Ne trebaš se brinuti za mišljenja ljudi koji se previše bave tvojim, a ne svojim životom.
Život nam se svima ponekad čini prevelikim zalogajem. I tada idi korak po korak. Prihvati da trenutačno ne možeš drugačije doživjeti svoj život, ali se potrudi da ga sutra drugačije doživiš.
Mudro je prihvatiti svoju današnju slabost ali nije mudro pomiriti se s time da i sutra moraš ostati jednako slaba. Osnažuj se korak po korak, koliko god mali bili ti koraci. Vrijeme pokloni onima koji vjeruju u tebe i koji te podržavaju. Vrijeme provedi u razvijanju poštovanja prema sebi i prema svojim vrlinama koje ti daju razloga da vjeruješ u sebe. Vrijeme provedi prisjećajući se svih ranijih situacija kada si sumnjala u sebe, a svejedno uspjela ostvariti ono što si željela. Sjeti se svih svojih uspjeha i proslavi ih.
Tvoja je misija biti vrhunska životna umjetnica. Život i služi tome da od njegovih vibracija kreiraš najzanosniju moguću simfoniju. Tvoje je srce stvoreno da pjeva ljubavi.
Šteta je kad se život svede na igranje pogrešnih uloga - jer nećemo imati reprizu.
Molim te da pronađeš dovoljno vremena i prostora za istinsko življenje. Nemoj se prezaposliti svim mogućim obavezama. Škrt je dan koji se vrti oko onoga što moraš obaviti. Takav ti dan neće otkriti svoje blago. Takav ti dan neće otkriti blago koje je u tebi.
Takav je dan opaka škrtica. Siromašan je smislom pa nije ni čudno da ti nema što darovati. Dan se ne bi trebao svesti na odrađivanje obaveza jer tako postoji opasnost da se život svede na puko odrađivanje. Na puko nizanje stvari koje se moraju obaviti umjesto na uživanje u otkrivanju bogatstva svog unutarnjeg svijeta i pronalaženje načina kako da ono što istinski jesi preživi u vanjskom svijetu. Jedino ćeš tako uzeti maksimum iz svakog dana. Tome je mudro posvetiti svoje vrijeme.
Dan bi trebao biti posvećen otkrivanju sebe i načina funkcioniranja života, otkrivanju načina funkcioniranja tvog srca i uma tako da ih možeš zavesti ili da možeš njima dopustiti da te zavedu životom.
Ne može svaki dan i cijeli dan biti takav, ali cilj je da u svakom danu imaš što više aktivnosti koje želiš napraviti, a što manje aktivnosti koje misliš da moraš odraditi.
Ima jedan trik za olakšavanje pritiska zbog prenatrpane svakodnevnice. Osim povećanja broja aktivnosti koje želiš napraviti, bit će ti korisno osvijestiti što dobivaš odrađivanjem neke obaveze. Tako ćeš mnoge aktivnosti za koje misliš da ih moraš napraviti pretvoriti u aktivnosti koje želiš napraviti jer si svjesna što ti one omogućuju.
Tako ćeš smanjiti taj toksičan osjećaj 'moranja'. Taj ti pritisak krade dane jer zbog njega ne možeš disati punim plućima zato što toj listi nužnih stvari za obavljanje nema kraja, jer ne želiš da se samo redaju obaveze i dani, i zato što će se tako u srcu i umu javljati sve veći nered.
I zato te molim da ubaciš što više aktivnosti u kojima ćeš istinski uživati. U svakom će danu i dalje biti stvari koje trebaš obaviti, ali ubaci i mnogo aktivnosti koje želiš iskusiti. Tako će tvoj dan postati tvoj umjesto da imaš osjećaj da si rob raznih obaveza. Tako će taj dan biti tvoj i tako ćeš imati dojam da živiš svoj život, a ne da on živi tebe.
Uvijek daj sve od sebe, ali nemoj očekivati da ćeš uspjeti u svemu. Potrudi se, grizi, iskoristi sve što imaš da uspiješ, ali budi svjesna da se ponekad svejedno neće dogoditi ono što želiš.
Ako želiš da ti život da cijelog sebe, bitno je životu davati sve od sebe kada god možeš.
Savjetujem ti da se ne poistovjetiš sa svojim porazima, nego da vrijeme i energiju iskoristiš da otkriješ kao ostvariti što više pobjeda u budućnosti.
Uvijek daj sve od sebe i trudi se postići ono što želiš. Sigurno ćeš doživjeti neke životne poraze, ali zapravo si poražena tek ako se prestaneš truditi.
Ljubav uvijek zaslužuje tvoje vrijeme. Za sve ostalo možeš, ali ne moraš pronaći vrijeme, ali za ljubav bi stvarno trebala. Svaka sekunda provedena u ljubavi ili u potrazi za ljubavlju ima smisla.
Svaka ljubav i svaki ljubavni odnos daju smisao svemu ostalome u našem životu.
Ljubav je sama po sebi beskrajna. I tek kad voliš, možeš otkriti beskrajnost svoje svijesti jer te ljubav i samo ljubav, vodi onkraj svih zamislivih granica. Ljubav zna zaviriti iznad horizonta i nasmijati beskraj samom svojom pojavom.
Ljubav pripada božanskoj dimenziji života. Ona pripada božanskoj dimenziji ljudi. Ljubav nam ne otkriva našu ljudsku prirodu, već božansku. Možda bih mogao napisati i da nam otkriva našu božansku prirodu. Ljubav ima taj talent da nam otkriva tko smo uistinu. Ljubav je najprecizniji samospoznajni alat. Nitko ne može preciznije zrcaliti našu iskonsku prirodu od ljubavi.
Čak i kad se radi o onome što smo navikli doživljavati kao neživo ili nesvjesno, čak i kada volimo takve stvari, darujemo im čast djelomično svjesnog i samostalnog života. Npr., možemo voljeti bilo koje lice umjetnosti, prirodu, slobodu… i udahnuti im moći koje nemaju same po sebi.
Da ne volim pisanje, onda bi to bile samo obične kolekcije riječi. Da ne volim pisanje, pisanje ne bi voljelo mene i ideje mi ne bi voljele otkrivati svoje tajne.
Kada nečemu daješ ljubav, uvijek ćeš zauzvrat dobiti ljubav. Možda će ta ljubav izgledati malo drugačije, ali i dalje će to biti ljubav.
Prije svega onog što te određuje, ti si ono što voliš!!!
Ljubav je ta koja nam daje osjećaj smislenosti i cjelovitosti, a ne ljubavni partner.
Za ljubav nije nužno da se spoje tijela, nego da nam se spoje duše.
Ljubav je uvijek glavna životna nagrada.
Za uspjeh u ljubavi nije ključno imati nekog posebnog u svom životu, nego imati nešto posebno – ljubav. Ljubav prema partneru, djeci, roditeljima, prijateljima, slikanju, plesanju, iskrenosti, prirodi, slobodi, Bogu, životu…
Ljubavi je suđeno biti u središtu tvog interesa. Jer ona je u središtu tvoje duše.
Ljubav voli darivati. Ona ti je kao božanski Djed Mraz koji je aktivan cijele godine.
Ljubav će ti darovati mudrost, potpunost, smislenost.
U prvom sloju naš je primarni fokus na drugima.
U drugom sloju ne upoznajemo bolje samo one koje volimo ili ono što volimo, već dublje upoznajemo i ljubav samu. Tada se našla pozornost usmjerena prema tom odnosu, procesu voljenja i ljubavi samoj. Tada nam ona počne govoriti na svom jeziku, a mi ga počnemo učiti. Isprva sramežljivo kao i sve druge strane jezike, ali nakon nekog vremena ljubav prestane biti misterij. U tom je sloju naš primarni fokus na samoj ljubavi i procesu voljenja.
Treći sloj je ujedno i najdublji jer tada ne upoznajemo samo ljepotu drugih ljudi ili pojava, ne upoznajemo samo svoju ljubav prema njima i ljubav samu, nego upoznajemo i sebe na najintimniji mogući način. Upoznajemo sebe kao ljubav i zato sam rekao da je ona najelegantniji samospoznajni alat. U tom je sloju naš primarni fokus na doživljavanju sebe kao ljubavi.
Dakle, u vrhuncima ljubavnog odnosa naglasak nije na onima koje voliš ili na onome što voliš, nego na sebi kao ljubavi. Vrhunski cilj ljubavi nije osvijestiti ljubav prema nekome, nego osvijestiti moć ljubavi i onda sebe kao ljubav. Voljenjem i samo voljenjem možeš otkriti ne samo da zavređuješ svu ljubav ovoga svijeta nego da možeš voljeti svim srcem jer ti zapravo jesi ljubav.
I ona obožava kada upoznaš tu njezinu moć. Tek tada shvatiš da je ljubav beskrajna. Tek tada shvatiš da je ljubav u tebi beskrajna.
Ljubav se ne očekuje, nego dočekuje! Trebaš pripremiti pozornicu za nju. Postati dovoljno moćna da te njezina silina ne nadvlada, već da te dodatno ojača.
Najbolje ćeš je dočekati ako već imaš nekoliko razvijenih ljubavnih odnosa.
Ljubav bi trebala učvrstiti glavu iznad tvojih krila, a ne rasklimati je, kako to često zna izgledati u praksi.
Prema čemu god osjećaš ljubav, pronađi vremena i prostora za življenje tih ljubavnih odnosa. Nužno je njegovati iskru tih odnosa tako da se oni doista mogu rasplamsati u tebi. Tako ćeš najbolje pripremiti svoje srce za partnersku ljubav.
Molim te da se ne odričeš sebe kako bi bila s osobom s kojom ne možeš biti svoja. Ta te osoba sigurno nije vrijedna! Nema te osobe na ovome svijetu zbog koje bi bilo zdravo odreći se sebe.
Nemoj čekati princa na bijelom konju, već od sebe stvaraj princezu koja spremno uživa u ljubavi, znajući da glavna životna nagrada nije neki princ, nego ljubav.
Veza ne može uspjeti ako jedna osoba traži rješenja, a druga traži tepih pod koji će pomesti probleme.
Nemoj izmišljati besmislice da bi se uvjerila u ispravnost svojih životnih odluka, nego propitkuj sve svoje odluke i uvjerenja, a budi sigurna u njihovu ispravnost samo ako te približe osjećaju ljubavi.
Dosada nastaje ako za nekoliko godina imate sva ista uvjerenja kao i danas jer to znači da niste rasli, odnosno da niste prihvaćali životne izazove da ostvarujete svoje potencijale.
Budi dovoljno hrabra da budeš iskrena sa svojim partnerom. Iskrenost je presudna za stvaranje zdravih temelja veze, kao i za održavanje zdrave veze. A mnogi je se boje. I to s razlogom. Jer iskrenost ne možeš prevariti, a ljudi vole varati sebe u vezama.
Nemoj se naviknuti bježati od problema i puštati ih da slobodno rastu jer će ti tako preoteti mnoge prilike za rast i razvijanje zdravog odnosa prema sebi i drugima.
Žalosno je misliti da ljubav odlazi iz tvog života samo zato što je jedna osoba otišla iz njega. Tako opet drugima daješ moć i značenje koje oni objektivno nemaju. Ljubav ne može otići iz tvog života jer je ona uvijek u tebi. Jednom kada je probudiš, ona ne može nestati. Čak i ako nestane odnos u kojem si osjećala ljubav, to i dalje ne znači da će nestati sama ljubav. Ona doista ne zna nestati. Ljubav je uvijek u tebi jer ti jesi ljubav.
Bogata si ako imaš istinske prijatelje. Ako imaš jednu osobu s kojom možeš biti svoja, koja te voli i prihvaća zbog onoga što jesi, možeš se smatrati bogatom.
Prijatelji su obitelj koju si odabrala tijekom života. Prijatelji su tvoja obitelj po duši, a ne po krvi. Oni su tvoji ljudi, tvoji intimusi koji te poznaju u dušu.
Oni te znaju upozoriti kada se počneš udaljavati od sebe.
Prijatelj te mora moći poslati u neku stvar kada svoj život počneš tretirati kao običnu stvar.
Pravi prijatelj ti od sveg srca želi da postaneš životna umjetnica i sigurno će te upozoriti ako ti život postane umjetan.
Partnerski odnos često započnemo lažima. Najčešće na početku odnosa lažemo da bismo privukli partnera. Glumimo da smo ono što mislimo da partner želi da budemo. I onda lažemo da smo nešto što nismo da bismo ga osvojili. A kada ga osvojimo, nastavimo glumiti kako bi ga zadržali. Sada kada smo ga već upecali, na udicu treba stavljati nove laži i potvrđivati stare. Sve dok nam se sve to ne obije o srce jer vrhunski cilj ne bi trebao biti upecati bilo koga, nego privući osobu s kojom možemo biti svoji.
Ne postoje besprijekorni odnosi. Možda postoje neka besprijekorna razdoblja u određenom odnosu, ali savršenost nekog odnosa sastoji se u prihvaćanju raznih nesavršenosti koje te savršeno precizno poučavaju prirodi života.
Svoje prve doživljaje sebe i toga čega smo vrijedni dobit ćemo upravo od roditelja. Ako nas gledaju očima ljubavi, naše će srce osjećati da je vrijedno ljubavi i naš će um znati da zaslužujemo ljubav. A ako nas ne znaju voljeti, smatrat ćemo da nismo vrijedni ljubavi.
Treba osluškivati život jer će ti on drage volje pokazati kako možeš uzeti maksimum od njega. Umjesto da mu u usta nasilno trpaš svoja uvjerenja o tome što je najbolje i što se treba učiniti u određenoj situaciji, mnog je mudrije dopustiti njemu da ti pokaže što doista funkcionira u praksi.
Ključna stvar u odgoju je pokušati otkriti što tvom djetetu treba da se razvije u zdravo biće, a ne zadovoljavati sve njegove trenutačne potrebe jer ne smije dijete određivati kako će ga se odgajati.
Svaka je obitelj svijet za sebe.
Mudro je poštovati ulogu koju je obitelj odigrala u tvom životu. Mi roditelji predstavljamo tvoj ulaz u ovaj svijet i doslovno i metaforički, jer ćemo ti dati prve dojmove o svijetu i prve pojmove kojima možeš pojmiti svijet. A pružit ćemo ti i prve dojmove o tebi samoj.
Vjerujem u boga koji je ljubav postavio na pijedestal života. Želio je da ona služi kao stepenica do njega. Jer se njima spuštamo u središte svog bića gdje se nalazi izvor božanskog u nama.
Želiš li imati zdrav i ispunjen život, trebaš zadovoljiti potrebe svog tijela, ali i duha. Svoju ćeš duhovnu dimenziju zadovoljiti ako učiš voljeti ili voliš, rasteš, pomažeš drugima, iskorištavaš svoje potencijale, ako naučiš opraštati i osjećati zahvalnost, ako ne okrivljuješ sebe i druge zbog nečega što niste ni mogli drugačije napraviti, ako dopustiš svojim vrlinama da ti otkriju mnog blagoslove koji su u tebi i izvan tebe, odnosno ako poštuješ blagoslov života koji ti je dan. Tako ćeš automatski doći u kontakt s božanskim u sebi.
Upravo zato što je Bog vrhunski kreator života, omogućio ti je da vrhunskim kreiranjem svog života dođeš u njego zagrljaj. Zapravo, tako ćeš shvatiti da iz njegova zagrljaja nisi ni otišla. Tako ćeš shvatiti da nikada nisi ni otišla iz zagrljaja ljubavi. A to je, ljubavi moja, prekrasan blagoslov.
Istinski vjernici žive svoju vjeru i puštaju druge da žive u skladu s njihovom vjerom.
Ti jesi središte svog svemira, ali nisi središte tuđih svemira i nezrelo je pokušati određivati drugima oko čega bi se trebali okretati njihovi planeti.
Kada pokušavaš razumjeti zašto ti se nešto događa, kreni od sebe i pokuša otkriti kakve signale šalješ prema svijetu i u što si uvjerena u vezi sa sobom jer će svijet najčešće potvrđivati tvoja uvjerenja. Odnosno, ti ćeš zbog selektivne percepcije najsnažnije doživjeti upravo one događaje koji će potvrđivati tvoja postojeća uvjerenja, a zanemarit ćeš sve ostale koji se ne uklapaju u tvoju sliku stvarnosti.
Izgovori vole životnu močvarastost. Oni vole status quo, obožavaju kada se ništa ne događa i ne mijenja. U takvim se stanjima oni osjećaju kao doma. Zapravo, kada tako živimo, izgovori u nama naprave svoj trajni dom.
Sklonost smišljanju izgovora doista ti može ukrasti mnogo životnih prilika. Ona će sigurno negativno utjecati na tebe, za razliku od smišljanja objašnjenja koja imaju pozitivan utjecaj.
Glumom ćeš možda privući partnera, ali onog s kojim ne možeš živjeti ljubav. On može voljeti tvoju glumu i osobu koju glumiš da jesi, ali ne može voljeti tebe jer tebe ni nema na tvojoj vlastitoj životnoj pozornici.
I zato budi autentična i svoja pa ćeš privući one koji te mogu prihvaćati baš takvu kakva jesi.
Neki su ljudi skloni jednom, a neki drugom. Nekiće samo razmišljati, a neki će stalno biti u životnoj akciji. Neki će konstantno analizirati ono što su proživjeli, a neki će samo redati doživljaje. Prvi će propustiti brojne doživljaje i izazove jer se neće stići upustiti u njih od silnog razmišljanja, a drugi će propustiti otkriti smisao brojnih događaja jer se nedovoljno osvrću na ono što su prošli. Zato svatko od nas treba pronaći ravnotežu između tih dvaju aspekata života.
Poznajem mnogo ljudi koji su toliko skloni neprestanom analiziranju da su doista životno nepokretni. Čak i ako dovrše analizu jednog događaja ili čak samo nečije rečenice, najčešće ni ne stignu upiti zaključak jer ih već u beskrajnom redu čeka hrpa novih situacija koje valja analizirati. I tako unedogled. Oni uvijek gledaju što još trebaju analizirati, a ne što već jesu analizirali. Uvijek gledaju što još trebaju spoznati, a ne cijene dovoljno što sve što su već spoznali. Uvijek gledaju o čemu još valja porazmisliti, a ne što bi još trebali proživjeti. Tako žive od analize do analize, dopuštajući životu da ih zaobiđe.
Zahvalnost je jedna od najuzvišenijih senzacija. Ona voli okrepljivati tvoje srce. Ona je poput božanskog zagrljaja koji će nježno i sveobuhvatno obljubiti tvoju stvarnost.
Zahvalnost obožava darivati. Ona ti u goste nikad neće doći praznih ruku. Zato što obožava grliti punim rukama. Bez suzdržavanja. I zato joj u sebi trebaš stvoriti trajan dom.
Kada osjećaš veliku zahvalnost, srce ti zapravo pokazuje koliko si lijepa.
Trebaš se redovito družiti sa zahvalnošću, tijekom dana prisjećati se svega na čemu možeš biti zahvalna i provoditi vrijeme u toj energiji.
Ključno je urediti svoje srce da zna osjećati zahvalnost jer će zahvalnost uvjeriti tvoje srce da zavređuješ sve darove ovoga svijeta.
Najbolji način da izbrusiš svoje životne talente jest da ih što više koristiš. Tako će se dodatno osnažiti i pročistiti, a ti ćeš uživati u rastu svog unutarnjeg bogatstva. Prvo ćeš njima osvojiti svoj unutarnji svijet, a onda možda i vanjski. Neka i drugi uživaju u njihovu sjaju.
Izazovi su izvrsni učitelji.
Zdravo je povremeno se odmoriti od novih izazova, ali nije se mudro trajno skrivati od njih jer tako nikada nećeš otkriti što sve možeš postati.
…I konačno sam nakon nekoliko dana u svojoj svijesti, a zapravo nakon samo jedne neobične minute, došao do nje….
Umjesto da upadneš u stanje žaljenja, pokušaj otkriti zašto nisi uspjela iskoristiti neku priliku. I nemoj to raditi sa željom da pronađeš krivca, nego sa željom da razumiješ zašto se to dogodilo.
Probleme i mane mudro je prihvatiti kao trenutačni dio tebe jer će oni to biti, prihvatila ti njih ili ne. Prihvaćanjem im nećeš osigurati vječni dom u sebi. Upravo suprotno. Ako ih ne prihvatiš, ako ih se sramiš i skrivaš od njih, onda im osiguravaš da se vječno skrivaju u tebi i rastu u miru, a u tebi stvaraju nemir.
Osuđivanje je uvijek znak nezrelosti.
Zamisli koliko bismo bili svjesniji i manje opterećeni da ono vrijeme koje prosječna osoba potroši na njegu tijela zapravo potroši na njegu duše.
Kada netko prolazi kroz intenzivnu bol, samo budi uz tu osobu i pokušaj zrcaliti njezine osjećaje. Zajedno prolazite kroz tugu ili gnjev ili razočaranost i tako će ta osoba doživjeti da si uz nju i onda možete polako početi vidati rane. I to ritmom kojim ti ona dopusti, odnosno ritmom koji vam dopusti dubina njezine rane.
Ti daješ značenje svemu što ti se dogodi. Nikako ne vrijedi obrnuto.
Život se ne događa tebi, već se ti događaš njemu. Blagoslov je biti svjestan da je tvoj život u tvojim rukama.
Za Aleksandrom Velikim u srce Azije
Za Aleksandrom Velikim u srce Azije
Jasen Boko
Izdavač: Profil 2014.
Nije li čudesna zemlja u kojoj obitelj i nakon više od stoljeća još pamti jezik svojih djedova? (op. U Turskoj je naišao na vlasnika restorana čiji je pradjed pobjegao iz Bosne i svi su kroz generacije učili bosanski)
Posvuda postoje sjećanja na prošlost, na vrijeme kada se živjelo na drugim mjestima, i katkad to sjećanje seže stoljećima unatrag. U sjevernom dijelu Istambula postoji četvrt Yenibosna, Nova Bosna, koju su formirali doseljenici iz Bosne, vjerojatno u vrijeme kad je utjecaj Turske ondje oslabio, a spremala su se olovna vremena Austro-Ugarske.
Sve mi to najbolje ilustrira ono u što sam se odavno uvjerio: ovaj prostor na razmeđu Balkana i Azije i ljudi koji u njemu žive, imaju nekakvu kolektivnu memoriju, sjećanje na stvari koje nisu doživjeli, koje su se dogodile desetljećima ili milenijima prije njihova rođenja.
(op. Aleksandar) On je prvi koji je umrežio taj golemi prostor, učinio ga jedinstvenom državom. Izmiješao je ljude i kulture, helenizam usadio u srce Azije, a lokalne običaje uveo u život svoje vojske, a potom i cijeloga grčkog svijeta.
Ta država nije dugo potrajala, raspala se odmah nakon njegove smrti. Napravio je samo jednu pogrešku: iza sebe nije ostavio zakonitog nasljednika, nije želio misliti na budućnost, zanimalo ga je samo što se krije iza sljedećeg brijega, postoji li dalje i kamo sva ta prostranstva vode.
Na cijelom svom putu do Inda dokazivao je tu otvorenost ženidbama s kćerima lokalnih vladara, nošenjem odjeće onih kroz čije je krajeve prolazio, dopuštanjem ispovijedanja vlastite vjere pokorenim narodima, učenjem novih jezika s kojima se susretao, poštivanjem lokalnih običaja… Slično je tražio i od svojih vojnika, pogotovo u dijelu koji se tiče žena: organizirao je masovna vjenčanja s domaćim curama. Želio je spojiti narode i rase, nije se stidio barbarske krvi u venama Makedonaca.
Bar-bar (op. Na riječ Barbar) na grčkom je onomatopeja za ovčje blejanje! Svaki stranac tako je barbar, pripadnik inferiornog naroda, prost, neobrazovan, neuk, primitivan čovjek.
Posjedovao je radoznalost putnika i to je vjerojatno jedino što dijelim s njim. Krenuo je na svoj put sa sviješću da se nikad neće vratiti, izabrao je putovanje, osvajanje kao način života, do samog kraja.
Makedonskim glavnim gradom vlada tipična balkanska desnica. Gospodarskih rješenja nema pa su prionuli nacionalnim mitovima, njima se većina stanovnika ovog prostora još uvijek može nahraniti. Većina zemlje u pravilu je obrnuto proporcionalna megalomaniji njezinih političara, tako je to posvuda. Što manja zemlja, veće ambicije, riječi, obećanja i dublji život u prošlosti. Tako nitko ne stigne misliti o sumornoj budućnosti.
Svijet je danas jedno samo kad su veliki poslovi u pitanju. Profit ne poznaje granice, ista roba prodaje se posvuda po svijetu, a zarada ide velikim igračima. Državne granice danas postoje samo za male, obične smrtnike, posebno kad dolaze iz Afrike ili Albanije, njima su one nesavladiva barijera. Razvijene zemlje podižu zidove oko sebe, kako bi onima iz dijela svijeta koji nema dovoljno novca da bi pripadao potrošačkom društvu, onemogućili ulazak u njihovo blagostanje.
Postoje neke naizgled sasvim banalne stvari čiju vrijednost zaboravljamo u svakodnevnom životu. Čisti krevet ili tuš uzimamo zdravo za gotovo i potpuno smo izgubili svijest o tome što oni zapravo znače. Nakon dugotrajnog boravka na cesti tuš najednom dobiva božanske značajke, a krevet postaje ostvarenje najljepšeg sna.
Perzijski pješaci ostali su nezaštićeni i opkoljeni Aleksandrovom vojskom. Njihov je vođa odmah ponudio predaju, ali Aleksandru je bila potrebna velika pobjeda i jezivo upozorenje svim potencijalnim budućima neprijateljima: nastao je pravi pokolj. Rezultat bitke: 20.000 ubijenih Perzijanaca i samo 34 poginula na makedonskoj strani, izvijestili su 'objektivni' Aleksandrovi mediji.
Pohod na Perziju službeno je deklariran kao osveta Perzijancima za ono što su početkom petog stoljeća prije Krista učinili Grčkoj. Napali su je i ozbiljno ugrozili. Grčka je tada spašena slavnom bitkom kod Maratona, ali Perzijanci su bili prodrli do Atene, razorili grad i zapalili hramove na Akropoli. Grci to nikad nisu zaboravili, a jedan Makedonac sad je bio tu da osveti sva nekadašnja grčka stradanja. Pa tko mu odmah ne bi dao grčki OIB, domovnicu i državljanstvo, sve važeće do dana današnjeg?
U njegovu je virtualnom svijetu u cijelom tom pokolju stradala samo gajba pive! (op. Misli na komentatora članaka koji u komodu svog kauča pljuca po njemu nakon što je odustao od odlaska u ratno područje).
Aleksandar nije prvi osvajač u povijesti koji je shvatio važnost propagandnog stroja i marketinških aktivnosti, ali je zasigurno prvi koji je od toga izradio sustav. Znao je stvarati vijesti u kojima je on bio čudesni protagonist, koje su onda pomnim rukovanjem postajale legende i konačno prerasle u mitove. Osim što je uvijek bio pobjednik, iznimne nadmoći i nadljudskih kvaliteta, imao je i niz vrlina pokupljenih od svoje obitelji s Olimpa. Nije on bio mnogo bolji i milosrdniji od Džingis-kana, ali je bio inteligentniji i s bitno razvijenijom propagandnom mašinerijom, pa je siroti Mongol ostao simbol razaranja i zla, dok je Aleksandar prerastao u mitskog junaka, idola svih religija i povijesnih razdoblja.
Mediteran je vječan, samo tu vječnost treba znati naći.
Mali grad znači i mali izbor hotela i restorana, a Iran je za razliku od Turske, sasvim neturistički, pa je teško naći bilo što po nekakvim europskim standardima, kao što je primjerice kupaonica u sobi ili krevet za dvoje. I takvi kreveti valjda spadaju u nemoralne stvari?! Ili jednostavno, žene ne putuju ni s muževima ni bez njih pa sobe obično dijele muškarci, otud odvojeni kreveti. Skromni hotel Alvand ipak ima ukupno dva! Za 120 kuna putnik ne može ni očekivati puno više.
Za razliku od svih zemalja na prostoru od Skoplja do Taškenta koje će s ponosom naći neku poveznicu s Aleksandrom, najčešće sasvim izmaštanu, Iranci jedini nemaju dobro mišljenje o njemu. On ovdje nije Veliki, ostaje je upamćen kao Strašni, čovjek koji im je razorio kraljevstvo i usput uništio njihov ponos, prijestolnicu Perzopolis.
Sat razmišljanja vrjedniji je od 70 godina molitve – citira Rami Kuran – a tu su suru danas svi zaboravili, molitva se promovira kao jedina vrijednost – kaže.
Otputuj, upoznaj sebe i svijet, razmisli, i onda odluči tko si i što si i kome pripadaš!
Kad na stanici ulaze novi putnici i ako su među njima žene, počinje razmještanje, kako se ne bi dogodilo da neki muškarac sjedi pokraj (nepoznate) žene. Njima je dopušteno sjediti s muškim putnicima samo ako su članovi obitelji. Neobične običaje stranaca da parovi spavaju u istoj sobi i sjede jedno pokraj drugoga toleriraju. Nitko na svu sreću ne provjerava bračno stanje stranaca, valjda i ne očekuju da bi par putovao zajedno ako nisu u svetom braku.
Pravim klasičan gaf stranca: starija žena u hidžabu, tradicionalnoj odjeći, koja je upravo ušla u vlak prolazi pokraj mog mjesta u trenutku kad vlak kreće. Gubi ravnotežu i pada na pod pokraj mene. Ne reagiram u trenutku pada, ne pokušavam je prihvatiti, jer znam da je dodir muškarca i žene, čak i kad mi može biti majka ili baka, zabranjen. Ona se pokušava podići, ali očito ne može sama. I onda, iako znam da to ne smijem, ne mogu više gledati staru ženu bespomoćnu na podu, hvatam je za ruku i pomažem joj da se podigne. I ona instinktivno prihvaća moju ruku, a kad shvati da je to ruka muškarca i k tome stranca, odmah je pušta, a u očima joj vidim potpuni šok jer je dodirnu mušku ruku. Prilazi joj muškarac koji je ušao s njom, pomogne joj da se podigne, ona je i dalje pod dojmom okolnosti što je dodirnula nepoznatog muškarca. Vjerojatno je time uništila godine provedene u čednom poštivanju islamskog kodeksa: uništio sam joj nekakvu karmu, perspektivu za vječni život u raju, dženetu. Žao mi je zbog mog nepromišljenog poteza koji ju je očito uznemirio, europska kavalirština nije posvuda pozitivna stvar.
Rukovanje u Iranu spada u nemoralne stvari.
Mlade Iranke ne obaziru se previše na te propise, vrlo su otvorene u komunikaciji, prodorno gledaju ravno u oči strance na ulici, a Nikolinu odmjeravaju više nego mene, procjenjuju, čini mi se, kakve su u usporedbi s tim nedostižnim ženama sa Zapada.
U prvo svitanje vlak staje na maloj stanici i gotovo svi iz vagona odlaze u obližnju džamiju, žene u svoj dio, muškarci u svoj, kako bi obavili prvu jutarnju molitvu. Vlak strpljivo čeka, dugo…
Kao i uvijek na bilo kojoj teheranskoj stanici, čim joj se približite, opkole vas 'hvatači putnika' ime grada u koji ide njihov autobus. Hvataju oni putnike i za druge destinacije, za bilo koji grad za koji je vozač spreman platiti proviziju za uhvaćenog putnika.
Zakon jačega ovdje je glavni prometni propis. U jednom nas trenutku na otvorenoj cesti vozač osobnog automobila, iznerviran činjenicom što naš vozač vozi lijevom trakom i ne dopušta mu pretjecanje, pretječe zdesna i naglo usporava ispred našeg autobusa, kako bi se osvetio za nepravdu. No naš vozač nema namjeru voziti sporije, nastavlja istom brzinom i mrtav-hladan udara automobil ispred nas u stražnji branik. Počinje ga gurati, a sve s nekih stotinjak kilometara na sat. Vozaču osobnog automobila jasno je tko je tu jači pa otvara prozor, gura kroz njega prijeteći šaku i ubrzava, ignorirajući štetu na stražnjem dijelu svog automobila. Nitko se u automobilu ne uzrujava zbog toga, očito je riječ o svakodnevnoj situaciji.
Kako već biva među onima koji su osjetili miris dolara, recepcionar se ponaša u najmanju ruku, kao da je ministar – bahat je i nadut kao da je žaba. Raditi u ovakvom hotelu stvar je prestiža, pa čak i nosači prtljage doživljavaju sebe kao članove Vlade. Četiri zvjezdice koje hotel sebi pripisuje osjećaju se na recepciji, ali sa svakim katom nekako gube na snazi, tako da se ugodnije osjećamo na ulici.
(Iran) bitno je da se ništa ne vidi. Policija ne patrolira trgom i ne provjerava je li što pomiješano s colom dok god su žene odjevene 'skromno'.
I njima je dosta religije koja im propisuje pravila života i jadne gospodarske situacije, malih plaća i visoke nezaposlenosti. Mladi nemaju nikakvu šansu u ovoj zemlji, mantra je koju ponavlja svatko koga sretnemo. Nemaju nikakvu predodžbu o Zapadu, a ako je imaju, potpuno je iskrivljena, ali iz njihove perspektive sve je bolje od zemlje u kojoj žive. Imaginarni Zapad većina mladih Iranaca vidi kao savršenu sliku idealnog života.
Osvajanje je vjerojatno slično putovanju, što dalje ideš, dalje bi putovao. Jednom kad se osjeti draž putovanja ili u Aleksandrovu slučaju osvajanja, nemoguće je prestati.
Kad se bogatstvo zatečeno u Perzepolisu usporedi s godišnjim prihodima Atene na vrhuncu slave, onda bi grčkoj prijestolnici trebalo 300 godina da zaradi iznos koliki je Aleksandar opljačkao ulaskom u riznicu.
Aleksandar je imao predispozicije i sposobnost da svoju egomaniju razvije i realizira. Malo je u povijesti ljudi koji su istodobno bili i vrhunski ratnici i obrazovani filozofi – ipak mi je učitelj dugo godina bio sam Aristotel.
Za razliku od svih osvajača prije i poslije njega, koji su uvijek u pohod kretali s idejom o superiornosti vlastite kulture koju onda treba nametnuti barbarima, Aleksandar je maštao o carstvu različitosti.
Turizam – glasno odgovaram šalterskom službeniku na pitanje koja je svrha mog posjeta Afganistanu. U dvorani prepunoj glasnih Iranaca i Afganistanaca koji traže rođake, dozvole, potvrde, rodne listove… zavlada muk. A onda se razlegne glasan smijeh. Skupljaju se najednom svi oko mene, prepričavaju i drugima, koji to nisu čuli, kako je ovdje stranac koji traži turističku vizu za Afganistan. I smijeh ne prestaje, ne susrećete dvaput u životu stranca koji želi ući u Afganistan iz turističkih razloga. Prilaze mi, daju ruku, umiru od smijeha i pokazuju kažiprstom na sljepoočnicu, univerzalni znak za 'ti si lud čovjek'. Onaj iza šaltera, kad se sit nasmijao, pokazuje mi rukom da zaobiđem red i prođem iza u dvorište. Tamo mi dovode nekog tko očito ima moć davanja viza.
Posljednja iranska večera i nije nešto osobito. Fast food je u Iranu češći od tradicionalnih restorana, a pizzu je lakše naći nego kebab.
Kad konačno naša pizza sa sirom bude gotova, ispod gornjeg sloja krije se iznenađenje: ostaci pečene janjetine.
Milenijima je ovo glavni prolaz svih vojski iz središnje Azije prema zapadu, najbliži i najizravniji put kojim su se nomadske horde s istoka obrušavale na Europu, ako nisu izabrale sjeverniji put, kroz ruske stepe. Aleksandar je rijetka iznimka jer je išao u suprotnom pravcu, čovjek sa Zapada koji je osvajao Istok.
Dugo se u sobi sa strane konzultiraju oko naših putovnica, nepoznata im je zemlja iz koje dolazimo, bez obzira što su i njezini pripadnici u koalicijskim snagama u Afganistanu. Srdačni su i ljubazni, ali čudom se čude tom turizmu, odmahuju glavama. I opet pomaže čarobna riječ: teatar. Kad otkrivam čime se bavim, svi nekako počnu razumijevati to ludilo, očito i kod njih kazališnih ljudi nisu baš svoji. I dok za kazališta baš svuda znaju, Nikolinu frustrira što ni ovdje nitko ne poznaje riječ arheolog, iako su sve te zemlje sigurno poznatije po svojim arheološkim otkrićima negoli po dobrom kazalištu.
Otprilike dva sata traje putovanje kroz čarobni međugranični svijet, iranske pa afganistanske kontrole, bodljikave žice i ježeve, vrata i vratašca, hodnike i šaltere. Nitko nam ne otvara prtljagu, nema kontrole, ali svi bi razgovarali s nama, o svemu i svačemu. A onda, odjednom, izbačeni smo na prašnjavu ledinu iza posljednjeg vojnika i pred nama se otvara Afganistan: improvizirani trgovački štandovi, sklepani od dasaka uz prašnjavu cestu na kojima se trguje svim i svačim.
Tenzija popušta i opušteni zurimo u siromašna sela izgrađena od ilovače, istom tehnikom kojom kuće ovdje grade već milenijima. Ništa se ovdje ne mijenja, iako je ovaj dio zemlje na glavnom prometnom pravcu, nema ni vode ni struje.
Paradoksalno, on nam zaista nije lagao, Afganistanci jednostavno pokušavaju sami sebe uvjeriti da je stanje normalno, kako bi uopće mogli preživjeti pakao rata toliko dugo. I u Kabulu i Mazar-i-Šarifu ista priča: ma da, dogodio se napad jučer ili prije 3-4 dana, ali nije bilo puno mrtvih. I uvijek je bilo u nekom drugom, ne našem dijelu grada. Tako će biti posvuda, lokalni ljudi minorizirat će ono što im se događa. Jednostavno, u permanentnoj opasnosti pokušavaju sebi stvoriti oazu kakvog-takvog mira, barem i imaginarnog. U tom se potpuno razlikuju od svjetskih medija, koji pak sve negativne vijesti prenapuhuju: mir i spokoj nisu nešto što prodaje novine, trebaju im ratovi, potresi, krv, žrtve i senzacije, čak i kad ih nema.
Stranci su ovdje na cijeni kao ratni plijen: iza svakog od njih stoji neka vlada spreman platiti da ih se pusti. Kako su i Hrvati među pripadnicima koalicijskih snaga, talibanima bismo bili još miliji plijen. Uzalud bismo im objašnjavali da hrvatska Vlada u proračunu nema novca za ovakve troškove, da ne bismo prošli ni u rebalansu proračuna, a sve i da se dogodi neko čudo pa pristanu platiti otkupninu, Linić to ne bi dopustio dok mu talibani ne izdaju fiskalni račun. Dotad bi bilo kasno, pa pokušavamo izbjeći svaki pretjerani rizik.
Ipak, šećemo. A najveća neugodnost na ulicama nisu kamioni bombe, nego djeca prosjaci. Teško je ostati ravnodušan na toliku djecu koja su u ratu izgubila roditelje i danas žive na gradskim ulicama, a jedini im je prihod ono što sami isprose.
Hodati gradom s hordom gladne i nevoljne djece iza sebe koja vas stalno nježno dodiruju po laktu i molećivo traže One dolar, mister, krajnje je mučno iskustvo. Osjećaj da im ne možete pomoći još je teži.
Herat je dio Afganistana s najvećim brojem ovisnika, koji se primijete i na ulici. Zemlja proizvođača postala je zemlja konzumenata, kao što je Iran od zemlje transporta također postao veliki potrošač opijata. Paradoksalno, ova provincija spada u najnemirniju i gospodarski najnerazvijeniju u Afganistanu, ali je istodobno i provincija s najviše ovisnika. Ili je to možda logična cijena razvoja? Sumnjam, jer opijum je najpopularniji među najsiromašnijima, barem tako djeluju oni kojima se u očima prepoznaje ovisnost. Nove brojke pokazuju da je u ovoj zemlji više od 5% stanovništva ovisno o narkoticima, što spada u sam svjetski vrh, pa je, eto, Afganistan po nečemu u svjetskom vrhu.
Ljudi su srdačni, pozdravljaju, nude čaj, na njihov zahtjev fotografiramo se zajedno, razbijamo im monotoniju dana.
Prodavač cigareta smije se kad tražim afganistanske, lokalne cigarete, toga nema, na kraju kupujem korejske. Uvijek su mi tajnoviti ti putovi robe u svijetu, kakvim su prijevozima korejske cigarete došle čak dovde? I kako, nakon prevaljenog tolikog puta, mogu stajati samo tri kune?
Vrate li se na vlast nakon odlaska koalicijskih snaga opet talibani, Milad zna da neće preživjeti. Nema bradu, zbog posla je surađivao sa strancima (op. Vlasnik hotela), a i činjenica da ima samo dvoje djece govori da ne poštuje tradicionalne vrijednosti. Dovoljno za smrtnu kaznu.
Taliban znači student, a tako su nazvani jer su se obučavali u islamskim školama u Pakistanu, pod utjecajem radikalnog islama koji je za njihove vlasti devedesetih drastično i bez mogućnosti izbora ili suprotstavljanja nametnut cijeloj zemlji.
Cijela je afganistanska tragedija isključivo biznis koji velikima donosi novac, a malima patnju i smrt…
Više od 90% sveg heroina prodanog na ulicama Amerike, Britanije i razvijenog svijeta dolazi iz Afganistana, pa ne čudi da je (ilegalna) zarada od izvoza opijuma i heroina veća od ukupnoga bruto nacionalnog dohotka.
Iza običnih Afganistanaca odnedavno ne stoji nitko i navikli su živjeti s ratom, koji traje već više od tri desetljeća. Ali su se i umorili od njega te svi imaju samo jednu želju: napustiti zemlju i otići bilo kamo. Svaki naš razgovor s Afganistancima završavao je isto, raspitivanjem o mogućnostima iseljavanja i molbama da im pomognemo oko vize ili jamstvenog pisma.
Milad nam poklanja mapu Herata gargantuovskih dimenzija, zamotanu u rolu, kao bismo se po gradu lakše snalazili. Razmotati ovoliku mapu na bilo kojoj ulici značilo bi zaustaviti promet, čini se da kartografi ovdje još nisu čuli za karte koje se mogu složiti. Za nošenje ovolike mape ne služi džep, nego džip.
Nisu (op. Mladići redom) oženjeni, razlog je uvijek isti: buduću ženu treba otkupiti od oca, a cijena varira, ali nikad nije ispod 10.000 dolara, plativo i u afganima. Kad se tomu dodaju i troškovi svadbe koja mora biti velika, ženidba je velikoj većini nedostižan san.
Valjda jedino u Afganistanu gost biva presretan kad mu prozor hotelske sobe gleda u zid, barem može biti siguran da ga nitko neće gađati projektilom dok je u sobi!
Afganistanske ceste katkad djeluju kao poligon rashodovanih europskih kamiona, koji će ovdje proživjeti nov život, vjerojatno duži i uzbudljiviji od onog prethodnog, na europskim cestama.
Postoji među talibanima mali broj onih koji su spremni poginuti za vjeru, a velika se većina bori, a i gine, za odličnu plaću.
Čekaj, kažeš da talibani primaju plaću?
Naravno, i to ne malu. Sposobniji borci mogu zaraditi i 1000 dolara mjesečno.
Odakle stiže novac za te plaće?
To bih i ja volio znati, meni to jasno govori o umiješanosti stranih sila u cijeli taj rat. Sami Afganistanci taj novac ne mogu skupiti da bi plaćali talibansku vojsku.
Tko im onda plaća?
Ne znam, ali ima dovoljno kandidata. Iran? Pakistan? Saudijska Arabija? Amerika. Ne znam, ali sam siguran da novac dolazi iz inozemstva.
Prepiska s dominantnom majkom (op. Aleksandrovom) činila je važan dio pohoda na Istok, edipovci će tvrditi da je njegovo odbijanje povratka kući upravo pokušaj da se skloni što dalje od majčina dohvata, koju je, nesumnjivo, iznimno poštivao.
Priča s motornim uljem i kreditnim karticama kao muzejskim izlošcima govori o uzbekistanskom gospodarstvu. Ekonomija je i dalje, po genijalnoj Staljinovoj ideji, temeljena na uzgoju pamuka. Posljednjih godina seljaci pokušavaju tražiti pravo da razviju i druge poljoprivredne kulture, ali Karimov, koji ima posljednju riječ u baš svakom segmentu uzbekistanskog života, to ne dopušta. A u vrijeme berbe pamuka, a baš smo tada prošli Uzbekistanom, život gotovo da stane i svi su potjerani na polja. Škole i fakulteti prestaju s radom, a država proglasi prisilni rad i sve potjera u polja.
Basist grupe Bon Jovi izjavio je nedavno kako oni sviraju posvuda, čak i po bizarnim mjestima kakvi su Uzbekistan ili Hrvatska! I s lošim gospodarskim rastom Uzbekistan je još uvijek na ljestvici gospodarske uspješnosti daleko ispred nas, pa dijelimo jedino titulu bizarnog mjesta.
Jedna verzija Aleksandrove smrti govori kako je nakon cjelonoćne pijanke božanski Aleksandar pokušao oteturati u krevet, ali su ga prijatelji nagovorili na još jednu turu. Pojedinačno je nazdravio svima, a bilo ih je dvadeset. A onda je sve to začinio svojim starim običajem da naiskap popije vrč vina. E sad, to možda i ne bi bilo tako fatalno da makedonski vrčevi nisu bili proporcija omanje mediteranske demejane. Sasuo je u sebe naiskap pet i pol litara koliko je u vrču bilo i srušio se. I tu je bio kraj. Postoje i drugi opisi Aleksandrove smrti, ali ni jedan od njih nije bio osobito božanski.
Seriju ubojstava započela je još uvijek ambiciozna Aleksandrova majka Olimpija, ubojstvom Aleksandrova ne sasvim mentalno zdravog polubrata Filipa Arideja, kojeg su u Babilonu pokušali proglasiti kraljem Filipom III. Nije dospjela daleko u čišćenju obiteljskih ostataka, inicijativu je preuzeo jedan od Aleksandrovih generala, Kasandar, koji je najprije ubio samu Olimpiju, a onda čišćenje nastavio ubojstvom Roksane i Aleksandra IV, te nešto diskretnijim sudjelovanju u ubojstvima Barsine i Herkula. Živa je ostala, ali ne zadugo, jedino Aleksandrova sestra Kleopatra. Nakon što je i ona ubijena, loza Filipa II i Aleksandra III bila je zbrisana s lica zemlje. Očuvanju kraljevstva sigurno nisu pomogle ni navodne posljednje Aleksandrove riječi. Upitan na samrti kome ostavlja kraljevstvo, odgovorio je: Najjačem! Čime je borba za dokazivanje snage mogla započeti.
Kraljevstvo je među generalima podijeljeno na tri dijela, a onda se nastavilo raspadati brojnim ratovima, koji su trajali četiri desetljeća. Na kraju su ostala četiri bloka: ptolomejsko kraljevstvo u Egiptu, seleukidansko na istoku, pergamsko u Maloj Aziji i sama Makedonija.
Petkom, kad je glavna tjedna molitva, selo opusti. Svi dućani u uličici koja vodi do džamije širom su otvoreni, ali u njima nema nikog, svi su na molitvi. Možete šetati sat vremena kroz dućane, a da nikog ne sretnete. Krađa s čini se među Berberima nepoznata aktivnost (op. U pustinji mjesto Siva).
Ako vam roditelji nisu pronašli već čovjeka ili ženu vašeg života, ovo je mjesto (op. festival u Sivi u listopadu) gdje imate priliku to obaviti relativno samostalno. Nema tu puno vremena za razmišljanje, premišljanje, odlučivanje i vaganje. Sljedeća prilika čekat će godinu dana pa su potencijalni ženici i udavače vrlo efikasni. Nekoliko izmijenjenih pogleda, uz dodatak poneke riječi, ako im se baš posreći i to je to. Onda slijedi složeni proces: mladoženja najprije mora uvjeriti svog oca kako je ona koju je prekjučer sreo na festivalu žena njegovog života. S ocem će zatim odjenuti najbolju galabeju, od dvije koje ukupno ima, nahranit će magarca, ukrasiti kola i otići u prošnju. Prije toga morat će ispuniti još jedan uvjet, skupiti najmanje 8000 egipatskih funti (oko 6500 kuna), koje će pokloniti svojoj izabranici. Kako su Berberi još uvijek barem u duhu izvan novčanih tokova, taj će iznos biti poklonjen u zlatnom nakitu. Mladoženja ima još jednu obvezu: izgraditi kuću u kojoj će živjeti sa svojom izabranicom. S nekoliko prijatelja on će to i učiniti, a s obzirom da sami od gline prave materijal za gradnju i da nema nekih velikih radova oko slaganja blatnih blokova, kuća će brzo biti dovršena. Od mladenkina oca očekuje se da opremi samo kuhinju u toj kući, ona će ionako do kraja života biti zatvor njegovoj kćeri. S udajom žena je zatvorena u kuću, sve nabave obavlja njen muž, a ako se dogodi da baš mora izaći u javnost, to će napraviti pod burkom i u društvu nekog muškog člana obitelji. Lice joj, osim muža, neće vidjeti više ni jedan muškarac.
Ma gdje bila, to je mjesto gdje je mumija (op. Aleksandrova) ostala pola tisućljeća, negdje do kraja 4. stoljeća, kad se u kršćanskom demoliranju nekršćanske prošlosti gubi svaki trag i Mauzoleju i tijelu.
Konstantin se pokazao većim papom od pape, započevši uništavanjem poganskih hramova u kojima je i sam molio do prije nekoliko godina i progonom donedavnih istomišljenika nekršćana.
Narod zapravo u isto vrijeme kao i dotad nastavlja obilježavati sličan blagdan, ovaj put u slavu pravoga Boga. Tako je primjerice izumljen Božić, koji se datumski poklapao s poganskim kultom slavljenja pobjede svjetla nad mrakom, pa je narod mogao nastaviti svoje staro slavlje samo uz novi smisao.
Teofil, aleksandrijski patrijarh, pobrinuo se za izvršenje Teodozijeve zabrane, a u egzekuciju su krenule mase nahuškanih kršćana. Sukobi su bili žestoki, a nakon očekivane pobjede Isusovih sljedbenika Serapej je uništen do temelja. Začudo, ni ovdje nema spomena o Mauzoleju, ali je izvjesno da godina 391. znači i njegov definitivan kraj.
Hodočasnici u paket-aranžmanima Staroga svijeta mogli su promijeniti odredište i uputiti se u Jeruzalem (op. umjesto do sada u Aleksandriju)! Aleksandar je fizički nestao s lica zemlje.
Zanimljiva je povijesna paralela s Dioklecijanom: rimski car koji je vladao krajem 3. i početkom 4. stoljeća ostat će upamćen kao posljednji veliki progonitelj kršćana. Još za njegova života, kad se povukao u svoju palaču u Splitu, novi car Konstantin izdat će slavni Milanski edikt, kojim prestaje progon kršćana. Nešto kasnije bit će ispražnjen i Dioklecijanov i Aleksandrov mauzolej, jedan u Splitu, drugi u Aleksandriji. I dok će Aleksandrova grobnica i njezina lokacija nestati zajedno s njegovim tijelom, u Splitu se dogodila drugačija priča. Dioklecijanovo tijelo izbačeno je iz sarkofaga i mauzoleja što ga je izgradio za svoje počivalište, a na njegovo mjesto useljen je kršćanski svetac Domnius, sveti Duje, čovjek kojeg je Dioklecijan pogubio. Tijelo osnivača Splita, baš kao i tijelo osnivača Aleksandrije, izgubljeno je na pustopoljinama povijesti.
Je li ga (op. Dioklecijana) možda Aleksandrov veličanstveni mauzolej, kojem se danas ne zna izgled, inspirirao za onaj koji će tih dana dati izgraditi sebi uz Peristil, srce svoje palače?
Tako je od cijele priče o Aleksandru i Dioklecijanu ostao jedan stup za koji se donedavno nije ni znalo da ga je podignuo rimski car. I dva grada koja su oni stvorili, na dvije suprotne obale Mediterana.
