Stoljeće rata
F.William Engdahl
Godina izdavanja: 1993.
1816. zlato je proglašeno jedinom mjerom vrijednosti u Britanskome carstvu. Tokom više od 75 godina nakon tog datuma britanska je vanjska politika bila sve više zaokupljena punjenjem britanske riznice – trezora Engleske banke, novoiskopanim zalihama svjetskoga zlata, bilo iz Australije, Kalifornije ili Juužne Afrike. Britanija je vodila politiku 'strateškog nijekanja' vrijednosti istih takvih zaliha zlata drugih, suparničkih država, kad god je to bilo moguće.
Ali koliko god je izvana imala status vodeće sile svijeta, Britanije je iznutra propadala. Što su britanske trgovinske kuće davale više kredita za svjetsku trgovinu, a banke londonskog Cityja za gradnju željeznica u Argentini, Sjedinjenim Državama i Rusiji, to su se više urušavali domaći gospodarski temelji engleske nacionalne države. Nitko nije shvaćao koliko je okrutno pravovaljana bila povezanost između ta dva paralelna procesa toga doma.
Godine 1843. osnovan je novi propagandni tjednik tih moćnih trgovinski i financijskih interesa londonskoga Cityja, The Economist, čija je jasna zadaća bila da agitira za opoziv Zakona o žitu (sproveden 1946. kada je sve krenulo nizbrdo, ne samo u britanskoj nego i u svjetskoj historiji, opoziv je otvorio vrata poplavi jeftinih poljoprivrednih proizvoda. Izreka Kupi jeftino – prodaj skupo, podignuta je na razinu državne privredne strategije. Potrošnja je postala jedinim ciljem proizvodnje.
Izravna je posljedica te britanske politike 'slobodne trgovine' bila masovna glad i iseljavanje irskih seljaka i njihovih obitelji krajem 1840-ih godina, tokom tragične irske krumpirove gladi iz 1845/46.
Opoziv Zakona o žitu zapravo je u cijelom Britanskom Carstvu širom otvorio vrata 'politici jeftine radne snage'.
Ideja o posebnim ekonomskim odnosima s 'državama partnerima', pojam 'sfera utjecaja', kao i 'diplomacija ravnoteže moći' bili su izdanci toga složenoga tkanja britanskog 'neformalnog carstva' krajem prošloga stoljeća.
Nakon Bečkog kongresa iz 1815. godine u reorganizaciji Europe, koja je uslijedila nakon poraza Napoleona, Engleska je usavršila ciničnu diplomatsku strategiju poznatu pod nazivom 'ravnoteža moći'.
Tijekom posljednjega desetljeća 19. stoljeća engleski je kapital sve više pritjecao u pomno odabrane zemlje s pomanjkanjem kapitala, poput Argentine, gdje su se tim kapitalom financirale i gradile željeznice i infrastruktura, kojima je potom upravljala Engleska, a vlade zemalja domaćina tu su ulogu Engleske obično poticale velikodušnim koncesijama. Engleski je kapital korišten i za razvijanje parabrodskih linija i luka tih zemalja. Tako je gospodarstvo Argentine i drugih 'država partnera' učinkovito pretvarano u privredne sužnjeve, a njihove su trgovinske financijske uslove diktirale britanske trgovinske kuće i trgovačke financijske banke, iz londonskog Cityja. Tako su države partneri spoznavale da su Britancima predale kontrolu nad svojim gospodarskim suverenitetom puno učinkovitije nego da su britanske trupe okupirale Buenos Aires i provodile ubiranje poreza za Britansko Carstvo.
1882. britanske trupe okupirale su Egipat, prvenstveno s ciljem da osiguraju morske puteve za Indiju – ne smije se dopustiti da Sueski kanal padne u suparničke francuske ruke! Britanska je vojna okupacija tako uništila svu strukturu egipatske države da su britanski vojnici, nakon 1882. godine postali stalno prisutni u toj čvorišnoj tački Carstva između Londona i Indije.
Primarni je cilj britanskog imperijalizma 19. stoljeća bio osiguranje monopola za britansku kontrolu trgovine (putem jako sofisticirane suradnje između najvećih bankara i financijera londonskog Cityja, ministara u Vladi, direktora ključnih industrijskih poduzeća i direktora špijunskih organizacija. Jedan primjer toga ustroja bio je moćnik trgovačkog bankarstva londonskog Cityja, Sir Charles Jocelyn Hambro, koji je bio na položaju direktora Engleske banke od 1928, do svoje smrti 1963. tijekom Drugog svjetskog rata Hambro je bio izvršni direktor Službe za specijalne operacije britanske tajne policije u Ministarstvu gospodarskog rata britanske vlade (poslije rata CIA), koje je u vrijeme rata rukovodilo gospodarskim ratom protiv Njemačke.
Ranih 1870-ih godina, nakon financijske panike, u Engleskoj je počela duboka gospodarska kriza, kao izravna posljedica uvođenja britanske slobodne trgovine. Doktrina je slobodne trgovine bila sazidana na pretpostavci da će britanski utjecaj dovesti do toga da ta dogma postane gospodarskom politikom svih vodećih trgovinskih zemalja u svijetu. Ali takvo jedinstvo nije nikada postignuto.
Nakon velike panike u londonskom bankarskom sistemu, 1857. godine, bankarski je ustroj londonskog Cityja, uključujući direktora Engleske banke, odlučilo uvesti novu politiku radi sprječavanja daljnjeg odljeva zlata iz londonskih banaka. Ta je panika iz 1857. uslijedila zbog navale stranih zemalja na međunarodne zalihe zlata koje je držala Engleska banka. Ta je navala dovela do sloma bankovnih kredita u Cityu i u cijeloj zemlji. Kao odgovor na tu krizu engleske su vlasti osmislile politiku koja je rezultirala jednostavnom, ali opasnom, pojavom bankarske prakse – središnje banke.
Engleska je banka privatni holding, koji u to vrijeme nije bio u rukama Vlade nego financijskih interesa Cityja, shvatila da će se odljev zaustaviti ako samo povisi kamatnu stopu središnje banke na dovoljno veliku razinu, tj. Na razinu stopa suparničkih trgovinskih zemalja, koje možda odvlače britanske zalihe zlata. I, ako se kamatne stope povećaju na odgovarajuću razinu, da će zlato s vremenom početi iz Berlina, New Yorka, Pariza i Moskve pritjecati natrag u trezore banaka londonskog Cityja.
Ta je kamatna politika bila moćnim oružjem središnjeg bankarskog sistema, što je Engleskoj banci dalo odlučujuću prednost nad suparničkim bankama. Nisu se obazirali na to da lihvarski visoke kamatne stope dovode do strahotne krize u britanskoj industriji i poljoprivredi.
Ti su bankari bili spremni žrtvovati domaću industriju i ulaganja.
Kao odraz rastuće nezaposlenosti i bankrota u industriji tijekom te krize, cijene su u Britaniji od 1876. do 1896. neprekidno padale i nominalno su pale za skoro 50%. Došlo je do sveopće nezaposlenosti.
Bilo je vidljivo da je 1890-ih godina završilo razdoblje britanske premoći na drugim industrijskim zemljama u svijetu.
Zemlje kontinentalne Europe, predvođene Njemačkom, uvele su niz zaštitnih mjera za svoja nacionalna gospodarstva, što im je omogućilo najveći industrijski razvitak u posljednjih 200 godina.
To je pripremilo teren za novu raspravu među britanskom elitom o tome kako održati Carstvo i moć u svijetu koji se brzo mijenjao. U tu je raspravu 1882. godine uvedena geopolitika nafte. Sada se rasprava vodila oko toga održati britansku pomorsku nadmoć.
***
Nakon 1873. godine rastuća je razlika između uništenog gospodarstva Britanskog Carstva i novonastalih gospodarstava kontinentalne Europe, iznad svega Njemačkog Reicha, stvorila temelje za izbijanje Velikog svjetskog rata 1914. godine. Nafta je već imala središnju ulogu u tom sukobu, do te mjere da je malo tko izvan uske elite londonskih i njujorških bankara i financijera to shvaćao.
Nakon što je Engleska 1870-ih zapala u dugotrajnu krizu, Njemačka se u izgradnji nacionalne industrije i poljoprivredne proizvodnje sve više okretala jednom obliku nacionalne ekonomske strategije, a sve više se udaljavala od britanske 'slobodne trgovine'. Kao pokazatelj toga odmaka od engleskog modela, od 1850. godine do pred Prvi svjetski rat, 1913., njemačka se proizvodnja povećala pet puta. U istom razdoblju proizvodnja po glavi stanovnika povećala se za 250%. Narod je doživljavao rast životnoga standarda, jer su se plaće u industrijskoj proizvodnji realno udvostručile između 1871. i 1913.
Središte je njemačke industrijske revolucije bilo u napretku tehnološkog razvoja.
Godine 1913. Njemačka je talila skoro dvostruko više sirovog željeza nego britanske ljevaonice. Početna 'pokretačka snaga' bila je željeznička infrastruktura, koje je transportirala taj rastući tok industrijskih dobara.
Njemačka je kemijska industrija od industrije koja je bila slabija od francuske i engleske, prerasla u vodeću industriju u svijetu po proizvodnji analinskih boja, farmaceutskih proizvoda i umjetnih gnojiva. Von Liebig i drugi uvode znanstvenu kemiju u poljoprivredu pa je i to u tom razdoblju dovelo do ogromnoga porasta poljoprivredne proizvodnje u Njemačkoj.
Velika su industrijska postrojenja rasla nakon 1880-ih godina, zajedno s velikim bankama poput Deustsche bank, po modelu zajedničkog vlasništva između velikih banaka i ključnih industrijskih poduzeća.
U godinama prije 1914. sve se veći jaz između Njemačke i Engleske očitavao u pogledu dvaju posebnih vidova zadivljujućeg razvoja njemačkog gospodarstva. Iznad svega se radilo o pojavi Njemačke kao vodeće moderne brodarske zemlje, koja je u konačnici postala prijetnjom desetljećima dugoj engleskoj prevlasti na moru.
Njemačka je tijekom jednog i pol desetljeća prije 1914. godine proširila svoju brodarsku prisutnost po cijelome svijetu.
***
Godine 1882. crni teški mulj koji danas zovemo naftom nije imao nikakve tržišne vrijednosti, osim kao gorivo za nove mineralne uljne svijeće, novost koju je u Berlinu izumio njemački proizvođač svijeća Stohwasser. To se gorivo tada zvalo 'kameno ulje', jer je curilo iz stijena u nekim naftnim područjima poput Titusvillea u Pensilvaniji, Bakua u Rusiji ili u Galiciji, koja je sada dijelom Poljske. 1870. godine John D. Rockefeller osnovao je poduzeće Standard Oil Co., radi pokrivanja tog tržišta uljnih svijeća i raznih uljnih 'ljekarija' u Sjedinjenim Država. Stroj na unutarnje sagorijevanje još nije bio unio revoluciju u svjetsku industrija.
Jedini čovjek koji je shvatio vojno stratešku važnost nafte za prevlast na svjetskim morima u budućnosti. 1882. godine javnim obraćanjem britanski admiral lord Fisher nastojao je dokazati svima u britanskoj Vladi da Britanija mora u svoju mornaričku flotu umjesto pogona na ugalj uvesti pogon na naftu.
Dok je brodu na ugalj potrebno 4 do 9 sati da postigne punu brzinu, naftom je motoru trebalo samo 30 minuta, a najjaču je snagu mogao postići za 5 minuta.
Ali u to su vrijeme Fishera njegovi kolege smatrali ekscentričnim sanjarom.
U međuvremenu, 1885. godine, njemački je inženjer Gottlieb Daimler izumio prvi u svijetu motor na naftni pogon za pokretanje cestovnog vozila. Iako se na automobil sve do prijelaza stoljeća gledalo kao na igračku krajnje bogatih, mnogi su, osim admirala Fishera i njegova kruga, počeli šire shvaćati privredne potencijale naftne ere.
Do 1905. godine britanske su tajne službe i Vlada konačno shvatili stratešku važnost novoga goriva. Britanski je problem bio u tome što Britanija nije imala vlastite nafte.
Negdje 1890-ih godina novi je perzijski kralj Reza Khan Pahlavi, čovjek koji je odlučio modernizirati područje danas poznato kao Iran, posjetio D'Arcyja, inženjera koji je temeljito poznavao Iran, i zamolio ga da pomogne Perziji u gradnji željeznica i uvođenju industrije.
Godine 1901. u znak zahvalnosti za usluge koje je pružio Perziji, šah mu je za nagradu dao 'ferman', tj kraljevsku povlasticu, koja je D'Arcyju dala 'potpunu vlast i neograničenu slobodu, na rok od šezdeset godina, da po vlastitoj volji kopa, buši i ruje po perzijskom podzemlju, kao rezultat njegova rada sva podzemna dobra koja nađe, bez iznimke, bit će njegovo neotuđivo pravo'.
D'Arcy je platio iznos u vrijednosti od 20.000 dolara u gotovini i suglasio se da će plaćati šahu 16% 'tantijema' od prodaje ukupne nafte koju pronađe. Tako je taj ekscentrični Australac priskrbio jedan od najvrjednijih zakonskih dokumenata toga vremena, koji je jamčio njemu i 'svim njegovim nasljednicima' opunomoćenicima i prijateljima' isključivo pravo na eksploataciju naftnih potencijala Perzije do 1961. godine.
Ali 1905. godine Vlada Njezinog veličanstva posredstvom zloglasnog britanskog špijuna Sidnyja Reillyja iznudila je od D'Arcyja prava na eksploataciju mineralnih dobara Perzije, u trenutku kad se D'Arcy spremao, prije povratka u rodnu Australiju, potpisati zajednički projekt za istraživanje nafte s Francuzima.
Reilly je prerušen u svećenika i lukavo glumeći D'Arcyju jako pobožna čovjeka, nagovorio D'Arcyja da svoja isključiva prava na perzijske zalihe nafte prepusti, ugovorom, jednoj britanskoj kompaniji za koju je tvrdio da je dobro 'kršćansko' poduzeće, tj. Anglo-Persian Oil Company. Britanska je vlada dovela škotskog financijera Lorda Strathcona, kao glavnog dioničara kompanije Anglo-Persian, a stvarna je uloga Vlade u toj kompaniji zatajena. Tako je Reilly osigurao Britaniji prvi veliki izvor nafte.
Njemačka je odlučila izgraditi jake privredne odnose s Turskom, počevši 1890-ih godina, kao put za razvitak potencijalno velikih novih tržišta na Istoku za izvoz njemačkih industrijskih proizvoda. Željeznica Berlin-Bagdad trebala je postati okosnicom sjajne i ostvarive privredne strategije. U pozadini su se nazirala naftna bogatstva i Britanija se usprotivila tome projektu. Tragična su događanja na Bliskom Istoku 1990-ih godina izravno povezana sa sjemenom netrpeljivosti iz toga doba.
Po prvi je puta željeznica osigurala Istambulu i Otomanskom Carstvu vitalnu modernu gospodarsku povezanost s cijelom njihovom unutrašnjosti u Aziji. Kad željeznička linija dođe do Bagdada i malo dalje do Kuvajta, bit će to najjeftinija i najbrža veza između Europe i cijeloga Indijskog potkontinenta, svjetska željeznička veza prvog reda.
S engleske strane je baš u tome i bio problem.' Ako se projekt Berlin-Bagdad ostvari, ogromno će područje, koje proizvodi gospodarska bogatstva svih vrsta i koje se ne može napasti s mora, biti ujedinjeno pod njemačkom vlasti', upozorio je R.G.D. Laffan, koji je u to vrijeme bio stariji vojni savjetnik pri srpskoj vojsci. 'Ubrzo će luka Alexandretta i kontrola u Dardanelima Njemačkoj omogućiti ogromnu pomorsku moć na Mediteranu.
Samo jedan mali komad zemlje sprječava spajanje dvaju krajeva toga lanca. Srbija, mala ali prkosna, stoji na putu između Njemačke i velikih luka Istambula i Soluna i drži vrata za Istok.
Nije dakle iznenađujuće što je iza ogromnih nemira i ratova po Balkanu tijekom desetljeća prije 1914. godine, uključujući Turski rat, Bugarski rati neprestane nemire u tom području, engleska ruka vodilja aktivno poticala sukobe i ratove, s ciljem uništenja saveza između Berlina i Istambula. Ali bilo bi pogrešno na projekt izgradnje željeznice Berlin_ Bagdad gledati kao na 'njemački' udar protiv Engleske, Jer je Njemačka u više navrata tražila suradnju Engleske na tom projektu (pogotovo jer je veličina završnog dijela željeznice bila izvan mogućnosti njemačkih banaka).
Međutim, Engleska je sa svoje strane sljedećih petnaest godina nastojala na sve moguće načine usporiti i omesti izgradnju te željeznice, a u isto je vrijeme stalno podgrijavala nadu da će sporazum biti postignut i time držala Njemačku u neizvjesnosti. Ta je igra trajala doslovno do izbijanja rata 1914.
Ali, Njezino je kraljevsko britansko veličanstvo u završnoj fazi pregovora oko bagdatske željeznice držalo u rukama adut. Bila je to njezina veza sa korumpiranim kuvajtskim šeikom. Godine 1901. engleski su ratni brodovi u kuvajtskim vodama naložili turskoj Vladi da od tada zaljevsku luku smještenu malo niže od Shaat al Araba, koja je u vlasti plemena Anaza, na čelu kojega je bio šeik Mubarak al-Sabah, ima smatrati 'britanskim protektoratom'. U tom je trenutku Turska bila gospodarski i vojno preslaba učiniti bilo što osim upućivanja slabog protesta zbog de facto britanske okupacije toga dalekog dijela Osmanlijskog Carstva. Kuvajt je u britanskim rukama bio brana uspješnom završetku željeznice Berlin-Bagdad, tj. Njezinu mogućem izlasku na Perzijski zaljev i dalje. Godine 1907. šeika Mubaraka al-Sabaha, uvjerili su da zemlju na području Bander Shwaikh preda, u obliku 'vječne rente' 'cijenjenoj carskoj engleskoj Vladi'. Navodno je taj šeikov potpis začinjen velikodušnim količinama engleskog zlata i pušaka.
Britanija je stvorila mrežu tajnih savezništava (englesko-francusko-ruska trojna Atlanta) koja su okruživala Njemačku i postavila temelje za svoj nadolazeći vojni obračun.
***
Jedna od bolje čuvanih tajni o svjetskome ratu iz 1914.-1918. godine, je da su britanska riznica i ukupne financije Britanskog Carstva, uoči augusta 1914. godine, kad je Britanija objavila rat protiv Njemačkog Carstva, bile u bankrotu.
4. augusta 1914, samo osam dana nakon što je Austrija objavila rat Srbiji (zbog ubojstva Franza Ferdinanda, Austrija je dobila jamstvo da će joj Njemačka pomoći u slučaju da Rusija stane na stranu Srbije, a kako su Francuska i Rusija imale zajednički plan obrane Njemačka je odlučila da Francusku treba poraziti brzo ispravno procijenivši da će Rusiji trebati više vremena za mobilizaciju, Njemačka je vojska ušla u Belgiju na putu da napadne Francusku), Britanija je obznanila da je objavila rat Njemačkoj. Razlog koji je Britanija navela, bila je britanska odlučnost da brani neutralnu Belgiju. Stvarni je razlog bio daleko od duha susjedskog milosrđa.
Engleska je banka hitno suspendirala plaćanja u zlatu (zlatnim i srebrnim polugama), u skladu sa Zakonom o bankama iz 1844. tom su odlukom velike količine zlata dospjele u ruke Engleske banke, kako bi britanska Vlada mogla financirati kupnju hrane i ratnog materijala za novoobjavljeni rat protiv Njemačke. Umjesto zlata, britanski su građani dobivali novčanice Engleske banke, kao legalno sredstvo plaćanja za vrijeme trajanja posebnih okolnosti. Do 4. augusta britanski je financijski ustroj bio spreman za rat.
Rijetko se govori o činjenici da strateški i geopolitički ciljevi Engleske, dobrano prije 1914., nisu bili samo slomiti njezina najvećega industrijskog suparnika, Njemačku, nego, kroz pobjedu u tom ratu, osigurati neupitnu britansku kontrolu nad dragocjenim prirodnim dobrom – naftom, koja se do 1919. godine pokazala kao strateška sirovina za gospodarski razvitak u budućnosti. Bio je to dio onoga što su neki stratezi engleskog ustrojstva nazivali Velikom igrom, stvaranjem novoga britanskog carstva, čija će hegemonija biti neupitna do kraja stoljeća, tj. novog svjetskog poretka pod vodstvom Britanije.
Godine 1918. bogata su naftna polja Bakua, na Kaspijskom jezeru, bila ciljem jakih vojnih i političkih borbi sa strane Njemačke, kao i Engleske, koja je preduhitrila Nijemce, i držala ih pod okupacijom nekoliko kritičnih sedmica u augustu 1918., što je njemačkom vojnom zapovjedništvu zapriječilo put do opskrbe naftom. To je bio odlučujući zadnji udarac protiv Njemačke, koja je nekoliko sedmica kasnije zatražila mir, samo nekoliko mjeseci nakon što se činilo da je Njemačka porazila Savezničke snage. Pokazalo se da je nafta u središtu geopolitike.
S novom ulogom nafte u ratu sada ćemo slijediti tokom poslijeratne versajse reorganizacije, s posebnom pozornošću na britanske ciljeve. Liga naroda, koju je osnovala Britanija na versajskoj Mirovnoj konferenciji 1919., postala je sredstvo koje će dati oblik međunarodne legitimnosti goloj imperijalističkoj okupaciji teritorija. Za financijski je ustroj londonskoga Cityja gubitak stotina tisuća britanskih života (500 tisuća mrtvih i skoro 2,5 milijuna ranjenih, a ukupno u cijelom ratu do 20 milijuna ljudi), radi ovladavanja tijekom svjetskog gospodarskog razvitka u budućnosti, osobito u pogledu novog bogatstva – nafte, bila naizgled mala cijena.
Dok je Francuska bila zaokupljena Njemačkom u krvavom i beskorisnom pokolju duž francuske Linije Maginot, Britanija je premjestila strahotno velik broj svojih vojnika, više od 1,4 milijuna, na Istočno bojište. Javno objašnjenje koje je Britanija dala za to neobično gomilanje dragocjenog i nedostatnog ljudstva na istočnim obalama Mediterana i u Perzijskom zaljevu, bilo je da će se time osigurati učinkovitije ratne operacije Rusije protiv Centralnih sila i omogućiti prolaz ruskom žitu kroz Dardanele na putu do Zapadne Europe, kojoj je žito bilo prijeko potrebno. Međutim, u stvarnosti to nije bilo baš tako. Nakon 1918. Engleska je i dalje držala skoro milijun svojih vojnika po cijelome Srednjem istoku. Perzijski je zaljev 1919. postao 'Englesko jezero'. Ljuti su Francuzi mlako protestirali da su Britanci iskoristili pat poziciju i odnijeli pobjedu protiv slabijeg Turskog Carstva, dok su njihove snage krvarile na Zapadnom frontu. Francuska je izgubila skoro 1,5 milijuna vojnika i imala je 2,6 milijuna teških ranjenika.
Kad su 1917. boljševici u Rusiji preuzeli vlast, Lenjinovi komunisti su među carskim dokumentima otkrili jedan tajni dokument i odmah ga objavili. Bio je to plan Velikih sila kojim je zacrtano Osmanlijsko Carstvo nakon rata – raskomadano u korist pobjedničkih sila. Javnost nije imala pojma o toj tajnoj ratnoj diplomatskoj aktivnosti. Po sporazumu Sykes-Picot (nazvan po osobama koje su vodile sporazum) Britanija je trebala dobiti kontrolu nad zonom jugoistočno od francuske zone, na području današnjega Jordana, istočnog i većeg dijela ostalog područja Iraka i Kuvajta s Basrom i Bagdadom, luke Haifa i Acre i pravo na izgradnju željeznice od Haife kroz francusku zonu do Bagdada, kao i pravo da tu željeznicu može koristiti za prijevoz vojske. Italiji je obećan ogroman dio planinske obale turske Anatolije i Dodekanski otoci, a carska je Rusija trebala dobiti područja osmanlijske Armenije i Kurdistana, jugozapadno do Jerevana. Ova je Britanska proizvoljna raspodjela uglavnom prisutna do dana današnjeg.
Počevši po prilici negdje ranih 1890-ih godina, jedna je skupina engleske političke elite, uglavnom s privilegiranih fakulteta Oxforda i Cambridgea, osnovala nešto što će postati najutjecajnijom političkom mrežom u Britaniji tijekom sljedeće polovice stoljeća, a i dulje. Ta je skupina zanijekala postojanje u obliku formalne skupine, ali se njezini tragovi mogu naći oko uspostave novoga časopisa Carstva, Okrugli stol, utemeljenog 1910.
Ta je nova skupina bila okupljena oko utjecajnog londonskog Timesa.
Ideja o stvaranju Palestine pod židovskom vlasti, koje će biti zahvalna Engleskoj za svoju krhku egzistenciju i okružena balkaniziranom skupinom posvađanih arapskih zemalja, bila je dijelom zamisli novoga Britanskog Carstva koju je ta skupina stvorila.
Njihov je velebni plan bio povezati ogromne engleske kolonijalne posjede od rudnika zlata i dijamanata Cecila Rhodesa i Rothscildove kompanije Consolidated Gold Fields u Južnoj Africi prema sjeveru do Egipta i vitalnog pomoskog puta kroz Sueski kanal pa nadalje kroz Mezopotamiju, Kuvajt i Perziju do Indije na istoku.
Do svoje smrti 1902. Cecil Rhodes bio je najveći financijski potporanj te nove elitne skupine 'neformalnog carstva'.
Burski rat (1899.-1902.) bio je rezultat projekta te skupine financiran i osobno potaknut od Rhodesa, s ciljem da Engleska preuzme potpunu kontrolu nad ogromnim mineralnim bogatstvima Transvala.
U Transvalu su otkrivene najveće zalihe zlata na svijetu od vremena kalifornijske groznice iz 1848.
Tako je Britanija 1920. uspjela uspostaviti potpunu kontrolu nad cijelom južnom Afrikom, uključujući nekadašnju njemačku Jugozapadnu Afriku, kao i ogromna novootkrivena naftna bogatstva nekadašnjeg Osmanlijskog Carstva, a sve to pomoću britanske vojne prisutnosti, dvostrukih obećanja i uspostave Britanskoga protektorata nad Palestinom kao novom židovskom domovinom. Ali nisu svi računi bili još sređeni, Britansko Carstvo je izašlo iz rata jednako bankrotirano kao na početku rata, ako ne i gore.
***
Američki su štedni ulozi, koji su dosezali milijarde dolara, u organizaciji Morganove kompanije s Wall Streeta, J.P.Morgan & Co., odigrali odlučujuću ulogu u britanskoj pobjedi. U vrijeme Versajske mirovne konferencije 1919. Engleska je bila dužna Sjedinjenim Državama 4,7 milijardi dolara ratnoga duga, domaće joj je gospodarstvo bilo u dubokoj poslijeratnoj krizi, industrija u raspadu, a inflacija je podigla cijene na domaćem tržištu za 300% tijekom četiriju ratnih godina. Britanski se nacionalni dug povećao više od devet puta, za oko 924%, i dosegao u to vrijeme ogromnu brojku od 7,4 milijarde funti.
Britansko Carstvo je izašlo kao pobjednik na versajskim pregovorima, a Sjedinjene Države, ili u najmanju ruku neki moćni međunarodni bankarski i industrijski krugovi, pojavili su se s jasnim ciljem da su oni, a ne više Britanija, najmoćnija svjetska gospodarska sila svijeta početkom 1920-ih godina.
Kako ju je godinama obučavao London, ta je američka 'anglofilska' skupina odlučila da više neće biti poslušni učenici Londona. Tijekom slijedećeg desetljeća vodila se oštra bitka između zajedničkih i oprečnih ciljeva Britanije i Sjedinjenih Država. U tom je sukobu posijano sjeme Drugog svjetskog rata.
U siječnju 1915., četiri mjeseca nakon početka Velikoga rata, britanska je Vlada imenovala jednu privatnu njujoršku bankarsku kuću, J.P.Morgan&Co. Svojim ekskluzivnim zastupnikom za kupnju svega potrebnog ratnog materijala u neutralnim Sjedinjenim Državama. Morgan je također imenovan za ekskluzivnog zastupnika Britanije za sve novčane ratne kredite koje je Britanija uzimala od američkih banaka. Ubrzo je Britanija zauzvrat posala i jamcem za kupnju ukupnog ratnog materijala za sve kredite Francuske, Italije i Rusije, za potrebe rata protiv njemačko-austrijskih sila u Europi. Bila je to divovska piramida kredita, na čijem je vrhu sjedila utjecajna američka kuća Morgan. Nikada se ranije u povijesti jedna jedina bankarska kuća nije kockala na tako velike i globalno riskantne uloge.
Morgan je s povlasticom isključivog zastupnika za cijelu skupinu zemalja Antante postao stvarnim arbitrom budućeg američkog industrijskog i poljoprivrednog izvoznog gospodarstva. Morgan je odlučivao tko hoće a tko neće dobiti visoko profitabilne i pozamašne narudžbe za potrebe rata protiv Njemačke.
Kuće poput DuPont Chemichals prerasle su u multinacionalne divove zahvaljujući svojim privilegiranim vezama s Morganom, kao i proizvođači oružja Remington i Winchester.
Kao jedini predstavnik Morgan je uzimao proviziju od 2% na neto cijenu svih odaslanih dobara.
Sva je ta djelatnost strogo kršila međunarodni zakon u pogledu neutralnih zemalja, koji je zabranjivao zaraćenim stranama gradnju opskrbnih baza u neutralnim zemljama.
Do 1917. britansko je Ministarstvo rata odaslalo narudžaba u ukupnoj vrijednosti od više od 20 milijardi dolara, sve preko kuće Morgan.
Prijetnja od britanskog sloma u januaru 1917. nakon što je Rusija istupila iz rata zbog ratom izazvane privredne iscrpljenosti, bila je više nego dovoljan poticaj Morganu i njegovu njujorškom financijskom krugu da poduzme združenu propagandu i druga sredstva.
Učinili su to uz pomnu potporu najviših dužnosnika britanske tajne službe i prijateljskih američkih novina, nakon čega je postalo jasno da ništa do američkog ulaska u rat neće spriječiti opasnost koja je u Europi prijetila Morganu i njegovim europskim partnerima. Pobrinuli su se da Amerika uđe u rat na 'pravoj' strani, u obranu britanski interesa. Da nisu uspjeli, Morgan & Co., kao i Britanija, bili bi 1917. suočeni s potpunom financijskom propašću.
U februaru 1917. Njemačka je objavila neograničen podmornički rat, kao pokuša da, između ostaloga, presiječe put američkim tankerima koji su britanske saveznike u Europi opskrbljivali naftom. Potonuće američki brodova bilo je izgovorom koji je novinama povezanim s Morganom bio dovoljan da zatraže kraj američke neutralnosti.
U augustu 1917. Federalne rezerve su poduzele prodaju Kredita za slobodu (Liberty Loans) i obveznica radi financiranja ratnih troškova američke vlade, preko Morgana i vodećih investicijskih kuća. Ukupna vrijednost iznosila je zastrašujućih 21,478 milijardi dolara do juna 1919. Nikada ranije u povijesti nisu mobilizirana tako velika sredstva u tako kratkom vremenu. Morganova je provizija bila uistinu pozamašna.
Izračunato je da Britanija i druge sile Saveznice duguju Sjedinjenim državama 12,5 milijardi dolara po kamatnoj stopi od 5%. s druge stane Britaniji, Francuskoj i drugim zemljama Antante Njemačka prema odštetnim zahtjevima iz Versaillesa duguje 33 milijarde dolara. Te su brojke u to vrijeme bile izvan dometa ljudske mašte.
Tinta se na Versajskom sporazumu još nije ni osušila kad su moćni američki naftni interesi komapnija Rockefeller Standard Oil shvatili da su ih njihovi britanski saveznici lukavo istisnuli iz raspodijele ratnoga plijena. Na novozacrtanim su područjima Srednjeg Istoka, kao i na tržištima poslijeratne Europe zavladali interesi britanske Vlade preko njezina tajnog poslovanja poduzeća Royal Deutch Shell i Anglo-Persian Oil Company.
Nedugo nakon otkrića ogromnih zaliha nafte u meksičkom priobalnom gradu Tampico u Meksičkom zaljevu 1910. američki je predsjednik Wilson poslao američke trupe u Meksiko. Stvarni cilj nije bio poraziti meksički režim kao takav, nego britanske interese koji su stajali za toga režima. Godine 1912. koristeći kao izgovor jedan mali incident u kojemu su američki marinci bili pritvoreni dok su bili u luci Tampico, predsjednik je Wilson izdao zapovijed američkoj mornaričkoj floti da zauzme Vera Cruz. Američki su se marinci iskrcali pod paljbom i zauzeli meksičku carinarnicu, u okršaju u kojemu je poginulo 20 Amerikanaca i 200 Meksikanaca.
***
Do trenutačne panične reakcije francuza i britanaca dovela je objava Njemačkog ministra vanjskih poslova Rathenaua da su Njemačka i Rusija potpisale bilateralni sporazum po kojemu se Rusija suglasila oprostiti svoje ratne štete Njemačkoj u zamjenu za pristanak Njemačke d, između ostaloga, proda industrijsku tehnologiju Sovjetskom Savezu.
Četiri godine nastojanja, tajnih i otvorenih, da se sruši novi boljševički režim, nisu dale rezultata. Godine 1922. Britanci su promijenili taktiku s ciljem da presjeku ono što je London vidio kao pragmatičniju, ustvari očajničku, gospodarsku politiku koja je dolazila iz Lenjinove Moskve, preko Novog ekonomskog programa iz 1921.
Moćni su američki naftni krugovi, uključujući i Rockefellerovu grupaciju Standard, 1922. godine bili jednako odlučni, kao i Deterding i Britanci, priskrbiti monopol na eksploataciju i kontrolu ogromnih ruskih naftnih polja.
Britancima se 1922. činilo da su uslovi za zbližavanje s Rusijom savršeni.
Harding se upravo pripremao objaviti diplomatske i trgovinske odnose Sjedinjenih Država i Sovjetske Rusije kad su afera Teapot Dome i umiješanost Harrvja Sinclaira osvanuli na naslovnici novina Wall Street Journal 14. travnja 1922. Za godinu je dana i sam Harding umro u čudnim okolnostima. Predsjednik Coolidge odbacio je Sinclaira i projekt Baku, a s njima i svaku mogućnost priznavanja Rusije. Bilo je nemalih sumnji da je spretna ruka britanske tajne službe bila na djelu u sprječavanju tog američkog pokušaja da ostvari prevlast u eksploataciji ruske nafte.
U takvom okruženju se odvijala Đenoveška konferencija, sazvana s ciljem da britanski interesi odnesu pobjedu, tj. zgrabe ogromna sovjetska prirodna bogatstva nakon što su američka nastojanja u tom pravcu propala, pa ne iznenađuje ova reakcija britanaca i francuza na objavljeni sporazum o suradnji Njemačke i Rusije. U više navrata stizale su molbe da se dopusti njemačkom gospodarstvu da stane na svoje noge, kako bi zaradom od izvoza Njemačka mogla plaćati ogromne ratne štete, ali molbe su svaki puta odbijene. Kao sol na ranu, godine 1921 britanska je Vlada uvela prohibitivnu zaštitnu carinu od 26% na sav uvoz iz Njemačke i time još više onemogućila njemačka nastojanja da izradi neki realističan program otplate duga.
Savezničke su sile u Versaillesu oduzele Njemačkoj cijelu njezinu trgovačku flotu, petinu riječne, četvrtinu ribarske, 5.000 lokomotiva, 150.000 željezničkih vagona i 5.000 kamiona. Sve se to opravdavalo dijelom ubiranja još neutvrđenih njemačkih ratnih 'odšteta'.
Uskoro je ubijen potpisnik sporazuma sa Rusijom Ratheunau, Njemačka je bila uzdrmana do temelja, a njegovo ubojstvo bilo je samo početak strahota kakvima je rijetko koja nacija bila podvrgnuta.
Reichsbanka je počela dramatično povećavati količinu novca, u očajničkom pokušaju da udovolji nepodnošljivim londonskim zahtjevima za naknadu štete i da u isto vrijeme na domaćem tržištu zadrži razinu zaposlenosti i jaku izvoznu industriju koja je opsluživala nametnute troškove naknade štete. U prosincu 1922. tečaj marke je pao na zabrinjavajuću razinu do 7.592 marke za 1 dolar.
1923. francuske su snage krenule u Essen i druge gradove njemačke industrijske pokrajine Ruhr da je silom zauzmu. Njemačka je Vlada pozvala svoje građane da poduzmu sveopći pasivan otpor okupaciji.
Francuska je okupacija dovela industrijsku proizvodnju Njemačke do skoro potpunog zastoja. Tek su krajem 1923. francuske trupe i inženjeri uspjeli vratiti proizvodnju Ruhra na razinu od jedne trećine proizvodnje iz 1922. Više od 150.000 Njemaca je bilo deportirano, 400 ubijeno, a više od 2.000 ranjeno.
Gospodarska je šteta njemačkog otpora bila neprocjenjiva. Francuske su okupacijske snage gospodarski odsjekle Ruhr od ostatka Njemačke. Zaplijenjena su sredstva podružnica banaka Deutsche Bank i Reichsbanka i oprema tvornica i rudnika. Njemačka je obustavila sva plaćanja na ime naknade štete Francuskoj, Belgiji i Italiji za vrijeme trajanja otpora, ali je savjesno nastavila s isplatama i isporukama u naturi Britaniji. Nakon okupacije marka je pala na 18.000 za 1 dolar. Pokušaji Reichstaga da po svaku cijenu obrane valutu bili su bezuspješni, ona je vrtoglavo tonula tako da je 15. studenog dosegnula 4.200.000.000.000 za jedan dolar. Do toga vremena nešto slično tome nije se pojavilo u ekonomskoj povijesti ni jedne nacije. Uništena je ušteđevina cijelog stanovništva, životni standard se urušio. Državne obveznice, bankovni ulozi, sve je postalo bezvrijedno.
1924. godine pokretač francuske okupacije nad Njemačkom izgubio je na izborima, London je shvatio da treba udružiti i zbiti redove sa Amerikom i da je bolje da Amerikanci zauzmu središte pozornice, a oni će zadržati svoj snažan utjecaj na američku politiku iza kulisa.
Njemačka je po Dawesovu planu plaćala ratne štete pet godina, do 1929., tada je bila dužna više nego prije početka otplate. Bio je to plan organizirane pljačke od strane međunarodne bankarske zajednice, koju su predvodili London i New York. U Njemačkoj su osnovani specijalni fondovi za jamstvo isplate ratnih šteta.
U Berlinu je postavljen glavni zastupnik za ratne štete, S.Parker Gilbert, partner J.P. Morgana i štićenik Owena D.Younga, sa zadaćom da prikuplja uplate za anglo-američke banke. U toj situaciji skoro nultog rizika londonske su i njujorške banke počele davati Njemačkoj jako unosne kredite, od novca koji se u obliku ratnih šteta reciklirao i s provizijom i kamatama vraćao natrag u njujorške i londonske banke. Bila je to golema međunarodna kreditna piramida, na čijem su vrhu sjedile londonske, i u konačnici, njujorške banke.
Između 1924. i 1931. Njemačka je platila 10.5 milijardi maraka ratnih šteta, a pozajmila 18.6 milijardi maraka iz inozemstva.
Britanski su se i američki magnati dogovorili prihvatiti postojeću podjelu tržišta i udjela, tajno utvrđivati svjetsku kartelsku cijenu nafte i okončati destruktivnu konkurenciju i rat cijena posljednjega desetljeća. Njihov tajni savez u službenom obliku izgledao je kao 'Sporazum članica iz 1928.' ili 'Sporazum iz Achnacarrvja'.
Godine 1927. Britanija i oslabljena Francuska pristale su pripustiti Amerikance na Srednji istok i u tom su smislu revidirale svoje tajne sporazume iz vremena rata. Kartel je osmislio strategiju svojega odnosa prema kompanijama koje nisu u kartelu, takozvanim 'autsajderima' i bio je pripravan obračunati se sa onima manje poslušnima, što će dalje izaći na vidjelo.
Britanci su podupirali i tzv. Projekt Hitler, posebno engleski kralj Edward VIII, kasnije vojvoda od Windsora poslije abdiciranja, a sve u nadi što su mislili da mogu nahuškati Njemačko Carstvo protiv Ruskog da međusobno iskrvare.
Već od rane faze u taj projekt bili su uključeni i vodeći krugovi Wall Streeta i američkog Ministarstva vanjskih poslova.
Londonski dnevnik Times također je kasne jeseni 1931. dao Hitlerovu pokretu neprocjenjiv pozitivan publicitet. Tako je i H.Deterding, direktor Royal Dutch Shella, najutjecajniji poslovni čovjek u svijetu, prema pouzdanim britanskim izvješćima iz toga vremena, dao znatnu financijsku potporu za Projekt Hitler u njegovoj kritičnoj ranoj fazi.
Dok je Engleska banka čvrsto odbijala dati phening kredita Njemačkoj u kritičnom razdoblju 1931. i na taj način ubrzala bankarsku krizu i krizu nezaposlenosti koja je vodećim krugovima u Njemačkoj učinila očajne alternative poput Hitlera čak zamislivima, čim je Hitler učvrstio vlast, početkom 1933., M. Norman, guverner Engleske banke, pohitao je nepristojnom brzinom nagraditi Hitlerovu Vladu po život važnim kreditom Engleske banke.
***
1919. godine nakon Mirovne konferencije u Versaillesu, Britansko Carstvo je dostiglo svoje najšire granice i prekrivalo jednu četvrtinu ukupne površine zemaljske kugle (carstvo na kojemu sunce nikad ne zalazi). Samo trideset godina kasnije, 1949. to se carstvo raspadalo jer su kolonije zahtijevale neovisnost od ugnjetavačke matične zemlje. Šest godina rata 1945. koji je zahvatio cijelu kuglu zemaljsku i za sobom ostavio 55 miliona mrtvih, a Britansko je carstvo i dalje prolazilo kroz muke pobuna kakve nitko nije doživio.
Britanija je poslije rata bila u potpunosti ovisna o pomoći Sjedinjenih Država.
Iz starih ratnih veza Amerike s Britanijom, izravno poslije rata izrasla je američka Središnja obavještajna služba, i cijela lepeza tajnih institucija američke Vlade.
Američka se obrambena politika temeljila na zajedničkim tajnama američkih i britanskih tajnih i vojnih službi. Predsjednik Truman je počeo iz svojih ureda čistiti sve antibritanske elemente, osobito ministra za poljoprivredu, a američke su i britanske tajne službe ponovno uspostavile bliske odnose na svim područjima.
U završnim je dogovorima oko poslijeratnog novog svjetskog poretka u monetarnim i gospodarskim odnosima, koji su 1944. skovali britanski i američki pregovarači u Bretton Woodsu, anglo-američka hegemonija na svjetskom tržištu nafte igrala je središnju ulogu u razmišljanjima.
Sistem iz Bretton Woodsa trebao je biti izgrađen na 'trima stupovima'. Prvi je stup bio Međunarodni monetarni fond, u kojemu će zemlje članice svojim sredstvima ustanoviti fond za hitne potrebe u slučajevima problema platne bilance; drugi je stup bila Svjetska banka, koja će zemljama članicama davati kredite za velike javne radove; treći je stup bio Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT), sa zadaćom da podešava program 'slobodne trgovine'.
Usprkos nekim istragama provedenim u američkom Kongresu i protestima službenika srednjega ranga zbog očite zlouporabe sredstava Marshallova plana, američki su naftni magnati prisiljavali Europu da plaća vrlo skupu cijenu nafte. Između 1945. i 1948. skoro su udvostručili cijenu europskih kupcima, koja je od 1,05 dolara po barelu narasla na 2,22 dolara po barelu. Iako se nafta opskrbljivala iz jeftinih izvora sa Srednjeg istoka, koji su pripadali američkim kompanijama, troškovi su prijevoza izračunavani proizvoljnim složenim formulama, utvrđenim na temelju troškova prijevoza s Karipskih otoka u Europu, što je daleko skuplje.
Nafta je postala najvažnijom potrepštinom koja je pokretala privredu.
Od već spomenutih britanskih nastojanja, iz vremena W. Knoxa D'Arcyja od 1901.-1902. da stekne monopol nad perzijskom naftom, Britanija se borila kao lav da zavlada iranskim naftnim bogatstvima. Britanija je tijekom Drugog svjetskog rata odigrala vrlo perfidnu ulogu, jer je pridobila Staljina da joj se pridruži u invaziji na Iran pod slabim izgovorom da prisutnost šačice njemačkih inženjera na neutralnom iranskom terenu predstavlja povod za rat. Mjesec dana nakon što su britanske i ruske snage okupirale Iran, 1941. šah je abdicirao i predao vlast svom sinu, koji je u tim okolnostima bio sklon prilagoditi se englesko-ruskoj okupaciji.
Iranski je nacionalistički vođa, dr. Mohammed Mossadegh, u decembru 1944. predložio Iranskom parlamentu zakon koji bi zabranjivao pregovore o nafti sa stranim zemljama.
1948. godine nakon jakih borbi, tijekom kojih je iranski slučaj iznesen i novoosnovanim Ujedinjenim narodima Iran je ipak uspio iznuditi povlačenje stranih trupa sa svoga tla.
15.03.1951. iranski je parlament Majlis prihvatio prijedlog Mossadeghova Odbora da se, uz poštenu odštetu, nacionalizira kompanija Anglo-Iranian Oil. Majlis je odobrio konačni plan nacionalizacije dan prije nego što je Mossadegh postao premijerom, 28.04.1951. U britanskim je očima Iran počinio neoprostiv grijeh. Djelovao je radi zaštite svojih nacionalnih interesa, a ne britanskih. Britanije je hitno zaprijetila odmazdom i u roku od nekoliko dana britanske su pomorske snage stigle blizu Abadana. Tu je izašla na vidjelo britanska hipokrizija. Ranije je britansko Ministarstvo vanjskih poslova odbilo posredovati u pregovorima između te kompanije Irana, izjavljujući da se neće miješati u poslove privatne kompanije, usprkos činjenici da je Vlada britanskog Veličanstva držala 53% dionica Anglo-iranian Oila. Kad je Iran nacionalizirao Anglo-Iranian Oil, 'britanska Vlada nije samo ušla u pregovore nego je i svoje zahtjeve poduprla slanje flote Kraljevske mornarice u iranske vode i zaprijetila da će padobranci okupirati Abadan radi navodne zaštite britanskih interesa'. Abadan je bio sjedište najveće rafinerije nafte na svijetu, koja je pripadala kompaniji Anglo-Iranian Oil.
Britanija je objavila potpune privredne sankcije protiv Irana, a embargu su se pridružile sve veće anglo-američke naftne kompanije.
Kad je slučaj na inzistiranje Britanaca došao na Svjetski sud, Mossadegh, koji je i sam bio stekao obrazovanje na području prava, u Belgiji i Švicarskoj, uspješno je branio svoju zemlju pa je Sud osporio nadležnost Britanije i 22.06.1952. predmet vratio u nadležnost iranskog sudstva.
Ali uz pomoć rojalističkih elemenata u iranskim vojnim snagama, britanska i američka tajna služba inscenirale su vojni udar i Mossadeghovo uhićenje. CIA je u potpunosti surađivala sa britanskom tajnom službom SIS u njegovom rušenju pod tajnim nazivom Operacija AJAX. Mladi je šah Reza Pavlahi naslijedio Mossadegha i privredne su sankcije bile ukinute. Angloamerički naftni interesi su pobijedili i pokazali što su u poslijeratnom vremenu bili u stanju učiniti bilo kome tko bi se usudio dovesti u pitanje njihovu moć. Da ironija bude veća, ti isti interesi će srušiti i šaha oko 25 godina kasnije.
***
Mnoge su knjige napisane o razlozima i uzrocima odluke Washingtona da uđe u rat sa Vijetnamom, ali ni jedna ne sadrži temu da je porast vojne industrije pružao prihvatljiv izgovor na ponovno veliko usmjeravanje američke industrije na proizvodnju ratnih proizvoda. Hladni rat protiv komunističke opasnosti koristio se za opravdavanje trošenja desetaka milijardi dolara. Vojni su troškovi postali zaleđe za ostvarenja globalnih ekonomskih interesa njujorških financijskih i naftnih krugova. Ministar obrane McNamara i ostali planeri iz Pentagona od samog su početka strategiju Vijetnamskog rata osmislili tako da to bude 'rat bez pobjenika', s ciljem osiguranja što dugotrajnije proizvodnje u ratnom dijelu gospodarstva.
Po pravilima sistema iz Bretton Woodsa, putem smanjivanja vrijednosti dolara preko ogromnoga deficita domaće potrošnje, Washington je u stvari bio u mogućnosti prisiliti Europu i druge trgovinske partnere da 'progutaju' te američke ratne troškove u obliku pojeftinjenja dolara. Sve dok su Sjedinjene Države odbijale devalvirati dolar u odnosu na zlato, što bi odrazilo opadanje američke ekonomske moći od 1944., Europa je morala plaćati cijenu, jer je prihvaćala dolar po istom omjeru u odnosu na zlato, kao i dvadesetak godina ranije. Da bi financirao ogromne deficite svoga Velikog društva i proizvodnje ratne opreme za Vijetnam iz 1960-ih godina, Johnson je u strahu da ne izgubi glasove ako povisi poreze, jednostavno tiskao dolare tako što je prodavao više obveznica američkog Ministarstva financija kojima se financirao taj deficit.
Europske su središnje banke zarađivale kamate na zadržane dolare tako što su ih ulagale u obveznice američke Vlade. Krajnji učinak bio je taj da su europske središnje banke na taj način financirale ogroman američki deficit vijetnamskog kraha iz 1960-ih.
Razlozi ubojstva J.F.Kennedyja i danas su predmeti nagađanja (osim da ga je organizirala CIA), očito je da je Kennedy povlačio poteze na više strateški fronta radi uspostave svoga kalupa američke politike, a ti su se potezi, od jednog problema do drugog, počeli sukobljavati sa moćnim financijskim i političkim interesnim krugovima.
Suočen s potrebom rješavanja problema rastućega propadanja američkih gradova, predsjednik je Johnson 1964. potpisao Zakon o odsutnosti svake diskriminacije. Njime je htio iskorijeniti siromaštvo u svom narodu, što se nije ni izdaleka desilo. Taj je program pružio još jedan izgovor za jedno od najvećih povećanja troškova deficita i financijske pljačke u modernoj povijesti, koji su bili dobrano financirani europskim dolarima.
Polovicom 1960-ih milijuni su mladih ljudi odaslani na fakultete. Bio je to jedan oblik 'prikrivene nezaposlenosti'. Sveučilišta su povećale brojke sa 4 miliona na 10 miliona studenata. Bio je to izgovor kojim su moćnici s Wall Streeta prelili daljnje milijarde dolara u javne obveznice za granju univerziteta, za koje je jamčila država. Sredstva koja je trebalo uložiti u razvitak stvarne industrijske privrede preusmjerena su u tu 'post-industrijsku' ili 'uslužnu privredu'.
Svemirski je program NASA 1966. dosegnuo vrhunac potrošnje od 6 milijardi dolara.
S Vijetnamskim ratom i pokretanjem izvrnute kulture droge, slobodnog seksa, 'snage cvijeća' pod znanstvenim projektom CIA-e koji je bio vrhunska tajna pod imenom MK-Ultra, britanski su i američki znanstvenici počeli provoditi eksperimente halucinatnih i drugih droga koje mijenjaju um. Polovicom 1960-ih posljedica toga projekta je bio pokret Hippie, koji se katkada spominje kao lansiranje 'Razmišljanja novoga doba' ili 'Doba akvarijusa.
S ciljem mijenjanja načina razmišljanja u američkim korporacijama i industriji, direktori su također prolazili jedan novi oblik obuke – sesije u T skupinama, koje su vodili vanjskih psiholozi iz Državnih laboratorija za vježbanje, ili 'vježbanje osjetljivosti', radi otupljivanja mozga i pripreme naroda da prihvati nadolazeće šokove. Ljudi su bili toliko zaokupljeni time da budu osjetljiviji i razumniji na nedostatke drugih da im je promakla činjenica da država gubi svoj smisao postojanja.
Velike su se tvornice premjestile na područja jeftine radne snage na američkome Jugu, gdje nije bilo organiziranih sindikata, ili u zemlje u razvoju, sirotinjske četvrti, ovisnost o drogi i nezaposlenost poprimali su epidemijske razmjere u sjevernim industrijskim gradovima. Radnici su većinom bili ustrašeni i zbunjeni gledajući kako se čitava potka njihova društva slama kao posljedica politike neulaganja moćnih banaka.
Sjedinjene Države pretvorene su u 'novi Vijetnam', crnci su nahuškani na bijelce, zaposleni na nezaposlene, dok su bankari na Wall Streetu profitirali na kresanju plaća i ulaganju u infrastrukturu ili usmjeravali investicije u prekomorske zemlje – utočišta jeftine radne snage u Aziji i Južnoj Americi.
***
1969. pri isteku prve godine predsjedničkog mandata Richarda Nixona, američka je privreda opet ušla u recesiju. Da bi se pobijedila kriza, kamate su u Sjedinjenim Državama jako snižene 1970-ih. Opet je špekulativni 'vrući novac' počeo napuštati dolar u rekordnim količinama, zbog sniženja kamata. Visoke su se kratkoročne zarade pobirale u Europi i drugdje.
1970. R.Nixon se na domaćem američkom tržištu okrenuo ekspanzionističkoj monetarnoj politici. Stoga je dotok kapitala iz ranije godine obrnuo smjer i SAD su se izložile otjecanju kapitala u neto iznosu od 6,5 milijardi dolara. A recesija se nastavila.
U 1971. odljev kapitala dosegao je 20 milijardi dolara. Zabilježen je i prvi mjesečni trgovinski deficit. To je potaknulo paničnu prodaju dolara u praktički međunarodnim razmjerima. Stanje je uistinu postalo očajno.
Obustava mogućnosti pretvaranja dolara u zlato i međunarodni 'fluktuirajući tečajevi' iz ranih 1970-ih nisu riješili ništa. Samo su poslužili za dobivanje na vremenu.
Logika moćnika s Wall Streeeta bila je da moć njihove financijske prevlasti mora ostati netaknuta, čak i ako je to na štetu privredne proizvodnje i nacionalnog napretka Amerike.
Pod vodstvom savjetnika za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući H.A. Kissingera glavna značajka američke politike bila je da kontrolira a ne da razvija gospodarstva po cijelome svijetu. Glavnim je prioritetom postalo smanjenje stanovništva u zemljama u razvoju, umjesto transfera tehnologije i strategija industrijskog razvitka, što je bilo još jedno vraćanje natrag.
Tek nakon dvije godine 1973. planirana politika je izašla na vidjelo. Financijski moćnici tajno su se sastali kod švedske bankarske obitelji Wallenberg. Cilj sastanka nije bio spriječiti očekivani šok od visoke cijene nafte, nego isplanirati i rukovoditi poplavom naftnih dolara koja se uskoro trebala kreirati, proces koji je američki ministar vanjskih poslova Kissinger kasnije nazvao 'recikliranjem tokova petrodolara'.
1973. godine moćni su ljudi okupljeni oko Bilderberga odlučili lansirati velebni napad na industrijski razvitak u svijetu, s ciljem da povrate ravnotežu moći u korist anglo-američkih financijskih interesa. U namjeri da to učine, odlučili su upotrijebiti svoje najdragocjenije oružje: kontrolu nad svjetskim tokovima nafte. Trebali su potaknuti globalni embargo na naftu radi iznuđivanja drastičnog porasta cijene nafte u svijetu.
Oštro i naglo povećanje svjetske cijene nafte, značilo bi potom jednako drastično povećanje potražnje za američkim dolarima kojima se plaćala nafta.
Kissinger je učinkovito kontrolirao poteze izraelske politike putem svojih bliskih odnosa s izraelskim ambasadorom u Washingtonu Simchom Dintzem. Osim toga, Kissinger je održavao veze s egipatskom i sirijskom stranom. Njegova je metoda bila da jednostavno svakoj strani krivo prikaže ključne elemente druge strane, što je rezultiralo ratom, a potom i arapskim naftnim embargom.
Kissinger je potakao rat između arapskih zemalja što je trebalo rezultirati embargom nafte. Arapske su zemlje izvoznice nafte trebale biti žrtvenim jarcem za nadolazeću bjesomučnu reakciju svijeta, dok su anglo-američki interesni krugovi koji su je kreirali, stajali mirno u pozadini.
Zemlje članice OPEC-a podigle su svoje cijene za zastrašujućih 70%, također proglasile embargo na prodaju nafte SAD-u zbog njihove podrške Izraelu u ratu.
U siječnju 1974. porast je bio od 400%.
Jedna od glavnih briga tvoraca porasta cijene nafte od 400% bila je kako spriječiti da njihov drastični potez ne navede svijet na ubrzanje već jakoga trenda izgradnje daleko učinkovitijega i u konačnici jeftinijeg izvora energije – nuklearnih elektrana.
Počevši 1970-ih godina lansirana je strahovita propagandna ofenziva iz odabranih anglo-američki trustova mozgova i časopisa, s namjerom da oblikuju novi pristup 'granica razvitka', koji će osigurati uspjeh drastične strategije naftnog šoka.
Rimski klub 1972. prikazao je kompjutersku simulaciju s porukom da će svijet uskoro nestati zbog nedostatka odgovarajućih izvora energije, hrane i drugih potrepština. Oni su namjerno zanemarili značaj tehnološkog napretka za poboljšanje uslova čovjekova života.
***
Cijelu situaciju još čudnijom čini činjenica da su se ministri zemalja OPEC-a na jednom sastanku 1975. suglasili da ne prihvate ni jednu drugu valutu osim američkog dolara kao sredstvo plaćanja za svoju naftu, čak ni britansku funtu.
Svijet je bio prisiljen skoro neprestano kupovati ogromne količine dolara radi plaćanja energetskih zaliha bez kojih se nije moglo. I što je još neobičnije, taj je OPEC-ov dogovor o dolarskoj cijeni nafte ostao na snazi usprkos kasnijim ogromni gubicima koje su pretrpjele zemlje OPEC-a kako je vrijednost dolara išla gore-dolje tijekom sljedećega desetljeća pa i dulje.
Anglo-američki je spoj nafte i bankarstva tako prerastao omjere uobičajenog poduzetništva da su njihova moć i utjecaj izgledali nedodirljivi.
Dvije su rezervne valute iz Bretton Woodsa, britanska funta i američki dolar, zadržale središnji položaj u novom petrodolarskom poretku iz 1970-ih godina. Funta se obogatila od eksploatacije ogromnih količina nafte iz Sjevernog mora, koja je bila spremna za tržište u pravom trenutku da iskoristi porast cijene nafte od 400%, kao što je ranije navedeno. Britanska je funta postala poznata kao 'petrovaluta' (naftna valuta).
Isti oni anglo-američki krugovi moći koji su izmanipulirali političke događaje kako bi doveli do poskupljenja nafte od 400%, nakon toga su se okomili na one zemlje koje su bile žrtvom njihova naftnoga udara i 'ponudile' im petrodolarske kredite za kupnju skupe nafte i drugih vitalnih uvoznih proizvoda, naravno sve po jako visokim kamatama.
Postojao je pokušaj organiziranja zemalja Trećeg svijeta za stvaranjem nove kreditne institucije, jedne međunarodne kreditne banke koja bi zamijenila nemoralni neokolonijalizam MMF-a. Bezuspješno.
Prijetnja Trećeg svijeta anglo-američkom poretku i njihovu režimu globalnog oporezivanja preko petrodolara očito je bila poražena. Vodeće su eurodolarske banke iz Londona i New Yorka širom otvorile vrata davanju sve većih kredita odabranim zemljama Trećeg svijeta koje su pristale na drakonske uslove MMF-a, kako bi mogle refinancirati svoje deficite prouzročene naftnim šokom.
Kissinger je opstruirao i pokušaje Pakistana i Irana da se povežu s Njemačkom i da pokrenu gradnju nuklearnih elektrana. CIA je srušila iranskog šaha, kojeg je sama prije 25 godina dovela na vlast.
Predsjednik Carter je već ranije bezuspješno nastojao nagovoriti Njemačku vladu da prema Zakonu o neširenju nuklearne energije, koji je donijela Carterova Vlada, obustavi izvoz praktički sve nuklearne energije u zemlje u razvoju. Njegov je sofistički argument kao i obično bio da mirnodopska tehnologija nuklearnih elektrana predstavlja prijetnju za širenje nuklearnog oružja, a ustvari je jedini cilj takvoga argumenta bio jačanje strateškog položaja anglo-američkog financijskog ustroja koji se temeljio na petrodolarima.
CIA-in se plan temeljio na pomnom proučavanju fenomena islamskog fundamentalizma prema prikazu britanskog stručnjaka za islam dr. Bernarda Lewisa, koji je tada bio predavač na Sveučilištu Princeton u SAD-u. lewisov je plan, predstavljen na nastanku Bilderberške skupine u Austriji u svibnju 1979. zagovarao radikalni pokret Muslimanskog bratstva koje je stajalo iza Homeinija, kao sredstvo za balkaniziranje čitavog muslimanskog Bliskog Istoka po plemenskim i vjerskim linijama. Lewis je podržavao tezu da Zapad treba potaknuti autonomne skupine poput Kurda, Armenaca, libanonskih Maronita, etiopskih Kopta, azerbejdžanskih Turaka itd. Haos će se proširiti na način koji je on nazvao 'luk krize', koji će se preliti u muslimanske predjele Sovjetskog Saveza.
BBC je pružio ajatolahu Homeiniju propagandnu platformu unutar Irana, a šahovoj je Vladi odbio dati priliku da odgovori. Anglo-američka tajna služba odlučila je srušiti šaha. Šah je pobjegao u siječnju 1979., Hoomeini je u veljači zrakoplovom dopremljen u Teheran i odmah je objavio uspostavu svoje represivne teokratske države koja je zamijenila šahovu Vladu.
Padom šaha i dolaskom na vlast fanatičnih pristalica Homeinija u Iranu je nastao haos. U svibnju 1979. novi je Homeinijev režim izdvojio iranske planove za razvoj nuklearne energije i Homeini je objavio da se otkazuje cijeli program izgradnje nuklearnih reaktora, koji su trebale provesti Francuska i Njemačka.
Odsječen je iranski izvoz nafte, a i Saudijska Arabija smanjila je proizvodnju. Uslijedio je drugi naftni šok.
Volckerova su oba cilja uspjela. Američke su kamate na eurodolarskom tržištu otišle nebu pod oblake, s 10% na 16%, a za samo nekoliko sedmica dosegle razinu od 20%. svijet nije mogao vjerovati svojim očima. Inflacija je uistinu 'iscijeđena', a svjetsko je gospodarstvo gurnuto u najdublju depresiju od 1930-ih. Dolar je započeo svoj nevjerojatan petogodišnji uspon.
1979. godine započet je pritisak na sve moguće načine da se umanji primamljivost nuklearne energije u zamjenu za dosadašnju upotrebu nafte, čak je izvršena diverzija na nuklearku u Three-Mile Islandu čime bi se još više zastrašilo stanovništvo, nastojeći zadržati dominantne pozicije na nafti.
***
Ukupne posljedice dvaju strahovitih naftnih šokova iz 1970-ih godina i hiperinflacije koju su ti šokovi pokrenuli, stvorile su ustvari jednu novu američku 'posjedničku aristokraciju' u kojoj su oni koji su posjedovali nekretnine odjednom sebe vidjeli preko noći kako postaju milijuneri, što nije bio rezultat poduzetništva ni uspješne proizvodnje ni znanstvenog izuma, nego jednostavno posljedica posjedovanja zemlje – nekretnina, neplodne prašine.
Ali, ako je naftni šok aktivirao tu polarizaciju društva na manjinu sve bogatijih naspram velike većine čiji je životni standard polako tonuo, monetarna šok terapija koju ne nametnuo Paul Volcker nakon 1979. privela je zadatak kraju.
Uz regulatorne promjene u izgradnji nuklearnih elektrana u SAD-u nakon antinuklearne histerije u Three-Mile Islandu koja je rezultirala daljnjim godinama kašnjenja završetka izgradnje postojećih elektrana, nuklearna energija postala je neprihvatljivo skupo ulaganje za američke električne kompanije pod Vockerovim režimom visokih kamatnih stopa. Nakon 1979. nije naručen ni jedan novi nuklearni reaktor.
Jedna od najnaprednijih sektora proizvodnog gospodarstva bio je prepušten odumiranju.
Politička je ofenziva Margaret Thattcher u ENgleskoj i Volckera u Americi iz ranih 1980-ih godina uništila moguća dugogodišnja ulaganja države u infrastrukturu i kapitalnu izgradnju, poput izgradnje željeznica, autoputova, mostova, kanalizacija i elektrana.
Bilo bi pogrešno misliti da je monetarna šok terapija koju je Paul Volcker nametnuo SAD-u bila njegov izum. Ta je politika razrađena i već primijenjena nekoliko mjeseci ranije, U Britaniji. Nakon pobjede na izborima 1979. godine M. Thattcher krenula je s kampanjom 'iscjeđivanja inflacije iz gospodarstva'. Promicala je prijevaru potrošača tvrdeći da je vladin deficit a ne poskupljenje cijene nafte od 140% od pada iranskog šaha glavni 'uzrok' povećanja cijena od 18% u Britaniji. Prema njoj povišene cijene se mogu ponovno sniziti jednostavnim smanjenjem količine novca u gospodarstvu, akako je glavni izvor 'viška novca' po njenoj tvrdnji proizlazio iz kroničnog deficita vladinog proračuna, vladini se troškovi moraju jako smanjiti kako bi se smanjila 'inflacija novca'. Engleska je banka u isto vrijeme ograničila kredite za gospodarstvo politikom visokih kamatnih stopa, što je bio njezin prilog liječenju inflacije, posljedica je bila gospodarska kriza. Kamata je porasla na zastrašujućih 17% u 3 mjeseca, to je dosegnulo nezapamćen porast troškova zajmova za industriju i kućanstva od 42%. nikad u modernoj povijesti nije neka zemlja pretrpjela takav šok u tako kratkom vremenu, s izuzetkom ratnih ekonomskih nedaća.
'Ekonomska revolucija' M. Tatcher primijenila je krivi lijek za 'liječenje' krive bolesti.
Za Reganove vlade 1982. krenuo je juriš na zemlje dužnike iz sektora zemalja u razvoju. Prvi je presudan korak bio kad su privatne banke krenule 'podruštvavati' svoju krizu duga.
Došlo je npr. u Latinskoj Americi do ogromnih dodatnih opterećenja prouzročenih uslovima 'refinanciranja' neplativog starog duga.
Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostatka najosnovnijih lijekova iz uvoza.
MMF je potom naložio niz devalvacija meksičkog pesosa radi 'poticanja' izvoza. Početkom 1982. prije prve devalvacije od 30% vrijednost pesosa bila je na razini od 12 pesosa za jedan američki dolar. 1986. bilo je potrebno 862 pesosa da bi se kupio jedan dolar, a 1989., taj se iznos popeo na 2.300 pesosa za jedan dolar.
U Americi za vrijeme Reaganove vladavine 1980-ih godina od Washingtona i New Yorka do Kalifornije propovijedala se nova dogma o 'postindustrijskom društvu'. Gospodarski napredak Amerike nije više bio povezan s ulaganjem u najmodernije industrijske kapacitete. Čelik je proglašen 'zahrđalim pojasom industrije'. Čelična su postrojenja prepuštena propadanju, a ljevaonice rušene dinamitom. Trgovački centri, svjetleće reklame nove kockarnice Atlantic Cityja i luksuzna hotelska naselja postali su 'stjecištima novca'.
U vrijeme spekulativnog procvata koji je trajao tijekom najvećega dijelom Reaganova predsjedničkog mandata, novac je i dalje pritjecao iz inozemstva za financiranje toga novog svjetskog buma. Nitko se izgleda nije obazirao na činjenicu da su SAD u tom procesu za samo 5 godina, do sredine 1980-ih, od najvećeg svjetskog kreditora postale zemlja dužnik po prvi put od 1914. Bilo je 'jeftino' imati dug, a on je rastao geometrijski.
Proračunski je deficit pod Reaganovim 'oporavkom' otkrio pravo stanje zdravlja američkog gospodarstva. Američko je gospodarstvo bilo bolesno.
Ako kompanije bankrotira, te su obveznice postajale otpadnim papirom ('junk bonds'). Ali 1980-ih godina cijene dionica i nekretnina su rasle pa nitko nije obraćao pozornost na taj rizik. Reaganove su porezne reforme dovele do toga da je kompanijama bilo 'profitabilnije' opteretiti se velikim kreditima nego izdavati 'dionička prava', tj. obične dionice.
Kamatne stope na te 'otpadne dionice bile su vrlo visoke kako bi se privukli kupci. 'Morski psi', a to je bio naziv za te napadače – preuzimatelje, ubrzo bi 'operušali' sredstva preuzete kompanije, rasprodali njezinu imovinu radi brze zarade i odjurili do sljedeće žrtve kompanije, poput jata pirana. Tijekom druge polovice 1980-ih godina takvi su potezi preplavili Wall Streeet, dali zamaha kompaniji Dow i doveli korporacije do najviših razina zaduženosti od krize iz 1930-ih godina.
Novi Zakon Garn-St.Germain, predsjednik Reagan otvorio je vrata štednim i kreditnim bankama za ogromne financijske zloporabe i divlje spekulativne rizika kao nikada ranije. Također je pretvorio te banke u idealno sredstvo organiziranog kriminala za pranje milijardi dolara od rastućeg posla kokaina i narkotika u Americi tijekom 1980-ih. Rijetki su ljudi opazili da je tvrtka Merrill Lynch, odnosno njezin ured u Luganu, bila optužena za pranje milijardi dolara mafijaškog profita od heroina, u tzv. Operaciji Pizza Connection.
Dug je poprimio zastrašujuće razmjere. Kad je Reagan pobijedio na izborima krajem 1980., ukupni privatni i javni dug U SAD iznosio je 3,8 milijarde dolara. Krajem toga desetljeća popeo se na 10.000 milijardi dolara.
Za Bushova mandata invazija na Panamu, kolikogod je bila nevjerojatna, rezultirala je kamenom šutnjom moralne savjesti civiliziranog svijeta. Smatrali su je američkim 'poslom' (u božićnim danima prve godine njegova mandata 1989. više od 6.000 Panamaca većinom siromašnih civila, ubijeno je kad su specijalne snage i bombarderi SAD napali tu malu zemlju, pod izgovorom uhićenja generala Manuela Noreige kojeg su teretili da je bio kralj kartela droge).
Irak, država sa 16 milijuna stanovnika, izašao je iz osmogodišnjeg uzaludnog rata protiv Irana, koji je postigao samo to da je zapadnim proizvođačima oružja poslužio kao ogromno smetlište kako bi održali ogromnu prodaju oružja Srednjem istoku. Washington je 1980. potajno potaknuo Saddama Husseina da napadne Iran tako što je dostavljao Iraku lažne informacije koje su pokazale brz uspjeh rata. Do 1989. iračko je gospodarstvo bilo u ruševinama, a ulaganja u industriju i poljoprivredu bila su uvelike zaustavljena tijekom toga skupog rata, čiji su procijenjeni troškovi iznosili preko milijun ljudskih života na obje strane.
Ali Irak je, za razliku od Homeinijeva Irana, izašao iz rata s ogromnim teretom ratnog duga. 1988. raznim kreditorima bio je dužan 65 milijardi dolara.
Anglo američki plan je bio da uvuku iračkog predsjednika Saddama Husseina u klopku kojoj neće moći odoljeti, kako bi se stvorio izgovor za vonju intervenciju SAD i Britanije, s navodnim ciljem osiguranja svjetskih zaliha nafte.
Od Saddama se tražilo da mora najprije restrukturirati svoj vanjski dug i kao protuuslugu pristati privatizirati iračke zalihe nafte ili njihov najveći dio. Saddam je, što se moglo predvidjeti, odbio američku 'ponudu' da preda suverenitet nad iračkom naftom u zamjenu za nejasna obećanja budućih zajmova.
Iraku je obustavljen kredit, na što je on pozvao Arapske zemlje na ujedninjene posebno što se SAD ne isplovljava iz Zaljev iako prijetnji ratu više nema.
Ali prema uputi SAD Kuvajt je snizio cijenu nafte ispod 10 dolara, preplavio tržište jeftinijom naftom, Saddam Hussein uskoro je okupirao Kuvajt nakon verbalnih sukoba. Engleska i Američka vlada zamrznule su sve kuvajtske financije. Ono što je uslijedilo slijedećih 6 mjeseci spada među najciničnije sračunate poteze novije povijesti. Irak je bio bombardiran, iako je svima bilo jasno da se rat mogao izbjeći. Gđa Tacher bila je tada izjavila da se stvari ne ograničavaju na povlačenje iračkih snaga iz Kuvajta, nego da je Iraku potrebno zadati razoran udarac, da se slomi vrat Saddamu i uništi ukupan vojni, a možda i industrijski potencijal te zemlje. A Bush je 1991. u izvješću o stanju nacije rekao američkome Kongresu: Svijet dakle može iskoristiti priliku sadašnje krize u perzijskom zaljevu za ostvarenje dugogodišnjeg sna o novom svjetskom poretku.
Preko kanala koji su bili izravno povezani s britanskom i američkom tajnom službom, hamburški list Der Spiel i utjecajn republikanski senatori otpočeli su otvorenu ofenzivu protiv Njemačke, optužujući Njemačku da je njezin izvoz tehnologije koja se popularno zvala tehnologijom 'dvojne primjene' omogućio Sadamovoj vojsci da ispaljuje sovjetske rakete Scud na izraelske ciljeve.
Američki ministar vanjkih poslova James Baker otišao je u misiju prikupljanja financijskih sredstava, koja je bila obilježena jednim od najvećih pritisaka u povijesti, kako bi izvukao obećanja Njemačke, Japana, Kuvajta i Saudijske Arabije koja će jamčiti ukupan iznos od 54,5 milijardi dolara za praćenje troškova onoga što je dobilo ime Operacija pustinjska oluja.
Neki su upućeni ljudi procijenili da su SAD izašle iz cijele afere oko Zaljevskog rata s neto 'profitom' od mogućih 19 milijardi dolara, kad se uračunaju svi prilozi saveznika.
Osim toga, prije završetka Zaljevskog rata počeli su se potpisivati veliki ugovori SAD-a sa zemljama Srednjeg istoka o prodaji američkog oružja, uz veliku ljutnju europskih tržišta oružja.
Operacija pustinjska oluja i Zaljevski rat predsjednika Busha i premijerke Thacher učinili su neprocjenjivu štetu Iraku i njegovu narodu, Kuvajtu i svjetskom gospodarstvu, ali je bilo znakova da nisu ispunili primarni cilj – vraćanje kontinentalne Europe u novi svjetski poredak Geogea Busha i Margaret Thatcher.
***
Ova knjiga pisana u vrijeme Zaljevskog rata 1991. tek u pogovoru spominje zaključak da je daljnim nemirima u istočnim ruskim zemljama i na balkanu značilo eliminiranje svake uloge Rusije iz kaspijske nafte u konačnici dopustilo nastavak britanske politike kaosa i ekonomske nestabilnosti u Centralnoj Aziji i na Balkanu.
Sve dok su zemlje Istočne Europe i Rusija u haosu, gospodarski bi bila oslabljena Njemačka i druge zemlje europskoga kontinenta, što bi samoj Britaniji osiguralo mogući ulazaku Europsku monetarnu uniju s pozicije moći, a ne slabosti.
Potpisom sporazuma o ulasku Njemačke u Europsku uniju njemački je kancelar Kohl potpisao uništenje moćne njemačke marke, kao i uspostavu nadnacionalne Europske središnje banke, a sv eje to bila cijena za dobivanje nevoljke francuske suglasnosti za ratificiranje sporazuma 4+2, kojim je dopušteno ujedinjenje dviju njemačkih država.
Kako se približavao krajnji rok 1997. za osnivanje te nove Europske središnje banke, Francuska je čini se potisnula svoja razilaženja s Njemačkom u interesu stvaranja nove valute – eura. Međutim, iza kulisa Francuska i francuske banke igrale su daleko mračniju ulogu u stvaranju eura. Bila je to francuska parodija britanske geopolitike.
Kako se približavao kraj stoljeća, svijet je bio u previranju. Balkan je nakon kosovske krize postao preplavljen mogućnostima novih geopolitičkih eksplozija. Kavkaz je sve ubrzanije postao šireća ratna zona. Pakistan je proživljavao vojni režim čija politika velikom dijelu svijeta nije bila nimalo jasna. Kina, koja je samo dvije godine ranije bila središtem zapadnih ulagača, očito se počela okretati prema unutra, što je bila reakcija na ekonomske poteškoće izazvane azijskom krizom i na prestanak dotoka prijeko potrebnih financijskih sredstava iz prekomorskih zemalja.
SAD su bile predmetom ljutnje i ogorčenja velikog dijela ostatka svijeta. Trjezniji promatrači shvatili su da nije realno očekivati od Washingtona da bude svjetski policajac ni sredstvo za rješavanje svjetskih problema. Ali, kako se sin Georgea Busha počeo krajem 1999. natjecati za predsjednika, isto je tako bilo jasno da geopolitičke postavke koje su pokretale minulo stoljeća rata još nisu ni izdaleka prevladane.
