Oružja za masovno poučavanje
John Taylor Gatto
Izdavač: Algoritam 2010
Ocjena: *****
Dosada je u mom svijetu bila svugdje prisutna, a ako biste pitali djecu, što sam često činio, zašto im je tako dosadno, uvijek bi mi davala iste odgovore: rekli su da je rad glup, da nema smisla i da su sve to znali otprije. Rekli su da žele raditi nešto stvarno, ne samo besposleno sjediti. Rekli su da nastavnici ne izgledaju kao da znaju puno o svojim predmetima i da očito nisu zainteresirani da nauče više. I djeca su imala pravo: njihovim je nastavnicima bilo jednako dosadno kao i njima.
Dosada je uobičajeno stanje školskih nastavnika i svatko tko provodi vrijeme u zbornici može posvjedočiti o niskoj razini energije, cmizdrenju, malodušnosti. Upitani zašto imaju osjećaj dosade, nastavnici su, kao što možete očekivati, skloni okriviti djecu. Kome ne bi bilo dosadno predavati učenicima koji su neodgojeni i zanimaju ih samo ocjene? Možda ni to. Naravno, nastavnici su i sami produkti istog dvanaestogodišnjeg programa obveznog školovanja koji tako temeljito dosađuje njihovim učenicima, a kao školsko osoblje, ulovljeni su u strukture koje su čak i kruće od onih nametnutih djeci. Koga onda kriviti?
Sve nas. Tomu me je podučio moj djed. Jednog poslijepodneva kad mi je bilo sedam godina, požalio sam mu se na dosadu, a on me je mlatnuo po glavi. Rekao mi je da više nikad ne upotrijebim taj izraz u njegovoj nazočnosti, da je ako mi je dosadno, je to isključivo moja pogreška. Obveza da zabavim i poučim sebe samo je moja, a ljudi koji to ne znaju nezreli su i treba ih, ako je moguće, izbjegavati. Nikako im ne treba vjerovati. Ta me je epizorda zauvijek izliječila od dosade i povremeno sam tijekom godina mogao prenijeti ovu poruku nekim iznimnim učenicima.
Treba li nam škola zapravo? Ne mislim na obrazovanje, nego na prisilno školovanje: šest sati dnevno, pet dana u tjednu, devet mjeseci godišnje, tijekom dvanaest godina. Je li ova smrtonosna praksa zaista potrebna?
Šokantno je to da smo tako gorljivo prihvatili najgore aspekte pruske kulture: obrazovni sustav namjerno projektiran da bi proizvodio prosječne umove, onesposobio unutarnji život, uskratio učenicima znatnije sposobnosti vođenja i jamčio poslušne i necjelovite građane – sve da bi se narod učinio 'upravljivim'.
Podijelite djecu po predmetima, po dobnim razredima, stalnim rangiranjem prema rezultatima testova i pomoću mnogih drugih suptilnih metoda, pa neće biti vjerojatno da će se masa nenalica podijeljena u djetinjstvu ikad reintegrirati u opasnu cjelinu.
Pruski sustav koristn je za stavranje ne samo bezopasnog biračkog tijela i pokorne radne snage nego i krda bezumnih potrošača. Veliki broj industrijskih tirana vremenom je prepoznao goleme profite koji se mogu stjecati kultiviranjem i njegovanjem baš takvoga krda pomoću besplatnog školovanja.
Kad jednom razumijete logiku koja stoji iza modernog školovanja, njegove je trikove i zamke prilično lako izbjeći. Škola uči djecu da budu zaposlenici i potrošači, vlastitu djecu podučite da budu vođe i avanturisti. Škola uči djecu da rekleksno slušaju, vlastitu podučite da razmišljaju kritički i neovisno. Dobro školovana djeca imaju nizak prag za dosadu, vlastitoj pomozite da razviju unutarnji život da im nikada ne bi bilo dosadno. Potaknite ih da se uhvate ozbiljnog sadržaja, sadržaja za odrasle iz povijesti, književnosti, filozofije, glazbe, umjetnosti, ekonomije, teologije – svega onoga što nastavnici znaju kako izbjeći. Postavite svojoj djeci izazov uz samoću, kako bi mogla naučiti voditi unutarnje dijaloge u vlastitom društvu. Dobro školovani ljudi odgojeni su sa strahom od samoće, oni traže stalno društvo pomoću televizije, računala, mobilnih telefona i površnih prijateljstava. Vaša djeca trebaju imati ispunjeniji život, i ona to mogu.
Gušimo genijalnost jer još nismo osmislili kako upravljati populacijom obrazovanih muškaraca i žena. Ja mislim da je rješnje jednostavno i briljantno. Neka upravljaju sami sobom.
Društvena povijest obitelji profesora Arthura Calhouna izvijestila je akademsku zajednicu da se nešto mutno zbiva iza pozornice nacionalnih škola.
Calhoun je napisao da se ostvaruje najzanosnija želja utopijskih mislilaca: djeca prelaze od obitleji krvnog srodstva 'na skrb stručnjaka zajednice'. S vremenom će zbog djelovanja javnog obrazovanja 'stvorenog da bi se kontroliralo parenje nepodobnih', ono o čemu su sanjali Darwin i Galton postati stvarnost.
„Ove ljude ili neke od njihove djece, nećemo pokušati učiniti filozofima, učenim ljudima, ili znanstvenicima. Među njima nećemo podizati autore, pedagoge, pjesnike ili ljude od pera. Nećemo tražiti zamteke velikih umjetnika, slikara, glazbenika, ni odvjetnika, liječnika, propovjednika, političara, državnika – kojih imamo uistinu dovoljno. Zadatak koji sebi postavljamo vrlo je jednostavan...organizirat ćemo djecu...i naučiti ih dana savršen način rade ono što njihovi očevi i majke rade nesavršeno.“ Rockefellerov odbor – Prigodni dopis broj jedan 1906.
Drugim riječima, nisu željeli pamet ili talent, tek poslušnost.
Otuđiti djecu od njih samih kako više ne bi mogla iznutra dobivati snagu, otuđiti ih od obitelji, tradicija, religija, kultura – kako vanjski izvor savjeta ne bi bio u suprotnosti s voljom političke države.
Kroz prva dva stoljeća našeg postojanja, takva bi institucija bila nezamisliva – mladi su bili predragocjen dio ekonomske i društvene stvarnosti. Zapravo, prijeko potreban. Ali, kada se mladima naložila potrošnja, a ne proizvodnja – kad im je naređeno da kao dio opće populacije budu pasivni, a ne aktivni, škole su bile neizbježan ishod ove pretvorbe.
Ovdje se radi o tome da pronađeš ono što voliš i da to slijediš. Danica Patrick
Učenje iz svih izvora prihvaća da sve pod suncem može biti polazišna točka na putu vlastitog usavršavanja i dobrog života – posao u garaži, poker, privatni ples, bilo što. U učenju iz svih izvora etape se osobno programiraju ili se osobno odbacuju.
Kako li smo ikad mogli biti zavedeni uvjerenjem da su specijalisti potrebni za stvari koje su u dosegu običnih ljudi? Kako bismo došli dotle da tako loše mislimo o sebi? Ako neškolovani seljaci mogu rastaviti i ponovno sastaviti tvornicu čelika tri puta brže nego stručnjaci, onda vi i ja trebamo preispitati sve što smo uvjetovani prihvatiti kao istinito. Sve. To se zove dijalektičko razmišljanje. Nekoć je dijalektika bila glavna u školovanju, ali to više ne predajemo. Čak ni takozvanim 'nadarenima i talentiranima'.
Kad bismo imali osjećaj kakav su naši preci imali, na ove bismo ispisane gledali kao na veličanstvene resurse, kao na ljude čije umove standardno programiranje nije moglo ukrotiti. Poštovali bismo ih.
Jesu li oni samo nesretnici koji su zaslužili jadnu budućnost, ili smo mi ti koji su istinski jadni jer smo sami sebe utamničili i trajno se strašimo mašući svojim novčanicima i kućama na periferiji kao dokazima da smo živi?
Slušajte prijatelji, ako seljaci mogu rastaviti čeličanu, ako barske pjevačice mogu unijeti revoluciju u prijam na tehničke fakultete, ako netko ispisan iz osnovne škole moće postići da automobil s četiri litre vozi 150 kilometara, ako skitnice s plaže mogu mapirati ljudski genom, ako krhke žene mogu prohujati kroz muški monopol nad najprestižnijim utrkama automobila, ako disleksični ulični prodavači ribe mogu uspostaviti globalna trgovačka carstva i ako erotske plesačice mogu osvojiti Oskara za scenarij, nešto životno važno nedostaje u općeprihvaćenom načinu na koji škola tretira učenje i postignuće.
Do 1860.godine Europa je već napustila instituciju ropstva i SAD je bio vrlo blizu toga da učini isto – ne bi trajalo više od dvadeset godina, iz mnogo razloga, od kojih je za mene najzanimljivija jednostavna činjenica da su plaćeni robovi, slobodni samo po nazivu, znantno jeftiniji za iskorištavanje, a rade više od robova.
Problem s učenjem iz svih izvora jest taj, bar što se kreatora politike tiče, da on gotovo garantira da će se razviti nezavisni um i karakter – ne njihova kozmetička simulacija kakvu njeguje škola. Još gore, preuzimanje odgovornosti za sastavljanje vlastitog obrazovanja vodi zdravom samopoštovanju, a samosvjesnim se narodom znatno teže upravlja nego tjeskobnim.
Pravo je pitanje 'zašto ne'? zašto škole nigdje ne ulaze u detalje povoljnih prilika i samodostatnosti? Zašto nastavljaju prodavati 'dobar posao' kao kraj puta školovanja kad, kao što mnogi Amerikanci poput lancasterskih Amiša još uvijek vjeruju, nijedan 'posao' nije vrijedan, bar na neko vrijeme, odricanja od nezavisnosti?
Razmislite kako bi društvo izgledalo kad bi se šezdeset pet milijuna zatočene školske djece koja uče kako biti potrošači, iznenada počelo zamišljati kako nezavisno skrbiti za sebe, dodajući vrijednost ostatku društva, kad bi zamišljali sebe kao proizvođače umjesto kao potrošače koji se dosađuju. Ne bismo li ubrzo bili preplavljeni Buffetima, Ventersima, Wassermanima, Danicama Patricks i Diablo Codyijima? Nije li to, a ne više dobro odškolovani zombiji na čijim leđima nekolicina može jahati, upravo no što Americi treba u ovom žalosnom, sterilnom stjecištu njezine povijesti?
Najdublje učenje događa se na vlastitim greškama i neuspjesima.
Obrazovan duh može iluziju pobjeđivanja razaznati samo kao mračnu sablast, potpuno uvjetovanu stalnim školskim sitnim natjecanjima i sibolikom superirono/inferiorno. Obrazovanje (ne školovanje) uči ono što je zaista važno, d aje dodavanje vrijednosti drugima jedini način da se sebi doda vrijednost. Ako niste korisni, sigurno ste beskorisni – a to nitko ne želi.
Činilo se da Stanley ima tetaka i ujaka, svi u samostalnom bisznisu prije svoje dvadesetprve godine. Njegov je cilj bio ići njihovim stopama. Već je u dobi od 13 godina bio svjestan kako u njegovoj blizini juri brza kočija vremena i da ima samo osam godina da stvori čudo nezavisnog zarađivanja za život. Jedan je od rođaka bio cvjećar, jedan je izrađivao namještaj do završne obrade, jedan je bio vlasnik trgovine delikatesa, jedan je imao mali restoran, a jedan je bio vlasnik dostavne službe. Stanley je izostajao iz škole da bi besplatno radio za svakoga od tih rođaka, mijenjajući rad za priliku da nauči posao – i puno više od toga – radeći u društvu s muškarcima i ženama koji su za njega puno više marili nego što bi to bilo koji nepoznati profesionalac. To je, nedvojbeno, bio bolji obrazovni paket od svega što je propustio ne dolazeći u školu. Meni je to rekao kao muškarac muškarcu: Na ovaj način dobivam priliku vidjti kako različiti biznisi rade. Recite mi koje knjige da pročitam i ja ću ih pročitati. Ali nemam vremena za trošenje u školi, osim ako želim završiti kao vi – radeći za nekog drugog.
Ako škola treba služiti kapitalu, onda ona mora biti proizvodna traka na kojoj se djeca, kao materijal, uobličavaju i izrađuju kao čavli.
Strmi pad općeg blagostanja tijekom 90 godina intenzivnog prisilnog školovanja, odvukao je oboje roditelja od kuće na posao, smještajući njihovu djecu u upralvjačke sustave vrtića i produljenog školovanja. Unatoč stoljetnom proglašavanju d aje školovanje lijek za nejednako raspoređeno bogatstvo, dogodilo se upravo suprotno. Bogatstvo je bilo 250 posto više koncentrirano na kraju, nego na početku stoljeća.
Školovanje je zahtjevalo razdvajanje ljudi od dnevnog života, dielilo je svijet u discipline, tečajeve, satove, razrede i nastavnike koji bi po svemu osim po imenu djeci ostali strani. Čak je i religija odvojena od obitelji i dnevnog života, bila samo još jedan predmet za kritičku analizu i testiranje.
A stalno je natjecanje destruktivno, ostavlja mnoštvo gubitnika, poniženih i s mržnjom prema sebi.
Trebamo shvatiti ono što su naši otisci prstiju i naša intuicija zapravo pokazivali znatno prije otkrića DNK-a: nema dvoje istih ljudi, svi 'prosjeci' su laži, i nikoga se ne moće točno prikazati pomoću brojeva i grafičkog prikaza.
Prioriteti:
Sposobnost da se postavljaju teška pitanja o činjenicama, bilo udžbenicima, autoritetima, ili drugim stučnim izvorima. Drugim riječima, poučavamo li dijalektiku?
Sposobnost da se problem definira neovisno, da se izbjegne ropska ovisnost o službenim definicijama.
Sposobnost da se pretražuje masa nevažnih informacija i da se iz te mase brzo izvuče ono što je korisno.
Sposobnost apstraktnog mišljenja i li formuliranja ideje.
Spsosobnost reorganiziranja informacija u nove obrasce koji omogućuju viđenje drukčije od uobičajenog.
Posjedovanje uma koji se okretno snalazi među različitim načinima razmišljanja: deduktivnog, induktivnog, heurističkog, intuitivnog itd.
Lakoća rada s partnerom ili u timovima.
Vještina u raspravljanju pitanja, problema ili tehnika.
Retorička vještina. Uvjerenje drugih da je tvoj smjer razmišljanja ispravan.
Čekanje da na tebe dođe red često je najgori način da dobiješ što želiš.
Kad bismo znali što tražimo, bili bismo užasnuti i ljuti na isprazne sudbine koje nam stvara to rasipanje dragocjenog vremena.
Smjena upravitelja ne donosi razliku u kvaliteti školovanja: neki su deblji, neki oštriji, neki su crni, neki bijeli, neki hispano, neki stariji, neki mlađi – ali svi plešu na isti kobni zvuk svirale odozgo.
Djeca noćnih mora svuda su oko nas, bolesna od naše ravnodušnosti, neka imaju sposobnosti za ozdravljenje, većina nema. Ovo su djeca noćnih mora, tvrdim bez životnih interesa, stvorenja uvježbana da organiziraju svoje vrijeme oko napadaja oduševljenja i zabave, ili izbjegavanja kazne. Karte puteva pred njima su lažne. Najčudesniji komentar o ovoj djecu tisuće su sati koje ona provode u neistraćivanju, neigranju, ne traženju prilika za osobni probitak – već u gledanju drugih ljudi na televiziji, u muzičkim snimakama i računalnim igrama.
Državno školovanje najradikalnija je avantura u povijesti. Ubija obitelj monopilizirajući najbolje vrijeme djetinjstva i podučava nepoštivanje doma i roditelja.
Prisilno školovanje bilo je zamišljeno kao prva linija fronte u ratu protiv kaosa, početak napora da se Hectori i njemu slični drže u pritvoru. Važni ljudi vjeruju žarom religioznih fanatika da civilizacija može preživjeti samo ako se iracionalni, nepredvidivi impulsi ljudske prirode stalno potiskuju i ograničavaju dok se njihova demonska vitalnost ne potkopa.
Podignite čizmu s pregaženih vratova svoje djece, proučite njihove potrebe, ne svoje, ne dajte da vas stručnjaci zastraše, ponovno povećite svoju djecu s primarnim iskustvom, napustite igru pobjednika i gubitnika za trenutak i dobit ćete iste rezultate koje sam dobio ja. Možda i bolje.
Neki unutarnji sat kuca u svakom životu, upozoravajući nas da imamo zakazane susrete sa stvarnošću: stvarni posao koji trebamo obaviti, stvarne vještine koje trebamo naučiti, stvarne borbe koje trebamo voditi, stvarne rizike koje trebamo preuzeti, stvarne ideje s kojima ćemo se hvatati u koštac. I očajnički je potrebno da u vašim zamišljanjima bude i smrt, da nikad ne zaboravite kako je kratak i neizbježan luk vašeg života.
Pomislite samo koliko suspregnute ljutnje, ponižene nezavisnosti, osujećenog lutanja i nemoćne znatiželje mogu akumulirati dječaci u dobi između deset i četrnaest godina...
Postajemo ono što vidimo.
Većina povijesnih napisa o školovanju tako je negativna da se pitate kako je to treniranje pedagogije ikad prošlo test vremena sa svojim originalnim dijelovimak, gotovo nepromijenjenim. Vjerojatno donosi neke koristi, ali koje i za koga, nije sasvim jasno.
Od prvog mjeseca moje nastavničke karijere od 30 godina, shvatio sam da su se intelektualna snaga, keativno uočavanje i dobar karakter u mom razredu smanjivali i da sam zaista i bio zaposlen upravo u tu svrhu. Bio sam službenik u golemoj kaznionici, pravila i postupci bili su čuvari.
Dok je god škola sredstvo isporuke, svaki će pothvat izazivati nepoštovanje. No, za većinu nas, škola postoji kao glavna kovačnica intelektualnog razvoja. Je li i samo učenje onda dovedeno do nepoštovanja?
Zahvaljujući internetu ideja o masovnom školovanju pomoću stručnjaka, gotovo je iscrpljena.
Ne uzimaj ničije riječi za istinu, misli svojom glavom. Parola škole je: Neka drugi razmišljaju umjesto tebe.
Djeca ne razumiju zašto se ovo događa, ali osjećaju da ih se u školi ubija. Zato je tako jako mrze.
Čovjek mora znati kako, mora biti sposoban činiti razne stvari. Paul Gauguin
Sve se znanje može naučiti dok dijete uči govoriti, bezbolno, uspješno i bez organizirane poduke. S.Papert
Podređenost je religijski princip, kao i pretvaranje materije, ona uključuje stupnjeviti sustav funkcionalnih pretinaca u koje su zatočeni zaposlenici, dokle god ostaju tamo gdje su stavljeni, pokoravajući svoju volju, oni su predvidivi, međuovisni ljudski resursi kojima se menadžment po potrebi koristi.
Nemoj imati vlastite ideje, nemoj pokazivati inicijativu, nemoj biti neovisan, nemoj imati vlastite izbore, nemoj preuzeti odgovornost za vlastito učenje.
Otuđiti svako dijete od sebe sama da bi se utopilo u identitetu grupe.
Poznavanje sebe temelj je svega drugog.
Ubacivanje crtića u dječje glave umjesto stvarnih ideja o svijetu ušlo je u modu kao dio projekta umjetnog produljenja djetinjstva i neodraslosti.
Što mogu znati? Čemu se smijem nadati? Što trebam činiti? što je čovjek?
Godine 1790.bilo je moguće obrazovati se u Americi zato što škole nisu prisvajale svo vrijeme mladih, niti su tada djelovale na obiteljski život kao pijavice, nisu nametale sluganske navike u vrijeme odrastanja, nisu indoktrinirale mlade umove teretom unaprijed smišljenih teza.
Još uvijek je 1790. Bilo moguće dobiti obrazovanje zato što u blizini nije bilo previše ljudi koji se pretvaraju da ga daju, prisiljavajući vas da prihvatite ono što nude pod prijetnjom zakonske kazne.
Oni uče iz svakog trenutka, oni stječu uvid u svakoj dobi, čak i u svojem posljednjem trenutku na zemlji.
Obrazovani muškarci i žene uživaju moć stvaranja novih stvari, novih ideja i novih iskustava, obrazovani otkrivaju svoju istinu pomoću pravila izvođenja dokaza, ne upamćivanjem mišljenja drugih.
Obrazovani ljudi uočavaju potrebe drugih ljudi, i u nastojanju da te potrebe zadovolje, oni zarađuju za život. Ali za razliku od neznalica, obrazovani nikad ne postaju previše ovisni o materijalnom bogastvu da bi bili sretni, prepoznajući da se najvrjednija dobra – ljubav, znatiželja, poštovanje i suosjećanje – mogu imati besplatno.
Počnite stavom da nema ničega lošeg u prirodnoj razlici koja čini da jedno dijete čita s pet godina a drugo s dvanaest. Kad im oboma bude petnaest, nitk oneće moći znati koje je prvo naučilo čitati. Nema problema s djetetom, nevolja je u tome što ne možete voditi škole na način na koji sam upravo opisao. Pedagoški aparat koji prisiljava petogodišnjake svrstane u razred prema dobi da budu rangirani prema sposobnosti da ispravno odgovaraju na zahtjeve učitelja, dovodi do nama poznatih bolesti čitanja. Zbog naših će metoda, do vremena kad naizgled spori čitač dođe do odrasle osobe, on ili ona pokazati ravnodušnost prema čitanju, ili mržnju prema njemu.
