Dvi-tri teške drame za umrit od smija
Arijana Čulina
Izdavač: Mozaik knjiga
Draga moja, nije život crno-bili svit. Život su nijanse. Kad bi razmišljala ka ja shvatila bi složenost življenja i postojanja.
Da nisan vako kulturan, majke mi mile, ako te ja ne bi lansira pa onda lipo šetaj orbiton. Gori je sve lakše pa bi i tvoje pizdarije izgubile na težini.
Eto vrime je isto ili gotovo isto ka maloprije, i ja san isti ili gotov isti ka maloprije, ali mi osjećaj uopće nije ka maloprije.
Ti si se ka Tin razočara u ljude, a Frojd bi ti reka da zato pamtiš samo brojeve. Ja pamtim bezuvjetno, ali u času kad se izražavam otkidam od mozga jer usporava vlastito spoznavanje...
Život je beskrajno zabavan i divan. S izuzetkom čovjeka, sva ostala živa bića – ptice, kukci, ribe, mikrobi pa čak i nametnici – žive sretno u skladu s prirodom, slobodni, nezaposleni, bez obaveza prema sebi ili prema drugima.
Ja san zato i otišla u Italiju da više ne budem u govnima.
E, a tamo ih nema, je li? Normalno, neka je tuđe pa nek je i govno. To je nas i upropastilo. Svi se raselili, pobigli iz vlastitog govna i onda otišli kusat tuđa ne bi li štagod zaradili i opet se vratili u vlastita. Šta ćeš, susidova trava je uvik zelenija, govna slađa. Jadni ti smo mi. Ima nas više po svitu nego u zemlji. Da smo sa takom energijom gradili svoju zemlju, ka šta gradimo tuđe, bili bi jači od Amerike... od svita... od svemira.
Ustvari, šta fali ovim ljudima ovdje? Svako jutro bude ih zrake sunca. Ustaju uz pijetlovo kukurijekanje. Svježi zrak tjera im krv u mozak. Udišu vonje netaknute prirode. Danju nešto kopkaju po polju, ručaju, odmaraju se. Uvečer se druže uz vatru i svinjske bržolice na batri... Jedu friška jaja, piju mliko pitomih krava... divota. A mi? Trčimo jurimo, zujimo po cile dane. Nervozni smo, rastrzani, zatrovani idejom o uzvišenim ciljevima. Egoistični, gramzivi, izobličeni i sve sličniji divljim zvjerima. Ne, životinje su bolje, dosljedne su svome rodu. Mi trčimo, ludujemo, grabimo, dokazujemo se, pljujemo na sebe i sve oko sebe, srljamo dušom i tijelom i na kraju vidimo da smo na početku. Eto. Bog je dobro izračunao kvantitet sreće. Ovi ljudi se u svom svijetu snalaze isto kao mi u svom, možda čak i bolje. Sretni su s ovim što imaju i gdje su. Briga njih za neotkrivene planete i ujedinjenu Europu. Njihov svijet je ovdje, jedan jedini, pravi, opipljivi i oni ga žive. Rađaju se, umiru i ukapaju na svojoj grudi. Zna im se grob. Napretkom tehnologije sigurno nije napredovalo ljudsko zadovoljstvo. Šta je mojoj materi falilo to što nije nikada sjela u avion i bila u Milanu? Ništa! Ljudi se vrte, muvaju, putuju s vječnom čežnjom i ciljem da se vrate odakle su i pošli. U svoje rodne krajeve. Tamo grade skupe grobnice. Mama ima malo skroniji nadgrobni spomenik, ali zato istu kvadraturu. Šta bi rekli: Di si bija – nigdi, šta si radija – ništa. Tako ću i ja.
Šta on, seljačina, zna? Možda je i otiša sa sela, ali selo iz njega nikad.
Čovik je bez žene ka drvo bez korjena.
Mogli smo bezbrižno trčati po onim livadama cijeli dan. a ova jadna djeca danas nemaju kud. Pazi, nemoj tamo, nemoj ovamo, auto će te... Zarobljenici asfalta. Živčane majke, živčana djeca. Strepi da ih tko ne kidnapira, da ne padnu pod koji kamion, ne prefiksaju se ili im ko prosvira glavu.
A šta će ti to? Oni se tamo na filmu zbog te ljubavi i požude svi poubijaše. Krvi do kolina. Bolje je tebi. Manje strasti, više zdravlja.
Samo samostalna žena, je jaka žena.
