Č i t a o n i c a

Proces prisutnosti

Michael Brown
Ocjena:*****

Ova mi je knjiga kroz osobno iskustvo pokazala da ne postoji bolji
trenutak koji bismo mogli iskusiti nego što je ovaj sadašnji te da ne postoji
uzvišenija spoznaja od one da nas svemir bezuvjetno podržava.
Jeevan Gounden, poduzetnik, Johannesburg, Južnoafrička Republika

Sada osjećam duboko razumijevanje prema onome što je prošlo, zahvalnost
prema onome što je sada i prihvaćam ono što tek treba doći.
Joan Tinker, Johannesburg, Južnoafrička Republika


Dok sam eksperimentirao s različitim fizičkim, mentalnim i
emocionalnim metodama, otkrio sam da jačinu i učestalost bolova uvelike
mogu ublažiti ako održim ono što sam tada nazivao »visokom osobnom
energetskom frekvencijom«. To otkriće predstavljalo je prvu naznaku onoga
što sada, prema mome uvjerenju, predstavlja razinu moje svjesnosti
sadašnjeg trenutka.

Uvidio sam da nam je istinska,
svjetlosna ljepota prirodnoga svijeta ovog planeta skrivena zbog naše
zaokupljenosti vremenom.

moja bolest nastala zbog toga što je moje tijelo
činilo sve što je bilo u njegovoj moći da me prizove svijesti, jer sam
nesvjesno rasipao pažnju na izmišljenu mrežu vremena i vezao se za nju. U
tom novom stanju svijesti bol nisam doživio kao neprijatelja, nego kao
prijatelja i pomoćnika koji me poslušno priziva da se vratim Sadašnjem
trenutku vlastitog životnog iskustva.

Možda se doima jednostavno, ali svjesno
povezano disanje fizički je naporno, a potiče duboke mentalne i emocionalne
promjene.

Koristeći se svjesnim povezanim disanjem da bih postao što prisutniji
u svome životu, otkrio sam da automatski počinjem donositi odluke koje
se temelje na osjećaju unutarnje emocionalne dobrobiti. Shodno tome,
sve veća ugoda i sklad automatski su se očitovali i u mojim vanjskim
iskustvima, a bolovi su se postupno počeli povlačiti.
Ne postoji veličanstveniji
instrument iscjeljivanja od vlastite Unutarnje prisutnosti. Podjednako je
važna bila i spoznaja da je moj vlastiti dah ključ koji otvara vrata iskustva
te Prisutnosti. Godine 1997. i druge sam počeo upoznavati s tom metodom
disanja, pažljivo promatrajući posljedice koje su doživljavali.

Postao sam
svjestan da svjesnost sadašnjeg trenutka nije samo stanje Postojanja, nego
samo Postojanje.

Postizanje svjesnosti sadašnjeg trenutka predstavlja način života, a ne
jednokratni i kratkotrajni užitak. To je putovanje, a ne odredište.
Sve ono za čime tragamo već nas je pronašlo.

Svjesnost sadašnjeg trenutka stanje je Postojanja, a ne nešto što mi
činimo. Stoga je lakše reći što nije, nego što jest. Pouzdan pokazatelj da smo
zakoračili u svjesnost sadašnjeg trenutka je to što je naše životno iskustvo,
bez obzira na to kakvo izgledalo izvana u bilo kojem trenutku, iznutra prožeto
dubokom zahvalnošću.

Ako ne osjećamo zahvalnost
za to što smo živi, to je stoga što smo odlutali od sadašnjeg trenutka u
prividno mentalno područje koje nazivamo »vremenom«.

Žalimo za prošlošću,
vjerujući da će nam u budućnosti biti bolje, dok sadašnji trenutak smatramo
događajem kojeg moramo promijeniti.

Zbog toga je svijet u kojemu sada živimo, kao i sve što on
obuhvaća, samo sredstvo za postizanje nekog cilja. Takav nam se način
života doima normalnim. Doima se
normalnim, jer nemamo pristupa drukčijem iskustvu svijeta koji se
kvalitativno razlikuje od onoga u kojemu živimo. Nemamo drukčije
iskustvo s kojim bismo mogli uspoređivati ovo sadašnje.

Budući da po navici prebivamo u mentalnom stanju koje nam omogućuje da
razmišljamo i projiciramo pažnju u te prividne trenutke, potpuno propuštamo
stvarna fizička i emocionalna iskustva koja nam se događaju ovoga trenutka.
Gotovo potpuno zanemarujemo jedini trenutak koji sadrži životnost i
puninu onoga što život uistinu jest. Mislimo da živimo, ali to zapravo nije
točno. Mi samo postojimo. Mislimo da se krećemo, ali se zapravo vrtimo u
krugu. Potpuno smo se posvetili mentalnim stanjima i žrtvujemo im iskustva
fizičke prisutnosti i emocionalne ravnoteže. Shodno tome, mentalno nam je
stanje, koliko god mi vjerovali da je napredno, opterećeno zbunjenošću.

Nedostatak
spokojstva koje osjećamo u svojoj nutrini odražava se kao neprestani kaos
koji doživljavamo u svojim vanjskim životnim iskustvima. Nedostatak
unutarnjeg mira također se odražava i u načinu na koji uvijek ustuknemo od
svakog iskustva nepokretnosti ili tišine. Krilatica ovoga doba glasi: »Sto više
buke, što više kretanja«.

Naše ponašanje ispunjeno nezasitnim potrebama i
željama svjedoči o ispraznosti koju ne može ispuniti naš trenutačni pristup
životu. U svojoj očajničkoj potrazi za mirom prevrnuli smo svaki dio ovog
planeta. No, nikakvo djelovanje ne ispunjava mirom naše stanje Postojanja,
jer smo odavno zaboravili da mir ne možemo pronaći u »djelovanju«. Ne
možemo ga prisilno ostvariti niti mehanički postaviti. Stanje unutrašnjeg
nemira očituje se u obliku fizičkih, mentalnih i emocionalnih simptoma
nelagode i bolesti.

Proces prisutnosti u tome uspijeva osvješćujući izvornu Prisutnost koja je
naša istinska bit, potičući nas da svjesno počnemo razotkrivati neizvornu
laž koju smo stvorili kako bismo se zaštitili od straha, bijesa i tuge. Pokazuje
nam da svoje iskustvo svijeta možemo promijeniti samo ako se oslobodimo
percepcijskog virusa vremena te da je stoga oslobađanje od te mentalne
bolesti najuzvišeniji oblik služenja koji ovog trenutka možemo prihvatiti.
Iskustva koja stvaramo kako bismo se osjećali sigurno i prihvaćeno u
ovome svijetu nisu naša istinska bit. Bez obzira na to što nam nosi
budućnost, jedini trenutak koji za nas može biti stvaran nema nikakve veze s
jučerašnjim danom ili s onim što bi se moglo dogoditi sutra. Sve dok
nesvjesno reagiramo na događaje u svojemu životu, ne uspijevamo uočiti što
nam je pred nosom.

Ono što život uistinu jest, ne može biti
obuhvaćeno vremenom.
Ništa se ne događa u vremenu. Mi samo mislimo da se nešto zbiva.

Svakoga nas trenutka okružuje radostan, zdrav život
ispunjen obiljem. Život »u vremenu« nosi nas poput bujice
i baca nas ovamo-onamo.
Stoga nam život prolazi u borbi,
umjesto u primanju.
Svjesnost sadašnjeg trenutka nije apstraktna ideja, nego iskustvo.
Način Postojanja lišen napora, koji predstavlja pravo svakog ljudskog
bića na ovome svijetu.

»Zastani! Nemaš kamo ići, nemaš što raditi, ali možeš biti!«

Teži je bio
pokušaj traganja za onim što nismo ni znali da smo izgubili. Najbolja od
svega je spoznaja da nas je ono što smo tražili već pronašlo.

Iako nam se može učiniti da putujemo sami, to nije tako i nikada ne
može biti tako. Prvi dio ove knjige namjerno je osmišljen kako bi nas
pripremio za tu spoznaju. Napisan je da bi potaknuo odnos s našim
Unutarnjim pomagačem. Iako ovog trenutka možda i ne znamo kamo
idemo ili kako ćemo onamo stići, jedan dio našeg Bića to ipak zna.

Prvi dio Procesa prisutnosti automatski nas osnažuje kako bismo mogli
prihvatiti poruke koje dolaze od naše Unutarnje prisutnosti. Podučava
nas razumijevanju »jezika izvornosti« kojim je taj Proces ispisan. U tom
postupku nema nikakvih poteškoća, jer čitanjem automatski učimo sve
što trebamo znati o komunikaciji sa svojim Unutarnjim pomagačem.
Potrebno je samo ne žuriti, pažljivo čitati i dopustiti informacijama da
nam se polako slegnu. Nije prijeko potrebno zapisivati bilješke ili svjesno
pamtiti bilo koji dio teksta. Međutim, tijekom mirnih trenutaka, kad šino
opušteni i spremni prihvatiti poruke, korisno je razmišljati o onome što smo
pročitali.

Um koji razmišlja nikada ne može iskusiti svjesnost
sadašnjeg trenutka, jer djeluje samo u okviru paradigme utemeljene na
vremenu. Kad uistinu zakoračimo u svjesnost sadašnjeg trenutka, gubitak
misli bit će jedan od pokazatelja da se to uistinu dogodilo. Međutim,
budući da smo postali sluge vlastitoga uma, umjesto da on služi nama,
postizanje unutarnje tišine i smirenosti zahtijeva promišljeni postupak
»ukidanja djelovanja«. Proces prisutnosti upravo to i jest: proces
»ukidanja djelovanja«.

Kad se um koji razmišlja susretne s nekom knjigom, automatski
pretpostavlja da je napisana za njega. Stoga bi želio da svaka rečenica bude
nova i uzbudljiva, da svako poglavlje završi s napetošću. Žudi za
neprestanom promjenom i ovisan je o njoj. Želi se zabaviti. Ne može
podnijeti tišinu i mir koji pripadaju svim cikličkim iskustvima, osobito dubini
tišine i mira iz koje izranja ova knjiga i u koje nas poziva. Za um koji
razmišlja »ciklusi« su besmislena ponavljanja. Zbog toga um ne može sjediti
na plaži i mirno promatrati beskonačne valove. Niti može uživati u tišini
Sunčeva zalaska. Ne može uživati u nepokretnosti stabla. Kad ugleda jedan
val, jedan zalazak ili jedno stablo, vjeruje da ih je vidio sve. Ponavljanje ga
ljuti i tjera ga da kaže: »Kakav je smisao u ponavljanju?« Na taj način
reagira usprkos činjenici da su misli kojima se bavi najčešće uistinu
besmisleni ciklusi ponavljanja. Um koji razmišlja žudi za bukom,
kretanjem, uzbuđenjem, neprestanom promjenom i onome što smatra
»novinom«. No, život u svojoj najskrivenijoj biti uopće nije »nov«. Život je
uvijek onakav kakav je oduvijek bio i nikada neće odstupiti od svoje najdublje
istine. U tom smislu život
je na ovome svijetu beskonačna nepokretnost i tišina koja u skladu s
plimom neprestanih ciklusa poprima oblik i napušta ga. Ti ciklusi se ne
ponavljaju, nego predstavljaju osnaženje. U ovome pojavnome svijetu
predstavljaju sam ritam Postojanja.

Ono što naš misaoni um u tekstu knjige doživ
ljava kao »ponavljanje« zapravo je »osnaženje«.

Namjera je Procesa prisutnosti razotkriti nam kako naša pogrešna
želja za mijenjanjem onoga što nam se u bilo kojem trenutku događa najčešće
proizlazi iz naše nesposobnosti da budemo potpuno prisutni i da u
potpunosti uživamo u svom čudesnom životnom iskustvu onakvom kakvo
ono jest ovoga trenutka.

Kad se informacija kombinira s iskustvom,
pretvara se u znanje. Kad to znanje postane
frekvencija na kojoj temeljimo svoje misli, riječi i djela,
tada ostvarujemo sklad koji nazivamo mudrošću.

Stvaran rast uvijek proizlazi iz nečega što ne znamo. To je iznimno važna istina
koju ego ne može razumjeti, jer je u njegovoj naravi da pretpostavi kako
unaprijed već zna sve što je vrijedno znati.

Integralni je dio Procesa prisutnosti osvješćivanje disanja, jer je
disanje najučinkovitije i najdostupnije sredstvo koje imamo i kojim
svoju pažnju možemo usidriti u sadašnjem trenutku.

No, ipak nismo potpuno izgubljeni u prividima paradigme utemeljene
na vremenu, jer pojas za spašavanje, za prelazak u paradigmu sadašnjeg
trenutka, prebiva u svakome od nas, a to je disanje. Dah je pojas za
spašavanje, jer ne postoji ni u prošlosti niti u budućnosti. Kad postanemo
svjesni vlastita disanja, pokrećemo moćno i pouzdano unutarnje sredstvo
koje nam omogućuje svjesno povlačenje pažnje iz prošlosti i budućnosti.
Shodno tome, automatski povećavamo svjesnost sadašnjeg trenutka.

Ego je neizvoran identitet kojeg stvaramo od ranoga djetinjstva kako
bismo bezopasno zakoračili u naizgled opasna iskustva života u odrasloj
dobi. Za razliku od Prisutnosti, ta neizvorna persona funkcionira na temelju
pretvaranja. Umjesto da bude spontana, ona je proračunata.
Vlastita ograničenja ego uvijek prikriva isprikama i okrivljuje nekog
drugog.
Ego ne želi priznati
da postoji stvarno ograničenje procesa razmišljanja, da smo živjeli i prije
nego što smo počeli razmišljati te da postoje životna iskustva koja prelaze
granice razmišljanja. Ego je zaljubljen u um, a stoga i u razmišljanje
i razumijevanje. Njegov se identitet temelji na lažnom uvjerenju da je
um Bog. Ego je odan i nepokolebljiv učenik uma.

Ideja da do informacija možemo doći i bez svjesnog procesa razmišljanja
strana nam je zbog obrazovnog sustava kojim dominira um.

Zakon svemira kaže da svaki uzrok izaziva posljedicu. To možemo
prevesti i riječima »Tražite, i naći ćete«, »Traži i bit će ti dano«, »Kucajte,
i otvorit će vam se«. Drugim riječima, kad postavimo pitanje i
ne okončamo proces traženja odgovora, odgovor se neminovno mora
pojaviti u našoj svijesti u bilo kojem obliku. Pitanje je uzrok, odgovor
je posljedica. Jedno jamči drugo. Kad je riječ o pitanjima koja nam se
postavljaju tijekom Procesa prisutnosti moramo usvojiti upravo takav
pristup. Kad god sebi postavimo pitanje, moramo biti strpljivi i
dopustiti odgovoru da se pojavi u obliku koji je najkorisniji za naše
putovanje Procesom.

Naša je trenutačna nevolja u tome što mi, prema vlastitim sadašnjim
spoznajama, ne znamo sve. Zapravo, prema vlastitim sadašnjim spoznajama,
mi znamo jako malo. No, postoji dio našega Bića kojega možda još
nismo svjesni, koji zna sve. Zna sve, a da ne mora »razmišljati« o tome.
Jednostavno zna. To je naša Unutarnja prisutnost. Ona je tihi svjedok
svakoga iskustva koje smo ikada doživjeli i sjeća se svakog trenutka tih
iskustava, kao da nam se događaju ovog trenutka. Za nju se sva iskustva
koja smo proživjeli događaju ovog trenutka, jer svjesnost sadašnjeg
trenutka ne zna za vrijeme. Moglo bi se reći da je razlika između ega i
naše vječne Unutarnje prisutnosti u tome što ego mora razmišljati kako
bi shvatio, dok Unutarnja prisutnost jednostavno zna. Ona zna, jer je stalni
svjedok svih naših životnih iskustava, dok je žarište ega vezano za vanjski
svijet i ono što drugi rade u njemu te je određen njime.

Mnoga od tih iskustava
sastoje se isključivo od osjećaja, vibracija ili osjeta. To su »spoznaje«. To su
energije u kretanju. To su emocionalna iskustva koja su se dogodila prije nego
što smo ovladali mentalnim jezikom. To su vibracijska iskustva koja su se
događala u maternici i nedugo nakon što smo se rodili u ovome svijetu.

Kad napustimo maternicu mi smo prvenstveno emocionalna bića.
Izražavamo samo emocije. Ne posjedujemo verbalni jezik i njegove
asocijativne ideje kojima bismo mogli identificirati svoja iskustva ili
učinkovito komunicirati s njima. Još ne posjedujemo ni motoričke vještine kojima
bismo mogli fizički sudjelovati u bilo čemu. Svijet doživljavamo kao čistu
energiju u gibanju ili emociju. U tom isključivo emocionalnom stanju ostajemo
sve dok nešto ne prepoznamo. Tako nam se svjesnost počinje razvijati u
carstvu emocija.
Do drugog koraka na Stazi svjesnosti, mentalnog carstva, dolazimo
naučivši namjerno koristiti emocije kako bismo postigli određeni ishod. Kad se
to dogodi, naše emocije više nisu reakcija na okolnosti. Sada postaju
sredstvo kojim usmjeravamo ishod svojih iskustava. Drugim riječima, onoga
trenutka kad plač ili osmijeh iskoristimo kao instrument promišljene
komunikacije, kako bismo svjesno manipulirali svojim životnim
iskustvom, tada više ne izražavamo samo emocije, nego i mentalno
sudjelujemo u svome iskustvu. Ulazak u mentalno carstvo potvrđuje se kad
naučimo prvu riječ. Naša je prva riječ čin imenovanja. Automatski se događa
da imenujemo nešto što smo prepoznali i to upravo zato što smo to
prepoznali.
Kad postanemo sposobni imenovati vidove iskustva koje prepoznajemo,
to pokazuje da se otvaraju vrata prema novom koraku na Stazi svjesnosti,
prema fizičkome carstvu. Kad počnemo prepoznavati i imenovati
vidove svojega iskustva, do toga dolazi zato što nam oni više ne nalikuju
na energiju u kretanju. Onog trenutka kad nešto imenujemo, to činimo
stoga što nam se više ne pojavljuje kao energija u kretanju, nego nam se
počinje pojavljivati kao konkretna stvar. Nešto imenujemo stoga što nam
je postalo važno.
Da bismo zakoračili u
fizičko iskustvo doslovce moramo stvoriti privid »zaustavljanja svijeta«.
Kad smo u dječjoj dobi vlastitom percepcijom doslovce zaustavili svijet
i počeli ga imenovati, tada smo znatiželjno puzali prema imenovanome
kako bismo doživjeli osobni kontakt s njim. To vanjsko kretanje naše
pažnje i namjere, potaknuto radoznalošću, vodi nas iz čisto emocionalnog
i mentalnog iskustva prema trećem koraku duž Staze svjesnosti, a
to je fizičko carstvo. Kako bismo se u pravom smislu te riječi potrudili
poduzeti prve nesigurne korake u svijet koji nam je važan znatiželja je
prijeko potrebna.

Isključivo emocionalno iskustvo koje za nas počinje onoga trenutka kad
napustimo maternicu počinje slabiti i u mnogim se slučajevima prestaje
razvijati kad dosegnemo sedmu godinu. U sedmoj godini dolazi do
okončanja djetinjstva. Tada postajemo dječaci i djevojčice. Zbog toga se
u sedmoj godini kreće u školu, jer to razdoblje našega života označava
točku na kojoj napuštamo razvoj emocionalnog tijela i svoje djetinjstvo
kako bismo se više usredotočili na razvoj mentalnoga tijela.
Od sedme do četrnaeste godine učinio mentalnom razumijevanje i
razvijamo temelje triju komunikacijskih vještina: govora, čitanja i pisanja.
Također se učimo ponašati na društveno prihvatljiv i prikladan način u
društvu u kojemu smo rođeni. Sedmogodišnji ciklus intenzivne usredotočenosti
na osnovne mentalne vještine u konačnici se počinje usmjeravati
na razdoblje koje nazivamo pubertetom. Od otprilike četrnaeste godine
mentalni se razvoj počinje okretati onome što drugi smatraju daje za nas
potrebno kako bismo prihvatili smislenu fizičku ulogu u društvu. Takvo
prilagođavanje žarišta naše pažnje istodobno se označava povećanjem
fizičke svjesnosti o vlastitoj okolini i odnosa koji imamo s njom.
Hormonalne promjene koje se odvijaju u tijelu oko četrnaeste godine
označavaju naš odmak od sedmogodišnjeg ciklusa mentalne socijalizacije
i prilagodbe te nagovještavaju da zalazimo u treći sedmogodišnji
ciklus. U njemu se pojačava razvoj našega odnosa s vanjskim, fizičkim
svijetom. Tada nas proglašavaju »tinejdžerima«. Tijekom tog trećeg
sedmogodišnjeg ciklusa postajemo itekako svjesni svojeg fizičkog
tijela i fizičkog mjesta u svijetu. Tijekom toga razdoblja također nas
privlače ili odbijaju druga ljudska bića. U tome razdoblju biramo svoju
skupinu i u njemu se naglasak premješta na razmišljanje o tome kako
ćemo prihvatiti ulogu fizički odgovornog i sposobnog ljudskog bića.
Okončanje trećeg sedmogodišnjeg ciklusa potvrđuje se proslavom 21.
rođendana. Na kraju toga ciklusa proglašavaju nas odraslima.
Proces prisutnosti će nam kroz osobno iskustvo pokazati da zbog
naravi te prirodne Staze svjesnosti i tri početna sedmogodišnja ciklusa
koji se odvijaju jedan za drugim korijen naših sadašnjih fizičkih iskustava
ne možemo naći u svojim sadašnjim vanjskim, fizičkim okolnostima, kao
ni u sadašnjim mentalnim misaonim procesima. Proces će nas najprije
podučiti kako da postanemo fizički prisutni i postignemo mentalnu
jasnoću, a onda će nam razotkriti da se korijen svih naših današnjih
neuravnoteženih iskustava može pronaći u carstvu u kojemu smo ih i
zasadili: u neintegriranim emocionalnim iskustvima djetinjstva.
Drugim riječima, Proces će nam pokazati da je prvi, emocionalni,
sedmogodišnji ciklus našega djetinjstva uzročna točka svih sadašnjih
neugodnih iskustava. Pokazat će nam da je svaki emocionalni korijen
koji smo tada posadili i koji nismo svjesno integrirali u svoje iskustvo
izrodio negativne mentalne sustave uvjerenja koji se zauzvrat očituju
kao neuravnoteženi fizički uvjeti ili okolnosti koje doživljavamo ovoga
trenutka. U okviru Procesa prisutnosti mehaniku toga postupka sađenja
korijena nazivamo »emocionalnim usađivanjem«. Dubinski ćemo ga
istražiti tijekom stvarnog putovanja kroz Proces.

Proces prisutnosti omogućuje nam jedno od najdalekosežnijih
otkrivenja: većini se ljudi u emocionalnom smislu nije dogodilo ništa
novo otkako su iskoračili iz svog prvog sedmogodišnjeg ciklusa. Iako
se čini da neprestano prolazimo kroz nove fizičke okolnosti i
iskustva, na emocionalnoj se razini zapravo ništa ne mijenja. Mi u
emocionalnom smislu svakih sedam godina ponavljamo isti ciklus
koji je usađen u naše emocionalno tijelo tijekom prvih sedam godina
našega životnog iskustva. Kad počnemo učiti kako možemo
identificirati emocionalne podzemne struje koje prožimaju sva naša
mentalna i fizička iskustva, jasno ćemo uvidjeti kako se samo čini da
odrastamo i doživljavamo različita i raznolika iskustva.
Kad navršimo četrnaestu godinu naša se pažnja i namjera običajno
i doslovce prenose na fizičke okolnosti našeg života. U odrasloj dobi
zapažamo samo čvrstu površinu stvari. Budući da se fizički svijet po
svojoj naravi uvijek naizgled mijenja, i doima se da je svakoga trenutka
nov, to stvara privid neprestane promjene. To je varka fizičkoga svijeta,
najveći privid. Na Istoku ga zovu maja.
Podučavajući nas kako da zapazimo i ono što postoji ispod fizičke
površine stvari, Proces prisutnosti će nam razotkriti istinsku narav
mađioničarskog trika fizičkog svijeta. To će postići koristeći se našim
mentalnim sposobnostima da zavirimo onkraj fizičkog i »ugledamo«
emocionalni sadržaj vlastita života. Taj uvid dobivamo kad sebi dopustimo
da osjetimo vidove svojeg iskustva koje odavno potiskujemo. Kad
u tome uspijemo, spoznat ćemo da svi mi marljivo i posve nesvjesno
ponavljamo obrazac utisnut u naše emocionalno tijelo tijekom djetinjstva.
Nesvjesno ponavljanje emocionalnog obrasca potiče nastanak
iskustva koje nazivamo »životom u vremenu«.
Kad svijet uspijemo sagledati u energetskom smislu, kao tapiseriju
energija u gibanju, kao emocionalnu struju, moći ćemo uvidjeti da uistinu
živimo u prošlosti i stvaramo budućnost koja poslušno ponavlja emocionalni
sadržaj povijesti. Otkrit ćemo da većina ljudi tek po navršenoj sedmoj
godini umire emocionalnom smrću. To je stvarna smrt, a Proces nas poziva
da se iz nje probudimo. Emocionalni obrazac koji se ponavlja je san koji se
na površini doima stvarnim. Kad naučimo zaviriti ispod površine našeg
izmišljenog svijeta, otkrit ćemo istinu koja će nas zaprepastiti:
Odrasli su mrtva djeca.
Dijete u nama mora umrijeti kako bismo postali prihvatljivi kao odrasle
osobe. Sada je na nama da se probijemo kroz rešetke percepcijskog
zatvora odrasle dobi, koji smo sami stvorili, i da oslobodimo svoje dječje ja iz
tamnice laži. Kad steknemo iskustvo koje je prijeko potrebno za spašavanje
vlastite bezazlenosti, omogućen nam je ulazak u posve novu paradigmu, u kojoj
bezazlenost i iskustvo počivaju na uravnoteženoj vagi mudrosti. To ćemo
postići samo ako se upustimo u svjesno putovanje koje vodi u dinamiku
naših emocionalnih podzemnih struja, a onda ćemo i shvatiti zašto i mi
sami i svi ostali neprestano ponavljamo:
»Ne znam zašto mi se to neprestano događa.«
ili »Zašto se to uvijek iznova događa?«
Putovanje kroz Proces prisutnosti pomoći će nam da spoznamo kako,
iznoseći takve izjave ili pitanja, zapravo ne govorimo o fizičkom događaju,
nego o vlastitom osjećaju ili reakciji prema emocionalnom sadržaju životnog
iskustva koje se neprestano ponavlja i tjera nas da stvaramo mentalnu i
fizičku neravnotežu. Jednom kad spoznamo da sami nesvjesno ponovno
stvaramo emocionalne obrasce iz vlastitog djetinjstva, poduzeli smo prvi
korak prema buđenju iz tog sna. Tada ćemo također shvatiti da je
besmisleno boriti se s fizičkim okolnostima vanjskoga života kako bismo
stvarnu promijenili kvalitetu naših iskustava. Neugodne fizičke okolnosti
našega trenutačnog života fizička su očitovanja emocionalnih duhova prošlosti.
Možemo ih tjerati koliko god želimo, ali već smo svjesni da ništa ne
postižemo takvom aktivnošću, takvim kretanjem, zbrkom i dramom.
Svijet u koji smo zakoračili nije isključivo emocionalno iskustvo, nego
također posjeduje moćne mentalne i fizičke elemente, i to je glavni razlog zbog
kojega ne uspijevamo probaviti emocionalna iskustva iz prvih sedam godina
svog životnog iskustva. Da bismo u takvome svijetu svoja iskustva u
potpunosti integrirali, moramo biti u stanju prigrliti ih u emocionalnom,
mentalnom i fizičkom pogledu. Tijekom prvog sedmogodišnjeg ciklusa
posjedujemo snažne emocionalne sposobnosti, ali nam mentalne i fizičke
još nisu posve razvijene. Zbog toga na pozornicu nesvjesno stupa svijet i
negdje oko sedme godine okončava intenzivan emocionalni razvoj, jer sve dok
se to ne dogodi mi se nećemo usredotočiti na razvoj svojih mentalnih, a kasnije
i fizičkih sposobnosti, što nam omogućuje da postanemo potpuno
integrirana bića.
U ovom trenutku naše rasprave važno je naglasiti da postoji još jedan
ciklus koji prethodi emocionalnom ciklusu započetom u trenutku
rođenja. To je sedmomjesečni vibracijski ciklus. On započinje u trenutku
kad postajemo svjesni svog iskustva u maternici, otprilike dva mjeseca
nakon začeća. Sedmogodišnji emocionalni ciklus koji započinje trenutkom
rođenja u ovome svijetu ponavljanje je obrasca koji je u vibracijskom
smislu utisnut u nas tijekom tih sedam mjeseci u maternici.

Putovanje »unatrag« zapravo i nije najprikladniji opis toga postupka.
Razumljiv je, jer živimo u vremenu i stoga smatramo da se neprestano
krećemo naprijed. No, zapravo, sve dok ne integriramo vlastitu prošlost
vrtimo se u krugovima poput psića koji pokušava uhvatiti vlastiti rep.
Putovanje potaknuto Procesom prisutnosti prikladnije bismo opisali
ako bismo rekli da započinjemo putovati »prema unutrašnjosti« te da
nas je naše životno putovanje dosad vodilo »prema van«, u fizičko
iskustvo. Vanjski vid našega iskustva je fizički. Ostat će fizički sve dok
oko sebe zapažamo samo stvari. Kad počnemo učiti kako se kretati
prema unutra, najprije ćemo naići na mentalno carstvo. Kad napravimo
još jedan korak prema vlastitome Biću, ponovno ćemo svjesno zaci u
emocionalno carstvo. Emocionalno tijelo se, kako smo upravo naveli,
nalazi samo korak udaljeno od vibracijskog, odnosno od onoga o čemu
razmišljamo kao o izvornom duhovnom iskustvu.

Proces nam omogućuje da shvatimo što znači
ovaj izraz:
»Ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u
kraljevstvo nebesko.«
To učenje možemo izraziti i drugim riječima:
Ako se ne vratimo Stazom, svijesti i ne podarimo mir svom
emocionalnom dječjem ja, nećemo biti u stanju neutralizirati negativan
učinak neintegrira-nih iskustava našeg prvog sedmogodišnjeg ciklusa.
Dok to ne postignemo, ne možemo probuditi stvarno kretanje u svojemu
životu, niti obnoviti ravnotežu svojih mentalnih i fizičkih iskustava u
ovome svijetu. Sve dok ne postignemo tu ravnotežu, nismo u stanju
prekoračiti okove ovoga svijeta i vratiti se
Izvoru.

Ponavljanje Procesa počinje u potpunosti otklanjati učinak ciklusa, jer
otklanja energetsku prepreku u nama izazvanu emocionalnom smrću koju
smo doživjeli ušavši u odraslo doba. Kad u dovoljnoj mjeri otklonimo učinak
tog ciklusa, zateći ćemo se na samom rubu svoje osobne provalije, mjesta
koje odavno izbjegavamo. Ondje blijedi naša svjesnost o vlastitoj prošlosti i
projiciranoj budućnosti i pretapa se u vječni trenutak Sadašnjeg trenutka.
Ondje se počinje rastvarati energetsko iskustvo polarnosti i stapati se s
vibracijskim iskustvom Jednote.

Što znači »kretanje koje nije povezano s vanjskim gibanjem«? To
najbolje možemo objasniti sljedećim primjerom: ako nismo zadovoljni
kvalitetom svojeg životnog iskustva, možemo pokušati promijeniti
okolnosti preseljenjem u drugo mjesto, grad ili državu. Za to je potrebno
mnogo vanjskog gibanja. No, kad se smjestimo u novome gradu, usprkos
promijenjenim vanjskim okolnostima i gibanju u vanjskome svijetu,
osjećaj nezadovoljstva ipak se vraća. To se događa zbog toga što se u
vlastitoj nutrini nismo pomakli ni milimetra, bez obzira na vanjsko
gibanje. Svi smo mi u ovom ili onom obliku doživjeli slično iskustvo.
Postoji izreka koja prikladno sažima tu nevolju:
»Kamo god pošli, sebe vodimo sa sobom.«

Kad se prepustimo Procesu prisutnosti
stvarno kretanje koje namjeravamo pokrenuti kreće se od:
Djelovanja prema Postojanju.
Gledanja prema sagledavanju.
Površnog slušanja prema pravom slušanju.
Pretvaranja do Prisutnosti.
Neravnoteže prema ravnoteži.
Razdvojenosti prema Jednoti.
Reakcije prema akciji.
Neizvornosti prema izvornosti.
Rascjepkanosti prema integraciji.
Traganja za srećom prema otkrivanju unutarnje radosti.
Osvete i okrivljavanja prema opraštanju.
Pogrešnog opažanja prema ispravnom opažanju.
Prigovaranja i nadmetanja prema suosjećanju.
Nesvjesnog ponašanja prema svjesnom postupanju.
»Života u vremenu« prema doživljaju svjesnosti sadašnjeg trenutka.
Ti različiti oblici kretanja samo su različiti opisi posve istog pomaka
u opažanju, percepcijskog pomaka za koji nije potrebno vanjsko gibanje.
Taj pomak ne možemo postići promjenom uvjeta vanjskog iskustva svijeta.
Ne možemo ga postići pokušajima. Ne možemo ga postići dramom.
Možemo ga postići samo »nedjelovanjem« i »raščinjavanjem«. Možemo
ga postići isključivo radom na vlastitoj unutrašnjosti.

Možda još uvijek vjerujemo
da smo mi ono što nam se događa, umjesto da shvatimo kako mi doživljavamo
svoja iskustva. Kad pogrešno vjerujemo da smo ono što nam se
događa, tada ćemo vjerojatno pokušati vratiti ravnotežu u svoj život i
promijeniti prirodu svojeg ponašanja, svoj izgled ili životne okolnosti.
No, nas ne određuje naše ponašanje, izgled i životne okolnosti: to su
samo iskustva koja nam se događaju. To su oznake našega ega. Kad
pokušavamo promijeniti te površne vidove svojega unutarnjeg iskustva,
uvijek se priklanjamo drami.

Stoga je pravo kretanje, odnosno
trajna promjena, u našem vanjskom iskustvu moguće samo ako promijenimo
unutarnji uzrok vanjskih događaja.

Tijekom Procesa moramo izbjegavati sve porive za uvođenjem bilo
kakvih drastičnih promjena ili donošenjem većih životnih odluka.

Reakcije uvijek dovode do drame i zbrke.
Navest će nas da prihvatimo previše zadataka odjednom, čime nesvjesno
sabotiramo vlastiti Proces. Stoga se tijekom putovanja kroz unutarnji proces
trebamo odmoriti od vanjske drame.
Imajmo na umu da u ovome Procesu nije riječ o promjeni vlastite
osobnosti nego o promjeni kvalitete naših iskustava.

Da bismo mogli krenuti s Procesom od nas se ne traži da se
odreknemo svojih pokušaja samoizlječenja.
Drugim riječima, kao što se od nas ne traži da dodatno povećamo
vanjske aktivnosti (dramu) dok se bavimo ovim Procesom, također se ne
trebamo prisiljavati da se odreknemo ovisnosti ili lijekova prije upuštanja
u Proces. Od nas se traži da imamo na umu kako je naše ovisničko ponašanje
ne samo posljedica, nego do ovoga trenutka našeg životnog iskustva
također i prijeko potreban čin samoizlječenja. Međutim, od nas se traži
da se svojih postupaka samoizlječenja odreknemo dok se bavimo
svakodnevnim vježbama disanja i dok čitamo napisane materijale za
svaki sastanak.

Medicinski savjet: Na isti se način od ljudi koji pate od neke bolesti
ne traži da promijene lijekove ili bilo koju drugu propisanu terapeutsku
metodu kad započnu s Procesom. Trebamo nastaviti živjeti kao i prije.
No, trebamo pomno pratiti učinke koje propisani lijekovi imaju na naša
životna iskustva dok smo u Procesu. Ako otkrijemo da se reakcija na lijek
mijenja, odmah se moramo posavjetovati s liječnikom, zatražiti pregled i
provjeriti stanje. To je prijeko potrebno jer, kako se negativni emocionalni
naboj smanjuje, tako se smanjuje i potreba za lijekovima. To se očituje u
činjenici da nam lijekovi postaju prejaki. Tada trebamo otići liječniku i
zatražiti ponovni pregled te smanjenje propisane količine lijekova.

Proces prisutnosti nas podsjeća da radost, obilje i zdravlje prebivaju
u svemu. Stoga je radost obilje, obilje je zdravlje, a zdravlje je radost.
Ako uistinu prigrlimo jednu od tih kvaliteta u svoj život, automatski
ih prihvaćamo sve.

Kad bismo se mogli pravo zagledati u vlastitu nutrinu,
uvidjeli bismo da:
Nismo svjesni da nam je samo jedno uistinu potrebno i da samo za
jednim uistinu žudimo, a to je ispunjavanje velike crne rupe u vlastitu
srcu.

Otkako smo napustili djetinjstvo naše svjesno i nesvjesno mjerilo
postignuća postao je stupanj do kojega smo bili u stanju potisnuti svoje
potrebe i želje, i to je gruba činjenica života u ovome svijetu. Ako ne
potisnemo one nemirne unutarnje glasove, automatski pretpostavljamo da
ništa ne postižemo. Ako ih uspijemo potisnuti, osjećamo se uspješnima.
Zbog toga nas vanjski svijet neprestano odvlači s pravog puta: jer se on
obraća isključivo našim potrebama i željama, a ne i nama.

Moramo prihvatiti činjenice. Ako smo se rodili u ovome svijetu i ako
smo postali »normalni« građani svoje zajednice, već samo to znači da u našoj
nutrini bjesni oluja, jer ono što se u ovome svijetu prihvaća kao normalno
zapravo je stanje tihog očajanja. Koliko god mi željeli zanijekati njezino
postojanje, ne možemo prikriti unutarnju oluju kojom smo ovladali i primirili
je. Na čitavoj planeti vidimo vanjske žrtve tog unutarnjeg stanja. To je oluja
dvojnosti. To je rat između izvornosti i neizvornosti. To je velika provalija
između Prisutnosti i laži, golem kanjon straha, bijesa i tuge između odraslog i
dječjeg;«. Ako tragamo za stvarnim mirom, tada u tu oluju moramo zakoračiti
svojevoljno i svjesno. Da bismo ušli u nju ne moramo se baviti problemima
vanjskoga svijeta, jer dveri koje vode u kaos nalaze se u svakome od nas.

Olujni vjetrovi iz
našeg će životnog iskustva rastjerati maglu »života u vremenu«, a olujne
bujice će nas isprati od privida. Naša unutarnja emocionalna oluja predstavlja
vrata. Sprečava one koji još nisu spremni za to da premoste provaliju, što našim
unutarnjim konfliktima omogućuje da se rastvore u Jednoti. One kojima je još
potreban odmor nagovara da ostanu u snu vremena. Unutarnja oluja nije
nešto slučajno. Ona nas i poziva i zaustavlja te predstavlja obred prelaska Duše.

Da bismo povratili ravnotežu, moramo
biti svjesni što je neuravnoteženo. Drugim riječima, kako bismo mogli
otkloniti poteškoću, moramo osjetiti gdje se nalazi.

Sveukupno naše iskustvo vanjskog svijeta samo je posljedica.

Tijekom Procesa žito se odvaja od kukolja. Takav
rad i nije zamišljen da bude lak ili jednostavan, da u njemu lako pronađemo
sreću, postanemo lijepi ili zaradimo novac, nego da postanemo stvarni, da u
emocionalnom smislu odrastemo, da pronađemo izvornost i integritet, da
objema rukama zgrabimo vlastiti život i uskrsnemo iz emocionalne smrti.
Um će pronaći milijune prihvatljivih izgovora za odustajanje.
Kad poželimo promijeniti kvalitetu svog života događa se nešto čudno.
Postoji dio našega iskustva koji zapravo ne želi promjenu, a to je um.

Bit Procesa prisutnosti svjesno je povezano disanje, jer je ono glavni
instrument za osvješćivanje sadašnjeg trenutka. Vježbe disanja, koje ćemo naučiti
u prvoj vježbi, treba obavljati dvaput dnevno najmanje petnaest minuta, bez
obzira na sve. Naša moć leži u dosljednosti. Dosljednost je najvažnija.

Kad se uznemirimo ili uplašimo, posve prestajemo
disati ili počnemo disati neravnomjerno, što može dovesti do hiperventilacije
ili astme. Kad god se prepustimo prividnom mentalnom carstvu
koje nazivamo »vremenom«, počnemo zastajkivati u disanju.

kisik je u prenesenom smislu na
fizičkoj razini sam život.

Svaka nelagoda koju osjetimo tijekom svjesnog povezanog
disanja predstavlja traumu iz prošlosti koja izranja na površinu da bi
se integrirala uz pomoć svjesnosti sadašnjeg trenutka.

Bit ćemo svjesni da smo se posve oslobodili otpora kad usred vježbe
disanja iskreno kažemo:
»Ovo je izvrsno. Čini mi se da bih zauvijek mogao disati
na taj način.«

Ne
smijemo im pristupiti ni s kakvom drugom namjerom osim održavanja
povezanog disanja. Svaka vježba disanja je drukčija i ne postoji iskustvo
koje bismo trebali doživjeti.

Kad svjesno povezujemo svoje disanje promišljeno se
usidrujemo u sadašnjem trenutku, umjesto da na nesvjestan način
dopuštamo pažnji da odluta u prošlost ili projiciranu budućnost. Shodno
tome, budući da naša pažnja ne napušta sadašnji trenutak i ne odlazi lutati
vremenom, te prividne i nesvjesne točke u vremenu dolaze bliže k nama.
Sve dok ne postignemo određen stupanj svjesnosti sadašnjeg trenutka, te
prividne točke mogu prevladati naše pokušaje usidravanja u sadašnjem
trenutku i povući nas za sobom u vrijeme. Zbog toga bi se moglo dogoditi da
bez upozorenja utonemo u san, jer se stanje u kojemu nismo svjesni sadašnjeg
trenutka doima kao san. Tek kad se probudimo i otkrijemo da smo spavali
umjesto svjesno disali, shvatit ćemo što se dogodilo.

Tijekom svake vježbe dobivamo Izjavu za buđenje svjesnosti. Te su izjave
usmjerene na naše svjesno i nesvjesno misaono polje. Osmišljene su kako
bi ponovno povezale obrasce našega ponašanja i sustave uvjerenja, a i da
bi potaknule svjesnost onih vidova našega iskustva koji su u emocionalnom
smislu blokirani i potisnuti. Kad postanemo svjesni tih potisnutih
problema, moći ćemo ih integrirati. Sto se više posvetimo mentalnom
ponavljanju Izjava za buđenje Prisutnosti, to će one biti učinkovitije.

Ja živim u obilju, bavi se pozitivnim razmišljanjem ili
sanjarenjem. Svoju mentalnu afirmaciju crpi iz nekog vanjskog fizičkog
očitovanja (posljedice) unutarnje emocionalne blokade. Takva mentalna
afirmacija ne dopire do uzroka njezinog siromaštva. Drugim riječima,
nedostatak novca, na koji se očito usredotočila, posljedica je emocionalne
blokade, a ne njezin uzrok. Stoga će mentalna afirmacija biti jalova.
Pokretači Prisutnosti koje dobivamo tijekom ovoga Procesa nisu samo
mentalne afirmacije. Oni se ne obaziru na fizička očitovanja (posljedice)
emocionalnih blokada, nego se izravno usmjeravaju na nesvjesne
uzročne točke nelagode u kvaliteti našeg životnog iskustva.
Te su Izjave također povezane sa spoznajom da želimo li ostvariti
spokojstvo najprije moramo postati svjesni kaosa u svojemu životu, jer tek
razrješavanjem kaosa uistinu postajemo sposobni ponovno uspostaviti
mir.

U njima su sadržane godine iskustva i spoznaja koje su sažete
u misli kako bi olakšale osobne uvide. Napisane su ne samo za našu
svijest, nego i za onaj vid našeg iskustva koji se trenutačno odvija posve
nesvjesno. Zbog toga bi nam se ponekad moglo učiniti da se ponavljaju.

Odnosno, postajat
ćemo sve svjesniji da nas ponašanje ljudi koji nas okružuju
i vanjskih okolnosti koje doživljavamo namjerno podsjećaju na
prošlost.

Od trenutka pomaka, svijet doslovce sagledavamo drukčijim
očima. Posljedica emocionalnih promjena postupno se pročišćava i očituje
se u kvaliteti našeg mentalnog i fizičkog iskustva. Kad se to dogodi, promjena
je trajna i ne moramo se truditi oko njezina održavanja.

Koliko god mogao biti naporan, emocionalni rad donosi
dalekosežne pozitivne posljedice, jer se bavi uzrocima.
Debela osoba koja razriješi emocionalne probleme odmah se počinje
bolje osjećati, što se očituje u svakom vidu njezinih misaonih procesa,
a i u njezinim fizičkim okolnostima. Automatski se mijenjaju njezine
navike u jelu i pristup fizičkim odnosima sa svijetom. Zbog toga se tjelesna
težina uravnotežuje automatski i bez ikakva napora. Ne mora se
pridržavati dijete, nego automatski počinje jesti zdraviju hranu. Hranom
više ne potiskuje nerazriješene emocije, pa stoga automatski jede manje.
Ne mora započeti ekstremno naporan program vježbi, jer automatski
uživa u svome svijetu tako što fizički sudjeluje u njemu. Budući da je
na uzročnoj razini promijenila kvalitetu svoga životnog iskustva, takva
osoba također više ne mora brinuti o nenadanom vraćanju pretilosti.
Kao što smo naveli na početku ovog poglavlja, integrativni pristup
mijenjanju kvalitete životnoga iskustva temelji se na spoznaji da su
fizičko, mentalno i emocionalno tijelo odrazi jedan drugoga, te da su
njihova iskustva povezana. Također se temelji na spoznaji da ne smijemo,
želimo li uistinu promijeniti kvalitetu životnog iskustva, gubiti vrijeme
i energiju baveći se isključivo posljedicama nerazriješenih iskustava iz
djetinjstva. Moramo mijenjati uzroke.
Kad ne bismo tratili vrijeme na fizičke ili mentalne postupke, nego
se umjesto toga usredotočili na emocionalno tijelo, to bi bio najbrži
put kojim bismo unijeli brze, djelotvorne i trajne promjene u kvalitetu
životnog iskustva.

Nema potrebe za žurbom, jer
se svako potaknuto iskustvo mora u potpunosti prihvatiti da bi se njegove
dobrobiti potpuno apsorbirale i uklopile u cjelinu. Žurba izaziva loše
prihvaćanje iskustva i zastoj.

Ovisni smo o trenutačnom zadovoljenju želja. Međutim, nikada ne
osjećamo zadovoljstvo, jer iako se trudimo da sve dobijemo istog trenutka,
nikada nismo prisutni u sadašnjem trenutku da bismo u tome mogli i
uživati. Onog trenutka kad dobijemo što želimo, pažnja nam istoga trenutka
napušta sadašnji trenutak i upušta se u planiranje sljedećeg pothvata. Time
smo stvorili svijet u kojemu nije nezgodno živjeti u dugu, u posuđenom
vremenu, na račun nečije tuđe energije. Više ne posjedujemo ni svoje kuće,
ni automobile, pa čak ni svoju odjeću. Oni
su vlasništvo banke. Oduzeli smo samima sebi zadovoljstvo postignuća. Više
ne postoje »obredi prelaska«, nego sve ide ubrzanim ritmom. Djeca žele
biti tinejdžeri, tinejdžeri žele biti odrasli, odrasli žele prije tridesete postići i
ostvariti svoje životne ciljeve. Neprestano jurimo korak-dva ispred samih
sebe, uvjereni da postoji odredište na kojemu će nas dočekati beskonačna
sreća, priznanje, ugodan i raskošan život. Neprestano bježimo od nečega i
prema nečemu, a budući da se svi tako ponašaju, takav pristup i ponašanje koje
ga potiče prihvaćamo kao nešto posve normalno. U svemu što činimo u
mislima iskačemo iz vječnosti sadašnjeg trenutka. Ne obraćamo pozornost
na tijek života.

Život koji istječe iz svjesnosti sadašnjeg trenutka polako se kreće. Budući
da je integrirano i uzročno, ujedno je i u trajnom stanju odmaranja. Smireno i
spokojno počiva u spoznaji da su posljedice neminovne. Nema potrebe za
žurbom. Takvo se putovanje ne ograničava ni na kakvo odredište na koje se mi
ograničavamo dok živimo u vremenu.

Proces prisutnosti je proces namijenjen svima podjednako, jer je uzrok naših
neuravnoteženih fizičkih, mentalnih i emocionalnih iskustava posve isti:
nesvjesna ovisnost o mentalnoj navici života u vremenu u pokušaju da
pobjegnemo neugodi koja izvire iz emocionalnog tijela.

Proces prisutnosti se ne odnosi samo na sljedećih nekoliko tjedana našeg
života, nego na njegov ostatak. U njemu otkrivamo kako možemo odgovorno
proživjeti svaki trenutak sve dok na raspolaganju imamo trenutke koje
možemo ispunjavati snagom svoje Prisutnosti.

Ne trebamo se žuriti da bismo nekamo stigli. Ako žurimo, nećemo
shvatiti smisao. Trebamo razmišljati o putovanju, a ne o odredištu.
Poteškoće koje nas sada odvlače od sadašnjeg trenutka u životu mogu nam se
činiti golemima. No, ako više puta lagano prođemo kroz iskustveni pristup,
postupno ćemo ih nadrasti i doći do uistinu prekrasnih otkrića. Između
ostalog, spoznat ćemo da se osobni problemi pred nama pojavljuju kako
bismo njihovim razrješavanjem dobili priliku da naučimo metode koje su nam
prijeko potrebne da bismo postali svjesni i odgovorni u usmjeravanju
iskustva zvanog život.
Kad nekoliko puta prođemo kroz iskustveni pristup, prikupit ćemo
dovoljno svjesnosti sadašnjeg trenutka da svoju pažnju i namjeru odvojimo od
osobnih problema i usmjerimo ih prema svijetu oko nas s namjerom da
postanemo istinski korisni. Kad postanemo dostupni i stoga istinski korisni,
tada preuzimamo odgovornost svih koji su odlučili biti budni među onima
koji se još uvijek nesvjesno trzaju u snu vremena.
Pozvani smo da prigrlimo umijeće svjesnog življenja.
Naše nas putovanje vodi do buđenja iz vremena, kako bismo postali
prisutni u svijetu.

1. Ljudi oko nas mogli bi se početi drukčije ponašati. Samo gledajte. To
se događa zbog toga što se u nama nešto mijenja, a odražava se u našem
viđenju drugih.
2. Mogli bismo bez ikakva razloga osjetiti tjelesne bolove i
nelagodu.
Nemojte se zabrinjavati. Tijelo se koristi nelagodom kako bi nam
privuklo pažnju kad je ona usmjerena na »vrijeme«. Bol je jedan od načina
na koji nam fizičko tijelo pomaže da svjesnost usmjerimo u sadašnji
trenutak. Ako pažnju bez ikakvih prosudbi, zabrinutosti i li prigovora
usmjerimo na nelagodu, doživjet ćemo povećanje svjesnosti sadašnjeg
trenutka.

Ne možemo biti odgovorni za kvalitetu iskustva drugoga
čovjeka.

Sjetite
se da je novac metafora za našu osobnu bujicu energije, a time i za
kretanje iskustva našeg života.

Ti trenuci ka-snonoćne
budnosti darovi su višeg stanja svijesti.
13. Mogli bismo početi sanjati živopisne snove. Poneki bi nas mogli
prilično uznemiriti. Nerijetko će nam otkriti mnogo toga o prirodi
procesa kroz koji prolazimo. Povišena svjesnost u snovima pojavljuje se
zahvaljujući emocionalnom odvijanju procesa dok spavamo. Nijedan od
tih snova nemojte doslovno shvaćati, osobito ako se u njima pojavljuju
ljudi koje poznajete. U okviru Procesa prisutnosti muškarci stariji od
nas u prenesenom smislu predstavljaju naš odnos s ocem, a samim time
i ono što moramo naučiti kad je riječ o upravljanju sobom. Žene starije od
nas u prenesenom smislu predstavljaju odnos s majkom i ono što
moramo naučiti kad je riječ o brizi za sebe. Žene naše dobi metaforički
predstavljaju našu žensku stranu, odnos prema emocijama i iscjeljenje
koje možemo postići. Muškarci naše dobi metaforički predstavljaju
našu mušku stranu, a samim tim i stanje naših umnih aktivnosti i pouke
koje trebamo usvojiti. Pojedinci mlađi od nas predstavljaju našu mušku i
žensku stranu u istoj dobi. Slike iz snova uvijek trebamo shvaćati simbolički.

naša djeca u svojem emocionalnom tijelu već
nose probleme koje nismo integrirali. Stoga, kad počnemo čistiti vlastito
emocionalno tijelo, doći će do automatskog pomaka u emocionalnom
tijelu naše djece.

Na površinu mogu izroniti stari problemi za koje smo mislili da
smo ih već razriješili. To se događa zato što smo u prošlosti samo
ovladali njima ili ih primirili. Sada, kad ponovno stječemo svjesnost
sadašnjeg trenutka, oni izranjaju na površinu kako bismo ih mogli
uistinu integrirati.
23.Moglo bi doći do promjena u prehrambenim navikama. Do toga
dolazi zato što, dok prikupljamo sve više svjesnosti sadašnjeg trenutka,
automatski postajemo svjesniji osjeta u fizičkome tijelu. Sto prisutniji
postajemo, to smo svjesniji na koji način hrana zapravo djeluje na naše
tijelo. Kad zakoračimo u svjesnost sadašnjeg trenutka, to nerijetko
donosi promjene u našoj prehrani, tako da više ne jedemo »mrtvu« i
tešku hranu, nego »živu« i laganiju.

Ne postoji iskustvo koje bismo trebali ili ne bismo smjeli doživjeti.
Postoji samo naše iskustvo. A ono će za nas uvijek biti najkorisnije.

Zapamti, tvoj je život tvoja božanska sudbina koja se promišljeno odvija
u skladu sa svetim nacrtom koji te u svakom trenutku poziva da budeš
prisutan i ispuniš svoj najuzvišeniji potencijal. Život je prekrasan dar kojega
možeš vidjeti kad ga svjesno razotkriješ. Svoju slobodu osvajaš vlastitim
stavovima. Odluči biti svjestan. Odluči biti prisutan u svakom trenutku
svog života. Odluči suosjećajno i sa zahvalnošću proći kroz svako svoje
iskustvo.

Pokretanje Procesa
Sada smo spremni za prvu vježbu, za svjestan početak putovanja kroz Proces
prisutnosti. Pokretanje je jednostavan postupak:
1. Najprije zapamtimo navedenu Izjavu o buđenju Prisutnosti.
2. Tada pročitamo čitav tekst uz prvu vježbu.
3. Nakon toga sjednemo u skladu s uputama iz teksta uz prvu vježbu
i barem 15 minuta povezano dišemo.
Molim, obratite pažnju: zbog dužine nekih tekstova uz vježbe važno je
odvojiti dovoljno vremena za čitanje tijekom kojega nas nitko neće
uznemirivati, a tek onda možemo početi sa svakom vježbom. Važno je
tekst za svaku pojedinu vježbu što prije pregledati, ali bez ikakve žurbe.
Tekst za svaku vježbu sadrži percepcijske metode koje trebamo vježbati
tijekom sedam dana. Stoga nam ni na koji način ne bi bilo korisno kad
bismo čitanje teksta ostavili za posljednji trenutak. Kad prvi put pročitamo
tekst, možemo ga ponovno čitati tijekom sedam dana prije pokretanja
sljedeće vježbe.
Održavanje prvobitnog zamaha
Evo što trebamo raditi sedam dana između pokretanja svake nove vježbe:
1. Čim se potpuno probudimo i neposredno prije odlaska na spavanje
svakoga dana trebamo raditi petnaestominutne vježbe disanja.
2. Ponavljati Izjavu za buđenje Prisutnosti za određenu vježbu kad
god nismo zauzeti u mentalnom smislu. Kad počnemo s novom
vježbom i primimo novu Izjavu za buđenje Prisutnosti
odmah moramo prestati koristiti pokretač Prisutnosti iz
prethodne vježbe.
3. Ponovno pročitati tekst i primijeniti percepcijske
metode prema uputama.

U Procesu nije riječ o
pokušaju da promijenimo sebe, nego da promijenimo kvalitetu svog
života.

Proces prisutnosti djeluje sa stajališta da nije moguće promijeniti ono što
uistinu jesmo, jer mi smo vječna Prisutnost. Zasad bismo vlastitu
besmrtnost trebali prihvatiti kao zamisao ili zgodnu ideju. Međutim,
jednom kad naučimo svjesno se odvojiti od svojih iskustava, jasno ćemo
uvidjeti da mi koji prolazimo kroz iskustva ostajemo nepromijenjeni, iako se
iskustva neprestano mijenjaju.

Mi nismo određeni svojim tijelom ili
ponašanjem, kao ni okolnostima svog života. Cjelokupno naše vanjsko
životno iskustvo je privremeno i neprestano se mijenja u fizičkom,
mentalnom i emocionalnom smislu. Sve će to proći, a mi ostajemo. Stoga
naše vanjsko životno iskustvo nije istinski odraz onoga što ili tko jesmo.
Točnija definicija onoga tko ili što jesmo glasi »mi smo ono što nam je
zajedničko sa sveukupnošću života«.
Što nam je to zajedničko sa sveukupnošću života?
Volja za disanjem.

Kao djeca smo uz pomoć vodstva, ohrabrenja i upornosti naših roditelja
zakoračili u svijet reda, rutine i »prikladnog« ponašanja. U početku
je nedostatak volje bio posljedica našeg bliskog odnosa s majkom. Jeli
smo, odijevali se, kupali i ponašali onako kako nas je prva uputila majka.
Nakon toga smo se ponašali u skladu s onim što smo smatrali prikladnim
u očima majke i oca. Zbog toga naša današnja nesvjesna motivacija
načina prehrane, odijevanja, kupanja i ponašanja gotovo isključivo potječe
iz odražene prisutnosti drugih u našem životu. Te »druge« nesvjesno
koristimo kao trajne odraze majke i oca. Kroz prisutnost drugih još i
danas pokušavamo udovoljiti majci i ocu i umilostiviti ih, kako bismo
mogli zadobiti njihovo odobravanje i bezuvjetno prihvaćanje.

Stoga moramo
otvoreno reći što je naše ponašanje: želja da dobijemo reakciju, drama
uprizorena u svrhu privlačenja vanjske pozornosti.

Da bismo u Procesu prisutnosti mogli postići bilo što stvarno, moramo
biti svjesni da smo se u ovo putovanje upustili samo zbog sebe, da će
naš unutarnji uspjeh neminovno donijeti dobro svijetu oko nas. No, za
početak mi sami moramo požnjeti plodove svoga truda, jer ne možemo
dati ono što nemamo.

Možemo početi tako da svakodnevne vježbe disanja osmislimo kao
vrijeme koje je za nas posebno. To je naše vrijeme. Trebamo pronaći
mjesto i vrijeme, a najbolje je svaki dan vježbati DISANJE u isto vrijeme i na istom
mjestu, na kojemu ćemo svakoga dana obavljati taj poseban zadatak.
Rutina obuzdava nediscipliniran um, a dosljednost jača volju za djelovanjem.

Svjesno disanje Ujutro nas ispunjava energijom, a navečer nas smiruje.

Sve ono što se dogodi tijekom vježbi disanja na fizičkoj, mentalnoj i
emocionalnoj razini i treba se dogoditi.

DIŠITE I PONAVLJAJTE Prepoznajem svoje odraze u svijetu.

Da bismo počeli
ponovno buditi vlastitu sposobnost opažanja sadržaja i povezanosti
sveukupnog života, odnosno da bismo u suštini počeli zapažati igru
uzroka i posljedice svakoga iskustva u svome životu, moramo ponovno
naučiti ili se prisjetiti život promatrati kao »energiju u kretanju«. Takvu
promjenu našega opažanja možemo potaknuti svjesnim uvježbavanjem
preusmjeravanja pažnje na emocionalni sadržaj vlastitih iskustava.
Drugim riječima, najprije moramo postati svjesni vlastitih energija u
kretanju, a tada će svijet koji nas okružuje automatski početi odražavati tu
svjesnost.

Budući da su te potisnute uspomene i emocije koje ih prate duboko
utisnute u naše nesvjesno, nerijetko su nam vidljive samo kao bezimeni
osjeti ili ih uopće ne zamjećujemo. Zbog toga ih se ne možemo prisjetiti
u obliku slika, kao što se događa u slučaju sjećanja na skorije događaje iz
našeg života. Stoga se one u našoj svijesti i neće pojavljivati na taj način.
Naša je namjera izvući ih na površinu životnog iskustva kako bismo ih mogli
svjesno integrirati, te će se pojaviti u obliku odraza i projekcija.

kako postajemo sve svjesniji
sadašnjeg trenutka, moći ćemo uvidjeti da nam se, kad god nas nešto
dotakne i izazove emocionalnu nelagodu, to događa s nekom svrhom.
Posjećuju nas duhovi prošlosti kako bismo dobili priliku da ih svjesno
istjeramo i da nas više ne progone.
Kako bismo prepoznali odraze vlastitih nesvjesnih uspomena u svijetu
oko sebe, trebamo zapamtiti zlatno pravilo:
Kad god se dogodi nešto što nas uznemiruje,
bez obzira na to je li riječ o nekom događaju ili ponašanju druge osobe,
zapravo se suočavamo s odrazom iz vlastite prošlosti.
Kad god na takva zbivanja reagiramo fizički, mentalno ili emocionalno,
riječ je o projekciji.
Nažalost, to pravilo nema izuzetaka. Ako nas bilo što emocionalno
uznemiri, aktivno se prisjećamo nečega što je bilo skriveno u nesvjesnom
dijelu naše svijesti. Zbog prošlih emocionalnih iskustava mi smo energetski
vezani uz taj događaj i ta nas iskustva progone. Zbog toga reagiramo na
njih.
U početku možda nismo sposobni shvatiti da su uznemirujuće
okolnosti u sadašnjem životu zapravo emocionalne uspomene iz prošlosti
koje sada izranjaju na površinu, i zbog toga smo, jer živimo »u vremenu«,
skloni usredotočiti pažnju na fizičke vidove uznemirujućih okolnosti. Drugim
riječima, pažnju nam najčešće privlači fizički događaj ili ponašanje osobe koja
nas uznemiruje, umjesto da se osvrnemo na
emocionalnu reakciju koju taj događaj ili ponašanje izaziva u nama.
Kao da smo začarani površinom vlastitog životnog iskustva. Stoga se
sada moramo izvježbati da zađemo ispod površine, jer emocionalni
naboj uznemirujuće okolnosti uvijek izaziva uspomena koja izranja na
površinu, a ne fizički događaj ili nečije ponašanje.

Priroda tih smišljenih iskustava je takva da
u početku izazivaju nelagodu, ali se ona zapravo pojavljuju da bi nas
oslobodila, a ne ponizila.

Jedan od najznačajnijih uvida koje stječemo tijekom Procesa prisutnosti
jest svjesnost da su sve okolnosti našeg života doslovce predstava promišljeno
postavljena u našu korist. Ona se odvija kako bismo ono što smo duboko
potisnuli mogli vidjeti odraženo izvan sebe.

Dok traje ovo putovanje trebamo pokušati mirno sjediti i promatrati
svoj život kao da gledamo predstavu u kazalištu.

Od nas se traži da u svom svakodnev
nom životnom iskustvu obratimo pažnju na ono što nas magnetski
privlači, odnosno da tragamo za »glasnicima«, ljudima ili okolnostima
koji pokreću naše potisnute uspomene. Nemojte ubiti glasnika!

DIŠITE I PONAVLJAJTE Svjesno promišljam sva svoja iskustva.

Nakon toga moramo
dati sve od sebe da ne ubijemo glasnika, nego da promatramo kako se
događaj odvija u našemu životu dok sjedimo u gledalištu i promatramo
predstavu. Na taj način otpuštamo glasnika, a istodobno priznajemo da se
vrijednost iskustva krije u poruci, a ne u njezinom donositelju.

1. Skrenemo pozornost s glasnika (fizičkog događaja ili nečijeg po
našanja)
2. Odmaknemo se od glasa u glavi koji nas potiče da nesvjesno
reagiramo (mentalni događaj)
3. Pažnju usmjerimo na vlastite osjećaje kao posljedicu događaja koji
nas je uznemirio (emocionalni događaj)
Tog se zadatka možemo prihvatiti postavljajući sebi sljedeće pitanje kad
god nas nešto emocionalno uznemiri:
»Kakvu su konkretnu emocionalnu reakciju ovaj događaj ili osoba
potaknuli u meni?«

Ne trebamo se baviti fizičkim detaljima prethodnog
događaja, niti se upuštati u razgovor sa sobom o tome, nego samo
potvrditi pojavu istovjetne emocionalne reakcije koje smo se prisjetili te
nastaviti pretraživati svoju prošlost. Trebamo postaviti pitanje:
»Kad se prije toga pojavila ta posve ista emocionalna reakcija?«

Stoga moramo biti
sigurni da je naša namjera tijekom te vježbe konkretno usredotočiti
pažnju na prisjećanje sličnih emocionalnih reakcija, a ne na pregledavanje
prošlosti u potrazi za sličnim »glasnicima«.
Koristan uvid koji bi nam mogao pomoći u potrazi za konkretnim
emocionalnim ponovljenim obrascem potječe iz spoznaje da se sve
najvažnije emocionalne okolnosti u našemu životu ponavljaju otprilike svakih
sedam godina. Stoga, ako imamo poteškoća u pronalaženju sličnih
emocionalnih reakcija, možemo otići sedam godina u prošlost od posljednje
pojave i potražiti poznat emocionalni obrazac.

Da bismo došli do što više informacija o emocionalnoj reakciji koja se
ponavlja i na koju nam je pažnju skrenuo glasnik trebamo postaviti još dva
pitanja. U prenesenom smislu napravimo korak unatrag, odmaknuvši se od
uznemirujućeg događaja ili odnosa i konkretnog emocionalnog obrasca koji
se ponavlja i koji smo identificirali te čitavu priču promotrimo kao čin u
predstavi. Drugim riječima, moramo se potpuno odmaknuti od čitavog
događaja i promotriti ga kao da nije povezan s nama. Tada možemo
postaviti pitanje:
»Na što me to podsjeća?«
i/ili:
»Tko se tako ponašao prema meni ili u mojoj blizini?«
Odgovor na ta dva pitanja najvjerojatnije će u početku ukazivati na
događaje koji se upravo sada odvijaju u naših odnosima. No, ako nastavimo
pretraživati vlastito iskustvo, ta će nas pitanja povesti na putovanje koje
seže unatrag, kroz bivše odnose, sve do prvog odnosa s majkom ili ocem ili
oboje. Kad postavimo ta dva pitanja to će nam pomoći da uvidimo kako su
neintegrirane emocije koje se kriju u nama, bez obzira na to je li riječ o strahu,
bijesu ili tuzi, u nas utisnuli roditelji ili svojim odnosom prema nama ili svojim
međusobnim odnosom. Svako ponašanje je naučeno. To se odnosi i na sve naše
emocionalne reakcije.
Kad god nas nešto pokrene u emocionalnom smislu, činimo ono što
smo u početku preuzeli od neke druge osobe promatrajući njezino
ponašanje u trenucima kad je bila uznemirena. To su naše drame koje
ponavljamo kad god netko stisne pravu tipku. Svi imamo svoje naučene
drame koje automatski izvodimo kad god netko stisne određenu
emocionalnu tipku.
Zbog toga svatko na ovome svijetu do određenog stupnja živi životom
reakcije. Dok »živimo u vremenu«, svijet je nesvjesna drama u kojoj prošlost i
projicirana budućnost pišu scenarij naših životnih iskustava. Proces prisutnosti
je prilika da se probudimo iz te drame.

Ono što u početku
doživljavamo kao slučajne, kaotične
događaje pretvara se u dragulje uvida koje stječemo u pogledu naših
obrazaca ponašanja te oni postaju osnova našeg emocionalnog rasta.
Kad svjesno odlučimo slijediti svoje emocionalne reakcije koje se
ponavljaju i pružaju sve dalje u prošlost, time smo se uvelike udaljili od
»reakcije«, prihvaćajući »svjesno djelovanje«. Primjenjujući taj postupak
ubrzo ćemo postati svjesni da fizička, mentalna i emocionalna neugoda u
našem životu ovoga trenutka uopće nije slučajna. Kad »primimo poruku«
moći ćemo jasno uvidjeti da je sve ono što negativno pokreće naše emocije
dio obrasca usidrenog u udaljenoj prošlosti zbog kojega se nesvjesno
ponavljaju naše nerazriješene i potisnute uspomene iz djetinjstva.

Ne zaboravite, iznimno je važno postavljati pitanja. Odgovori će se
automatski pojaviti ako zadržimo otvorenost uma. Isto tako imajte na umu
da nas postavljanje pitanja ne odvodi u prošlost, iako se tako čini. Prošlost više
ne postoji kao nešto iza nas ili nešto čemu se možemo vratiti. Neintegrirana
iskustva iz prošlosti, pak, uistinu postoje kao uvjeti u našem emocionalnom
tijelu i potrebna im je naša suosjećajna pažnja. Mi se, zapravo, ne vraćamo
»unatrag«, nego ulazimo »unutra«.
Neintegrirana iskustva iz djetinjstva nastavljaju izranjati u našem životu
odrasle osobe u obliku fizičke, mentalne i emocionalne neravnoteže sve dok ne
stignemo do točke u kojoj možemo primijeniti percepcijske metode kojima ih
razrješavamo i zbog toga se trebamo posvetiti tom unutarnjem radu. Ako
uspijemo skrenuti pogled s »glasnika« kako bismo »dobili poruku«, počeli
smo uspijevati u tome poslu.

Zadatak je da naučimo
»primiti poruku« kad god nam »glasnik« prijeđe preko puta. Svaki put kad
nas nešto uznemiri taj osjećaj možemo svladati postavljajući navedena
pitanja.

Svoju unutarnju ravnotežu obnavljani suosjećajnom predanošću.

Od trenutka kad zakoračimo u ovaj svijet na primjeru drugih učimo da se
bola i nelagode trebamo plašiti i odupirati im se te pokušati ovladati njima,
ublažiti ih, odvojiti se od njih, otupjeti ih, drogirati, pa čak i operativno ih
otkloniti. Poučeni primjerima drugih ljudi počinjemo vjerovati da su bol i
nelagoda neprijatelji te da im moramo pobjeći ili ih svladati pod svaku
cijenu čim se očituju u našemu iskustvu. Drugi
nas navode da povjerujemo kako su bol i nelagoda uvijek pokazatelji da
nešto nije u redu. U ovome je svijetu jako rijedak slučaj da nas netko potakne
ili ohrabri da na svoja iskustva boli i nelagode odgovaramo osluškujući ih,
umjesto bježeći od njih.

Najbolnije u nelagodi i boli mogao bi biti naš otpor.

Isto se događa kad odlučimo svjesno povezivati disanje. Umjesto da
neprestano ulazimo i izlazimo iz mentalne paradigme koju nazivamo
»vremenom«, promišljeno smo odlučili svjesnost usidriti u vlastitom tijelu.
Zbog toga uočavamo fizička, mentalna i emocionalna iskustva koja nam
se u početku mogu učiniti nepoznatima. No, nisu nepoznata. Prate nas
tijekom najvećeg dijela života. Nismo ih bili svjesni, jer nismo bili dovoljno
dugo prisutni da ih zapazimo. U početku ćemo mnoga od njih doživljavati
kao bolna i nelagodna. Zašto? Zato što su bol i nelagoda sredstva kojima
se fizičko tijelo koristi kako bi nam privuklo i zadržalo pažnju.

Odlučujemo da ćemo »biti« prisutni u svom bolu i nelagodi s jasnom
namjerom da ih suosjećajno ublažimo posvetivši im svoju potpunu
pažnju.
Ta odluka postupno i blago mijenja čitav naš odnos s onim što smatramo
bolom i nelagodom. Umjesto da se prema njima odnosimo kao
prema napadačima, odlučujemo im pristupiti kao majka koja nježno
tješi uznemireno dijete. Takva preobrazba u pristupu oslobađa u nama
energiju iscjeljivanja te više ne izvlači oklop i ratno oružje. Rat koji se u
nama vodi ne može nam omogućiti da spoznamo unutarnje spokojstvo
za kojim tragamo. No, to spokojstvo nam pruža moć koja prebiva u
nježnoj majčinskoj ljubavi. Tu blagotvornu moć posjeduju sva ljudska
bića. Ona nam pripada po rođenju i prebiva u našoj Prisutnosti.
Unutarnja prisutnost je moć za koju ne postoje poteškoće. Ona nam
pripada te uz njezinu pomoć svjesno možemo usmjeravati vlastitu
pažnju i namjeru. Uzaludno je uvijek bježati i ovisiti o pažnji drugih
ljudi, tražeći od njih da obnove ravnotežu u čitavom našem iskustvu,
kad sveukupna sila svemira tiho i strpljivo čeka u nama. Sada se od
nas traži da se posvetimo posvemašnjoj preobrazbi svojih namjera. Od
nas se traži da odlučimo osjetiti fizičke, mentalne i emocionalne osjete
koje smo oduvijek potiskivali i od kojih smo bježali.

Važno je imati na umu da smo tijekom najvećeg dijela svog života
zanemarivali i potiskivali bol i nelagodu. Prema njima smo se odnosili kao
prema neprijatelju, a ne kao prema glasnicima koji nam pomažu, što oni
uistinu i jesu. Stoga moramo biti strpljivi.

Ništa od onoga Što dolazi iz vanjskoga svijeta nema stvaran i
trajan učinak na ono što se događa u našoj nutrini.

Kad god postanemo
svjesni bilo kakve boli i nelagode, ne trebamo im se odupirati, nego
suosjećajno obratiti pažnju na njih u skladu s uputama u tekstu za ovu
vježbu.

Suosjećajno prihvaćam vlastitu nevinost.

U svima nama sniva trojstvo oca (vodstvo), majke (brižnost) i djeteta
(nevinost, radost i stvaralaštvo). To trojstvo budi namjeru za ponovnim
uspostavljanjem odnosa s vlastitim dječjim ja i pruža nam mogućnost da se
prisjetimo kako možemo sebi aktivno pružiti kvalitetu bezuvjetne ljubavi koju
smo tražili u djetinjstvu, ali je nismo dobili. Namjera za ponovnim
uspostavljanjem odnosa ispunjenog ljubavlju s vlastitim dječjim;« aktivira
proces u kojemu učimo kako postati vlastiti roditelj. Povezivanje s dječjim ja
poziva nas da zakoračimo na stazu brižnosti prema sebi, stazu popločenu
suosjećanjem. Ta nas staza poziva da probleme s roditeljima kojih nismo
svjesni prevladamo tako što ćemo krenuti putem kojim nas može voditi
samo opraštanje.

Prvi korak u učenju brižnosti i bezuvjetne ljubavi prema sebi jest
spoznaja o tome koji dio našega bića uistinu pati i žudi za pažnjom.

Staza nam pokazuje da su događaji prije sedme godine potaknuli sva
iskustva neravnoteže. Jedno od najvećih otkrivenja glasi:
Iscjeljivanje nije potrebno našem iskustvu odrasle osobe, nego našem
djetinjstvu.
Od trenutka kad smo djetinjstvu okrenuli leđa kako bismo mogli
postati prihvatljivi u svijetu odraslih, naše se dječje ja koristi fizičkim,
mentalnim i emocionalnim stanjima neravnoteže kako bi pokušalo
privući našu pažnju. Dječje;'« pokušava privući našu pažnju kako bismo
se svjesno i suosjećajno pozabavili s neintegriranim emocionalnim
stanjem u kojemu smo ga ostavili. Sve dok se svjesno ne pozabavimo
neintegriranim iskustvima djetinjstva, naše iskustvo odrasle osobe i
dalje će predstavljati samo »posljedicu« neintegriranog djetinjstva.
U okviru »vremena« naše iskustvo odrasle osobe samo je odjek
djetinjstva.
Naš život odrasle osobe i dalje će predstavljati naizgled kaotično
i nepovezano iskustvo koje na okupu drži naizgled slučajne pojave
fizičke, mentalne i emocionalne neravnoteže sve dok ne integriramo
djetinjstvo. U ovom dijelu Procesa prisutnosti od presudne je važnosti
da shvatimo kako je neuravnoteženo iskustvo u odrasloj dobi »posljedica
«, a ne uzrok. Ta je spoznaja presudna stoga što je uzaludno baviti
se posljedicama, budući da stvarnu promjenu možemo provesti samo
na razini uzroka. Jedina je vrijednost simptoma neravnoteže u odrasloj
dobi njihova uloga natuknica uz pomoću kojih možemo uspješno usmjeravati
svijest prema uzrocima u djetinjstvu. Sve dok se ne upustimo u
taj zadatak, nećemo moći postići uspjeh.
Potraga za srećom, odnosno, poriv da ovladamo vanjskim okolnostima i
ublažimo ih kako bismo se mogli osjećati ugodno nije ništa drugo nego
pokušaj petljanja s posljedicama kako bismo promijenili uzrok. Takvo
djelovanje nije moguće i odvodi nas sve dalje i dalje od urođene radosti
koja nam je već dostupna i čeka nas u dječjem ja. Dječje ja je utočište
nevinosti, radosti i stvaralaštva. Kad zanemarimo stanje neravnoteže
odričemo se svoje urođene nevinosti, radosti i stvaralaštva te energiju
trošimo na pokušaje da budemo sretni pokušavajući »nešto napraviti sa
sobom«. I tako se suočavamo s još jednim velikim otkrivenjem:
Kao odrasle osobe nikada nećemo biti u stanju iskusiti izvorni mir
ako nismo spremni uputiti se unatrag kroz vrijeme i prostor te spasiti
svoje dječje ja dovodeći ga u sigurnost sadašnjeg trenutka, gdje mu
možemo pružiti bezuvjetnu ljubav i pažnju za kojom čezne.

Kako godine prolaze, postoji sasvim
mala vjerojatnost da ćemo se osvrnuti unatrag ili makar samo i razmisliti
o stanju djeteta kakvo smo nekoć bili. U većini slučajeva preko tog dijela
našeg Bića prebacujemo koprenu zaborava i otvoreno priznajemo da se
mnogih stvari iz djetinjstva ne možemo prisjetiti. Više ne vidimo dječje ja,
iako ono vidi sve što se događa. Više naizgled ne osjećamo njegovu bol,
ali je bol odrasle osobe samo odraz njegovih nerazriješenih osjećaja.

Kad se dječje
ja jednom smiri, smirit ćemo se i mi. To je posve jednostavna i snažna
istina. Ako nismo smireni, to znači da se u našem dječjem ja odvijaju
sukobi. Nemamo se kome okrenuti za pomoć i nema drugog rješenja
nego da se suosjećajno okrenemo vlastitoj nutrini i s ljubavlju se pozabavimo
tim dragocjenim dijelom svog Bića. Tek kad se upustimo u taj
posao moći ćemo istinski razumjeti što znače ove riječi:
»Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca,
sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko.«
(Evanđelje po Mateju, 18:2-4)
U prijevodu to znači: tek kad vratimo spokojstvo svom dječjem ja
možemo ponovno ostvariti i održati emocionalnu ravnotežu u kvaliteti
našeg života. Naša želja za ponovnim povezivanjem s vlastitim dječjim
ja i za razvojem svjesnog odnosa s tim dragocjenim dijelom našega Bića
predstavlja razdvajanje žita od kukolja. Nikada nije prekasno za sretno
djetinjstvo. Osobito kad spoznamo da u raju nema odraslih ljudi.

Voljeti i tješiti. Moramo napraviti što god je potrebno.
Dok tako s ljubavlju brinemo o svom dječjem/« automatski budimo
svog unutarnjeg roditelja i dolazimo u stanje suosjećanja. Kao roditelj
prepun ljubavi moramo svoje dječje ja upitati što mu se dogodilo i zašto
je tako uznemireno.-Moramo ga samopouzdano i iskreno uvjeriti da
ćemo brinuti o njemu i da ćemo mu pružiti bezuvjetnu ljubav kakvu i
zaslužuje. Što je najvažnije, moramo uvjeriti svoje dječje ja da će i dalje živjeti
dobro, usprkos strahu koji proživljava. Moramo mu pričati o svom životu
odrasle osobe i pozvati ga da ponovno postane svjestan sudionik onoga što
iz dana u dan doživljavamo. Na taj način omogućit ćemo mu da pobjegne iz
zatvora ideje »prošlosti« te da zakorači u posve stvarno iskustvo naših
sadašnjih okolnosti.
Kad osjetimo emocionalni odgovor na to iskustvo, znat ćemo da smo uspjeli
u svojim naporima komunikacije s dječjim ja. Na naše iskreno suosjećanje
dječje ja nerijetko odgovara suzama olakšanja. Naša iskrena namjera
obnavljanja ravnoteže svjesnom komunikacijom s njim za dječje ja odgovor je
na njegove molitve. Suze označavaju početak oslobađanja negativnog
emocionalnog naboja koji nam je kao odrasloj osobi uzrokovao nelagodu u
životnom iskustvu. Suze koje nam teku niz obraze nisu suze odrasle osobe,
nego suze koje nismo mogli isplakati dok smo bili djeca. Moramo ih pustiti
da teku. One predstavljaju blokiranu i ustajalu energiju koja je dotad
nesvjesno zagađivala naš život i unosila neravnotežu. Da bismo se mogli
vratiti na pravi put moramo pustiti suze neka teku. Takav emocionalni
odgovor znači da se između našeg odraslog i dječjeg ja ponovno uspostavila
povezanost.
Ne smijemo brinuti ako u početku komunikacije s dječjim;« ne osjetimo
emocionalni odgovor. Dječje ja nerijetko je posve otupjelo zbog
zanemarivanja i napuštanja. Dužnost nam je da ustrajemo bez obzira na ishod.
Namjera nam mora biti bezuvjetna. Zadatak nam je da djetetu, bez obzira na
sve, pružimo bezuvjetnu ljubav. Suze će se često pojaviti kad ih najmanje
očekujemo i nakon njih ćemo osjetiti veliko olakšanje.

Moramo biti strpljivi, iskreni
i, što je najvažnije, dosljedni.

Kad god smo
misaono rastreseni ili se emocionalno i fizički osjećamo neugodno,
to je znak i poziv iz prošlosti da u sadašnjem trenutku
uspostavimo vezu s dječjim ja. Što češće se otvorimo tome dijelu
svog Bića, to ćemo biti uspješniji u obnavljanju ravnoteže u
kvaliteti čitavog našeg života.

Neutraliziram svoj negativni emocionalni naboj.

Život
je prilika da postanemo potpuno svjesni svog životnog iskustva.

Najveći dio svog života
potrošimo na gomilanje stvari koje ne možemo ponijeti sa sobom na
putovanje onkraj granica svojih sadašnjih okolnosti. Također nešto »radimo«
kako bismo privukli pažnju i kako bi netko priznao i opravdao naše
postojanje na ovome svijetu. Da bismo to postigli, koristimo se mentalnim
tijelom kao instrumentom razmišljanja, analize i kontroliranja vlastitih
iskustava, a emocionalnim kao sredstvom umirivanja, projekcije i stvaranja
svih oblika drame. Zbog toga često imamo osjećaj kao da »nikada nikamo
ne stižemo«, jer u stvarnosti je to upravo tako.

Pokušavamo se dobro
provesti zato što se osjećamo loše i pokušavamo si olakšati, jer nam se život
čini jako teškim. Jedini je problem u tome što dok tratimo vrijeme jureći za
jednim iskustvom kako bismo mogli pobjeći od drugoga,
zapravo neprestano odskakujemo od zidova zatvorske ćelije koju smo
sami napravili. Takva zbrka može potaknuti pravu lavinu vanjske aktivnosti
i mi možemo doživjeti raznolike fizičke, mentalne i emocionalne
okolnosti, ali zapravo nikamo ne stižemo. Zbog toga se od nas traži da
u Proces ne ulazimo i da napredak ne prosuđujemo na temelju toga
koliko se dobro osjećamo ili koliko nam je taj zadatak lak. Kad je riječ
o ostvarenju emocionalnog rasta, dobro i lako nisu mjerilo uspjeha,
nego najčešće pokazatelji izbjegavanja, otpora i poricanja.
Kako bismo potaknuli stvarno kretanje u svome životu, percepciju
moramo uzdići do točke na kojoj emocionalna iskustva više nije prijeko
potrebno označavati kao dobra ili loša. U svjesnosti sadašnjeg trenutka
ne postoje dobre ili loše emocije, nego samo energija u kretanju.

Kako bismo mogli ući u ljudsku rasu i odigrati svoju ulogu
svi mi preuzimamo emocionalnu palicu od roditelja.

Naša sudbina u svakom životu prenosi se vibracijski tijekom, posljednjih
sedam mjeseci u maternici, u emocionalnom smislu prenosi se
tijekom prvih sedam godina nakon rođenja, mentalno između sedme
i četrnaeste godine, a u fizičkom do dvadeset prvog rođendana. U svakom
od tih slučajeva sudbina se prenosi utiskivanjem. Tijekom prvih
sedam mjeseci utisci se uglavnom prenose vibracijama aktivnosti koje
doživljavamo u majčinoj maternici. Do toga dolazi svrhovito kroz naše
iskustvo njezinih otkucaja srca, disanja, cirkulacije, tjelesnog kretanja,
odjeka njezina glasa i slično tome. U prvih sedam godina utisci se
prvenstveno prenose putem interakcije s roditeljima i bližom obitelji.
Tijekom tinejdžerskih godina na nas utječu školovanje i vršnjaci. Od
četrnaeste do dvadese i prve na nas utječu prve ljubavi i odnosi sa
širim fizičkim iskustvom svijeta. Kad navršimo dvadeset prvu godinu
sudbina nam se u vibracijskom, emocionalnom, mentalnom i fizičkom
smislu utisnula u iskustvo.

preuzimanje odgovornosti
za kvalitetu (emocionalni sadržaj) vlastitog života predstavlja vrata koja
vode do stvarne osobne slobode.

Takva je emocionalna ravnoteža
moguća tek kad razinu boli i nelagode smanjimo do točke u kojoj sve
emocije možemo smatrati energijom u kretanju, a ne zastrašujućim iskustvima
na koja trebamo reagirati.

da bismo iskusili stvarnu emocionalnu ravnotežu,
moramo se posve odvojiti od polarnosti u kojima se krećemo, kad nam
do jedne emocije nije stalo više nego do druge. Prije nego što smo tu
energiju počeli imenovati, prije nego što nam je postala važna, osjećaji
su nam jednostavno bili energija u kretanju.

Radost je moguća tek kad sve energetske okolnosti prihvaćamo na isti
način.

Najjednostavnije rečeno, glavna značajka negativnog emocionalnog
naboja je nelagoda. Riječ je o zarobljenoj, blokiranoj, umirenoj i kontroliranoj
energiji. Naš otpor njezinoj urođenoj prisili za kretanjem izaziva
rascjep, a kroz taj rascjep u svaki vid našeg iskustva počinje ulaziti
vrućina. Ta unutarnja vrućina čitav život pretvara u pakao. Toliko smo
navikli na nju da uglavnom i ne znamo da postoji.

Sve dok se osjećamo ugodnije u stanju laži nego u stanju Prisutnosti, osjećat
ćemo se ugodnije živeći u vrućem svijetu. Ako ne uspijevamo zapaziti svoju
unutarnju vrućinu, također ne možemo zapaziti ni što »pakao« uistinu jest.
Takvo emocijama potaknuto stanje unutarnje vrućine nazivamo
različitim imenima, ali njegovi najvažniji predstavnici su strah, bijes i
tuga. Strah, bijes i tuga su mentalne definicije posljedica unutarnje vrućine.

Roditelji i okolina u kojoj dijete živi promišljeno iskorjenjuju
djetetovo spontano ponašanje.

Spontano ponašanje nikada ne prestaje kad ga se prekida
nasilnom disciplinom. Jednostavno se preobražava u nešto drugo.

Ublažavanje je poremećaj ženske strane u nama i pokušaj da
potisnemo osjećaj nelagode. Primjerice, stalna potreba za alkoholom
je namjera da ublažimo unutarnju nelagodu i pokušaj da
utopimo svoje stvarne osjećaje. Obično se govori da pijanci »u
alkoholu utapaju svoju tugu«.
Kontrola je poremećaj muške strane u nama i namjera da
ovladamo svojom nelagodom ili da je prevladamo. Navika
pušenja i potreba za cigaretama je namjera da ovladamo svojom
nelagodom. Kad god ne znamo što se događa i kad god imamo
osjećaj da gubimo kontrolu, posegnemo za cigaretom, jer dok
pušimo barem znamo što se događa i stoga nam se čini da smo
ovladali neugodnim trenutkom.

Kad iskreno pristupimo svom dječjem ja, prsa će nam se automatski
ispuniti emocijama kojima se dugo odupiremo. Potisnute emocije izranjat
će u valovima i rastvarati se u suzama. Osjetit ćemo energiju kako se uzdiže
iz solarnog pleksusa kroz prsa i vrat te naposljetku izlazi iz tijela.
Nerijetko možemo imati osjećaj da vrućina doslovce napušta tijelo.

Otpustimo glasnika - prihvatimo poruku
-osjetimo je - pustimo je da prođe.

Tom metodom možemo razriješiti neslaganja, iscijeliti fizičke bolesti
i integrirati svaku konfliktnu situaciju stanja i zbunjenosti koje nam se
pojave u životu. Svaki put kad je primjenjujemo bit ćemo podjednako
zapanjeni spoznajom da kvalitetu svakog »vanjskog« iskustva možemo
preobraziti ako ga svjesno prenesemo u vlastitu nutrinu i suosjećajno
promijenimo. Ova metoda bez ikakve dvojbe potvrđuje da je kvaliteta
svakoga »vanjskog« iskustva puki odraz našeg unutarnjeg emocionalnog
stanja. Dokazuje da mir ovisi samo o nama, a ne o drugim
ljudima. Pokazuje nam da se u svakoj neuravnoteženoj odrasloj osobi
krije zanemareno dijete. Također nam razotkriva da suze iscjeljuju
dušu te da je suosjećanje ključ kojim ponovno možemo otvoriti dveri
vlastita srca.

Proces emocionalnog
čišćenja trebali bismo obavljati kad god imamo priliku, odnosno kad god se
uznemirimo.

U ovom se tijelu osjećam sigurno.

Staza svjesnosti
zapravo je fraktal i stoga je možemo promatrati kako sustavno teče kroz
mnoge vidove našeg života.

kad se ponovno pokušavamo vratiti u svoj vibracijski »dom«,
krećemo se unatrag.

Proces prisutnosti veličanstven je utoliko što nas vodi na putovanje koje
nam omogućuje da se počnemo učinkovito vraćati vlastitim tragovima duž te
staze kako bismo mogli ponovno uspostaviti povezanost s vlastitom
Unutarnjom prisutnošću.

U okviru Procesa emocionalnog čišćenja
najprije učimo »otpustiti glasnika« (fizička razina), zatim »primiti poruku«
(mentalna), a onda »osjetiti da bismo iscijelili« (emocionalna razina) te
naposljetku pronaći suosjećanje prema sebi (»vibracijski« pomak u našem
ponašanju koji je preduvjet za ponovno povezivanje s Unutarnjom
prisutnošću).

Ne moramo znati razloge da bismo prihvatili
kako je ono što osjećamo ili ono što nam prenosi naš Unutarnji
Pomagač stvarno i istinito za nas.

Sada se od nas traže osjećaji, za razliku od razmišljanja, kako bismo
mogli ući u dublji odnos s vlastitom Unutarnjom prisutnošću. Da bismo
shvatili zašto nam osjećaji, a ne razmišljanje, pomažu u uspostavljanju
dubljeg odnosa s Prisutnošću, mogli bismo reći da se osjećaji odnose
na ono što je bilo prije razuma.
Za uspostavljanje izvornog odnosa s Unutarnjom prisutnošću
trebamo prestati u svemu tražiti razloge. Ako u sve oko sebe pokušavamo
unijeti nekakav smisao, tada smo previše zaokupljeni mislima.
Kad smo previše zaokupljeni mislima iskustvo možemo prihvatiti kao
stvarno i istinito samo ako ga najprije »shvatimo«. Tada dospijevamo
u nevolju, jer naša Unutarnja prisutnost posjeduje »znanje« za razliku
od »razumijevanja«. Ona ne razmišlja, ne razmatra i ne proučava.

Negativan emocionalni naboj je
gorivo koje hrani sve naše drame, a svaka drama je pijana ludost ega.

Kad napuštamo djetinjstvo i ulazimo u svijet odraslih od nas se traži
da do određenog stupnja postanemo neizvorni. Jednostavno rečeno, to
znači da učimo reći »ne« kad mislimo »da« i reći »da« kad mislimo reći
»ne«. Odrasla osoba je, posve jednostavno rečeno, dijete koje se odupire.

Trajni otpor
izvornosti dovodi do stalnog gomilanja vrućine, a tu nakupljenu vrućinu u
okviru Procesa prisutnosti nazivamo »nabojem«. Upravo taj naboj postaje
jezgra svih naših fizičkih, mentalnih i emocionalnih nelagoda.

Općenito je prihvaćeno da je element vode snažno
povezan s emocijama. Suze su tekuće. O moru govorimo kao o »oceanu
emocija« i ocean shodno tome predstavlja emocionalno tijelo planeta. Već
smo nagovijestili da su emocije zapravo energija u kretanju, a ako je ikada
postojala energija u kretanju na ovom planetu, to su onda tekućine koje
neprestano teku njegovom površinom i ispod nje.

Energetski tok nam je važan.
Promatranje kretanja vode u životu pruža nam materijal za ovakve izraze:
»Ne uznemiravaj se, samo se prepusti«.

nelagoda koju osjećamo naša je
drama, laž, a time zapravo dinamika našeg ega. Zato ljudi koji se neugodno
osjećaju zbog svojih emocija općenito ne vole dugotrajne tople kupke.

Onaj trenutak kad
svjesno otpustimo dio negativnog naboja iz emocionalnog tijela vrlo
je vjerojatno prvi u našem životu kad smo napravili dovoljno mjesta
za disanje. Kad se teret smanji, sposobni smo uspravnije stajati, dublje
udahnuti i upravo sada i ovdje promotriti obzorje svog života. Taj novi
način gledanja mogli bismo nazvati »sagledavanje života u sadašnjem
trenutku«, za razliku od promatranja kroz iskrivljene naočale prošlosti
ili projicirane budućnosti.

Zašto se
plašiti kad znamo da nam se životna iskustva događaju samo zato da bismo
mogli rasti? Osobito sada, kad smo osnaženi percepcijskim metodama
koje nam omogućuju da svjesno sudjelujemo u svim svojim iskustvima
rasta i da ih integriramo. Ta nam spoznaja pruža sigurnost.

Proces
prisutnosti, a osobito ovaj određeni navigacijski instrument, traži od nas da
prihvatimo drukčiji pristup. U ovoj je vježbi važno postavljanje pitanja, a ne
pronalaženje »ispravnog« odgovora.
Stoga nije prijeko potrebno u mislima tragati za odgovorom ili ga
pokušati nasilno izvući na površinu. Trebamo iskreno postavljati pitanja i
obratiti pažnju na prvi odgovor koji se pojavi u mislima.

Odgovoran/odgovorna sam za vlastito spokojstvo.

u emocionalnom
tijelu skrivenom ispod površine svijeta svakog čovjeka koji nije
spontano radostan i kreativan, skriva se uplašeno, bijesno dijete slomljenog
srca koje nije dobilo bezuvjetnu ljubav. Taj je uvid ključ našega oslobođenja,
vrata koja vode spokojstvu. Taj je uvid temelj sveukupnog opraštanja.

Vanjski svijet jest i uvijek će biti samo naše zrcalo.
U njemu se odražavamo.

Ne postoji nikakav razlog, izgovor ili opravdanje zbog kojih se prema
sebi ne bismo odnosili s bezuvjetnom ljubavlju. Zaslužujemo je davati i
primati. Naša najveća odgovornost u ovom životu je otkrivanje istinske
prirode bezuvjetne ljubavi, kako bismo je mogli unijeti u svoje iskustvo
vanjskoga svijeta. To je najuzvišenija usluga koju možemo pružiti
čovječanstvu. Na taj način unosimo dašak svježeg zraka u oceanske
dubine.

Pozivam sebe da budem spontano radostan/radosna.

Uzimanje je uzrok svih naših iskustava
neimaštine. Kad osjećamo neimaštinu u bilo kojem dijelu svojega života, to je
zato što negdje nekako pokušavamo upravo to uzeti od drugih.

Od svijeta ništa ne možemo »uzeti«.

Od svijeta ne možemo »uzeti« ljubav. Svijet je neutralan kao i zrcalo.
U njemu vidimo samo ono što smo u njega sami unijeli. Ako od svijeta
pokušamo »uzeti« ljubav, sve ćemo više doživljavati iskustvo neimaštine.
Ako uistinu prihvatimo da od svijeta ništa ne možemo dobiti,
nego da sami trebamo unijeti bezuvjetnu ljubav u iskustvo svijeta koji
nas okružuje, tada ćemo prijeći most koji vodi do novog i potpunog
iskustva života. Tada ćemo spoznati tajnu doživljavanja bezuvjetne
ljubavi, a ona glasi: ljubav moramo pružati bezuvjetno. Zašto? Zato što
smo u svom iskustvu mi jedini koji to možemo. Sami smo apsolutno
odgovorni za kvalitetu svih svojih iskustava.

Poštujem sebe.

Naša fizička tijela nisu odvojena, iako nam se tako čini. Energetski su
povezana sa svim ostalim tijelima.
Um nam nije ograničen na mozak, jer se njegove sposobnosti šire
onkraj granica našeg fizičkog tijela do bilo koje udaljenosti o kojoj
razmišljamo.
Naša emocionalna iskustva ne pripadaju samo nama, nego su zajednička
čitavome svijetu koji nas okružuje.
Naša duhovna svijest nije osobna niti pripada isključivo nama.
Univerzalna je i obuhvaća sve.

SAMO NA TRENUTAK ZASTANITE I UDAHNITE.
VEĆ JESMO SVE ONO ŠTO MOŽEMO »BITI«.
SAVRŠENI SMO TAKVI KAKVI JESMO. NE
TREBAMO NIŠTA »RADITI«,
NEGO SAMO BITI PRISUTNI U OVOM
TRENUTKU, OVDJE I SADA.

Ako imamo dionice koje nam počnu
donositi veću dobit, kažemo da im »raste vrijednost«. Drugim riječima, kad
nešto poštujemo, to znači da mu pridajemo veću vrijednost.

U okviru Procesa prisutnosti »poštovati« znači »s ljubavlju povećavati nešto
uočavanjem i priznavanjem njegove vrijednosti«. To baca novu
svjetlost na Izjavu za buđenje Prisutnosti koju smo dobili u ovoj
posljednjoj vježbi. Od nas se traži da poštujemo i vrednujemo vlastitu
Unutarnju prisutnost kako bismo s ljubavlju mogli proširiti svoju svijest o
njoj i kako bismo je mogli prizvati da čitav naš život ispuni svojim atributima
koji su prirodni, pa ih samim tim postiže bez ikakva truda. To su:
MIR
NEVINOST
KREATIVNOST
SPONTANA RADOST
BEZUVJETNA LJUBAV
JEDNOTA SA SVEUKUPNOŠĆU ŽIVOTA
LAKOĆA.

Dok živimo u uvjerenju da
smo odvojeni jedni od drugih zapravo plivamo uzvodno.
Ako smo išta postigli u uvjerenju da smo odvojeni, morali smo se
dobrano potruditi. Štoviše, ništa od onoga što smo tako postigli nije
stvarno, a time ni trajno. Međutim, kad iskreno prihvatimo uvjerenje da smo
Jedno sa svime što postoji, bez obzira na sve, otkrivamo čitav nov način
Postojanja. Otkrivamo lakoću, jasnoću, spontanu radost, ugodu, sigurnost i
neograničenu, bezuvjetnu ljubav. Otkrivamo spokojstvo i sklad. Otkrivamo
ono što je stvarno i što je neprestano bilo pred nama.
Otkrivamo moć vlastite Unutarnje prisutnosti kojom možemo ostvariti
sve što želimo, Prisutnosti koja nam je svima zajednička, prisutna
posvuda i u svakom trenutku.

LJUBAV JE NAŠA SVRHA.

Život vrtlara zacijelo je najprikladnija metafora kojom možemo objasniti
prirodu Prisutnosti koju smo imenovali Bogom. Kad zavrnemo rukave i
gurnemo ruke u zemlju s jasnom namjerom potpunog sudjelovanja u
sveukupnosti života, svjesnost sadašnjeg trenutka automatski unosimo u
kvalitetu svih naših iskustava na ovom planetu. Automatski postajemo
uzročnici, a to znači nalik Bogu. Tada smo svjesni vrtlari života. Time se
uzdižemo na razinu služenja koja nam daje moć da, potaknuti vlastitim
primjerom, raskrilimo dveri kroz koje prolazimo u ugodno svježu sjenku
svjesnosti sadašnjeg trenutka za svakoga koga susretnemo.
»Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.«
(Evanđelje po Mateju 7:16)

Svemir je prepun zanimljivih mjesta i iskustava. No, mi smo ovog
trenutka ovdje, jer upravo ovdje i trebamo biti. Samo ako smo istinski ovdje i
sada, možemo steći mudrost i snagu potrebnu da svoj duh svjesno povedemo s
onu stranu ograničenja naših trenutačnih ljudskih uvjeta. Ne možemo se
razvijati kroz poricanje i uznemirenost. Ne možemo se razvijati želeći da smo
negdje drugdje. Razvijati se možemo samo ako se ovdje i sada odgovorno
suočimo s okolnostima i prilikama koje se nalaze pred nama i ako ih
prihvatimo.

Bez obzira na to jesmo li kroz Proces prošli uistinu iskustveno
ili smo samo pročitali knjigu, pokrenuli smo energetsku namjeru koja
će zauvijek promijeniti tijek našeg života. Svaki dio Procesa prisutnosti
je uzročan i zato su posljedice već na putu ostvarenja.

Kad istinski shvatimo da smo
sami odgovorni za kvalitetu svih svojih iskustava, tada se javlja manja
vjerojatnost da ćemo samo reagirati na svoje životne okolnosti, kako
god se one odvijale.

ulaganje energije
u strah, bijes i tugu iscrpljuje na svim razinama.

Dok postajemo sve svjesniji sadašnjeg
trenutka, otkrivamo da je pravi trenutak upravo ovaj sadašnji.

Zbog sve veće
svjesnosti sadašnjeg trenutka spoznajemo da uistinu postoji vrijeme i
mjesto za sve što se odvija u pustolovini našeg života. Shvaćamo da je
besmisleno nasilno nešto pokretati ili pokušavati zaustaviti nešto što se
već pokrenulo.

vrata promjene otvoriti bez ikakva napora i automatski.

Nakon procesa nanje ćete se odupirati životnim strujama. To je prirodna poslje dica
»spoznaje« da sve u našem životu ima svoje vrijeme i mjesto.

Sve dok ne
razriješimo potisnute emocije i ne smanjimo negativan emocionalni naboj,
uža obitelj nam predstavlja najjasnije zrcalo i odraz onog posla koji
moramo napraviti sa sobom i koji nas tek čeka.

Takve vrste navika, takve nervozne kretnje,
uzrokovala je tjeskoba, a tjeskoba je uvijek želja da pobjegnemo od
sadašnjeg trenutka. Onog trenutka kad se u sadašnjem trenutku, a time i
u svom fizičkom tijelu, osjećamo ugodno, takve navike automatski
nestaju.
16.Postupno počinjemo mršavjeti bez ikakve dijete. Bez obzira na to
što nam je liječnik rekao u pogledu fizičkog uzroka pretjerane debljine,
taj je poremećaj uvijek pokazatelj da nosimo prevelik negativan
emocionalni naboj. Zbog toga dijeta nikada ne donosi željene rezultate.
Ako se pridržavamo dijete, a nismo odlučili osloboditi se emocionalnog
naboja, to je kao da na ugriz morskog psa stavljamo flaster. Mnogo je
načina na koje privremeno možemo prikriti svoj unutarnji nemir
vanjskim umirivanjem ili kontroliranjem vanjskih
očitovanja unutarnje nevolje, međutim, sve dok ne promijenimo uzrok
nikada nećemo moći smireno jesti. Prije ili kasnije pažnja će nam
popustiti i vratit će se kilogrami koje smo nasilno izgubili uz pomoć
dijete. Onog trenutka kad odlučimo integrirati negativan emocionalni
naboj i nešto poduzeti u tom smislu, automatski mršavimo. Debljina
je »posljedica«, a ne »uzrok«. Svaka debela osoba pati od »debelog«
emocionalnog problema koji vapi za pažnjom i razrješenjem.

Nikada ne smijemo zaboraviti da je
smijeh, na kraju krajeva, lijek za kojim svi tragamo, bez obzira na to
jesmo li dovoljno hrabri i mudri da to sami sebi priznamo.

Sto smo prisutniji u životu, to smo privlačniji drugim
ljudima. Osjećaju da imamo ono za čime tragaju, čak i ako nisu svjesni što
je to. Kad susretnu nekoga tko je »veći od života«, ljudi nerijetko opisuju
takvu vrstu privlačnosti. Kažu da ta osoba zrači velikom snagom.
22.Uživamo u samoći. To je prirodna posljedica buđenja svjesnosti
sadašnjeg trenutka.

Uživanje u samoći jasan je znak emocionalne zrelosti.

Iskustvo deja vu također je posljedica svjesnosti
sadašnjeg trenutka. Javlja se kad postanemo svjesni posljedice prije
nego što postanemo svjesni uzroka. Kad postanemo svjesni uzroka,
imamo osjećaj da se događaj već prije dogodio. To je zato što smo
postali svjesni istodobnosti uzroka i posljedice.
25.Okružuje nas obilje. Novac je vanjski odraz unutarnjeg energetskog
toka. Ako u emocionalnom tijelu postoje jake blokade, izvana
se to očituje kao nedostatan protok novca u životu.

Kad probudimo svjesnost sadašnjeg
trenutka, novac nam postaje poput kruha. Stvaramo upravo onoliko
koliko je potrebno za uzdržavanje u bilo kojem trenutku. Ne gomilamo
ga, nego mu dopuštamo da slobodno, ali odgovorno, protječe kroz
nas. Kad bismo, plašeći se gladi, kupili kruha za nekoliko godina,
postao bi pljesniv i beskoristan prije nego što bismo stigli pojesti
dvije štruce. U sadašnjem trenutku novac je protok energije koji se u
našem iskustvu javlja onog trenutka kad nam je potreban ili nekoliko
trenutaka prije, u količini koja nam je tog trenutka potrebna.
Kad postanemo prisutni više nećemo brinuti o protoku novca, jer
znamo da mi sami upravljamo njime.

Energiju najviše tratimo ako je gomilanje novca samo sebi svrha.

Kad se oslobodimo negativnog
emocionalnog naboja, shvaćamo da su te nagomilane stvari pravi
nered. Osjećamo se slobodnima kad ih poklonimo ili bacimo. Tada
osjećamo lakoću Postojanja.

Sto je drama, ako ne nesvjesna želja
za pažnjom?

Ljudi koji, ispunjeni strahom, i dalje žele spavati u
svijesti utemeljenoj na vremenu, tako se ponašaju zato što im je još potreban
odmor. Zbog toga će se postupno odmaknuti iz našeg društva kad odlučimo
probuditi svjesnost sadašnjeg trenutka. Tako im je ugodnije, jer kad bi
ostali izloženi zračenju naše sve jače Prisutnosti, mi bismo im postali
jasno zrcalo njihovih potisnutih emocionalnih problema. Svjesnost
sadašnjeg trenutka ne razmišlja
0 okrivljavanju ili žaljenju i ne raspravlja o nepoštenim životnim
pričama. Zato oni koji nisu spremni prevladati mentalitet žrtve i
pobjednika nestaju iz društva osobe koja kreće prema svjesnosti i
odgovornosti poput pljeve na vjetru.

Najčešće je oslobođena
nametljivih vanjskih obreda, rituala i ceremonija, jer smo svjesni da
se iskustvu Boga možemo približiti samo kroz tišinu i nepomičnost,
kroz spokojstvo našeg tjelesnog hrama. Stoga pažnju usmjeravamo
u vlastitu nutrinu, bez ikakvih vanjskih predstava i glume.

nitko drugi osim nas ne može istinski brinuti o nama, jer bezuvjetnu
ljubav ne možemo »dobiti«, nego najprije moramo naučiti pružati
je sebi i tek smo tada u stanju uistinu je pružati i drugima.

Sve što postoji izraz je I očitovanje prirode.

Priroda nam
se čini nesvjesnom samo dok smo mi sami nesvjesni. Svaka biljka pokraj
koje prođemo i svaki povjetarac koji nam zamrsi kosu svjestan je naše
Prisutnosti. To nam je u početku teško prihvatiti ili shvatiti, jer
smatramo da priroda ne posjeduje ni znanje ni svijest. Vjerujemo da
samo ljudska bića uz nagone posjeduju i inteligenciju. Ponašamo se
kao da je priroda neživa. Mislimo da ptice pjevaju bez ikakva razloga. No,
priroda je isto tako živa i svjesna kao što i mi to možemo biti.

Zar tu onda ima mjesta strahu? Zar ima mjesta tjeskobi? Takvi se osjećaji
raspršuju te izravno ulazimo u viziju koju je za nas osmislio Bog. Živimo
ispunjeni divljenjem prema čudu života. Naučiti živjeti znači naučiti
slušati.

JA JESAM ovdje i sada, budan i živ.
JA JESAM ljudsko biće, ali i mnogo više od toga.
JA JESAM posve prisutan i svjestan duh u tvari.
Kroz moju Prisutnost, Bog te promatra s ljubavlju.
Otrgni se iz čarolije vremena i zapjevaj s nama pjesmu života.

Zbog toga
možemo prepoznati pravog majstora ili duhovnog učitelja: nikada se ne
miješaju u evoluciju drugih ljudi. Nikada. To je zbog toga što su pravi
majstori i duhovni učitelji svjesni da ne smiju oduzeti moć drugoj osobi.
Svrha njihove duše nije miješanje u tuđi život, nego da budu primjer
ljudskih mogućnosti. Njihov primjer je njihovo suosjećanje. Važno je
da shvatimo pouku o stavu nemiješanja:
Ako nekoga podignemo i ponesemo,
onog trenutka kad ga spustimo na tlo
naći će se na posve istom mjestu na kojemu smo ga podigli.
Nitko na ovome svijetu ne treba »pomoć«, jer nepogrešiv zakon
uzroka i posljedice sve smatra jednakima.

Naša sve viša razina svjesnosti omogućuje nam da jasnije zapažamo tegobe
drugih ljudi koji mjesečare ovim svijetom.

Svijet vam se mijenja samo zato što mijenjate svoje
iskustvo toga svijeta.

sve naše nesvjesne i neintegrirane
emocionalne tegobe prenose na našu djecu, ako već nismo razriješili sve svoje
traume iz djetinjstva. Rekao sam mu da naša djeca, sve dok nisu u stanju
integrirati ono čime ih nesvjesno zatrpavamo, ne mogu početi živjeti vlastitim
životom. Rekao sam mu da su sva problematična djeca odrazi problematičnih
roditelja.

želim da u svom srcu budete sigurni kako u Procesu prisutnosti nije riječ o
tome da iscijelite svijet ili drugog čovjeka, nego da imate petlju iscijeliti
vlastito iskustvo ovog svijeta.

Ako pogriješimo i pokušamo
očistiti zrcalo kako bismo se oslobodili neugodnih odraza, samo ćemo
povećati broj
nesretnih obitelji koje već žive na ovoj planeti. No, ako članove svoje
uže obitelji promatramo kao ljude koji nas vole dovoljno da bi odigrali
ulogu naših najiskrenijih odraza, tada možemo postići čudo.

Danas sam blagoslovljen radosnom obitelji, ali ne zato što sam promijenio
nekoga od njih, nego zato što sam promijenio vlastito iskustvo
kroz ono što su mi odražavali. Oni su oduvijek bili savršeni. Samo su
moji opažaji bili zamagljeni.

Ako pogledam svoj svijet i zaključim da je nešto u prošlosti trebalo biti
drukčije ili ako počnem planirati promjene sadašnjeg stanja, tada
mogu biti siguran da živim u prividnom i nemilosrdnom mjestu koje
nazivamo »vremenom«.
Vrijeme je mjesto na kojemu u Sadašnjem trenutku ništa nije
kako treba biti.
No, ako pogledam, svoj svijet i vidim njegovu ljepotu, njegovu savršenu
nesavršenost i punoću života, ako osjećam duboku zahvalnost
što živim u njemu, za svaki trenutak i svaki njegov djelić, tada
mogu biti siguran da sam upravo ovdje i upravo u ovom trenutku.

Poslušaj me, prijatelju i prijateljice moja:
Suprotno od onoga što bi ljudi mogli reći, mi nismo ovdje da donesemo
mir ovom planetu. Takva je pomisao puka zabluda i odvlačenje
pažnje. Ovaj je planet neutralan i stoga je savršena »pozornica« za
svaku dušu koja je voljna razvijati se kroz nauk o odgovornosti. Mi smo
ovdje zato što su nam »smjestili«. Ovdje smo zato što smo tako željeli.
Ova zemaljska škola najveličanstvenija je od svih dvorana sa zrcalima.
Obratite pažnju na to da su zemlja i srce ista riječ, samo su im slova
drukčije raspoređena (heart – earth). Mi smo ovdje i sada kako bismo otkrili da ovdje
i sada mir možemo pronaći samo kad to iskustvo pružimo vlastitom
srcu. Kad sami sebi donesemo mir, zrcalo ovog svijeta uzvraća nam
smijehom. Tada nas mir prožima odasvud.

Redovite vježbe disanja
uistinu jesu naša odgovornost, jer nam utiru siguran, svjesno
utemeljen put u vlastitu nutrinu, gdje možemo mijenjati smjer kretanja.
Vježbe disanja su nam pojas za spašavanje u nemirnim razdobljima,
slamka spasa u nevoljama i kompas u trenucima zbunjenosti.
Mi jesmo i uvijek ćemo biti središte vlastitog iskustva. To se iskustvo
događa zbog toga što smo mi prisutni u njemu. Stoga je naša odgovornost
neprestano biti što prisutniji. Naša je odgovornost održavati mir
u vlastitoj nutrini. Naša je odgovornost dati sebi ono što želimo dobiti.
Naša je odgovornost otvoriti se kako bismo primili ono u čijem davanju
uživamo. Naša je odgovornost zahvalno usmjeravati brod svog života
u samo središte svog izvornog ja. Naša je odgovornost pamtiti vlastitu
nevinost i njegovati spontanu radost i stvaralaštvo. Naša je odgovornost
pružiti sebi bezuvjetnu ljubav. I ponajviše od svega, naša je odgovornost
prisjetiti se da povremeno zastanemo i izrazimo poštovanje prema vječnom,
dragocjenom Sadašnjem trenutku koji nam je darovan i u kojemu
možemo još jednom svjesno i povezano udahnuti. Naša je odgovornost
živjeti.
Kad razmislimo o čitavom tijeku Procesa prisutnosti, počevši
od prvih stranica knjige, zapanjit ćemo se kad shvatimo koliko smo
percepcijskih metoda dobili kako bi nam putovanje lakše proteklo.
Spoznat ćemo da smo jako dobro opremljeni za svjesno usmjeravanje
tog zadivljujućeg putovanja koje nazivamo životom. Kad ponovno
pročitamo čitavu knjigu također ćemo otkriti da bolje razumijemo u
njoj navedene informacije. Već je i to pokazatelj koliko smo se razvili. To
će nas nadahnuti da nastavimo svjesno buditi neograničene, čudesne
mogućnosti naše zajedničke Unutarnje prisutnosti.

Život je ruža, a ruže imaju trnje. To je jedno od najdalekosežnijih i
najmoćnijih učenja koje smo dobili tijekom Procesa prisutnosti. Bog je
promišljeno stvorio ruže da budu simbol i miris svetaca i same ljubavi.
Bog je te prekrasne cvjetove namjerno ukrasio oštrim trnjem kako bi
nas podsjećao na ravnotežu i potaknuo integraciju te da bismo postali
blagi i ispunjeni poštovanjem.
Svi smo već osjetili bol. Svi smo već toliko puta iskusili tešku fizičku,
mentalnu i emocionalnu nelagodu u ovom životu da i svjesno i nesvjesno
težimo stanju vječne radosti. Takvo je stanje Postojanja ovdje moguće
ostvariti, ali ne ako odaberemo stazu s »odredištem« ili stazu isključivosti.
Ako je Bog beskonačan, tada i putovanje prema ostvarenju Boga
mora biti vječno. Ako je Bog stvorio sve, tada sve moramo prihvatiti
kako bismo spoznali Boga.
Stoga, dok putujemo prema postizanju izvorne radosti u ovome
svijetu, ne možemo odbacivati neka iskustva i željeti privući neka
druga. Radost nije ostvarenje beskrajne sreće. U životu nije riječ o
tome. Griješimo ako se želimo neprestano dobro osjećati, ako želimo
da nam je uvijek sve lako ili ako želimo postići potpuno i trenutačno
razrješenje problema u svakom području našeg iskustva života. Život
ima dvije strane i vječan je. Život uvijek obuhvaća sve.

Radost je neminovna posljedica Procesa
prisutnosti. Sve će naše sjemenke isklijati i svaki će cvijet donijeti plod,
samo ako budemo strpljivi.
Važno je podsjetiti se, osobito kad se na putu susretnemo s preprekama,
da je sve u životu izraz Boga, kako god ga mi tumačili u bilo
kojem trenutku. Da bismo uspjeli integrirati svoja iskustva, moramo
ih prihvatiti, a ne im se odupirali. Do svoje urođene svetosti, do svoje
cjelovitosti ne možemo stići isključivanjem bilo kojeg izraza koji zapažamo
na materijalnom, mentalnom, emocionalnom i vibracijskom licu
Boga. To je zapravo »odrastanje«. Možemo odrediti jesmo li prihvatili
stazu odrastanja i izvornosti: moći ćemo se uzdizati ne pretpostavljajući
da pad znači »kraj« i moći ćemo pasti, a da ne pretpostavimo kako se
nikada više nećemo podići. Gore-dolje, dolje-gore. Sve je to ista, radosna
staza koja vodi kroz iskustvo života. Ako se ne vežemo ni uz jednu
suprotnost, tada svijet gledamo Božjim očima. Tada se naše beskonačno,
radosno putovanje pretvara u stvarnost.
Otkrit ćemo da nam je tijekom života jedini istinski dom beskonačni
sadašnji trenutak u kojem već jesmo. Dom nam je naša vječna svjesnost
sadašnjeg trenutka. Kad pokušavamo istinski biti kod kuće u vlastitoj
nutrini i istodobno prebivati u svijetu, to je uistinu značajan pothvat. Ako ne
tražimo drugo utočište, nikada se nećemo razočarati. Postizanje svjesnosti
sadašnjeg trenutka nije odredište, nego beskonačno putovanje. Stoga u
vlastitoj nutrini moramo njegovati beskonačno strpljenje i suosjećanje. Sebi
moramo dati upravo ono što »mislimo« da nam je potrebno za to putovanje.
Sto svjesnijima postajemo, to će nam biti jasnije da se ne moramo
raskrvariti samo zato što ruže imaju trnje, iako se i to ponekad može
dogoditi.

Nikada ne zaboravimo da smo, kad svjesno odlučimo probuditi svjesnost
sadašnjeg trenutka, pravi blagoslov svakome tko uđe u naš život.

Kad svjesno odlučimo biti prisutni s drugima, i oni automatski
kreću stazom koja će ih odvesti do sjećanja na vlastitu dušu. Tako
će se prisjetiti što im Bog znači, a to automatski osvještava iskustvo
svega što se događa.
Da bismo obnovili ravnotežu kvalitete svog života, nisu nam
potrebne kvalifikacije. Da bismo donijeli mir svima koje susretnemo ne
moramo pohađati tečajeve ili se baviti nekim kompliciranim metodama.
Da bismo postali ozbiljni duhovni učitelji ne moramo odijevati bijelu
odjeću i jesti posebnu hranu ili zauzeti tajanstveni stav. Ne moramo
izgovoriti ni jednu jedinu riječ kako bismo otkrili što je za nas istina.
Da bismo otkrili potpuni potencijal svoje bezuvjetne ljubavi ne moramo
se upisati na poseban tečaj. Ne trebaju nam rituali, mantre ili duhovni
darovi kako bismo u potpunosti oslobodili Božju moć.
Ništa ne moramo činiti kako bismo bili prisutni.
Potrebno je samo jedno: odluka da budemo prisutni u vlastitome
Ja. Naša duboko proživljena svjesnost sadašnjeg trenutka posjeduje
sveukupnu moć, slavu i volju svemira. Svjesnost sadašnjeg trenutka
prodire kroz svaki zid koji podižu strah, bijes i tuga. Iscjeljuje sve rane
koje su nanijele neobzirne misli, riječi i djela. Istog trenutka otklanja
nesporazume. Naša smirujuća svjesnost sadašnjeg trenutka je melem
koji ublažava sva iskustva zaražena percepcijskim virusom »vremena«.
Svjesnost sadašnjeg trenutka svima oprašta sve. Pruža utjehu usamljenima
i spokoj umornima. Dom je izgubljenima.
Naša odluka da budemo prisutni u svim svojim životnim iskustvima
drugim ljudima daje snagu da i oni postanu prisutni u svojim iskustvima.
Tada i sami mogu s drugima podijeliti svoju svjesnost sadašnjeg trenutka.
Tako naša svjesnost sadašnjeg trenutka pokreće lančanu reakciju koja
neprestano postaje sve svjetlija. Svjesnost sadašnjeg trenutka vječni je
plamen svijesti koja, kad je jednom prenesemo drugima, beskonačno
zrači. U svemu stvorenom ne postoji moć koja bi je mogla utrnuti kad
svjesno odlučimo probuditi je i podijeliti s drugima.
Ako je dijelimo bezuvjetno, naša prekrasna svjesnost sadašnjeg
trenutka omogućuje Bogu da bude fizički, mentalno i emocionalno
prisutan u našem iskustvu ovog svijeta. Tako se bezuvjetna ljubav
izražava usprkos svim uvjetima. Šireći svjesnost sadašnjeg trenutka,
mi znamo da je Bog Ljubav. Tek smo tada, i ni trenutka prije,
Odgovorni prema daru života.

27.03.2012. u 09:44 | 1 Komentara | Print | # | ^

Nova zemlja - Osvješćivanje životne svrhe

Eckhart Tolle
Izdavač: VBZ 2008.
Ocjena: *****

Tek rođeni životni oblici – dječica, psići, mačići, janjad, krhki su, nježni i još se nisu čvrsto utemeljili u materijalnom svijetu. Kroz njih još prosijava bezazlenost, slatkoća i ljepota koje nisu od ovoga svijeta. Oni izazivaju zanos, čak i kod relativno bešćutnih ljudi.
Stoga kad ste budni i kad kontemplirate cvijet, kristal ili pticu ne nadijevajući im u mislima imena, oni postaju prozor kroz koji zavirujete u bezoblično. Postoji unutarnji otvor, koliko god bio uzak, u carstvo duha. Zbog toga su ta tri prosvijetljenja životna oblika odigrala važnu ulogu u evoluciji ljudske svijesti od drevnih vremena. Zato je, primjerice, dragulj u lotosovu cvijetu središnji simbol budizma, a bijela ptica, golubica, u kršćanstvu simbolizira Duh Sveti. Ti simboli utiru put dalekosežnijem pomaku u planetarnoj svijesti koji je suđen ljudskoj vrsti. To je duhovno buđenje čiji sada postajemo svjedoci.

Sama je knjiga po sebi sredstvo preobrazbe izronilo iz nove svijesti koja se tek budi. Ideje i koncepti u knjizi mogu biti važne, ali su tek od drugorazrednog značenja. Samo su znaci pokraj puta koji ukazuju prema buđenju. Dok čitate, u vama se događa pomak.
Promijenit će stanje vaše svijesti, ili će biti besmislena. Probuditi može samo one koji su spremni.
Sa svakom osobom koja se probudi raste snaga kolektivne svijesti, te drugima put postaje lakši.

Kad prepoznate ono nesvjesno u sebi, ono što omogućuje to prepoznavanje jest svijest koja izranja, jest buđenje. Protiv ega se ne možete boriti i pobijediti, kao što se ne možete boriti protiv tame. Dovoljna je svjetlost svjesnosti. A ta ste svjetlost vi.

Strah, pohlepa i žudnja za moći psihološke su piticajne sile skrivene ne samo u pozadini ratova i nasilja među nacijama, plemena, religija i ideologija, nego su istodobno i uzrok neprestanih sukoba u osobnim odnosima. Ti osjećaji izazivaju iskrivljenje vašeg doživljaja drugih ljudi i vas samih. Zbog njih pogrešno tumačite svaku situaciju, oni vas navode na pogrešno djelovanje s ciljem da se oslobodite straha i zadovoljite svoje sve veće potrebe, tu jamu bez dna koju nikada ne možete ispuniti.
No, važno je shvatiti da strah, pohlepa i žudnja za moći nisu nefunkcionalnost o kojoj govoriom, nego je i same te osjećaje stvorila nefunkcionalnost, duboko ukorijenjena kolektivna zabluda skrivena u mislima svakog ljudskog bića.

Dobri ne možete postati ako pokušavate biti dobri, nego tek ako otkrijete dobrotu koja već prebiva u vama i dopustite joj da izroni na površinu. No to se može dogoditi samo ako u vašem stanju svijesti dođe do temeljne promjene.

Učenja koja su pokazivala put za nadrastanje poremećaja ljudskog uma, oslobođenje od kolektivnog ludila, bila su iskrivljena te su i sama postala dijelom ludila.
Pretvarale su se u ideologije, sustave uvjerenja s kojima su se ljudi mogli poistovjetiti, i iskoristiti ih kako bi ojačali svoj lažni osjećaj vlastitoga ja.

Kad se stari način postojanja u svijetu suoči s radikalnom krizom, kad njegovo odnošenje s drugim ljudima i prirodnim carstvom više ne funkcionira, kad njegovu opstanku zaprijete naizgled nepremostivi problemi, pojadinačni životni oblik ili vrsta će umrijeti, izumrijeti ili se evolucijskim skokom uzdići iznad ograničenja svojega stanja.
Velik dio stanovništva Zemlje uskoro će, ako već nije, shvatiti da je čovječanstvo danas suočeno s tegobnim izborom: evoluirati ili umrijeti.

Kakvo li je to samo oslobođenje spoznati da onaj 'glas u glavi' nije moja osobnost. Tko sam onda ja? Onaj tko sve to doživljava. Svijest koja prethodi misli, prostor u kojemu se događaju misao, osjećaj i osjetilna percepcija.

Uopće nismo svjesni svoje povezanosti sa cjelinom, nismo svjesni svoje istinske jednote sa svakim 'drugim', kao i sa samim Izvorom.
Ako ustrojstva ljudskoga uma ostanu nepromijenjena, uvijek ćemo na kraju ponovno stvarati u temelju isti svijet, ista zla, iste poremećaje.

Bez obzira na to jesu li riječi izgovorene i pretvorene u zvukove ili ostaju neizgovorene u obliku misli, one vas mogu gotovo hipnotički začarati. Lako se izgubiti u njima, lako je dopustiti da vas hipnotiziraju tako da implicitno povjerujete da, pridavši nečemu ime, znate što je to. No, istina glasi: vi ne znate što je to. Samo ste tajnu prekrili etiketom. Sve što postoji, ptica, stablo, pa čak i jednostavan kamen, a osobito ljudsko biće, u konačnici je nespoznatljivo, zbog toga što posjeduje nespoznatljive dubine. Mi možemo pojmiti i iskusiti samo površinski sloj stvarnosti, manji nego što je vrh ledene sante, te razmišljati o njemu.
Ne samo što je sve što postoji ispod površinskog izgleda povezano sa svime ostalim, nego je povezano i s Izvorom sveukupnoga života iz kojega je poteklo. Čak vam i kamen, a cvijet ili ptica još lakše, mogu pokazati put koji vodi nazad Bogu, Izvoru, vama samima.

Van Gogh nije rekao: to je samo nekakava stara stolica. Dugo ju je promatrao. Osjetio je njezino Postojanje. Tada je sjeo ispred platna i uzeo kist. Sam stolac mogao je prodati za nekoliko dolara. Slika tog istog stolca danas bi donijela više od 25 milijuna.

Ako svijet ne prekrivate riječima i etiketama, u život će nam se vratiti osjećaj čudesnoga koji smo odavno izgubili kad je čovječanstvo, umjesto da se koristi umom, postalo opsjednuto njime. U vaš se život vraća dubina. Stvari poprimaju novu svježinu. A najveće je čudo doživljaj vlastitoga istinskog ja kao nečega što je postojalo prije bilo koje riječi, misli, etikete i slike. Da bi vam se to dogodilo, morate odvojiti svoj osjećaj vlastite osobnosti, Postojanja, od svih stvari s kojima se pomiješao, odnosno poistovjetio.

Jasno je da se moramo koristiti riječima i mislima. One posjeduju vlastitu ljepotu, ali zar moramo biti njihovi zarobljenici?

Kad se 'moja' igračka razbije ili mi je netko oduzme, javlja se duboka patnja. Ne zbog nekakve bitne vrijednosti te igračke, jer će dijete uskoro izgubiti zanimanje za nju i zamijenit će je drugim igračkama i drugim predmetima, nego zbog pomisli na 'moje'. Igračka postaje dio djetetovog osjećaja vlastite osobnosti, vlastitoga 'ja' koje se razvija.
Sebe pokušavam pronaći u stvarima, ali u tome nikada nemogu u potpunosti uspjeti i na kraju se gubim u njima. To je sudbina ega.

U većini drevnih kultura ljudi su vjerovali da u svemu, čak i u takozvanim neživim predmetima, prebiva živi duh, i u tom su smislu bili bliži istini nego što smo mi danas. Kad živite u svijetu umrtvljenom misaonim apstrakcijama, više ne osjećate životnost svemira. Većina ljudi ne nastanjuje živuću stvarnost, nego misaonu.
No stvari ne možemo uistinu poštovati ako ih koristimo kao sredstvo poboljšanja samih sebe, odnosno, ako kroz njih pokušavamo pronaći sebe. Upravo tako postupa ego.
Kad ne možete osjetiti život koji jeste, svoj ćete život vjerojatno ispuniti stvarima.

Radost postojanja možete osjetiti samo kad se odvojite od misli. Postojanje se mora osjetiti. Ne može se misliti. Ego ne zna za njega, jer se sastoji od misli. Prsten se zapravo nalazio u vašoj glavi kao misao koju ste pogrešno shvaćali kao osjećaj vlastite osobnosti. Mislili ste da se u tome prstenu nalazi vaša osobnost ili dio nje.
To ne znači da nikada ne trebate zaključavati vrata, nego samo da je ponekad otpuštanje stvari daleko moćniji čin nego ako ih branite ii ovisite o njima.
Život će vam pružiti upravo ono iskustvo koje je najkorisnije za evoluciju vaše svijesti. Kako znate da vam je to iskustvo potrebno? Po tome što je to iskustvo ono koje se događa ovoga trenutka.

Mnogi ljudi sve dok se ne nađu na samrtnoj postelji i dok se ne oslobode vanjskih stvari ne shvaćaju da ništa nikada nema nikakve veze s tim tko vi jeste. Na pragu smrti čitava zamisao vlasništva razotkriva se kao apsolutno besmislena. U posljednjim trenucima života ljudi također shvaćaju da je ono za čime su uistinu tragali, njihovo Biće, zapravo uvijek već postojalo dok su oni tijekom čitavog života tražili potpuniji osjećaj vlastitoga ja, samo su ga uvelike zamaglili poistovjećivanjem sa stvarima, što u konačnici znači da su se poistovjećivali s umom.
Blago siromasima u duhu, rekao je Isus, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Što znači 'siromasima u duhu'? znači da nemaju unutarnje prtljage. Nemaju identifikacija. Nisu se poistovjetili sa stvarima, kao ni s bilo kojim mentalnim idejama koje u sebi nose osjećaj ja. A što je 'kraljevstvo nebesko'? jednostavna, ali duboka radost Postojanja koju osjećate kad otpustite identifikacije i tako postanete 'siromasi u duhu'.

Kako se možete osloboditi vezanosti uz stvari? Nemojte ni pokušavati. To nije moguće. Vezanost uz stvari sama otpada kad više ne pokušavate pronaći sebe u njima. U međuvremenu samo budite svjesni svoje vezanosti. Ponekad možda i niste svjesni da ste vezani uz nešto dok to ne izgubite ili dok niste u opasnosti od gubitka. Ako se tada uzrujate ili zabrinete, znači da ste vezani. Ako ste svjesni da ste se poistovjetili s nečim, tada to poistovjećivanje više nije sveobuhvatno. Ja sam svjetlost koja je svjesna da postoji vezanost - to je početak preobrazbe svijesti.

Želje održavaju ego na ćivotu mnogo više nego posjedovanje. Ego želi željeti više nego što želi imati. Zbog toga blijedo zadovoljstvo posjedovanja uvijek zamjenjuje nove želje. To je psihološka potrebaza sve više stvari s kojima se može poistovjetiti. Riječ je o ovisničkoj, a ne izvornoj potrebi.
Oboljeli od bulimije često izazivaju povraćanje da bi mogli nastaviti s jelom. Gladan im je um, a ne tijelo.

Želja pripada ustrojstvu ega, stoga nikakav sadržaj ne može pružiti trajno ispunjavanje sve dok se ne promijeni to mentalno ustrojstvo. Kod ega tinejdžera koji se tek razvija može se otkriti snažna želja koja nema konkretnog objekta, a neki od tinejdžera su u trajnom tsanju negativnosti i nezadovoljstva.
Tjelesne potrebe za hranom, vodom, skloništem, odjećom i osnovnom udobnošću lako bi se mogle ispuniti za sva ljudska bića na planetu, kad ne bi postojala neravnoteža resursa, stvorena luđačkom i grabežljivom potrebom za što više stvari, pohlepom ega. Svoj kolektivni izraz ta pohlepa pronalazi u gospodarskim ustrojstvima ovoga svijeta, kao što su goleme korporacije, koje su zapravo egoistična bića koja se natječu jedna s drugima. Profit je njihov jedini, slijepi cilj. Taj cilj ostvaruju apsolutnom bezobzirnošću. Za njih priroda, životinje, ljudi pa čak i vlastiti zaposlenici nisu ništa više nego brojke na završnim računima, beživotni objekti koje treba iskoristiti, a onda odbaciti.

Kakvi god bili, ružni ili lijepi, ljudi iz svojega tijela crpe značajan dio svojega identiteta, bio on negativan ili pozitivan. Preciznije govoreći, svoj identitet crpe iz misli o sebi koje su pogrešno povezali s mentalnom slikom ili idejom svojega tijela, a ono je na kraju krajeva, tek tjelesni oblik koji dijeli sudbinu svih oblika: prolaznost i propadanje.

Ego je uvijek poistovjećen s oblikom koji traga za sobom i stoga se možete uvijek izgubiti u nekom obliku. Oblici nisu samo materijalni predmeti i fizička tijela. Od vanjskih oblika, stvari i tijela, temeljniji su misaoni oblici koji se neprestano pojavljuju u polju svijesti. Riječ je o formacijama energije, suptilnijim i rjeđim od tjelesne tvari, ali to su ipak oblici. Ono što smatrate glasom u glavi koji nikada ne prestaje govoriti, zapravo je bujica neprestanog i kompulzivnog razmišljanja. Kad vam svaka misao potpuno privuče pažnju, kad se u velikoj mjeri identificirate s glasom u glavi i emocijama koje ga prate, tada se izgubite u svakoj misli i svakoj emociji, tada ste se potpuno poistovjetili s oblikom i stoga ste u vlasti ega. Ego je nakupina misaonih oblika koji se ponavljaju te uvjetovanih mentalno-emocionalnih obrazaca koje ste obdarili osjećajem vlastitoga ja, vlastite osobnosti. Ego se pojavljuje kad se vaš osjećaj Postojanja 'Ja Jesam', koji je bezoblična svijest, pomiješa s oblikom. To je značenje poistovjećivanja. Tada zaboravlajte Postojanje i to je prvobitna pogreška, privid apsolutne odvojenosti koji stvarnost pretvara u noćnu moru.

Svijest koja kaže 'ja jesam' nije svijest koja misli. Što li je Sartre time htio reći? Kad ste svjesni da razmišljate, ta svijest nije dio procesa razmišljanja, nego posve drukčija dimenzija svijesti. Upravo ta svijest kaže 'ja jesam'. Kad u vama ne bi postojalo ništa osim misli, ne biste ni znali da razmišljate. Bili biste poput spavača koji ne zna da sanja, potpuno poistovjećeni sa svakom mišlju, kaošto je sanja poistovjećen sa svakom slikom sna. Mnogi ljudi i danas još žive na taj način, poput mjesečara, zarobljeni u starom i nefunkcionalnom misaonom sklopu koji neprestano iznova stvara istu stvarnost sličnu noćnoj mori. Kad znate da sanjate, tada ste budni u snu. Zakoračili ste u drugu dimenziju svijesti.

Sv.Pavle spominjao je 'mir Božji koji nadilazi svaki razum'. Uistinu je riječ o miru koji naizgled nije objašnjiv, a ljudi koji su ga iskusili pitali su se: Kako mogu biti toliko smiren usprkos ovome?

Kad se oblici oko vas raspadnu ili vam se približi smrt, vaš se osjećaj Postojanja, osjećaj onoga Ja jesam, oslobađa svoje vezanosti uz oblik: duh se oslobađa zatvora materije. Svoj istinski identitet spoznajete kao nešto bezoblično, kao sveobuhvatnu Prisutnost, Postojanje koje prethodi svim oblicima i svim identifikacijama. Svoj istinski identitet prepoznajete kao samu svjesnost, a ne kao ono sa čime se svjesnost poizstovjećivala. To je mir Božji. Krajnja istina o tome tko jeste nije u riječima ja sam ovo ili ono, nego Ja jesam.

Kad god čovjek iskusi tragičan gubitak, on se ili odupire ili predaje. Neki ljudi postaju ogorčeni i duboko povrijeđeni, drugi postaju suosjećajni i mudri, ispunjeni ljubavlju. Prefavanje je unutarnje prihvaćanje onoga što se dogodilo. Takvi su ljudi otvoreni životu. Otpor je unutarnji grč, otvrdnjavanje ljuske ega. Takvi se ljudi zatvaraju. Što god poduzeli u stanju unutarnjeg otpora (koji bismo mogli smatrati negativnošću), to stvara još veći vanjski otpor i tada svemir nije na vašoj strani, niti vam život ide na ruku.

Ako ništa ne možete poduzeti, mirujete u spokojstvu i unutarnjoj nepokretnosti koje prate predavanje. Mirujete u Bogu.

Iako je zamjeranje često emocija koja prati prigovaranje, prigovaranjemože pratiti i snažnija emocija, kao što je bijes ili neki drugi oblik uznemirenosti. U takvom slučaju prigovaranje dobiva jači energetski naboj. Pretvara se u reaktivnost, još jedan od načina na koji se ego jača. Mnogo je ljudi koji uvijek samo čekaju čemu bi još mogli prigovoriti, zbog čega bi mogli osjetiti ljutnju ili uznemirenost, i nikada ne moraju dugo čekati na to.
Kad reagiraju protiv nečga, tada potvrđuju i jačaju osjećaj vlastite osobnosti.
Jedna jedina snažna ljutnja dovoljna je da negativno utječe na velika područja vašeg života i zadrži vas u vlasti ega.

Prošlost ne posjeduje moć kojom bi vas spriječila da sada budete prisutni. Tu moć posjeduje samo vaša ljutnja. A što je ona? Teret starih misli i emocija.

Da biste vi bili u pravu, netko drugi mora griješiti, i stoga ego voli dokazivati da su drugi pogriješili kako bi on mogao biti u pravu. Drugim riječima, morate pokazati da drugi griješe kako biste dobili jači osječaj onoga tko jeste. Prigovaranje i reaktivnošću to pokazujete i da je riječ o osobi i kad je riječ o situaciji.

Istina se ne može odvojiti od onoga tko jeste. Vi jeste istina. Ako za istinom tragate negdje drugdje, svaki put ćete se prevariti. Istina je samo Postojanje koje jeste. Isus nam je to pokušao prenijeti govoreći: Ja sam put, istina i život. Te Isusove riječi ubrajaju se mešu najmoćnije i najizravnije pokazatelje Istine, ako ih pravilno shavtimo. No ako se pogrešno protumače, postaju golema prepreka. Isus govori o najskrivenijem Ja Jesam, istinskom identitetu svakog muškarca i ćene, zapravo svakog životnog oblika.

Ljubi i čini što želiš – rekao je sveti Augustin. Nema ariječi koje bi se mogle mnogo više približiti Istini od ovih.

U nekim slučajevima možda morate sebe ili nekoga drugoga od drugih ljudi, ali pripazite da to ne biste pretvorili u misiju 'uništavanja zla', jer postoji mogućnost da se pretovrite upravo u ono protiv čega se borite. Ako se borite protiv nesvjesnog i sami ćete postati nesvjesni.

Danas se mnogi stručnjaci slažu da je sveobuhvatna i nerazumna upotreba antibiotika stvorila vremensku bombu i da će nizovi bakterija otpornih na antibiotike, takozvane superbakterije, po svoj prilici izazvati ponovnu pojavu istih bolesti, a možda i epidemija.

Više nećete morati poticati dramu koja je dio svih egoističnih odnosa. Kako je potičete? Reaktivnošću. Ego se time hrani.
Da biste se solobodili ega, samo ga trebate biti svjesni, budući da svjesnost i ego ne mogu živjeti zajedno. Svijest je moć skrivena u sadašnjem trenutku. Zbog toga je zovemo i Prisutnost. Konačna je svrha ljudskoga postojanja, odnosno, vaša svrha, unijeti tu moć u ovaj svijet. Zbog toga oslobođenje od ega ne možete smatrati ciljem koji ćete ostvariti u nekom trenutku budućnosti. Ega vas može osloboditi samo Prisutnost, a prisutni možete biti samo Sada, ne jučer ili sutra. Samo Prisutnost može raščlaniti prošlost u vama i tako preobraziti vaše stanje svijesti.
Što je duhovan spoznaja? Vjerovanje da ste duh? Ne, to je misao.

Ne zaboravite: onoga trenutka kad postanete svjesni ega u sebi, shvaćate da ste vi ta tek probuđena svijest s onu stranu ega, ono dublje Ja. Prepoznavanje lanog odmah dovodi do buđenja stvarnog.

U pozadini svake negativne slike o sebi skriva se žudnja da budemo najbolji ili bolji od drugih. U pozadini samopouzdanog osjećaja nadmoći i trajne potrebe za njom skriva se nesvjestan strah od manje vrijednosti.

Hipi pokret koji je otpočeo na zapadnoj obali SAD 60-ih godina 20.stoljeća, a nakon toga se proširio zapadnim svijetom, nastao je zbog toga što su mnogi mladi ljudi odbacili društvene arhetipove, uloge, unaprijed uspostavljene obrasce ponašanja, kao i društvene i gospodarske strukture utemeljene na egu. Odbijali su igrati uloge koje su im željeli nametnuti njihovi roditelji i i društvo. Načajno je što se taj pokret podudara s užasima vijetnamskog rata, u kojemu je poginulo više od 57.000 mladih Amerikanaca i 3 milijuna Vijetnamaca te kroz koji se svima razotrkila poremećenost sustava i misaonog slopa na kojemu je utemeljen. Dok je 50-ih godina većina Amerikanaca još bila krajnje konformistička po svojim razmišljanjima i ponašanju, 60-ih godina milijuni su ljudi počeli povlačiti svoju poizstovjećenost s kolektivnim idejnim identitetom zbog toga što je ludilo kolektivnog postalo posve očigledno. Hipi pokret predstavljao je ublažavanje dotad krutih struktura ega u psihi ljudi. Sam pokret je degenerirao i okončao, ali je za sobom ostavio otvorena vrata, i to ne samo kod onih koji su bili njegov dio. Taj je pokret drevnoj istočnjačkoj mudrosti i duhovnosti omogućio da osvoji Zapad i odigra ključnu ulogu u buđenju globalne svijesti.

Kad se tuga sakriva iza nasmijane vanjštine i blistavih bijelih zubi, kad ljudi niječu, ponekad čak i sami sebi, da osjećaju duboku tugu, uobičajeno se javljaju depresija, slom živaca i pretjerane reakcije.

Suočavanje sa činjenicama uvijek nam daje snagu.
Umjesto da se poistovjećujete sa svojim mislima i emociama, poistovjetite se sa sviješću koja je u njihovoj pozadini.
Ne tražite sreću. Ako je tražite, nećete je naći, jer je traženje suprotnost sreći. Sreća uvijek vješto izmiče, ali slobodu od nesreće možete postići ovoga trenutak suočavajući se sa stvarnošću, umjesto da o njoj izmišljate priče. Nesreća prikriva vaše prirodno stanje dobrobiti i unutarnjeg spokojstva, izvora istinske sreće.

Ako imate malu djecu, pružite im pomoć, vodstvo i zaštitu najbolje što možete, ali još je važnije da im date prostora – prostora da budu. Oni u ovaj svijet dolaze kroz vas, ali nisu 'vaši'. Uvjerenje ja znam što je najbolje za tebe može biti točno dok su djeca sasvim malena, ali što su starija, to je manje istinito. Što više očekivanja gajite o tome kako bi se njihov život trebao razvijati, to ste više u svom umu, umjesto da budete prisutni za njih. Dakako, radit će greške i iskust će neki oblik patnje, kao i sva ljudska bića. Zapravo, možda će to biti greške samo s vašeg gledišta. Ono što je za vas pogreška možda je upravo ono što vaše dijete treba napraviti ili doživjeti. Pružite im što više pomoći i vodstva, ali shvatite da im povremeno morate dopustiti da griješe, osobito kad se počnu primicati odrasloj dobi. Katkad im morate dopustiti i da pate. Patnja se može pojaviti kao grom iz vedra neba ili kao posljedica njihovih pogreški.
Zar ne bi bilo lijepo kad biste ih mogli poštedjeti svih patnji? Ne, ne bi. Tada se ne bi razvili kao ljudska bića i ostali bi plitki te bi se poistovjećivali s vanjskim oblikom stvari.

Svrha patnje je plemenita: evolucija svijesti i sagorijevanje ega. Muškarac na križu arhetipska je slika. Simbolizira svakog muškarca i svaku ženu. Sve dok se opirete patnji, proces je spor zbog toga što otpor jača ego. No, kad prihvatite patnju, proces se ubrzava zbog činjenice da patite svjesno. Patnju moćete prihvatiti za sebe, a možete je prihvatiti i za drugoga, kao što su vaše dijete ili roditelji. U samoj svjesnoj patnji već dolazi do preobrazbe. Oganj patnje postaje svjetlost svijesti.
Istina je da patnju morate prihvatiti prije nego što je prerastete.

Ego ništa ne zna o postojanju, ali vjeruje da će vas djelovanje u konačnici spasiti. Ako ste u vlasti ega, vjerujete da ćete djelovanjem naposljetku prikupiti dovolno 'djela' kako biste se osjećali potpuni u nekom budućem trenutku. Neće biti tako. Samo ćete se izgubiti u djelovanju. Čitava civilizacija gubi sebe u djelovanju koje nije ukorijenjeno u Postojanju, i tako postaje uzaludno.
Kako u okviru obitelji zaokupljene raznim poslovima Postojanje uvesti u odnos sa svojim djetetom? Najvažnije je djetetu pokloniti pažnju.

Dok promatrate svoje dijete, slušate ga, dodirujete ili mu u nečemu pomažete, budni ste, smireni, potpuno prisutni i ne želite ništa drugo osim onoga što se toga trenutka događa. Na taj način stvarate prostor za Postojanje. U tome trenutku, ako ste prisutni, niste otac ili majka. Tada ste budnost, smirenost, Prisutnost koja sluša, gleda, dodiruje, pa čak i govori. Vi ste Postojanje na temelju djelovanja.

Vi ste ljudsko biće. Što to znači? Ovladavanje životom ne odnosi se na pitanje kontrole, nego na otkrivanje ravnoteže između čovjeka i Postojanja. Majka, otac, suprug, supraga, mlad, star, sveone uloge koje igrate, sve funkcije koje ispunjavate, što god radite, sve to pripada ljudskoj dimenziji. Ima svoje mjesto i to treba poštovati, ali samo po sebi nije dovoljno za ispunjen, istinski smislen odnos ili život. Sama ljudskost nikada nije dovoljna, koliko god vi nastojali i što god postigli. Postoji i Postojanje. Otrkiva seu nepomičnoj, dunoj prisutnosti same Svijesti, Svijesti koja ste zapravo vi. Ljudskost je oblik. Postojanje je bezoblično. Ljudskost i Postojanje nisu odvojeni, nego se međusobno isprepliću.
Na razini ljudskosti vi ste nedvojbeno nadmoći svome djetetu. Veći ste, snažniji, više znate, više toga možete napraviti. Ako poznajete samo tu dimenziju, osjećate se moćnijima, barem nesvjesno. Zbog toga u djetetu barem nesvjesno izazivate osjećaj manje vrijednosti. Između vas i vašeg djeteta ne postoji ravnopravnost, jer u vašem odnosu postoji samo oblik, a u obliku vi dakako niste ravnopravni. Možete voljeti svoje dijete, ali je vaša ljubav samo ljudska, a to znači uvjetovana, posesivna, povremena. Ravnopravni ste samo s onu stranu oblika, u Postojanju, i tek kad u sebi otkrijete bezobličnu dimenziju, u vašem odnosu s djetetom može se pojaviti istinska ljubav. Prisutnost koja vi jeste, bezvremeno Ja Jesam, prepoznajete sebe u drugome, a drugo se, u ovome slučaju dijete, osjeća voljenim, odnosno, osjeća da ste ga prepoznali.
Voljeti znači prepoznati sebe u drugome. Tada se 'drugost' drugoga razotkriva kao privid koji pripada isključivo ljudskome carstvu, carstvu oblika. Čežnja za ljubavlju koja prebiva u svkome djetetu čežnja je za prepoznavanjem, ne na razini oblika, nego na razini Postojanja. Ako ljudi šotšuju samo ljudsku dimenziju svojega djeteta, zanemarujući Postojanje, dijete će osjećati da je njihov odnos neispunjen, da mu nedostaje nešto apsolutno presudno te će se u njemu gomilati patnja, a ponekad i nesvjesno zamjeranje roditeljima. Zašto me ne mogu prepoznati, čini se da govore patnja ili zamjeranje.
Kad vas druga osoba prepozna, to prepoznavanje kroz vas dvoje potpunije unosi dimenziju Postojanja u ovaj svijet. To je ljubav koja donosi spasenje. O prepoznavanju sam govorio u odnosu s djecom, ali se ono, dakako jednako može primijeniti na sve odnose.
Kaže se da je Bog ljubav, ali to nije apsolutno točno. Bog je Istinska ljubav u bezbrojnim oblicima života i onkraj njih. Ljubav podrazumijeva dvojnost: ljubavnik i voljeni, subjekt i objekt, stoga je ljubav prepoznavanje jednote u svijetu dvojnosti. Ona je rođenje Boga u svijetu oblika. Zbog ljubavi svijet postaje manje svjetovan, manje gust, otvoreniji božanskoj dimenziji i svjetlosti same svijesti.

Kad ne igrate uloge, to znači da u onome što radite nema ja (ega). Ne postoje skriveni motivi, kao što je pokušaj da zaštitite ili ojačate sebe. Zbog toga vaši postupci posjeduju daleko veću moć. Potpuno ste usredotočeni na situaciju. Stapate se s njome. Ne pokušavate biti 'netko'. Najmoćniji ste i najdjelotvorniji kad ste potpuno ono što jeste. No, ne pokušavajte biti to što jeste. To je također uloga. Naziva se 'prirodno, spontano ja'. Čim nastojite biti bilo što, igrate ulogu. Savjet 'samo budi takav kakav jesi' je dobar, ali moće navesti na pogrešne zaključke. Upleće se um i pita: Da vidimo. Kako mogu biti kakav jesam? Tada um stvara svojevrsnu strategiju pod nazivom 'kako biti ja'. Još jedna uloga. Kako biti to što jesam? To je zapravo pogrešno ja. Podrazumijeva da nešto morate napraviti da biste bili to što jeste. No tome ovdje nema mjesta, jer vi već jeste vi. Samo prestanite dodavati nepotreban teret onome što već jeste. Ali, ja ne znam tko sam. Ne znam što to znači biti kakav jesam. Ako se možete potpuno pomiriti s time da ne znate tko ste, tada je ono što preostaje ono što jeste – Postojanje u temelju ljudskosti, polje čistog potencijala, a ne nešto što je već definirano.
Prestanite definirati svoju osobnost, bilo sebi, bilo drugima. Nećete umrijeti. Oživjet ćete. I ne brinite se o tome kako vas drugi definiraju. Kad definiraju vas, ograničavaju sebe, pa to je njihov problem. Kad stupate u odnose s ljudima, nemojte prije svega nastupati kao funkcija ili uloga, nego kao polje čiste Prisutnosti.

Ego ne može razlikovati situaciju, vlastito tumačenje situacije i reakciju na nju. Mogli biste reći: Kakav užasan dan, ne shvaćajući da hladnoća, vjetar i kiša ili kakvog god drugo stanje na koje reagirate nisu užasni. Takvi su kakvi jesu. Užasna je vaša reakcija, vaš unutarnji otpor prema vanjskom stanju, kao i emocije izazvane otporom. Prema Shakespearovim riječima: Ne postoji ništa ni dobro ni loše, nego od razmišljanja postaje takvo. Štoviše, ego patnju ili negativnost nerijetko pogrešno doživljava kao zadovoljstvo, jer do određene granice, zahvaljujući njima, postaje jači.

Inteligencija zapaža širu cjelinu u kojoj su sve stvari međusobno povezane. Lukavost potiču vlastiti interesi i iznimno je kratkovidna. Većina političara i poslovnih ljudi su lukavi. Jako ih je malo inteligentnih. Sv eono što postignete lukavošću kratkotrajno je i na kraju se uvijek pokaže da dovodi do poraza. Lukavost razdvaja, a inteligencija spaja.

Kako sada postati smiren? Pomirivši se sa sadašnjim trenutkom. Sadašnji trenutak polje je na kojemu se odigrava igra života. Tajna umijeća življenja, tajnu sveukupnog uspjeha i sreće prenose tri riječi: Jedno sa Životom. Ako ste jedno sa životom, tada ste i jedno sa Sadašnjim trenutkom. Tada spoznajete da ne živite vi svoj život, nego život živi vas. Život je plesač, a vi ste ples.

Jednoga ću se dana osloboditi ega. Tko to govori? Ego. Oslobođenje od ega zapravo nije neki velik posao, nego posve sitan. Potrebno je samo da budete svjesni svojih misli i osjećaja dok se pojavljuju.

Što je ego u vama snažniji, to je veća vjerojatnost da su prema vašem shvaćanju drugi ljudi glavni izvor problema u vašem životu. Također je više vjerojatno da ćete drugima otežavati život. No, dakako, to nećete biti u stanju uvidjeti. Uvijek su to drugi koji naizgled otežavaju život vama.

U zenu kažu: ne traži istinu, samo prestani njegovati mišljenja. Što to znači? Oslobodite se poistovjećenosti s umom. Tada samo od sebe izranja ono što jeste onkraj uma.

Ljudi i ne znajući potkopavaju vlastiti rad kad drugima ne pružaju pomoć ili informacije ili kad pokušavaju potkopati druge da ne bi postali uspješniji ili dobili veće priznanje od 'mene'. Ego ne poznaje suradnju, osim kad ima skrivene motive. Ego ne zna da stvari teku lagnije i da se sve lakše odvija što više uključujete druge. Kad drugima malo ili nimalo pomažete ili im podmećete prepreke, svemir u obliku ljudi i okolnosti malo ili nimalo pomaže vama, jer ste se odvojili od cjeline. Nesvjestan, ključni osjećaj 'nedovoljnosti' navodi ego da reagira na tuđi uspjeh kao da je taj uspjeh nešto oduzeo 'meni'. Ego ne zna da, zamjerajući drugima na uspjehu, sami smanjujee vlastite šanse za uspjeh. Da biste privukli uspjeh, morate mu se radovati gdje god ga uočite.

Vi u strogom smislu riječi uopće ne razmišljate: razmišljanje vam se događa. Izjava 'ja mislim' podrazumijeva volju.
Glas u glavi ima vlastiti život. Većina ljudi prepuštena je na milost i nemilost tome glasu. Njima vladaju misli i um. Budući da je um uvjetovan prošlošću, prisiljeni ste uvijek iznova ponavljati prošlost.
Istočnjački termina za taj proces je karma. Kad ste poistovjećeni s tim glasom, vi toga dakako niste svjesni. Kad biste bili svjesni, više ne biste bili u njegovoj vlasti, jer ste u njegovoj vlasti samo dok taj glas smatrate vlastitom osobnošću, odnosno kad se pretvorite u njega.

Nijedna situacija i nijedan događaj zapravo nikada ne završavaju. Um i njegova tvorevina 'ja i moja priča', neprestano ih obnavljaju.
Mi smo vrsta koja je izgubila svoj put. Sve što postoji u prirodi, svaki cvijet ili stablo, svaka životinja, prenijeli bi nam važne pouke samo kad bismo zastali, pogledali i poslušali. Pouka patka glasi: zamahni krlima, što može prevesti kao 'okončaj priču' i vrati se u jedino mjesto moći: sadašnji trenutak.

Većina ljudi nosi težak teret nepotrebne prtljage, i mentalne i emocionalne, kroz čitav svoj život. Takvi ljudi sebe ograničavaju zamjerkama, žaljenjem, neprijateljstvom i osjećajem krivnje. Emocionalno razmišljanje preobrazilo se u njihovu osobnost, stoga se čvrsto drže starih emocija jer im one jačaju identitet.

Ostaci bola zaostali iza svake snažne negativne emocije s kojom se niste u potpunosti suočili, koju niste prihvatili, a tada je otpustili, udružuju se i oblikuju energetsko polje koje proćima svaku stanicu vašeg tijela. Ne sastoji se samo od bola iz djetinjstva, nego i od bolnih emocija koje su se pojavljivale poslije, u pubertetu i tijekom života odrasle osobe, a većinu ih je stvorio glas ega. Kad vam je lažan osjećaj vlastite osobnosti temelj života, emocionalna bol neizbježna je prijateljica.
To energetsko polje starih, ali itekako živih emocija, koje prožima gotovo svako ljudsko biće jest tijelo boli.
Kolektivno tijelo boli vjerojatno je utisnuto u DNK svakog čovjeka, iako još nismo otkrili gdje se nalazi.

Dok neki ostaju zarobljeni u svom teškom tijelu boli, mnogi drugi dosegnu točku kad više ne mogu podnositi svoju nevolju i stoga jača njihova motivacija da se probude.
Zašto je ispaćeno Kristovo tijelo, lica iskrivljenog u agoniji, skrvlju koja teče iz bezbrojnih rana, tako značajna slika u kolektivnoj svijesti čovječanstva? Milijuni ljudi, osobito tijekom srednjeg vijeka, ne bi se tako duboko povezali s tom slikom kao što su se povezali da nešto u njima nije odgovorilo na nju, da je nesvjesno nisu prepoznali kao vanjski prikaz vlastite unutarnje stvarnosti, tijela boli. Još nisu bili dovoljno svjesni da tu sliku prepoznaju izravno u sebi, ali to je bio početak buđenja njihove svijesti. Krista moćemo sagledati kao arhetipsko ljudsko biće, koje utjelovljuje i patnju i mogućnost transcedencije.

Tijelo boli kao hranu može iskoristiti svako emocionalno bolno iskustvo. Zbog toga uživa u negativnom razmišljanju, kao i u tegovnim odnosima. Tijelo boli ovisno je o nesreći.
Da biste tijelo boli prepoznali u sebi, potrebna vam je viša svijest nego da ga prepoznate u drugima. Kad vas jednom prevlada nesreća, ne samo što je ne želite okončati, nego želite i druge učiniti podjednako nesretnima kako biste se hranili njihovim negativnim emocionalnim reakcijama.

Ako živite sami ili ste u tome trenutku sami, tijelo boli hranit će se vašim mislima. Iznenada vam misli postaju negativne. Najvjerojatnije niste bili svjesni da vam je neposredno prije negativnih misli um preplavio val emocija poput mračnog i teškog raspoloženja, poput tjeskobe ili divljega bijesa. Sve su misli energija, a tijelo boli se sada hrani energijom vaših misli. No ne može se hraniti bilo kojom mišlju. Ne morate biti osobito osjetljivi da zamijetite kako pozitivna misao ostavlja potpuno drugačiji dojam od negativne. Energija je ista, ali vibrira drukčijom frekvencijom. Tijelo boli ne može obraditi sretnu, pozitivnu misao. Može se hraniti samo negativnim mislima, jer su samo takve misli usklađene s njegovim vlastitim energetskim poljem.

Misli se sastoje od iste energije koja vibrira na višim frekvencijama od materije, i zbog toga ih ne možemo vidjeti ili dodirnuti. Misli imaju vlastiti opseg frekvencija, tako da su negativne misli na donjem kraju ljestvice, a pozitivne na gornjem.

Glas u glavi pričat će tužne, tjeskobne priče o vama i vašem životu, o drugim ljudima, prošlosti, budućnosti ili zamišljenim događajima. Taj će glas okrivljavati, optuživati, žaliti se i zamišljati. A vi ste potpuno poistovjećeni sa svime što govori i vjerujete svim njegovim iskrivljenim mislima. U tome trenutku započinje ovisnost o nesreći.
Nije toliko riječ o tome da ne možete zaustaviti slijed negativnih misli, nego da to ne želite, i to zbog toga što u tom trenutku tijelo boli živi kroz vas i pretvara se da je vaša osobnost. Bol mu predstavlja zadovoljstvo. Tijelo boli pohlepno guta svaku negativnu misao. Zapravo, uobičajeni glas u vašoj glavi sada se pretvorio u glas tijela boli. Ono je preuzelo unutarnji dijalog. Iizmeđu tijela boli i vašeg razmišljanja uspostavlja se začarani krug. Svaka misao hrani tijelo boli, a zauzvrat tijelo boli stvara sve više misli. U jednom trenutku, nakon nekoliko sati ili nekoliko dana, tijelo boli je obnovilo snag ei vraća se u neaktivnu fazu, ostavljajući za sobom opustošeni organizam i tijelo mnogo osjetljivije na bolesti. Ako vam to nalikuje duševnom nametniku, u pravu ste. Upravo to i jest.

Za malo dijete je gotovo nepodnošljivo bolno gledati emocionalno nasilje tijela boli svojih roditelja, a ipak je to sudbina milijuna djece diljem svijeta, noćna mora njihova svakodnevnog života. To je jedan od najvažnijih načina na koji se tijelo boli prenosi na sljedeće naraštaje.

Gotovo svaka žena sudjeluje u kolektivnom ženskom tijelu boli, koje se aktivira osobito neposredno prije početka mjesečnice. U to su vrijeme mnoge žene preplavljene snažnim negativnim emocijama.
Potiskivanje ženskog načela, osobito tijekom proteklih dvije tisuće godina, omogućilo je egu da osvoji apsolutnu nadmoć u kolektivnoj ljudskoj psihi. Iako i žene, dakako, imaju ego, on se sam po sebi može lakše ukorijeniti i izrasti u muškom, nego u ženskom obliku. Do toga dolazi zato što se žene s umom poistovjećuju manje od muškaraca. Više su u dodiru s unutarnjim tijelom i inteligencijom organizma, iz koje izviru intuitivne sposobnosti. Ženski oblik života manje je kruto zatvoren od muškog, otvoreniji je i osjetljiviji prema drugim životnim oblicima te bolje usklađen s prirodnim svijetom.

Nitko ne zna točan broj, jer nisu vođene bilješke, ali se čini sigurnim da je tijekom tristo godina 'sveta inkvizicija', instuticija koju je utemeljila Rimokatolička crkva za potiskivanje krivovjerja, mučila i usmrtila između 3 i pet milijuna žena. Ta pojava može stajati rame uz rame s holokaustom kao jedno od najmračnijih poglavlja u ljudskoj povijesti. Bilo je dovoljno da žena pokaže ljubav prema životinjama, prema osamljeničkim šetnjama poljima i šumama ili da skuplja ljekovite biljke pa da je proglase vješticom muče i spale na lomači. Sveto žensko načeko proglašeno je demonskim i čitava jedna dimenzija većim je dilom nestala iz ljudskog iskustva. I druge su kulture i religije, kao judaizam, islam pa čak i budizam, pitiskivale žensku dimenziju, iako na nešto manje nasilan način. Položaj žene sveden je na rađanje djece i žena je postala vlasništvo muškarca. Svijetom su počeli vladati muškarci koji su poricali ženstvenost čak i u sebi te je svijet potpuno izgubio ravnotežu. Ostatak povijesti ili bolje rečeno povijest bolesti naše povijesti jest ludilo.
Tko je bio odgovoran za strah od ženskog načela koji bi se mogao opisati jedino kao akutna kolektivna paranoja? Mogli bismo reći: dakako, muškarci su bili odgovorni. No, zašto su onda u mnogim drevnim pretkršćanskim civilizacijama, kao što su sumerska, egipatska i keltska žene bile poštovane i nitko se nije plašio ženskog načela, nego su ga čak poštovali? Što je nenadano navelo muškarce da osjete kako ih žena ugrožava? Njihov ego koji se razvijao. Znao je da bi potpunu vlast na našem planetu mogao preuzeti samo kroz muški oblik, a da bi u tome uspio morao je oduzeti moć ženama.

Na ovom planetu postoji samo jedno što nanosi zlo, a to je nesvjesno stanje čovjeka. Ta spoznaja predstavlja istinsko opraštanje. Oprostite li, vaš identitet žrtve se rastvara i izranja vaša istinska moć – moć Prisutnosti. Umjesto da okrivljujete tamu, obasjajte je svjetlošću.

Neki su ljudi posve svjesni vaše energije kad vas prvi put ugledaju, čak i prije nego što progovorite. No, malo kasnije riječi zavladaju odnosom, a s riječima se pojavljuju i uloge koje igra većina ljudi. Pažnja se tada prebacuje na carstvo uma i sposobnost osjećanja energetskog polja druge osobe uvelike se smanjuje. Bez obzira na to, još se osjeća na nesvjesnoj razini.

Ljudskim bićima je suđeno evoluirati u svjesna bića, a oni koji u tome ne uspiju, morat će podnijeti posljedice vlastitog nesvjesnog stanja. Oni nisu u skladu s evolucijskim impulsom svemira.

Ako više nemožete podnijeti beskonačni ciklus patnje, počinjete se buditi. Stoga i tijelo boli ima svoje neophodno mjesto u široj slici.

Emocija sama po sebi nije emocija. Samo emocija uz nesretnu priču vodi do nesreće.

Promatranje roditeljske sulude drame uzrokuje gotovo nepodnošljivu emocionalnu patnju, stoga često ta osjetljiva cjeca odrastu s teškim tijelom boli.
Dok dijete ima napad tijela boli, nemožete napraviti bogzna što, osim što trebate ostati prisutni kako vas ne bi uvuklo u emocionalnu reakciju. Dječje tijelo boli samo će se hraniti time.
Neko vrijeme nakon povlačenja tijela boli ili možda sljedećeg dana možete razgovarati s djetetom o onome što se dogodilo.
Sljedeći put kad tijelo boli prevlada dijete, mogli biste reći: Vratilo se, zar ne, govoreći o tome, koristite se riječima kojima se koristi dijete. Usmjeravajte pažnju djeteta na osjećaj koji izaziva tijelo boli. Budite zaintresirani ili znatiželjni, ali nemojte kritizirati i osuđivati.
Malo je vjerojatno da će to zaustaviti tijelo boli, a moglo bi vam se učiniti da vas dijete ni ne sluša, ali će se u pozadini djetetove svijesti ipak zadržati svjesnost dok je tijelo boli aktivno. Nakon nekoliko takvih događaja svijest će postati snažnija, a tijelo boli će oslabiti. Djetetova Prisutnost raste. Jednoga dana mogli biste otkriti da dijete vama ukazuje da vas je opsjelo tijelo boli.
Osoba sa snažnim, aktivnim tijelom boli zrači posebnom energijom koju drugi ljudi doživljavaju kao iznimno neugodnu. Kad susretnu takvu osobu, neki će odmah poželjeti otići ili svesti odnos na najmanju moguću mjeru. Odbija ih energetsko polje te osobe. Drugi osjećaju val agresivnosti prema toj osobi te će biti grubi prema njoj ili će je napasti verbalno, a nekim slučajevima čak i fizički. To znači da i u njima postoji nešto što prepoznaje tijelo boli druge osobe. Ono na što tako snažno reagiraju postoji i u njima. To je njihovo vlastito tijelo boli.

Vjerovala je da sam joj 'nešto napravio', ali nisam napravio baš ništa. Nije me trebala pitati što sam joj napravio, nego što nisam napravio. Nisam reagirao, nisam potvrdio stvarnost njezine priče, nisam nahranio njezin um dodatnim mislima, ni njezino tijelo boli dodatnim emocijama. Dopustio sam joj da iskusi ono što joj se događalo u tome trenutku, a moć dopuštanja skriva se u neuplitanju, u nedjelovanju.

Satori je trenutak Prisutnosti, kratko odvajanje od glasa u glavi, misaonih procesa i njihova odraza u tijelu u obliku emocija. Satori je izviranje unutarnjeg prostora ongdje gdje se prije nalzaio vrtlog misli i kovitlac emocija.

Sljedeći korak u ljudskoj evoliciji nije neminovan, ali prvi put u povijesti našeg planeta mogao bi predstavljati svjestan izbor. Tko odlučuje? Vi. A tko ste vi? Svijest koja je postala svjesna sebe.

Gnothi seauton – spoznaj samoga sebe. Te su riječi bile uklesane iznad ulaza u Apolonov hram u Delfima, u sjedištu svetoga proročišta.

Vaš osjećaj vlastite osobnosti određuje ono što smatrate vlastitim potrebama i ono što vam je u životu važno, a ono što vam je važno imat će moć da vas uznemiri i razljuti. To možete koristiti kao mjerilo kojim ćete otkriti koliko duboko poznajete sebe. Ono što vam je važno ne mora biti ono što govorite ili u što vjerujete, nego ono što vaši postupci i reakcije otkrivaju da vam je važno i značajno. Stoga si možete postaviti pitanje: što me uznemiruje i ljuti? Ako vas mogu uznemiriti i sitnice, tada je i ono što smatrate vlastitom osobnošću upravo takvo: sitno. Takvo je vaše nesvjesno uvjerenje. Što su sitnice? U konačnici su sve stvari sitnice, jer je sve prolazno.

Ako je mir jedino što uistinu želite, tada ćete ga odabrati. Kad bi vam mir bio važniji od svega drugoga, kad biste uistinu znali da ste duh, a ne malo ja, tada ne biste reagirali i ostali biste apsolutno budni kad biste se suočili s napornim ljudima ili situacijama. Odmah biste prihvatili situaciju i postali jedno s njome, umjesto da je odvajate od sebe. Tada bi iz vaše budnosti proizašao odgovor. Odgovarala bi vaša istinska osobnost (svijest), a ne ono što mislite da jeste (malo ja). Odgovor bi bio snažan i djelotvoran te nijednu osobu ili situaciju ne biste pretvorili u svojega neprijatelja.

Što je vaš stav o sebi ograničeniji i suženiji pod utjecajem ega, to ćete bolje zapažati egoistična ograničenja i nesvjesno u drugima, više ćete mu pažnje obraćati i reagirati na njega. Pogreške drugih, odnosno ono što smatrate pogreškama, za vas će postati njihov identitet. To znači da ćete u drugima vidjeti samo ego i tako jačati ego u sebi. Umjesto da pogledom prodrete kroz ego drugih ljudi, vi ćete gledati izravno u njega. Tko promatra ego? Ego u vama.
Posve nesvjesni ljudi vlastiti ego doživljavaju kroz njegov odraz u drugima. Kad shvatite da je ono na što reagirate kod drugih istodobno i u vama (a ponekad i samo u vama), počet ćete postajati svjesni vlastitih ega. Na tom stupnju biste također mogli spoznati da ste drugima činili ono što ste mislili da drugi čine vama. Sebe više ne sagledavate kao žrtvu.

Nitko vam ne može reći tko jeste. To bi bila samo još jedna ideja koja u vama ništa ne bi promjenila. Tko jeste ne traći nikakvo vjerovanje. Zapravo, svako vjerovanje je prepreka. Nije potrebna čak ni spoznaja, budući da već jeste ono što jeste. No bez spoznaje vaša istinska osobnost ne može zablistati u ovome svijetu. Ostala bi u neočitovanome, to je dakako, vaš istinski dom. Tada ste slični siromašnoj osobi koja ne zna da ima bankovni račun sa sto milijuna dolara pa njezino botatsvo ostaje neizražen potencijal.

Ako je misao o nedostatku – bio to novac, priznavanje ili ljubav – postala dio onoga što mislite da jeste, uvijek ćete biti u oskudici. Umjesto da priznate dobro koje se već nalazi u vašemu životu, vi vidite samo nedostatke. Priznavanje dobra koje već imate u životu temelje je sveukupnog obilja. Činjenica je da vi zapravo ne želite dati svijetu ono što smatrate da svijet ne želi dati vama. To zadržavate za sebe jer duboko u duši mislite da ste maleni i nemate što dati.
Iskušajte ovo tijekom nekoliko tjedana da vidite kako će vam to promijeniti stvarnost: pružajte ljudima ono što smatrate da zadrćavaju za sebe i ne daju vama – pohvalu, poštovanje, pomoć, nježnu brižnost, i slično tome. Nemate toga? Samo se ponašajte kao da imate, pa ćete i imati. Tada, uskoro nakon što počnete davati, počet ćete i primati. Ne možete primati ono što ne dajete. Pružanje određuje primanje. Što god mislite da svijet zadržava za sebe, vi već imate, ali ako mu ne dopustite da teče od vas, nećete ni znati da imate. To se odnosi i na obilje. Zakon da pružanje određuje dobivanje Isus je izrazio u svojoj snažnoj slici: Dajite, pa će vam se davati: dobra, zbijena, stresena i preoblina mjera iskrenut će vam se u skut, jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite.

Sagledajte puninu života oko sebe. Toplina sunca na koži, izložda prekrasnoga cvijeća u izlogu cvjećarnice, zalogaj sočnog voća i prepuštanje obilju vode koja pada s neba. Punina života okružuje vas na svakome koraku. Kad priznate obilje koje postoji svuda oko vas, tada se budi usnulo obilje u vama. Tadamu dopustite da teče iz vas. Kad se osmjehnete starcu, već je došlo do sitnoga isteka energije. Postajete onaj koji daje. Često sebi postavite pitanje: Što sada mogu dati? Kako mogu služiti ovoj osobi ili situaciji? Ništa ne morate posjedovati da biste osjećali vlastito obilje, iako će vam stvari gotovo sigurno početi pritjecati ako u sebi uvijek osjećate obilje. Obilje pritječe samo onima koji ga već imaju. Doima se gotovo nepoštenim, ali naravno da nije tako. Riječ je o univerzalnom zakonu. I obilje i oskudica unutarnja su stanja koja se očituju kao vaša stvarnost. Isus je to ovako izrazio: Jer tko ima, dat će mu se, a tko nema, oduzet će mu se i ono što ima.

Što god naučite kroz psihoanalizu ili samopromatranje govori o vama. To niste vi. To je sadržaj, a ne bit. Kad zakoračite onkraj ega, tada ste iskoračili iz sadržaja. Poznavati sebe znači biti to što jeste, a biti to što jeste znači da se prestajete poistovjećivati sa sadržajem.
Većina ljudi sebe definira kroz sadržaj svojega života. Što god zamijetite, iskustie, napravite, pomislite ili osjetite samo je sadržaj. Sadržaj je ono što potpuno zaokuplja pažnju većine ljudi i s tim se sadržajem oni poistovjećuju. Kad pomislite ili kažete 'moj život' vi ne govorite o životu koji vi jeste, nego o životu koji imate, ili se čini da ga imate. Govorite o sadržaju, o svojoj dobi, zdravlju, odnosima, financijskim poslovima, poslu i životnoj situaciji, kao i osvom mentalno-emocionalnom stanju. Unutarnje i vanjske okolnosti vašega života, vaša prošlost i vaša budućnost, sve to pripada carstvu sadržaja, kao i događaji, odnosno sve ono što se događa.
Što još postoji osim sadržaja? Ono što omogućuje postojanje sadržaju – unutarnji prostor svjesnosti.

U pozadini ponekad naizgled slučajnih ili čak kaotičnih nizova događaja u našem životu i u samom svijetu skriveno vladaju viši red i svrha. To je krasno izraženo u zen izreci: Snijeg pada, a svaka pahuljica ima svoje određeno mjesto. Taj viši poredak nikada ne možemo shvatiti razmišljanjem, jer mi možemo misliti samo o sadržaju, dok viši poredak izvire iz bezobličnog carstva svijesti, iz univerzalne inteligencije. No možemo ga nazrijeti, a uz to se možemo uskladiti s njim, što znači da možemo postati svjesni sudionici u odvijanju te više svrhe.

Samo ako smo u nutrini dovoljno tihi i ako se utiša buka razmišljanja, možemo postati svjesni da u toj šumi postoji skriveni sklad, svetost, uzvišeniji poredak u kojemu sve ima svoje savršeno mjesto te ništa ne može biti ništa drugo osim onoga što jest i ne može biti drukčije nego kako jest.

Čim osjetite taj skriveni sklad i svetost, spoznat ćete da niste odvojeni od njega, a kad to shvatite, počet ćete svjesno sudjelovati u njemu. Priroda vam na taj način može pomoći da se ponovno uskladite sa cjelovitošću života.

Zbog pretjeranog oslanjanja na razmišljanje, stvarnost postaje fragmentirana. Fragmentacija je privid, ali se doima posve stvarnom dok ste zarobljeni u njoj. Pa ipak, svemir je nedjeljiva cjelina u kojoj je sve međusobno povezano i ništa ne postoji samo za sebe.

Umjesto da prosuđuje ono što se zbiva, on to prihvaća i tako se svjesno usklađuje s višim poretkom. Svjestan je da um često ne može shvatiti kakvo mjesto ili svrhu naizgled slučajni događaji imaju u tkanju cjeline. No slučajni događaji ne postoje, kao ni događaji ili stvari sami za sebe, izdvojeni od svega ostaloga. Atomi koji tvore vaše tijelo nekoć su tvorili zvijezde, a uzroci i najsitnijeg događaja doslovce su uzrok bilo kojeg događaja do samog aizvora, morali biste se vratiti čitavim putem do početka stvaranja. Kozmos nije kaotičan. I sama riječ kozmos označava poredak. No to nije poredak koji bi ljudski um ikada mogao shvatiti, iako ponekad može dobiti uvid u njega.

Ako mi nije važno što se događa, što to prodrazumijeva? Podrazumijeva da sam u duši usklađen s onime što se događa. Ono što se događa, dakako, odnosi se na takvost ovoga trenutka, koja je uvijek već takva kakva jest. Odnosi se na sadržaj, na oblik koji uzima ovaj trenutak, jedini trenutak koji uopće postoji. Biti u skladu s onim što se događa znači ne odupirati se onome što se događa. Znači da tome što se događa ne dajem etikete dobrog ili lošeg, nego puštam da se odvija. Znači li to da više ne možete ništa poduzeti da biste promijenili nešto u svome životu? Sasvim suprotno, kad je temelj vaših djela unutarnji sklad sa sadašnjim trenutkom, tada vaša djela osnažuje inteligencija samoga Života.

Majstor i na laž i na istinu i na dobre i na loše vijesti, odgovara na posve isti način: JE li baš tako? Dopušta obliku trenutka, bio on dobar ili loš, da bude takav kakav jest i stoga ne sudjeluje u ljudskoj drami. Za njega postoji samo ovaj trenutak, a taj je trenutak takav kakav jest. Događaji nisu nešto osobno. Majstor nie ničija žrtva. Tako je potpuno sjedinjen s onim što se događa da događaji nad njim nemaju više nikakvu moć. Samo ako se odupirete onome što se događa, prepušteni ste na milost i nemilost događaja, a svijet će vam određivati i sreću i nesreću.

Želim li da mi sadašnji trenutak bude prijatelj ili neprijatelj? Sadašnji trenutak ne može se odvojiti od života, stoga zapravo odlučujete kakvu vrstu odnosa želite imati sa životom. Jednom kad odlučite da biste željeli da vam sadašnji trenutak bude prijatelj, na vama je da napravite prvi korak: budite prijatelj sadašnjem trenutku, dočekajte ga s dobrodošlicom bez obzira na to u kakvoj se maski pojavi, i uskoro ćete vidjeti rezultate. Život će se prijateljski početi odnositi prema vama. Ljudi će vam početi pomagati, a okolnosti ići na ruku. Jedna odluka mijenja čitavu vašu stvarnost. No tu jednu jedinu odluku uvijek morate donositi ispočetka, sve dok vam ne postane prirodno živjeti na taj način.
Odluka da sadašnji trenutak pretvorite u svojega prijatelja označava kraj ega.

Nikada niste potpuno prisutni, jer uvijek nastojite stići negdje drugdje.

Život, koji je sadašnji trenutak, smatra se problemom, a vi živite u svijetu prepunom problema koje sve morate razriješiti prije nego što možete biti sretni i ispunjeni ili prije nego što uistinu ponete živjeti. Barem mislite tako. Problem je u ovome: na svaki riješeni problem pojavljuje se novi. Sve dok sadašnji trenutak promatrate kao prepreku, problemima nema kraja. Bit ću onakav kakvim me želiš, kaže Život, odnosno Sadašnji trenutak. Odnosit ću se prema tebi kao što se ti odnosiš prema meni. Ako sam ja za tebe problem, i bit ću ti problem. Ako se prema odnosiš kao prema prepreci, postat ću prepreka.

Budući da se Život ne može odvojiti od toga trenutka, to pitanje zapravo znači: kakav je moj odnos sa Životom? To je pitanje izvrstan način da strgnete masku svome egu i probudite Pristunost u sebi. Iako ono ne utjelovjuje apsolutnu istinu (ja i sadašnji trenutak u konačnici smo jedno) koristan je znak koji vas usmjerava u pravom smjeru. Postavljajte ga često sve dok vam više neće biti potrebno.
Kako možete zakoračiti s onu stranu poremećenog odnosa sa sadašnjim trenutkom? Najvažnije je da ga zapazite u sebi, u svojim mislima i djelima. U trenutku kad ga zamijetite, kad zapazite da je vaš odnos sa Sadašnjim trenutkom poremećen, tada ste prisutni. Prepoznavanje je buđenje Prisutnosti. Onoga trenutak kad uočite poremećaj, on se počinje rastvarati. Neki ljudi se naglas nasmiju kad to uvide. S prepoznavanjem dolazi i moć izbora – izbora da prihvatite Sadašnji trenutak i pretvorite ga u svog prijatelja.

Na površini je sadašnji trenutak ono 'što se događa'. Budući da se događaji neprestano mijenjaju, čini se da se svaki dan vašega života sastoji od tisuća trenutakak u kojima se događaju različite stvari. Vrijeme doživljavate kao beskonačan niz trenutaka, od kojih su neki 'dobri' a neki 'loši'. No ako pažljivije pogledate, odnosno ako zavirite iza vlastitog neposrednog iskustva, otkrit ćete da uopće ne postoji mnoštvo trenutaka. Otkrit ćete da uvije postoji samo ovaj trenutak. Život je uvijek sada. Čitav se vaš život odvija u ovom trajnom Sadašnjem trenutku. Čak i prošli ili budući trenuci postoje tek kad ih se prisjetite ili dok ih očekujete, a to radite razmišljajući o njima u jedinom trenutku koji postoji: ovome.
Zašto se čini da ima mnogo trenutaka? Zbog toga što sadašnji trenutak pogrešno smatrate onim što se događa, odnosno sadržajem. Prostor Sadašnjeg trenutka pogrešno smatrate onim što se u tom prostoru događa. Zamjena sadašnjeg trenutka sa sadržajem omogućuje nastanak ne samo privida vremena, nego i privida ega.
To je paradoks. Kako možemo zanijekati stvarnost vremena? Potrebno vam je da biste stigli odavde donde, da biste priremili objed, sagradili kuću, pročitali ovu knjigu. Potrebno vam je vrijeme da odrastete i naučite neke nove stvari. Što god radili, izgleda da nam je za to potrebno vrijeme. Sve je podvrgnuto vremenu, a taj će nas 'krvavi tiranin', kako ga naziva Shakespeare, naposlijetku i usmrtiti. Vrijeme bismo mogli usporediti s bijesnom bujicom koja nas vuče sa sobom, ili s ognjem koji sve proždire.

Čini se da je sve podvrgnuto vremenu, a ipak se sve odvija u Sadašnjem trenutku. U tome je paradoks. Kamo god pogledali, postoji mnoštvo neizravnih dokaza za stvarno postojanje vremena – jabuka koja trune, vaše lice u zrcalu u kupaonici u usporedbi s istim licem na fotografiji snimljenoj prije trideset godina – a ipak nikada ne možete pronaći nijedan izravan dokaz i nikada ne možete doživjeti vrijeme samo po sebi. Uvijek doživljavate samo sadašnji trenutak, odnosno ono što se u njemu događa. Ako se držite samo izravnih dokaza, tada vrijeme ne postoji, a Sadašnji trenutak je sve što uopće i može postojati.

Vrijeme je samo u vašem umu. To nije nešto što posjeduje objektivno postojanje 'negdje drugdje'. Vrijeme je ustrojstvo uma potrebno za osjetilno opažanje, ključno za praktične svrhe, ali i najveća prepreka za spoznavanje sebe. Vrijeme je vodoravna dimenzija života, površinski sloj stvarnosti. Postoji i okomita dimenzija dubine, koja vam je dostupna samo kroz dveri sadašnjeg trenutka.
Stoga, umjesto da si ostavite još malo vremena, otklonite vrijeme. Otklanjanje vremena iz svijesti je otklanjanje ega. To je jedina istinska duhovna praksa.
Kad govorimo o uklanjanju vremena, jasno je da nemislimo na vrijeme koje pokazuje sat, koje predstavlja korištenje vremena za praktične svrhe, kaošto su sastanak ili planirani izlet. U ovome svijetu bilo bi gotovo nemoguće funkcionirati bez sata. Govorimo o uklanjanju psihološkog vremena, beskonačne zaokupljenosti ega i uma prošlošću i budućnošću te o nespremnosti ega da postane jedno sa životom živeći u skladu s neminovnošću sadašnjeg trenutka.

Što je reaktivnost? Ovisnost o reagiranju. Što ste reaktivniji, to se više ispreplićete s oblikom. Što ste više poistovjećeni s oblikom, to je ego snažniji. Vaše postojanje tada više ne blistakroz oblik, ili mu je svjetlost jedva vidljiva.

Neopiranje je ključ najsnažnije moći u svemiru. Ako se ne opirete, svijest (duh) se oslobađa svojega zarobljeništva u obliku. Unutarnje neopiranje obliku poricanje je apsolutne stvarnosti oblika. Ako se opirete, svijet i stvari u svijetu doimaju se mnogo stvarnijima, čvršćima i mnogo trajnijima nego što jesu, a tu se ubraja i vaš identitet, ego. Opiranje svijetu i egu daje težinu i aposlutnu važnost zbog koje i sebe i svijet doživljavate jako ozbiljno tada igru oblika pogrešno doživljavate kao borbu za preživljavanje, akad je takav vaš opažaj, takva postaje i vaša stvarnost.
Mnoštvo stvari koje se događaju i mnoštvo oblika koje život uzima na sebe prolazne su naravi. Sve su privremene. Stvari, tijela i ego, događaji, situacije, misli, emocije, želje, ambicije, strahovi, drama... oni dolaze, pretvaraju se da su najvažniji, ali nestaju prije nego što okom trepnete, rastvaraju se u ništavilo iz kojega su i izronili. Jesu li ikada bili stvari? Jesu li ikada bili nešto više od sna, sna o obliku?

Sanjač je sama svijest – ono tko vi jeste.
Sada je naša svrha probuditi se u snu. Kad se probudimo u snu, okončava se zemaljska drama koju je stvorio ego, a pojavljuje se dobronamjerniji i čudesan san. To je nova Zemlja.

Kad ste prisutni, kad vam je pažnja potpuno usmjerena na Sadašnji trenutak, Prisutnost prožima i preobražava sve što radite. Vaše će djelovanje posjedovati kvalitetu i moć. Prisutni ste kad vam ono što radite ne predstavlja prvenstveno sredstvo za ostvarenje nekog cilja (novac, ugled, pobjeda), nego kad vas samo po sebi ispunjava, kad u onome što radite otkivate radost i životnost. Osim toga, dakako, ne možete biti prisutni ako se ne sprijateljite sa sadašnjim trenutkom.

U vašem životu može biti i drugih ograničenja s kojima morate naučuti živjeti. Njih možete nadrasti samo uvlastitoj nutrini. Svatko se s njima susreće prije ili poslije. Ta vas ograničenja ili drže uarobljene u reakciji ega, što znači u dubokoj nesreći, ili se u sebi uzdižete iznad njih beskompromisno se predajući onome što jest. Ograničenja upravo zbog toga i postaje. Stanje predavanja otvara okomitu dimenziju u vašem životu, dimenziju dubine. Iz te će dimenzije nešto izroniti na ovaj svijet, nešto beskonačne vrijednosti što se inače ne bi očitovalo. Neki ljudi koji su se predali teškim ograničenjima postaju iscjelitelji ili duhovni učitelji. Drugi nesebično rade na smanjivanju ljudske patnje ili svijetu poklanjaju stvaralački rad.

Nesreća ili negativnost bolest su našeg planeta. Ono što je zagađenje na vanjskoj razini, to je negativnost na unutarnjoj. Proširila se posvuda, ne samo ondje gdje ljudi nemaju dovoljno, nego još više ondje gdje imaju i više nego dovoljno. Je li to čudno? Nije. Bogati svijet još se dublje poistuvjećuje s oblikom, još se više gubi u sadržaju, još je više u zamci ega.
Ljudi vjeruju da njihova sreća ovisi o onome što se događa, odnosno, da su ovisni o obliku. Ne shvaćaju da su događaji najnestabilnija stvar u svemiru. Neprestano se mijenjaju.

Kad postajete manji prema gledištu ega, vi se zapravo širite ipravite mjesto za istupanje Postojanja. Istinska moć, ono što vi jeste u pozadini oblika, tada može zasjati kroz očigledno oslabjeli oblik. Na to je Isus mislio govoreći: Odreci se sebe ili Okreni drugi obraz.

Ako ste zadovoljni time što niste nitko osobit i zadovljni time što se ne ističete, uskladili ste se s moći svemira. Ono što ego smatra slabošću, zapravo je jedina istinska snaga. Ta je duhovna istina potpuno suprotna vrijednostim anaše suvremene kulture i načinu na koji uvjetuje ponašanje ljudi.
Drevni Tao Te Ching nas podučava: umjesto da budete planina, budite dolina svemira. Na taj način se obnavlja vaša cjelovitost i tako vam sve stvari dolaze same od sebe.
Slično tomu Isus nas u jednoj od prispodoba podučava: Nego kad si već pozvan, hajde i sjedi na zadnje mjesto, da ti gospoprimac, kada dođe rekne: Prijatelju, pomakni se naviše! Tada ćeš biti počašćen pred svim uzvanicima.

Ako ste ikada doživjeli osjećaj zadivljenosti promatrajući nebo, možda čak osjetili i duboko strahopoštovanje suočeni s tom neshvatljivom tajnom, to znači da ste na trenutak odbacili svoju želju za objanjavanjem i pridodavanjem etiketa te postali svjesni ne samo objekata u svemiru, nego i beskonačne dubine samoga svemira. Zacijelo ste postali dovoljno smireni u nutrini da biste zamijetili prostranost u kojoj postoje ti bezbrojni svjetovi. Osjećaj divljenja ne proizlazi iz činjenice da ondje postoje milijarde svjetova, nego iz činjenice da postoji dubina koja ih sve sadržava.

Kad očima ništa ne možete vidjeti, to se ništavilo doživljava kao prostor. Kad uši ništa ne mogu čuti, to se ništavilo doživljava kao tišina. Kad se osjetila, osmišljena za opažanje oblika, susretnu s nedostatkom oblika, bezoblična svijest koja prebiva s onu stranu opažanja i omogućuje sveukupne opažaje i sveukupno iskustvo, više nije zamagljena oblikom.

Tada prostranu dubinu prostora osjećate kao vlastitu dubinu, svjesni da ta dragocjena, bezoblična tišina više predstavlja ono što vi jeste od bilo koje stvari koja čini sadržaj vašega života.

Ono što vidite, čujete, osjetite, dodirnete ili o čemu razmišljate samo je, da tako kažemo, jedna polovica stvarnosti. To je oblik. U Isusovim učenjima to se jednostavno naziva 'svijetom', a druga dimenzija je 'kraljevstvo nebesko ili vječni život'.
Upravo kao što prostor svim stvarima omogućuje postojanje i upravo kao što bez tišine ne bi moglo biti zvuka, ni vi ne biste postojali bez vitalne bezoblične dimenzije koja je bit onoga što jeste.
Egzistencija je prednji plan života, a Postojanje pozadina.
Kolektivna bolest čovječanstva je u tome što su ljudi toliko zaokupljeni onim ešto se događa, toliko hipnotizirani svijetom prolaznih oblika, toliko zaneseni sadržajem svojega života, da su zaboravili bit, ono što je s onu stranu sadržaja, s onu stranu oblika, s onu stranu misli. Toliko su zaokupljeni vremenom da su zaboravili vječnost koja je njihovo podrijetlo, dom i sudbina. Vječnost je živuća stvarnost onoga tko jeste.

Oblik nije ono što vi jeste.

I to će proći! Što ima u tim jednostavnim riječima da su tako moćne?

Neodupiranje, neprosuđivanje i nevezanje tri su vida istinske slobode i prosvijetljenog življenja.

Jednom kad uvidite i prihvatite prolaznost svih stvari i neminovnost promjene, možete uživati u zadovoljstvima svijeta dok traju, ne plašeći se gubitka i ne osjećajući tjeskobu zbog budućnosti. Kad se odvojite, događaje u svome životu moći čete promatrati iz veče daljine, jer nećete više biti zarobljeni u njima.

Ako se više s oblicima ne poistovjećujete potpuno, svijest se, ono tko vi jeste, oslobađa svojega zarobljeništva u obliku. Ta sloboda je izranjanje unutarnjeg prostora. Pojavljuje se poput tišine, tananog spokojstva duboko u vama, čak i kad se suočite s nečim naizgled lošim. I to će proći. Iznenada se oko događaja stvara prostor. Prostor se pojavljuje i oko emocionalnih uspona i padova, čak i oko patnje. Nadasve, prostor se javalja i oko vaših misli. Iz toga prostora zrači mir koji 'nije od ovoga svijeta' jer ovaj je svijet carstvo oblika, a to spokojstvo je prostor. To je mir Gospodnji.

Riječi 'i to će proći' ukazuju na stvarnost.

Život većine ljudi pretrpan je stvarima: materijalnim stvarima, stvarima koje treba obaviti i onima o kojima treba razmisliti. Njihov je život poput povijesti čovječanstva, koju je Winston Churchill definirao kao 'jednu prokletu stvar za drugom'. Um im je ispunjen mnoštvom misli koje se neprestano pojavljuju. To je dimenzija svjesnosti objekta, koja je kod mnogih ljudi prevladavajuća stvarnost, i zbog toga im je život neuravnotežen. Da bi se na ovaj planet vratilo duševno zdravlje i da bi čovječanstvo ispunilo svoju sudbinu, svjesnost objekta treba uravnotežiti svjesnošću prostora. Buđenje svijesnosti prostora sljedeći je stupanj u evoluciji čovječanstva.

Dok gledate televiziju spuštate se na razinu ispod misli, umjesto da se uzdižete na onu višu. To je televiziji zajedničko s alkoholom i nekim drugim drogama. Iako vas televizija donekle oslobađa misli, ponovno plaćate visoku cijenu: gubitak svijesti. Poput ostalih droga, i televizija stvara snažnu ovisnost.

Prepoznavanje unutarnjeg prostora!!!!
Prostor između misli vjerojatno već povremeno izranja u vašemu životu, iako toga možda niste ni svjesni. Svijesti hipnotiziranoj iskustvima i uvjetovanoj da se poistovjećuje isključivo s oblikom odnosno svijesti objekta, u početku je gotovo nemoguće da postane svjesna prostora. To zapravo znači da ne možete postati svjesni sebe, jer ste uvijek svjesni nečega drugoga. oblici vam neprestano odvlače pažnju. Čak i kad vam se čini da ste svjesni sebe, zapravo ste sebe pretvorili u objekt, misaoni oblik, stoga ste svjesni misli, a ne sebe.
Kad čujete da postoji unutarnji prostor, možda ćete početi tragati za njim, a zato što ga tražite kao što biste tražili neki objekt ili neko iskustvo, ne možete ga pronaći. To je dvojba svih onih koji tragaju za duhovnim ostvarenjem ili prosvjetljenjem. Stoga je Isus rekao 'Kraljevstvo Božje ne dolazi dako da se to može vidjeti, niti će se moći kazati Evo ga ovdje ili Eno ga ondje, jer kraljevstvo je Božje među vama'.
Ako vam čitav život ne prolazi u nezadovoljstvu, zabrinutosti, tjeskobi, depresiji ili očajanju, ako niste zaokupljeni drugim negativnim stanjima, ako ste u stanju uživati u jednostavnim stvarima, u osluškivanju kiše ili vjetra, ako možete uočiti ljepotu oblaka koji plutaju nebom i ako povremeno možete biti sami ne osjećajući se osamljenima, ako vam tada nisu ptrebni mentalni poticaji ili zabava, ako se i prema potpunom strancu možete odnositi s istinskom srdačnošću, ne želeći ništa od njega, to znači da se u inače besprekidnoj bujici razmišljanja koja tvori ljudski um barem nakratno otvorio prostor. Kad se to dogodi, osjećate se dobro, osjećate životni mir, koliko god bio neprimjetan. Intenzitet toga osjećaja bit će različit, od možda jedva zamjetljivog pozadinskog osjećaja zadovoljstva do onoga što su drevni mudraci Indije nazivali anandom – blaženstvom Postojanja. Budući da ste uvjetovani pažnju obraćati samo na oblik, vjerojatno niste svjesni takvoga iskustva, osim neizravno. Primjerice, postoji zajednički element u čovjekovoj sposobnosti sagledavanja ljepote, uživanja u jednostavnim stvarima, uživanja u vlastitom društvu ili u srdačnom odnosu prema drugim ljudima. Taj je zajednički element osjećaj zadovoljstva, spokojstva i životnosti, odnosno nevidljive pozadine bez koje se takva iskustva ne bi mogla ostvariti.
Kad god u svome životu osjetite ljepotu, srdačnost i prepoznavanje dobrote u jednostavnim stvarima, u svojoj nutrini potražite pozadinu takvih iskustava. No ne tragajte za njom kao za nekim predmetom. Ne možete je uhvatiti i reći Sad je imam ili je shvatiti umom i na neki način definirati. Slična je nebu bez oblaka. Nema oblika. To je prostor, nepokretnost, slatkoća Postojanja i još beskrajno više od ovih riječi, koje samo ukazuju na nju. Kad ste u stanju osjetiti je izravno u sebi ona se produbljuje. Stoga kad se divite nečemu jednostavnom, zvuku, prizoru, dodiru, kad uočite ljepotu, kad osjetite srdačnost prema drugom čovjeku, osjetite unutarnju prostranost, izvor i pozadinu toga iskustva.
Većina ljudi u svojoj neumornoj potrazi za nečim značjanim neprestano propušta nevažno, što uopće ne mora biti nevažno. Filozof Nietzsche u rijtkim je trenucima duboke smirenosti zapisao: Koliko je malo potrebno za sreću! Ono najsitnije, najnježnije, najlaganije, kao šuškanje guštera, dah, treptaj, pogled – ono najmanje pruža najveću sreću. Budi spokojan.
Zašto 'ono najsitnije' može pružiti 'najveću sreću'? Zbog toga što istinsku sreću ne uzrokuje stvar ili događaj, iako se tako čini na prvi pogled. Stvar ili događaj su tako neprimjetni, tak nezamjetljiv da zauzimaju samo mali dio svijesti, a sve ostalo je unutarnji prostor, sama svijest nezapriječena oblikom svijest unutarnjeg prostora i ono što vi jeste u svojoj biti jedno su te isto. Drugim riječima, oblik sitnica ostavlja dovoljno mjesta za unutarnji prostor. Istinska sreća, radost Postojanja upravo i izviru iz unutarnjeg prostora, same neuvjetovane svijesti. No da biste bili svjesni sitnih, tihih stvari, u vama mora prevladavati tišina. Potreban je i visok stupanj budnosti. Budite smireni. Promatrajte. Slušajte. Budite prisutni.
Postoji još jedan način na koji možete pronaći unutarnji prostor: postanite svjesni da ste svjesni.. recite ili pomislite 'Ja jesam' i tome ništa nemojte dodavati. Budite svjesni tišine koja prati riječi Ja jesam. Osjetite svoju prisutnost, nago, neskriveno, neodjeveno postojanje. Njega ne mogu dodirnuti ni mladost ni starost, ni bogatstvo ni siromaštvo, ni dobro ni loše, niti bilo koje drugo svojstvo. To je prostrana maternica sveukupnost stvaranja, sveukupnost oblika.

Učitelj zena u tišini je hodao planinskom stazom sa svojim učenikom kad su stigli do drevnog cedra, sjeli su pod njegovu krošnju da pojedu jednostavan obrok od riže i povrća. Nakon objeda je učenik, mladi redovnik koji još nije otkrio ključ tajni zena, prekinuo tišinu upitavši učitelja: Učitelju, kako da uđem u zen?
Želio je dakako znati kako da zađe u stanje svijesti koje jest zen.
Učitelj ništ anije odgovorio. Prošlo je gotovo pet minuta, a učenik je tjeskobno očekivao odgovor. Upravo je namjeravao postaviti sljedeće pitanje kad je učitelj nenadano progovorio: Čuješ li zvuk planinskog potočića?
Učenik uopće nije bio svjestan planinskog potoka. Previše su ga zaokupljale misli o smislu zena. Sada kad je počeo osluškivati potok, buka uma se smirila. U početku ništa nije čuo. Tada je razmišljanje utihnulo i postao je budan te je iznenada začuo jedva čujno mrmorenje potočića u daljini.
Da, sad ga čujem, odgovorio je.
Učitelj je podigao prst, i pogledavši ga u isti tren i divljim i blagim pogledom, dodao: Iz toga uđi u zen.
Učenik se zapanjio. Bio je to njegov prvi satori, bljesak prosvjetljenja. Znao je što je zen ne znajući pto je to što zna!
Putovanje su nastavili u tišini. Učenik se divio životnosti svijeta koji ga je okruživao. Kao da sve to prvi put vidi. No postupno je ponovno počeo razmišljati. Budnu tišinu ponovno je prevladala buka misli, i nije prošlo dugo kad je postavio sljedeće pitanje: Učitelju razmišljao sa. Što biste mi rekli da nisam uspio čuti planinski potok? Učitelj je zastao, pogledao ga, podigao prst i odgovorio: Iz toga uđi u zen.

Prisutnost je stanje unutarnjeg prostora. Kad ste prisutni, pitate se: kako da odgovorim na potrebe ove situacije, ovoga trenutka? Zapravo, čak si ne morate ni postavljati to pitanje. Mirni ste, budni, otvoreni onome što jest. U tu situaciju unosite novu dimenziju: prostor. Tada gledate i slušate. Tako se stapate sa situacijom. Kad ne reagirate na situaciju, nego se stopite s njome, rješenje izranja iz same situacije. Zapravo, niste to vi, osoba, koji gledate i slušate, nego sama budna smirenost. Tada nešto poduzimate, ako možete ili trebate nešto napraviti, odnosno pravo djelovanje se događa kroz vas. Pravo djelovanje je ono djelovanje koje je prikladno za cjelinu. Kad to napravite, u vama i dalje ostaje budna, prostrana smirenost. Nema nikoga tko bi podigao obje ruke u pobjedničkoj gesti, buntovno uzvikujući: To! Nema nikoga tko bi rekao: Gledaj, to sam ja napravio.
Sveukupna kreativnost izvire iz unutarnje prostranosti. Jednom kad se dogodi stvaranje i nešto nastane, morate biti budni kako se ne bi probudila ideja o 'meni' ili 'mojem'. Ako preuzmete zasluge za ono što ste postigli, ego se vratio, a prostor zamaglio.

Glas u glavi privlači najveći dio pažnje. Neki se ljudi osjećaju više živi dok putuju i posjećuju nepoznata mjesta i strane zemlje, jer u tim razdobljima osjetilni opažaji, iskustva, zaokupljaju veći dio njihove svijesti nego razmišljanje. Postaju prisutniji. Drugima čak i u takvim trenucima potpuno vlada glas u glavi.

Odaberite nei predmet u blizini – olovku, stolac, šalicu, lončanicu – i istražite ga pogledom, odnosno, promatrajte ga s velikim zanimanjem, gotovo znatiželjno. Izbjegavajte predmete ispunjene snažnim osobnim asocijacijama koji vas podsjećaju na prošlost, primjerice gdje ste ga kupili, tko vam ga je poklonio i slično tome. Također izbjegavajte predmete s natpisima, kaošto su knjiga ili boca. Slova bi vas potaknula na razmišljanje. Ne naprežući se, opušteni ali budni, pažnju potpuno posvetite objektu i svakom njegovu detalju. Ako se javi isao, ne prepuštajte joj se. Sada vas ne zanimaju misli, nego sam čin opažanja. Možete li odvojiti opažanje od razmišljanja? Možete li promatrati ne dopuštajući glasu u glavi da komentira, izlači zaključke, uspoređuje ili pokušava nešto shvatiti? Nakon nekoliko minuta prijeđite pogledom po sobi ili mjestu na kojemu se nalazite, tako da vaša budna pažnja osvjetljava svaki predmet na koji je usmjerite.
Tada osluhnite zvukove. Slušajte ih na isti način na koji ste promatrali stvari oko sebe. Neki zvuci su prirodni – voda, vjetar, ptice – a drugi mogu biti ljudskoga podrijetla. Neki su ugodni, drugi možda neugodni. No, nemojte ih dijeliti na dobre i loše. Dopustite svakom zvuku da bude takav kakav jest, ne tumačeći ga. I ovdje je najvažnija opuštena, ali budna pažnja.
Dok tako promatrate i osluškujete, mogli biste postati svjesni tananog, u početku možda jeva zamjetljivog osjećaja smirenosti. Neki ga ljudi osjećaju kao smirenost u poozadini. Drugi ga nazivaju spokojstvom. Kad razmišljate više ne zaokuplja svijest u potpunosti, dio svijesti ostaje u svom bezobličnom, neuvjetovanom, izvornom stanu. To je unutarnji prostor.

Tko je dakle onaj koji doživljava iskustvo? To ste vi. A tko ste vi? Svijest. A što je svijest? Na to pitanje ne možemo odgovoriti. Onoga trenutka kad odgovorite na njega, falsificirali ste ga, pretvorili u još jedan objekt. Svijest, koju tradicionalno nazivamo duhom, ne može biti spoznata u uobičajenom smislu riječi, a uzaludno ju je vidjeti. Sve spoznavanje pripada carstvu dvojnosti – subjekt i objekt, onaj koji spoznaje i spoznato. Subjekt, ja, onaj koji spoznaje, bez kojega ništa nebi moglo biti spoznato, opaženo, pomišljeno ili doživljeno osjećajima, zauvijek mora ostati nespoznat. To je zbog toga što ja nema oblika. Spoznati možemo samo oblike, pa ipak, bez dimenzije bezobličnoga, svijet oblika ne bi mogao postojati. To je ono osvijetljeno mjesto u kojemu se svijet uzdiže i povlači. Taj je prostor život koji Ja Jesam. Bezvremen je. Ja Jesam bezvremen, vječan. Ono što se događa u tome prostoru relativno je i privremeno: zadovoljstvo i patnja, dobitak i gubitak, rođenje i smrt.

Svaka misao, svaka emocija i iskustvo mogu vas zaokupiti do tog stupnja da se zapravo nalazite u stanju sličnom snu. To je tisućama godina bilo uobičajeno stanje čovječanstva.
Iako ne možete spoznati svijest, možete je postati svjesni kao sebe. Možete je izravno osjetiti u bilo kojoj situaciji, bez obzira na to gdje se nalazite. Ovdje i sada je možete osjetiti kao vlastitu Prisutnost, unutarnji prostor u kojemu opažate riječi na ovoj stranici i u kojemu se one pretvaraju u misli. To je Ja Jesam koje je u pozadini svega. Riječ koju čitate i o kojoj razmišljate prednji je plam, a Ja Jesam temeljni je sloj, temeljna pozadina svakog iskustva, misli i osjećaja.

Unutarnji prostor otkrijte stvaranjem praznina u struji razmišljanja.

Ne mora vas zabrinjavati trajanje tih praznina. Dovoljno je da traju i nekoliko sekundi. Postupno će se same produživati, a da vi oko toga ne morate ni nastojati. Od njihove je dužine važnije da se češće pojavljuju, tako da se u vašim svakodnevnim aktivnostima i struji vašeg razmišljanja povremeno javlja prostor.
Činite tako godinu dana i to će vas preobraziti više nego odlazak na sve ove seminate. A uz to je i besplatno.
Svjesnost o vlastitom disanju odvaja pažnju od razmišljanja i stvara prostor. To je jedan od načina za proširivanje svijesti. Iako punina svijesti već postoji kao neočitovana, naš je zadatak da sviejst unesemo i u ovu dimenziju.

Činjenica da disanje nema oblika jedan je od razloga zbog kojih je svjesnost daha iznimno djelotvoran način unošenja prostora u vaš život i proširivanja svijesti.

Svjesnost o vlastitom dahu prisiljava vas da budete u sadašnjem trenutku, koji je ključ svih unutarnjih preobrazbi. Kad god ste svjesni daha, apsolutno ste prisutni. Možda ćete zamijetiti i to da ne možete misliti i biti svejsni svog disanja. Svjesno disanje zaustavlja proces misli.

Dugogodišnji kompulzivni obrazac ponašanja mogli bismo nazvati ovisnošću, a ovisnost živi u vama kao nekekvo biće ili dodatna osobnost, energetsko polje koje povremeno vlada vama. Može vam preuzeti čak i misli, glas u glavi, koji tada postaje glas ovisnosti. Možda govori: Ovaj je dan bio težak. Zaređuješ nagradu. Zašto bi se odrekao jedinog preostalog zadovoljstva u životu? Ako ste zbog nedostatka svjesnosti poistovjećeni s unutarnjim glasom, shatit ćete da krećete prema hladnjaku i uzimate komad čokoladne torbe. U nekom drugom trenutku ovisnost moće potpuno zaobići svjesni um i nenadano shvatite da otpuhujete cigaretni dim ili držite u ruci čašu s pićem.

Kad zamjetite kako se u vama javlja kompulzivna potreba, zastanite i triput duboko udahnite. Tako budite svijest. Nekoliko minuta budite svjesni samog kompulzivnog poriva kao energetskog polja u vlastitoj unutrašnjosti. Svjesno osjetite tu potrebu da nešto uzmete fizički ili mentalno ili da konzumirate neku tvar, ili želju da odigrate neki oblik kompulzivnog ponašanja. Nakon toga ponovno nekoliko puta svjesno udahnite. Tada će kompulzivni poriv možda nestati, barem na neko vrijeme. Možda ćete shvatiti da još uvijek zahtijeva svoje, a vi ne možete ništa drugo nego mu popustiti. Nemojte od toga praviti problem. Nastavite vježbati osvješćivanje osvisnosti. Kako postajete svjesniji, ovisnički obrasci će slabjeti i na kraju se rastvoriti.

Većina ljudi toliko je zaokupljena mislima i poistovjećena s glasom u glavi da više ne može osjetiti životnost u sebi. Ako niste u stanju osjetiti život koji oživljuje fizičko tijelo, sam onaj život koji jeste, to je jedan od najvećih gubitaka koji vas može zadesiti. Tada počinjete tragati ne samo za zamjenama tog prirodnog stanja unutarnje dobrobiti, nego i za nečim čime ćete prikriti trajnu nelagodu koju osjećate kad niste u dodiru sa uvijek prisutnom životnošću koju najčešće predviđate.

Vaše unutarnje tijelo nije kruta tvar, nego prostor. To nije vaš fizički oblik, nego život koji ga oživljuje. To je inteligencija koja je stvorila i održava tijelo, istodobno koordinirajući stotine različitih funkcija tako čudesne složenosti da ljudski um može shvatiti samo njihov sitan djelić. Kad postanete svjesni unutarnjeg tijela, tada zapravo inteligencija postaje svjesna sebe. To je onaj nespoznatljivi 'život' koji znanstvenici nikada nisu otkrili, jer je svijest koja traga za njim zapravo ono za čime traga.
Fizičari su otkrili da je očigledna čvrstina materije zapravo privid kojeg stvaraju osjetila. To se odnosi i na fizičko tijelo koje opažamo i doživljavamo kao čvrsto, ali je 99,99 posto našeg tijela zapravo prazan prostor. Tako je golem prostor između atoma u odnosu na njihovu veličinu, a takav je i prostor između dva atoma. Fizičko tijelo samo je pogrešan opaćaj onoga što jeste. Naše je tijelo mikrokozmička verzija vanjskoga svemira. Da biste stekli pojam o tome koliko je golem prostor između nebeskih tijela, razmislite o ovome: svjetlost koja putuje konstantnom brzinom od 300.000 kilometara u sekundi treba samo nešto malo više od jedne sekunde da stigne od Zemlje do Mjeseca, a svjetlost od Sunca do Zemlje putuje oko osam minuta. Svjetlost od našeg najbližeg susjeda u svemiru, zvijezde Proxima Centauri, koja je zapravo sunce najbliže našem Suncu, putuje četiri i pol godine prije nego što stigne do nas. Tako je golem svemir koji nas okružuje. Postoji i intergalaktički prostor, čija se prostranost opire svakom razumijevanju. Svjetlost iz galaksije najbliže našoj, Andromede, putuje 2,4 milijuna godina dok ne stigne do nas. Nije li nevjerojatna pomisao da je i naše tijelo podjednako prostrano kao i svemir?
Tako nam se fizičko tijelo, koje je oblik, otkriva kao istinski bezoblično kad ga malo bolje promotrimo. Naše tijelo predstavlja dveri koje vode u unutarnji prostor. Iako unutarnji prostor nema oblika, prepun je života. Taj je 'prazni prostor' život u svoj svojoj punini, neočitovani Izvor iz kojega izvire sve očitovano. Tradicionalni naziv za taj Izvor jest Bog.
Misli i riječi pripadaju svijetu oblika i ne mogu izraziti bezoblično. Stoga kad kažete 'Osjećam svoje unutarnje tijelo' to je pogrešan opažaj koji je stvorila misao. Zapravo svijest koja se pojavila kao tijelo – svijest Ja Jesam – postaje svjesna sebe. Kad više ne miješam ono tko jesam s privremenim oblikom svojega 'ja', tada se dimenzija neograničenog i vječnog – dimenzija Boga – može izraziti kroz 'mene' i voditi 'me'. Također me oslobađa ovisnost o obliku. Međutim, puko intelektualno prepoznavanje ili uvjerenje 'ja nisam ovaj oblik' nimalo ne koriste. Najvažnije pitanje glasi: Mogu li u ovome trenutku osjetiti prisutnost unutarnjeg prostora, odnosno, mogu li osjetiti vlastitu Prisutnost, bolje rečeno, Prisutnost koja Ja Jesam?
Toj se istini možemo približiti i na drugi način. Zapitajte se : Jesam li svjestan ne samo onoga što se događa ovoga trenutka, nego i samog Sadašnjeg trenutka kao živog, bezvremenog unutarnjeg prostora u kojemu se sve događa? Iako izgleda da to pitanje nema nikakve povezanosti s unutarnjim tijelom, iznenadit ćete se kad osjetite da, postavši svjesni prostora Sadašnjeg trenutka, nenadano osjećate životnost u sebi. Osjećate životnost unutarnjega tijela, koja je neodvojivi dio radosti Postojanja. Moramo ući u tijelo da bismo ga nadrasli i shvatili da nismo tijelo.
U svakodnevnom životu sviješću o unutarnjem tijelu što češće stvarajte prostor. Dok negdje čekate, dok nekoga slušate, kad zastanete da biste pogledali u nebo, stablo, cvijet, partnera ili dijete, istodobno osjetite životnost u vlastitoj nutrini. To znači da dio vaše pažnje ili svijesti ostaje bezobličan, a ostatak je dostupan za vanjski svijet oblika. Kad god na taj način 'prebivate' u vlastitome tijelu, ono vam pomaže da ostanete prisutni u Sadašnjem trenutku. Pomaže vam da se ne izgubite u razmišljanju, emocijama ili vanjskim situacijama.
Kad razmišljate, osjećate, opažate i doživljavate iskustva, svijest se rađa u obliku. Reinkarnira se u misao, osjećaj, osjetilni opažaj ili iskustvo. Ciklus ponovnih rođenja, kojeg se budisti nadaju naposljetku izbjeći, neprestano se odvija, aizmaći mu možete samo u ovome trenutku, kroz moć Sadašnjeg trenutka. Potpunim prihvaćanjem oblika Sadašnjeg trenutka u svojoj se nutrini povezujete s prostorom, koji je bit toga trenutka. Kroz prihvaćanje iznutra postajete prostrani. Povežite se s prostorom, a ne s oblikom: to unosi istinsku perspektivu i ravnotežu u vaš život.

Tijekom dana odvija se neprekidan, promjenjiv niz onoga što vidite i čujete. U prvome trenutku kad nešto uočite ili začujete zvuk, prije nego što mu um nadjene ime ili protumači ono što ste vidjeli ili čuli, a osobito ako je riječ o nečemu nepoznatom, najčešće se pojavljuje praznina budne paćnje u kojoj dolazi do opažaja. To je unutarnji prostor. Njegovo trajanje razlikuje se od osobe do osobe. Lako ga je propustiti, jer kod mnogih ljudi taj je prostor iznimno kratak, možda traje samo sekundu ili još manje.
Evo što se događa: pojavljuje se novi prizor ili zvuk i u prvom trenutku opažaja dolazi do kratkog prekida u uobičajenoj struji razmišljanja. Svijest se odvaja od misaonog oblika, jer je potrebna za osjetilni opažaj. Zbog osobito neuobičajenog prizora ili zvuka mogli biste ostati 'bez riječi', čak i u nutrini, odnosno, javlja se duža praznina.
Učestalost i trajanje takvoga prostora određuje vašu sposobnost uživanja u životu, određuje također i možete li osjetiti unutarnju povezanost s drugim ljudskim bićima, kao i s prirodom, a tako i stupanj do kojega ste se oslobodili ega, jer ego uopće nije svjestan dimenzije prostora.
Kad postanete svjesni tih kratkih prostora koji se prirodno pojavljuju, duže će trajati, a zbog toga ćete sve češće osjećati radost opažanja, na koju malo ili nimalo utječu misli. Svijet oko vas tada će vam se doimati svjež, nov i ispunjen životom. Što više život doživljavate kroz mentalni ekran apstrakcije i razmišljanja, to on postaje beživotniji i prazniji.

Isus je podučavao da se morate izgubiti kako biste se mogli pronaći. Kad god se oslobodite jednoga od tih obrazaca, time prestajete naglašavati tko ste na razini oblika, a vaša osobnost onkraj oblika izranja potpunija. Postajete manje da biste mogli biti više.

Svijest možete početi stvarati i na drugi način: prestanite naglašavati ono što jeste na razini oblika. Otkrijte golemu moć koja kroz vas protječe u svijet kad prestanete naglašavati svoju poistovjećenost s oblikom.

Izreka kaže: Tišina je jezik kojim govori Bog, a sve ostalo samo je loš prijevod. Tišina je zapravo druga riječ za prostor. Kad postanemo svjesni tišine gdje god se u svome životu susreli s njome, u vlastitoj ćemo se nutrini povezati s bezobličnom i bezvremenom dimenzijom, onkraj misli i onkraj ega. To može biti tišina koja prekriva svijet prirode, tišina vaše sobe u ranim jutarnjim satima, tihi trenutak između zvukova. Tišina nema oblika i zbog toga je ne možemo postati svjesni razmišljanjem. Misao je oblik. Ako smo svjesni tišine, tada smo i tihi. Tihi smo kad smo svjesni bez misli. Svoju osobnost nikada ne izražavate više i dublje nego kad ste tihi. Tada ste ono što ste bili prije nego što ste privremeno poprimili fizički i mentalni oblik koji nazivamo osobom, a istodobno ste i ono što ćete biti kad se taj oblik rastvori. Dok ste tihi, tada ste ono što jeste onkraj svojega vremenskog postojanja: neuvjetovana, bezoblična i vječna svijest.

Čim se uzdignete iznad pukog preživljavanja, pitanje smisla i svrhe dobiva iznimnu važnost u vašem životu. Mnogi ljudi imaju osjećaj da su zaglavili u kolotečini svakodnevnog života koja im naizgled oduzima svaki smisao. Neki vjeruju da život prolazi pokraj njih ili da im je već prošao. Drugi imaju osjećaj da ih zahtjevi posla, uzdržavanje obitelji ili financijska i životna situacija ograničavaju. Neki su preplavljeni akutnim stresom, a drugi akutnom dosadom. Neki su se izgubili u manitom djelovanju, a drugi u stagnaciji. Mnogi ljudi čeznu za slobodom i širenjem koje im obećava napredak. Drugi već uživaju u relativnoj slobodi koja proistječe iz napretka i shvaćaju da im čak ni ti to ne može život ispuniti smislom. Ništa ne može zamijeniti istinsku svrhu. No istinsku ili prvobitnu svrhu svojega života ne možete pronaći na vanjskoj razini. Ona nije povezana s onim što radite, nego s onim što jeste, odnosno, sa stanjem vaše svijesti.
Stoga je najvažnije shvatiti da život ima i vanjsku i unutarnju svrhu. Unutarnja svrha povezana je s Postojanjem i važnija je. Vanjska se svrha odnosi na djelovanje i drug aje po važnosti. Iako ova knjiga uglavnom govori o vašoj unutarnjoj svrsi, u ovom i sljedećem poglavlju govorit ćemo i o tome kako u svom životu možete uskladiti vanjsku i unutarnju svrhu. Unutarnja i vanjska svrha toliko su isprepletene da gotovo i nije moguće govoriti o jednoj a da ne spominjemo i drugu.
Vaša je unutarnja svrha buđenje. Posve jednostavno. Ta je svrha zajednička svim ljudima na planetu, jer je to svrha čovječanstva. Vaša je unutarnja svrha ključni dio svrhe cjeline, svemira i njegove inteligencije koja se budi. Vanjska svrha može se s vremenom mijenjati. Jako se razlikuje od osobe do osobe. Temelj ispunjavanja vanjske svrhe postavljen je kad pronađete unutarnju i živite u skladu s njom. To je temelj istinskog uspjeha. Ako nema toga sklada, neke stvari ipak možete postići nastojanjem, borbom, odlučnošću i pukim napornim radom ili lukavošću. No u takvim pothvatima nema radosti i neminovno okončavaju nekom vrstom patnje.

Kad se probudite, više se nećete izgubiti u razmišljanju, nego ćete sebe prepoznati kao svijest u pozadini razmišljanja. Tada proces razmišljanja više nije autonomna djelatnost koja služi samoj sebi, uzima uzde u svoje ruke i upravlja vašim životom. Razmišljanje ustupa mjesto svijesti. Više ne vlada vašim životom, nego postaje sluga svijesti. Svijest je svjesna povezanost s univerzalnom inteligencijom. Druga riječ za svijest jest Prisutnost, svijest oslobođena misli.

Što god učinili, to je ego koji si pokušava priskrbiti probuđenje ili prosvjetljenje kao svoje najcjenjenije vlasništvo, kako bi postaošto važniji i veći. No umjesto samoga buđenja, svome umu dodajete samo ideju buđenja ili mentalnu sliku probuđene ili prosvijetljene osobe, a onda pokušavate živjeti u skladu s njom. Život u skladu sa slikom koju imate o sebi ili koju drugi ljudi imaju o vama nije izvoran život, nego samo još jedna nesvjesna uloga koju igra ego.

Samo se prvo buđenje, prvi uvid u svijest oslobođenu misli, događa milošću, bez ikakva nastojanja.

Kod nekih ljudi buđenje se događa kad iznenada postanu svjesni misli koje raspredaju već po navici, osobito kad je riječ o ustrajnim negativnim mislima s kojima su možda poistovjećeni čitava života. Nenadano se javlja svijest koja je svjesna misli, ali nije dio nje.
Kakav je odnos svijesti i razmišljanja? Svijest je prostor u kojemu misao postoji kad taj prostor postane svjestan samoga sebe.
Jednom kad ste zavirili u svijest ili Prisutnost, tada je poznajete iz vlastita iskustva. Više nije puka misaona ideja. Tada možete svjesno odlučiti hoćete li biti prisutni ili ćete se prepuštati besmislenom razmišljanju. Možete prizvati Prisutnost u svoj život, odnosno, raskrčiti prostor. S milošću buđenja dolazi i odgovornost. Mežete pokušati živjeti kao da se ništa nije dogodilo ili možete uvidjeti značaj buđenja i svijest koja izranja prepoznati kao ono najvažnije što vam se ikada može dogoditi. Otvaranje vlastite osobnosti svijesti koja se budi i iznošenje svijesti na svjetlost ovoga svijeta tada postaje glavna svrha vašega života.
'Želim spoznati um Boga', rekao je Einstein. 'Sve ostalo su detalji.'
Što je Božji um? Svijest. Što znači upoznati Božji um? Postati svjestan. Što su detalji? Vanjska svrha i sve ono što se događa u vanjskome svijetu.
Stoga još dok čekate da vam se u životu dogodi nešto značajno, možda ne shvaćate da vam se već dogodilo ono najvažnije što se može dogoditi ljudskome biću: početak odvajanja svijesti od procesa razmišljanja.
Mnogi ljudi koji prolaze kroz početne stupnjeve procesa buđenja više nisu sigurni u svoju vanjsku svrhu. Ono što pokreće svijet više nije njihov pokretač. Budući da prilično jasno sagledavaju ludilo naše civilizacije, mogu se osjećati donekle otuđeni od kulture u kojoj žive. Neki imaju osjećaj da prebivaju u ničijoj zemlji između dva svijeta. Njima više ne upravlja ego, ali svijest koja se budi još se nije potpuno integrirala u njihovu životu. Unutarnja i vanjska svrha još se nisu povezale.

Nisu primarni vaši ciljevi ili djelovanje, nego stanje svijesti iz kojega proizlaze. Ako ispunjavate svoju glavnu svrhu, tada postavljate temelje za novu stvarnost, novu zemlju. Kad položite temelje, vašu vanjsku svrhu ispunjava duhovna moć, jer će vaši ciljevi i namjere biti u skladu s evolucijskim porivom svemira.
Odvajanje razmišljanja i svijesti, koje se krije u srži vaše primarne svrhe, događa se zbog poricanja vremena. Mi ovdje, dakako, ne govorimo o korištenju vremena za praktične svrhe, kao što je ugovaranje sastanka ili planiranje putovanja. Ne govorimo o vremenu na satu, nego o psihološkom vremenu, a to je duboko ukorijenjena navika uma da punoću života traži u budućnosti, gdje je ne može naći, zanemarujući pri tom jedinu točku iz koje joj možemo pristupiti: sadašnji trenutak.
Kad ono što radite ili ono gdje se nalazite promatrate kao glavnu svrhu svojega života, tada poričete vrijeme. To vam daje golemu moć. Poricanje vremena u onome što radite također predstavlja vezu između unutarnje i vanjske svrhe, između Postojanja i djelovanja. Kad poričete vrijeme, poričete i ego. Što god radili, radit ćete iznimno dobro, jer samo djelovanje postaje žarišna točka vaše pažnje. Tada vaše djelovanje postaje tunel kroz koji svijest ulazi u ovaj svijet.

Kad god postanete tjeskobni ili ste pod stresom, ovlada je vanjska svha i izgubili ste iz vida unutarnju. Zaboravili ste da je stanje vaše svijesti prvobitno, a sve drugo je sekundarno.

Zašto su se pojavile tjeskoba, stres ili negativnost? Zbog toga što ste se odvojili od sadašnjeg trenutka. A zašto ste to učinili? Zato što ste mislil da je nešto drugo važnije. Zaboravili ste svoju glavnu svrhu.

Kroz sadašnji trenutak možete doprijeti do moći samoga života, koju tradicionalno nazivamo Bogom. Čim se odvojite od njega, Bog više nije stvarnost u vašemu životu i preostaje vam samo misaona ideja Boga, u koju neki ljudi vjeruju, a drugi je niječu. Čak je i vjera u Boga tek bijedna zamjena za životnu stvarnost Boga koja se očituje u svakom trenutku vašeg života.

Podjednako je sigurna u smrti kao što je sigurna i u životu. Osjeća, koliko god neodređeno, svoju ukorijenjenost u Postojanju, bezobličnom i vječnom jedinom Životu.
Poput taoističkih mudraca drevne Kine, i Isus voli vratiti pažnju ljudi na prirodu, jer u njoj je sagledao djelatnu moć s kojom su ljudi izgubili dodir. To je stvaralačka moć svemira. Isus nam govori da će nas Bog, kad je jednostavno cvijeće zaodjenuo takvom ljepotom, nas još ljepše odjenuti. Iako je priroda prekrasan izraz evolucijskog impulsa svemira, kad se ljudi usklade s inteligencijom u njezinoj pozadini, i sami će izražavati isti impuls, ali na uzvišenijoj, čudesnijoj razini.
Stoga budite vjerni životu tako što ćete biti vjerni svojoj unutarnjoj svrsi.

U početku se možda neće zamijetiti promjena u onome što radite, nego će se promijeniti samo način djelovanja. Vaša je najvažnija svrha sada omogućiti protjecanje svijesti u ono što radite. Sekundarna svrha je sve ono što želite postići djelovanjem. Dok se zamisao o svrsi dosad uvijek povezivala s budućnošću, sada postoji dublja svrha koju moćemo pronaći samo u sadašnjosti, u nijekanju vremena.

Polje svijesti koje se stvara između vas postaje glavna svrha odnosa. Taj prostor svijesti postaje važniji od onoga o čemu razgovarate, važniji od fizičkih predmeta ili misaonih oblika.

Zapravo kad priznate dimenziju Postojanja i kad vam ona postaje najvažnija, djelovanje se odvija ne samo mnogo jednostavnije, nego i s većom snagom. Buđenje toga sjedinjujućeg polja svijesti između ljudskih bića najvažniji je čimbenik u odnosima na novoj Zemlji.

Ono što vam sprema budućnost ovisi o vašem trenutačnom stanju svijesti.
Kad je djelovanje prožeto bezvremenom kvalitetom Postojanja, to je uspjeh. Ako se Postojanje ne pretače u djelovanje, ako niste prisutni, tada ćete se izgubiti u svemu što radite.

Svijest se također može izgubiti kad se poistovjeti s djelovanjem i reagiranjem na ono što se događa.

Ne mora svaki čovjek proživjeti drastičnu promjenu vanjskih okolnosti. Na drugom su kraju spektra ljudi koji ostaju upravo ondje gdje su i bili te se i dalje bave dosadašnjim poslom. Za njih se mijenja samo način djelovanja, a ne sama aktivnost. Tu nije riječ o strahu ili inerciji. Ono čime se baš bave savršen je medij za pretakanje svijesti u ovaj svijet i ne treba im ništa drugo. I oni stvaraju novu Zemlju.

Postoji još dublja razina cjeline nego što je to međusobna povezanost svega što postoji. Na toj dubljoj razini sve je jedno. To je Izvor, neočitovan Život, bezvremena inteligencija koja se očituje kao svemir koji se odvija u vremenu.

Naša je svrha i sudbina unijeti novu dimenziju u ovaj svijet životom ispunjenim svjesnom jedinstvom sa sveukupnošću i svjesnim povezivanje s univerzalnom inteligencijom.

Ako se zagledate u sebe, a ne u vanjski svijet, otkrit ćete da imate unutarnju i vanjsku svrhu, a budući da ste vi mikrokoznički odraz makrokozmosa, iz goa možemo zaključiti da i svemir ima i unutarnju i vanjsku svrhu, koje se ne mogu odvojiti od vaših svrha. Vanjska svrha svemira jest stvaranje oblika i proživljavanje interakcije oblika – igre, sna, drame ili kako god to želite nazvati. Unutarnja mu je svrha probuditi se u svojoj bezobličnoj biti. Tada dolazi do pomirenja vanjske i unutarnje svrhe, odnosno, unošenja te biti, svijesti, u svijet oblika, čime se on preobražava. Konačnu svrhu preobrazbe ljudski um ni iz daleka ne može ni zamisliti ni shvatiti. Pa ipak, ta je preobrazba na ovom planetu i u ovom razdoblju zadatak koji nam je dodijeljen. To je pomirenje unutarnje i vanjske svrhe, pomirenja svijeta i Boga.

Ulazak svijeta u očitovano stanje, kao i njegov povratak u neočitovano, njegovo širenje i stezanje, dva su univerzalna pokreta koje bismo mogli nazvati izlaskom i povratkom kući. Ta dva kretanja umnogome se odražavaju u svemiru, primjerice u neprestanom širenju i stezanju vašega srca, kao i u udisaju i izdisaju. Također se odražavaju u ciklusima spavanja i budnosti. Svake noći kad zapadnete u stanje dubokog sna bez snova, vraćate se u neočitovan Izvor sveukupnosti života, a da toga niste ni svjesni, dok ujutro ponovno osvježeni izranjate iz njega.
Ta dva kretanja, izlazak i povratak, također se odražavaju u životnim ciklusima svake osobe. Vi se nenadan, niotkud, da tako kažemo, pojavljujete u ovome svijetu. Rođenje slijedi širenje. Nije riječ samo o tjelesnom rastu, nego i o rastu znanja, o širenju djelatnosti, stvari koje posjedujete, iskustava. Vaša se utjecajna sfera širi i život postaje sve složeniji. To je razdoblje kad se uglavnom bavite otkrivanjem ili ostvarivanjem svoje vanjske svrhe. Najčešće dolazi do odgovarajućeg rasta ega, odnosno do poistovjećenja s navedenim stvarima, zbog čega se vaš identitet sve više definira. To je ujedno i razdoblje kad je ego sklon ovladati vanjskom svrhom – rastom – iako on, za razliku od prirode, ne zna kad se treba zaustaviti u svojoj žudnji za širenjem i nezasitan je.
A tada, upravo kad pomislite da ste uspjeli ili da nekamo pripadate, počinje povratno kretanje. Možda počinju umirati vama bliski ljudi, koji su bili dio vašega svijeta. Tada vam slabi i tjelesni oblik, a utjecajna vam se sfera sužava. Umjesto da postajete nešto više, sada se smanjujete, a ego na to reagira sa sve dubljom tjeskobom ili depresijom. Svijet vams e počinje sužavati i mogli biste otkriti da više ničim ne vladate. Umjesto da djelujete na svoj život, život sad djeluje na vas i polagano vam sužava svijet. Svijest koja se poistovjetila s oblikom sada proživljava opadanje snaga i rastvaranje oblika. A onda jednoga dana i sami nestajete. Vaš je naslonjač još ondje. No umjesto da sjedite u njemu, tu je sada prazan prostor. Vratili ste se onamo odakle ste došli prije samo nekoliko godina.
Život svake osobe, zapravo svaki životni oblik, predstavlja svijet, jedinstven način na koji svemir doživljava sebe. A kad se vaš oblik rastvori, taj svijet dolazi svome kraju, kao samo jedan od bezbroj svjetova.

Budući da je smrt za njih samo apstraktna ideja, većina ljudi nije nimalo pripremljena za rastvaranje oblika koje ih čeka, pa kad se to dogodi, javljaju se zaprepaštenje, neshvačanje, očajanje i dubok strah. Više ništa nema smisla, jer su životni smisao i svrhu povezivali s gomilanjem, uspjehom, izgradnjo, zaštitom i osjećajem zadovoljstva. Povezivali su je s vanjskim kretanjem i poistovjećivanjem s oblikom, odnosno egom. Većina ljudi ne može ni zamisliti da bi se u slabljenju njihova života i njihova svijeta moglo kriti ikakvo značenje. Pa ipak, u tome se potencijalno krije čak i dublji smisao nego u vanjskome kretanju.
Upravo kroz dolazak starosti, kroz gubitak ili osobnu tragediju duhovna dimenzija u tradicionalnom smislu ulazi u život čovjeka. Drugim riječima, unutarnja svrha izranja tek kad se vanjska raspadne i kad počne pucati ljuska ega. Takvi događaji predstavljaju početak povratnog kretanja, kretanja prema raspadanju oblika. U većini drevnih kultura zacijelo je vladalo intuitivno razumijevanje takvoga procesa, zbog čega je društvo poštovalo stare ljude i divilo im se. Oni su posjedovali mudrost i osiguravali dimenziju dubine bez koje nijedna civilizacija ne može dugo preživjeti. U našoj civilizaciji, koja se posve identificirala s vanjskim svijetom, zanemarujući unutarnju dimenziju duha, riječ star ima uglavnom negativne asocijacije. Izjednačujese s beskorisnošću i stoga predstavlja gotovo uvredu.

U konačnici ništa se ne događa što se ne bi trebalo dogoditi, što znači da se ne događa ništa što nije dio obuhvatnije cjeline i njezine svrhe. Stoga razaranje ili prekid vanjske svrhe mogu dovesti do otkrivanja unuatrnje svrhe, a samim tim i do izranjanja dublje vanjske svrhe, a samim tim i do izranjanja dublje vanjske svrhe koja je povezana s unutarnjom. Djeca koja su teško patila nerijetko izrastu u mlade osobe mnogo zrelije od svojih vršnjaka.

Na novoj Zemlji starost će se posvuda priznavati i visoko cijeniti kao razdoblje cvjetanja svijesti. Za one koji su još izgubljeni u vanjskim okolnostima svojega života to že biti razdoblje povratka kući, kad će se probuditi i spoznati svoju unutranju svrhu. Za mnoge druge predstavlja će inteniziviranje i kulminaciju procesa buđenja.

Kako se na planetu počinje buditi nova svijest, sve je manje ljudi koje treba protresti da bi se probudili. Dobrovoljno prihvaćaju proces buđenja dok su još zaokupljeni vanjskim ciklusom rasta i širenja. Kad ego više ne dominira tim procesom, duhovna že dimenzija izići u svijet kroz vanjsko kretanje – kroz misao, riječ, djelo, stvaranje – podjednako snažno kao i kroz povratno kretanje – kroz tišinu, postojanje i rastvaranje oblika.
Ego je sve dosad iskrivljavao i iskorištavao ljudsku inteligenciju, koja je tek sićušan djelić univerzalne inteligencije.

Naporan trud ili stres znak su da se ego vratio, kao što su i negativne reakcije na usputne prepreke.

Otkrivamo da je djelovanje, iako prijeko potrebno, u očitovanju naše vanjske stvarnosti tek drugorazredni čimbenik. Glavni čimbenik u stvaranju jest svijest. Bez obzira na to koliko smo aktivni, koliko nastojimo, naše stanje svijesti stvara naš svijet, a ako na toj unutarnjoj razini nema nikakvih promjena, nikakvo djelovaje ništa neće moći promijeniti. Samo bismo uvijek iznova ponovno stvarali tek nešto drukčije verzije istoga svijeta, svijeta koji je vanjski odraz ega.

Svijest se utjelovljuje u očitovanoj dimenziji, odnosno postaje oblik. Kad se to dogodi, ulazi u stanje nalik snu. Inteligencija sanja, ali svijest više nije svjesna sebe. Gubi se u obliku i poistovjećuje se s njim. To bismo mogli opisati kao spuštanje božanskog u materiju. Na tom stupnju evolucije svemira sveukupno vanjsko kretanje odvija se u tom snolikom stanju. Bljeskovi buđenja događaju se samo u trenutku rastvaranja individualnog oblika, odnosno u trenutku smrti. Tada počinje novo utjelovljenje, novo poistovjećivanje s oblikom, novi individualni san koji je dio kolektivnog sna.

Mozak ne stvara svijest, nego je svijest stvorila mozak, najsloženiji fizički oblik na Zemlji, kako bi se kroz njega izrazila. Kad je mozak ozlijeđen, ne znači da ste izgubili svijest. To znači da svijest više ne može koristiti taj oblik kako bi zakoračila u ovu dimenziju. Svijest ne možete izgubiti jer je ona, zapravo ono tko vi jeste. Možete izgubiti samo ono što imate, ali ne možete izgubiti ono što jeste.

Probuđeno djeovanje usklađivanje je vaše vanjske svrhe – onoga što radite – s unutarnjom svrhom, a toje buđenje i budno stanje. Kroz probuđeno djelovanje stapate se s vanjskom svrhom svemira. Svijest kroz vas utječe u ovaj svijet. Utječe u vaše misli i nadahnjuje ih. Utječe u ono što radite te vodi vaše djelovanje i daje mu snagu. Način na koji djeljete, a ne ono što radite, određuje ispunjavate li svoju sudbinu. Taj način vašeg djelovanja određuje stanje vaše svijesti.

Struja svijesti određuje kvalitetu učinjenog.

Obrasci probuđenog djelovanja su prihvaćanje, uživanje i oduševljenje.

Ako neko djelovanje obavljate u stanju prihvaćanja, to znači da ste pomireni s onim što radite. Taj mir je profinjena energetska vibracija koja utječe u ono što radite. Površno gledano, prihvaćanje izgleda poput pasivnog stanja, ali zapravo je aktivno i stvaralačko, jer u ovaj svijet unosi nešto posve novo. Taj mir, profinjena energetska vibracija, zapravo je svijest, a u ovaj svijet, između ostalog ulazi i djelovanjem kojemu ste se predali. Prihvaćanje je jedan vid takvoga djelovanja.

Kad kažete da uživate u nekom radu, to je zapravo pogrešno. Čini se kao da radost izvire iz onoga što radite, ali nije tako. Radost ne izvire iz onoga što radite, nego se iz dubine vaše duše ulijeva u ono što radite, a tako i u ovaj svijet. Pogrešna pretpostavka da radost proizlazi iz onoga što radite posve je prirodna, ali je i opasna, jer stvara uvjerenje da radost možete dobiti iz nečega drugoga, kao što je neko djelovanje ili predmet. Tada od svijeta tražite da vam pruži radost i sreću. No svijest to ne može učiniti. Zbog tog amnogi ljudi žive u stanju neprestane frustracije. Svijet im ne pruža ono što bi, prema njihovu mišljenju trebao.

Kad god se bavite zamornim i stresnim aktivnostima pretvorite ih u sredstvo buđenja pažnje. Budite apsolutno prisutni u onome što radite i osjetite budnu, živahnu tišinu u pozadini aktivnosti.

Rupica sam frule kojom teče Kristov dan. posluj tu glazbu. Hafiz, perzijski pjesnik iz 14. Stoljeća

Oduševljenje unosi golemu snagu u sve što radite, stoga će svi oni koji nemaju pristupa toj moći s divljenjem gledati na vaša dostignuća, izjednačavajući ih s onim tko vi jeste. Vama je pak poznata istina o kojoj je govorio Isus rekavši: Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti.

Jednom kad se val stvaralačke energije povuče, strukturalna napetost ponovno se smanjuje, ali ostaje radost koju osjećate u onome što radite. Nitko ne može neprestano živjeti u stanju oduševljenja. Novi val stvaralačke energije može se ponovno javiti poslije i obnoviti vaše oduševljenje.
Kad nastupi povratno kretanje prema rastvaranju oblika, oduševljenje vam više nije ni od kakve koristi. Ono pripada vanjskom ciklusu života. S povratnim kretanjem, putovanjem kući, možete se uskladiti samo predavanjem.

Čuvari frekvencije – funkcija im je usidriti frekvenciju nove svijesti na ovom planetu.
Uloga im je stvarati svijest kroz aktivnosti svakodnevnog života, kroz odnose s drugima, ali i samim svojim postojanjem.

U jezgri svih utopijskih vizija skriva se jedna od glavnih strukturalnih nefunkcionalnosti stare sivjesti: traženje spasa u budućnosti. Budućnost posjeduje egzistenciju samo kao misaoni oblik u vašem umu, stoga kad u budućnosti tražite spas, nesvjesno se okrećete vlastitome umu. Zarobljeni ste u obliku, a to je ego.
Potom opazih novo nebo i novu Zemlju, piše biblijski prorok. Temelj nove Zemlje novo je nebo, probuđena svijest. Zemlja, vanjska stvarnost, samo je njegov vanjski odraz. Izranjanje novoga neba, a time i nove Zemlje, nisu budući događaji koji će nas osloboditi. Ništa nas neće osloboditi u budućnosti, jer nas osloboditi može samo sadađnji trenutak. Ta spoznaja prestavlja buđenje. Buđenje kao budući dogašaj nema nikakva smisla, jer je buđenje spoznaja Prisutnosti. Stoga novo nebo, probuđenja sivjest, nije nekakvo buduće stanje koje trebamo dosegnuti. Novo nebo i nova Zemlja izranjaju u vama ovoga trenutka, a ako ne izranjaju ovoga trenutka, tada nisu ništa do puke misli u vašoj glavi i stoga se uopće ne pojavljuju. Što je Isus rekao svojim učenicima? Kraljevstvo je Božje među vama.

Krotki su ljudi oslobođeni ega. To su oni koji su spoznali svoju bitnu, istinsku prirodu, odnosno svijest, i tu bit prepoznali u svima drugima, u svim životnim oblicima. Oni žive u stanju predavanja i stoga osjećaju jedinstvo sa cjelinom i Izvorom. Oni utjelovljuju probuđenu svijest koja mijenja sve vidove života na našoj planeti, uključujući i prirodu, jer se život na Zemlji ne može odvojiti od ljudske svijesti koja ga opaža i stupa u odnos s njim. To je smisao rečenice da će krotki baštiniti zemlju.
Na ovom planetu pojavljuje se nova vrsta. Upravo se sada budi, a i vi joj pripadate!

27.03.2012. u 09:43 | 0 Komentara | Print | # | ^

Tišina govori

Eckhart Tolle
Izdavač: Čarobna knjiga 2007
Ocjena: ****

Jedina uloga učitelja jeste da vam pomogne da uklonite ono što vas odvaja od istine o tome tko ste istinski vi, a to je ono što vi, u dubini svog bića, već znate.

Riječi nisu ništa drugo do putokazi.

Kad izgubite dodir sa unutarnjim spokojem, gubite dodir sa samim sobom. Kada izgubite dodir sa samim sobom gubite sebe u svijetu.

Kad god je oko vas tišina – slušajte je. To znači – primjetite je. Obratite pažnju na nju.
Kada postanete svjesni tišine, odmah nastupa stanje unutrašnje spokojne budnosti. Postajete prisutni. Iskoračili ste iz hiljada godina kolektivne ljudske uslovljenosti.

Misleći um je korisna i moćna alatka, ali je i veoma ograničavajući kada u potpunosti preuzme život, kada ne shvatite da je on samo mali aspekt svesnosti koja ste vi.
Uvijek kada ste uronjeni u prisilan tok razmišljanja, vi izbjegavate ono što jeste. Vi tada ne želite da budete tu gdje jest. Ovdje, sada.

Osjetite energiju svog unutrašnjeg tijela. Mentalna buka će odmah utihnuti i nestati. Osjetite je u svojim rukama, stopalima, stomaku, grudima. Osjetite taj život koji vi jeste, život koji pokreće vaše tijelo.

Kad uspijevate da se pomirite sa neznanjem, već ste otišli iza uma. Iz tog stanja zatim proističe dublje saznanje, koje nije pojmovno.

Ovladavanje životom je upravo suprotno od kontrole nad njim. Vi ste tada usaglađeni sa višom svjesnošću. Ona djeluje, govori, radi posao.

Šta će ostati od svih strahova i potreba povezanih sa vašom problematičnom životnom situacijom koja svakoga dana oduzima najveći dio vaše pažnje? Jedna crta – par centimetara dugačka – između datuma rođenja i datuma smrti, na vašem nadgrobnom spomeniku.
Za egoistično 'ja' ovo je depresivna pomisoa. Za vas, ona je oslobađajuća.

Spoznaja da ste vi svijest iza glasa, jeste sloboda.

Egoistično 'ja' je uvijek zauzeto traženjem. Ono traži više ovoga ili onoga da bi ga dodalo sebi, da bi učinilo da se osjeća potpunije. To objašnjava kompulzivnu preokupaciju ega budućnošću.

Vi kažete da želite da budete sretni, a u stvari ste ovisnik o svojoj nesreći.
Vaša nesreća u krajnjem slučaju nastaje ne uslijed okolnosti u vašem životu, već uslijed uslovljenosti vašeg uma.

Osjećate li krivicu u pogledu nečega što ste uradili ili niste uradili u prošlosti? U ovo možete biti sigurni, radili ste u skladu sa svojim nivoom svijesti, ili bolje rečeno nesvjesnosti, u datom trenutku. Da ste bili budniji, svjesniji, radili biste drugačije.

Površno gledajući, izgleda kao da je sadašnji trenutak samo jedan od mnogih, mnogih trenutaka. Izgleda kao da se svaki dan vašeg života sastoji od hiljada trenutaka u kojima se događaju različite stvari. Pa ipak, ako malo bolje pogledate, nije li to samo jedan trenutak, uvijek? Zašto život nijeuvijek 'ovaj trenutak'?
Taj jedan trenutak – sada – jedina je stvar od koje nikada ne možete pobjeći, jedini stalni faktor u vašem životu. Bez obzira na to šta se događa, bez obzira na to koliko se život promijeni, jedna stvar je sigurna: uvijek je sada.
Budući da ne postoji bijeg od sadašnjosti, zašto joj ne poželjeti dobrodošlicu, zašto se sa njome ne biste sprijateljili?
Kada se budete sprijeteljili sa sadašnjim trenutkom, osjećat ćete se kao kod kuće gdje god da se nalazite. Ako se u sadašnjem trenutku ne osjećate udobno, nosit ćete u sebi nemir bez obzira kuda krenuli.
Sadašnji trenutak je takav kakav jeste. Uvijek. Možete li da se sa time pomirite?

Osjetite životnost u svome tijelu. To će vas ukorijeniti u sadašnji trenutak.

Sadašnji trenutak je takav kakav jeste zato što ne može da bude drugačiji. Ono što su budisti oduvijek znali, sada potvrđuju fizičari, ne postoje izlovane stvari ili događaji. Ispod površine pojavnog, sve stvari su isprepletene i dio su totaliteta kosmosa, koji je izrodio oblik koji sadašnji trenutak ima.
Kada tome duete rekli 'da' postaćete usklađeni sa silom i inteligencijom samog života. Tek tada ćete postati pokretač pozitivnih promjena u sivjetu.

Kada se vaša pažnja usmejri na sadašnji trenutak nastaje budnost. To je nalik na buđenje iz sna, sna mišljenja, sna prošlosti i budućnosti. Takva jasnoća, takva jednostavnost. Nema prostora za pravljenje problema. Samo ovaj trenutak takav kakav jeste.

Onog trenutka kada stupite u sadašnjost sa pažnjom, shvatit ćete da je život svetinja. Kada ste prisutni, svetost postoji u svemu što opažate. Što više živite u sadašnjem trenutku, više ćete osjećati jednostavnu pa ipak duboku radost Bića, i svetost svog života.

Između misli će se pojaviti praznine – prostori, tišine. Poćet ćete da shvaćate koliko ste širi i dublji od vlastitih misli.

Istina je: vi nemate život, vi jeste život. Jedan život, jedna svijest koja prožima čitav univerzum i koja uzima privremeni oblik da bi iskusila sebe kao kamen ili vlat trave, kao životinju, osobu, zvijezdu ili glaksiju.
Možete li da osjetite da ste duboko u sebi to već znali? Možete li da osjetite da ste vi več To?

Istina je: vi niste netko ko je svjestan drveta, mišljenja, osječanja ili doživljaja. Vi ste prisustvo ili svijest u kojem i putem kojeg se te stvari pojavljuju.
Možete li biti svjesni sebe kao svijesti u kojoj se čitav sadržaj važeg života odvija?

Gdje god da odeš tamo si. drugim riječima, uvijek ste ovdje. Da li je to tako teško prihvatiti?

Ostavite život na miru. Samo pustite.

Izgubili smo se u radu, razmišljanju, sjećanju i očekivanju – izgubili smo se u lavirintu složenosti i u problemima svijeta.
Zaboravili smo ono što kamenje, biljke i životinje uvijek znaju. Zaboravili smo kako da budemo – da budemo smireniji, svoji, da budemo tamo gdje je život. Ovdje i sada.

Ne možete se više približiti toj inteligenciji do da budete svjesni vlastitog unutarnjeg energetskog polja – tako što ćete osjećati životnost, oživljujuće prisustvo unutar svoga tijela.

Kada posmatrate prirodu, neka u vama bud eprostor bez mišljenja, bez uma. Kada prilazite prirodi na ovaj način, ona će vam odgovoriti i učestvovaće u evoluciji čovjećanstva i planetarne svijesti.

Ako svakoga tko stupi u prostor sadašnjeg trenutka primite kao dragog gosta, ako svakoj osobi dopustite da bude to što jeste, i one će početi da se mijenjaju.

Daleko važnije od onog što čujete jeste sam čin slušanja, prostor svjesnog prisustva koje nastaje dok slušate. Taj prostor j ejedinstveno polje svjesnosti u kojem se nalazite sa drugim osobama – bez odvojenosti barijerama koje stvara pojmovno mišljenje. U tom prostoru, vi bivate spojeni u jednu svijest, jedno prisustvo.

Dodatno, postoji još i nataložna emotivna bol iz prošlosti koju vi i svako drugo ljudsko biće nosite u sebi, a koja potiče kako iz vaše osobne prošlosti tako i iz kolektivnog bola čovječanstva, čiji korijeni leže duboko, duboko u prošlosti. To tijelo bola je energetsko polje u vama koje vas povremeno preplavljuje jer mora da osjeti još emotivnog bola da bi se osnažilo i obnovilo. Ono pokušava da kontolira vaše razmišljanje i da vas učini duboko negativnim. Ono voli vaše negativne misli budući da su one usaglašene sa njegovom frekvencijom i jačaju ga. Također, ono izaziva i negativne emocionalne reakcije kod ljudi koji su vam bliski, naročito kod vašeg partnera, sa ciljem da s nahrani dramom i emotivnim bolom koji će uslijediti.
Kako možete da se oslobodite ove duboko ukorijenjene nesvjesne identifikaicje sa bolom koja stvara toliko nesreće u vašem životu?
Postanite ga svjesni. Shvatite da on nije isto što i vi, i prepoznajte šta on stvarno jeste: prošla bol. Pogledajte kako se on stvara u vašem partneru i u vama. Kada razbijete svoje nesvjesno poistovjećivanje s njim, kada budete sposobni da ga posmatrate unutar sebe, više ga nećete ojačavati i on će postepeno izgubiti svoj energetski naboj.

Međuljudski odnosi mogu biti pakao. Ali mogu postati i odlična duhovna vježba.

Ako postoji identifikacija sa stvarima, vi ih u stvari ne cijenite zbog onoga što one jesu, već u njima tražite sebe.

Drugi i ne postoje, i vi se uvijek susrećete samo sa sobom.

Kada se šetate kroz šumu koja nije ukroćena, gdje se čovjek nije umješao, vi vidite ne samo izobilje života svud oko vas nego i brojno palo drveće i natrula debla, istuljelo lišće i uopće materiju koja se raspada. Gdje god pogledali vidjet ćete smrt kao i život.
Međutim, brižljivo isitivanje će vam otkriti da raspadajuće deblo drveta i trulo lišće ne samo što učestvuju u rađanju novog života već su i sami puni života. U njima rade mikroorganizmi. Molekule se razmještaju. Od smrti nema ni traga. Postoji samo preobražaj životnih oblika. Šta iz ovoga možemo naučiti?
Smrt nije suprotnost životu. Život nema suprotnost. Suprotnost smrti jeste rođenje. Život je vječan.

Kada budete uvidjeli i prihvatili nestalnu prirodu svih životnih oblika, zadobit ćete jedan neobičan osjećaj mira.
Suočavanjem sa smrću, vaša svijest se do neke mjere oslobađa positovjećivanja sa oblikom.

Kada se poriče smrt, život gubi na dubini. Mogućnost spoznaje sebe iza imena i oblika, ta transcedentalna dimenzija, nestaje iz naših života zato što smrt jeste ulaz u tu dimenziju.

Ako naučite da u svom životu prihvatite pa čak i pozdravite završetke, otkrit ćete da se to osjećanje praznine, koje ste prvobitno doživjeli kao neprijatnost, pretvara u osjećanje unutrašnjeg prostora koji je duboko miran.
Učeći da svakodnevno umirete na ovaj način, otvorit ćete sebe za život.

27.03.2012. u 09:42 | 0 Komentara | Print | # | ^

Steve Jobs

Walter Isaacson
Izdavač: Europapress Holding 2011
Ocjena: ****

Svijet mijenjaju oni koji su dovoljno ludi da misle da ga mogu promijeniti. Appleova reklama 'Misli drugačije' 1997

Jobs je naistaknutija ikona inventivnosti, maštovitosti i kontinuirane inovacije. Znao je da je spajanje kreativnosti s tehnologijom najbolji način stvaranja vrijednosti u 21.stoljeću, pa je stvorio tvrku u kojoj se uzleti mašte spajaju s izuzetnim inženjerskim postignućima. Oni i njegovi kolege u Appleu bili su u stanju misliti drugačije: nisu radili skromna unapređenja proizvoda prema rezultatima ispitivanja fokusnih skupina, nego posve nove uređaje i usluge za koje potrošači nisu ni znali da im trebaju.

Odbačen, odabran, poseban. Ti su pojmovi postali dio Jobsova identiteta i svijesti o samome sebi.

'Susreo sam se s autoritetom različitim od dotadašnjih oblika autoriteta i nije mi se svidio. A oni su me zaista zamalo sredili. Malo im je trebalo da u meni ubiju svaki oblik znatiželje.' (Škola)

'Kršćanstvo gubi svu bit kad se počne previše temeljiti na vjeri umjesto na življenju na Isusov način ili na gledanju na svijet Isusovim očima. Meni su različite religije samo različiti ulazi u istu kuću. Katkad mislim da ta kuća postoji, a katkad ne. Velik je to misterij.' (Religija)

'To zadovoljstvo primanja plaće i ciljane štednje bilo mi je vrlo uzbudljivo.'

Pustolovina s plavom kutijom postavila je obrazac partnerstva koje će se uskoro roditi. Wozniak će u njemu biti dobri čarobnjak koji smišlja zgodne izume koje bi drage volje samo poklanjao, a Jobs će smišljati kako da budu što jednostavniji za korištenje, sastavljati ih u cjelokupan proizvod, tržišno plasirati i pritom zaraditi pokoji dolar.

Jobsova ludost bila je profinjena. Počeo je eksperimentirati s kompulzivnim dijetama, koje je isprobavao cijeli život. Jeo je samo voće i povrće pa je bio mršav i tanak kao hrt. Naučio je buljiti u ljude bez treptanja i usavršio dugotrajne šutnje ispresijecane rafalima brzoga govorenja. Zbog te neobične mješavine intenzivnosti i povučenosti, u kombinaciji s kosom do ramena i čupavom bradom, djelovao je kao neki suludi šaman. Oscilirao je između karizmatičnog i jezivog. 'Vukao se pri hodu i napola izgledao kao luđak. Bio je prepun tjeskobe. Kao da ga je okruživala neka velika tama.' Chrisann Brennan

Zen je duboko utjecao na mene. Počeo sam shvaćati da su intuitivno shvaćanje i svijest značajniji od apstraktnog razmišljanja i intelektualne logične analize.

'Bio je karizmatičan, pomalo i varalica, a znao je situacije podrgnuti vrlo snažnoj volji. Bio je nagao, siguran u sebe, pomalo diktatorski nastrojen. Steve se tome divio i postao je u većoj mjeri takav nakon što se počeo družiti s Robertom Friedlandom. Kad sam upoznao Stevea, bio je stidljiv i samozatajan, vrlo zatvoren dečko. Čini mi se da je od Roberta štošta naučio o prodaji, o izlasku iz ljušture, o otvaraju i preuzimanju konaca u vlastite ruke. Kottke

'Imao je vrlo znatiželjan i izuzetno privlačan um. Odbijao je prihvatiti automatski zadane istine i htio je samostalno sve proučiti'. Jack Dudman, studentski prodekan
Dudman je dopustio Jobsu da sluša kolegije i nastavi živjeti u sobama svojih prijatelja čak i nakon što je prestao plaćati studij.

'Kaligrafija mi je bila prekrasna, povijesna i umjetnički istančana na način koji znanost ne može odrediti. Oduševila me.'
Bio je to još jedan primjer Jogsova svjesnog postavljanja sebe na razmeđe umjetnosti i tehnologije.

'Uzimanje LSD-a bilo je duboko i dalekosežno iskustvo, jedna od najvažnijih stvari u mom životu. LSD čovjeku pokazuje da svako lice ima i naličje, a premda ga se više ne sjeća kada djelovanje prestane, i dalje zna da postoji. On mi je osnažio znanje o onome što je uistinu važno – da stvaram izvrsne stvari umjesto da zgrčem novac, da u najvećoj mogućoj mjeri vraćam stvari u tijek povijesti i čovjekove svijesti.'

'Povratak u Ameriku za mene je bio puno veći kulturni šok od odlaska u Indiju. Ljudi koji žive u indijskoj provinciji ne služe se intelektom onako kao mi, radije se služe intuicijom, a intuicija im je daleko razvijenija nego u ostatku svijeta. Intuicija je nešto vrlo moćno, moćnije od intelekta, barem ja tako mislim. To je ostavilo velik utjecaj na moj rad.
Zapadnjačka racionalna misao nije urođena ljudska osobina. Ona se uči i veliko je dostignuće zapadne civilizacije. U indijskim selima nikada nisu ovladali takivm razmišljanjem. Ali naučili su nešto drugo, nešto što je na određeni način jednako vrijedno, dok s druge strane nije tako. Riječ je o moći intuicije i iskustvene mudrosti.
Vrativši se ovamo nakon sedam mjeseci provedenih u indijskim selima, naučio sam koliko je zapadni svijet sulud, kao i kolika je zapadnjačka sposobnost racionalnog razmišljanja. Ako samo sjedite i opažate, uvidjet ćete koliko vam je um nemiran. Pokušavate li ga umiriti, samo ćete pogoršati stvar, no malo-pomalo ipak će se smiriti, a tada nastaje prostor u kojem čujete istančanije stvari – tada vam intuicija cvjeta i jasnije uočavate stvari, istinskije postojite u sadašnjem trenutku. Um vam uspori i doživljavate izuzetno proširenje sadašnjeg trenutka. Vidite daleko više od onoga što ste prije vidjeli. Riječ je o disciplini. Morate je uvježbavati.
Zen otada duboko utječe na moj život. U jednom sam trenutku razmišljao o tome da odem u Japan i pokušam stupiti u samostan Eihei-ji, ali duhovni savjetnik mi je rekao da ostanem ovdje. Rekao je da ondgje nema ničega čega nema i tu i bio je u pravu. Spoznao sam koliko je istinita zen-izreka koja kaže da će ti se učitelj, samo ako si voljan obići cijeli svijet da ga pronađeš, ukazati kao prvi susjed.'
I doista, Jobs je pronašao učitelja upravo u susjedstvu – Shunryu Suzuki.

'Nakon toga je bio drukčija osoba. Imao je vrlo abrazivan karakter, ali neko ga je vrijeme okruživao mir. Samopouzdanje mu se pojačalo, a osjećanj manje vrijednosti povukao.' Elizabeth Holmes
Jobs je počeo vjerovati da bi taj osjećaj samopouzdanja mogao prenijeti na druge i tako ih najtjerati da ostvare ono što su dotad smatrali nemogućim.

Naučio sam ga jednome: ponašaš li se kao da nešto možeš učiniti, onda će ti to i uspjeti. Zato sam mu i rekao: Pretvaraj se da držiš sve konce u rukama, pa će ljudi zaključiti da je doista tako. Nolan Bushnell

Početkom sedamdesetih godina počele su se događati promjene. 'Informatiku se prestalo odbacivati kao sredstvo birokratskog nadzora i počelo prihvaćati kao simbol individualnog izražavanja i solobođenja.' John Markoff

'Osobni kompjutori postali su novi LSD. Aktiviraj se, učitaj se, priključi se.' Timothy Leary

'Šezdesete su iznjedrile anarhičan mentalni stav sjajan za zamišljanje svijeta kakav još ne postoji.' Bono Wox

'Ima jedna mala skupina – poslije nazvana hakerima – prigrlila je kompjutore i potrudila ih se preobraziti u oruđe oslobađanja. Pokazalo se da je to istinska autocesta za budućnost.' Stewart Brand

'Stisnuo sam par tipki na tipkovnici i šokirao se! Slova su se prikazala na zaslonu.' Ta nedjelja, 29.lipnja 1975 bila je prekretnica u povijesti osobnih kompjutera. 'Prvi put u povijesti', poslije je rekao Wozniak, 'netko je napisao slovo na tipkovnici i vidio kako se pojavljuje na zaslonu njegova vlastitog kompjutera.'

'Bili su vrlo različiti, ali činili su moćan tim. Joba kao da su katkad opsjedali demoni, dok je Woz djelovao kao naivac kojim se poigravaju anđeli. Jobs se odlikovao neutrašivošću koja mu je pomagala da postigne rezultate, povremeno je i manipulirao ljudima. Znao je biti karizmatičan, čak i hipnotičan, ali i hladan i brutalan. Wozniak je, nasuprot njemu, bio sramežljiv i nesnalažljiv u društvenim situacijama, zbog čega je djelovao poput djeteta.' Ron Wayne

Za dvije godine postat ćemo komapnija s Fortuneova popisa 500 tvrtki s najvećim prihodima. Ovo je početak jedne cijele jedne gospodarske grane. To se događa jednom u desetljeću. Appleu će trebati sedam godina da dospije na Fortune 500, ali Markkulino se predviđanje u biti pokazalo točnim.

Nova korporacija, tvrtka Apple Computer, službeno je nastala 3. Siječnja 1977 i otkupila je staru partnersku tvrku koju su Jobs i Wozniak osnovali 9 mjeseci prije.

Isticao je da nikada ne bi trebalo pokretati kompaniju s ciljem bogaćenja. Cilj ti mora biti nešto u što vjeruješ kao i stvaranje kompanije koja će trajati.
Markkula je svoja načela iznio u dokumentu od jedne stranice naslovljenom 'Appleova filozofija marketinga', naglasivši tri točke. Prva je bila empatija, intimna povezanost s osjećajima kupca: Nastojat ćemo istinski shvatiti njihove potrebe bolje od bilo koje druge kompanije. Druga je bila fokus: Kako bismo dobro obavljali ono što odlučimo raditi, moramo eliminirati sve nevažne mogućnosti. Treće i jednako važno načelo, nezgrapno nazvano, bilo je imputiranje. Naglašavalo je činjenicu da ljudi o nekoj tvrtki ili proizvodu oblikuju mišljenje na temelju signala koje prenosi. Ljudi doista prosuđuju knjigu prema koricama, napisao je. Možemo imati najbolji proizvod, najvišu kvalitetu, najkorisniji softver itd. Ali ako ih predstavimo na traljav način, imputirat ćemo željene odlike.

Jednom od svojih grafičkih dizajnera, Robu Janoffu, dao je zadatak da izradi novi logotip. Samo nemoj da bude sladak, naredio mu je Jobs. Janoff je smislio jednostavan obris jabuke u dvije inačice, jednoj cijeloj i drugoj s odgriskom. Prva je previše podsjećala na trešnju, pa se Jobs odlučio za jabuku kojoj je nedostajao odgriženi dio. Također je izabrao varijantu s prugama u šest boja, psihodeličnih nijansi uvrštenih među zemljane tonove zelene i nebeskoplave, iako je to značajno poskupilo tisak logotipa. Na vrh prospekta McKenna je stavio maksimu koja se često pripisuje Leonardu da Vinciju i koja će postati temeljno načelo Jobsove filozovije dizajna: Jednostavnost je vrhunac profinjenosti.

Bila je to primjena Markkulina načela da je važno imputirati izvrsnost ostavljanjem snažnog dojma na ljude, pogotovo pri predstavljanju novog proizvoda. To se odrazilo u brizi koju je Jobs posvetio Appleovu izložbenom prostoru.

AppleII bit će na tržištu, u različitim verzijama modela, sljedećih 16 godina i prodat će se u približno šest milijuna primjeraka. Pokrenuo je gospodarsku granu proizvodnje osobnih kompjutora više nego bilo koji drugi uređaj. Wozniaku pripada povijesna zasluga za projektiranje njegove fenomenalne tranzistorske ploče i s njom povezanog operativnog softvera, što je bio jedan od velikih pothvata samostalne invencije u cijeloj toj eri. Ali Jobs je bio taj koji je integrirao Wozniakove ploče u privlačan paket, od napajanja strujom do elegantnog kućišta. Također je stvorio tvrtku koja je izrasla oko Wozniakovih uređaja. Kako je poslije rekao Regis McKenna: Woz je projaktirao sjajan stroj, ali on bi danas ležao po hobističkim trgovinama da nije bilo Stevea Jobsa. Svejedno, ljudi su Apple II uglavnom smatrali wozniakovim djelom. To će nagnati Jobsa na to da krene u potragu za sljedećim velikim iskorakom, nečim što će moći prozvati svojim ostvarenjem.

Kad govori, Steve Jobs odiše gorljivim entuzijazmom osobe koja vidi budućnost i nastoji postići da ona profunkcionira.

Ja sam krenuo na studij neposredno nakon šezdesetih i prije dolaska ovog općenitog vala praktične svrhovitosti, rekao je. Danas studenti uopće ne razmišljaju u idealističkim kategorijama, ili barem ni izdaleka onoliko kao mi onda. Njegov je naraštaj, rekao je, bio drugačiji. Idealistički vjetar šezdesetih i dalje nam ipak puše u leđa i većina mojih vršnjaka koje poznajem nosi ga zauvijek u sebi.

Polje iskrivljene stvarnosti bilo je nedokučiva mješavina karizmatične retorike, neumoljive volje i žarke želje da svaku činjenicu prilagodi svojoj trenutnoj potrebi. Andy Hertzfeld

Laserski bi usmjerio pogled u vas i prestao treptati. Nije bilo bitno služi li on to sok iscijeđen od bezočnih laži. Jednostavno biste ga popili. Debi Coleman

U korijenu iskrivljene stvarnosti ležalo je Jobsovo uvjerenje da za njega ne vrijede pravila. Za to je imao i ponešto dokaza, kao mali često je uspijevao iskriviti stvarnost prema svojoj želji. Buntovništvo i svojeglavost bili su mu usađeni u krakter. Na sebe je gledao kao na posebnog, izabranog, prosvijetljenog pojedinca. Andy Hertzfeld

Duh sada voljno stvara vlastitu volju i onaj tko je bio izgubljen za svijet, sada svijet osvaja. Zaratustra

Kad se stvarnost nije slagala s njegovom voljom, zanemrivao ju je, kako je to učinio kad mu se rodila kći i kako će to učiniti godinama poslije kad mu prvi put dijagnosticiraju karcinom. Čak se i u malim svakodnevnim buntovništvima, poput odbijanja da stavi registracijske tablice na auto i parkiranja na mjestima za invalide, ponašao kao da se stroga pravila okolnog svijeta na njega ne odnose. Chrisann

Ako mu preneseš neku novu ideju, najčešće ti reći da mu je glupa. Ali onda, ako mu se zapravo sviđa, nakon točno tjedan dana opet će ti doći i predložiti ti tu istu ideju koju si mu iznio kao da je se sam sjetio. Bud Tribble

Imao je golema očekivanja, ako ih ljudi ne bi ispunili, nije to mogao podnijeti. Nije se mogao suzdržati. Ann Bowers

Jobsovo zahtjevno i okrutno ponašanje imalo je i poneku pozitivnu stranu. Ljudi koji si ne bi dopustili da ih zgazi na koncu bi postali snažniji. Rezultati su im se poboljšavali, kako zbog straha, tako i zbog želje da zasluže pohvalu. Njegovo ponašanje zna isrpiti emocije, ali ako preživite, daje rezultate. Joanna Hoffman

Pitaj bilo kojeg člana tog Macova tima. Reći će ti da se bol isplatila.
Oni se većinom slažu. Na sastanku se znao proderati: Govno jedno glupo, nikad ništa ne napraviš kako treba, to se događalo svakih sat vremena. No smatram se najvećom sretnicom na svijetu zbog toga što sam imala priliku raditi s njim. Debi Coleman

Nakon što su napokon definitivno odredili dizajn, Jobs je svečano sazvao Macintoshev tim. Pravi umjetnici potpisuju svoja djela, rekao je. Zatim je izvadio list papira i tanki flomaster, te svima dao da se potpišu. Ti su potpisi bili ugravirani u unutrašnjost svakog Macintosha. Nitko ih nikada neće vidjeti, ali članovi tima su znali da su njihovi potpisi unutra, baš kao što su znali i da je tranzistorska ploča oblikovana na najelegantniji mogući način. Jobs ih je poimenice prozivao, jednog po jednog. Burrell Smith je došao prvi. Jobs je pričekao do kraja, da se izreda svih 45. Pronašao je mjesto točno na redini papira i potpisao se malim slovima, vrlo kićeno. Zatim je nazravio šampanjcem takvim nas je trenutcima ntjerao da svoje djelo doživimo kao umjetnost, rekao je Atkinson.

IBM je u kolovozu 1981.godine predstavio osobni kompjuter, a Jobs je svojem timu naredio da ga kupe i seciraju. Zaključili su da je sranje. Chris Esoubisa opisali su ga je 'kilavim, zastarjelim pokušajem' i nije bio daleko od istine. Služio se staromodnim komandnim promptovima i nije podržavalo bitmapirane grafičke prikaze. Apple se razbahatio, ne shvačajući da će IT menadžeri velikih korporacija radije kupovati od etablirane kompanije poput IBM-a nego od neke nazvane po voći. Bill Gates bio je na sastanku u sjedištu Applea upravo na dan kad je objavljen izlazak IBN-ova PC-a- imao sam dojam da ih nije briga, rekao je. Trebalo im je godinu dana da shvate što se dogodilo.

Koja je razlika između Applea i izviđača? Izviđači su pod nadzorom odrasih osoba.

Jobs je Sculleyu povjerio kako je uvjeren da će umrijeti mlad i da mora što brže obaviti misiju kako bi ostavio trag u povijesti Silicijske doline. Svi mi imamo kratko vrijeme na ovome svijetu, rekao je Sculleyevima dok su tog jutra sjedili za stolom. Vjerojatno nam se pruža prilika da vrlo malo stvari izvedemo uistinu izvrsno, da ih obavimo kako treba. Nitko od nas nema blagog pojma o tome koliko dugo će biti tu, pa nemam ni ja, ali slutim da moram ostvariti mnogo toga dok sam još mlad.

Jobsov je bijes bio shvatljiv. Apple je bio inovativniji, maštovitiji, elegantniji u izvedbi i genijalniji u dizajnu. Ali iako je Microsoft stvorio niz proizvoda koji su bili grube kopije, u konačnici će pobjediti u ratu operativnih sustava. To je razotkrilo estetsku manu u načinu na koji funkcionira svemir: najbolji i najinovativniji proizvodi ne pobjeđuju uvijek.

Imao je vlastiti pristup istini, kasnije je napomenuo Gassee. S njim se može izaći na kraj jedino tako da ga se zlostavlja jače nego što on zlostavlja tebe.

Želite li živjeti na kreativan način, kao umjetnik, ne smijete previše gledati na ono što je bilo. Morate biti spremni na to da uzmete sve što ste dotad napravili i sve što ste dotad bili i onda to odbacite.

Nije posve točno reći da on sjedi na sastanku sa zaposlenicima, jer Jobs uglavnom ne sjedi, jedan od načina njegova dominiranja čisto je kretanje. U jednom času kleči na svojoj stolici, trenutak poslije je izvaljen u njoj, ubrzo nakon toga već je doslovce skočio sa stolice i piše po ploči koja stoji iza nje. Prepun je manirizama. Grize nokte. S nelagodnim intenzitetom pilji u onoga tko govori. Njegove ruke, inače blago i neobjašnjivo žućkaste, u neprestanom su pokretu. Joe Nocera

Kad ga je Business Week upitao zašto je tako strog prema zaposlenicima, Jobs je rekao da tvrtka tako postaje bolja. Jedna od mojih zadaća je mjerilo kvalitete. Neki nisu naviknuti na rad u okolini gdje se od njih očekuje izvrsnost.

Problem je djelomično bio u urođenoj nesposobnosti suprostavljenih tirana da jedan drugome iskazuju poštovanje. (odnos Gates – Jobs)

Bio je tako neobično karizmatičan da je nakon razgovora s njim praktički trebalo ići na deprogramiranje. Kerwin

Vjerovao je da velike žetve stižu iz sušnih izvora, da iz suzdržavanje izvire slast. Znao je jednadžbe koje većina ne zna: stvari vode svojim suprotnostima.

Steve je imao sklonost tuđe ranjivosti i neuroze sagledavati kao duhovne vrline. Joanna Hoffman

Zanemarivanje je oblik zlostavljanja, napisala je Tina Redse jednom na zidu hodnika koji je vodio u njihovu spavaću sobu.

Znao se fokusirati kao laserska zraka i kad bi se na njega usmjerio, ta bi se osoba sunčala na svjetlosti njegove pažnje. Kad bi se prebacio na neko drugo žarište, čovjeku bi postalo vrlo, vrlo mračno. Laurene je to jako zbunjivalo.

Bio je koristan u velikim i važnim pregovorima, ali je znao biti i opasan kada je na raspolaganju imao viška slobodnog vremena.

Točno ono što nam je trebalo, rekao je Wozniak, jer što god mislili o Steveu, on zna kako vratiti čaroliju.

To slovo 'i' objasnio je kasnije Jobs, trebalo je naglasiti činjenicu da će uređaji biti besprijekorno integrirani s internetom.

Ta sposobnost koncentriranja pozornosti spasila je Apple.

Taj uređaj koji stapa znanstvenofantastični sjaj s kičastom hirovitošću suncobrana za koktele, napisao je Steven Levy u Newsweeku, nije tek najotkačeniji i najprivlačniji kompjutor predstavljen posljednjih godina, nego i odlučna izjava o tome da prva sanjarska tvrtka u Silicijskoj dolini više ne mjesečari. Forbes je uređaj nazvao uspjehom koji će promijeniti cijeli sektor, dok se John Sculley kasnije javio iz izgnanstva i oduševljeno izjavio: Primjenio je istu jednostavnu strategiju zahvaljujući kojoj je Apple polučio toliki uspjeh prije petnaest godina: stvarati hit-proizvode i promovirati ih fantastičnim marketingom. (iMac)

U vrijeme tridesetog rođendana Jobs se poslužio metaforom o gramofonskim pločama. Razmišljao je otome zašto se kod ljudi nakon što prijeđu tridesetu razvijaju kruti mentalni obrasci i zašto postaju manje inovativnima. Ljudi zaglave u tim obrascima, nalik na utore na ploči i iz njih više nikada ne izađu, rekao je. Jobs se sada kao četrdesetopetogodišnjak, spremao izaći iz svog utora.

Eddy Cue, koji je bio zadužen za iTunes dućan, predvidio je da će Apple u šest mjeseci prodati milijun pjesama. Umjesto toga, iTunes dućan prodaje je milijun pjesama za šest dana. Ovo će u povijesti biti zapisano kao prekretnica na području diskografske djelatnosti, objavio je Jobs.

Iako je pripadao digitalnome svijetu, ili možda upravo zbog toga što je znao koliko se čovjek u njemu može osjećati izolirano, Jobs je silno vjerovao u osobne susrete. U ovo naše umreženo doba čovjek dolazi u napast da pomisli kako je ideje moguće razvijati preko e-maila i iChata, rekao je. To je suludo. Kreativnost je plod spontanih susreta, nasumičnih rasprava. Slučajno naiđete na čovjeka, pitate ga čime se bavi, iznenadite se i u vama ubrzo počnu bujati raznorazne nove zamisli.

Podsjećanje na činjenicu da ću uskoro biti mrtav najvažnije je pomagalo koje sam ikada vidio a koje mi pomaže u donošenju velikih životnih odluka. Jer gotovo sve te stvari – sva vanjska očekivanja, sva taština, svi strahovi od neuspjeha i sramoćenja – sve otpada kada se suočite sa smrću, a tada preostaje jedino ono što je istinski važno. Kad se prisjetite da ćete umrijeti, najlakše ćete izbjeći zamku razmišljanja o tome da biste mogli nešto izgubiti. Već ste posve goli. Nema razloga da se ne povedete za onim što vam govori srce.

Jobs je na tim sastancima ujedno nametao i jačao koncentriranost na bitno. Na farmi Roberta Friedlanda orezivao je stabla jabuke kako bi i dalje bila zdrava i snažna, a to je postalo metaforom za orezivanje i plijevljenje u Appleu. Umjesto da svaku skupinu potiče na širenje i množenje proizvodnih linija na temelju situacije na tržištu, i da dopusti da cvjetaju tisuće ideja, Jobs je ustrajno tražio da se Apple odjednom kontcentrira samo na dvije-tri prioritetne zadaće.

Jobsu su memento mori osigurali liječnici, no time u njega nisu usadili poniznost. Nakon oporavka grmio je na sve oko sebe s još većom strašću. Bolest ga je podsjećala na to da nema što izgubiti, te da treba juriti ravno naprijed, bez zastajanja. Vratio se kao čovjek pred kojim je misija, rekao je Cook.

Jobs ima prirodno razvijen intuitivni ukus. Bill Gates

Dućan aplikacija, tzv App Store, za iPhone proradio je na iTunesu u srpnju 2008.godine. milijardita aplikacija skinuta je devet mjeseci kasnije. U vrijeme kada je u travnju 2010. U prodaju pušten iPad, za iPhone je već postojalo 185tis različitih aplikacija. Većina ih se mogla koristiti i na iPadu, iako još nisu koristile predonsti većeg ekrana. No za manje od pet mjeseci programeri su napisali 25 tis novih aplikacija konfiguriranih samo za iPad. U srpnju 2011.za oba je uređaja već postojalo 500 tis aplikacija, a ukupno su skinute više od 15 milijarda puta.
App Store preko noći je stovrio novu gospodarsku granu. U sobama studentskih domova, u garažama i u vodećim medijskim kućama, poduzetnici su osmišljavali nove aplikacije.

Jobs je već imao na umu upravo udžbenike kao sljedeću djelatnost koju želi promijeniti.

Kojim je klincima čak i u Turskoj imalo stalo do turske kave?
Bili su poput klinaca bilo gdje drugdje.
Sada smo jednostavno svi jedan svijet.

Mogućnost izazivanja još jednog tektonskog pomaka u digitalnome dobu kao da mu je dala novu energiju.

Rak je uvijek slao poruke o tome da se vraća. Jobs je to s vremenom dobro spoznao. Izgubio je apetit i počeo osjećati bolove po čitavom tijelu. Liječnici bi obavili pretrage, ne bi pronašli ništa, te bi ga uvjeravali da sve izgleda u redu. No on je znao da nije tako. Rak je imao komunikacijske kanale kojima je slao signale, a nekoliko mjeseci nakon to bi ih osjetio, liječnici bi otkrili da je remisija uistinu završila.

Kad te obuzmu osjećaji, rekao je, poput tuge ili bijesa zbog raka ili teške situacije u kojoj se nalaziš, prikrivati ih znači živjeti umjetan život. I ta je depresija postala dijelom začaranog kruga, jer je zbog nje jeo još manje.

Nekako mi se sviđa pomisao da nešto preživljava i nakon smrti, rekao je. Neobično je pomisliti da čovjek skuplja sva ta iskustva, možda i koju mrvicu mudrosti, a da onda to samo tako nestaje. Stoga doista želim vjerovati da nešto opstaje, da svijest možda nekako i dalje traje.

27.03.2012. u 09:38 | 0 Komentara | Print | # | ^

Kidanje karmičkih veza

Phyllis Krystal
Izdavač: Dušević & Kršovnik 2002.
Ocjena:

Ljudi danas smatraju odjeću ne treba predugo nositi, kupuju novu ili drukčiju, a da pritom ne razmišljaju o tome da li im uistinu sve to treba i mogu li si to priuštiti. Navodi nas se da odbacujemo staru odjeću i neprestano kupujemo novu kako ne bismo bili gori od svojih susjeda koji čine to isto želeći zadiviti druge, ili prateći modu steći lažan osjećaj sigurnosti.

U stanju sna na javi, podučeni smo da ni naša odjeća ni naše tijelo nisu naša istinska osobnost. Bilo da se čine ružnima ili lijeima, tek su omotač ili posuda, kuća ili hram u kojemu prebiva istinsko sebstvo.

Visoko C (viša svijest) onaj je dio nas koji nikada ne umire.
To je istinsko sebstvo koje se utjelovljuje za svakog boravka na zemlji tako da uđe u djetetovo tijelo koje je pripremljeno kao privremeni dom ili boravište za vijeme jednog života. Ono zna što još treba naučiti i svjesno je da je svako novo rođenje prilika da se to i učini.

Svi ste vi hramovi koji hodaju. Sathya Sai Baba

Vježba 1 – svibanjsko drvo
Zamislite svibanjsko drvo koje se sastoji od visokog stupa koji stoj uspravno pred vama. Na vrhu stupa pričvršćene su vrpce duginih boja, koje vise uokolo sa svih strana. Svaku vrpcu možemo koristiti kao telefonsku vezu. Zamislite da uzimate vrpcu boje koja vam se dopada i da je koristiti kao što biste koristili telefon.
Mnogi se ljudi žale na napetost i nervozu koju osjećaju, stoga pitajte da vam se preko vaše vrpce pošalje energija koja opušta. Udahnite je i sa svakim izdisajem otpuštajte napetost.
Udahnite osnažujuću energiju, a izdahnite svaku slabost koje ste se spremni riješiti.
Udahnite duboko, ali nježno tu ljuba koja potpuno sipunjava, a izdahnite svaku prepreku koja vas sprječava da je primite, kao što su primjerice krivnja, loše mišljenje o sebi ili što drugo. Svojim ste rođenjem stekli pravo na nju, ne morate je zavrijedjeti, samo je zatražite i udahnite.
Da biste lakše otvorili srce, zamislite u njemu cvijet. Pogledajte da li je otvoren ili čvrsto zatvoren u pupoljak. Naložite mu da se otvori.
Zamislite da ljubav ispunjava prazne prostore koje toliki od nas nosimo sa sobom cijeli život. Da bi se održao protok ljubavi, potreban je i odljev. Ako ljubav grčevito i sebično držite, s vremenom će djelovati negativno, imat će suprotno djelovanje i blokirat će dotok od visokog c. Da bismo to spriječili prizovimo u misli nekoga kome je ta ljubav potrebna kako bismo je podijelili.
Budući da problemi u svijetu proizlaze iz istoga prvobitnog razloga, a to je tvrdo srce i odsutnost ljubavi (oba su aspekti jin, ili ženske, receptivne energije), želimo da dođe do ravnoteže između jin i jang aspekta (agresivnije, muške energije koja toliko vlada svijetom). Ako smo voljni upraviti tu ljubav prema svima s kojima smo u dodiru i prema onima koji je nemaju, mnogo toga možemo promijeniti.

Na razini visokog c svi smo jedno, svi smo jednaki. Nitko nije bolji ni gori od drugoga. Pa zašto se onda ljudi toliko međusobno razlikuju i što uzrokuje prividnu nejednakost? Naučili smo i da je svaki pojedinac zbir raznovsnih utjecaja ne samo iz sadašnjeg života, već i iz onih koje donosi sa sobom iz mnogobrojnih prošlih života.
Zamislimo da smo dva ista dijamanta umotali u različit ukrasni papir, jedan lijep, a drugi ružan. Je li dijamant u ružnom omotu manje vrijedan od onoga u lijepom? Ne oba su jednako vrijedna.
Tek kad uđemo u novo fizičko tijelo pri rođenju, dobivamo iznova priliku da se oslobodimo uvriježenoga neprikladna ponašanja i naučimo se drukčije odnositi spram onih koje srećemo na svome putovanju od rođenja do smrti. Jedino dok u fizičkom tijelu živimo u svijetu, možemo promijeniti ono što smo nekoć odaslali tom istom svijetu ili ljudima. Tada možemo popraviti prošle pogreške i naučiti potrebne lekcije. Ohrabruje što smo sa sobom u novi život donijeli upravo ono što će nam pomoći razumjeti zadatak zbog kojega smo se ponovno vratili u svijet.

Svi koji su se ikad rodili na svijetu krenuli su na put ka konačnom cilju sjedinjenja sa istinskim sebstvom. Na žalost, mnogi nisu toga svjesni i žive poput slijepaca, slijedeći svoja osjetila koja ih podčinjavaju zahtjevima tijela i izvanjskog svijeta. Taj je proces spor i postupni tok evolucije. Tim je putem pokušaja i pogrešaka na nesvjesnom planu krenula velika većina ljudi.
Tek kad se uklone sve vezanosti ili suvišna prtljaga, možemo prijeći ponor koji dijeli skupinu nesvjesnih od skupine svjesnih. Dokle god ne ispuštamo iz ruku naše 'stvari' teret je prevelik da bismo skočili.
Zanimljivo je da nam sadašnje vrijeme u kojemu smo se rodili, može pomoći da se prije oslobodimo jer je na prijelazu stoljeća pristuno ubrzanje na svim razinama života. Taj nas ubrzani ritam može posve svladati ili nam može pružiti snažni zamah i tako nam pomoći da se s više predanosti posvetimo zadatku. Možemo se priključiti toj povećanoj energiji i krenuti naprijed, ili se možemo odreći nade i dopustiti da budemo svladani. Odluka je na nama i nitko je ne može donijeti umjesto nas. Zahtijeva samoispitivanje, no istodobno isključuje samokritiku ili nemilosrdno samooptuživanje, jer su i jedno i drugo gubljenje vremena i nikuda ne vode.

Sada shvaćam da u svaki novi život uistinu dolazimo s nizom korisnih uputa, no trebamo otkriti što znače i upotrebljavati ih tako da potpuno ostvarimo sve naše potencijale.

Svaku osobu možemo zamisliti kako se rađa s komputorom programiranim da privuče ona iskustva, događaje, ljude i odnose koji nam omoguću dogotoviti neki nedovršeni posao iz prošlih života. Kompjutera ima koliko i ljudi, i ne postoje dva ista.

Tek kada budemo spremni priznati svoje pogreške i nesavršenosti, moći ćemo ih početi ispravljati ili brisati, i tada možemo napredovati. Stoga, umjesto da skrivamo i opravdavamo svoje negativnosti, trebamo ih priznati jer ćemo se tek tada moći promijeniti.

Ne radite samo ono što volite, već volite ono što morate uraditi. Baba

Svatko od nas mora sam razriještiti svoju vlastitu karmu. Ne možemo to učiniti za nekoga drugog, niti itko može biti odgovoran za nas.

Svi članovi naše obitelji, naši su učitelji. Zapravo, svi možemo podučiti jedni druge, no tu nam važnu istinu nitko nije rako. Stoga ne razumijemo da nam se svima pruža prekrasna prilika, ako se samo na trenutak prestanemo opirati i jadikovati te da se zapitamo čemu nas sve te različite lekcije mogu naučiti. Moramo otkriti svoje jake i slabe strane, svoje navike i nedostatke, kako bismo ih mogli ispraviti.

Malo je ljudi koji znaju da mogu tražiti san koji će im pomoći.
Većina ljudi misli da se snovi jednostavno događaju, nikad se ne zapitavši zašto i odakle dolaze.
Snovi nam mogu uvelike pomoći jer su poput zrcala u kojemu se odražavaju različiti aspekti naše osobnosti, kojih nismo svjesni dok nas oni ne upozore na njih.

Kao što nam osobe koje se pojavljuju u našem životu mogu poslužiti kao zrcalo u kojemu ćemo otkriti neke naše skrivene sklonosti, isto se događa i s osobama u našim snovima.
Moramo popisati sve poznate osobe koje su se pojavile u snu. Zatim treba zapisati sve što opisuje pojedinu osobu. Kakava je ta osoba, koje su joj značajke, osobine, navike, kvalitete, mane i slično. Je li poštena, pouzdana, paćljiva i suosjećajna, ili je lijena, po navici netočna, voli li vladati, bojažljiva je ili se suviše brine?
Na taj nam način svaka osoba može pokazati jedan aspekt nas samih, kojega možda nismo svjesni. Pojavljujući se u našem snu, upozoravaju nas da bismo trebali prekinuti veze s negativnom osobinom koju smo prepoznali, ili nam nedostaje neka pozitivna osobina koju su nam pokazali neki ljudi u snu, pa bismo joj se trebali posvetiti i njegovati je.

Ne možemo i ne smijemo čak ni pokušati mijenjati druge ljude. To je njihova odgovornost i kada bismo to činili umjesto njih, oduzeli bismo im priliku da sami ojačaju. Jedino sebe možemo promijeniti.

Uobičajena je navika da za svoje probleme i svoje neugodnosti koje nas zadese, krivnju prebacujemo na nešto ili nekoga drugog umjesto na sebe, što je posve beskorisno.
Sami privlačimo upravo ono što nam je potrebno da bismo bolje razumjeli tko smo i zašto smo ovdje.

Umjesto da kritiziramo druge, trebamo se okrenuti sebi i preuzeti odgovornost za vlastiti rast i razvoj, što i jest razlog naše ponovne inkarnacije.
Karmu možemo usporediti s bumeranogm ili golubom pismonošom, i jedan i drugi se šalju u svijet, no uvijek se vraćaju onome tko ih je poslao. Često ne shvaćamo da smo samo mi, i nitko drugi, započeli sva ta djela i da nam se jednom moraju vratiti, što znači da bismo ih trebali primiti i učiti iz njih.

Neki ljudi smatraju da se treba vratiti u prošle živote i potanko ih se sjetiti. Uistinu, postalo je moderno baviti se takvim istraživanjima, no to nije uvijek ni potrebno ni preporučljivo. Ponovno oživljavanje pojedinih prizora iz prošlosti moglo bi na nas negativno utjecati jer bi se umjesto da ih otpustimo, mogli još dublje urezati u našu podsvijest. Obično je dovoljno procijeniti što doživaljavamo u sadašnjosti i zapitati se kako smo te događaje mogli inicirati u neko vrijeme u prošlosti. Zaboravljamo da je za podsvjesni dio uma važnije primiti poruku da je 'život' koji je zaostao potrošen, i da smo slobodni usredotočiti se na druge dijelove koji i dalje sadržavaju energiju koju treba osloboditi kako bi se bolje iskoristila.

Pogledajte svoj život, sve što vam se događa, zapitajte se što ste sve učinili u prošlosti da vam se sada pruža prilika za poravnanje.
Sve što se u životu događa, nudi nam mogućnost da prekinemo vezanost za nekoga ili nešto što vlada nama, a nije viša svijest. Kada s tom mišlju prilazimo nekoj traumi, uvidjet ćemo da trebamo prekinuti veze s brojnim izvorima lažne sigurnosti ili s likovima autoriteta.
Trebali bismo promatrati svoja stanja, iskustva i odnose te pokušati shvatiti kakvo nam se prošlo ponašanje sada vraća na isti način.
To ne znači da će sve naše poteškoće nestati preko noći, no svakako dobivamo priliku da ih razumijemo i prihvatimo, a jednom ćemo ih možda uspjeti smatrati blagoslovom.

Nećemo se izliječiti dok ne prihvatimo stanje kojemu smo privučeni za svoje dobro i ne riješimo se negativnih osobina i zamijenimo ih pozitivnima.

Jedno značenje karme koje je široko prihvaćeno jest da je karma čovjekov usud ili sudbina, zapisa na čelu od kojega se ne može pobjeći i koji se sam mora razriješiti. Tomu se ne može umaknuti. No ljudi zaboravljaju da to nije zapisala tuđa ruka već njihova vlastita. Samo ruka koja je to zapisala, može to i izbrisati. Baba

U jednom životu ne može se istrošiti energija svakog dijela pačvorka. To ovisi o stavu svakog od nas i otome da li smo spremni prihvatiti različite situacije ili se zapitati kakvo nam učenje donose.

Umjesto da dopustimo da nas događaji u životu bace u očaj toliko da odustanemo i patimo, umjesto da učinimo što da si pomognemo, možemo zatražiti od više svijesti da nam da snage da se uhvatimo ukoštac sa svakim novim problemom. Samo ako budemo tražili s uvjerenjem da će nam se pomoći, dobit ćemo snagu i mudrost da riješimo svaki problem. Ako se naprosto slomimo i prepustimo samosažaljenju, nećemo napredovati već ćemo i dalje nepotrebno patiti i na kraju postati nesposobni da si pomognemo.

Život možemo gledati kao vrstu potrage za blagom slijedeći određene tragove koji su zadani. Pronađeno blago oslobođenje je od posljedica prošlih djela. To nam omogućava da odbacimo neke od dijelova pačvorka koje smo preijeli iz prošlih života. Ako tako gledamo, život može biti pustolovina jer nikad ne znamo koji će se dio karme rješavati.

Mnogo je načina s pomoću kojih će nam se na trenutak razotkriti bezbrojni slojevi koje smo skupljali tijekom mnogih života, a kojih često nismo svjesni. Ti nas slovejvi tjeraju da se uvijek iznova vraćamo u nove živote, dok konačno ne postanemo slobodni i shvatimo što uisitnu jesmo, iako svoga pravog identiteta prije nismo bili svjesni.
U tom nam nastojanju kao formula za uspjeh može poslužiti mantra: Predaj se, imaj povjerenja i prihvati. Možemo donijeti svjesnu odluku da svoju osobnu volju predamo vodstvu više svijesti. Ono daleko nadmašuje našu ograničenu osobnost pa možemo imati povjerenja da će nam dati upravo ono što nam je potrebno za naš razvoj. Tada moramo biti spremni prihvatiti to što nas zadesi. Tom ćemo se vježbom početi vraćati svome izvoru od kojega smo tako dugo bili odvojeni. Čim se počnemo pouzdavati u nj i dopustimo mu da živi kroz nas, otvorit će nam se mnoge neočekivane mogučnosti koje će nas na kraju izvesti iz mraka koji je stvorio naš ego, u svjetlost naše istinske biti.

Ima jedna korisna metoda kojom se možemo poslužiti u razotkrivanju i odbacivanju tih nelijepih aspekata nas samih.
Izaberite papir određene boje na koji ćete zabilježiti situaciju u kojoj ste negativno reagirali. Primjerice, slučajeve zavisti možemo pisati na zeleni papir (sjetimo se da se kaže da je netko 'pozelenio od zavisti'), ljubomoru na žuti papir, bijeli za strah jer mnogi problijede kad se uplaše, crveni za ljutnju jer kad smo ljuti, krv navre u obraze i sl.

Sai Baba kaže da je nesebično služenje najbolji način da se uklone posljedice stare negativne karme. Pomažući drugima, posredno liječimo sami sebe. No oni koji očekuju danetko mahne čarobnim štapićem i ukloni njihove probleme, ne shvaćaju bit života. Jedino mi sami možemo promijeniti sebe. Nitko drugi to ne može učiniti za nas, niti to mi možemo učiniti za drugoga.
Drugi nam ljudi mogu mnogo pomoći, ali jedino ako smo voljni odraditi svoj dio zadatka živeći u sadašnjosti bez negativnih misli, osjećaja, riječi ili djela spram drugih. Shvatila sam da ću to uvijek imati na umu ako svakoga dana učinim sljedeće. Najprije zamolim višu svijest da MISLI kroz mene cijeli dan jer ništa ne možemo učiniti, a da prije toga ne promislimo o tome. Zatim molim višu svijest da kroz mene OSJEĆA cijeli dan. To je potrebno da bi se misao ispunila energijom jer bez želje ili emocije, misli ostaju neplodne i sterilen. Svi znamo za maštarije koje ne ostvarujemo već one ostaju na razini sanjarenja. Nakon što se povežu misao i emocija ono što namjeravmo uobličiti u riječi, pa zamolim višu svijest da GOVORI kroz mene. kada poduzememo te korake, možemo nešto i obaviti, pa tada zamolim višu svijest da kroz mene DJELUJE cijeli dan. obično te korake brojim prstima jedne ruke. Preostaje još jedan prst. Konačno zamolim višu svijest da VOLI kroz mene cijeli dan jer bi bez ljubavi svi koraci bili šuplji. Uz pomoć ljubavi, viša svijest ispunit će ih energijom.
Nadam se da ćete imati snage nastaviti putem vlastitog rasta.

Nitko nam na svijetu nema pravo govoriti što da činimo ili ne činimo. Jedino mi sami možemo donositi takve odluke pa je najbolje da ponemo odmah i ne gubimo više vrijeme.

Vježba 2 – ronilačko odijelo za uklanjanje osjećaja krivnje
Krivnja je sputavajuća emocija koja se može usporediti s crnim, gumenim ronilačkim odijelom. Zamislite ga na sebi, kako pokriva cijelo vaše tijelo. Zamolite višu svijest da vas upozori na krivnju koju nosite u sebi zbog lošeg djela koje ste napravili, loše misli ili osjećaja koje ste nekad izrazili. Skinite to odijelo i uništite ga u mislima, okupajte se i očitite kako bi sa sebe sprali osjećaj krivnje. Dok cijelo tijelo izlažete suncu i zraku, dajte oduška svom osjećaju slobode od krivnje na način koji vam se dopada.

Vježba 3 – osmica – kidanje veza od ljudi
Osmica je simbol koji omogućuje osobi da zaštiti vlastiti prostor ili područje, a u isto vrijeme onemogućava ulaženje u tuđi prostor. Poželjno je u krugu nasuprot sebi imati samo jednu osobu dok vježbamo osmicu jer se time sprječava miješanje naših različitih reakcija na različite ljude. Odstupate li od tog pravila jedino kada želite kidati veze s grupom ljudi kao što su kolege na poslu koji napuštate, religiozna, politička ili koja druga organizacija koja ima vlast nad vama i onemogučava vam da se prepustite vodstvu više svijesti.
Osmicu bi trebalo vježbati bar dva tjedna prije nego što se veze prekinu, jer je to vrijeme potrebno da bi se povukle projekcije ili utjecaj neke osobe ili predmeta na vas. Katkad ćete morati vježbati i dulje prije no što osjetite da ste spremni nastaviti s kidanjem veza.
Zamislite da sjedite ili stojite u krugu zlatne svjetlosti, koji e prostire po podu oko vaših nogu. Promjer toga kruga jednak je rasponu vaših raširenih ruku s ispruženim prstima.
Vizualizirajte drugi krug zlatne svjetlosti neposredno ispred sebe, iste veličine. Dva se kruga dotiču, zamislite plavu neosku svjetlost kako teče oko kruga koji je preko puta vas u smjeru kazaljke na satu, dok ne napravi puni krug.
Neka teče lijevom stranom vašeg kruga, iza vaših leđa, zatim desno do točke u kojoj se dva kruga sastaju tvoreći osmicu.
Vizualizirajte osmicu od plave neonske svjetlosti dvije minute ujutro i na večer kao pripremu za kidanje veza, ili to činite kratko, prema potrebi, tijekom dana.

Predlažem da napravite 2 popisa: jedna za oca, drugi za majku. Svaki je popis podijeljen u dva stupca – u jednom se stupcu bilježe sve pozitivne osobine svakog od roditelja, u drugome nagativne. Prema tom ćemo popisu roditeljskih osobina odrediti da li smo koju preuzeli ili smo se žestoko pobunili i djelovali suprotno. Mladnčad svih vrsta uči oponašajući svoje roditelje. Međutim, djeca mogu oponašati svoje roditelje ili se pobuniti, ovisno o svom odnosu prema svakome od njih.

Puno je bolje prekinuti veze sa starim uzorcima ponašanja da bismo mogli slobodno odlučiti kako uistinu želimo živjeti.
Popis osobina naših roditelja još će nam više koristiti upozoravajući nas na obrasce ponašanja kojih se trebamo riješiti. Oslobađajući se njihove vlasti nad nama, počet ćemo iskazivati sve ono što je vrijedno i korisno za nas kao pojedince, umjesto da nesvjesno slijedimo korake naših roditelja koji imaju drukčije karmičko naslijeđe.

Vježba 4 – Osmica – kidanje veza s predmetima i apstraktnim pojmovima
Svjesni um obuzmite nekom aktivnošću koja će vam odvući pažnju, npr gledanje televizije, čitanje knjige ili slušanje glazbe. Potreban vam je komad papira i kemijska ili drvena bojica. Ako ste dešnjak upotrijebite lijevu ruku i obratno. Zamolite višu svijest da vodi vašu ruku dok stvarate crtež koji će predstavljati onu atmosferu od koje se želite osloboditi, ali imajte na umu da ne morate stvoriti umjetničko djelo, niti bilo koji prepoznatljiv oblik. Vaša će podsvijest shvatitit poruku i djelovati u skladu s njom.
Vježbajte osmicu 2 tjedna ili dulje ako je to potrebno. Stavite svoj crtež u krug nasuprot vašem. Na kraju vježbe pitajte višu svijest kako odvojiti dva kruga i kako uništiti simbol koji predstavlja obiteljsko ozračje. Tada uništite stvarni crtež koji ste nacrtali kako bi se poruka da više ne želite da vama upravlja to ozračje, još dublje utisnula u podsvijest.
Za drugu vježbu svjesni um ponovo zaokupite zanimljivom aktivnošću. Uzmite glinamol i zamolite višu svijest da vam pomogle oblikovati model koji će predstavljati obiteljsko ozračje kojega se želite osloboditi. Možete raditi s obje ruke, i ne morate stvoriti remek djelo. Pitajte kako model uništiti i slijedite upute.

Kaktkad se vezanost za novac pretvara u obožavanje slično onome koj je upućeno božanstvu. To se događa kada ljudi novcu pridaju nadnaravnu moć koja će im podariti sreću, sigurnost, prijateljstvo, ljubav i ostvariti bilo koju želju.
Često su nam shvaćanja o novcu proturječna, jer je npr otac bio preštedljiv a majka rastrošna.
Novac je neutralan, sam po sebni nije dobar ili loš. Negativan ili pozitivan učinak zadobiva ovisno o motivima onoga koji se njime koristi.

Uzimanje hrane često je vezano za atmosferu koja vlada oko stola dok jedemo. U mnogim obiteljima obrok je prigoda da se govori o poteškoćama i upušta u kritiziranje. Taj običaj povezuje čin uzimanja hrane s neugodnim iskustvima i uzrokuje napetost koja se povezuje s uzimanjem hrane.
Ako je hrana jako važna roditeljima, ona je čest jako važna i djeci. Ako se koristi kao sredstvo za podmićivanje ili nagrađivanje djece, u životu će se poslije koristiti kao nagrada za nešto, ili kao utjeha. Ako je vezana za ljubav i prihvaćanje, djeca će je uzimati kada god osjećaju da su manje voljena, kada ih se grdi ili su nesigurna. Uzimanje velikih količina hrane i drugi poremećaji u vezi s hranom, često potječu iz takvih obrazaca u obitelji.

Naučite se koristiti svojim unutarnjim vremenom, u zamjenu za izvanjsko vrijeme. Omogućite višoj svijest i da vas vodi na pravo mjesto u pravo vrijeme. Recite uvijek 'odvedi me u školu/sastanak/crkvu/posao na vrijeme'. Kad dopustite višoj svijesti da vas vodi shvatit ćete da ste na pravom mjestu u pravo vrijeme bez napetosti koja se tako često javlja kada svojom voljom pokušavamo to ostvariti.
Kada kasnimo na dogovor, mi zapravo potkradamo osobu koja nas čeka.
Ima osoba koje na sastanak dolaze prerano. Time sprječavaju prirodan tok ili ritam i uzrokuju neraspoloženje i onih koji moraju čekati i onih koji dolaze prerano.
Ne možemo se natjecati s vremenom ili ga pobijediti. Česte su prometne nesreće upravo zbog toga što u kratkom vremenu pokušavamo napraviti što više stvari.
Kada djeca odrastaju u opuštenoj obiteljskoj atmosferi, a roditelji ih uče svojim primjerom, razvit će smireniji stav spram vremena – ne odveć nemaran, ali ni previš krut.

Mnogi, posebno mladi, misle da je svijet obvezan brinuti se o njima, pa stoga ne moraju preuzeti odgovornost za sebe.
Pritisak je vršnjaka među mladima tako snažan, da se osuđuju oni koji se ne drže sadašnjih standarda većine, čemu se malo mladih može oduprijeti.
Pohlepa uzrokuje blokadu energije. Svi sustavi imaju prirodan ritam i ako se taj ritam poremeti, posljedica je blokada prirodnog toga energije. A to opet dovodi do stagnacije.
Čini se da su sebični i agresivni ljudi uspješni, a oni više posvećeni poslu – gubitnici. Takvo stanje posvuda prevladava, ali ako se ne izmijeni, rastuća će pohlepa uzrokovati pad sustava koji sad održava naš način života.

Neki roditelji koji su i sami hipohondri, usadit će svojoj djeci strah od bolesti. Misle d aje svijet opasno mjesto, prepuno bakterija i mogućih katastrofa. Njihova će djeca vjerojatno prihvatiti takav stav i prenijeti ga poslije na svoju djecu.
Neki su ljudi fanatici zdravlja, toliko posvećeni zadatku da svoje tijelo održavaju u kondiciji, da imaju sanžnu potrebu satima vježbati svaki dan, što opet može postati ovisnost.
Neki ljudi misle da ih Bog kažnjava kada su bolesni. Zaboravljaju da su sami prouzročili takvo stanje jednom u prošlosti svojim riječima, mislima ili djelom i d anikoga ne mogu okrivljavati za svoje postupke, ponajmanje Boga. Sadašnja im bolest može pokazati što od nje mogu naučiti, a nisu to prije učinili.
Nismo tijelo već živimo u tijelu kao što živimo u kući. I trebamo ga održavati što čišćim i zravijim, ali ne trebamo da mu budemo robovi tako da ima vlast nad nama umjesto mi nad njime.

Umor je blisko povezan s otporom. Ako se nečem opiremo, postajemo napeti i kruti, što blokira protok energije kroz naše tijelo te se zbog manjka energije osjećamo umornima.

Vježba 6 – Crne i bijele ptice kao ravnoteža suprotnosti
Ova će nam vježba pomoći da počnemo prihvaćati sve parove suprotnostikao što su dobro i zlo, sreća i nesreća, bol i zadovoljstvo, pohvala i pokuda i dr.
Zamislite da hodate po zatenutom konopcu paćljivo stavljajući jednu nogu ispred druge, i gledate ravno preda se, a ruke su vam raširene s dlanovima okrenutim prema gore.
Sa svoje lijeve strane zamislite crnu pticu, za koju se bojite da će vas napasti. Oduprite se želji da je odgurnete jer biste inače pali na zemlju.
Nastavite koračati i gledajte ravno preda se, ni lijevo ni desno. Sa svoje desne strane zamislite prekrasnu, blistavu bijelu pticu. Oduprite se želji da posegnete za njom, jer biste također pali s konopca.
Nastavite hodati po zategnutom konopcu i dopustite i bijeloj i crnoj ptici da se spuste na vaše dlanove kada god to zažele.
Rezultat je ove vježbe prihvaćanje onoga što vam život donese, ma što to bilo, a takav stav vodi k miru.
Da biste postigli najbolji rezultat, vježbu izvodite bar jednom na dan, kada god mislite da vam je potrebna.

Kad stignemo do točke u kojoj smo svi jednako vrijedni, prihvatit ćemo sve druge članove svjetske obitelji u kojoj su nam svi ljudi braća i sestre.
Jednom kad ljudi dostignu ovaj stupanj svoga razvoja, svijet će postati mirniji, bit će u njemu više ljubavi i živjet će se s manje stresa. To stanje možemo usporediti sa zlatnim dobom koje su predvidjeli drevni vidovnjaci i proroci. Imamo dakle mogućnost izbora, ili ćemo ostati dijelom problema ili ćemo se liječiti. S tim saznanjem na umu, počet ćemo uviđati koliko je beskorisno kritizirati situaciju u svijetu. Trebamo prihvatiti istinu da smo dio toga istoga stanja jer smo mu sami pridonijeli svojim pogrešnim pristupom. Ta će nam spoznaja omogućiti da budemo više u dodiru s višom sviješću i posvetimo život nastojanju da postanemo njegovo oruđe, umjesto da budemo robovi svom egu i željama te i dalje živimo ne znajući svoj pravi identitet – naime da smo dio Boga i stoga nimalo različiti od njega.

Dobar karakter jedini je istinski ukras. Baba

Kažu da je Sai Baba rekao da se jednom provalom bijesa potroši toliko energije koliko se dobije od hrane pojedene u tri mjeseca te da se osoba koja ga iskazuje jako oslabljuje. No ljutnja ne šteti samo toj osobi, već jednako toliko i osobi kojoj je upravljena. Djeca često priznaju da ćive u strahu da će naljutiti roditelje. Učinit će sve što mogu ne bi li to izbjegla, pa tako zatomljuju svoju prirodnu spontanost.

Ne napuhavajte se od ponosa kad ste u nečemu uspješni, ali ne dopustite ni da vas neuspjeh obori. Jednako primajte sve suprotnosti, prihvaćanje i odbijanje, svjetlo i sjenu. Baba

U osnovi je pohlepe velika nesigurnost i pogrešno uvjerenje da će materijalne stvari popuniti unutarnju prazninu. Što su ljudi nesigurniji, njihova je pohlepa veća, u očajničkom pokušaju da utaže unutarnju glad. No kako materijalni predmeti nisu trajni, nikada ne mogu potpuno zadovoljiti takvu potrebu. Samo dovode do još veće nesigurnosti, upravo do onoga što bi trebali ukloniti. To je začarani krug.

Ljutnja je jedna od najrazornijih emocija. Razorna je za onoga koji je izražava, kao i za onoga protiv koga je usmjerena.
Kada postanete svjesni da vas je nešto naljutilo, slijedite taj osjećaj unatrag dok ne dođete do osujećene želje koja je prouzročila ljutnju.

Strah je negativna emocija koja vjerojatno najviše sputava.
Potpuna ljubav tjera svaki strah.
Kaže se da se nemamo čega plašiti, osim samoga straha.

Vježba 8 – Jack (ili zvijezda) za oslobađanje od straha
Dopustite svome umu da se vrati u nedavnu prošlost kada ste doživjeli određeni strah. Proživite ga ponovno, ali pazite gdje ćete ga osjetiti u tijelu.
Posegnite rukama za zvijezdom i dovucite je do svog slolarnog pleksusa.
Izdišući otpustite od sebe simbol svoga straha iz onog dijela tijela u kojem ste ga osjetili. Zvijezda će ga poput magneta privući u svoje središte koje izgleda kao 'crna rupa' i tamo ga poništiti.
Udišući primite u sebe svjetlost koja izlazi iz vrhova zvijezde kako biste njome zamijenili strah kojega ste se upravo riješili i zaliječili staru traumu koja ga je uzrokovala. Ne radite vježbu više od pet minuta odjednom.

27.03.2012. u 09:35 | 0 Komentara | Print | # | ^

Oružja za masovno poučavanje

John Taylor Gatto
Izdavač: Algoritam 2010
Ocjena: *****

Dosada je u mom svijetu bila svugdje prisutna, a ako biste pitali djecu, što sam često činio, zašto im je tako dosadno, uvijek bi mi davala iste odgovore: rekli su da je rad glup, da nema smisla i da su sve to znali otprije. Rekli su da žele raditi nešto stvarno, ne samo besposleno sjediti. Rekli su da nastavnici ne izgledaju kao da znaju puno o svojim predmetima i da očito nisu zainteresirani da nauče više. I djeca su imala pravo: njihovim je nastavnicima bilo jednako dosadno kao i njima.
Dosada je uobičajeno stanje školskih nastavnika i svatko tko provodi vrijeme u zbornici može posvjedočiti o niskoj razini energije, cmizdrenju, malodušnosti. Upitani zašto imaju osjećaj dosade, nastavnici su, kao što možete očekivati, skloni okriviti djecu. Kome ne bi bilo dosadno predavati učenicima koji su neodgojeni i zanimaju ih samo ocjene? Možda ni to. Naravno, nastavnici su i sami produkti istog dvanaestogodišnjeg programa obveznog školovanja koji tako temeljito dosađuje njihovim učenicima, a kao školsko osoblje, ulovljeni su u strukture koje su čak i kruće od onih nametnutih djeci. Koga onda kriviti?
Sve nas. Tomu me je podučio moj djed. Jednog poslijepodneva kad mi je bilo sedam godina, požalio sam mu se na dosadu, a on me je mlatnuo po glavi. Rekao mi je da više nikad ne upotrijebim taj izraz u njegovoj nazočnosti, da je ako mi je dosadno, je to isključivo moja pogreška. Obveza da zabavim i poučim sebe samo je moja, a ljudi koji to ne znaju nezreli su i treba ih, ako je moguće, izbjegavati. Nikako im ne treba vjerovati. Ta me je epizorda zauvijek izliječila od dosade i povremeno sam tijekom godina mogao prenijeti ovu poruku nekim iznimnim učenicima.

Treba li nam škola zapravo? Ne mislim na obrazovanje, nego na prisilno školovanje: šest sati dnevno, pet dana u tjednu, devet mjeseci godišnje, tijekom dvanaest godina. Je li ova smrtonosna praksa zaista potrebna?

Šokantno je to da smo tako gorljivo prihvatili najgore aspekte pruske kulture: obrazovni sustav namjerno projektiran da bi proizvodio prosječne umove, onesposobio unutarnji život, uskratio učenicima znatnije sposobnosti vođenja i jamčio poslušne i necjelovite građane – sve da bi se narod učinio 'upravljivim'.

Podijelite djecu po predmetima, po dobnim razredima, stalnim rangiranjem prema rezultatima testova i pomoću mnogih drugih suptilnih metoda, pa neće biti vjerojatno da će se masa nenalica podijeljena u djetinjstvu ikad reintegrirati u opasnu cjelinu.

Pruski sustav koristn je za stavranje ne samo bezopasnog biračkog tijela i pokorne radne snage nego i krda bezumnih potrošača. Veliki broj industrijskih tirana vremenom je prepoznao goleme profite koji se mogu stjecati kultiviranjem i njegovanjem baš takvoga krda pomoću besplatnog školovanja.

Kad jednom razumijete logiku koja stoji iza modernog školovanja, njegove je trikove i zamke prilično lako izbjeći. Škola uči djecu da budu zaposlenici i potrošači, vlastitu djecu podučite da budu vođe i avanturisti. Škola uči djecu da rekleksno slušaju, vlastitu podučite da razmišljaju kritički i neovisno. Dobro školovana djeca imaju nizak prag za dosadu, vlastitoj pomozite da razviju unutarnji život da im nikada ne bi bilo dosadno. Potaknite ih da se uhvate ozbiljnog sadržaja, sadržaja za odrasle iz povijesti, književnosti, filozofije, glazbe, umjetnosti, ekonomije, teologije – svega onoga što nastavnici znaju kako izbjeći. Postavite svojoj djeci izazov uz samoću, kako bi mogla naučiti voditi unutarnje dijaloge u vlastitom društvu. Dobro školovani ljudi odgojeni su sa strahom od samoće, oni traže stalno društvo pomoću televizije, računala, mobilnih telefona i površnih prijateljstava. Vaša djeca trebaju imati ispunjeniji život, i ona to mogu.

Gušimo genijalnost jer još nismo osmislili kako upravljati populacijom obrazovanih muškaraca i žena. Ja mislim da je rješnje jednostavno i briljantno. Neka upravljaju sami sobom.

Društvena povijest obitelji profesora Arthura Calhouna izvijestila je akademsku zajednicu da se nešto mutno zbiva iza pozornice nacionalnih škola.
Calhoun je napisao da se ostvaruje najzanosnija želja utopijskih mislilaca: djeca prelaze od obitleji krvnog srodstva 'na skrb stručnjaka zajednice'. S vremenom će zbog djelovanja javnog obrazovanja 'stvorenog da bi se kontroliralo parenje nepodobnih', ono o čemu su sanjali Darwin i Galton postati stvarnost.

„Ove ljude ili neke od njihove djece, nećemo pokušati učiniti filozofima, učenim ljudima, ili znanstvenicima. Među njima nećemo podizati autore, pedagoge, pjesnike ili ljude od pera. Nećemo tražiti zamteke velikih umjetnika, slikara, glazbenika, ni odvjetnika, liječnika, propovjednika, političara, državnika – kojih imamo uistinu dovoljno. Zadatak koji sebi postavljamo vrlo je jednostavan...organizirat ćemo djecu...i naučiti ih dana savršen način rade ono što njihovi očevi i majke rade nesavršeno.“ Rockefellerov odbor – Prigodni dopis broj jedan 1906.
Drugim riječima, nisu željeli pamet ili talent, tek poslušnost.

Otuđiti djecu od njih samih kako više ne bi mogla iznutra dobivati snagu, otuđiti ih od obitelji, tradicija, religija, kultura – kako vanjski izvor savjeta ne bi bio u suprotnosti s voljom političke države.

Kroz prva dva stoljeća našeg postojanja, takva bi institucija bila nezamisliva – mladi su bili predragocjen dio ekonomske i društvene stvarnosti. Zapravo, prijeko potreban. Ali, kada se mladima naložila potrošnja, a ne proizvodnja – kad im je naređeno da kao dio opće populacije budu pasivni, a ne aktivni, škole su bile neizbježan ishod ove pretvorbe.

Ovdje se radi o tome da pronađeš ono što voliš i da to slijediš. Danica Patrick

Učenje iz svih izvora prihvaća da sve pod suncem može biti polazišna točka na putu vlastitog usavršavanja i dobrog života – posao u garaži, poker, privatni ples, bilo što. U učenju iz svih izvora etape se osobno programiraju ili se osobno odbacuju.

Kako li smo ikad mogli biti zavedeni uvjerenjem da su specijalisti potrebni za stvari koje su u dosegu običnih ljudi? Kako bismo došli dotle da tako loše mislimo o sebi? Ako neškolovani seljaci mogu rastaviti i ponovno sastaviti tvornicu čelika tri puta brže nego stručnjaci, onda vi i ja trebamo preispitati sve što smo uvjetovani prihvatiti kao istinito. Sve. To se zove dijalektičko razmišljanje. Nekoć je dijalektika bila glavna u školovanju, ali to više ne predajemo. Čak ni takozvanim 'nadarenima i talentiranima'.

Kad bismo imali osjećaj kakav su naši preci imali, na ove bismo ispisane gledali kao na veličanstvene resurse, kao na ljude čije umove standardno programiranje nije moglo ukrotiti. Poštovali bismo ih.

Jesu li oni samo nesretnici koji su zaslužili jadnu budućnost, ili smo mi ti koji su istinski jadni jer smo sami sebe utamničili i trajno se strašimo mašući svojim novčanicima i kućama na periferiji kao dokazima da smo živi?

Slušajte prijatelji, ako seljaci mogu rastaviti čeličanu, ako barske pjevačice mogu unijeti revoluciju u prijam na tehničke fakultete, ako netko ispisan iz osnovne škole moće postići da automobil s četiri litre vozi 150 kilometara, ako skitnice s plaže mogu mapirati ljudski genom, ako krhke žene mogu prohujati kroz muški monopol nad najprestižnijim utrkama automobila, ako disleksični ulični prodavači ribe mogu uspostaviti globalna trgovačka carstva i ako erotske plesačice mogu osvojiti Oskara za scenarij, nešto životno važno nedostaje u općeprihvaćenom načinu na koji škola tretira učenje i postignuće.

Do 1860.godine Europa je već napustila instituciju ropstva i SAD je bio vrlo blizu toga da učini isto – ne bi trajalo više od dvadeset godina, iz mnogo razloga, od kojih je za mene najzanimljivija jednostavna činjenica da su plaćeni robovi, slobodni samo po nazivu, znantno jeftiniji za iskorištavanje, a rade više od robova.

Problem s učenjem iz svih izvora jest taj, bar što se kreatora politike tiče, da on gotovo garantira da će se razviti nezavisni um i karakter – ne njihova kozmetička simulacija kakvu njeguje škola. Još gore, preuzimanje odgovornosti za sastavljanje vlastitog obrazovanja vodi zdravom samopoštovanju, a samosvjesnim se narodom znatno teže upravlja nego tjeskobnim.

Pravo je pitanje 'zašto ne'? zašto škole nigdje ne ulaze u detalje povoljnih prilika i samodostatnosti? Zašto nastavljaju prodavati 'dobar posao' kao kraj puta školovanja kad, kao što mnogi Amerikanci poput lancasterskih Amiša još uvijek vjeruju, nijedan 'posao' nije vrijedan, bar na neko vrijeme, odricanja od nezavisnosti?
Razmislite kako bi društvo izgledalo kad bi se šezdeset pet milijuna zatočene školske djece koja uče kako biti potrošači, iznenada počelo zamišljati kako nezavisno skrbiti za sebe, dodajući vrijednost ostatku društva, kad bi zamišljali sebe kao proizvođače umjesto kao potrošače koji se dosađuju. Ne bismo li ubrzo bili preplavljeni Buffetima, Ventersima, Wassermanima, Danicama Patricks i Diablo Codyijima? Nije li to, a ne više dobro odškolovani zombiji na čijim leđima nekolicina može jahati, upravo no što Americi treba u ovom žalosnom, sterilnom stjecištu njezine povijesti?

Najdublje učenje događa se na vlastitim greškama i neuspjesima.

Obrazovan duh može iluziju pobjeđivanja razaznati samo kao mračnu sablast, potpuno uvjetovanu stalnim školskim sitnim natjecanjima i sibolikom superirono/inferiorno. Obrazovanje (ne školovanje) uči ono što je zaista važno, d aje dodavanje vrijednosti drugima jedini način da se sebi doda vrijednost. Ako niste korisni, sigurno ste beskorisni – a to nitko ne želi.

Činilo se da Stanley ima tetaka i ujaka, svi u samostalnom bisznisu prije svoje dvadesetprve godine. Njegov je cilj bio ići njihovim stopama. Već je u dobi od 13 godina bio svjestan kako u njegovoj blizini juri brza kočija vremena i da ima samo osam godina da stvori čudo nezavisnog zarađivanja za život. Jedan je od rođaka bio cvjećar, jedan je izrađivao namještaj do završne obrade, jedan je bio vlasnik trgovine delikatesa, jedan je imao mali restoran, a jedan je bio vlasnik dostavne službe. Stanley je izostajao iz škole da bi besplatno radio za svakoga od tih rođaka, mijenjajući rad za priliku da nauči posao – i puno više od toga – radeći u društvu s muškarcima i ženama koji su za njega puno više marili nego što bi to bilo koji nepoznati profesionalac. To je, nedvojbeno, bio bolji obrazovni paket od svega što je propustio ne dolazeći u školu. Meni je to rekao kao muškarac muškarcu: Na ovaj način dobivam priliku vidjti kako različiti biznisi rade. Recite mi koje knjige da pročitam i ja ću ih pročitati. Ali nemam vremena za trošenje u školi, osim ako želim završiti kao vi – radeći za nekog drugog.

Ako škola treba služiti kapitalu, onda ona mora biti proizvodna traka na kojoj se djeca, kao materijal, uobličavaju i izrađuju kao čavli.

Strmi pad općeg blagostanja tijekom 90 godina intenzivnog prisilnog školovanja, odvukao je oboje roditelja od kuće na posao, smještajući njihovu djecu u upralvjačke sustave vrtića i produljenog školovanja. Unatoč stoljetnom proglašavanju d aje školovanje lijek za nejednako raspoređeno bogatstvo, dogodilo se upravo suprotno. Bogatstvo je bilo 250 posto više koncentrirano na kraju, nego na početku stoljeća.

Školovanje je zahtjevalo razdvajanje ljudi od dnevnog života, dielilo je svijet u discipline, tečajeve, satove, razrede i nastavnike koji bi po svemu osim po imenu djeci ostali strani. Čak je i religija odvojena od obitelji i dnevnog života, bila samo još jedan predmet za kritičku analizu i testiranje.
A stalno je natjecanje destruktivno, ostavlja mnoštvo gubitnika, poniženih i s mržnjom prema sebi.

Trebamo shvatiti ono što su naši otisci prstiju i naša intuicija zapravo pokazivali znatno prije otkrića DNK-a: nema dvoje istih ljudi, svi 'prosjeci' su laži, i nikoga se ne moće točno prikazati pomoću brojeva i grafičkog prikaza.

Prioriteti:
Sposobnost da se postavljaju teška pitanja o činjenicama, bilo udžbenicima, autoritetima, ili drugim stučnim izvorima. Drugim riječima, poučavamo li dijalektiku?
Sposobnost da se problem definira neovisno, da se izbjegne ropska ovisnost o službenim definicijama.
Sposobnost da se pretražuje masa nevažnih informacija i da se iz te mase brzo izvuče ono što je korisno.
Sposobnost apstraktnog mišljenja i li formuliranja ideje.
Spsosobnost reorganiziranja informacija u nove obrasce koji omogućuju viđenje drukčije od uobičajenog.
Posjedovanje uma koji se okretno snalazi među različitim načinima razmišljanja: deduktivnog, induktivnog, heurističkog, intuitivnog itd.
Lakoća rada s partnerom ili u timovima.
Vještina u raspravljanju pitanja, problema ili tehnika.
Retorička vještina. Uvjerenje drugih da je tvoj smjer razmišljanja ispravan.

Čekanje da na tebe dođe red često je najgori način da dobiješ što želiš.

Kad bismo znali što tražimo, bili bismo užasnuti i ljuti na isprazne sudbine koje nam stvara to rasipanje dragocjenog vremena.

Smjena upravitelja ne donosi razliku u kvaliteti školovanja: neki su deblji, neki oštriji, neki su crni, neki bijeli, neki hispano, neki stariji, neki mlađi – ali svi plešu na isti kobni zvuk svirale odozgo.

Djeca noćnih mora svuda su oko nas, bolesna od naše ravnodušnosti, neka imaju sposobnosti za ozdravljenje, većina nema. Ovo su djeca noćnih mora, tvrdim bez životnih interesa, stvorenja uvježbana da organiziraju svoje vrijeme oko napadaja oduševljenja i zabave, ili izbjegavanja kazne. Karte puteva pred njima su lažne. Najčudesniji komentar o ovoj djecu tisuće su sati koje ona provode u neistraćivanju, neigranju, ne traženju prilika za osobni probitak – već u gledanju drugih ljudi na televiziji, u muzičkim snimakama i računalnim igrama.

Državno školovanje najradikalnija je avantura u povijesti. Ubija obitelj monopilizirajući najbolje vrijeme djetinjstva i podučava nepoštivanje doma i roditelja.

Prisilno školovanje bilo je zamišljeno kao prva linija fronte u ratu protiv kaosa, početak napora da se Hectori i njemu slični drže u pritvoru. Važni ljudi vjeruju žarom religioznih fanatika da civilizacija može preživjeti samo ako se iracionalni, nepredvidivi impulsi ljudske prirode stalno potiskuju i ograničavaju dok se njihova demonska vitalnost ne potkopa.

Podignite čizmu s pregaženih vratova svoje djece, proučite njihove potrebe, ne svoje, ne dajte da vas stručnjaci zastraše, ponovno povećite svoju djecu s primarnim iskustvom, napustite igru pobjednika i gubitnika za trenutak i dobit ćete iste rezultate koje sam dobio ja. Možda i bolje.
Neki unutarnji sat kuca u svakom životu, upozoravajući nas da imamo zakazane susrete sa stvarnošću: stvarni posao koji trebamo obaviti, stvarne vještine koje trebamo naučiti, stvarne borbe koje trebamo voditi, stvarne rizike koje trebamo preuzeti, stvarne ideje s kojima ćemo se hvatati u koštac. I očajnički je potrebno da u vašim zamišljanjima bude i smrt, da nikad ne zaboravite kako je kratak i neizbježan luk vašeg života.

Pomislite samo koliko suspregnute ljutnje, ponižene nezavisnosti, osujećenog lutanja i nemoćne znatiželje mogu akumulirati dječaci u dobi između deset i četrnaest godina...

Postajemo ono što vidimo.

Većina povijesnih napisa o školovanju tako je negativna da se pitate kako je to treniranje pedagogije ikad prošlo test vremena sa svojim originalnim dijelovimak, gotovo nepromijenjenim. Vjerojatno donosi neke koristi, ali koje i za koga, nije sasvim jasno.

Od prvog mjeseca moje nastavničke karijere od 30 godina, shvatio sam da su se intelektualna snaga, keativno uočavanje i dobar karakter u mom razredu smanjivali i da sam zaista i bio zaposlen upravo u tu svrhu. Bio sam službenik u golemoj kaznionici, pravila i postupci bili su čuvari.

Dok je god škola sredstvo isporuke, svaki će pothvat izazivati nepoštovanje. No, za većinu nas, škola postoji kao glavna kovačnica intelektualnog razvoja. Je li i samo učenje onda dovedeno do nepoštovanja?

Zahvaljujući internetu ideja o masovnom školovanju pomoću stručnjaka, gotovo je iscrpljena.

Ne uzimaj ničije riječi za istinu, misli svojom glavom. Parola škole je: Neka drugi razmišljaju umjesto tebe.

Djeca ne razumiju zašto se ovo događa, ali osjećaju da ih se u školi ubija. Zato je tako jako mrze.

Čovjek mora znati kako, mora biti sposoban činiti razne stvari. Paul Gauguin

Sve se znanje može naučiti dok dijete uči govoriti, bezbolno, uspješno i bez organizirane poduke. S.Papert

Podređenost je religijski princip, kao i pretvaranje materije, ona uključuje stupnjeviti sustav funkcionalnih pretinaca u koje su zatočeni zaposlenici, dokle god ostaju tamo gdje su stavljeni, pokoravajući svoju volju, oni su predvidivi, međuovisni ljudski resursi kojima se menadžment po potrebi koristi.

Nemoj imati vlastite ideje, nemoj pokazivati inicijativu, nemoj biti neovisan, nemoj imati vlastite izbore, nemoj preuzeti odgovornost za vlastito učenje.
Otuđiti svako dijete od sebe sama da bi se utopilo u identitetu grupe.

Poznavanje sebe temelj je svega drugog.

Ubacivanje crtića u dječje glave umjesto stvarnih ideja o svijetu ušlo je u modu kao dio projekta umjetnog produljenja djetinjstva i neodraslosti.

Što mogu znati? Čemu se smijem nadati? Što trebam činiti? što je čovjek?

Godine 1790.bilo je moguće obrazovati se u Americi zato što škole nisu prisvajale svo vrijeme mladih, niti su tada djelovale na obiteljski život kao pijavice, nisu nametale sluganske navike u vrijeme odrastanja, nisu indoktrinirale mlade umove teretom unaprijed smišljenih teza.
Još uvijek je 1790. Bilo moguće dobiti obrazovanje zato što u blizini nije bilo previše ljudi koji se pretvaraju da ga daju, prisiljavajući vas da prihvatite ono što nude pod prijetnjom zakonske kazne.

Oni uče iz svakog trenutka, oni stječu uvid u svakoj dobi, čak i u svojem posljednjem trenutku na zemlji.
Obrazovani muškarci i žene uživaju moć stvaranja novih stvari, novih ideja i novih iskustava, obrazovani otkrivaju svoju istinu pomoću pravila izvođenja dokaza, ne upamćivanjem mišljenja drugih.
Obrazovani ljudi uočavaju potrebe drugih ljudi, i u nastojanju da te potrebe zadovolje, oni zarađuju za život. Ali za razliku od neznalica, obrazovani nikad ne postaju previše ovisni o materijalnom bogastvu da bi bili sretni, prepoznajući da se najvrjednija dobra – ljubav, znatiželja, poštovanje i suosjećanje – mogu imati besplatno.

Počnite stavom da nema ničega lošeg u prirodnoj razlici koja čini da jedno dijete čita s pet godina a drugo s dvanaest. Kad im oboma bude petnaest, nitk oneće moći znati koje je prvo naučilo čitati. Nema problema s djetetom, nevolja je u tome što ne možete voditi škole na način na koji sam upravo opisao. Pedagoški aparat koji prisiljava petogodišnjake svrstane u razred prema dobi da budu rangirani prema sposobnosti da ispravno odgovaraju na zahtjeve učitelja, dovodi do nama poznatih bolesti čitanja. Zbog naših će metoda, do vremena kad naizgled spori čitač dođe do odrasle osobe, on ili ona pokazati ravnodušnost prema čitanju, ili mržnju prema njemu.

27.03.2012. u 09:34 | 0 Komentara | Print | # | ^

Život kao igra

Velimir Srića
Izdavač: Algoritam 2009
Ocjena: *****

Ne čini li vam se da živimo u svijetu punom paradoksa? Gradimo sve više zgrade, a sve smo nižeg praga tolerancije. Autoceste se šire, a pogledi na svijet sužavaju. Trošimo i kupujemo više, ali u tome sve manje uživamo. Imamo veće stanove, a u njima živi manje ljudi. Obitelji su bogatije, ali se parovi sve češće razvode. Raste broj lijepih kuća, ali raste i broj razorenih domova.
Sve je podređeno uštedi vremena, a vremena imamo sve manje. Naučili smo se žuriti, a zaboravili strpljivo čekati. Daju nam više obrazovanja, a manje smisla. Više znamo, ali slabije prosuđujemo. Raste broj stručnjaka, ali i neriješenih problema. Sve je više medicine, a sve manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, smijemo se premalo, vozimo prebrzo. Previše se ljutimo, prekasno liježemo. Preumorni ustajemo, premalo čitamo, previše gledamo televiziju, prerijetko razmišljamo. Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. Jedni pate zbog gladi, a drugi zbog bolesne debljine. Gutamo lijekove i droge koje trebamo da čine umjetna 'čuda' jer smo u prirodna čuda prestali vjerovati.
Živimo u svijetu brzo hrane i spore probave, raste broj visokih ljudi i sitnih duša. Okruženi smo materijalnim bogatstvom i duhovnom prazninom. Bavimo se pročišćavanjem zraka, a mediji nam zagađuju duh. Stvorili smo kompjutere u koje pohranjujemo sve više informacija, a sve manje komuniciramo.
Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti. Umnožili smo stvari koje posjedujemo, ali smo svemu smanjili vrijednost. Često se svađamo, rijetko volimo i s lakoćom mrzimo. Bili smo na Mjesecu, a imamo problem upoznati najbliže susjede. Osvajamo svemir, a izmiče nam neistraženi svemir u nama.

Ironični će ljudi reći da je život zapravo bolest od koje se dugo, ali sigurno umire. Ostatak je ono što radimo u međuvremenu. Optimisti će reći: život je igra. Pravila te igre postavljamo sami, a možemo ih uvijek mijenjati jer smo mi tvorci igre.

Metoda vlastite kože najskuplja je, ali i najvjerodostojnija.

Davno su filozofi proglasili čovjeka bićem igre (homo ludens). Pojam igranja uz sebe veže najljepše ljudske emocije kao što su: sreća, zadovoljstvo, stvaranje, uspjeh, pobjeda, zabava, istraživanje, opuštanje, dokazivanje, napredak, veselje, kreativnost, učenje, druženje, timski duh, zajedništvo.. Kroz igru smo postali ono što jesmo, razvijali se, odrastali, učili, stjecali prijatelje.

Život nije generalna proba i sve što iza tebe ostane su uspomene. Zato neka budu dobre!

Neki teorije kažu: sve je u glavi, moraš mozak nahraniti pozitivnim idejama i vjerovati da svakog dana u svakom pogledu sve više napreduješ! Druge otkrivaju 'tajnu' koja tvrdi da privlačiš događaje svojim mislima, azto nemoj razmišljati o problemima i nevoljama jer ćeš ih dovući u svoj život kao leptire na plamen svijeće. Treće sve objašnjavaju emotivnom inteligencijom, ako je razviješ, bit ćeš povjednik. Četvrte će dokazivati da je sve zapisano u zvijezdama, pogledaj horoskop i u njemu nađi odgovore o tome kako uspjeti u žviotu.

Svako poglavlje počinje pitanjem i cijeli je tekst posut uptinicima. To je zato što vjerujem d aje put do istine spoznaje popločan pitanjima a ne odgovorima. Tko god me je ikad poticao na pitanja, činio mi je dobro. Tko god mi je nudio odgovore, ili je podcijenio moju inteligenciju, ili mi je htio soliti pamet.
Postavimo prava pitanja, odgovori će nam se nametnuti sami od sebe.

Radim li ono u čemu sam najbolji?

Zašto nemate razloga biti zadovoljni s vašim profesionalnim i privatnim životom? Zato što ne radite ono u čemu ste najbolji, već ograničeno životno vrijeme trošite na stvari u kojima niste tako dobri. Umjesto da se svakodnevno osjećate kao heroj i ekspert, stavljeni ste u položaj da se doživljavate kao prosjek i promašaj. A tako će vas vidjeti i okolina.

U životu kao i na poslu, uspjeh se temelji na znanju, vještinama i osobnosti.

Budi ono što jesi! Razmišljaj, uči na greškama, razvijaj se i mijenjaj, drugim riječima: Radi na sebi!
Nek ti posao bude hobi.

1. Upoznaj sebe – izradi točnu listu svojih talenata.
2. Postavi cilj – razmisli i zapiši što bi trebao poduzeti da radiš ono u čemu si najbolji.
3. Planiraj akciju – na primjer, osnovat ću poduzeće, promijeniti ili redefinirati radno mjesto, iću ću na dodatno školovanje...
4. Postavi rokove – za svaku akciju valja utvrditi termine njezina početka i završetka.
5. Prati napredak – gdje si u odnosu na postavljene ciljeve i rokove.

Jesam li proaktivan?

Svi slijede onoga koji krene prvi. Proaktivne osobe zamisle što bi željele da im se dogodi,a onda ulože energiju da bi im se želja ostvarila. Njihov je cilj maštu pretvoriti u realnost. Spremni su riskirati, vjerujući da se samo tako može profitirati.

Naš uspojeh uvijek ovisi o sposobnosti da mislima dalekovidno i aktivno se pripremamo za budućnost. Murphyjev zakon o tome kaže: Količina energije potrebna za ispravljanje krivog smjera geometrijski se povećava s vremenom. Zato je korisno odmah odabrati pravi smjer, a tako čine dalekovidne i vizijama usmjerene osobe.

Riječ kriza sastoji se iz dva ideograma. Jedan do drugoga, oni znače krizu, a stoje li svaki za sebe, prvi znači 'opasnost', a drugi 'prigodu'. Nije li to idealan slikoviti prikaz situacije u kojoj se moramo mijenjati?
Promjena se u pravilu uvijek događa kao odgovor na neku kriznu situaciju. Zato možemo reći da se u svakoj promjeni istovremeno kriju i šansa i opasnost.

Imam li viziju i ciljeve?

Uspijeh i kako ga mjeriti presudne su dvije osobine pojedinca – jasan cilj i upornost da ga se ostvari.
Najpametniji ponekad ne uspijeva zato što svoju energiju troše na mnoštvo ciljeva.

Osoba s malim brojem jasnih ciljeva koji je potpuno zaokupljaju i koje svakodnevno ostvaruje, pobijedit će one koji rasipaju snagu na mnoge ciljeve jer nijedan neće uspjeti kvalitetno realizirati.

Istraživanje je pokazalo da su strpljiva djeca, spremna izdržati čekanje i oduprijeti se iskušenju, kasnije u školi i životu postizala daleko bolje rezultate od ostalih. Psiholozi to nazivaju načelom odgođenog zadovoljstva.
Želimo li biti povjednici, moramo biti spremni žrtvovati se, biti strpljivi i uporni, motivirajući se očekivanjem većih efekata u budućnosti.

Mala efikasnost Velika efikasnost
Jaki ciljevi Sanjar Pobjednik
Slabi ciljevi Žrtva Radilica

Posjedujete li veliku efikasnost a nemate ciljeva u životu, rado bih vas zaposlio jer ste prava radilica. Na žalost drugi a ne vi, imat će koristi od vaše radne snage. Želim vam jake ciljeve i veliku efikasnost, to su obilježja pobjednika!

Izaberemo li krivi cilj, radit ćemo potpuno krivu stvar, rješavat ćemo krivi problem.

U čuvenoj dječjoj knjizi za odrasle Lewisa Carrolla čuvar Zemlje čuda zabrinuto gleda u Alicu koja mu se približava, prvo kroz teleskop, zatim kroz mikroskop te konačno kroz kazališni dvogled, da bi joj priopćio svoj neopozivi zaključak: Putuješ u krivom smjeru.
U istoj knjizi Alica pita Mačku kamo vodi neki put. Ovisi o tome kamo želiš stići, mudro odgovara Mačka. Tek ako znaš kamo ideš, ima smisla birati putove koji će te tamo dovesti. Ako ne znaš, svaki put je podjednako dobar. Ne znaš li kamo želiš stići, svaki će te put tamo dovesti.

Odredi svoju viziju! Budi spreman na žrtve! Pokušaj kroz život ići proaktivno a ne reaktivno. Izradi listu deset osobnih i poslovnih ciljeva!

Imam li strasti?

Većina religija slaže se u ideji: Bog je ljubav. Uzimam si slobodu parafrazirati tu misao i reći: Uspješan čovjek je ljubav.

Oni koji vole, pripravni su na žrtve, borbu, trud i muku. Oni koji vole, nastoje biti bolji, uspješniji, rade na sebi, razvijaju se i pokušavaju ostvariti snove koji ih pokreću. Oni znaju što žele, pa se uporno trude do toga doći, bez obzira na cijenu.

Valja vjerovati da može biti drugačije. Pogledajmo iskustva tvrtki poput Googlea ili Goretexa u kojima vladaju neobične ideje: Moguće je stvarati profit i biti pošten! Vođa tima je osoba koja sazove sastanak i ljudi se pojave! Zabranjeno je izdavati naređenje djelatnicima, treba ih nadahnuti! Svatko ima pravo izabrati s kim želi raditi, a s kim ne želi!

Profesionalni pristup Emotivni pristup
Stara paradigma Nova paradigma
Sposobnost Strast
Marljivost Kreativnost
Poslušnost Inicijativa
Inicijativa Sposobnost
Kreativnost Marljivost
Strast Poslušnost

Želite li živjeti sretno i zadovljno, morate voljeti svoj posao. Ako vaš sadašnji nije takav, zašto na njemu provodite najvažniju trećinu života? Vrijeme je da nešto poduzmete!

Pokaže li šef da me cijeni kao osobu a ne samo kao radnika, imat ću dodatnih motiva za kvalitetan rad i osjećaj zadovoljstva na poslu. Tada ću davati bolje rezultate, biti uspješniji i sretniji.
To nas vraća na polaznu ideju poglavlja: Uspjeh je ljubav, a ona je vezana uz strast. Kad volim, onda grizem borim se, ne odustajem i čini se da me pokreće nepresušan izvor enegrije. Nema li te strasti, ništa nema pravog smisla.

Znam li se baviti bitnim?

Suština sugestije nalazi se u jednom od ključnih savjeta za uspješan život: Utvrdite svoje prioritete! Nemojte trošiti vrijeme i energiju na nebitne stvari!

Čuvena Paretova krivulja kaže da 80% poslova koje moramo obaviti ima 20% vrijednosti, dok preostalih 20% poslova ima 80% važnosti. Pomaže li nam takva podjela? Da, ako je konkretiziramo.

Tko hoće, nađe način, tko neće nađe izgovor!

Onome što je nebitno valja posvećivati minimalnu pozornost, ili čak potpuno ignorirati ako možete.
Usmjerite većinu energije na bitne stvari pod vašom kontrolom, pokrenite akciju i mijenjajte taj dio.
Stvari koje su bitne a izvan su vaše kontrole, valja prihvatiti kakve jesu i prilagoditi se!
Suštinu ovog pristupa sjajno su razumjeli Indijanci Sioux i izrazili je u čuvenom aforizmu s početka naše knjige: Bože daj mi snage da podnesem stvari koje ne mogu promijeniti, daj mi hrabrosti da promijenim stvari koje mogu promijeniti i daj mi mudrosti da razlikujem jedno od drugoga. Upravo po toj snazi, hrabrosti i mudrosti razlikujemo uspješne od neuspješnih.
Kraj svakog poglavlja donosi nam pravila za pobjednika koja glase: Nauči se razmišljati o prioritetima u poslovnom, obiteljskom, osobnom i javnom životu! Utvrdi što je bitno i pod tvojom kontrolom, što je bitno i izvan kontrole i tome prilagodi svoje ponašanje. Pokušaj postepeno ovladati onim što je važno, a izvan je tvoje kontrole!

Kako koristim vrijeme?

Da biste shvatili vrijednost jedne godine, zamislite studenta koji je pao godinu. Da biste osjetili vrijednost jednog mjeseca, pitajte majku koja je prerano rodila. Da biste shvatili vrijednost jednog tjedna, pitajte urednika tjednog lista. Da biste cijenili vrijednost jednog dana, pitajte nadničara koji ujutro kupuje hranu djeci. Da biste doživjeli vrijednost jednog sata, budite zaljubljeni i nestrpljivo čekajte sastanak. Da biste spoznali vrijednost jedne minute, razgovarajte s osobom koja je zakasnila na vlak. Da biste cijenili vrijednost jedne sekunde, upoznajte čovjeka koji je upravo izbjegao prometnu nesreću. Da biste osjetili vrijednost jedne milisekunde, postanite sportaš koji je osvojio olimpijsko srebro, a ne zlato.

Uzmi si vremena za sve bitne odluke! Važne probleme ne treba rješavati na brzinu niti ih 'lomiti preko koljena'! Ako je nešto uistinu bitno, nikad ne smije biti hitno!

Zato sam i tražio da sjedneš u vlak da bi sa sobom u miru porazgovarao o svojoj dilemi, reče mu prijatelj. Ti najbolje znaš rješenje svojih problema. Trebaš si samo uzeti vremena da ga potražiš. Stara irska molitva kaže:
Uzmi si vremena da radiš, to je cijena uspjeha.
Uzmi si vremena da razmišljaš, to je izvor snage.
Uzmi si vremena da se igraš, to je tajna vječne mladosti.
Uzmi si vremena da čitaš, to je temelj mudrosti.
Uzmi si vremena da budeš ljubazan, to je put ka sreći.
Uzmi si vremena da ljubiš i budeš ljubljen, to je povlastica bogova,
Uzmi si vremena da se smiješ, to je muzika duše.

Staroindijski ep Mahabharata kaže: Vrijeme je sjeme svemira. To je najvažniji resurs kojim moramo znati efikasno upravljati. Minute, sati, dani, tjedni, i godine ispred nas donose šanse koje valja iskoristiti.
Jučer je povijest, sutra je misterij, a današnji dan je poklon, uči nas poznati aforizam, a drugi nudi nadu tvrdeći da sa svakim novim danom započinje ostatak našeg poslovnog i pravnog života.

Razmišljajte ponekad o vremenu, više ćete ga cijeniti. Svakod dana dobivate na dar 86.400 sekundi da s njima uradite što god želite.

Vrijeme je pravedan resurs. I bogat i siromašan imaju istih 24 sata na dan. I budala i mudrac raspolažu s istih 1.440 minuta dnevno.

Sve što radiš, pokušaj otprve napraviti kako treba.

Valja samima sebi znati reći kad je dosta, u slučaju da neki posao, aktivnost, zadatak ili djelovanje počnu gubiti smisao. Odlično je biti uporan u važnim stvarima, ali je loše biti uporan u besmislenim sitnicama.

Jedna od mudrosti uspješnih ljudi nalazi se u njihovoj /prirodnoj ili naučenoj/ sposobnosti da tvrde stvari kažu na mekan način.

Posebno značajnom smatram poruku jednog aforizma: Iziskuje li problem monoge sastanke, na kraju sastanci postaju važniji od problema.

Jesam li emotivno inteligentan?

Bez obzira na to koliko se netko ponaša kao stručnjak, mi u njemu uvijek prvo gledamo osobu! Ne svidi li nam se kao čovjek, neće nam se svidjeti niti kao ekspert, neovisno o količini znanja i umijeća koje posjeduje.

Idealna je osoba sa visokom razinom i emocionalne i profesionalne inteligencije.
Nitko neće biti uspješan samo zato što je najbolji stručnjak u svojem poslu! Želite li ostvariti uspjeh, morate profesionalnim znanjima dodati meke vještine, povećavajući svoju emotivnu inteligenciju. Drugim riječima, morate postati bolja osoba.

Japanska riječ KAIZEN /vezana uz proces upravljanja kvalitetom/ moće se na hrvatski prevesti podužom sintagmom: Dobro je, ali može biti bolje. Kad god u našoj kulturi želimo pristupiti promjenama, reći ćemo: Loše je, sve treba mijenjati da bi bilo bolje.

Znam li upravljati svojom glavom?

Drevne borilačke vještine ponajprije su sredstvo upoznavanja samoga sebe i pobjeđivanja neprijatelja u sebi. Sve je u glavi!

Učini da autosugestija radi za tebe! Nahrani svoje nesvjesno pozitivnim mislima o sebi! Shvati da je sve u glavi i da time možeš upravljati! Vjeruj da si ono što o sebi misliš i da možeš postati ono što misliš da jesi! Jačaj samopouzdanje /percipiranu samoefikasnost/, to je glavni alat za postizanje uspjeha.

Jesam li ambiciozan i uporan?

Bitna osobina svakog pobjednika je ambicija ili želja da se napravi nešto veliko.

Isti projekt može u rukama ambiciozne osobe postići na stotine puta veće efekte nego kad se nađe u rukama neambicioznog pojedinca.

Cijela kultura, školovanje, odgoj, rad medija i svakodnevna životna praksa oslanjaju se na sustav vrijednosti koji potiču samopouzdanje, pobjednički mentalitet i ambiciju.
Naravno, ambicija sama po sebi nije dovoljna, nemamo li odlučnosti da ono što smo započeli dotjeramo do kraja.

Odlike koje, pomiješane zajedno, prilično sigurno donose dugoročni uspjeh su: ambicija, upornost, pobjednički duh, samopouzdanje, strpljenje i ponos. Propitajte i razvijajte ambiciju. Jačajte upornost. Njegujte pobjednički duh i samopouzdanje. Učite se strpljenju. Budite ponosni.

Znam li razmišljati pozitivno?

Najmanji pas koji se boji vlastite sjene, uvijek najglasnije laje. Moćni pas, svjestan svoje snage, ne mora uopće puštati glas. Isto je i s ljudima. Oni koji se osjećaju moćno, voljeno i sposobno, bit će dobročudni i velikodušni, drugim riječima pozitivni. Životima onih drugih dominirat će zavist, zločestoća i agresivnost. Kad jednom postanu rukovoditelji, odgajatelji, roditelji i šefovi, neće znati poticati druge, hvaliti ih i motivirati nagradom, jer su puni negativne emocije o sebi i svijetu koja se u njima godinama taložila.
Negativna emocija jedan je od najopasnijih otrova naše svakodnevnice.

Ne možete razgovarati o budućnosti optereći prošlošću. Nema smisla dogovarati buduće zajedništvo u uvjetima kad dominiraju negativne emocije. Tek kad odbacite retrovizor, možete u ruke uzeti dalekozor i uspješno raspravljati o strategiji i planovima za sljedeću godinu.

Budi uvjeren da si najbolji, pa ćeš to od sebe stalno zahtijevati. Dogodi li se nevolja ili pogreška, smatrat ćeš to iznimkom, jer vjeruješ da si uvijek uspješan. Takav će te nesvjestan stav naučili smo iz autosugestije, činiti boljim nego što jesi.

Negativizam je prva od bolesti neuspješnih radnih i životnih okruženja. Druga se zove nesposobnost prihvaćanja kritike.

Ako je problem nerješiv, rekao je Thomas Edison, drukčije ga definiraj pa ćeš ga možda riješiti.

Znam li učiti i dijeliti informacije?

Tko ne zna i ne zna da ne zna, dijete je, odgoji ga. Tko ne zna i zna da ne zna, budala je, kloni ga se. Tko zna i ne zna da zna, spava, probudi ga. Tko zna i zna da zna, mudrac je, slijedi ga.

Stara kineska poslovica kaže: planiraš li godinu dana unaprijed, posadi rižu, planiraš li deset godina unaprijed posadi drvo, planiraš li stoljeće unaprijed, odgajaj ljude.

Imam li mentalitet obilja?

Stara je istina da nemožeš zaraditi novac ako prvo nisi spreman potrošiti. Tko ne sadi, taj nema što ubrati.

Poznati hrvatski političar Stjepan Radić volio je reći da nije važno puno imati nego malo trebati.

Koliko želim zarađivati?

Kao i druge stvari u životu, novac sam po sebi nije ni dobar ni loš. Dobrim ili lošim čini ga naš odnos prema njemu, način na koji stječemo, koristimo i raspoređujemo materijalne stvari.

Najslobodniji si kad nemaš ništa, jer onda ništa ne možeš izgubiti. Svaka te imovina čini zarobljenikom.

Bit ćeš bogat onoliko koliko omogući tvoj financijski mentalitet. Pokušaj pomaknuti svoje mjesto u kvadrantu stvaranja novca prema desnoj strani /sa zaposlenika i samozaposlenih na poduzetnike i ulagače/! Propitaj svoj stav o bogatstvu i usmjeri misli na blagostanje.

Znam li raditi na sebi?

Planiraj ono što je komplicirano dok je još jednostavno. Čini ono što je veliko dok je još malo. Najteže stvari na svijetu moraju biti načinjene dok su lake, najveće stvari na svijetu moraju biti načinjene dok su male. Mudraci nikad ne čine ono što je veliko i zato tu veličinu mogu postići.

Orijentirani smo na formu a ne na suštinu, na materijalno, a ne na duhovno, na površinu, a ne na dubinu, na agresiju, a ne na harmoniju, na bogatstvo a ne na blagostanje.

Jučer sam bio pametan, zato sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar, zato mijenjam sebe.

Možemo li se promijeniti u graničnim situacijama, znači da se možemo promijeniti kad god želimo. U životu uspijeva onaj tko je mentalno jači, a ne onaj tko je tehnički vještiji. Pobijedimo li u glavi, pobijedit ćemo na poslu, u obitelji, u sportu, među prijateljima, na tržištu! Rad na sebi sjajna je stvar.

Težim li zajedničkom uspjehu?

Od svakoga treba tražiti ono što može dati. Autoritet počiva prije svega na razumu.

Znam li poticati i motivirati?

U stvarno svijetu šefovi najviše vremena provode s najslabijim suradnicima jer ih moraju brižljivo nadgledati, kritizirati, ispravljati pogreške. Roditelji najviše energije potroše na problematičnu djecu, dok su ona dobra prepuštena sebi jer ne izazivaju nevolje. Često provodimo beskonačne sate u svađi s partnerima ili prijateljima koji nam ne odgovaraju, umjesto da to vrijeme upotrijebimo na traženje osoba s kojima bismo mogli uživati u skladu bez konflikata.

Prvoklasni menadžer okružiti će se suradnicima koji su bolji od njega, dok će drugorazredni tražiti trećerazredne suradnike.

Znam li odlučivati?

Zadovoljavajuće odluke su često bolje nego težnja optimumu. Naučite postizati konsenzus jer to omogučava najbolje odluke. Odlučivanje je podjednako znanost i vještina, zato budite spremni procjenjivati rizik i koristiti raspoložive informacije. Izbjegavajte sidrenje i ostale pogreške u korištenju informacija pri odlučivanju.

Jesam li racionalan ili intuitivan?

U Aristotelovoj Retorici moće se naći briljantna analiza između mladih i starih koja i danas vrijedi: Mladi imaju uzvišene pojmove o svemu jer ih život još nije ponizio, niti su shvatili sva njegova ograničenja. Ispunjeni su nadom, zamišljaju da su dorasli velikim stvarima i da će ih moći ostvariti. To je glavni razlog zašto su skloni u svemu pretjerivati. Stari reagiraju sasvim drukčije. Oni žive već mnogo godina, često su ih varali, često su griješili, a život sam po sebi loša je stvar. Posljedica je da stari prestaju biti u bilo što sigurni. Umjesto da znaju, oni misle ili sumnjaju. Kolebajući se uvijek dodaju neku novu mogućnost i poneki suvišni možda.

Put do spoznaje je kao putovanje niz planinu. Do mudrosti možemo doprijeti tek kad shvatimo da ono što se vidi s vrha planine nije jednako onome što vidimo s njezine sredine ili podnožja. Ova spoznaja ruši naše predrasude, otvara nam duh za usavršavanje i uči nas da poštujemo stvari koje ne možemo sami vidjeti.

Ne valja vjerovati čovjeku koji nikad nije promijenio svoje mišljenje.

Zašto smo toliko 'zaljubljeni' u racionalnost? Zašto vjerujemo u svijet u kojem caruju logika, činjenica, objektivnost i znanstvena istina, iako ni jednu od ključnih životnih odluka nismo donijeli racionalno, niti se tako ponašamo kod svakodnevnih sitnih, životnih izbora?
Mislim da je odgovor jednostavan. Zato što su nas tako učili i odgajali, davali su nam znanja, metode, modele i racionalne pristupe koji se mogu prenositi, objašnjavati i podučavati. Za razliku od toga, puno je teže, a ponekad i nemoguće, naučiti kako se osluškuje, razvija i primjenjuje intuicija, kako joj vjerovati i osjećati se dobro kad odlučujemo na temelju 'šestog čula'.

Intuicija nije moć koja se stječe već je njezin izvor u nama kao sastavni dio iskustvenog, emotivnog, mentalnog i psihičkog nasljeđa svakog čovjeka. To znači da intuicijom možemo nadopuniti, a ne zamijeniti zdravu logiku i prosuđivanje.
Problemske situacije dobro je procjenjivati i odluke donositi koristeći četiri izvora informacija, kao što pokazuje sljedeća slika: što znam o problemu (iskustvo i sječanje), što mislim o problemu (prosudbe i tumačenja), što osjećam prema problemu (emocije i čuvstva), te kako problem intuitivno doživljavam.

Znanost još nije do kraja objasnila porijeklo i suštinu intuicije. Ja je vidim kao evolucijsku stečevinu akumuliranju kroz povijest i razvoj ljudske vrste.

Mijenjajte svoj način gledanja na problem pa ćete ga bolje sagledati! Ljudi nisu apsolutno racionalni već ovise o potrebi naknadne racionalizacije. Odluke često donosimo logikom 'prečice'. Jeste li sigurni u neku odluku, onda je nepotrebno osluškivati intuiciju. No ako niste, možda je upravo intuicija jedino na što se možete čvrsto osloniti.

Razumijem li kreativnost?

Njujorški taksist Frank dobiva najveće napojnice ikad zabilježene u njegovoj struci. Kako to postiže? Svakog putnika pozdravlja na njegovu jeziku (naučio je pedesetak najčešćih svjetskih pozdrava), nudi ga novinama, voćem ili osvježavajućim pićem, svira glazbu po željama, daje turističke ili prometne informacije, a spreman je po potrebi biti cjelodnevni turistički vodič kroz grad.
Primjeri pokazuju da nema proizvoda ili usluge u kojima originalna ideja ne bi mogla dati vrijednosti i stvoriti konkurentsku prednost. Inovacija i dodavanje vrijednosti osnovni su pokretači uspjeha.

Nikad rješenje neće sinuti onome tko ga ne traži, niti će slučaj pokloniti šansu onome tko nije spreman da je prepozna i upotrijebi.

Osobe pretrpane rutinskim zadacima ne stignu zastati i razmisliti o njima, kako bi ih unaprijedile i inovirale.

Znam li svoju ulogu u skupini?

Želimo li postići uspjeh, moramo kvalitetno i tijesno surađivati s osobama drugih struka i drukčijih načina razmišljanja.

Jesam li etičan?

Nemoj činiti drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi!
Jedno od osnovnih pitanja etike svakodnevnog života vezano je uz postavljanje granica.

Čovjek u ogledalu

Pobijediš li lako u životnoj trci
I želiš zahvaliti sreći
Ogledalu priđi i pogledaj dobro
Da vidiš što će ti reći.

Što misli tvoj otac, majka il' žena
Do tog' ti je, naravno, stalo
Ali najviše trebaš pohvalu onog
Koji te gleda kroz ogledalo.

Mnogi će misliti da si sjajan
Na putu te ništa ne koči
No tip u ogledalu zvat će te gadom
Jer mu ne gladš u oči.

Njemu se najviše svidjeti moraš
Sve ostalo ode u dim
Jer najteži životni test ćeš proći
Tek kad se sprijateljiš s njim.

Sve ljude možda povučeš za nos
I zaslužiš kakvu medalju
No dobit ćeš samo gorčinu i jad
Prevariš li sebe u ogledalu.

Imate li etičkih dilema, najbolje pomažu pitanja: Je li to protuzakonito? Je li to pravedno? Kako ću se osjećati ako to učinim! Morate li nekoga povrijediti, učinite to onima koji zaslužuju. Razmišljajt eo metodi postizanja cilja, a ne samo o cilju. Zapamtite da se morate svidjeti 'čovjeku u ogledalu'.

Znam li prodavati?

Na ovom mjestu moramo reći svima koji misle da u životu u ili na poslu rade nešto drugo, a prodaja im se gadi, da žive u zabludi. Sve što radimo, bez obzira na to koji posao radimo, svodi se na prodaju i jest prodaja.

Trgovina je 'legalna prijevara'. Friedrich Engels

Što god radili, morate naučiti biti dobar 'prodavač'. Želite li u tome uspjeti, morate razviti mentalitet konzultanta i naviku pomaganja klijentu da uspije. Potrudite se izgraditi svoj image i stvoriti pozitivan halo-efekt. Pritom budite dovoljno drukčiji, ali ne previše drukčiji.

Znam li komunicirati?

Nema glupih pitanja, glupi mogu biti samo odgovori.
Usmenu komunikaciju korisno je podijeliti u tri cjeline: recite o čemu ćete govoriti, govorite, recite o čemu ste govorili. Tako ćete poboljšati razumijevanje, primatelj će lakše shvatiti osnovne misli, glavne prijedloge, zaključke i otvorena pitanja.

Značenje riječi 'asertivan': Govori ono što misliš. Komuniraj jednako sa svima u hijerarhiji. Budi iskren i otvoren. Trudi se biti pristojan i nemoj nikoga namjerno uvrijediti. Ono što dopuštaš sebi, dopusti i drugima. Nemoj se vrijeđati ako ti se ne sviđa što ti kažu, a izrečeno je u dobroj namjeri. Nemoj informacije niti davati niti primati doživljavajući ih osobno, već se usmjeri na problem.

Činjenica: nisi došao sinoć na ugovoreni sastanak.
Mišljenje: valjda si zaboravio ili ti nije bilo važno.
Osjećaj: ne volim kad se ne ispune obećanja i krše dogovori.
Očekivanje: ako ne možeš doći, želio bih da mi sljedeći put na vrijeme javiš.

Jedno od važnih komunikacijskih pravila nučila nas je priroda. Dala nam je dva uha i jedna usta te time pokazala da je dvostruko važnije od govorenja znati slušati. No mi se u svakodnevnom životu ponašamo upravo obrnuto.

Ezopova basna govori o tome da su mane drugih u torbi koju nosimo na prsima, tako da svatko jasno sagledava tuđe nedostatke. Naše vlastite mane nosimo u torbi na leđima, zato ih ne vidimo tako dobro kao drugi.

Sto dvadeset godina ljudi će glumit da svi imaju posla i radni će se zadaci 'razvodniti'. Zaposleni će biti neiskorišteni, preostat će vremena za tračeve, svađe, pad discipline, kvarenje međuljudskih odnosa i smišljanje smicalica. Svima će biti jasno da nema posla za sve, ali će se o tome šutjeti. Organizacijske laži bit će doživljene kao ubičajena stvar 'od općeg interesa'.

Znam li pobijediti stres?

Literatura je bogata prijedlozima i sugestijama kako se boriti sa stresom. Prije svega važno je shvatiti da stres nije objektivna pojava nego njezin odraz u našoj svijesti. Mi ga sami proizvodimo načinom na koji vidimo ljude, stvari i događaje oko sebe. Ista životna ili poslovna situacija nekoga će baciti u totalnu depresiju, a drugoga ostaviti mrtvim hladnim.
Stres je reakcija u nama, on nema izvora izvan nas. Uzrokuje ga naš odnos prema sebi, poslu i svijetu. Želite li promjenu u svom životu, onda ste vi ta osoba koja se mora mijenjati. Kad se promijenite, svi ljudi u vašem svijetu promijenit će odnos prema vama.

Pogledajmo listu stresom izazvanih nevolja i njihovih vjerojatnih uzroka: Glavobolja /ljutnja na sebe, strah/, ukoćenost leđa i vrata /potiskivanje brige, neizvjesnost i iščekivanje/, nesanica /strah, nepovjerenje, osjećaj krivnje/, kožne bolesti /uplašenost, tjeskoba, osjećaj ugroženosti/, povišeni kolesterol /odbijanje radosti/, gastritis /osjećaj trajne nesigurnosti/, depresija /ljutnja, osjećaj beznađa/, artritis /osjećaj nevoljenosti/.
Istočnjačka mudrost kaže da se nikad ne valja uzbuđivati oko događaja koji nas je pogodio. Možemo li riješiti problem, treba se baciti na posao, a ne na 'živciranje'. Ako je problem nerješiv, pomirimo se s tim i nemojmo se nervirati. Podsjetimo se da je sve u glavi. Zato i nastanak, kao iliječenje mnogih bolesti, upravo tamo započinje, a ponekad i završava. U glavi!

Izvor stresa naša je percepcija događaja oko nas, a ne sami događaji. Isti problem nekome izgleda nerješiv i tjera ga u beznađe, dok se netko drugi potpuno opusti i kaže: Čemu panika! Dosad sam uspijevao riješiti slične probleme pa ću riješiti i ovaj!

Zato je korisno naučiti prepoznavati i kontrolirati svoje porive, temperament i osjećaje. Kontrola ne znači potiskivanje, već usmjeravanje. Ikad smo najopterećeniji obvezama, valja naći prilike i vremena za opuštanje. Bavimo se sami sobom. Razmišljajmo o svojim postupcima i unaprijed izgradimo obrambene strategije za situacije u kojima možemo izgubiti.
Borba protiv stresa u suštini je borba sa sobom. Pritom se ne treba 'pobijediti' nego je cilj upoznati svoju pravu prirodu, svoje reakcije, svoje strahove i svoju snagu. Stvorite li mir i sklad u svojim mislima, pronaći ćete ga i u svome životu.

Poznata je istina da su sve velike stvari nekad bile male. Mudra osoba vidi problem dok je u kolijevci i ne da mu da doraste do puberteta. Tko mora drastičnim metodama rješavati kriznu situaciju nalik je osobi koja je skrivila šumski požar jer nije ugasila malu vatricu.

Znam li voditi ljude?

Priče nam daju barem tri pouke: Vođe su oni koji se usuđuju! Svi slijede onoga koji krene prvi! Nema li u skupini prirodnih vođa, neće biti ni akcije!

Prava je zadaća onoga tko nas vodi da podari znanje, razvije vještine i odgoji svoje sljedbenike. Radeći na sebi, on proizvodi dobru osobu i lidera. Radeći na drugima, on stvara osposobljenu skupinu (radni tim, obitelj, sportsku ekipu, političku stranku...) koja će znati pobjeđivati i kad ga više ne bude na čelu.

Biti lider isto je kao biti dama. Ako drugima morate objasniti da to jeste, onda to niste! Margaret Thatcher

Naučite voditi. Primjenjujte model vođenja u četiri koraka (prosvjetitelj, vizionar, usmjerivač i poticatelj) u raznim životnim situacijama. Razvijte svoju karizmu, znajući da ono na što obični ljudi (u obitelji, na poslu, u politici ili sportu) moraju tjerati, karizmatične osobe dobiju i kad ne traže.

Znam li biti organizator ili dezorganizator?

Da bi ovladao sadašnjošću vođa mora biti dobar organizator. Da bi ovladao budućnošću, mora biti dezorganizator. Prvog možemo nazvati administrator, a drugog lider, kao što smo to i do sada činili.
Obje sposobnosti teško je naći u istoj osobi. Zato se jedna skupina ljudi mora baviti održavanjem, razvojem i optimizacijom postojećeg sustava i njegovih procesa, a druga mora stvarati budućnost, gradeći temelje novog sustava i novih procesa koji će postojeće 'baciti u staro željezo'.

Razmišljam li kao poduzetnik?

U poduzetničkom se okruženju mladi brzo probijaju, au birokratskom se svi trude da mladi ne napreduju 'preko reda'.

Znam li vidjeti cjelinu?

Osposobljavanje sposobnih je odlična ideja. Sinergija znači da je optimum cjeline suma suboptimuma dijelova.

Znamo li kontrolirati?

Istraživanja pokazuju da je najbolja kontrola koja nas hvata u onome što radimo dobro, koja stimulira, a ne koja kažnjava.

Murphyev zakon kaže: Napor da se uhvati stvar koja pada proizvest će više štete nego da smo tu stvar odmah pustili da padne.

Snalazim li se u političkom manevriranju?

Ne kaže narodna poslovica uzalud: S kim si, takav si!
Oduvijek sam se pitao zašto se loši uvijek udružuju, a dobri to rijetko čine. Ljudi koji imaju poštene namjere, rijetko stvaraju klanove i interesne skupine. Oni smatraju da je istina, pravda i objektivnost na njihovoj strani pa im ne treba ni udruživanje ni umrežavanje. Istodobno, 'zločesti' čiji se skupni interesi kose sa zakonom, dobrim poslovnim moralom i običajima, uvijek se potrude udružiti i stvoriti mreže poput klanova, zločinačkih organizacija ili bandi.

Poslovica kaže da riba smrdi od glave, a čisti se od repa. To znači da su najodgovorniji za razmjere političkog manevriranja u sustavu oni koji su mu na čelu. Ostali će slijediti njegov primjer. Zato u borbi protiv svih pojava koje dovode do nepravdi, uzurpacija ili stvaranja osobne koristi treba s vrha uvoditi pravila ponašanja koja će spriječiti neželjena događanja.

Znam li delegirati s povjerenjem?

Delegiranje se temelji na povjerenju! Dobar voditelj (i roditelj) nije ni autokratski ni demokratski već se prilagođava situaciji i osobi. Naučite primjenjivati model delegiranja u četiri koraka, on daje rezultate, štedi vrijeme i razvija suradnike (i djecu) do njihova punog potencijala.

Razumijem li organizacije?

Kad nekog promovirate, dobili ste sto nezadovoljnika i jednog nezahvalnika.
Jack Welch je tvrdio da su hijerarhije suštinski pogrešne iz jednostavnog razloga; glavom si okrenut šefu, a stražnjicom klijentu.

Postoje dvije vrste ljudi koji ne zavređuju napredovati. Prvi su oni koji ne urade ono što im je rečeno, a drugi su oni koji ne urade više od onoga što im je rečeno.

Naši zaključni savjeti za pobjednika glase: Hijerarhije dovode do Peterova principa! Treba prepoznati konstruktivni konformizam kod pitanja koja doprinose ostvarenju organizacijskih ciljeva, a boriti se protiv slijepog konformizma koji produbljuje konflikte, uzrokuje loše odluke, koči razvoj i stvara štetu. Čuvaj se glupih i marljivih!

Jesam li tamo gdje treba?

Budite uvijek tamo gdje se zbivaju važne stvari. Nemojte se sakrivati u hladovinu ureda ili sigurnost pozadine jer vam suradnici neće vjerovati niti će vas slijediti.

Jesmo li spremni na eru žena?

Treba zamijetiti da su ženske osobine sukladne suvremenim trendovima razvoja menadžerskih vještina. Era žena kao vođa u političkom i gospodarskom svijetu nezaustavljivo nailazi.

Jesam li multikulturan?

Postanimo globalisti, ali istodobno radimo na afirmaciji lokalne zajednice i njezinih specifičnosti. Multikulturalnost je prednost, iako u sebi nosi rizik.

Razumijem li milenijce?

Glavna borba na tržištu postaje bitka za talente. Svi se trude pronaći i zaposliti pobjednika, genijalnog inovatora, rođenog prodavača, dobrog timskog suradnika...

Milenijci donose sustav vrijednosti u kojem mladost postaje roba koju svi žele kupiti.

Nekad su nas učili struci, a nije bilo važno kako se snalazimo u međuljudskim odnosima. Danas je emotivna inteligencija važnija od profesionalnosti. Dobar stručnjak vrijedi samo ako je i dobar čovjek. U životu kao i u sportu pobjeđuje onaj koji jače grize jer mu je stalo, a ne onaj koji je tehnički spremniji.

Usudi-se-svijet: Roditelji Milenijanaca prvo su morali naučiti pravila, a tek onda su mogli stupiti u svijet akcije. Nerado su se izlagali riziku i hodali su utabanim stazama. Ništa ne može brzo. Prvi koncert dolazi nakon desetljeća vježbanja za klavirom, prvi se pravi projekt radi nakon mnogih godina školovanja, prvi se roman piše nakon tisuća pročitanih knjiga, prvi se poduzetnički pothvat započinje nakon dugog skupljanja iskustva u sjeni šefova i autoriteta. Milenijanci uče radeći i rješavaju probleme kad na njih nalete poput djeteta koje otkriva novu računalnu igru, krečući se bez kompleksa po virtualnom prostoru kao da je pravi. I njihovi roditelji bi rado igrali igru, ali samo nakon što dobro prouče pravila, inače bi mogli ispasti budale. Za Milenijance, budale su samo oni koji se ne usude, koji ne probaju.
Staro je počelo umirati, a novo se još nije do kraja rodilo. No jasno je da ne možemo vidjeti bolje ako i dalje gledamo u istom smjeru. U kojem smjeru bismo trebali gledati?
Ima mjesto koje je utemeljeno na vrijednostima Milenijanaca. Kao infrastruktura i filozofija ono ooslikava glavne odredice sutrašnjice. To je naravno, internet.
Za razliku od svakodnevnog života u kojem smo izloženi starim idejama, internet nudi sjemenke novih koncepcija i pokazuje na kakvim će se vrijednostima razvijati poslovni, javni i privatni, gospodarski, politički i kulturni svijet budućnosti.

Današnje organizacije počivaju na autoritetu koji proizlazi iz pozicije u strukturi moći. Internet donosi nehijerarhijski, mrežni sustav vrijednosti. Autoritet se temelji na snazi ideje i sposobnosti da se ona realizira. Nitko na internetu ništa nikome ne može nametnuti.
Timovi klasičnih organizacija stvoreni su u kabinetima menadžera i neprirodni su. U organizaciji budućnosti, kao na webu, sve su strukture samoorganizirane i prirodne, nastale na zajedničkoj viziji i interesu.
U klasičnim organizacijama imaš onoliko resursa koliko si izborio u budžetu. Internetski utemeljena organizacija donosi logiku distribucije resursa prema privlačnosti projekta, ideje ili rješenja. Nudiš li ono što ljudi hoće, bio to eBay, Amazon.com ili Facebook, resursi će doćik tebi a da ih i ne tražiš.
Pozitivne emocije postat će negativne. Umjesto ozbiljnih i nesimpatičnih organizacija temeljenih na strahu (država sa svojim instrumentima sile, patrijarhalna obitelj, škola i korporacija temeljene na kontroli, hijerarhiji i disciplini), organizacije budućnosti će poput interneta nastajati iz pozitivnih emocija kao inspirativno okruženje koje osigurava beskonačnu kreativnost i potpuno je prilagodljivo.
Danas se ideje u organizacijama prihvaćaju ovisno o tome tko ih je izrekao i predložio. Internet nudi novu vrijednost: sve ideje su ravnopravne, bez obzira na to otkud dolaze. Današnje organizacije traže bezlične, sive, poslušne i disciplinirane radike. Internetski sustav vrijednosti pokazuje da su heroji hakeri, oni koji ruše pravila, drukčiji su i originalni.
U današnjem poduzeću radite ono što od vas traći kompanijska administracija. U organizaciji budućnosti, baš kao na webu, svatko bira što će raditi i bavi se onim u čemu je najbolji.

Cilj putovanja nije naći odredište, već putovati i uživati u samom putu.

Umjesto odgovora, knjiga nudi pitanja, umjesto recepata pruža poticaje na razmišljanje, umjesto vječnih istina, zalaže se za istraživanje i prilagođavanje, umjesto racionalnog ukazuje na emotivno, umjesto apstrakcija afirmira fleksibilnost i ovisnost o konkretnoj situaciji, umjesto teorija govori o važnosti iskustva i intuicije. Umjesto težnje da budemo ispravni, usmjerava nas na traganje za sobom. Umjesto sumorne ozbiljnosti, nudi nam zabavnu igru.
Iako svaka igra ima početak i kraj, igranje je vječno.
Pravilo za pobjednika glasi: Uči od svoje djece i njihovih prijatelja! Potrudi se razumjeti svijet Milenijanaca. U njemu ćeš provesti ostatak života.

Djeluj ispravno. Čini ono u što vjeruješ. Budi ono što vjeruješ. Istražuj, razmišljaj, radi na sebi, živi težeći skladu s okolinom i samim sobom.

Promjeni svoje mišljenje i osobnost, postani bolja osoba. Učini to bez napora, neobavezno, igrajući se. Jer igra je naša prava priroda.

Što gusjenica naziva krajem svijeta, to Učitelj naziva leptirom.

27.03.2012. u 09:33 | 0 Komentara | Print | # | ^

Knjiga o čokoladi

Dragan Šimunac
Izdavač: Grafem 2002
Ocjena: ****

Kristofor Kolumbo ostao je zapamćen kao slavni moreplovac koji je, osim Amerike, prvi otkrio sjemenke kakaa, na svom posljednjem putovanju od 1502 do 1504.

Kakao zrna služila su u civilizaciji Maya i Azteka kao lokalna valuta.

Kao mjera se spominje tovar, što je odgovaralo količini od 24.000 kakao zrna. Pretpostavlja se da je jedan rob vrijedio 100 sjemenki, a za uslugu prostituke trebalo je izbrojiti 10 do 12 sjemenki kakaa. Cijena jednog zeca, ovisno o veličini kretala se od 5 do 10 kakao zrna.

Nitko drugi osim bogatog plemstva nije si mogao priuštiti pijenje čokolade, jer je to doslovno značilo – ispijanje novca.

Pripovijeda se kako su nizozemski mornari vidjeli kakao zrnje na španjolskim brodovima na povratku iz Srednje Amerike. Nisu ni slutili o čemu se radi, pa su dragocjeno zrnje pobacali s palube, uvjereni kako su naišli na kozji izmet.

Za povijest čokolade u Sjevernoj Americi važan je dan 1.listopada 1925 godine kada u Svjetskom trgovačkom centru u New Yorku započinje raditi burza kakao zrna, gdje se uz pomoć brokera susreću proizvođači, kupci trgovci iz cijeloga svijeta. U međuvremenu su Amerikanci postali veliki ljubitelji čokolade, pa čak jedna petina svjetske proizvodnje završi na tržištu SAD-a.

Značajan događaj u svijetu čokolade zbio se 1875 godine, kada je švicarski kemičar Henri Nestle smjesi kakao-praha, šećera i kakao maslaca dodao još i kondenzirano mlijeko. Tako je nastao sretan spoj kakaa i mlijeka koji će tijekom 20. stoljeća mliječnu čokoladu učiniti najpopularnijom i najtraženijom slasticom na svijetu.

1879. Švicarac iz Berna, Rudolphe Lindt, izumio je stroj po imenu konča /španjolska riječ za školjku/ i postupak končiranja.

Prvu švicarsku tvornicu čokolade u Bernu otvara Jean Tobler 1899.godine. Najpoznatiji njegov proizvod Toblerone s bademima pod istim se nazivom i danas izrađuje te na određeni način predstavlja svojevrsni zaštitni znak švicarske industrije čokolade.

Svijet godišnje proizvede: 105 mil tona šećera, 5,4 mil tona kave i 2,7 mil tona kakao zrna.

Granica naših osjetila je otprilike na 20 mikrona, stoga čestice čokolade moraju biti još sitnije.

Za vrijeme končiranja u čokoladi se događaju mnoge fizikalne i kemijske promjene. Čokoladnoj masi se mijenja viskoznost, veličina i oblik krutih čestica, vlažnost i kiselost, razvija se željena aroma. Na taj način uklanja se višak vode, a s njom se odstranjuju i nepoželjne hlapljive organske kiseline. Taninske tvari ne hlape, ostaju u čokoladi, mijenjaju se i poprimaju blagi okus, a smanjuje se kiselost i trpkost.

Trajanje končiranja ovisi o vrsti čokolade i najčešće je to od 12 do 36 sati na temperaturama od 50,60, pa čak i 80 stupnjeva C. Neke jako vine čokolade končiraju se i 72 sata, pogotovo one koje sadrže vrlo visok udjel krutih dijelova kakaa.
Nakon ovoga procesa oplemenjena čokoladna masa otprema se u grijane spremnike, gdje čeka završne faze, tj. stvrdnjavanje, odnosno oblikovanje.

Pojedinačne su kategorije čokolade slatka, voćna karamel i mlijeko.

Čokoladna glazura

Potrebno: 10dkg čokolade za kuhanje, 8 dkg margarina ili maslaca, 3 žlice vode, 3 žlice šećera
Priprema: Čokoladu i šećer rastopite u vodi na niskoj temperaturi uz stalno miješanje. Postupno dodajte listiće margarina/maslaca. Glazuru nanosite na kolače dok je još tekuća. Glazura može biti pripravljena samo do čokolade i iste količine margarina, uz dodatak nekoliko kapi ulja što joj povećava sjaj.

Kuhana čokoladna glazura

Potrebno: 10dkg čokolade za kuhanje, 28 dkg šećera, 5 dkg kakao praha, 8 žlica vode
Priprema: Dovedite sastojke do vrenja, miješajući sve dok smjesa ne postane gusta. Polovicu smjese istresite na mramornu ploču i obradujte slikarskim nožem za miješanje boja ili šoatulom dok ne postane gusta i kremasta. Nakon toga ponovno je vratite u ostatak glazure, umiješajte i koristite za premazivanje gotove osnove kolača.

Čokoladne kockice

Potrebno: 25 dkg šećera, 1 vanilin šećer, 2 jaja, 15 dkg prženih narezanih lješnjaka, 7 dkg kakao praha, 25 dkg otopljenog maslaca, 15 dkg zdrobljenog keksa, 4 velike žlice ruma
Priprema: Pjenasto izmješajte jaja, šećer i vanilin šećer. Dodajte ostale sastojke. Smjesu stavite u namazani četvrtasti kalup, poravnajte i stavite neka se dobro stisne i ohladi preko noći u hladnjaku. Režite na male kockice.

Čokoladni keksi s narančom

Potrebno: 30 dkg brašna, 20 dkg margarina, 10 dkg šećera, kora od 1 naranče i ˝ limuna,
1 bjelanjak, 1 vanilin šećer, 10 dkg mliječne čokolade.
Priprema: Sve sastojke, osim čokolade mijesite rukom da dobijete gipko tijesto. U njega dodajte sitno nasjeckanu čokoladu. Tijesto razvaljajte na pobrašnjenoj plohi i čašom izrezujte kekse. Pecite na laganoj temperaturi dok ne postanu zlatno žuti.

Išleri

Potrebno: Tijesto – 35 dkg oštrog brašna, 8 dkg šećera, 10 dkg oraha, 1 bjelanjak, 20 dkg margarina, 1 vanilin šećer; Krema – 4 žumanjka, 15 dkg šećera, 20 dkg margarina, sok jednog cijeđenog limuna; Glazura – 3 rebra čokolade za kuhanje, 3 žlice vode /otopiti na laganoj temperaturi/.
Priprema: Umijesite tijesto, razvaljajte i režite kolačiće okruglim kalupom. Pecite na laganoj temperaturi. Žumanjke, šećer i limunov sok kuhajte na pari. Ohladite i dodajte margarin. Pjenasto izradite. Dva po dva hladna kolačića lijepite kremom. Gornju stranu umačite u čokoladnu glazuru.

27.03.2012. u 09:31 | 0 Komentara | Print | # | ^

Upravljanje kretivnošću

Velimir Srića
Izdavač: Školska knjiga 1992
Ocjena: ***

U mutnim predodžbama
On je brz, misleći u jasnim predodžbama
Ja sam spor jer mislim u mutnim predodžbama.
On postaje dosadan, vjerujući svojim jasnim spoznajama,
Ja napredujem, ne vjerujući svojim mutnim spoznajama.
Vjerujući svojim predodžbama, on im pretpostavlja važnost,
Ne vjerujući svojim predodžbama, ja im sumnjam u važnost.
Pretpostavljajući im važnost, on pretpostavalja znanje,
Sumnjajući u njih, ja propitujem svoje znanje.
Kad ga znanje izda, on ne vjeruje svojim osjetilima,
Kad me znanje izda, ja se okrećem s povjerenjem osjetilima.
On nastavlja, brz i dosadan, kroz svoje jasne spoznaje,
Ja nastavljam spor i oštar, kroz svoje mutne spoznaje.
On u novoj konfuziji svog razumijevanja,
Ja u novom razumijevanju svoje konfuziije.

Svi su cjetovi budućnosti u sjemenu sadašnjosti. Kineska poslovica

Zamislimo da je naš mozak veliko skladište u kojemu se nalaze brojne kutije pune informacija. Šifre nam služe da otvorimo svaku pojedinu kutiju i nađemo njezin sadržaj. Kopče nam pomažu da povežemo sadržaje dviju ili više kutija zajedno. Kad nas sadržaj jedne kutije podsjeti na sadržaje nekih drugih kutija, to nazivamo asocijacijom. Pitanja služe kako bismo osmislili cijeli proces traženja i stvaranja ideja. Koju ćemo kutiju otvoriti, koje ćemo ideje uzajamno povezati, kako ćemo potražiti neku pravu i poticajnu asocijaciju, u tome nam pomažu dobro postavljena pitanja.
Razmišljanje je istodobno i svjesna i nesvjesna aktivnost. Najjednostavnije rečeno, posrijedi je tok ideja koji započinje nekom asocijacijom.

Dubina spoznaje ne doseže se nalaženjem odgovora, već produbljivanjem pitanja.

Mašta je važnija od znanja. Albert Einstein

Prvo pravilo kativnog odnosa prema svijetu i problemima u njemu glasi: Isprazni svoju šalicu.
To znači odustati od uobičajenoga, 'normalnoga', stereotipnoga i poznatoga, te se upustiti u neobično, nestandardno, ali zato možda inventivno i kreativno.

Društvo najboje potiče inovaciju i kreativnost onda kad dopušta, pa čak stimulira što veće razlike u mišljenju.

Osnovna razlika između stava čovjeka istoga i čovjeka zapada prema svojoj okolini, prema svemu što ga okružuje jest u tome što se čovjek zapada suprostavlja okolini, nastoji je pobijediti, pokoriti, podčiniti svojoj volji, prisiliti da radi za njega. Naprotiv, čovjek isoka želi živjeti u okolini kao ravnopravan sudioni, želi postojati s njom zajedno, želi je osjetiti i doživljavati u sebi.

Priznavši kako zna da ništa ne zna, Sokrat je otvorio vrata istraživačkom pristupu produbljivanju spoznaje.
Onaj tko je svjestan svog 'neznanja', može naučiti jer postaje otvoren za ideje, informacije, spoznaje.

Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo. 'Mali Princ'

Za razliku od divergetnog kreativca, prosječni čovjek ne razmišlja fleksibilno. Rješenja koja je naučio obično ga zarobe pa ne vidi druga, bolja i originalnija. Odgojem ga je okolina naučila da 'plete kotac k'o i otac'. Negativna može biti i uloga iskustva: kad probleme rješavamo rutinski, onda po pravilu gazimo utrtim stazama, što znači da nismo ni najmanje kreativni.

Vertikalno mišljenje kreće se postupno od jednog koraka do drugog koraka i moće se najlakše prikazati dijagramom toka.
Lateralno mišljenje umjesto pravocrtnosti izabire 'krivine'. Ono je puno bolja asocijacija koje neprestano naviru sa svih strana i tako 'ometaju' glavni tok misli.

Ako je problem nerješiv, promjeni ga. Thomas A. Edison

Oluja mozgova (brainstroming) i zapisivanje misli (brainwriting):
Kritika, vrednovanje i ocjenjivanje ideja koče stvaralaštvo.
Suviše velika stručnost, znanje i iskustvo koče produkciju svježih ideja.
U inovativnim grupama mora vladati što potpunija sloboda mišljenja.
Veličina grupe utječe na kakvoću komunikacije u njoj.
Uvijeti i okolina djeluju na kvalitetu rada grupe.

Seansa oluje mozgova daje najbolje rezultate ako traje oko 45 minuta.
Budi što opušteniji, smisli što više ideja, poželjni su neobični prijedlozi, poveži ideje drugih sa svojim idejama, integriraj izrečene ideje, nemoj komentirati niti vrednovati ideje, nemoj kritizirati, nema autorstva ideja, osnovne zamisli valja dati bez detalja, najvažnija je količina ideja.

Slično kao oluja mozgova, metoda zapisivanja misli pogodna je za rješavanje problema koji nisu suviše uski (stručno usmjereni), niti previše zatvoreni (s malim brojem mogućih rješenja).
Uobičajeno je da papiri kruže okolo dok svaki sudionik ne zapiše ukupno 18 ideja (šest puta po tri). Ako ima šest sudionika, tako se može doći do 108 ideja. To naglašavamo zato što je cilj stimuliranja lateralnog i devergentnog mišljenja postizanje kvantitete – što veći broj generiranih ideja.

Rješavanje problema nije samo aktivnost koja bi trebala dovesti do nekog cilja – odluke. To je ujedno proces kroz koji se stvara zajedništvo, potiče osjećaj pripadnosti skupini, omogućava da se akumulirano znanje i sposobnost iskoriste na optimalni način.

Ljudi koji su navikli izvršavati tuđa naređenja rijetko su kadri ili uoće nisu kadri djelotvorno rješavati probleme s kojima se suočavaju. Kad nestane vođe, stado se pretvara u laki plijen svakome, u bezličnu, nedjelotvornu i dezorijetniranu masu.

Svijet je tijesan, a um prostran. Misli žive lako jedna pokraj druge, ali stvari se u prostoru bolno sudaraju. Friedrich Schiller

Mnogi s pravo tvrde da je 'prodati' ideju jednako važno kao i doći do nje, a ponekad i važnije. Jednu od bitnih uloga pritom imaju mediji.

Misao se ponaša prema zakonu sile teže - iz glave na papir ide lako, ali iz papira natrag u glavu teško. Arthur Scoppenzauer
Tome vrijedi dodati još i misao iz Malog princa: Govor je izvor svih nesporazuma. Ili kako je rekao književnik Branislav Glumac: ponekad valja šutjeti jer tada progovaraju naše najljepše riječi.

27.03.2012. u 09:30 | 0 Komentara | Print | # | ^

ALKALIZIRAJTE ILI UMRITE

THEODORE A. BAROODY
Izdavač: Sitis San
Ocjena:***

Važna je samo činjenica da se sve bolesti
razvijaju zbog jednog jedinog uzroka - prevelike količine otpadnih
kiselina koje nastaju u tkivima!

Uzrok tome da pretragama ne možemo pouzdano
utvrditi koliko se otpadnih kiselina nalazi u tijelu, leži u
tome što tjelesne tekućine stalno prolaze kroz tkiva i odnose
suvišne količine otpadnih kiselina. Upravo zato možemo izmjeriti
lužnatost ili kiselost tjelesnih tekućina, ali ne i stanje u
tkivima tijela (koži, organima, žlijezdama, mišićima, tetivama,
arterijama i žilama).
Nažalost, naš organizam funkcionira tako da otpadne kiseline
koje ne može izlučiti, ponovno upija iz debelog crijeva,
odakle ih preko jetara šalje natrag u krvotok i odlaže u tkivima.
A upravo u tkivima odložene otpadne kiseline određuju
hoće li naš organizam biti zdrav ili bolestan!

Moramo biti svjesni da smo mi ljudi kao cjelina kompleksan
organizam, a ne samo skup kemijskih tvari u što bi nas mnogi
rado uvjerili. Poznajemo osjećaje (emocije i misli), zbog kojih
se u našem tijelu neprestano mijenja hormonska ravnoteža.

Sva unesena hrana i svi doživljaji (fizički, osjećajni ili
duševni), koji utječu na događaje u tijelu, odražavaju se u
lužnatosti, odnosno kiselosti urina.

U knjizi se bavimo životom s naturalističkog aspekta i
doživljavamo ga onakvim kakav zapravo i jest - kao energiju!
Kakvu ulogu imaju lužine i kiseline u tijelu?

1) Reakcija u kojoj nastaju lužine znači svaku kemijsku
promjenu u tijelu zbog koje se njegova energija povećava, a
mokraća postaje lužnata.
2) Reakcija u kojoj nastaju kiseline znači svaku kemijsku
promjenu u tijelu zbog koje se njegova energija smanjuje, a
mokraća postaje kisela.

Ljudi su dinamična bića. Što su jači unutarnji procesi, to
smo zdraviji. Gibanje električnih signala mijenja se u točnom
razmjeru s količinom tvari u tijelu koje stvaraju lužnate ili kisele
reakcije.

Držim, dakle, da otpadne kiseline stvarno napadaju zglobove,
tkiva, mišiće, organe i žlijezde, što dovodi do manjih ili
većih promjena u njihovu funkcioniranju. Ako napadnu
zglobove, može se razviti artritis. Ako napadnu mišiće, može
se razviti mišićna fibroza, koja uzrokuje bolove u mišićima.
Ako napadnu organe i žlijezde, mogu se razviti brojne druge
bolesti. Pokazat ću vam kako hrana i naši doživljaji, koji u tijelu
stvaraju lužnatost, vode do snažnih i dugotrajnih elektrokemijskih
rezultata, čija je posljedica izvrsno zdravstveno stanje.

Velike lužnate zalihe zapravo su bogatstvo našeg tijela. Kad
god je potrebno, mogu se osloboditi i neutralizirati otpadne
kiseline.

Ako konzumiramo previše hrane koja stvara kiselost (prije
svega prženu hranu), organizam počinje slabjeti. Budući da
je naše tijelo savršen sustav, pokušavat će svim raspoloživim
sredstvima ponovno uspostaviti narušenu ravnotežu, i to tako
što će neprestano izlučivati otpadne kiseline. Ali kad lužnate
zalihe ponestanu, nastupa smrt.
Da biste ponovno napunili i potom očuvali svoje zalihe
lužnatih spojeva, morate uvažavati pravilo 80:20 - trebate unijeti
80 posto namirnica s popisa hrane koje stvaraju lužnatost, i
20 posto namirnica s popisa hrane koje stvaraju kiselost.

SRCE
Srce u jednom satu
ispumpa oko 572 litre krvi, a na dan oko 14.300 litara. Krv
koja sadrži puno otrovnih tvari jako opterećuje srce. Otpadne
kiseline mijenjaju pravilan ritam srca i smanjuju zasićenost
kisika u krvi, zbog čega dolazi do degeneracije srca. Lužnati
okoliš omogućuje normalan rad tog organa.

PLUĆA
Osnovna zadaća ovog važnog organa je održavanje odgovarajuće
lužnatosti u našem tijelu, koju pluća postižu izmjenom
plinova kod disanja i izlučivanjem otpadnih kiselina iz
krvotoka. Već i blago kisela krv može uzrokovati puno problema.

ŽELUDAC
Postoji sindrom hijatalne kile, pri čemu se
zbog ukliještenog vagusnog živca jako smanjuje izlučivanje
želučane kiseline. Zbog njenog pomanjkanja, hrana se ne
razgrađuje u potpunosti i postaje previše kisela, što može
uzrokovati brojne teškoće.

JETRA
Ovaj vrlo djelatan organ obavlja puno zadataka. Jetra
pomoću brojnih enzima metabolizira kisele otrovne tvari iz
krvi i tako predstavljaju obranu od otrova. Štoviše, sve hranjive
tvari nakon prelaska iz gastrointestinalnog trakta po
jetrenoj veni prvo dolaze do tog organa. Opterećenost jetara
je stoga veća ako otpadne kiseline neprestano kruže po
krvi. Ako ih preopteretimo kiselim produktima metabolizma
bjelančevina, smrt je neizbježna. Zato

GUŠTERAČA
gušterača ima ključnu ulogu u smanjenju suvišne
kiselosti. Uz to, regulira količinu šećera u krvi, koji je važan
izvor energije za naš organizam.

TANKO CRIJEVO
Od životne važnosti su Peyerove ploče koje se nalaze
u gornjem dijelu tankog crijeva. Odgovorne su za apsorpciju
hranjivih tvari i predstavljaju važnu vezu između autonomnog
i cerebrospinalnog živčanog sustava, jer proizvode limfocite
koji su dio limfnog sustava. Uz to, u njima nastaju velike
količine enzima želučanog soka koji je, po mom mišljenju,
najvažnija lužnata tvar u našem tijelu. Neometan protok tog
enzimskog soka od ključnog je značaja za naš organizam.
Rad Peyerovih ploča i izlučivanje soka jako je ometano kad u
tijelu nastaju velike količine otpadnih kiselina.

BUBREZI
Osnovna zadaća bubrega je proizvodnja i izlučivanje mokraće
i suvišnih kiselina. Kroz ovaj organ odrasle osobe u
jednoj minuti proteče oko litra krvi. Bubrezi čuvaju krv
lužnatom i izlučuju kisele bjelančevine. Vjerojatno je time
dovoljno jasno rečeno, zašto bubrege ne smijemo preopteretiti
kiselinama.

ŠTITNJAČA
Lužnati okoliš u našem organizmu vrlo je važan, kako za
štitnjaču, tako i za organ koji je štiti i aktivira - mozak. Rad
štitnjače uvelike ovisi o prisutnosti iona joda koji pomažu u
izlučivanju suvišne otpadne kiseline, koja bi inače mogla nastaviti
svoj put i do mozga.

SLEZENA
Slezena najbolje funkcionira u lužnatom okolišu koji je
potreban za preradu odumrlih krvnih stanica. Prevelika kiselost
jako ometa njen rad - u takvim uvjetima ovaj organ se
može jako povećati ili pak usporiti svoje djelovanje i početi
još dodatno trovati cijelo tijelo.

NADBUBREŽNE ŽLIJEZDE
Ove sitne žlijezde proizvode puno hormona koji stvaraju
prije svega lužnati okoliš. Uz važne uloge koje imaju u opskrbi
tijela energijom, pomažu jetrima i gušterači u održavanju
odgovarajućih vrijednosti šećera u krvi, čime isto tako sudjeluju
u održavanju lužnatog okoliša.

DEBELO CRIJEVO
U debelom crijevu ne smiju se nakupljati otpadne kiseline.
Otrovi se, naime, zaustavljaju uz stijenku debelog crijeva i
kod proljeva ili zatvora nakupljaju se u većoj količini te ponovno
apsorbiraju u krvotok. Ako nemate stolicu barem dva
puta na dan, konzumirajte hranu koja djeluje povoljno na probavu.
Svakom preporučujem klistiranje debelog crijeva bar dva
do tri puta godišnje.

LIMFNI SUSTAV
U našem tijelu je isto toliko limfnih žila koliko i krvnih,
a broj limfnih žlijezda kreće se između 600 i 700. Uz to, u
tijelu je tri puta više limfne tekućine nego krvi, a limfa isto
tako ne prenosi po tijelu samo hranjive tvari do stanica,
već odstranjuje i otpadne kiseline.
Limfna tekućina zahtijeva lužnati okoliš. Ako je tijelo
previše zakiseljeno, njene se funkcije usporavaju, a
posljedično dolazi do nastanka kroničnog, dugotrajnog i
životno opasnog stanja. Limfa se počinje postepeno sušiti i
tako stvarati male i velike ugruške u tkivima. Ti ugrušci ne
ometaju samo protok limfne tekućine, već i krvi. Smatra se
da se ti procesi odvijaju kod većine ljudi, a kod mnogih se
počnu javljati već u mladoj dobi.

Vagus je najveći samostalni živac izvan središnjeg živčanog
sustava. Nazivamo ga i »skitnica«, jer zapravo ne postoji dio
tijela na koji ne utječe, posredno ih neposredno.
Na temelju dugogodišnjih kliničkih promatranja spoznao
sam brojne pozitivne i negativne učinke tog živca. Uklještenje
može uzrokovati bolove išijasa u nozi koji se šire do prstiju, a
pojavljuju se, dakle, točno na mjestima gdje prolazi živac.
Bio sam iznenađen još jednim otkrićem, a to je da pomaknut
čeljusni zglob, koji se nalazi u dodiru donje čeljusti s
kosti pored ušiju, isto tako uzrokuje brojne poteškoće. Tek
sam nedavno otkrio zašto. Ako se čeljusni zglob pomakne,
pritisne uho. Pritom ukliješti dio vagusnog živca koji prolazi
pokraj uha.
Bez obzira na to na kojem je mjestu vagus ukliješten, uvijek
oslabi cijelo tijelo.
Uvjeren sam da vagusni živac nije samo zajednički uzrok
za mnoge bolesti, već je i ona veza koja našem organizmu
daje karakter vrlo kompleksnog sustava. Ako pokušamo razumjeti
Božji koncept, upravo je vagus onaj dio živčanog sustava
koji stvara odgovarajući lužnati okoliš.

Solna kiselina je jedina kiselina
koju naše tijelo proizvodi samo - sve ostale su sporedni
produkti metabolizma i moramo ih što prije izlučiti.
Solna kiselina (HC1) ima vrlo različite i važne uloge u našem
tijelu. U želucu razgrađuje hranu koja bi inače ostala nepotpuno
probavljena smjesa različitih otpadnih kiselina, kao što su
oksalna, mliječna, piruvična, mokraćna, ugljična i butanska
kiselina te žučne kiseline. Pomanjkanje solne kiseline stoga
može dovesti do nastanka brojnih bolesti. Njeno izlučivanje
obično se počinje smanjivati nakon četrdesete godine, iako
sam taj problem opazio kod ljudi svih dobi, čak i kod djece.
HCl nas čuva na životu tako što održava pravu kiselolužnatu
ravnotežu. Kad obavi svoju zadaću u procesu probave,
postane lužnata. Uz to, o izlučivanju HCl ovisi apsorpcija
osam esencijalnih aminokiselina, dva vitamina i petnaest iona.
Tako se vitamin B12 i folna kiselina neće apsorbirati ako u
Želucu nema dovoljne količine HCl.
Solna kiselina je prva obrambena linija pred uništavajućim
mikroorganizmima koje u tijelo unosimo hranom. Ubija mikrobe
i pomaže u njihovoj probavi. Uz to, razgrađuje štetne
otpadne kiseline koje nastaju kod nepravilnog kombiniranja i
konzumiranja loše hrane, te pomaže u njihovom izlučivanju.

Posljedica smanjenog izlučivanja solne kiseline
je nepravilno izlučivanje žuči, zbog čega dolazi do jakih
smetnji u procesu metaboliziranja, apsorpcije i raspodjele hranjivih
tvari po tijelu.

Velika zaliha lužina u našoj krvi djeluje kao bogom dan
kontrolni mehanizam koji je odgovoran za brzu neutralizaciju
suvišnih kiselina. A ako je naša krv previše lužnata, ovaj mehanizam
otkazuje - višak lužina, naime, ne možemo neutralizirati
dodatnim količinama lužina. Suvišne količine lužina, koje u
tijelu nastaju zbog konzumiranja otrovnih tvari, moramo stoga
odstraniti iz organizma uobičajenim putovima izlučivanja, bez
prethodnog neutraliziranja!

Na kraju svakog dana naš bi organizam trebao biti lužnat,
a ne kiseo. Zato je vrlo važno da znamo je li naše postupanje
lužnato (zdravo) ili kiselo (nezdravo).

Učinke govedine,
koja ima vrijednost 0,5 i stvara vrlo jaku kiselost, možete
uravnotežiti još isti dan, ako konzumirate dinju (vrijednost
7,0), koja stvara jaku lužnatost.

1) Kod kuhane, zamrznute ili konzervirane hrane oduzmite
vrijednost 0,5. Iznimka su svježe iscijeđeni sokovi i kemijski
neobrađene suhe namirnice.
2) Kod hrane koja sadrži konzervanse i druge umjetne dodatke
ili je pripravljena sa šećerom, oduzmite vrijednost 1,0.
3) Sto je hrana svježija i slađa, stvara veću lužnatost.

S aspekta zdrave prehrane važno je konzumirati što više
svježe i neprerađene hrane. Enzimi koji su prisutni u svježoj
i neprerađenoj hrani omogućuju nam da je dobro probavimo.
Ako enzime kuhanjem uništimo, tada njihovu ulogu moraju
preuzeti tijelu svojstveni enzimi iz jetara i soka gušterače.
Današnje biokemijske spoznaje dokazuju da su zalihe enzima
u našem tijelu ograničene.

Neka vaše prehrana bude sastavljena od 75 posto svježe i
neprerađene hrane i 25 posto kuhane hrane. Počnite sa 60 posto
svježe, neobrađene i 40 posto kuhane hrane i držite se tog
omjera, dok se vaše tijelo ne navikne na svježu hranu. Potom
omjer postepeno dignite na 75:25.

Hrana koja je navedena u nastavku stvara kiselost, stoga je
pokušajte izbjegavati ili je čak prestanite uzimati:
- prerađena, vitaminizirana, konzervirana hrana s umjetnim
dodacima,
- meso,
- mliječni proizvodi,
- pšenica,
- jaja (osim sirovog ili tekućeg žumanca).
Zašto bismo trebali ograničiti konzumiranje mesa? Ljudi
koji jedu meso u sebe podsvjesno preuzimaju negativnu energiju
koja se razvija tijekom klanja životinja. Uz to, u svoje tijelo
također apsorbiraju životinjske hormone, slobodne radikale
i prevelike količine živčanih prijenosnika. Oni se nakupljaju u
našem mozgu i ugrožavaju talamus, hipolalarnus, hipofizu i epifizu.

Zašto bismo trebali ograničiti uživanje mliječnih proizvoda?
Homogenizirano i pasterizirano mlijeko uzrokuje nastanak
kiselina u velikim količinama. Ali, to ne vrijedi za majčino
mlijeko kojim se prehranjuje dojenčad. Vrlo je štetan sir napravljen
od pasteriziranog mlijeka.
Zašto bismo trebali ograničiti konzumiranje jaja? I jaja
stvaraju kiselost, ali to ne vrijedi za žumance koje daje lužnatu
reakciju. Zumance se drži namirnicom koja nije štetna za
zdravlje, s visokom hranjivom vrijednošću za mozak, jer sadrži
lecitin i kolesterol u uravnoteženim količinama. Ali, žumance
ne smijemo jesti tvrdo kuhano ili skupa s bjelanjkom. Naime,
lecitin iz previše kuhanog žumanca stvara kiselost, zato ga radije
konzumirajte sirovog, meko kuhanog ili tučenog, ah ne
više od šest na tjedan. Pazite da konzumirate jaja prirodno uzgojenih
kokoši.
Zašto bismo trebali ograničiti uživanje pšenice? Gluten
uzrokuje nastanak ljepljivog sloja koji može začepiti crijeva.
Radije konzumirajte rižu, raž, slatki raženi, sojin ih proseni
kruh.

DINJE
Dinje (u tijelu uzrokuju vrlo lužnatu reakciju) je preporučljivo
jesti same ili barem 20 minuta prije konzumiranja druge hrane.
U crijevima se vrlo brzo probavljaju, a ako se zbog prisutnosti
druge hrane zadrže u želucu, brzo se razgrade i fermentiraju.
VOĆE IPOVRĆE
Voće i povrće (uzrokuje umjerenu kiselost) ne smijete konzumirati
istodobno. Svježe voće se u tankom crijevu brzo probavlja
75-90 minuta), dok razgradnja nekih vrsta povrća traje
i do tri sata.
VOĆE I ŠKROB
Ne kombinirajte voće i hranu koja sadrži škrob. Ako skupa
konzumirate voće kao što su smokve, grožđice, banane, datule
ili suhe šljive i škrobne namirnice, kao što je kruh, doći će do
fermentacije u želucu i nastanka umjereno kiselog okoliša. U
takvim slučajevima u ustima ne dolazi do razgradnje škroba,
stoje posljedica jako smanjenog izlučivanja ptijalina (enzima
slini koji stvara lužnatost). Škrob se zato u ustima ne razgrađuje
i zadržava šećer, odnosno slatko voće u želucu. Počinje fermentacija.
Primjer neodgovarajuće namirnice predstavlja kruh
od datula, grožđica i suhih šljiva.
ŠKROB I POVRĆE
Razgradnja škroba počinje u ustima pod utjecajem enzima
ptijalina koji se nalazi u slini. Škrob se izvrsno slaže s
povrćem (nastaje umjereno kiseli okoliš), zato su vrlo
preporučljive kombinacije riže ili krumpira s kuhanom brokulom,
mrkvom ili crvenim lukom. Također si možete pripremiti
kruh i salatu. Ali ne kombinirajte istodobno u jednom obroku
dvije škrobne namirnice, kao što su riža i krumpir.
ŠKROB I BJELANČEVINE
Škrob nije preporučljivo kombinirati s bjelančevinama
(stvaraju jaku kiselost). Obrok s kruhom i mesom ih s mesom i
krumpirom stoga je potpuno neprikladan. Naime, kod probave
bjelančevina izlučuje se solna kiselina koju škrob neutralizira i
time njegovu razgradnju znatno usporava. Škrob i bjelančevine
neprobavljeni se zadržavaju u želucu i crijevima, dok ne počne
proces gnjiljenjapri čemu nastaje vrlo kiseli okoliš, koji stvara
izvrsne uvjete za razvoj bakterija i bolesti.
BJELANČEVINE
U istom obroku konzumirajte samo jednu vrstu hrane s
78
PREHRAMBENE PREPORUKE ZA REGULIRANJE
LUŽNATOSTI, ODNOSNO KISELOSTI
visokim sadržajem bjelančevina. Ako istodobno konzumirate
dvije namirnice s visokim sadržajem bjelančevina, kao što su
meso i mlijeko, probavni sokovi, namijenjeni razgradnji mlijeka,
mogu zaustaviti probavu mesa. Bjelančevine iz obiju
namirnica stoga se neće potpuno probaviti i doći će do jake
kiselosti.
Kombiniranje teških bjelančevina (iz mesa) i sočnog
povrća, koje ne sadrži puno škroba, stvara samo blagu kiselost.
Ista kombinacija može uzrokovati i blagu lužnatost, ako
konzumiramo obrok od jedne desetine teških bjelančevina i
devet desetina povrća. Masnoća u mesu smanjuje učinkovitost
želučanih sokova i do 50 posto. Uz to obavija djeliće hrane
tankim slojem zbog čega se uopće ne probave - kako biste to
izbjegli, skupa s masnom hranom konzumirajte puno svježeg,
sirovog, zelenog povrća.
Meso i ribu ne konzumirajte skupa s hranom koja sadrži
škrob (kruh), jer takva kombinacija uzrokuje jaku kiselost.
Također izbjegavajte obroke od dvije vrste namirnica s visokim
sadržajem bjelančevina, kao na primjer odrezak i jastoga
ili divljač i piletinu. Lako probavljive bjelančevinaste namirnice,
kao što su skuta i jogurt, odlični su u kombinaciji s
voćem (nastaje blaga lužnatost). Neke druge lako probavljive
bjelančevinaste namirnice, kao što su orašasti plodovi i tofu,
dobro se slažu s povrćem koje ne sadrži škrob (dolazi do blage
lužnatosti). Ako pripremite obrok s desetinom lako probavljive
bjelančevinaste hrane i devet desetina povrća, nastat će umjerena
lužnatost.
Kombinacija graha i žitarica predstavlja savršeno lagan
bjelančevinast obrok koji stvara blagu kiselost.
MLIJEKO
Enzimi pepsin i renin u želucu uzrokuju koagulaciju
mliječnih bjelančevina. Poteškoće nastaju ako istodobno konzumirate
i druge namirnice, kao što su žitarice, pahuljice ili
škrobne namirnice jer se mlijeko pritom ne probavlja. Koagulirane
mliječne bjelančevine slijepe se s ostalom hranom i
sprječavaju dodir sa želučanim sokovima. Cjelokupni sadržaj
želuca potom počne gnjiljeti, zbog čega se razvija kiselost.

Jedite samo onda kad ste gladni.
Pripremajte jednostavne obroke - dovoljne su tri ili četiri
vrste namirnica.
Neka hrana koju konzumirate bude na sobnoj temperaturi.
Sočnu hranu pojedite prije suše hrane.
Sirovu hranu jedite prije kuhane hrane.
Ljeti konzumirajte više snove hrane.
Izbjegavajte prerađenu hranu i zaslađivače (bijeli kruh,
bijelu rižu, bijeli šećer, itd.)
Hranu u ustima prožvačite 25 do 50 puta. U slini je
prisutan enzim ptijalin koji stvara lužnati okoliš.
Između pojedinih obroka dnevno popijte šest do osam
čaša vode.
Ne jedite kad ste umorni, nervozni, ljuti, kad vam je
vruće ili hladno, kad osjećate bolove, kad ste emotivno
uznemireni ili imate visoku temperaturu.

U prehrani bismo se uvijek trebali držati osnovnog načela,
po kojem se nikad ne smijemo najesti do sita. Naviknite se
ustati od stola još pomalo gladni. Naime, stara poslovica kaže
da si grobove kopamo zubima.

POPIS ZA KUPNJU
Namirnice će vam se isprva činiti skuplje, ali jest ćete manje,
a također ćete za pripremu koristiti manje energije. Dugoročno
ćete time puno uštedjeti.
ZA ZALIHU
punozrnato brašno za peciva
bademi
raženi krekeri
miisli
punozrnati keksi
zobena kaša
prašak za pecivo
voćni sokovi
grožđice
med
smeđa riža
suho voće
tjestenine
soj ino ili rižino mlijeko
orašasti plodovi
ZA U HLADNJAK
zelena salata
rajčica
krumpir
avokado
mrkva
grejp
jabuka
brokula
celer
kelj
riba
maslac
šparoge
limun
kukuruz
dinje
crveni luk
bobičasto voće
banane
kivi
mladi grah
krastavci
ZAČINI
sol
cimet
origano
ružmarin
kadulja
kajenski papar
mljeveni crveni luk
češnjak
mješavina talijanskih začina
bosiljak
timijan
ječmeni slad
kvas
kim
biljni čajevi

Sredinom dana
osvježite se šalicom zelenog čaja koji će vas napuniti novom
snagom, a uz to će stvoriti i jaku lužnatost. Umiruje živce i
želudac i daje vam novu snagu upravo onda kad trebate kratki
odmor, a ne možete si ga priuštiti.

SUPERNAMIRNICE, KOJE STVARAJU LUŽNATOST
1)Cvjetni prah
Počnite s četvrtinom čajne žličice dva do tri
puta dnevno.
2) Matična mliječ
Pomlađuje i vrača životnu
snagu. Konzumirajte barem jednu čajnu žličicu na
dan.

U slučaju nužde, kao što su teže iznenadne gastrointestinalne
smetnje, bubrežni kamenac, alergije i otrovanja,
nužno je brzo povećanje lužnatosti.
Svježi limunov sok u decilitru vode. Svakih 15 do 30
minuta uzmite po jednu čajnu žličicu, dok se stanje ne
poboljša. Vrlo siguran napitak koji stvara jaku lužnatost
i učinkovit je kod bubrežnih kamenaca.

Nakon promjene načina prehrane,
koja uključuje više hrane i prehrambenih dodataka koji
stvaraju lužnatost, dolazi do oslobađanja otpadnih kiselina iz
tkiva u središnji krvotok i limfni sustav. U krv tako ulaze sve
tvari koje su se dugo godina nakupljale u tkivima - kako lijekovi,
koje ste uzimali još u ranoj mladosti, tako i velike količine
konzumiranih bezalkoholnih pića.
Mogli biste osjetiti da vas oblijeva znoj ili hladnoća - ti
osjećaji upućuju na vrućinu u određenim dijelovima tijela, ali
termometar neće pokazivati povišenu tjelesnu temperaturu.
Vrućina je znak da se otpadne tvari pretvaraju u tekućinu i
odstranjuju. Javlja se blago znojenje, slabost, proljev, bolovi u
tijelu, neobična emotivna razdražljivost.
U vrijeme čišćenja, organizam je osjetljiviji na virusna oboljenja.
Naime, vaše tijelo u krv i limfu intenzivno izlučuje u
tkivima nakupljene otpadne kiseline. A kiseli okoliš, koji stvaraju
te privremene promjene, idealan je za razmnožavanje virusa.

PRAVILA IDEALNE PREHRANE
1) Konzumirajte samo sirovo voće i/ili voćne sokove.
2) Konzumirajte samo sirovo povrće koje raste iznad zemlje,
klice i/ili sokove od povrća; iznimka su cikla i mrkva.
3) Konzumirajte sirove bademe koje ste dvanaest sati namakali
u destiliranoj vodi.
4) Pijte destiliranu vodu s nekoliko kapljica svježeg limunovog
soka. U čašu možete dodati pripravak s mineralima
u tragovima. Možete piti i biljne čaj eve.
5)Preporučljivi su cvjetni prah, matična mliječ i napici s
Klorofilom.

Samo destilirana voda omogućuje potpuno negativnu ionsku
reakciju u tijelu. A negativni ioni stvaraju lužnatost. U
svim drugim vrstama vode, osim u alkalno ioniziranoj vodi,
u različitim količinama prisutni su pozitivni ioni koji stvaraju
kiselost.
Destilirana voda ima kisele osobine, ali upravo zbog svog
negativnog naboja u organizmu stvara lužnati okoliš.

Kako utvrditi koju količinu vode dnevno treba vaš organizam?
1) Svoju tjelesnu masu prepolovite i vrijednost podijelite
sa 18.
2) Trebate piti toliku količinu vode u litrama.
Primjer: Težite 60 kg. Trebate popiti sljedeću količinu vode:
60 : 2 = 30; 30 : 18 = 1,7 litra vode dnevno.

Pomoću umjetnih gnojiva,
koja uzrokuju zakiseljenost tla, zemljoradnici samo privremeno
podižu plodnost tla. Njihova redovita uporaba inače omogućuje
visoke prinose, ali hrana je vrlo nekvalitetna. Sadrži
malo mineralnih tvari i prirodnih šećera i samo još dodatno
preopterećuju naše već ionako zakiseljeno tlo.

Najjednostavniji način kako bez refraktometra utvrditi stvaraju
li vaše namirnice lužnatost, jest kušanje: stoje slađi njihov
okus, to će lužnatiji okoliš stvoriti.

Aerobna aktivnost, pri kojoj ne prelazimo prag tjelesne iscrpljenosti,
stvara lužnati okoliš koji nastaje kao posljedica
povećane prokrvljenosti. Ali kad prijeđemo granične napore,
tijelo počinje izlučivati suvišne nakupljene kiseline.

Ako ste pretjerali s tjelesnom aktivnošću, preporučujem da
se pridržavate sljedećih savjeta:
1) Barem sljedeća dva obroka sastavite isključivo od namirnica
koje stvaraju lužnatost. Konzumirajte svježe povrće
ili svježe voće ili pijte iscijeđeni sok. (Voće i povrće ne
miješajte).
2) Popijte napitak s klorofilom.
3) Prije spavanja se 20-30 minuta kupajte u vrućoj kupci
koju ste pripremili s dvije do tri šalice soli Epsom
i četvrt šalice sode bikarbone.
4) Spavanje je posebno doživljajno stanje, zato je jednako
važno kao i svi ostali osjeti (vid, okus, njuh i sluh). Naš
organizam tijekom spavanja može preraditi mnogo otpadnih
kiselina koje nastaju zbog tjelesnog preopterećenja, a
izlučuje ih disanjem i znojenjem. Pritom se ponovno uspostavlja
lužnati okoliš. Zato i nakon ručka preporučujem
15-60-minutni odmor. Savjetujem vam da noću odspavate
sedam do osam sati.

Veće promjene kiselo-lužnate ravnoteže - bilo da ih
uzrokuju duševni, emotivni ili fizički čimbenici - odražavaju
se u povećanoj prijemčivosti na virusna oboljenja.
Organizam koji je oslabljen zbog povećane kiselosti vrlo je
prijemčiv na vaginalne zaraze, također na zarazu virusom Herpes
simplex tipa II, te zaraze bubrega i urinarnog trakta - prije
svega one uzrokovane gljivicom Candida albicans.

Za normalan rad, naš organizam nužno treba prirodnu
sunčevu svjetlost. Ako taj uvjet dulje vrijeme nije ispunjen,
naš imunološki sustav počinje slabjeti. Pola sata do sat vremena
na dan moramo biti izloženi sunčevim zrakama, da tijelo
može održavati odgovarajuće količine hormona i pravu kiselo-
lužnatu ravnotežu.
Prevelika količina sunčevog zračenja stvara
jaku kiselost i preopterećuje imunološki sustav. Mogu se razviti
reumatska oboljenja i rak kože, posebno u starosti.
A kakav je utjecaj mjeseca? Mjesec isijava energiju koja
u tijelu stvara lužnati okoliš. Na nju su posebno prijemčivi
žestoki i temperamentni ljudi. Mjesec ima pozitivne učinke na
štitnjaču i hipofizu. Uz to, posebno je preporučljivo da žene
spavaju okrenute prema mjesečevoj svjetlosti jer je njegov
lužnati i magnetski utjecaj na jajnike i maternicu vrlo jak.
Naš organizam sačinjavaju posve iste mineralne tvari
kao sunce i mjesec. Ritam našeg srca usklađen je s valovima
zlatne i bijele svjetlosti, koju ta dva Božja čuda tako
darežljivo šalju do našeg uma.

U ovom poglavlju opisane su samo neke od najopasnijih
tvari, koje koristimo posljednjih četrdeset godina, a koje u
našem organizmu stvaraju kiselost.
1) Više od pola svih antibiotičkih i steroidnih pripravaka
(uključujući testosteron), koriste se u industriji kao dodatak
krmivu za domaće životinje, koje uzgajaju u prehrambene
namjene. Krmiva uz to sadrže i pesticide i herbicide.
U mesu su stoga produkti razgradnje tih tvari koje stvaraju
kiselost.
2) Možete i sami naslutiti kako je s peradi. Kako bi spriječili
brzo širenje opasnih virusa, na nekim peradarskim
farmama piliće hrane arsenikom. Ugledni stručnjaci čak
tvrde da su kod više od 90 posto uzgojenih pilića dokazali
maligna oboljenja. (Pilićima odrežu kljunove i potom ih
prisilno hrane preko cjevčica. Kad su zreli za klanje, usmrćuju
ih električnom strujom i pripremaju za prodaju. Zato,
unatoč svim nastojanjima, dolazi do povremenih otrovanja
salmonelom. Crni U vam se to ukusno?)
3) Naše pogrešno mišljenje da je bijelo meso bolje od crvenog,
opovrgli su tvrdnjom da pureća prsa ponekad umjetno
izbjeljuju.
4) I crveno meso je obojano - u tu svrhu obično se koriste nitrati
koji stvaraju kiselost. Kod metabolizma nitrata u organizmu
dolazi do nastanka vrlo kancerogenih nitrozamina
koji stvaraju još jaču kiselost.
5) Iako su fluoridi prirodni spojevi, za oblik koji nalazimo
u pitkoj vodi, poznato je da se radi o umjetnoj otpadnoj
tvari iz poljoprivrede! Klor, dodan pitkoj vodi, u tijelu se
pretvara u kloroform. Fluoridi i kloridi mijenjaju pH vrijednosti
vode i stvaraju pozitivan naboj koji uzrokuje kiselost.
6) Aluminij ponekad koriste kao sredstvo za bistrenje
vode. Prevelike količine aluminija uzrok su brojnih bolesti,
pa i smetnji u radu mozga, kao što je Alzheimerova bolest.
7) U posljednjih trideset godina u zemlju smo odložili na milijune
tona otrovnih tvari (stvaraju jaku kiselost), kojima
smo onečistili izvore vode. Uz to, svake godine bacimo
još dodatne količine štetnih otpadaka - neke spaljujemo
i onečišćujemo zrak, a druge odlažemo u oceane
i uništavamo morski život.
8) Zbog kiselih kiša propadaju šume i naš planet je ozbiljno
zagađen. Zemlju iskorištavamo sječom šuma i odlaganjem
otrovnog otpada. Drveće izumire zbog zakiseljenog
tla i demineralizacije. Ako dvojite o istinitosti ovih podataka,
pogledajte opustošene šume balzamina u američkom
nacionalnom parku Blue Ridge Parkway na zapadu Sjeverne
Karoline ili odumiranje cvjetnih drenova. Istraživanjima
su dokazali daje njihovo propadanje neposredno povezano
s kiselim kišama.
9) Zbog štetnih učinaka azbesta godišnje umre više
tisuća ljudi. Azbest naime stvara vrlo jaku kiselost i razjeda
pluća.
10) Tetraklorometan, koji koriste za kemijsko čišćenje
odjeće, ulazi u tijelo kroz kožu i može uzrokovati alergijske
reakcije te stvara kiselost u tijelu. (Zato odjeću iz kemijske
čistionice uvijek dobro prozračite prije odijevanja.)
11) Posebno vas moram upozoriti na formaldehid, koji isto
tako stvara kiselost i prisutan je u mnogim proizvodima (u
drvnim oblogama, podovima od ploča iverice, sagovima).
Neki ljudi su vrlo osjetljivi na njega, ali u slučaju otrovanja
ne možemo pomoći protuotrovom, jer ne postoji. Ako
sumnjate da ste bili izloženi formaldehidu, odmah pozovite
centar za otrovanja.
12) Kremen (silicijev dioksid) čest je sastojak pudera za tijelo.
U organizam se može apsorbirati kroz kožu, rektum
ih vaginalnu sluznicu. Stvara jaku kiselost, a povezuju ga i
s nastankom ozbiljnih fizičkih problema. Siguran nadomjestak
je kukuruzni škrob.
13) U duhanu između 2000 drugih kemikalija nalazimo i iznimno
opasnu otrovnu tvar dioksin, koji stvara vrlo jaku kiselost.
Količinu štetnih kiselih tvari koje udahnemo prilikom
pušenja cigara ili cigareta teško je utvrditi. Zato vam
savjetujem da prestanete pušiti.
14) Ova knjiga tiskana je na alkalnom papiru - za to imamo vrlo
dobar razlog. Prije 1850. godine izrada papira temeljila se
isključivo na alkalnom postupku. Papir i knjige iz tog vremena
još su i danas vrlo dobro očuvani. Ali, nakon 1850.
godine počeo se koristiti postupak s kiselinama, zbog
čega se kvaliteta papira i knjiga jako pogoršala. Već
i izdavači sad ponovno koriste papir izrađen po alkalnom
postupku. Cak ugledni vašingtonski muzej Smithsonian
Institution za pohranjivanje predmeta koji nisu
izloženi koristi papir i kartonske kutije od alkalnog papira.
I knjižnice dakle za svoje raspadajuće knjige traže slična
rješenja kao ljudi za svoje zdravstvene poteškoće.
Ono što se temelji na lužnatosti preživjet će, a što se temelji
na kiselosti propast će - bila to civilizacija, ljudsko tijelo ih
papir, na kojem pohranjeno naše znanje. Sama majka priroda
vapi za alkalnim načinom života i pitam se koliko će još dugo
podnositi našu zlouporabu.
John Hamaker razvio je teoriju koja se polako počinje ostvarivati.
Tvrdi, naime, da svakih 90.000 godina nastupi ledeno
doba, za vrijeme kojeg ledenjaci drobe stijene u prah i mineraliziraju
tlo. Zbog ponovno nastalog alkalnog okoliša izrastu
stabla i biljke. Hamaker je uvjeren da se nezaustavljivo
približavamo sljedećem ledenom dobu, a ogromnim količinama
kiselog otpada koji odlažemo u okohš taj proces samo dodatno
ubrzavamo.
Hamaker predlaže da intenzivnim pošumljavanjem i mineralizacijom
pomognemo u popravljanju alkalnog stanja zemlje.
Ponovna mineralizacija drobljenjem šljunka u prah mogla bi
stvoriti odgovarajuće uvjete za lužnatost tla. Tako bi dobivali
kvalitetnu, jako lužnatu hranu, oživjeli izvore pitke vode i usporili
klimatske promjene koje ugrožavaju život na Zemlji. Uz
to omogućili bismo brz razvoj drveća, otpornog na vremenske
promjene. Zato alkalizirajte - ili umrite! Ne radi se samo o
našem organizmu, već o cjelokupnom poimanju našeg života.

Kad idete na odmor, uživajte! Samo tako ćete smanjiti stres.
Sjetite se poznate izreke H. W. Longfellovva:
»Radost, umjerenost i odmor liječniku pred nosom zatvaraju
vrata.«

Sve što mislimo i sve što osjećamo, pozitivno ili negativno,
odražava se na fizičko tijelo. Bilo kakva neusklađenost
uzrokuje kisele reakcije. Dakle, stupanj povećane kiselosti
neposredno je povezan s energetskim blokadama. Intenzivan
osjećaj sam po sebi nije štetan, ah uporno ustrajanje na njemu
uvijek stvara jaku kiselost koja vodi u bolest i bolove.
Neusklađeni rad uzrokuje nestabilnost staničnih procesa,
pa se stupanj kiselosti jako povećava. Kiseli otpadni produkti
počinju nastajati posvuda po tijelu. Kad je osjećaj mržnje
usmjeren na nekog drugog, tijelo pošiljatelja je ono koje je
pogođeno. Sto je veći osjećaj mržnje, to je veća količina nastale
kiseline.
Zacijelo ćete se upitati, zašto je tako. Razmislite. Jeste h
ikad bili ljuti samo u desnoj nozi? Je li vas ikad strah samo u
lijevoj ruci? Kad nastane jaki osjećaj obično ga osjećamo po
cijelom tijelu.

Pročišćen bijeli šećer jedna je od najštetnijih tvari koje možete konzumirati.
Kad doživimo blaži stres, u tijelu pokrećemo iste reakcije
kao da smo pojeli osminu šalice bijelog šećera. Umjereni stres
jednak je dvjema trećinama šalice šećera, a jaki stres s jednom
i pol šalicom. Iz toga je vidljivo kako je štetan za naše zdravlje
svaki nerazuman emotivni stres.
Nasreću, možemo naći načine kojima ćemo uravnotežiti
osjećaje nesklada, kad se oni pojave. Usmjerite svoju pažnju
na dio tijela 2,5 centimetra ispod pupka i na tom mjestu zamislite
točku veličine kovanice. Nekoliko puta smanjite veličinu
te zamišljene točke za polovicu, ali tako da vam ne nestane
pred očima. Ustrajte 10 do 30 sekundi. Usredotočenjem
na tu točku, um vam se pribere, umirite tijelo i stvorite zaista
iznenađujuću reakciju u hormonskom sustavu. Svuda po tijelu
se preko limfnog sustava počinje oslobađati lužnati enzimski
sok koji povećava lužnatost u organizmu, jača svaki mišić i
uređuje misaone procese. Vježba će vas opustiti i ojačati.
Prema općem uvjerenju, napetost, pritisak i nasilan otpor
izjednačuju se sa snagom. Ništa nije neistinitije. Pravu
snagu nalazimo u našoj povezanosti sa Stvoriteljem. Kad se
uravnotežimo s beskonačnim izvorom čiste energije, opustimo
se, razbistrimo i dobijemo svu snagu koju ćemo ikad trebati.
Moje osobno iskustvo je to potvrdilo. Jednom sam se na
takmičenju u dizanju utega iznenada razbolio. Na svakom
takmičenju su dopuštena tri pokušaja. Kad sam prvi put bio na
redu nisam mogao podignuti utege. Do drugog pokušaja sam
imao tri minute vremena. U prvoj minuti sam se sažalijevao,
osjećao sam se slabim i nemoćnim i srce me boljelo jer je govorilo
da ću nakon svih dugih mjeseci pripreme odustati. U
drugoj minuti sam se sjetio tehnike usredotočenja na jednu
točku, smirio sam se i povezao s energijama koje vladaju u svemiru.
Dok sam bio usredotočen na jednu točku, nisam osjećao
nikakve bolove. Prije isteka treće minute, mirno sam i sabrano
s lakoćom podigao uteg. Tada sam spoznao da usredotočeno
opuštanje znači snagu.

Ako glazba stvara bilo kakav neugodan osjećaj, u organizmu
uzrokuje nastanak kiselina. Neskladan zvuk remeti djelovanje
enzima, hormona i osnovne funkcije organa, što dovodi do
uništavanja stanica.
Harmonična glazba opušta i sinkronizira živce, organe i žlijezde
te na taj način stvara lužnatost. Posljedica su povećana
energija i ugoda.

Vibracije koje oblikuju boju stvaraju molekularni
učinak unutar svake stanice. Harmonične boje stvaraju
lužnatost, a sve koje nameću nesklad, kiselost. Tako možete
osjetiti kako vas zovu zelene šume ili žuto-crveni tonovi pustopoljina.
Zato se okružite spektrom boja koje vas dižu, opuštaju,
daju vam snagu, mir i veselje.

Topao, ljubazan osmijeh nekom tko misli da je sve izgubljeno,
iskren dodir ruke nekoga tko je izgubio nadu, novčana
pomoć nekom tko je u stisci, lijepa riječ ili molitva za životinje
koje pate, iskren blagoslov hrane koju pripremate, radosna
pomoć susjedu u popravku ograde, srdačan smijeh skupa
s bolesnim prijateljem. Sve to samo su neki primjeri služenja
drugima.
Služite s tom mišlju - svim svojim djelima pokažite
najviše i najbolje u sebi. Iskreno stanje duha koje stvara
lužnatost je ono iznutra bogato, mirno i zadovoljno. Lužnatost
će se pretakati po vašem tijelu, zaslađivati vaš život i vinuti vas
u nebesa.

Voda je glavni sastojak ljudskog tijela i od ključnog je
značaja za obavljanje životnih funkcija tijela. U početku plod
čini skoro 99 posto vode, a u odraslom čovjeku je ima oko
70% (u krvi 98%, u mozgu 85 %, u mišićima 80%...). Proces
propadanja stanica i stvaranja novih odvija se cijeli život, a
osnovna građa tih stanica je voda. Zato je kvalitetna voda za
piće, pripremu Inane i napitaka od ključnog značaja za dobro
funkcioniranje tijela. Zdrav život počinje kvalitetnom vodom.
Ionizirana alkalna voda nastaje u postupku podjele pitke
vode na ionizirano alkalnu i ionizirano kiselu vodu. Ionizirana
alkalna voda se postupku obogaćuje aktivnim vodikom, jakim
antioksidansom koji učinkovito neutralizira aktivni kisik i druge
slobodne radikale.
Ionizirana alkalna voda je po sadržaju aktivnog vodika »reducirana
voda« i izvrstan antioksidans, zbog čega je najbolja
pitka voda. Voda se u aparatu prilikom prolaska kroz visoko
učinkovit višeslojni filtar od aktivnog ugljena i ugljikovih vlakana
prvo očisti od svih nečistoća, većih od 1 mikrona. Aktivan
ugljen, koji sačinjava visokoučinkoviti filtar, uklanja iz vode
klor, organske spojeve, teške kovine i pesticide. Tako očišćena
voda se potom prilikom prolaska između elektroda od titanija i
platine, koje su odvojene posebnim vrlo kvalitetnim membranama,
dijeli na ioniziranu alkalnu i ioniziranu kiselu vodu. U
postupku razdvajanja elektrolizom u ioniziranoj alkalnoj vodi
kao kationi koncentriraju se prije svega kalcij i magnezij, koji
s hidroksilnim anionima tvore blage lužine (kalcijev hidroksid
i magnezij ev hidroksid). Istodobno se iz ionizirane alkalne
vode kao anioni izlučuju karbonati, nitrati, fosfati i sulfati
u ioniziranu kiselu vodu, gdje tvore blage kiseline. Postupak
razdvajanja elektrolizom moguć je samo kod pitke vode, jer
sadrži elektrolite. Ionizirana alkalna voda zbog brojnih pozitivnih
učinaka na zdravlje izvrsna je za piće i pripremu hrane,
a ionizirana kisela voda koristi se izvana za kozmetičke i dezinfekcijske
svrhe, a izvrsna je i za njegu biljaka.
Ionizirana alkalna voda sadrži aktivni vodik, to je snažan
antioksidans i sredstvo za uklanjanje otrova, koje učinkovito
neutralizira aktivni kisik i druge slobodne radikale.
Svi antioksidansi, kao npr. vitamin A, vitamin C i vitamin
E, imaju isto kao ionizirana alkalna voda u svojini molekulama
dodatan elektron, koji služi za neutralizaciju slobodnih
radikala. Ioniziranoj alkalnoj vodi u postupku razdvajanja
elektrolizom smanjuje se veličina skupova molekula vode.
Zbog toga je alkalno ionizirana voda izvrsno sredstvo hidracije
s do šest puta većom sposobnošću hidracije od obične pitke
vode, što dodatno povećava pozitivan učinak ionizirane alkalne
vode na zdravlje.

Aktivni vodik antioksidans
Tekućine imaju određen oksidacijsko-redukcijski potencijal
(ORP), vrednovan u mV. Pitka voda ima ORP od +300 mV do
+400 mV, što znači da ima razmjerno nizak redukcijski potencijal.
Samo niže vrijednosti imaju sposobnost redukcije i
time sprječavanja oksidacije. Ionizirana alkalna voda, ovisno o
sadržaju elektrolita, ima i postavljene stupnjeve na aparatu na
osnovi sadržaja aktivnog vodika ORP od 250 mV do - 350 mV.
Svježe iscijeđen sok naranče ima ORP vrijednost oko - 250
mV, ali koji antioksidativne osobine s vremenom ili obradom
(konzerviranje) brzo gubi.
Oksidacija znači kvarenje, raspadanje i starenje. Kad neka
stvar oksidira, oksidacijsko-redukcijski potencijal (ORP) raste.
Okoliš s višim ORP-om sprječava rast bakterija, a ako je dovoljno
visok,uništava bakteriju. Hrđanje željeza posljedica je
oksidacije. U tijelu se događa štetna oksidacija pod utjecajem
slobodnih radikala. Najčešće su slobodni radikali nestabilne
molekule koje su zbog različitih »stresnih« utjecaja izgubile
elektron. Tako slobodni radikali u tijelu, u težnji za stabilnošću
uzimaju elektrone iz stanica i time oštećuju DNK. Kad se
stanica dijeli, nova stanica preuzme imitiran, pokvaren DNK
materijal, greška se daljnjim dijeljenjem prenosi dalje i tako
uzrokuje brojne bolesti.
Kako starimo, naš tjelesni ORP postaje veći. Ionizirana
alkalna voda sa svojim niskim ORP-om koči starenjem
uvjetovano povećanje ORP-a i time proces starenja.
Za osjetno usporavanje i preokretanje procesa starenja moramo
svaki dan popiti veću količinu ionizirane alkalne vode
većeg stupnja. Antioksidansi imaju osobine ublažavanja
procesa starenja i djeluju kao preventivna zaštita od
bolesti, na temelju mehanizma neutralizacije slobodnih
radikala. Budući da je ionizirana alkalna voda tekućina
s iznimnom sposobnošću hidracije, zauzima najviše mjesto
među antioksidansima.

Prednosti ionizirane alkalne vode
Pijenje ionizirane alkalne vode je preventivna zaštita
od brojnih oboljenja, pomaže u reguliranju krvnog tlaka i
snižavanju razine šećera u krvi, pomaže u regulaciji probave
i kod poteškoća s osteoporozom, kostoboljom, ublažuje kardiovaskularne
probleme i što jc najvažnije, oslobađa tijelo od
otrova. Povećava učinkovitost imunološkog sustava i općenito
otpornost tijela.
Prema iskustvima brojnih zadovoljnih korisnika, viroze su
manje učestale i manje izražajne, regulirana je probava, uklonjeni
su problemi sa želučanom kiselinom, povećana je životna
energija, uklonjene su čak migrene. Obična pitka voda sadrži
klor, karbonatne, nitratne, sulfatne i fosfatne anione, koji smanjuju
učinkovitost kalcijevih iona. Ionizirana alkalna voda ne
sadrži klor, prethodno nabrojenih aniona je vrlo malo ili ih skoro
nema, što povećava učinkovitost kalcijevih iona. Uz to, ionizirana
alkalna voda, zbog postupka razdvajanja vode elektrolizom,
obogaćena je prije svega kationima kalcija i magnezija.
Ionizirana alkalna voda isto tako ne sadrži nečistoće veće od 1
mikrona, klor, organske spojeve, teške metale i pesticide, koje
odstranjuje visokoučinkoviti višeslojni filtar od aktivnog ugljena
i ugljikovih vlakana.
Pijenje ionizirane alkalne vode umjereno povećava
izlučivanje urina i time pomaže u uklanjanju otpadaka metabolizma,
čime je osigurano bolje čišćenje tijela. Pijenjem
ionizirane alkalne vode postižemo smanjenje količine uree i
mokraćne kiseline u krvi.
Prevelik sadržaj masnoća u prehrani povećava razinu kolesterola
u krvi. Razlikujemo korisni HDL kolesterol i štetni LDL
kolesterol. Kad štetni LDL kolesterol u tijelu, pod utjecajem
slobodnih radikala oksidira, odlaže se na krvne žile, sužuje
ih i time smanjuje njihovu protočnost, što uzrokuje visoki
krvni tlak, a posljedično infarkt ili kap. Višemjesečno pijenje ionizirane
alkalne vode koja sadrži aktivni vodik najučinkovitiji je
antioksidans, pomaže u snižavanju visokog krvnog tlaka,
jer svojim antioksidativnim djelovanjem sprječava oksidiranje
LDL kolesterola i njegovo odlaganje na stijenkama žila.
Uporaba ionizirane alkalne vode
Čaj, kava i drugi napici, pripremljeni s ioniziranom alkalnom
vodom imaju bolji i izražajniji okus. Pijenje ionizirane
alkalne vode pomaže kod napornog fizičkog
ih intelektualnog rada. Namakanje npr. suhog graha u ioniziranoj
alkalnoj vodi, zbog izvrsnih hidracijskih osobina, znatno
pospješuje hidraciju i nabreklost zrna graha. Kuhanje u ioniziranoj
alkalnoj vodi pojačava okus hrane.
Uporaba ionizirane kisele vode
Ionizirana kisela voda koristi se izvana i izvrsna je za njegu
kože i kose, napinje kožu i sprječava nastanak akni, kosa
dobiva ljepši sjaj. Ionizirana kisela voda izvrsna je za njegu
usne šupljine, ispiranje pomaže u liječenju upale grla i uklanja
neugodan zadah, također pomaže u odstranjivanju zubnog
kamenca. Ionizirana kisela voda djeluje protumikrobno i izvrsna
je za čišćenje i dezinfekciju posuda i kuhinjskog pribora.
Izvrsna je za njegu biljaka i potiče njihov rast, vraća svježinu
i produljuje trajnost rezanog cvijeća. Ne poznajem nikoga tko
bi se u pitku vodu razumio bolje od g. Maria Habeka iz poduzeća
Tehnofan-M.S. iz Ivanjca. Možete ga nazvati na telefon
042 / 770 620, a puno korisnih informacija možete naći
i na internetskoj stranici www.tehnofan.hr.

KALCIJ JE JEDAN OD NAJVAŽNIJIH
MINERALA ZA STVARANJE LUŽNATOSTI
Kalcij je jedan od glavnih tjelesnih sastojaka. Ljudsko tijelo
sadrži 2% kalcija ili prosječno 1,2 kg.
Kalcij:
• Osigurava jake i zdrave kosti, zube i nokte
• Smanjuje opasnost od raka debelog crijeva
• Brine za zdravlje srca i krvnih žila
• Brine za pravilan rad srca
• Snižava krvni tlak
• Uklanja nesanicu
• Sudjeluje u metabolizmu željeza
• Omogućuje pravilan rad živčanog sustava
• Uklanja bolove u križima
• Smanjuje menstrualne grčeve
• Pomaže kod poteškoća u menopauzi
• Povećava intelektualne sposobnosti
• Smanjuje stres
• Smanjuje opasnost nastanka bubrežnih kamenaca
• Povećava učinkovitost imunološkog sustava
• Učinkovito uklanja masnoće iz tijela
• Pomaže kod mršavljenja

Dugo vremena ni stručnjaci nisu razumjeli kako kalcij
utječe na tako puno tjelesnih funkcija. Odgovor se nalazi u
ovoj knjizi: kalcij izvrsno regulira kiselo-lužnatu ravnotežu u
svim tjelesnim tekućinama.

Tijelo regulira kiselo-lužnatu ravnotežu
prije svega kalcijem.

Naše tijelo se od zakiseljenosti brani na sljedeći
način: crpi kalcij iz kostiju i regulira vlastiti pH. Mnogi znanstvenici
su uvjereni da je uzrok mnogih bolesti povećano crpljenje
kalcija iz kostiju zbog regulacije pH. Nabrojimo samo
neke:
Osteoporoza
Vrlo je važno da djevojčice još prije puberteta dobiju dovoljno
kalcija, dakle u razdoblju kad se konačno oblikuju kosti.
Ako ste zakasnili i uzimali prosječno samo 500 mg kalcija,
to još uvijek možete nadoknaditi u kasnijoj dobi.
U najvažnijoj francuskoj medicinskoj istraživačkoj ustanovi
napravili su studiju u kojoj je sudjelovalo 3210 zdravih žena
iznad osamdeset godina. Svaki dan su uzimale po 1200 miligrama
elementarnog kalcija s vitaminom D3. Broj lomova
kuka smanjio se za nevjerojatnih 43%, a lomovi zapešća i
zdjelice za 32%.
Srce, krvožilni sustav, kolesterol
Sudionici istraživanja na Oregon Healt Sciences sveučilištu
uzimali su kalcij od šest do dvanaest tjedana. Među sudionicima
s visokim krvnim tlakom koji su uzimali dodatni kalcij tlak
se smanjio kod njih 75%. Istraživači na Boston University Medical
School 18 godina su pratili veliku skupinu muškaraca.
Oni koji su uzimali oko 1000 mg kalcija na dan tijekom starenja
su bih bitno manje skloni visokom krvnom tlaku. U brojnim
drugim istraživanjima utvrdili su da bi se kod 50% osoba
krvni tlak snizio, ako bi uzimali dovoljno kalcija.
Još je zanimljivije da kalcij uklanja štetu koju uzrokuje visoki
krvni tlak. Istraživanja su pokazala da dnevne doze od
1000 mg kalcija na dan u dva mjeseca uzrokuju smanjenje
raširenog srca.
Kad je veća skupina muškaraca počelajesti hranu s puno kalcija,
smanjio im se kolesterol.
Moždana kap
Kap je jedan od najčešćih uzroka smrti. Kao i svi organi
tako i mozak treba stalan dotok krvi i kisika. Ako koncentracija
kisika u mozgu dovoljno opadne, mogu nastati nepopravljive
posljedice. Obično kap pogađa one koji imaju probleme s aterosklerozom,
šećernom bolesti, srcem ... U nekim istraživanjima
utvrdili su da su zdrave žene uzimale 38% više vitamina
D i 17% više kalcija od onih koje je pogodila kap.
Glavobolja, migrena, druge bolesti
Istraživanja Human Nutrition Research Centra dokazalo
je da žene trebaju više analgetika onda kad im u prehrani nedostaje kalcija i mangana.

Bubrežni kamenci
Bubrežni kamenci sastoje se prije svega od dviju tvari, kalcija
i oksalata, tvari koju dobivamo u hrani, a veže se s mineralima,
na primjer s kalcijem. U istraživanju, koje su obavili
na Harvard Scool of Public Health dokazali su da je savjet
liječnika da ograničimo unos kalcija ako imamo bubrežne kamence
- kriv. U istraživanju su dokazali da su osobe koje su
konzumirale hranu bogatu kalcijem, puno zaštićenije od nastanka
bubrežnih kamenaca. Drukčije rečeno, puno kalcija štiti
od bubrežnih kamenaca. Ako je u tijelu dovoljno kalcija, oksalati
se vežu s kalcijem i apsorbiraju se u probavnom sustavu.
Ako kalcija nema dovoljno, oksalati se izlučuju kroz bubrege,
gdje mogu stvoriti kamence.
Menopauza
Posljedice menopauze (opadanje koncentracije estrogena)
su osteoporoza, propadanje zubi, bolesti srca, artritis,
povećanje koncentracije kolesterola i lomovi kostiju. Osim
nužnog dodatnog unosa vitamina E, C i vitamina skupine B,
nužno je uzimanje dodatnog kalcija. Kalcij je nužan kod
grčenja mišića, kod zgrušavanja krvi i kod očuvanja staničnih
membrana. Presudno je važan za normalan rad srca, što je za
žene važno jer su nakon menopauze znatno sklonije bolestima
srca nego prije.
Dug i zdrav život (imunološki sustav)
Kalcij ima brojne vrlo važne zadaće u funkcioniranju
organizma. Važan je za stezanje mišića, prijenos živčanih signala
po živcima, djelovanje osjetilnih stanica, zgrušavanje krvi.
Kalcij je važan i u djelovanju imunoloških stanica. Posebno
fagocitne stanice (to su imunološke stanice koje imaju zadaću
uklanjanja stranih tijela: bakterija, virusa...) imaju veliku
potrebu za kalcijem. Ona se dodatno povećava kad moraju progutati
i uništiti puno tijelu stranih čestica. Kad je u tijelu zaraza,
tada trebamo više kalcija.
Svi mi koji uzimamo dovoljno kalcija otporniji smo i imamo
manje prehlada, gripa, viroza...
Rak
Kalcij može spriječiti razmnožavanje stanica raka. Na University
of Minesota utvrdili su da bi 2000 mg kalcija na dan
moglo normalizirati razmnožavanje stanica u debelom crijevu
muškaraca i žena koji su jako izložene raku debelog crijeva. To
otkriće potvrđuje rezultate mnogih studija koje pokazuju kako
kalcij sprječava nastanak raka. Kod životinja kalcij spriječi
tumore u 40% slučajeva. Kod ljudi su utvrdili da su oni koji
uzimaju malo kalcija u tri puta većoj opasnosti od raka debelog
crijeva.
U jednoj studiji u Chicagu, koja je trajala 19 godina i obuhvatila
25.000 ljudi, utvrđeno je da su oni koji su uzimali
1200 mg kalcija na dan u upola manjoj opasnosti da se razbole
od raka debelog crijeva.
Debljina
Kalcij otežava apsorpciju zasićenih masnoća u probavnom
traktu. Ako se ne apsorbiraju, ne mogu povisiti kolesterol.
Ako uzimamo puno kalcija, probavom izlučujemo dva
puta više masnoća, nego inače. Naše bake i prabake će se sjetiti
kako se nekad pravio sapun: od masti i lužine. Kalcij u dodiru
s masnoćom stvara tvar koja je slična sapunu, a tijelo je ne
preuzima u krv i odmah se izlučuje. Ako ne uzimamo dovoljno
kalcija, masnoća se nakuplja u tijelu, neprerađeni ugljikohidrati
se također pretvaraju u masne stanice i postajemo debeli,
sa svim posljedicama toga.

Dodavanje kalcija
S metabolizmom kalcija naše tijelo ima puno više posla
nego s probavom drugih minerala i to je pomalo ironično:
najvažniji mineral našem je organizmu najteže dostupan.
Npr. mlijeko ima puno kalcija, pa ipak, odrasli ljudi od toga
nemaju puno koristi jer ga tijelo koristi u metabolizmu tog
istog mlijeka. Dovoljne količine kalcija također ne možemo
osigurati samo konzumiranjem povrća, zato puno ljudi uzima
dodatke s kalcijem. Pritom je kalcij u oblicima koji su našem
organizmu nepoznati (strani, umjetni) i od tih pripravaka naše
tijelo nema puno koristi. Ako želite zadovoljiti potrebe za kalcijem,
preporučujemo uzimanje prirodnih proizvoda bez ikakvih
dodataka. Takav proizvod je koraljni kalcij u prahu.
Zašto bez kalcija jednostavno ne možemo živjeti i ne
možemo biti zdravi pročitajte više na www.sitis-san.hr.


U igri života vrijede ista pravila. Između imetka bogatog i
siromašnog može biti razlika nekoliko milijuna eura, a uzrok
može biti jedna jedina odluka. Između zdravog i bolesnog je
velika razlika, ali to može biti posljedica jedne navike, jedne
odluke ili jedne informacije. Isto je i kod razlike između
uspješnih i neuspješnih, zadovoljnih i nezadovoljnih.... Samo
nekoliko postotaka moramo biti bolji, samo malo je potrebno.
Cesto živimo automatski,
po nekoj inerciji, onako kako smo naviknuti. Nismo
svjesni da svaki trenutak iznova odlučujemo o ovom ili onom i
daje te odluke potrebno provjeravati.
Kod prehrane ta je inertnost prilično izražena. Kuhamo i
jedemo po navici ono što su kuhali i jeli naši roditelji, a oni
su kuhah i jeli ono što su kuhali i jeli njihovi roditelji. Ukratko,
naša djeca se hrane slično, kao što su se hranili njihovi
pradjedovi i prabake. I tu sličnost završava. Ništa drugo nije
isto. Sirovine koje koristimo u pripremi mane nisu iste, način
pripreme hrane nije isti, način prehrane nije isti, iskorištavanje
konzumiranih kalorija nije isto, način života nije isti. I samo
rijetki, koji su prisiljeni bolešću ili nezadovoljstvom vlastitim
izgledom, i još rjeđi - oni potaknuti intelektualnim i duhovnim
odrastanjem, odlučuju se na promjene. U posljednjih 100 godina
sve se posve promijenilo - samo je funkcioniranje našeg
tijela ostalo isto.

Hrana je lijek i hrana je otrov.
Naše tijelo je nešto najgenijalnije, najsavršenije što
uopće možemo zamisliti. Čudimo se toj majstoriji, divimo joj
se. Budite ponosni na svoje tijelo i poštujte ga. Upoznajte ga i
brinite se za njega, upravo onako kako se brinete za primitivne
tehničke uređaje: automobil, mobitel, brod, DVD... Naučite
nešto o hrani, vitaminima, mineralima. Ako tijelo nije zdravo,
ne možemo biti sretni.
Planirajte što ćete i kad ćete jesti.
Jedna od najvažnijih stvari je savjestan način života, u kojem
smo svjesni što i zašto radimo, a ne živimo automatski, nagonski,
u skladu s dosadašnjim navikama. Prehrana je ozbiljna
stvar, zato planirajte što, kad i koliko ćete pojesti. Ali, prehranom
se ne trebate baviti previše. Hranom ne smijemo biti
opsjednuti.

Ne jedite kad ste umorni, bolesni, nesretni, ljuti, uznemireni...
U hrani nisu samo kalorije, minerali i vitamini. Hrana je
izvor životne energije koji nije moguće vidjeti pod mikroskopom
ili izračunati u kalorijama. Životinje često poste, posebno
kad su bolesne. I bolesna djeca odbijaju hranu. Poznajem izvrsnog
liječnika koji jede jednom na dan i to oko pet. Smatra
da tijekom dana ne može jesti jer na poslu gleda i doživljava
trpljenje drugih, krv, bolesti... Tvrdi da tom hranom tijelo ne
bi ništa dobilo. A poslijepodne, kad dođe kući, sa suprugom se
posveti hrani i tom hranom dobiva dovoljno energije i zdravlja
za svoja skoro dva metra visoko i 100 kilograma teško tijelo.
Ne navikavajte se jesti u stresnim situacijama, jer tako stvarate
naviku da posljedice stresa kompenzirate hranom.

Vodu žvačite, hranu pijte.
Vodu (i druge tekućine) žvačite: pijte u malim gutljajima s
osjećajem. Ne ulijevajte je u sebe. Voda takvim pijenjem samo
proteče kroz tijelo, a nekoliko minuta nakon pijenja već smo
na wc-u. Ako »jedete« čistu, zdravu (alkalnu) vodu, možete je
popili puno manje i nećete tako često ići na wc. Tvrdu hranu
žvačite tako dugo da nastane kaša koju, pomiješanu sa slinom,
možete »popiti«. Od takve hrane imat ćete puno više koristi,
unatoč tome što ćete pojesti znatno manje. Usput ćete izbjeći
mnoge zdravstvene poteškoće.
Odjednom jedite smo jednu vrstu hrane.
Čovječanstvo postoji tisuće i tisuće godina i uvijek je vrijedilo
jedno pravilo: ljudi su odjednom jeli samo jednu vrstu
hrane. Tek u posljednjem stoljeću postalo je moderno pripremati
velik broj jela za jedan obrok (aperitiv, hladno predjelo,
toplo predjelo, glavno jelo, prilozi, salate, slastice . . . ) , koji
tako sadrži vrlo miješanu, neusklađenu i neuravnoteženu hranu,
sastavljenu od bjelančevina, masnoće, ugljikohidrata... U
toj zbrci tijelo se ne snalazi najbolje i to nam uzrokuje puno
poteškoća, odmah nakon hranjenja i dugoročno.
Pola sata prije i tijekom ručka te pola sata nakon ručka
ne pijte vodu.
Za probavu konzumirane hrane tijelo treba želučanu kiselinu.
Ako je razrijedimo vodom, tijelo mora izlučiti još više
kiseline. Nije dobro ako je izlučuje previše ili premalo.
Jedite što manje.
Postoji vjerovanje da Stvoritelj prilikom rođenja svakom
čovjeku namijeni određenu količinu hrane. Kad tu kohčinu
hrane pojede, umre. Pouka: ako želimo živjeti dugo, moramo
jesti što manje. Pomoći će ako slikovito predočimo neku hrpu
hrane: svaki put kad sa te gomile nešto uzmemo, bliže smo
vlastitoj smrti, izreka: »Grobove si kopamo zubima« nije daleko
od istine.

Između obroka u pravilu ne jedite. Ako imate poseban razlog,
obrok možete podijeliti na više manjih.
Izbjegavajte bijelo brašno, bijeli šećer, sol, mlijeko.
Već stoljećima nam je poznato upozorenje o tri bijele smrti,
a u posljednje vrijeme dodaju i četvrtu, a to je kravlje mlijeko.
Dakle: što manje koristite bijelo brašno, bijeli šećer, sol i kravlje
mlijeko.
Ne počinjite hranjenje ugljikohidratima.
Kad u prazan želudac dođu ugljikohidrati, gušterača
izlučuje previše inzulina. On brzo smanji razinu glukoze u krvi
i pohrani je u masne slanice. Kad koncentracija glukoze u krvi
previše padne, tijelo odmah traži novu hranu, i to onakvu koja
se najbrže promijeni u glukozu, a to su ugljikohidrati. Brzo se
nađemo u začaranom krugu, koji pouzdano vodi u debljinu,
šećernu bolest...

27.03.2012. u 09:24 | 0 Komentara | Print | # | ^

<	ožujak, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Ožujak 2020 (74)
Siječanj 2018 (14)
Kolovoz 2017 (22)
Prosinac 2016 (26)
Travanj 2016 (15)
Lipanj 2015 (24)
Kolovoz 2014 (14)
Travanj 2014 (12)
Siječanj 2014 (31)
Ožujak 2012 (10)
Rujan 2011 (19)
Svibanj 2011 (13)
Siječanj 2011 (11)
Listopad 2010 (24)
Ožujak 2010 (12)
Siječanj 2010 (9)
Prosinac 2009 (13)
Listopad 2009 (10)
Rujan 2009 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ako ste ljubitelji čitanja, ovdje možete pročitati meni najdraže dijelove pročitanih knjiga. Ako želite prodiskutirati o pojedinoj knjizi ili navesti neku sebi dragu, samo se javite.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr