Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće
Arijana Čulina
Izdavač: Profil
Srića je ka i cesta na kojoj bi uvik tija vozit sam, bez automobila koji ti prethode ili te slijede, nastojeći uvik preteć onog isprid sebe. Ali kad pretekneš jednog, uvik odnekud iskrsne drugi. Pretekneš osobni auto, naiđeš na kamion, pretekneš kamion, naiđeš na šleper, pretekneš šleper, naiđeš na bager, pretekneš bager, naiđeš na prikolicu punu pijeska koji ti zasipa i muti staklo. I stalno očekuješ da voziš sam na cesti bez prepreka, akad ti se to i dogodi, bude ti nekako monotono, postoji opasnost da zaspiš, srušiš se s ceste i survaš u ponor di više nema ničega. Ni prepreka, ni iluzija, ni života, ni sriće – ničega.
Plavuše su fatalne lomiteljice muških srdaca, jer djeluju nježno i nezaštićeno.
Ta mala bezazlena tubica boje može ti prominit cili život. Na kraju krajeva, ni smeđokosa, neprimjetna Norma Džejn nikad ne bi postala fatalna Merlin Monro da nije svratila do dućana i kupila tu magičnu pituru. Za malo novaca dobit ćete samopouzdanje, moć i na kraju krajeva kapital. Mala investicija, velika dobit.
A znate šta je iskustvo?... Nemaš ga kad si mlad i kad bi ti tribalo, a dođe u starosti kad ga više nemaš di primjenjivat.
A ako u govna ipak upadnete, morate bit svjesni da, ako sami sebe ne iščupate, drugi će vas s radošću još dublje u njih gurnit. Možda ne iz zloće, već i čistog sporta i zadovoljstva koje čoviku pruža tuđe propadanje. Tuđa srića nije zabavna, eto, možda zato. Čovik gledajuć tuđi pad raste u vlastitim očima.
Nije dobro da ti je život ravna voda, ali nije dobro ni da su preveliki valovi, da se ne utopiš. Zato je dobro talasat malo tamo, malo vamo, dok brod ne uplovi u mirnu luku iz koje opet mora kad – tad povremeno isplovit, da ne istrune, ka i čovik.
I Bog je bija muško i kad je stvara svit, uredija je sve najbolje za muški rod. Normalno, ka sebi.
Nije mi jasno zašto bi mi žene uopće minjale prezime. Pola života imamo jedno ime, a onda nam muški oće nametnut svoje, kako bi nas obilježili, žigosali ka svojinu i stoku koja pripada njihovom stadu. Ka šta pas zapiša svoj teritorij. To je meni totalno blesavo.
Zato se ja više neću zajebavat s tim prezimenima. Ako se budem drugi put udavala, nek on lipo uzme moje! Zašto bi ja redala njihova prezimena i tako pokazivala svitu koliko me budala zajebalo.
Zato muškog triba provat na svim terenima, da vidiš kako reagira. Nije ni tenisačima isto igrat na travi, gumi ili zemljanom terenu, jer muški imaju sto lica. Jedno na poslu, drugo doma sa ženom, treće sa ljubavnicama, četvrto s muškom ekipom, peto s poslovnim partnerima.
Za muški pa i prosječni zagljaj zgaziću sve svoje principe, svoje ja, sve, sve.
Kvragu takva ljubav i seks kad moraš proć iljadu strategija da te neko uz sebe ljudski stisne, mislila sam. Kvragu muški koji se pale na mudante, a ne na dušu i tilo. Kvragu povijest i genetski kodovi. Kvragu zviri i znanstvena dokazivanja, kad ćemo se, kvragu, maknit iz kamenog doba?
Mi žene samo ne podnosimo lanac, a glupi muški nam ga uporno stavljaju, fizički i psihički. Kad bi ga malo olabavili, mi bi ga same zategle. I šta nas muški manje budu držali na lancima, bit ćemo im odanije. Ljubav razbija sve okove, kavez nije ni za ptica. A svaka žena traži toplinu i nježnost, samo neke su zbog straha od samoće i želje za stalnom muškom stvari spremne na kavez, a neke radije izaberu slobodu, a muške iznajmljuju po potribi.
Paralelno s mjškim nerazumijevanjem žena dolazi do međusobnog ženskog razumijevanja, one se sve više povezuju iz čiste solidarnosti. Jedna drugoj postaju rame za plakanje i privremena utjeha. Sve je više takvih skupova nesritnica koje dolaze do zaključka da je s muškima neizdrživo, a bez njih nemoguće.
U životu sve tako triba i uzet. Šta bude, bude.
Ne triba se bojat života. Ponavljam opet, bojim se aviona, ali letit ću i dalje.
Mislim da bi mi tribali uvest i taj predmet u škole. Nove strategije, snalaženja i priskakanja u suvremenom demokratskom društvu.
Dok si slobodan misliš da imaš veću mogućnost izbora, pa biraš, biraš i na kraju uzmeš bofl robu, odnosno ono šta je ostalo. To je ka i s, na primjer, smokvama. Kad imaš isprid sebe punu zdjelu lipih smokava, biraš koju ćeš poist, govoreći: ova je popišana, neću, i ova je popišana, neću ni nju, i ova pipišana, neću – a na kraju, kad nestanu iz zdjele, poideš i onu najpopišaniju.
Mi se uglavnom depiliramo samo po potribi, od prigode do prigode. Nema frajera, nema čupanja, a kad ga u mriže uvatimo, počnemo taktiku bacat na kuvanje i pranje, i tu se redovno zajebemo, jer nakon šta ih nahranimo i obrastemo u dlakama, ka šuma Striborova, oni siti pobignu nekoj depiliranoj. Zato je bolje vodit više računa o dlakama, a manje o ručku. Jer kad je žena sređena, muško ima volje izvjest je na ručak. Je ozbiljno. Ja sam trenutačno, moram priznat, bila dlakava. Nema frajera, ima dlaka. Kad dođe prilika, iščupat ću se. Nema smisla prije, boli, a i skupo je.
Muški vole osvajat, i tu oni čeliče ego i postaju face.
Našim materama nužan je osjećaj žrtve. One se cili život za nekog moraju žrtvovat, dicu, muža, kuću, domovinu, da bi se osjetile vridne i svrsishodne, da bi opravdale svoje postojanje, ne daju dici da odrastu i zato ih posli teško mogu istirat iz kuće, jer se dica, normalno, naviknu na besplatnu radnu snagu i sve popratne pogodnosti koje ona sa sobom donosi, gotovu spizu, opranu robu, spremljen krevet, čistu sobu i posli, naravno, neće da idu ispod tih standarda. Žene se još nekako i daju preodgojit, ali muški...
Ako ne kucaš na vrata, neće ti se ni otvorit.
Izgledala je redikulozno...
Brakovi profunkcioniraju tek kad se ljudi rastave. U zajednici niko nikog ne trpi, niko za nikog nema živaca i niko za nikog neće da se žrtvuje. I kad se rastave, teško ih je stavit u nove lance. Ne kažu uzalud da je rastava ka kad te udari kamion – ako preživiš, počneš pažljivo gledat livo i desno.
Laž je i tako postala model života.
...iz neke zemlje hijeroglifa.
Ono jedino šta mi žene očekujemo, nakon cjelodnevnog kuvanja i prikuvavanja za naše muškarce, je rič hvale, koja uglavnom izostane ili bude nekako mlaka i nejasna.
Do tog dolara oni su nevjerojatno držali i zato vam kažem da bogate zemlje stvaraju siromahe duhom. Nekako mi se čini da danas siromašni duhom bolje žive, i zato, zapravo nisam više sigurna jel lakše živit s puno duha bez novaca ili s puno novaca bez duha. Čini mi se da oni s više love i manje duha ipak vladaju, dok ovi drugi očekuju život vječni.
Iz svoje kože nisan mogla. Možda bi se konačno i mogla naučit šta je srića. Možda je srića prihvatit naoko svoju nesriću?
Srića i nesrića su ionako sestre koje uvik prate jedna drugu. Kad se umori jedna, prestigne je druga, a zna se dogodit da šetaju i jedna drugoj uz bok. Zapravo, ima li aposlutne sriće, i šta bi bila srića bez nesriće? Možda bi bila i dosadna. Velika srića ubija, bez njezine sestre ne možemo je pripoznat. Možda je zato i tražimo, jer je tako rijetka i neuhvatljiva, a možda je uvik uz nas, a mi je ne pripoznajemo.
Možda srića i nije uvik negdi drugdi, možda je srića ipak samo u nama samima.
Šta svaka žena triba znat o onin stvarima
Arijana Čulina
Izdavač: Mozaik knjiga
Za ženu je najvažniji izgled i samo izgled, a kad si uz to još i plavuša, uspjeh je zagarantiran. Ne znan samo jeste li ikad primijetili da su skoro sve časne sestre tamnokose. Možda i nisu, ali ja još u svom životu nisan vidila plavu švoru.
Bombardiraju dicu sa toliko nepotrebnih informacija koje će i tako brzo zaboravit, jer naš je mozak skrojen tako da zaboravlja sve suvišno, a pamti ono bitno često ponavljano. Zato smo mi ka jako obrazovan narod, a Amerikanci stručnjaci. Zato što oni uče odma samo ono bitno, a mi se bavimo sa sto pizdarija, umisto da uđemo u srž problema.
Danas je teže odgojit jedno dite nego stado ovaca.
I tu sam ja vidila da je mene malo vrime prigazilo i da se svit, otkako san ja robijala u kužini, ipak malo prominija. A bezobrazna Zdene me je samo tako gledala i ništa nije govorila. Pustila je da se izblamiram i sama dođem do zaključka.
A od svih mogućih ženinih prija uvjeljivo su mu najmrže emancipirane raspuštenice otkpčane odgori do doli, jer se boji da bi mogle imat utjecaja na njegovu ženu koja s vrimenom možda postane samosvjesnija, a to samosvjesnija znači da više misli na sebe, manje na muža i da ne mora nužno trpit svako njegovo sranje. To muž ne voli. S takvim emancipiranim prijateljicama muževi se vole družit van kuće, ali zato ne žele da u kućama njihovim ćenama sole pamet. Zakonita žena mora bit mancipirana i neosvještena. Šta bi drugačije mogli još reć: muškima laska vrlina i neosvještenost vlastite žene i sloboda i osvještenost tuđe.
Triba pravilno veslat, naginjat barku na livu i desnu stranu, ali pazit da se ne privrne. Zato prijateljstva triba održavat, savjete uzimat s rezervom, družit se, ispijat kavice, ali daleko od kuće.
Najveća falinga svakog muškarca je – mater. Sve bi mu se još nekako moglo oprostit, samo da nje nemaju. Zbog matera je polovica brakova već razvedena, tako da nije čudo kad kaže moja prija da joj odsad u životu igraju samo tipovi koji su siročad, oni bez matera. To malo surovo, ali ja smilin da su jednom muškom dovoljne dvi sise, i to ženine. Muškarci, siročad bez matere, puno su privrženiji ženi zato jer nemaju drugog izlaza, kad se na nju naljute nemaju mamice kojoj bi odma otrčali tražit rame za plakanje, nego nesporazum lipo moraju rješit sa svojon ženom. A muški koji ima mater tija bi se privinit na ženinu sisu, ali je problem šta se niakko ne more odbit od materine i to ona osića, koristi i bori se ka zvir za to svoje mladunče. E sad, to ne bi bija problem da se ona bori za mladunče, nego se ona bori i kad to mladunče postane mazgunče. Jednostavno mu ne da odrasti, da se odbije od sise i izađe iz pelena. Njemu to, fala Bogu godi, i eto ti problema za jednu vezu i brak. Imaš muža, nemaš muža. Tilo muškarca, psiha diteta. Za sve su to krivi te zviri, matere, koje ih na vrime ne šalju iz zvirinjaka i ne osposobljavaju za život u džungli.
Iz dana u dan ne znam je li mi bilo gore sa njim ili njegovom materom. Vrimenom sam totalno otupila i počela sve slipo slušat ka pas. Totalno sam izgubila sebe i svoje ja. Sve mi je postalo isto i ravno. Svakim danom sam sve više tonila i postajala sama sebi neprepoznatljiva, fizički i psihički.
Zato vam ponavljam: kad se budete odlučili udavat, stisnite srce i napregnite mozak. Za neobavezne mladenačke ljubavi bitni su osjećaji, a za brak razum.
Ne triba njima sve podredit, nisu oni centar svita, mada bi to tili bit. Zato morate bacat karte na jednu i na drugu stranu. Zadovoljit njega, a osmislit i svoj život. Radite, pletite, čitajte, družite se, izađite. Rasporedite svoju ljubav i interese na više mista tako da muž dobije neku ka konkurenciju. Vole oni to. Vole taj osjećaj da se za nešto bore. Pustite vi šta vam oni ne daju da radite, da se družite. Samo vi to radite, a oni neka ne daju. Njima je zabavnija ta borba, taj osjećaj da nešto moraju osvojit. Oni uvik nešto osvajaju. Vrhove svita, žene, pozicije u društvu, jer se oni stalno moraju dokazivat, to im je potrebno za potvrdu muškosti, šta je i iz povijesti poznato. Više vole da nešto moraju osvajat, nego da ih sve slušate i prilipite im se za skute ka taksene marke ili krpelji. To njima vrimenom postaje dosadno i jedva čekaju da te nametnike krpelje iščupaju, oslobode ih se i pobignu od njih.
Zato brak triba shvatit ka poduzeće. Osnuješ firmu, registriraš je, izabereš partnera s kojin će ta firma poslovat sa dobitkom, a ne bankrotirat priko noći.
Teško je živit sam, nije prirodno. Triba se s nekim imat i svadit. Čovik je ipak društveno biće. I kad promisliš: bolje je onda u kući imat muško nego pasa ili mačku, ako se već o nekom triba brinut. Bolje se onda brinut i šetat svog dvonožnog nego četveronožnog kućnog ljubimca.
Njima ustvari triba dat do znanja da su oni ti sritnici šta imaju vas, a ne vi njih.
Život je ustvari red seksa, red spize.
Pa ne moraju oni baš svako jelo šta im se nudi pojist i provarit. Oni vole bit ti koji će uvatit plijen, zato ako van se neko svidi morate pucat iz svih ženskih raspoloživih oružja, ali da on ipak na kraju ima osjećaj da je on taj koji je vas namamija u mriže i da ste vi bidna riba koja se tu našla i čeka njega da je iz mriže oslobodi.
Danas u apotekama postoji miljon bočica za vječnu mladost. Svi bi tili, i muškarci i žene, šta dulje ostat mladi, ali tu čovik triba imat mozga i shvatit da sve ima svoj rok trajanja, pa tako i ljudsko tilo. I šta bi mi, na primjer, koristilo da umisto sto godina iman sto dvadeset. Metuzalem bi bila sa sto isto ka i sa sto dvadeset, samo bi se duže mučila.
Što je sreća
Desmond Morris
Izdavač: Algoritam
Sretni su ljudi kojivode kreativne živote pune raznolikosti i izazova s vidljivim ciljevima prema kojima mogu usmjeriti svoje napore. Oni mogu živjeti onako kako su ljudi evoluirali u životu: uz planinarenje, napor, postizanje ciljeva, prihvaćanje rizika. Ali agrarna je revolucija za sobom, za veći dio čovječanstva, ostavila groznu štetu. Velik broj pojedinaca bio je, a u nekim zemljama još uvijek jest, osuđen na beskrajnu, dosadnu, svakodnevnu pokoru na poljima. Taj je posao primjeren stoci koja pase, a ne inteligentnim ciljno orijentiranim, inventivnim ljudima.
Ako uzmemo u obzir sadašnju razinu populacije i ekstremne razine prenapučenosti kojima smo sada izloženi, mi smo doista nevjerojanto miroljubiva, prijateljska vrsta.
Njihov dosadan stalno isti rad trebao je biti nadomjestak za uzbuđenje pradavnoga lova. Glavni dio života tih ljudi trošio se na aktivnosti koje su vrijeđale njihov veliki mozak: najveći mozak u cijeloj povijesti evolucije. Taj strašan uzmak za velik je dio čovječanstva značio da se sreća mora potražiti u hobijima i u praznicima, u zakutcima, a ne u središtima njihovih života.
Sreća ne postoji onda kada su stvari dobre, već onda kada postaju bolje.
Jedan bitan aspekt ciljane sreće odnosi se na 'visinu postavljene letvice'. Neki pojedinci ciljaju isuviše visoko i žive više ili manje stalno mrzovoljni i razočarani. To je onaj sindrom: Mogao sam postati pijanist/ pop zvijezda/ veliki glumac da nije bilo moje bolesne majke/ djeteta/ zahtjevnog partnera. Drugi ciljaju isuviše nisko i uništavaju svoj talent. To je onaj sindrom: Volim pjevati, ali nisam dovoljno dobar da se suočim s publikom. Sretni su oni pojedinci koji ciljaju upravo dovoljno visoko da osiguraju sklad sa svojim potencijalom.
Mnogi kreativni ljudi tvrdoglavo odbijaju trošiti vrijeme na svakodnevne stvari, a neki poput Bacona, pokazuju iznimnu sposobnost da posve izbrišu sve što im odvraća pažnju.
Sreća ne dopušta da je eksplatiramo. Ako nađemo nešto što nas usrećuje, i ako to ponavljamo, ono će nam ubrzo dodijati. Intenzivni užitak u prvom dojmu ubrzo postaje blaga ugoda, a potom se pretvara u dosadu.
Moja je definicija sreće – nagla obuzetost užitkom koji doživljavamo kada se nešto poboljša.
Intenzivna sreća ne traje dugo, ona je prolazna.
Kada se veselome dogodi neko loše iskustvo, možemo biti sigurni da će se ubrzo vratiti u normalu, a ako se onome jadnome dogodi nešto dobro, možemo biti sigurni da će uskoro u tome pronaći nešto grozno.
Ako vesela osoba doživi veliku traumu, to može stvoriti ozbiljnu dugoročnu štetu. A ako jadne pesimiste upregnemo u potragu za užicima, oni će se jednoga dana moći izvući iz jarka u koji su potonuli zahvaljujući lošim roditeljima. Ukratko,roditeljska poduka može ostaviti duboke ožiljke (ili velike blagoslove), ali i jedni i drugi mogu se kasnijim utjecajima u odraslih osoba modificirati.
Sreća je cilj u životu. Dalaj Lama
Neprekinuta sreća je dosadna: njoj su potrebni usponi i padovi. Moliere
Sreća je kao pokušaj da zadržimo vodu u dlanovima. Michelangelo Antonioni
Sreća se vidi samo kada se ogleda u drugima. Samuel Johnson
Sreća je rođena kao blizanac, svi koji postignu sreću, moraju je podijeliti. Lord Byron
Dar disleksije
Ronald D. Davis i Eldon M. Braun
Izdavač: Alinea
Disleksija je rezultat dara zapažanja. U nekim situacijama taj dar postaje opterećenje. Pojedinac ne shvaća da se događa zato što se taj dar ugradio u proces razmišljanja. On se pojavljuje rano u životu i kasnije se doima prirodnim kao i disanje.
Obično dislektičari dobiju etiketu hiper zbog fizičkih učinaka dezorijentacije. Većina učenika se samo dosađuje i trsi se ostati budna kad su nezainteresirana ili zbunjena. Dislektičari uz to postanu i dezorijentirani.
Najprije učenik nije zainteresiran za ono što se događa i ne razumije ono što nastavnik govori. Nastupaju dosada i zbunjenost koji aktiviraju funkciju mijenjanja percepcije u mozgu i učenik postaje dezorijentiran. Dok se dosađuje, zbunjen te stoga i dezorijentiran, učenikov unutarnji sat ubrzava, pa se percipirano izvanjsko vrijeme naizgled usporava. Za svaku minutu stvarnoga vremena ovaj učenik mora izdržati dvije minute u pokušaju da ne upadne u nevolju, da održi pozornost, koncentraciju te da mirno sjedi.
To je razlog što se učenik počinje kretati naokolo: da bi kompenzirao osjećaj mučnine od kretanja i suzdržao se od muke u želucu ili povraćanja.
Dislektičari moraju naučiti razmišljati baš riječima koje izazivaju dezorijentaciju.
Dislektičari trebaju stvoriti mentalne slike koje mogu upotrijebiti za razmišljanje, te ih vizualno i slušno povezati s riječima koje pokušavaju naučiti.
Svaki put kad dijete nečemu naučimo, spriječimo ga da to izmišlja samo. Jean Piaget
Uspori dušo, kaže njegova majka. Pričaš tako brzo da ne razumijem što govoriš. PD-u koji pokušava opisati misao koju vizualizira, njezin govor zvuči agonizirajuće spor. Ona kao da govori brzinom od manje... od jedne.. riječi... po.... sekundi.
Do trenutka kad je mali PD učinio sve stvari koje mora učiniti da bi prepoznao riječ CAT, on je napravio najmanje četiri tisuće proračuna više od ostale djece. Istina je da on može razmišljati četiristo do dvije tisuće puta brže od većine ostale djece, ali baš zato što mora učiniti najmanje četiri tisuće proračuna više, on će se doimati veoma sporim.
Možeš li povjerovati da mi se ovo događa? Ima jako slabe ocjene iz samopoštovanja.
Nitko ne voli griješiti, pa PD ima prirodnu ljudsku reakciju na pogreške. Uznemiri se. Ukoro će njegove emocionalne reakcije uznemiriti učiteljicu. Učiteljica će potom uznemiriti čitavu školsku upravu, a ona PD-ove roditelje.
Netko će na kraju reći roditeljima da je PD nezreo ili da se sporo razvija, ili nešto slično. Obično nitko neće upotrijebiti riječi tup ili glup, ali poruka će biti jasna.
Negdje u dobi od devet godina, kad je u trećem razredu, mali PD doseže svoju granicu frustracije. Ne nađe li načina da prevlada, zaobiđe ili svlada svoj problem s riječim, ostat će u trećemu razredu do kraja života. Škola mu je već postala mučenje, a on je očajan.
PD počinje rješavati svoj problem. On pronalazi mentalne trikove i varke poput štrebanja napamet i asociranja zvukova, pjesama, stihova – i ono najgore, koncentraciju. To mu omogućuje funkcioniranje u svijetu riječi. Svi su sretni zbog njega, sada kad je konačno počeo napredovati. On je konačno počeo učiti lekcije, ali te lekcije imaju malo zajedničkoga s pravim učenjem lekcije koje on nauči sadržavat će i nesposobnost koja će trajati cijeli život. One su prisilna ponašanja. One će mu u najboljem slučaju omogućiti da prolazi kroz školu kao 'spori' učenik koji se 'mnogo trudi'.
Jedan od darova dislektičara je intuitivno razmišljanje, kada dislektičari jednostavno znaju neke stvari, bez svjesnog razumijevanja kako ili zašto.
Primarni proces mišljenje dislektičara je neverbalni način razmišljanja u slikama koji se odvija brzinom od trideset i dvije slike u sekundi. U jednoj sekundi, netko tko razmišlja verbalnim načinom, može imati dvije do pet misli (konceptualiziranih pojedinačnih riječi), dok će netko tko misli u slikama imati trideset i dvije (konceptualizirane pojedinačne slike). Matematički izraženo: ima šest do deset puta više misli.
Postoji i načelo izraženo starom izrekom: 'Jedna slika vrijedi tisuću riječi.' Netko tko misli u slikama može zamislitijednu sliku koncepcije za opis koje bi bile potrebne stotine ili tisuće riječi. Einsteinu je teorija relativiteta došla dok je sanjario kako putuje pored zrake svjetlosti. Njegova je vizija trajala tek koju sekundu, a ipak je izrodila mnoštvo knjiga koje ju pokušavaju objasniti. Einteinu je ta ideja bila jednostavna; prosječnom čovjeku je skoro neshvatljiva.
Mnogi disklektičari nalaze načina da dovedu subliminalni misaoni proces u svoju svijest. Ako razmišljaju o nečem zanimljivom, oni se mogu dezorijentirati u misao i promatrati pojedinačne slike kako se one pojavljuju. Kad čine tako, to se naziva sanjarenje. Roditelji i nastavnici su veoma kritični prema sanjarenju, ali ne bi trebali biti. Zapravo bi ga trebali u svakom slučaju poticati. Sanjarenje je proces genija, kao što se Einstein i ostali mnogo puta dokazali.
Kad je došlo do dezorijentacije, mozak više ne vidi ono što gledaju oči, nego ono što osoba zamišlja da oči vide. Mozak više ne čuje ono što čuju uši, nego ono što osoba misli da uši čuju. Tijelo više ne osjeća ono što prima osjetilima, nego ono što osoba misli da je primila, i tako dalje.
Jedan od aspekata multidimenzionalnog mišljenja jest sposobnost pojedine osobe da misli doživi kao stvarnost.
Dislektično dijete se ne zavlači u stvari da bi naljutilo roditelje. Ono samo reagira na poriv koji će s vremenom postati dio dara disleksije.
Sjeme koje je počelo rasti je znatiželja. Znatiželja je sila jača od gravitacije. Da nije, ne bi bilo zrakoplova. Znatiželja je važnija od znanja, ona je korijen znanja. Bez nje znanje ne bi ni postojalo.
Što je najvažnije, znatiželja je dinamična sila koja se nalazi iza kreativnosti. Bez kreativnosti, ljudski rod bi i dalje živio u pećinama.
Zbog razmišljanja u slikama, intuitivnog mišljenja, višedimenzionalnog mišljenja i znatiželje, dislektičareva je kreativnost značajno veća.
Kreativnost nam omogućuje da zamislimo stvari kojih u stvarnosti zapravo nema. Imajući to iskustvo, mi možemo osmisliti nove stvari. Sve originalne ideje proizlaze iz kreativnog procesa.
Dar disleksije je dar ovladavanja. Kad netko nečime ovlada, onje to naučio dobro da to može učiniti bez razmišljanja. Ovladati nečim znači doista to naučiti. Ako su kreativni proces i proces učenja isti, to onda znači da je osoba koja je nečim ovladala stvorila znanje potrebno da to može učiniti.
Svo pravo znanje je iskustveno. Pogrešno je miješati pamćenje podataka i razumijevanje podataka. A još je veća pogreška pomiješati razumijevanje podataka i znanje.
Orijentacija ispravlja percepciju.
Ovladavanje simbolima ispravlja disleksiju.
Dok je osoba dezorijentirana, ne percipira istu 'stvarnost' kao ostali i nije svjesna da ono što se percipira nije stvarno.
Za Europu spremni
Arijana Čulina
Izdavač: Slobodna Dalmacija
Više se ne kaže fitness club – teretana, nego jim.
Po logici stvari čistačica bi mogla biti cleaner director.
Useri nisu seronje nego korisnici.
Koliko je samo ženskih suza u zahodu proliveno.
Neugodno mi je priznat, ali koliko sam ih samo ja prolila. Stanem isprid ogledala, suze se kotrljaju, a ja uživam u svojoj boli, svojoj neshvaćenosti i surovosti ovog svita čije se teško breme baš, eto, na moja leđa sručilo. Počnem jecati tiho, pa sve jače i jače dok me surovi glas moga dragog ne vrati u stvarnost. 'Di si više, ženo, jeba te, al si se utopila?' Onda ja malo zakašljem ka da svoju tugu prekrijem, pustim vodu, prigušim zadnji krik, dostojanstveno izađem iz svog utočišta i bacim ponovo svoju sudbinu pod noge akterima ovog surovog života.
Za razliku od današnje mladeži, koja uglavnom bulji u videoigrice, mi smo buljili u romane ovakvog ili onakvog sadržaja. Ja ka jedno žensko podjednako sam čitala ljubavne srceparajuće, ka i one koji su bili namijenjeni više muškoj populaciji, o hrabrom komandantu marku, zgodnom Bleku Steni, Zagoru, Čiki Gonzalesu i Martinezu, Ripu Kirbyju, i tako stvarala ideal svog muškarca, zbog kojeg sam posli u životu najebala, jer ga nigdi nisam mogla nać. U nas jednostavno nema tih faca iz romana.
Svi kukaju – nemamo, nemamo – a teško da se i u Evropi mre nać toliko dobrih auta na kvadratnom kilometru koliko more kod nas. Kruva će naši muški bit gladni, na minimalcu će živit, al auto će pokazat. I dok Evropljani uglavnom u svakodnevnom điru voze manja, jeftinija auta, a u garaži drže skupa, mi vozamo skuplja, a garaže uglavnom nemamo.
Od auta jedino više vole rođenu mater.
Sve više svita govori: 'Di su ona vrimena kad smo se družili uz iće i piće, iz istog bokala pili, iz iste teće jili šta smo dovatili, prstace, pedoće, ćevape, prste lizali, pivali i svi nasmijani bili. Nema toga viiše. Prohujala su ta vrimena s vihorom. Danas se ljudi sve više zatvaraju iza svojih vrata, ni nasmijat se višene znaju. U svitu prodaju CD sa salvama umjetnog smiha koji, kažu, produžava život, a ako se kod nas čovik od srca nasmije, poskoči, proglase ga propuvalim kretenom. Ni u diskotekama mladost više ne pleše, stoji sa strane s čašicom u ruci i voajerski promatra ženske ili muške guze'.
Naš svit zapravo se jedino more još razularit na pirevima, pokazat svoje pravo lice, naše prakorjene i prahistorijsko podrijetlo, kad smo još skakali u špilji oko vatre, čupajući meso zubima.
Uvik me na takvim događanjima ponovo iznenadi ljudska urođena animalnost, prijelaz iz ove uglađenosti do potpune razularenosti, proces pretvaranja ljudi u zviri. Interesantan je onaj svečani čin ulaska finih, uglađenih, mirinih dama, koje se ogledavaju tražeći po sali znatiželjne, zadivljene poglede potencijalnih udvarača i njihovi labilni ventili koji u neko doba noći potpuno popuste. Trenutak kad gospođe počinju skidat svoju krinku i razulareno skakat po stolovima vrišteći i odbacujući sloj po sloj i onako oskudne odjeće. Interesantan je i naš tradicionalni stoljetni način zabave. Skidanje znojnih košulja uz jodlanje i mlaćenje njima po zraku ka propelerima, pa lokomotiva sazdana od ljudskih tjelesa koja se provlači među stolovima dižući usput šta više svita kako bi se vagončići umnožili. To isto triba razumit, tako su ljudi još u kameno doba plesali oko vatre, vlakić je samo jedna inačica toga.
Ne smimo se iznenadit da Amerikanci jednog dana okupiraju zemlju tražeći naše vino, janjčiće i kozliće po podrumima za masovno uništenje.
Nije isključena mogućnost ni da se za svaki pokušaj očuvanja naše tradicije tog tipa ide ravno u Haag. U neko specijalno odjeljenje za one koji žele proizvodit domaću lozu, rakiju, domaće pršutiće, šunkice i kulenčiće. Smisliće oni već neki zatvor za takve kriminalce, vidićete.
Tradicionalno se naviše prižderemo za post. Tu bude toliko ribe i bakalara bjanko, na crveno i na sto mogućih načina, da čoviku tek nakon posta dođe želja za postom.
Već sam vam rekla da je nama taj osjećaj gladi osta još iz prošlih ratova.
Danas je pandan jednome Mozartu i Shakespeareu disk džokej. Kažu: stiže poznati svjetski disk džokej. A jeba te, mislin se, šta je to teško zanimanje. Sidiš i minjaš CD-ove. Daju im važnost ka da su u najmanju ruku izumili struju.
Srbi kažu boli me uvo, Hrvati kažu boli me uho, a Bosanci boli me ufo. Dok boli me kurac svi kažu isto.
Televizor razbiti i ženu pretući trebalo bi bar jednom na dan. ali i jedno i drugo bilo bi jako skupo, pa ih je bolje gasiti ili izbjegavati. M. Ivkošić
Čoviku je, izgleda, najteže spoznat svoje granice kojima kraja nema. I ako ih sam sebi ne odredi, ne zaustavi se, sudbina se gotovo u pravilu sama za to pobrine. Tek pod njenim teškim bremenom čovik počinje kočit, ali kočnice se s vrimenom izližu i za zaustavljanje obično bude prekasno.
Šum jutarnjih zvijezda
Vadim Zeland
Izdavač: Planetopija
Neizmjerno je važnije naučiti buditi se u stvarnom, nego u nestvarnom životu.
Jedna je karakteristična pogreška mnogih ljudi želja da baš sve ostvare odmah. Ako se postavi puno viljeva, koji jedni s drugima nemaju nikakve veze, sva se mentalna energija uzaludno rasipa u prazno. Struja varijanti neće vam dopustiti da istodobno plivate na različite strane. Usredotočenost na ciljani sektor najučinkovitije funkcionira kad su sva nastojanja usmjerena na jedan konkretan cilj.
Nema smisla moliti anđele, Boga, više ili kakve druge sile. Zakoni svemira apsolutno su ravnodušni. Nikome ne trebaju vaše jadikovke, uvrede i uzdisanja. Zahvalnost je bitna zato što se zahvalnost u svojoj biti nalazi blizu bezuvjetne ljubavi. Iskrena je zahvalnost odašiljanje stvaralačke energije. Naprotiv, suvišni potencijali molitve usporavaju i kontentriraju energiju na jedno mjesto. Jadikovke, molitve i zahtjevi su izum klatna za izvlačenje energije iz ljudi. Misli oblikovane u riječima 'molim ili želim' automatski stvaraju suvišne potencijale. Vi nešto nemate, ali svojim mislima to pokušavate privući k sebi.
Priroda energije misli, usmjerena na postizanje cilja, očituje se u tri oblika: želji, te unutarnjoj i izvanjskoj namjeri. Želja je koncentracija pozornosti na sam cilj. Kao što vidite, želja nema nikakvu moć. Možemo razmišljati o cilju koliko god hoćemo, željeti njegovo ostvarenje, no zbog toga s eništa neće promijeniti. Unutarnja namjera je koncentracija pozornosti na proces kreanja prema cilju. To već djeluje, ali je potrebno puno truda. Izvanjska namjera jednostavno omogućuje cilju da se sam ostvari. Pod tim se podrazumijeva čvrsta uvjerenost u to da varijanta ostvarenja cilja već postoji i preostaje samo da se izabere. Unutaranjom se namjerom cilj dostiže, a izvanjskom odabire.
Unutarnja namjera teži prema cilju energično, bez okolišanja. Izvanjska je najrea usmjerena na proces samostalnog ostvarenja cilja. Izvanjska namjera se ne žuri postići cilj – on je ionako u džepu. Ta činjenica da će cilj biti postignut uopće nije sputana sumnjom nit se o tome raspravlja. Izvanjska je namjrea neumoljiva, hladnokrvna, ravnodušna i neizbježno pokreće cilj prema ostvarenju.
Ako vaše djelovanje možemo opisati drugim dijelom komparacije, znači da ste uhvatili izvanjsku namjeru. Kad se borite, trudite se pokrenuti svoju realizaciju u prostranstvu varijanti, a kad izabirete, prostranstvo samo dolazi k vama. Naravno, prostranstvo varijanti neće se samostalno premještati u odnosu na vašu realizaciju. Za to morate poduzeti određene radnje. No te radnje leže izvan okvira uobičajenih i općeprihvaćenih predodžbi. Izvanjska namjera je kamen temeljac transurfinga. U njoj se nalazi ključ Čuvareve zagonetke, i razlog zašto se ne trebate boriti s ovim svijetom, nego jednostavno izabrati u njemu ono što želite.
Da biste poletjeli, potrebna vam je bezuvjetna vjera da je to moguće izvesti. Zašto je Krist tako jednostavno odlučno rekao: neka vam bude po vašoj vjeri! Zato što ne možemo nešto dobiti ili napraviti bez namjere. A namjere nema bez vjere.
Ne treba stvarati potencijale važnosti i treba se odreći negativnog razmišljanja.
Najlakše se ostvaruju najgora očekivanja i sve ono što čovjek pokušava izbjeći. U tom slučaju izvanjska namjera djeluje mimo čovjekove volje i na njegovu štetu.
Niska kritičnost prema onome što se u stvarnotsi događa uzrok je pojave kao što je hipnoza ili opčinjenost nečime.
Mnogi ljudi gotovo doslovno spavaju hodajući, ispunjavajući uobičajene aktivnosti automatizmom. To se osobito odnosi na ljude čiji se dnevni raspored iz dana u dan ponavlja.
Stanje pod hipnozom krajnji je stupanj sna koji se događa na javi. Svi ljudi nastavljaju spavati u stvarnosti umanjoj ili većoj mjeri. Možete se trgnuti i reći: svjestan sam onoga što radim i što se u određenom trenutku događa. No zatim će vas neka osoba, problem ili događaj odvući, predat ćete se igri i ponovno zaspati. I spavat ćete sve dok se nalazite na sceni i savjesno ispunjavate svoju ulogu. Probudit ćete se kad se spustite u gledalište i prodrmate svojeg Čuvara. Nalazeći se u gledalištu, nastavit ćete svoju ulogu kao i prije, izgovarati potrebne riječi, ispunjavati nužne aktivnosti, podređivati se propisanim pravilima. Ali sada ćete igrati svjesno, a to znači s odmakom. Dajete sebe u najam i razborito procjenjujete što će se dogoditi.
Unutarnja namjera usmjerena je samo na to da si to zamislite, da dopustite takav scenarij. Ako razum u potpunosti dopušta takvu varijantu razvoja događaja, duša također neće imati ništa protiv. Jedinstvo duše i razuma stvara izvanjsku namjeru i ona ostvaruje izabrani scenarij.
Kao što vidite izvanjska namjera ne nastaje kao rezultat snage volje, već kao posljedica jedinstva duše i razuma. Unutarnja namjera /volja/ mora biti usmjerena samo na postizanje tog jedinstva. U tom smislu izvanjska namjera nije izazvana voljom i djeluje neovisno o volji. No da bi se ona pojavila, potrebno ju je osvijestiti da je scenarij moguće kontrolirati. Osviještenost je prijeko potreban uvjet da bi se izvanjsku namjeru primoralo da radi za nas.
San je nemoguće kontrolirati dok nije osviješten, dok se on 'događa'. U skladu s tim, dok čovjek spava i dok je budan, većina njegovih postupaka odvija se nesvjesno. Neosvješten odnos prema onome što se događa navodi vas da situacije doživljavate kao određene i uvjetovane vanjskim čimbenicima na koje obično nemate snage ili mogućnosti stvarno utjecati. Ako se držite takvog načina razmišljanja, na vaš život obično utječu drugi ljudi ili ćudljivost sudbine. Stvarnost se u tom smilu također događa. Pravila igre ne određujete vi sami, već ih određuje izvanjski svijet.
Da biste preuzeli kontrolu nad snovima i nad stvarnim životom nužno je da iz uloge sudionika prijeđete u ulogu promatrača. Pritom ne prekidajte sudjelovanje u igri, te kao i prije igspunjavajte svoju ulogu. Ali neka u vama stalno djeluje unutarnji Čuvar. Kao da dajete sebe u najam u svojstvu glumca i istodobno sa strane promatrate svoju i tuđu igru iz gledališta. Čuvar je stalno uključen u osnovni režim. Ne miješa se ali prati što se događa i razborito razmišlja.
U pasivno snu Čuvar je isključen, postoji samo glupac. Potpuno ste obuzeti ulogom i ne vidite situaciju izvana. Da u ulogu ne biste bili 'zadubljeni' , potrebno je održavati unutarnju i izvanjsku važnost na minimalnoj razini i Čuvara stalno imati u pripravnosti. Čak i ne računajući izvanjsku namjeru, sposobnost kontroliranja situacije je proporcionalna vašoj svijesti. U snu je stupanj vaše svijesti mali izbog toga vam se san 'događa'. Ako ste svjesni da spavate, cijela je situacija pod kontrolom. Činite što želite.
Izloženost utjecaju ljudi i destruktivnih klatna obrnuto je proporcionalna potpunosti svjesnoti. U snu se mnogi ponašaju poput zombija. Ako vas mući noćna mora i ako bježite, niste ništa postigli. Scenarij je vaš, ali ste ga dali drugom režiseru da ga postavi. Vi ste plijen svojih uobičajenih predodžbi o varijantama razvoja događaja. To su vaše predodžbe, ali one provode svoju volju i zbog toga ste samo glumac, to jest žrtva.
Čim ste u svijesti odvrtjeli 'problematičan' scenarij, postigli ste jedinstvo duše i razuma u zabrinutosti i izvanjska vas je namjera odmah premjetila na 'problematičnu' liniju života. To je vrlo jednostavno jer osjećaji kao što su strah, beznađe, nezadovoljstvo, nemir i zabrinutost zavladaju nama bez imalo muke. A što je poslužilo kao početni uzrok? Važnost! Uvukli su vas u igru i uspavali samo zato što ste igru procijenili kao važnu, za nju samu i za vas. To su izvanjska i unutarnja važnost.
Kontrola nad situacijom podrazumijeva pozornost i punu jasnoću misli.
Svaki složeni problem ima jednostavno rješenje. To rješenje leži na 'vodviljskoj' liniji života. Za prijelaz na tu liniju potrebna je samo namjera da zamislite da će biti upravo tako.
Nikada nećete postići apsolutnu kontrolu nad svime što se događa, čak niti u snu. Zapamtite: imate pravo samo birati, a ne mijenjati. Osjećajte se kao kod kuće, ali ne zaboravite da ste u gostima. Zapamtite – dajući sebe u najam, nužno je djelovati besprijekorno. 'Vodviljsko' raspoloženje prema problemu ne znači nemarnost i bezbrižnost, već razumnu ocjenu važnosti.
Ponavljajte više puta da je potrebno kretati se po tijeku varijanti. Osviještenost nije kontrola, nego promatranje.
Uloga Čuvara puno je privlačnija od uloge Izvršitelja. Kao što je poznato, zapovjednici, upravitelji i slični voditelji imaju puno aktivniju životnu poziciju od običnih izvršitelja i to ne samo zbog toga što imaju veću odgovornost. Zaposlenici rukovodeće karike prije su čuvari nego oni koji ispunjavaju obveze. Položaj ih obvezuje da budu budniji za razliku od običnih zaposlenika koji mogu spavati prisilno ispunjavajući svoje obveze. Zauzevši poziciju Čuvara, odmah ćete osjetiti dotok energije i važ životni tonus će se povisiti zato što više nije dovoljno skrušeno ispunjavati tuđu volju, već sami morate stvarati svoju sudbinu. Odgovornost za vlastitu sudbinu nije teret, već sloboda.
Tajna takozvanih umnih ljudi krije se u njihovoj osviještenosti. Jasnoća uma određuje se stupnjem osvještenosti. Neki ljudi jasno razmišljaju i jasno izlažu svoje misli, dok drugi u glavi imaju zbrku. Pronicljiv um, s jedne strane, i tupost, s druge, uopće ne znače stupnjeve razvijenosti intelekta, nego različite stupnjeve osviještenosti. Tupost je prije psihološka zaštita od neželjene informacije: Ništa ne želim znati, ostavite me na miru! Naprotiv, pronicljiv um znači otvorenost, želju za znanjem, želju za dobivanjem i promišljanjem informacije: Sve želim zanit! Tupost je ponekad posljedica sputavanja. I jedno i drugo može se razvijati u djetinjstvu, na primjer, kad dijete na silu tjeraju da uči i i pritom još na njega vrše psihički pritisak.
Želja se od namjere razlikuje još u tome što ne isljučuje vjerojatnost ne ispunjavanja. Ako nešto želimo, a to je teško postići, želimo još više. Želja uvijek stvara suvišni potencijal. Već je sama želja potencijal po svojem određenju. To je slučaj kad negdje nedostaje nešto, ali postoji energija misli usmjerena na privlačenje toga nečeg. Namjera ne vjeruje i ne želi, već jednostavno djeluje.
Čista namjera nikad ne stvara suvišni potencijal. Namjera pretpostavlja da je već sve riješeno: jednostavno sam odlučio da će tako biti – to je već gotovo činjenica koja se događa. To je spokojna svijest o tome da će upravo tako biti. Na primjer, namjerav otići do kioska i kupitinovine. Ovdje više nema nikave želje, ona je postojala samo do trenutka kad sam to odlučio napraviti. Vjerojatnost neispunjavanja želje je mala, a u slučaju neuspjeha također nema nikakve štete. Zato je u ovom slučaju namjera u potpunosti očišćena od želje, a to znači od suvišnog potencijala.
Mentalana energija želje usmjerena je na cilj, a energija namjere na proces njezivnog ostvarivanja.
Želja ne pomaže, već samo smeta. Tajna ispunjanja želje je u tom što od želje treba odustati; treba je zamijeniti namjerom, to jest odlučnošću imanja i djelovanja.
Izvanjska namjera ukazuje na mogućnost premještanja realizacije po sektorima prostranstva varijanti.
Proces čišćenja namjere od želje moguće je provoditi prema sljedećem algoritmu. Razmišljate o povodu postizanja cilja. Čim se pojavi sumnja, znači da nešto želite. Uzrujavate li se pitajući se vladate li prijeko potrebnim kvalitetama i mogućnostima za postizanje cilja, znači da želja postoji. Vjerujete da će cilj biti postignut – i tada je prisutna želja. Potrebno je htjeti i djelovati ne želeći. Namjera da podignete ruku i počešete potiljak je primjer namjere očišćene od suvišnih potencijala. Ne smijete imati želju, već samo čistu namjeru. Za to je potrebno umanjiti unutarnju i izvanjsku važnost. Za umanjenje važnosti postoji jedno jednostavno i učinkovito sredstvo – unaprijed se pomiriti s porazom. Dok to ne učinite, nećete se riješiti želje.
Nakon što se pomirite s porazom, više ne razmišljajte o njemu, niti o uspjehu, već jednostavno idite prema cilju. Krećite se prema cilju kao prema kiosku s novinama. Naći ćete sreću u svojem džepu, a ako je ne nađete, nećete tugovati. Ne uspije li jednom, uspjet će drugi put ako se ne budete ubijali zbog neuspjeha.
Ne ostvaruje se želja, nego namjera – odlučnost imanja i djelovanja.
Unutarnjom se namjerom cilj postiže, a izvanjskom izabire.
Unutarnja namjera teži izravno utjecaju na okolinu.
Izvanjska namjera daje zeleno svjetlo za samostalno ostvarivanje clja.
Svjesnost se postiže odmakom od igre.
Odmak podrazumijeva pozornost i punu jasnoću misli.
Svjesnost nije kontrola, nego promatranje.
Kontrola mora biti usmjerena samo na to da pustite u svoj život željeni scenarij.
Razum je sposoban zamišljati i fantazirati, ali samo u uskim okvirima svojeg prijašnjeg iskustva.
Hrabrost možete zamijeniti odlučnošću, ljepotu privlačnošću, snagu spretnošću, vještinu govora vještinom slupanja, intelektualnost osviještenošću, tjelesno savršenstvo samopouzdanjem.
Prije svega je korisno biti otvoren za sve dobro, a sve loše ignorirati.
U svemu je dobro znati naći mjeru i misliti na suvišne potencijale.
Smjelo odlazite u skupocjene trgovine i razgledavajte stvari poput vlasnika, a ne poput posluge u bogatom dobu. Naravno, beskorisno se baviti autosugestijom da možete te stvari kupiti. Sebe nećete uspjeti prevatiti, ali to niti nije potrebno. Kako onda povjerovati sebi i usuditi se imati?
Prije svega pokušajmo odvojiti granice unutarnje i izvanjske namjere u frazi 'biti spreman usuditi se'.
Unutarnja namjera podrazumijeva odlučnost da djelujete, to jest nabavite novac.
Izvanjska namjera podrazumijeva odlučnost da imate, drugim riječima, da se smatrate dostojnim i da znate da je izbor na vama. Ne da vjerujete, nego upravo znate.
Tako se onaj tko je postao zvijezda ili milijunaš ne razlikuje od vas sposobnostima, nego samo time što se usudio imati ono što je želio. Nužno je usuditi se imati.
Kad prestanete osjećati duševnu neugodu od misli da vam je dostupno svako maštanje, nestat će sumnje i vjera će se pretvoriti u znanje. Duša će se uskladiti s razumom i pojavit će se odlučnost imanja. Dušu je beskorisno u bilo što uvjeravati jer ona ne razmišlja, nego zna. Nju je moguće samo priučiti. Ona se mora naviknuti na novu zonu ugode, a za to su potrebni slajdovi.
Ne gledajte slajd kao da ste promatrač sa strane, nego se udubite u njega i živite u njemu makar virtualno.
Slučaj je pseudonim za Boga kad se ne želi potpisati svojim imenom.
Metode postizanja ciljeva u transurfingu nalaze se izvan granica zdravog razuma i uobičajenih predodžbi.
Čovjek posjeduje golemu moć koju katkad nazivamo psihičkom energijom. Svako ima magične sposobnosti, ali su one duboko zablokirane. Očito nije potrebno daleko putovati da bi se otvorile unutarnje rezerve i potencijalne mogućnosti. Čudo je sasvim blizu, ali čovjek na to ne obraća pozornost.
Neću izvoditi čarobne rituale, nego ću vam jednostavno reći odgovor: Imate sve što trebate. Preostaje vam samo da to iskoristite. Sposobni ste za sve, samo što vam to nitko nije rekao. Svi ste sposobni stvarati predivna umjetnička remek-djela, dolaziti do genijalnih otkrića, postizati zadivljujuće rezultate u sportu, poslu, bilo kojoj profesionalnoj djelatnosti. Da biste uspjeli, potrebno je samo obratiti se svojoj duši. Ona ima pristup bilo kakvim informacijama, djelima i postignućima. Vi je jednostavno to nikad niste zamolili. Svi veliki geniji umjetnosti, znanosti, poslovanja napravili su svoja remek-djela samo zato što su se obratili svojoj duši. Po čemu je vaša duša lošija? Ni po čemu!
Treba znati odreći se svojih snova. To je jedna od najvećih zabluda čovječanstva. Kako se možete, a i zašto, boriti s tim čudesnim, predivnim i prekrasnim bićem koje živi u vama?! Loše ne živi u vama, nego na površini. To je kao kad prašina padne na sliku. Ako obrišemo prašinu, otvorit će se čista duša.
Duša se ne može realizirati u tuđem sektoru. A kako onda naći vlastiti sektor? Za to se vaš razum ne mora brinuti, duša će sama pronaći način da se izrazi. Razum moram samo zaboraviti tuđe iskustvo, priznati jedinstvenost svoje duše i dopustiti joj da ide svojim putem.
Bolje je na zid objesiti svoju fotografiju i divit joj se. Voljeti sebe vrlo je korisno i pogodno. Ljubav prema sebi pretvara se u samouvjerenost i kažnjava se silama ravnoteže samo ako je praćena omalovažavanjem okolone.
Uistinu ste jedinstvena ličnost i u tome se s vama nitko ne može nademtati. Samo si dopustite da budete svoji. U svojoj jedinstvnosti nemate konkurenciju. Prisjetite se svojeg prava na neponovljivost i ostvarite golemu prednost pred onima koji pokušavaju oponašati tuđe iskustvo.
Teško je procijeniti ulogu anđela čuvara. Već sama spoznaja o tome da postoji biće koje se brine za vas i štiti koliko je u njegovoj mogućnosti, daje dodatnu ravnotežu sigurnosti. A sigurnost koja rezultira smirenošću, igra vrlo važnu ulogu u čovjekovu životu. Ako ste osamljeni, možete s anđelom podijeliti svoju osamljenost. Ako ste tužni ili radosni, i to lako možete podijeliti s njim. Ali anđeo čuvar ima još jednu čudesnu osobinu koju možete iskoristiti: za razliku od vas na njega ne djeluju sile ravnoteže.
Podijelite svoju radost i ponos s anđelom čuvarom. Jer i on se brinuo o vama i pomagao vam. On također zaslužuje pohvale iz zahvalnosti.
Jedinstvo duše i razuma poistovjećuje energiju misli čovjeka s prirodom izvanjske namjere. Zadovoljstvo sobom ili harmonija odnosa između duše i razuma također stvaraju nešto slično. Duševni mir pali unutarnje svjetlo koje dušu podsjeća na njezinu iskonsku prirodu i zato ljepotu harmonije ljudi doživljavaju kao šarmantnost ili duševnu ljepotu. Takva ljepota čak izaziva skrivenu ljubomoru: Zbog čega sva sjajiš?
Duša osjeća ugodu kad je razum ne guši u njezinoj kutiji.
Što ometa usklađivanje odnosa između razuma i duše? Klatna nameću ljudima lažne ciljeve i vrijednosti.
Ni o kakvom jedinstvu duše i razuma ne može biti riječ ako razum juri u potjeru za privlačnom obmanom, a duša želi nešto sasvim drugo.
Povrh toga ljudi su tako jako zauzeti i zabrinuti zbog obavljanja različitih poslova za klatna da jednostavno nemaju vremena sjesti i na miru razmisliti o svojim stvarnim željama. Potrebno je izdvojiti posebno vrijeme i prisjetiti se čemu je težila duša u djetinjstvu. Što joj se sviđalo, što je željela, što ju je stvarno privlačilo i čega se s vremenom morala odreći.
Razmišljajući o cilju ne mislite na sredstva njegovog postizanja. Time ćete odbaciti unutarnju važnost. Mislite samo na svoju ugodu. Ako je cilj postignut, osjećate li se stvarno dobro ili vam na duši ipak leži kamen? Sumnje u realnost postizanja cilja još ne govore da je bio nepotreban. Važno je da pri pomisli na željeni cilj vaša duša pjeva. Unatoč njegovoj privlačnosti, ako vas nešto tišti, znači da je cilj možda lažan.
Ako nemate određen cilj i ništa ne želite, imate smanjenu energiju ili je vaš razum definitivno potjerao dušu u kutiju. U prvom slučaju moguće je povisiti životni tonus, ako ćete brinuti o svojem zdravlju. Moguće je da uopće ne znate što je dobro zdravlje. Uz dobro zdravlje život je ispunjen zadovoljstvom. Želi se sve i to odmah. Duša ne može ništa ne željeti, jer je za nju ovaj život jedinstveno prilika.
U drugom slučaju imate samo jedan izlaz – zavoljeti sebe. Niste li se već previše brinuli za druge? Postavite sebe na prvo mjesto. Drugo od vas neće dobiti ništa dobro, ako ste svoju vlastitu dušu gurnuli u drugi plan. Dajući cijeloga sebe na raspolaganje drugima, pa čak i bliskim ljudima ili, tim više, klatnima, besmisleno ćete potratiti život. Ovaj život nemate da biste nekome služili, nego da biste realizirali svoju osobnost. Zatvarajući dušu u kutiju, stvarate moćni suvišni potencijal prikrivenog unutarnjeg nezadovoljstva koje će se očitovati kroz najrazličitije neprilike usmjerene na vas ili vaše bližnje.
Afirmacije djeluju kao i slajdovi, ali njih treba primjenjivati imajući na umu razlike u jezicima duše i razuma.
Puno je učinkovitije jednom osjetiti nego tisuću puta ponoviti. Zato treba tećiti tome da istodobno proživljavate ono što ponavljate.
Zasebna afirmacija mora biti usko usjerena. Ne valja odmahujedniti nekoliko ciljeva.
Ako želiš biti samouvjeren – budi.
Obratite pozornost na to da je potrebno govoriti: 'sve uspijeva', a ne 'sve će uspjeti'. Ako oblikujete afirmaciju u budućem vremenu, budućnost neće postati sadašnjost, već će postati neka neodređena budućnost. Morate ugoditi parametre svojeg odašiljanja kao da već imate to što naručujete.
Razum ne može ni s kim čavrljati, osim sa sobom. Duša ne zna misliti i razgovarati, ona samo osjeća i zna. Unutarnji monolog čuje se vrlo glasno u usporedbi s nijemim osjećajima duše. Zato se intuicija rijetko i jedva zamjetno ističe.
Postavlja se pitanje jesteli jednostavno predosjetili da će se taj događaj zbiti ili su vaše podsvjesne misli pokrenule izvanjsku namjeru i potakle taj događaj.
Razum ima volju, ali nije u stanju osjetiti izvanjsku namjeru.
Duša je u stanju osjetiti izvanjsku namjeru, ali nema volju.
Vaše su mogućnosti ograničene samo vašom namjerom. Rušeći stereotipene prepreke, otvarate vrata koja su se ranije činila nedostupnima.
Snažan dojam ne izaziva općeprihvaćena ljepota, već uspješno naglašena individulnost.
Ako čovjek skrene sa svojeg puta, na njega se svaljuju najrazličitije nevolje i život se pretvara u neprekidnu borbu za opstanak. Za dušu to je prava tragedija. A vi se uzrujavate ako za vikend imate ružno vrijeme? Možete zamisliti kako se osjeća duša kad joj uzalud propada jedinstvena šansa koju je ovim životom dobila.
Mnogi ljudi koji postignu cilj s velikim trudom, ne osjećaju ništa osim pustoši. Gdje se sakrila sreća? Uopće je nije ni bilo, več samo obmana koju su klatna stvorila kako bi im čovjek na putu do varljive sreće davao energiju. Još jednom ponavljam: u budučnotsi nema nikakve sreće, ona je ili ovdje i sada, na tekućoj liniji života, ili je uopće nema.
Sreća dolazi tijekom kretanja prema svojem cilju kroz svoja vrata. Ako se čovjek nalazi na svojoj liniji žviota na svojem putu, odmah je sretan, čak i ako se cilj ostvari tek kasnije. Tada se život pretvara u praznik. Kada se cilj postigne, bit će to dvostruko veselje. Međutim, već samo kretanje prema vlastitom cilju pretvara svaki dan u praznik. Kretanje prema tuđem cilju sreću ostavlja u iluzornoj budućnosti. Postizanje tuđeg cilja donosi razočarenje i pustoš, nikako sreću.
Ako cilj ne donosi poboljšanje života, onda nije vaš.
Mi prije svega živimo za sebe i nikome ništa nismo dužni. Ne možete druge učiniti sretnima. Ali im zato možete štetiti ako sami budete nesretni.
Ako vas ne zadovoljava mjesto koje na ovom svijetu zauzimate, ili vas pratiniz neuspjeha, znači da ste u određenom razdoblju pali pod utjecaj destruktivnih klatna i krenuli prema tuđem cilju kroz tuđa vrata. Tuđi ciljevi zahtijevaju puno energije i truda. Vaši, pak naprotiv, kao dase postižu sami od sebe, sve ide kao podmazano. Tuđi vas ciljevi uvijek osuđuju na patnju. Pronađite svoj cilj i svoja vrata – i nestat će svi problemi.
Većina ljudi je toliko opterećena poslovima klatna da užurbano trčkara i ne nalazi vremena za sebe i svoju dušu. Pitanja o tome što zapravo žele od života ljudi rješavaju u trku, letimično, u međuvremenu, nepromišljeno, pod pritiskom problema. Nepotrebno je baviti se kopanjem po svojim mislima, dovoljno je da se bar na neko virjeme umirite, izolirate od svijeta i, uza sve to, poslušate šum jutarnjih zvijezda.
A što ako uopće ništa ne želite? To govori da je vaš energetski potencijal krajnje nizak. Stanje depresije i apatije jasno ukazuje na to da energije imate dovoljno samo za preživaljavanje. Predstoji vam da povećate njezine rezerve. Nemoguće je da vaša duša ništa ne želi. Vi je samo nemate snage čuti.
Ne radi se o 'dobroj duši', nego o 'dobrom razumu' koji pritom uopće nije dobar, nego samo bezdušan. Taj je razum zaboravio svoju dušu i bacio se na pomaganje drugim dušama. Svejedno mu je što svoju djecu ostavlja u bijedu, a tuđu spašava. Dobar je razum pospremio svoju dušu u kutiju i sam samcat ostao sa svojim 'razumnim' mislima. Stvorila se unutarnja praznina, a nju treba nečime ispuniti.
Nitko osim vas samih vam ne može pokazat vaš cilj. Postoji samo jedan način da ga pronađete: odbacite važnost, okrenite klatnima leđa, a svojoj duši lice. Najprije volite sebe i brinite o sebi. Samo ćete tako pronaći put do svojeg cilja.
Razmišljajući o sredstvima za postizanje cilja, čovjek se ugađa na liniju neuspjeha.
Čudo se događa samo u slučaju da srušite uobičajene stereotipe i ne mislite na način postizanja cilja, nego na sam cilj.
Neočekivano će. Kao da se radi o slučajnosti, otvoriti potpuno ostvariv put postizanja cilja.
Osjećaj vlastite inferiornosti čovjeka tjera da bude podložan klatnima. Očito je da neopravdan rizik nikako nije dokaz hrabrosti, nego težnja da se skriju vlastiti, također lažni komleksi. Razum neodgovorno gospodari životom svoje duše za volju sumnjivim stereotipima. Jadna se mala duša svija u klupko i s užasom gleda što radi ogoljeni razum, ali ne može ništa napraviti. Razum se u najboljem slučaju prema duši ponađa kao kronični nesretnik koji svoju ništavnost iskaljuje na ukućanima, au najgorem slučaju kao pijani i raspamećeni grubijan koji premlaćuje svoje nazaštićeno dijete.
Neka se vaš razum probudi iz muljevita bunila. Posjeduje neprocjenjivo i predivno blago – svoju dušu. Sjedinjenjem duše i razuma steći ćete istinsku slobodu i moć. Ne bojte se rušiti stereotipe koje su stvorila klatna. Razokrit ćete pravu prirodu mnogih stvari na ovome svijetu. Rušeći stereotipe, otvarate zatvorena vrata.
Što po vašem mišljenju označava udobnost i blagostanje? Potrebu da imamo dom, automobil, lijepu odjeću i slična obilježja udobnog života možemo zamijeniti jednim ciljem – da dobijemo vrlo dobro plaćen posao. No kao što shvaćate, to čak nije cilj, nego su to vrata i to neodređena.
Vrlo dobro plaćen posao možemo zamijeniti konkretnom formulacijom da postanete vrlo dobrim i li jedinstvenim stručnjakom u svojem zanimanju. Za što imate smisla? No postavlja se pitanje hoće li taj posao ispuniti sav smisao života. Ako je tako, znači da ste uspjeli i da se vaš cilj podudara s vašim vratima. Pretpostavimo da imate smisla za određeno područje znanosti, kulture ili umjetnosti. Tada ćete, baveći se bilo kojim poslom, otkrivati nove stvari u znanosti ili stvarati remek-djela. Sreća se na takvoj liniji života nalazi ovdje i sada, a ne u budućnosti. Sva obilježja udobnog života koja drugi ljudi postižu s naporom, doći će sama, kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Zato što idete svojim putem.
Tražite ono što će vaš život pretvoriti u užitak.
Pratite svoje osjećaje puno pažljivije nego što ste to činili ranije. Neka takva uputa stalno djeluje iz pozadine. Svaku informaciju koja dođe do vas propustite kroz filter pitanja: što zbog toga osjećam, sviđa li mi se to ili ne?
Ako na putu do cilja stalno morate svladavati prepreke, izabrali ste tuđi cilj ili prema cilju idete kroz tuđa vrata. Jedinstvena stvar koju u životu možemo smatrati važnom je određivanje svojg cilja i svojih vrata. Težeći prema tuđim ciljevima možete potratiti cijeli život i ništa ne postići.
Svi obmanuti ljudi udaraju u jedna te ista vrata, dok njihova vlastita vrata stoje pored njih savršeno dostupna.
Međutim, ako ste grubo narušili zakon ravnoteže, i ta se vrata pred vama mogu zatvoriti. Na primjer, cilj za vas ima preveliko značenje i sve ste stavili na jednu kartu. Ta vrata možete ponovno otvoriti ako snizite važnost.
Prema svojem cilju trebate se kretati kao da idete po poštu u sandučiću. Što će ostati od namjere ako je očistite od važnosti i želje za postizanjem cilja? Samo odlučnost da imate i da djelujete. Prestanite razmišljati o pošti u sandučiću kao o problemu i samo se počnite kretati u smjeru cilja. Ne mislite na problem, djelujte kako se stvari odvijaju i tada će se problem riješti u procesu kretanja.
Misli i osjećaji koji vas muče pojavit će se kao rezultat nedovoljnog širenja zone ugode. Pretpostavimo da kao rezultat postizanja cilja trebate dobiti veliku sumu novca. Odmah vas okupira cijeli niz uznemirujućih misli: gdje ću ga čuvati, kako ga najbolje investirat, neću ga valjda odmah izgubiti, kako ga razumno trošiti, što ako mi ga ponovno uzmu? Ako ovako razmišljate, znači da ga još niste spremni imati.
Ako vam se vaš cilj čini teško ostvarivim, cijeli će vam užitak pokvariti sumnje i mučna razmišljanja o mogućem neuspjehu.
Snove možemo pamtiti samo dok razum spava.
Tijek varijanti uvijek ide putem najmanjeg potroška energije. Neugodnosti izaziva čovjekova borba s tijekom i ona uvijek troši više energije. Promjene u smjeru tijeka čovjek doživljava kao neugodnost samo zato što se ne podudaraju s njegovim planom.
Majka ne pokušava zamisliti kako njeno dijete odrasta i pretvara se u odraslu osobu izravno pred njenim očima. Ona se raduje sadašnjosti i brižno njeguje sadašnji trenutak i uvjerena je kako će sutra njeno dijete postići nove uspjehe.
Prema takvom istom načelu treba vizualizirati trenutačne etape kretanja prema cilju. Danas je bolje nego jučer, a sutra će biti bolje nego danas. Besmisleno je predviđati sve buduće preokrete tijeka varijanti. Bolje je uživati u trenutačnom momentu te ravnodušno i besprijekorno koračati naprijed.
Ne brinite o budućnosti, živite u sadašnjosti.
Nepotrebno je gledati kako drugi postižu uspjeh i pokušavati ne zaostajati za njima. Ne prepuštajte se instinktu mase, imate svoju sudbinu. Većina ide utrtim putevima, ali pravi uspjeh postižu pojedinci – oni koji se nisu podčinili pravilu 'radi kao ja' i koji su neovinso otišli svojim putem.
Čovjeka koji zapadne i težak položaj uvijek okružuju savjeetnici i manipulatori. Svi oni slijede svoje ciljeve: savjetujući budalu, rastu u vlastitim očima, ili dobivaju mogućnost manipuliranja vama, ili vas samo postavljaju na pravo mjesto. Bilo koje njihove riječi zapakirane u ambalažu iskrenog suosjećanja u prijevodu znače sljedeće: Što se guraš? Zar si bolji od nas? Sjedi s nama i ne guraj se! Živi kao i mi. Mi najbolje znamo kako se živi. U trenutku slabosti u vas će se uvući crv sumnje: Možda su u pravu, a ja ništa ne razumijem?
Menadžer na mafijaški način
V.
Izdavač: Veble Commerce
U visinama je toplije nago što to pretpostavljaju ljudi u dolinama, osobito zimi.
Kao što svi znamo, na vrhu ima mnogo mjesta – no nikada dovoljno da sjednete.
Dok ste mladi obrazujete se promatranjem stvarnog svijeta, učenjem što je to i kako seu njemu ponašaju i reagiraju pravi ljudi. Upamtite: držite oči otvorene, a usta zatvorena. Oblikujte se, steknite potrebne vještine; otklonite što je moguće više karakternih crta koje bi vam mogle smetati. To će u početku zahtijevati velik napor, no kasnije će biti sve lakše.
Osigurajte stalni dotok informacija sa svih strana.
Ljudi rade s ljudima i za ljude na temelju starih vijednosti.
Poslujte s neznancima kao da su vam braća, a s braćom kao da su vam neznanci.
Kazni jednoga, pouči stotinu.
Poštovanje je ključ za upravljanje ljudima, a time i rješavanje problema. Strah je naviši oblik poštovanja.
Ljudi se spotiču o kamenje, ne o planine.
Najbolje što možete uložiti u svoj posao jest vrijeme. Raspoređujte ga, planirajte i koristite učinkovito, upoznajte područje djelovanja i shvatite svoje ciljeve. Procijenite prepreke i šanse, potom odredite strategije.
Činjenica jest da većina profesionalnih menadžera, uspješnih kroz duže razdoblje, govori tiho, polagano, promišljeno. Tiši govor prisiljava ljude da slušaju ta se sposobnost može naučiti i trebalo bi njome ovladati. No, upamtite i ovo: Što više govorite, ljudi manje slušaju.
Ako vaši zaposlenici često rade prekovremeno znači da vas ili žele impresionirati ili ne mogu dovršiti poslove tijekom redovnih radnih sati.
Ljudski um i kako ga najbolje iskoristiti
Robert Winston
Izdavač: Mozaik knjiga
Žene redovito istodobno izvode više zadaća, recimo na poslu ili kod kuće. Muškarci su, pak, skloniji usredotočavati se na pojedine zadaće i dovršavati ih jednu po jednu. Smatra se da bi žuljevito tijelo u žena prosječno moglo biti veće zbog više neuronskih veza, što omogućuje bržu i jednostavniju komunikaciju između moždanih područja. Muškarci imaju manje veza između polutka, pa je neuronska komunikacija nešto sporija i stoga učinkovitija kad se funkcija odvija u jednom moždanom području, a ne između dviju polovica. Predlažu i da bi ta razlika imeđu žuljevitih tijela čak mogla objasniti neke dobro poznate čuvstvene razlike između muškaraca i žena. O tome se mnogo nagađa, pa tako neki izvori tvrde da je čuvstveno procesiranje uglavnom smješteno u desnoj polutki, a da je sposobnost izražavanja čuvstava govorom u lijevoj polovici. Je li onda muškarcima, s manje veza između polovica, teže govoriti o čuvstvima? S dodatnim vlaknima u žuljevitom tijelu, ženama je izražavanje emocija, pak poput urođenog ponašanja. Možda dakle mi muškarci ipak imamo nekakvo opravdanje za svoje ponašanje.
Čini se da osobe s aktivnijim lijevim mozgom uspostavljaju povratnu spregu između sebe i pozitivnih podražaja u okoloini, što im jamči postojanije pozitivno raspoloženje, a osobe s aktivnijom desnom polutkom čine upravo suprtno, kao da su sklonije tomu da budu ganutije tužnim zbivanjima u okolini.
Osobe s oštećenom lijevom polutkom sklonije su depresiji, a svoje teškoće obično doživaljavaju kao potpune katastrofe. Nasuprot njima osobe s oštećenim desnim mozgom katkat uopće ne uviđaju da imaju teškoća.
Sjećate li se kad su vam rekli da ste rođeni s konačnim brojem moždanih stanica te da one od trenutka rođenja odumira, i da im nema zamjene? To je uobičajena zabluda. Mozak ne samo da je najsloženiji organ u tijelu, nego je vjerojatno organ s najvećom sposobnošću obnove. I zato um može biti proizvod organa od krvi i mesa i istodobno se mijenjati s vremenom zato možemo učiti nove vještine i zaboravljati druge kojima smo nekoć dobro vladali, i zato žrtve moždanog udara strpljivom vježbom mogu vratiti izgubljene sposobnosti.
Možda zvuči čudno, alimozak nema receptora bola, pa je neosjetljiv na dodir ili ozljedu. Većinu bolova u glavi doživaljavamo putem drugih tkiva, primjerice krvnih žila.
Olaf Blanke injegovi suradnici primijetili su da je tijekom svakog podraživanja određenog područja pacijentičinog mozga – angularne vijuge, u ovome slučaju – epileptična pacijentica izvješćivala o izvantjelesnom doživljaju. Vidim se odozgo kako ležim u krevetu, izjavljivala je. Kad je zamoljena da podigne ruku i pogleda je, vjerovala je da je ruka želi udariti. U tekst u časopisu Priroda Olaf Blanke nije spominjao da je dirnuo u sjedište duše, nego je napisao da je samo našao područje u kojem se preklapaju dvije funkcije: ona vidnog sustava, kojim gledamo vlastita tijela, kao i ostali svijet oko sebe, te funkcija sustava koji rabi dodir i ravnotežu kako bi stvorio svijest o tijelu.
Kako god Blankeovi nalazi bili zanimljivi, i potencijalno razočaravajući za osobe koje vjeruju da su izvantjelesna iskustva istinski dokazi života poslije smrti, ili neke duše koja postoji izvan fizičkog tijela, oni nisu novost u znanstvenom svijetu.
Taoci koji su mjesecima, ili čak i godinama bili zatočeni u samicama, po oslobođenju imaju velikih teškoća s govorom. Naime, kako govorna područja nisu rabili za njihovu izvornu namjenu, ona su preuzela druge funkcije. Kao što smo već vidjeli, nerabljene plastične neuronske mreže odumiru, a s njihovom smrću moga nestati čak i vitalne osjetne funkcije poput vida i sluha. Vrijedi i obrnuto – što više rabimo neko moždano područje, ono se donekle može povećati. Iz toga slijedi da će se do određene mjere naši mozgovi razlikovati samo zato što smo izloženi ponešto dručijim okolinskim uvjetima.
Mozak razvija samo doista potrebne funkcije. Svi imamo proporcionalno sličaj ustroj, no intenzivna uporaba ili neuporaba dovodi do pojedinačnih razlika.
Žene u određenim razdobljima njihovih menstrualnih ciklusa nesumljivo su osjetljive na mirise. Njihove su olfaktorne sposobnosti obično na vrhuncu kad su najspremnije začeti, tijekom ovulacije. No žene ne luče feromone koji djeluju samo na muškarce. Utječu i na druge žene, osobito kad su posrijedi mjesečnice. Nije neobično da se ženama koje nekoliko mjeseci provedu u fizičkoj blizini usklade menstruacijski ciklusi. Jedan od mojih starijih kolega na poslu ispričao mi je kako se u našem laboratoriju, u kojem radi 85% žena, nakon nekoliko mjeseci zajedničkog rada ženama počnu usklađivati mjesečnice.
Mozak ne ravrstava stvari prema njihovu izgledu ili funkciji, nego prema našem osobnom odnosu s njima.
Indijanska poslovica kaže da želimo li nekoga doista razumjeti, moramo prehodati milju u njegovim mokasinkama. Jasno je kako se ta mudrost uklapa u naše putovanje umom. Način na koji vidimo, čujemo, dodirujemo, kušamo i općenito percipiramo svoju okolinu, čini nas onima tko smo. U nečiju osobnost, ako već ne u svoju, možemo proniknuti tako da shvatimo kako ta osoba opaža svijet.
Dva vidna puta pokazuju da predmete iz lijevog vidnog polja obrađujemo u desnoj polutki, a predmete iz desnog polja u lijevoj polutki.
Postoji određeni moždani posrednik koj odlučuje na što ćemo usmjeriti pozornost, a što ćemo zanemariti.
Neka moždana područja, uključujući moždano deblo, aktivnija su tijekom REM spavanja nego u budnom stanju.
Depresivne i anksiozne osobe mogu imati teškoća sa usnivanjem nakon prvog prekida sna.
Spavanje djeluje kao mazivo za moždane zupčanike. Prije sam spomenuo važnost REM spavanja u pamćenju i učenju. Čini se da mozak tijekom sna doista provjerava dnevne učinke, pa ojačava novonastale orasce neuronske aktivnosti i urezuje ih u pamćenje. Brojne su studije pokazale da ljudski i životinjski ispitanici brže i potpunije ovladavaju zadaćama ako nakon učenje uslijedi spavanje. Znakovito je i što novorođenčad i mala djeca – čiji mozgovi moraju učiti najviše – trebaju mnogo više sna od odraslih.
F. Crick i G. Mitchison prihvatili su kontroverzno stajalište prema kojem sanjamo da bismo zaboravili. S obzirom na to da čovjekov mozak tijekom života primi stotinu trilijuna bitova informacija, a može ih pohraniti samo sto bilijuna, mora postojati proces kojim se sjećanja brišu. Njihova tvrdnja da su snovi moždana kanta za smeće zvuči prilično uvjerljivo, ali ne objašnjava činjenicu da sanjanje stvara sjećanja, od kojih mnoga zauvijek čuvamo.
Mozak je iznimno plastičan organ, njegove se neuronske veze grupiraju i regrupiraju prema informacijama koje u njega uđu. Ako se funkcije poput govora i jezika ne rabe, osobito u vrlo ranoj dobi, one se neće pravilno razvijati i njihove će neurone preuzeti druge funkcije.
Hipokampus kao središte dugoročnog pamćenja ne sazrijeva do treće godine, i vrlo je izgledno da je većina ranih sjećanja netočna. Osobe koje tvrde da se mogu sjetiti boravka u maternici ili rođenja, vjerojatno se varaju. Čovjekov je mozak poput složene zgrade. Kao što konstrukcija i opremanje njezinih soba i hodnika traju dugo, tako i neki dijelovi mozga neće sazrijeti dok ne uđemo u kasnu mladost ili tek početkom dvadestih.
Mnogi od nas priznat će da su ljubomorni na malu djecu koja nakon samo nekoliko tjedana u novj zemlji mogu čavrljati poput domaćih stanovnika. Razlog tome je plastičnost moždanih jezičnih krugova – koja postoji samo unutar određenog vremenskog okvira. Svi se rađamo sa sposobnošću razlikovanja govora i drugih zvukova, neovisno o tome jesu li ljudskog podrijetla. Također, čini se da smo predodređeni za prepoznavanje jedinstvenog uzorka fonema koji tvore naš materinski jezik.
Ali kad navršimo približno godinu dana, više ne prepoznajemo foneme i govorne obrasce jezike kojima nismo bili izloženi. Moždani su krogovi završili proces rasta i potkresivanja i to tako da možemo prepoznati samo foneme jezika koji svakodnevno čujemo, a najčešće je to materinski jezik.
Položaj u kojem majke instikvitno drže djecu također može pridonijeti usvajanju jezika. Oko osmadeset posto majka svoju djecu drži na lijevoj strani, neovisno jesu ljevakinje ili dešnjakinje. Zvukovi uglavnom ulaze u djetetovo lijevo uho, pa će se većina obrade odvijati u desnoj polutki. Desna polutka u većine nije sjedište jezičnih funkcija, ali se razvija prije lijeve. Također je bolja u tumačenju ritmičnih i melodičnih zvukova kojima se roditelji obraćaju dojenčadi. Torija kaže da se tako uspostavlja krug neverbalne komunikacije između majke i djeteta, jer će i djetetovi zvukovi najprije ući u lijevo majčino uho, a zatim otići u njezinu desnu polutku.
Odakle ti urođeni stavovi? Nisu ono što smatramo najispravnijim, niti su to naše želje: iskrive se i zatvore poput vrata. Više su breme življenja koje život sa sobom nosi: navika neko vrijeme, što odjednom otvrdne u naše jedino veselje. P. Larkin
Sreća piše bijelo – u radosti nastaju samo isprazne riječi. Motherlant
'Kao što pijanac postane imun na čašu alkoholnog pića, učinak tih kemikalija slabi, pa se ljudi unutar dvije godine vraćaju u razmjerno opušteno stanje uma'. Razine dopamina i feniletilamina vrhunac dosežu tijekom ranijih faza ljubavi. Nije jasno zašto razine tih kemijskih spojeva opadaju poslije tog razdoblja, ali možda mozak razvije svojevrsnu toleranciju na vlastite 'droge' pa ih naposljetku prestaje izlučivati u višim razinama od normalnih.
Sposobnost naglašavanja pozitivnog i zanemarivanja negativnog zacijelo je velika prednost u svakome braku kao i u svakom suradničkom ili prijateljskom odnosu.
Podizanje djece nikad nije lak posao, ali neka kao da su nezadovoljna od prvog dana. Teška su kod kuće i u školi. Svojeglava su, impulzivna, tvrdoglava i svadljiva. I jedino što roditeljima naposlijetku preostane jest povući se i pustiti ih da slijede vlastiti put. Neka se dobro snađu, a drugoj zbog neodlučnosti ili tvrdoglavosti, nedostatka socijalnih vještina ili odbijanja da igraju po pravilima, život bude mukotrpan.
Valja zapamtiti da mozak obožava izazov. Premda je stalno zaposlen, bilo da se odmaramo ili radimo, većina je aktivnosti rutinska. Kako bi stvorio i ojačao nove veze, mozgu je potreban izazov novih i neobičnih podražaja. Stoga pokušajte četkati zube drugom rukom, pripremite čaj zavorenih očiju, pročitajte ovaj odlomak unatrag. Nećete postati genij, ali ćete potaći rad mozga.
Slušanje Mozartove glazbe ubrzalo je razvoj mozgova djece mlađe od 3 godine.
Jedan od važnih čimbenika inteligencije djeteta sretno je životno okruženje.
Samo 5 minuta skaktuanja na početku dana pridonosi koncentraciji i učinovitijem usvajanju gradiva. Jednostavno objašnjenje tog nalaza jest da svaka tjelesna aktivnost povećava brzinu srca i opskrbu tijela krvlju, uključujući mozak.
Čini se da postoji veza između visokog kvocijenta inteligencije i dugovječnosti. Istraživanje provedeno na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu nameće da bi to moglo biti povezano s imunitetom.
Sposobnost mozga da utječe na imunološki sustav odvisi o stavu. Primerice, možd aimunosni sustav ne slabi stres sam po sebi, nego osobni stav prema stresu. Možda je samo važno tko igra bridž i s kim si u paru.
Dakle, mozak ima moć liječenja tijela.
Razne vrste nenadziranog stresa najviše štete imunosnom sustavu.
Ako je tako, ljudima treba pomoći da povrate nadzor te tako poprave funkcioniranje imunosnog sustava. To je možda razlogom zašto aktivnosti poput grupne terapije i tehnika opuštanja mogu pozitivno djelovati na prognozu bolesti. Što imamo jači osjećaj nadzora nad stresom, izglednije je da će imunosni sustav biti spremniji za nošenje s njegovim učincima.
Inticija nije neka paranomalna sposobnost predviđanja budućnosti, nego tehnika učenja važnih znakov ai njihova traženja u danoj okolini bez uplitanja svjesnog uma.
Investiranje 1. Dio
Leon Richardson
Izdavač: LMN
Ova nas knjiga uči razmišljati suprotno od većine.
Posebno upozorenje poetnicima koji žele sudjelovati na tržištu dionica: na tom tržištu ljudi više gube nego što dobivaju.
Od financijskih tržišta sam dobio dosta toga što je u životu važno. Naučio sam se poniznosti i zahvalnosti. Stekao sam najrjeđu i najvrjedniju vrlinu – strpljenje. Naučio sam se biti stoik i podnositi bol. Dok grčeviot držite komad papira koji iz minute u minutu gubi na vrijednosti pokazujete svoj karakter. Zbilja je teško reći 'ne' kad vas ponekad u životu netko argumentimauvjerava da je upravo sada važno načiniti onaj korak koji i vas konačno vodi u carstvo bogatih. Ja sam naučio kako da prihvatim bogatstvo stečeno bez truda, a da ne postanem objestan, jer sam svjestan da sam ga stekao Božjom voljom.
Tržišta obogaćuju život onih koji prihvaćaju njihov izazov, koji im pristupaju pristojno, arogantno ili na bilo koji drugi način. Ako u svojim genima nosite pohlepu ili škrtost, tržište će naći načina da vas upozori na pogreške u postupcima. Pokazujete li potovanje i svoje bolje odlike, tržište će vas nagraditi. Ako tržište pokušate prevariti, ono će vam zasigurno doskočiti. Tržište se ne da podmititi jer s prevarantima već ima iskustva. Ne postoji akademija, fakultet ili crkva koji izgrađuju karakter na način kako to čini tržište.
Većinu ljudi iznenađuje kada shvate da je teže sačuvati vrijednost novca nego ga zaraditi.
Problem većine ljudi je taj što ne razlikuju cijenu od vrijednosti i misle da je to isto.
Liječnici svoje pogreške pokrivaju zemljom, arhitekti svoje neuspjele građevine bršljanom, a burzovni brokeri dobivaju proviziju kada kupujete dionice koje su vam oni preporučili, a zatim drugu proviziju kada počinjete gubiti i kada ih prodajete.
Ako ne razumijete što radi kompanija čije dionice namjeravate kupiti, bolje da ih ne kupujete.
Jedna od prednosti je u tome što se bogatima ne žuri novac zaraditi jer već raspolažu znatnim osnovnim prihodima, uz redovit prihod od imovine, obveznica i oročene štednje. Njima nikada nije hitno potreban novac, pa su strpljivi.
Kada izgleda da ništa nema povoljnu cijenu, čekajte, jer znajte da se cijene mijenjaju ovisno o raznim razdobljima gospodarskoga ciklusa.
Mali ljudi su uvijek zabrinuti. Poput onih koji uzimaju drogu, osjećaju d aim je brzo potrebna doza. Oni imaju potrebu izazivati tržište da učini štogod dobro za njih. Kupuju dionice koje daju dobit od samo tri posto. Ulažu svoj novac s namjerom obogatiti se brzo, kako su to čuli od prijatelja. Nemaju strpljenja čekati da dionice ili koja druga investicija postanu lak dobitak – krađa. Na njihove odluke utječu savjeti ljudi koji tvrde kako znaju više no što zbilja znaju.
Mali ljudi su do guše u dugovima i pokušavaju prisiliti tržište dionica da im posluži kao prečica do profita. Oni jure u riznicu siromašnih – kazino – u nadi da će ih Gospoća Sreća izvući iz blata, ali otkrivaju da je ona hirovita i skupa ljubavnica i to tek kad je njihova mjesečna plaća otišla u nepovrat. Jedni kupuju lutriju svaki tjedan ili gube novac na kartama ili kojoj drugoj igri na sreću. Oni su tipični rođeni gubitnici. Nisu sposobni prepoznati kada je što jeftino, pa uvijek preplaćuju svoje investicije. Kronični su kockari i uvijek otkrivaju da je sreća na strani drugih ljudi. Ne poznaju pojama kamate na kamatu i ne uče o ulaganju.
U svemu tome, tužno je što oni ne razumiju, kao što to razumiju bogati, da je ulaganje najbolje plaćen težak posao i najlošije plaćen lagani posao, a kad bi to shvatili i oni bi također postali bogati. Kada bi promijenili svoje razmišljanje i prihvatili strogu disciplinu da nikada ne troše više nego što mogu zaraditi, oni bi također imali neku ušteđevinu.
Svaki oblik ulaganja ima svoj ciklus i jedini siguran i ispravan način ulaganja je ulaganje koje je uskladu s tim ciklusima.
Novac se zarađuje uočavanjem promjena, a ne njihovim predviđanjem.
U velikoj mjeri važniji je cjelokupan smjer tržišta nego pojedine investicijsk eodluke.
• Dionice bi trebalo držati u vlasništvu od kraja recesije do početka inflacije. U industrijaliziranim zemljama do inflacije dolazi kada kapaciteti proizvodnje dosegnu 85 do 87%. Inflacija se također može rano otkriti ako se prati indeks cijena robe (Commodity Research Board Index) koji se objavljuje u financijskim rubrikama većine časopisa. Kada taj indeks naglo počne rasti, prvi je to znak da je inflacija otpočela.
• Važno je zaštiti se od gubitaka zbog inflacije već u trenutku kada središnja banka počinje uvoditi restriktirvne mjere i povećavati kamatne stope zbog inflacije.
• Gotovinski ukamaćeni ulozi kod 'zdravih' banaka moraju se držati od trenutka kada središnja banka postaje agresivna, smanjuje količine gotovine u blagajni i neopravdano povećava kamatne stope. Na taj način, pretjeranim rekaicjama regulativa sama ubrzava recesiju.
• Obveznice se moraju držati do kraja recesije, kada investicijski ciklus počinje ponovo.
Postoji jedan način, iako ne i jedini, da se postane bogat. Jednostavno: izbjegavati gubitak novca.
Taktika uspješnog trgovanja dionicama je: biti kukavica kada su svi drugi hrabri, odnosno bitihrabar kad su svi drugi kukavice. Kad svi misle slično, vrlo je vjerojatno da su svi u krivu.
Ako trend nije vaš prijatelj, brzo prekinite s gubicima. Vaš prvi gubitak je vaš najbolji gubitak.
Tržišta pokreću osjetilni impulsi. Psihologija investitora i široke publike više utječe na tržišna kretanja nego logika. Najčešće se tržište pokreće uslijed masovnih emocija koje su izvan ekonomske logike.
Najvažnije je ostati likvidan. Dobro pravilo za većinu pojedinaca je da se ulaganjem nikako ne dovedu u situaciju da ne mogu postati likvidni za 48 sati.
Najbolje vrijeme za kupnju obveznica je prije nego što kamatne stope padnu. Tada svakim sniženjem kamatnih stopa, vaša obveznica dobiva na vrijednosti.
Obveznice se ne drže u vrijeme kada dolazi do porasta inflacije. A prvi znak je povećanje cijene roba.
Susrest ćete pojam bazni poen (basis point). Bazni poen jedna je stotinka od jednog postotka. To je objašnjenje termina kao pr: dobit povećana za 9 baznih poena.
Da bi postali velik dobitnik na dionicama, vjerujem da morate biti strpljivi i čekati sve dok se drugi kupci raziđu i ostanu samo prodavači. Vrijeme kupovine je kada svi misle da je tržište maligno i kada su cijene svih dionica najniže.
Čitajući između redaka, naši ćete dokaz o zakonu ponude i potražnje, koji je važan čimbenik u ulaganju – zakon ponude i potražnje je pozdana, nepromjenjiva životna istina. Cijena je mahnizam pomoću kojeg se ponuda i potražnja uravnotežuju.
Većina brokera voli davati savjete o izboru dionica. Obično je to pokušaj da vas nagovore na više dionica, kako bi oni ostvarili veću proviziju. Zapamtite, vi ste odgovorni za odluku kada i koju dionicu kupujete. Odgovornost brokera je samo da izvrši vašu naredbu u vašu korist.
Većina brokerskih savjeta vodi vas gubitku, osim u slučaju vrlo povoljnog tržišta kada gotovo sve dionice rastu. Na normalnom tržištu, vjerojatno ćete uz njihove savjete održavati ravnotežu kao na ljuljački: manje zarade izmjenjivat će se s manjim gubicima.
Sumnjajte u sve, prije nego u što povjerujete.
Zdrav razum na kaže da kad bi brokeri doista unaprijed znali ciene dionica, ne bi radili za proviziju ili plaću, već bi bili bogati, trgujući za sebe.
Prva stvar koju valja naučiti kod ulaganja u dionice je ne podleći pohlepi. Nemojte misliti da se uvijek mora investirati u dionice. Postoje vremena kada dionice jednostavno nisu dobre investicije. Tada pronađite drugo parkiralište za svoj novac.
Ne gomilajte previše dionica odjenom. Previše dionica čini pomutnju u glavi i otežava koncentraciju. Bolje je imati nekoliko dobro odabranih dionica, nego 40 njih koje ne možete razumijeti niti slijediti.
Nemojte slušati bilo kakve savjete ili čitati statistiku, jer je to sve već uračunato u tržišnu cijenu.
Kaže se da ljudi obično kupuju kada su vijesti dobre, i prodaju kada su vijesti loše, dok onaj koji mudro ulaže novac obično čini suprotno. Nikad ne pokušavajte tržištu reći što da čini jer ono već ima svoje zakone.
*
Većina brokera i onih koji biraju dionice govore u terminima P/E odnosa (Price/Earning – odnos tržišne cijene dionice prema zaradi po dionici). Međutim, neusporedivo je bolje razmišljati u terminima odnosa cijene dionice prema stopi prinosa od dividende.
Kad svi misle isto, vrlo je vjerojatno da svi misle pogrešno.
Postoje slučajevi kada cijena nikad ne padne toliko da bi ostvarili svoj cilj, ali takvi slučajevi nisu učestali. U takvom slučaju otvoreni nalog jednostavno nikad neće biti izvršen, a vi niste ništa izgubili, jer niste ništa ni kupili. Zapamtite, nije potrebno uvijek kupovati. Razumno je kupovati po što je moguće nižoj cijeni, pa ako izgubite jednu priliku, bit će još drugih.
Profitirao sam samo u polovici slučajeva, ali sam udvostručio svoje troškove. To dakle, smatram lošom taktikom. Onda sam obrnuo postupak i kupovao kada su cijene rasle. U početku sam kupio malo i kako su cijene na tržištu rasle, oprezno sam kupovao sve više i više. Tako sam uspio u deve, od svakih deset slučajeva. Samo jako pazite da prodajete prije nego što cijena ponovno padne na prosjek po kojem ste kupili.
Ako je investitor muda i uvijek koristi pomične stop-naloge s ograničenjem od 5% čime reže gubitke kod 5%, oni u prosjeku mogu donostiti 1-2 poena svaki mjesec. To pretpostavlja korištenje kredita od 50%, kupovanje kada se očekuje rast cijena dionica (tržište bikova), prodavanje s kratkoročnom pozicijom kada se očekuje pad cijena (tržište medvjeda),te povlačenje s tržišta u nesigurnim vremenima. Na taj način investitor može teoretski, a vjerojatno i praktično, početi s 10.000USD i pretvoriti ih u 10 milijuna kroz 25 godina.
Kada menadžeri fondova na primjer oni koji upravljaju imovinom fondova, imaju veliku količinu gotovog novca, najvjerojatnije je da će tržište uskoro rasti jer oni moraju investirati. Grupa, čijim novcem upravljaju, nije sretna ako fond svojim investicijama ne daje veće kamate od banaka.
Kako sam postao faca
Arijana Čulina
Izdavač: Mozaik knjiga
Od četrdesete nadalje trebali bismo oplakivati svaki novi dan kojim smo bliži kraju.
Zar nebi bilo prirodnije da se čovjek približi prirodi, a ne da se njezine umrtvljene dijelove približava njemu?
Pored toliko pametnih mudraca, iskusnih djedova, baba, napisanih knjiga, savjeta i izreka, mi ponavljamo iste greške. Zaljubljeni u vječnost, ne želimo shvatiti prolaznost i ljubiti trenutak.
I hijene su bile male bebe, ali ih je nagon za preživljavanjem pretvorio u zvijeri. Po nekim teorijama, i mi smo dio tog svijeta. I zato počinjem od djetinjstva. Dovoljno sam pametan da shvatim da za srvajvl u današnjem svijetu moram postati hijena.
Od trenutka kad pokažeš da možeš kakit sam, obučavaju te da sve ostalo moraš činiti sam. Zato sam toliko stiskao svoje govno. Znao sam da mi je to jedini period u životu, zadnja šansa da netko drugi čisti moje sranje.
A moja stara ko zadnja glupača sve njegove fore je popila, sva pravila igre prihvatila. Prekinula školovanje, zatvorila se u kuću, a kad je konačno shvatila, bilo je prekasno. Nestala je ljubav, ostala je muka u vidu oca, mene i borbe za preživljavanje. I dok trenutak otrežnjenja većina muškaraca rješava bijegom u kafić, nečija druga njedra, utakmicu i šta ti ja znam, ženi uglavnom ne preostaje ništa drugo nego se uhvatiti u koštac s krhotinama koje su ostal eiza zajedničkog života. U našem slučaju najveća krhotina bio sam ja.
Dovoljno sam bio nesretan da bih pomislio kako ću jednom biti sretan. Ko bi doli, mora jednom stići gori.
S deset godina, igrajući se partizana i Nijemaca, još nisam bio svjestan svoje nesretne zvijezde, sve pehove ovog svijeta pripisivao sam slučajnosti. Ali nemili događaji i bezizlazne situacije u koje sam prečesto upadao više nisu mogle biti samo slučajnost – ako ni zbog čega, a onda zbog sistema velikih brojki. Opet matematika. Zašto je baš mene uvijek dopalo da budem neprijatelj, pitao sam se nakon niza odigranih uloga jednog te istog negativca.
Dovoljno sam bio osjećajan da shvatim da ću morati postati bezosjećajan.
Pametniji rade za gluplje i još su nerijetko sretni kad im mogu udovoljiti.
Lažima su se stvari puno brže sređivale. I to saznanje sam negdje spremio u skrovitu vijugu malog mozga.
Da bi zaštitio sebe, moraš ignorirati sve oko sebe.
Nisam izabrao sebe, domovinu, mamu, tatu, krvna zrnca, a bogme ni brlog u kojem sam se našao. Netko drugi je to sve za mene izabrao, morta ću se naučiti da ostalo izaberem sam.
Žene su danas postale zahtjevne. Sve što su stoljećima u sebi skrivale i potiskivale sad izbacuju na površinu.
Dobrota je na ovom svijetu golo siroče. I. Andrić
Tako je to u ljubavi, poslu, prijateljstvu. Kad god pokažeš da ti je do nečega jako stalo, suprotnoj strani postaješ nezanimljiv i automatski se stavlja u nadmoćnu poziciju, u osobu koja diktira pravila. Da nisam svojoj ženi iskreno iskazivao ljubav, nastojao joj ugoditi, osluškivao njezino bilo, ispunjavao njezine želje, dandanas bi se borila za moju naklonost, a ovako... Moja pažnja postajala joj je dosadna, moje prisustvo iritantno, moji poljupci slinavi, moje tijelo odbojno.
Misli pijanih ljudi zamagljene su i oslobođene svake brige.
Nikada ne govorite prijateljima koliko vam dobro ide, samo ćete dobiti neprijatelje.
Svakog novog dana trebaš zakopati prethodni. Prošlost je ionako bačeno vrijeme. Greške ne možeš ispraviti ni lijepe trenutke vratiti. Nakon nekog vremena sve postaje iluzija.
Dvi-tri teške drame za umrit od smija
Arijana Čulina
Izdavač: Mozaik knjiga
Draga moja, nije život crno-bili svit. Život su nijanse. Kad bi razmišljala ka ja shvatila bi složenost življenja i postojanja.
Da nisan vako kulturan, majke mi mile, ako te ja ne bi lansira pa onda lipo šetaj orbiton. Gori je sve lakše pa bi i tvoje pizdarije izgubile na težini.
Eto vrime je isto ili gotovo isto ka maloprije, i ja san isti ili gotov isti ka maloprije, ali mi osjećaj uopće nije ka maloprije.
Ti si se ka Tin razočara u ljude, a Frojd bi ti reka da zato pamtiš samo brojeve. Ja pamtim bezuvjetno, ali u času kad se izražavam otkidam od mozga jer usporava vlastito spoznavanje...
Život je beskrajno zabavan i divan. S izuzetkom čovjeka, sva ostala živa bića – ptice, kukci, ribe, mikrobi pa čak i nametnici – žive sretno u skladu s prirodom, slobodni, nezaposleni, bez obaveza prema sebi ili prema drugima.
Ja san zato i otišla u Italiju da više ne budem u govnima.
E, a tamo ih nema, je li? Normalno, neka je tuđe pa nek je i govno. To je nas i upropastilo. Svi se raselili, pobigli iz vlastitog govna i onda otišli kusat tuđa ne bi li štagod zaradili i opet se vratili u vlastita. Šta ćeš, susidova trava je uvik zelenija, govna slađa. Jadni ti smo mi. Ima nas više po svitu nego u zemlji. Da smo sa takom energijom gradili svoju zemlju, ka šta gradimo tuđe, bili bi jači od Amerike... od svita... od svemira.
Ustvari, šta fali ovim ljudima ovdje? Svako jutro bude ih zrake sunca. Ustaju uz pijetlovo kukurijekanje. Svježi zrak tjera im krv u mozak. Udišu vonje netaknute prirode. Danju nešto kopkaju po polju, ručaju, odmaraju se. Uvečer se druže uz vatru i svinjske bržolice na batri... Jedu friška jaja, piju mliko pitomih krava... divota. A mi? Trčimo jurimo, zujimo po cile dane. Nervozni smo, rastrzani, zatrovani idejom o uzvišenim ciljevima. Egoistični, gramzivi, izobličeni i sve sličniji divljim zvjerima. Ne, životinje su bolje, dosljedne su svome rodu. Mi trčimo, ludujemo, grabimo, dokazujemo se, pljujemo na sebe i sve oko sebe, srljamo dušom i tijelom i na kraju vidimo da smo na početku. Eto. Bog je dobro izračunao kvantitet sreće. Ovi ljudi se u svom svijetu snalaze isto kao mi u svom, možda čak i bolje. Sretni su s ovim što imaju i gdje su. Briga njih za neotkrivene planete i ujedinjenu Europu. Njihov svijet je ovdje, jedan jedini, pravi, opipljivi i oni ga žive. Rađaju se, umiru i ukapaju na svojoj grudi. Zna im se grob. Napretkom tehnologije sigurno nije napredovalo ljudsko zadovoljstvo. Šta je mojoj materi falilo to što nije nikada sjela u avion i bila u Milanu? Ništa! Ljudi se vrte, muvaju, putuju s vječnom čežnjom i ciljem da se vrate odakle su i pošli. U svoje rodne krajeve. Tamo grade skupe grobnice. Mama ima malo skroniji nadgrobni spomenik, ali zato istu kvadraturu. Šta bi rekli: Di si bija – nigdi, šta si radija – ništa. Tako ću i ja.
Šta on, seljačina, zna? Možda je i otiša sa sela, ali selo iz njega nikad.
Čovik je bez žene ka drvo bez korjena.
Mogli smo bezbrižno trčati po onim livadama cijeli dan. a ova jadna djeca danas nemaju kud. Pazi, nemoj tamo, nemoj ovamo, auto će te... Zarobljenici asfalta. Živčane majke, živčana djeca. Strepi da ih tko ne kidnapira, da ne padnu pod koji kamion, ne prefiksaju se ili im ko prosvira glavu.
A šta će ti to? Oni se tamo na filmu zbog te ljubavi i požude svi poubijaše. Krvi do kolina. Bolje je tebi. Manje strasti, više zdravlja.
Samo samostalna žena, je jaka žena.
