Poslovanje brzinom misli
Bill Gates
Izdavač: Izvori
Ocjena: ***
Kako bismo djelovali u digitalnom dobu, razvili smo novu digitalnu infrastrukutru. Ona je slična ljudskom živčanom sustavu.
Najsvrsishodniji način razlikovanja vaše tvrtke od konkurencije, najbolji način odvajanje od gomile, jest optimalna uporaba informacija. Način skupljanja, obrade i uporabe informacija odredit će hoćete li biti pobjednik ili gubitnik.
Tvrtka ne smije svoj položaj na tržištu smatrati nepromjenjivim. Njega valja stalno procjenjivati. Neka tvrtka može prijeći na tržišni segment druge tvrtke. Druga će odabrati ono što najbolje radi i toga se čvrsto držati. Najvažnije je pritom imati informacije koje će rukovoditeljima omogućiti razumijevanje trenutnog položaja i svojih mogućnosti, odnosno korak koje valja poduzeti u osvajanju novog dijela tržišta.
Pamet je ono što jednoj banci daje prednost pred drugom. Pritom ne mislim samo na pojedinačne sposobnosti bančinih službenika već na ukupnu sposobnost banke da iskoristi najbolje zamisli svih zaposlenika.
Nov sučelje postaje banka, i to i izvana i iznutra.
Informacijski posao je posao razmišljanja.
Razmišljati, djelovati, reagirati, prilagoditi se.
Dobri sastanci su posljedica dobre pripreme. Sastanci se ne smiju prvenstveno rabiti za prikazivanje podataka. Za to je mnogo djelotvornija e-pošta, tako da je ljudi mogu unaprijed proučiti pa stići na sastanak pripremljeni za davanje savjeta i sudjelovanje u plodnoj raspravi. Tvrkama koje se bore s previše neproduktivnih sastanaka i previše papira ne nedostaje energije i pameti. Potrebni podaci postoje negdje u tvrtki u nekom obliku. Njih se samo ne može lako naći. Digitalni alati omogućuju trenutan pristup podacima, i to iz mnogih izvora, uz nuđenje analize s mnogo različitih motrišta.
Dobre se stvari događaju kad im date priliku za to.
Posve digitalno radno mjesto obično nazivamo 'uredom bez papira'.
Neki zasloni u budućnosti bit će savitljivi pa ćete ih moći smotati ili presaviti te sa sobom ponijeti poput novina. Druge će vrste imati u sebi računalno sklopovlje pa će cijelo osobno računalo biti tanko poput zaslonskog dijela današnjeg prijenosnog računala. Jedna nova tehnologija omogućuje zadrćavanje slike na zaslonu čak i kad se isključi napajanje. Zamislite pravu digitalnu tintu, kojom možete nacrtati sliku i potom zaslon objesiti na zid.
Morate više slušati kupce i saznati što oni stvarno žele.
Naši programeri rabe načelo 'meko kuhanog jajeta'. Korisnik mora pokrenuti administrativnu aplikaciju i obaviti posao u njoj u roku od tri minute. To mjerilo osigurava da posao ne automatiziramo nespretnim alatom koji uzrokuje više dodatnog posla.
U trenutku kad je čovjek podigao kamen ili granu da bi ih prvi put uporabio kao oruđe, nepovratno je promijenio ravnotežu između sebe i svoje okoline.
Aktivno radite na računalu. Visoko postavljeni službenici trebaju koristiti e-poštu i druge leektorničke alate kao bi se privikli na nove načine obavljanja poslova.
Posrednik mora dodati vrijednost.
Naši su se klijenti mijenjali. Način dobivanja informacija i donošenja odluka mijenjao se. Bili bismo glupi kad bismo mislili da se i mi ne moramo mijenjati.
Svatko se osjeća kao da je sustav prilagođen baš njemu.
Vrlo je važno da iskustvo elektronskih interakcija bude povoljno tako dakupci o njima govore prijateljima. Usmena predaja je najmoćnije sredstvo kojim proizvod ili tvrtka gradi svoj ugled, a internet je sredstvo stvoreno za takav način širenja glasina.
Roba na skladištu nekoć je nedvojbeno bila prednost u poslu. Danas je ona otežavajuća okolnost. Što se više približavamo savršenoj informaciji o potrebama kupaca, to se više približavamo i praznom skladištu.
Robu zapravo mijenjamo za informacije.
Na našim smo web-stranicama s monologa prešli na dijalog – od govora kupcima prešli smo na razgovor s njima.
Većina tvrtki stvorit će stranice na kojima se klijent potiče na pronalaženje odgovora za svoj problem, a razgovor s nekim od tvrtkina osoblja je stvar koja se bira kad nema drugog rješenja.
Računala koja vide, čuju i uče proširit će uporabu digitalne tehnologije u brojna nova područja u kojima je tipkovnicu ili miša nepraktično koristiti.
Internetski način života širi naše obzore, ne sužava ih.
Internet postaje središnji gradski trg svjetskog sela budućnosti.
Kad se tvrtka smanjuje, određena radna mjesta se gube. Kad se tvrtka oslanja na vanjske suradnike, radna mjesta se pomiču. Cilj nije uklanjanje radnih mjesta, već premještanje odgovornosti na vanjske specijaliste.
Promjene u organizacijskom ustroju uglavnom izbacuju na površinu dobre zaposlenike.
Internet sve više izjednačava ljude iz različitih dijelova svijeta. Kad biste danas morali pogađati nečiji mjesečni prihod, a na raspolaganju imate samo jedno uljudno pitanje, vjerojatno bi najbolje poslužilo: U kojoj zemlji živite? Razlog za to su goleme razlike u prosječnim zaradama od zemlje do zemlje. Za dvadeset godina, budete li htjeli pogoditi nečiju zaradu, najvažnije pitanje će biti: Kakva je vaša izobrazba?
Konkurencija u zapošljavanju najboljih ljudi iz godine u godinu sve je veća. Tvrtke koje svojim zaposlenicima omogućuju više slobode u tom će ključnom području posve sigurno biti u prednosti.
Biti prvi na tržištu
Morate biti brzi ili ćete nestati. To je upravo suprotno uzrečici: Brzina ubija.
Važno mjerilo tvrtkinog digitalnog nervnog sustava jest koliko brzo osoblje saznaje za loše vijesti i potom na njih reagira. Digitalna tehnologija ubrzava tvrtkine reflekse u svakom izvanrednom slučaju.
Vrlo je važno da srednji sloj rukovoditelja, najčešće prvih koji shvate da nešto što je nekoć uspijevalo više nema jednaki učinak saopći višim rukovoditeljima loše vijesti. U suprotnom visoko rukovodstvo tvrke prekasno shvati da se svijet promijenio – a vođa to često sazna posljednji.
Donositelja loših vijesti valja nagraditi, a ne kazniti. Rukovoditelji poduzeća moraju slušati upozorenja prodajnog osoblja, stvaratelja proizvoda i kupaca. Ne možete isključiti alarm i nastaviti spavati. Barem želite li da vam tvrtka preživi.
Ja ustrajem u tome da se uvijek nalazimo ispred vremena, da se upuštamo u dugoročna istraživanja, kao i da loše vijesti budu poticaji za nova svojstva naših proizvoda. Jednog dana netko će nas uhvatiti na spavanju.
Nakon što neugodne vijesti prihvatite ne kao negativna zbivanja već kao dokaz za neizbježne promjene, to znači da vas one nisu pobijedile. Od njih učite.
Ozbiljnost svih naših neuspjeha mogla me tako potištiti da uopće ne dolazim na posao. Umjesto toga, uzbuđuju me izazovi kako današnje loše vijesti pretvoriti u rješenja sutrašnjih problema.
Žalbe klijenata biste morali proučavati češće negoli financijske izvještaje tvrtke. A vaši bi vam digitalni sustavi morali omogućiti pretvaranje loših vijesti u poboljšane proizvode i usluge.
Korištenje softverskih algoritama za pronalaženje korisnih uzoraka u velikim količinama podataka zovemo podatkovnim rudarenjem.
Uvijek se morate zapitati što je svrsishodno. Ako su profili vaših kupaca vrlo slični ili je vaša baza podataka malena, podatkovno radarenje nije uvijek svrsishodno. Trgovac povrćem koji prodaje svoje proizvode u malome susjedstvu nemora obavljati podatkovno rudarenje. Veliki trgovac povrćem mora.
Velike mogućnosti podatkovnog rudarenja pomoći će tvrtkama u određivanju načina pridobivanja novih klijenata, novih tržišta kao i prilagođavanju proizvoda i njihovih cijena te u privlačenju pojediničanih kupaca.
Upravljanje znanjem je kićeni pojam za jednostavnu zamisao. Vi upravljate podacima, spisima i naporima vašeg osoblja. Vaš bi cilj morao biti poboljšavanje načina njihova zajedničkog rada, dijeljenja zamisli, korisnih sukoba mišljenja i nadgradnje tuđih zamisli – i potom djelovanje u zajedničkom cilju. Uloga glavnog izvršnog direktora u povećanju tvrtkinog IQ-a je stvaranje ozračja koje potiče suradnju i dijeljenje znanja, postavljanje prioriteta na područja u kojima je dijeljenje znanja najvažnije, nuđenje digitalnih alata za omogućavanje dijeljenja znanja te nagrađivanje osoblja koje doprinosi boljem protoku informacija.
Dio odluke o prelasku na novu tehnologiju stvar je vjerovanja, a dio povjerenja uljude koji su stvorili novi sustav, ali vi morate donijeti tešku odluku i svima oduzeti stare štake.
Date li svojim radnicima složenije poslove i bolja oruđa, ustanovit ćete da su postali odgovorniji i u svoj posao unose više svoje inteligencije. U digitalnom dobu od svakog zaposlenika morate načiniti radnika znanja.
Nijednom direktoru informatičkog odjela nije lako. Za taj se posao, naravno dobije jedinica ako ne uspijete, ali samo trojka ako uspijete – te stvari i tako moraju raditi, zar ne?
Poduzeća koja prelaze na digitalne načine rada koče papirnati obrasci vlasti koja još nije prešla na internetske načine rada.
Razlog za to zakašnjenje nije toliko novac koliko nedostatak organizacijskih usmjerenja.
Kad god se nešto mijenja, javlja se nova prilika. Zbog toga je od temeljnog značaja da se organizacija pokrene, a ne paralizira.
Poslovni model koji je tri desetljeća gospodario računalnom industrijom bila je okomita integracija. Jedan je proizvođač nudio gotovo sav hardver i softver. Svako je proizvođačko rješenje bilo samostojno i vrlo teško povezivo s rješenjem nekog drugog proizvođača. Cijena prelaska na drugog proizvođača bila je vrlo visoka, jer se pritom sve moralo promijeniti. Novi poslovni model utemeljen na PC-tehnologiji je vodorava, desno. Niz proizvođača žestoko se bori na svakom području, potičući inovavije neovisno o svim drugim područjima djelovanja. Svaki put kad tvrtka želi nadograditi svoje sustave, može na temelju trenutnog stanja na tržištu i cijena razmisliti o proizvođaču hardvera, softvera, integratoru s
Zašto čitati filozofe
Nadežda Čačinovič
Izdavač: Ljevak
Sofistički odgovor na pitanje što je pravednost a što je pravedno ukazuje na to da o svemu odlučuje korist onih koji su jači.
Aristotel: Metafizika
Objašnjenje svijeta ovdje je objašnjenje svrhovitosti stvari koje ga sastavljaju.
Marko Aurelije: Meditacije
Filozofija se i njemu pokazuje jedinim mogućim osloncem u kratkom i nestalnom životu. Svaki nam dan treba živjeti kao da je posljednji, ni previše uzbuđeno ni apatično. Smrt valja prezreti, ona plaši samo one koji nisu naučili živjeti u sadašnjosti.
Često sam se pitao kako je to da svatko sebe voli više nego sve ostale ljude, ali daje manje značenja svojemu vlastitom značenju o sebi nego mnijenju drugih.
Niccolo Machiavelli: Vladar
Vladanje je umijeće, ne znanost.
U tomu je temeljno iskustvo modernog čovjeka: uvjeti života nisu zadani božanskim zakonom nego su ljudsko djelo, a ipak u izravnom iskustvu znamo da nemamo kontrolu nad uvjetima svojega opstanka, naravno i to da smo smrtni.
Svatko s makar malo moći odlučivanja mora se čuvati laskavaca, koji zamagljuju procjenu danoga stanja. To se postiže tako da pokažete spremnost primanja kritike, slušanja neugodnih istina. Time se pak otvarate utjecanju s raznih strana. Stoga uvijek i svuda morate jasno pokazati da je donošenje odluke isključivo vaša stvar iako ste spremni razmotriti sve argumente, ali ne odluke donositi zbog utjecaja negoga drugoga.
Thomas Hobbes: Levijatan
Hobbesovo učenje o državi, ili kako bismo rekli, politička filozofija temelji se na predodžbi o čovjeku kao prirodnom biću koje je po svojoj sazdanosti vođeno borbom za samoodržanjem.
Je li diktatura u kojoj se živi mirno i sugrno bolja od demokracije u kojoj vladaju kaos i nesigurnost?
Rene Descartes: Rasprava o metodi
Od svih stvari na ovom svijetu zdrav razum najbolje je raspoređen: zato naime što se nitko ne tuži da mu nedostaje...
Mišljenje je dano svima u smislu svijesti o sebi: svi imamo isti tip racionalnosti.
Blaise Pascal: Misli
Mnogo je ljepše znati ponešto o svemu nego sve o nečemu.
Kako je kratak život kada se usporedi s vječnošću.
Dvije pogreške koje se ne smiju činiti: nikada ne isključiti razum i nikada se ne pouzdati samo u razum.
Nikad nismo u sadašnjem vremenu. Mislima hrlimo u budućnost kao da dolazi presporo, kao da joj hoćemo požuriti hod; ili prizivamo prošlost ne bismo li je zaustavili kao odveć hitru: tako nerazboriti da bludimo u vremenima koja nisu naša i ne mislimo na jedino koje nam je vlasno, te tako isprazni da snujemo o onima koji su ništa i nepromišljeno izmičemo jedinom koje opstoji. To je zato što nas sadašnjost obično pozljeđuje. Skrivamo je svojem pogledu zbog toga što nas ona žalosti, a ako nam je ugodna, žalimo vidjevši kako izmiče. Nasotjimo poduprti je budućnošću i mislimo o gospodarenju stvarima koje nisu u našoj moći, u vremenu za koje nam ništa ne jamči da će doći.
Baruch Spinoza: Etika
Sloboda je najvažnija, sloboda mišljenja.
Što mudrac može i koliko je moćniji od neznalice koji djeluje samo prema želji.
Teško da će netko predvidjeti Spinozin strastveni napor da spozna prirodu zbilje kao preudvjet za ispravno postupanje.
John Locke: Ogled o ljudskom razumu
Locke se protivi učenju o urođenim idejama i pojmovima i drži da je iskustvo izvor svake spoznaje. Naš razum je tabula rasa, prazna ploča, dok se u nju ne utisnu iskustva. Nema ničega u umu što ranije nije bilo u osjetilima. Nakon toga nastupa potreba za razlikovanjem toga kako se u duši pobjeđuje osjet (senzacija) o kojemu duh reflektira pa onda nastaju ideje. Važno je također razlikovanje primarnih i sekundarnih kvaliteta. Primarne ne možemo odvojiti od samih predmeta, dok su sekundarne ovisne o našim osjetilima.
...jedna od temeljnih postavki o prirodi znanja... o njegovim stavovima o osobnom identitetu, onome što nije stvar samo naše ljudske sazdanosti, nego naše sposobnosti da održimo u vremenu jedinstvo sa samima sobom, kada smo biće koje misli u svoje ime prelazeži vremenske i prostorne razdaljine.
Locke misli da su u prirodnom stanju svi ljudi jednaki i da imaju jednako pravo na posjed, na sreću, na zdravlje i tako dalje. Država ne smije ugrožavati ta prirodna prava.
Gottfried Wilhelm Leibniz: Monadologija
Bog izabire nešto poput najbolje moguće kombinacije stvari koje mogu supostojati. Na primjer, zloporaba slobodne volje bolja je od svijeta gdje slobodne volje nema.
Strojevi prirode, to jest živa bića, jesu trojevi još i u svojim najmanjim dijelovima do u beskonačnost.
Stvoritelj prirode moga je provesti tu božansku i beskonačnu čudesnu vještinu, jer svaka čestica materije ne samo da je djeljiva u beskonačnost, kao što su to već stari spoznali, nego je doista svaki dio bez kraja podijeljen na dijelove, od kojih svaki ma vlastito kretanje: inače bi bilo nemoguće da svaki dio materije može izraziti svemi. Stoga također nikada nema rađanja koje bi iz temelja bio novo ni potpune smrti u strogom smislu riječi koja bi se sastojala u izdvajanju duše od tijela. A ono što mi nazivamo rađanjem, ravitak je i ras, kao što takozvana smrt jest uvijanje (involucija) i umanjivanje.
Giambattista Vico: Načela nove znanosti
Vico misli da spoznati možemo samo ono što možemo proizvesti, odnosno ono što znamo po uzroku. Ljudi stvaraju svoju povijest, ali ne i prirodu pa Bog može znati sve o prirodi, ali ne i ljudi.
Svatko tko o tome razmišlja mora se začuditi kako su filozofi ozbiljno nastojali spoznati taj prirodni svijet – koji međutim poznaje samo Bog, jer ga je on stvorio – zanemarujući razmišljanje o ovom svijetu nacija ili uljuđenom svijetu koji su ljudi mogli spoznati, jer su ga sami stvorili. Taj posebni učinak proizlazi iz one bijede ljudskoga duha... koji ostajući zatvoren i zatomljen u tijelu, po prirodi naginje opažanju tjelesnosti te mora upotrijebiti odviše napora i muke da bi samog sebe shvatio, kao što tjelesnom oku koje vidi sve predmete izvan sebe treba ogledalo da vidi samo sebe.
Voltaire: Candide
Da Bog ne postoji, valjalo bi ga izmisliti.
Tolerancija nije ravnodušnost spram tuđih stavova, čak ni poštovanje tuđeg stava, nego poštivanje pravana odabir vrastitog uvjerenja.
David Hume: Istraživanje o ljudskom razumu
Osnovno je Humeovo odvajanje dojmova (impresima) i predodžbi (ideja). Nema ideje bez prethodnoga dojma. Ideje se pak dijele na ideje sjećanja i ideje imagincije. U svakom su slučaju tek slabašan odraz dojmova.
Ključna preporuka da se uvijek kada nam se neka ideja učini sumnjivom zapitamo na osnovi kojega je dojma nastala.
Oduvijek je onaj koga citiramo kada želimo ukazati na razliku između onoga što jest i onoga što bi po našem mišljenju trebalo biti, onoga što je činjenica i onoga što držimo vrijednim.
Jean-Jacques Rousseau: Društveni ugovor
Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima.
Denis Diderot: Rameauov nećak
Preuzimamo li svi u društvu više-manje svjesno uloge, prelazimo li iz jedne u drugu sve dok i sami ne možemo reći tko smo.
Immanuel Kant: Kritika čistoga uma
Postupaj tako da maksima tvojega djelovanja može postati opće pravilo.
Soren Kierkegaard: Ili – ili
Život se mora živjeti unaprijed, ali može se razumjeti samo unatrag.
Funkcija molitve nije da utječe na Boga, nego da mijenja prirodu onoga koji se moli.
Ernst Cassirer: Ogled o čovjeku
Čovjek je biće simbola: biće koje doslovno ne može opstati bez simboličke posredovanosti.
Svi znamo kako je ljudsko mladunče bespomoćno i kako u drugom postavljanuu na noge uči od drugih ljudi: i to od kulture do kulture na različit način, bez ikakve predodređenosti, tako da se doista može govoriti čak i o tehnikama tijela koje tek valja naučiti.
Ljudska kultura u cjelini može se opisati kao proces čovjekova progresivnog samooslobađanja. Jezik, umjetnost, religija, znanost, samo su faze u tom procesu. U svima njima čovjek otkriva i dokazuje novu moč – moć izgrađivanja vlastitog idealnog svijeta.
Claude Levi-Strauss: Divlja misao
Trebalo je čekati do sredine ovog stoljeća da se dugo odvojeni putovi ukrste: onaj koji posredno, preko komunikacije, vodi do fizičkoga svijeta, i onaj za koji odnedavna znamo da preko fizike vodi do svijet akomunikacije. Čitav proces ljudske spoznaje dobiva tako obiležje zatvorenog sustava. Priznati da je znanstveni duh u najmodernijem obliku, susretom koji je samo divlja misao mogla predvijeti, potvrđivanju njezinih principa i uspostavaljanju njezinih prava, znači ostati vjeran njezinom nadahnuću.
Simone De Beauvoir: Drugi spol
Za Simone de Beauvoir ljudski rod nije naprosto prirodna vrsta, nismo ograničeni na prirodne funkcije, ne podređujemo se biologijskoj sudbini, već uvijek iznova tražimo potvrdu svoje egzistencije. Iz toga stava proizlaze i oni stavovi koji i danas izaivaju strastvene polemike, naime uvjerenje da je majčinstvo gotovo uvijek zapreka u ostvarivanj subjektivnosti.
Simone Weil: Sloboda i tlačenje
Čini se da tehnički napredak nije uspio, budući da je masama umjesto blagostanja donio fizičku i duhovnu bijedu kojoj se grčevito opiru; uostalom izuzmemo li ratnu industriju, tehničke inovacije se više nigdje rado ne prihvaćaju. Što se tiče znanstvenog napretka, teško razabiremo čemu bi još moglo poslužiti da se znanja gomilaju na hrpu i tako već preveliku da bi je mogla obuhvatiti čak i misoa stručnjaka, a iskustvo prikazuje da su se naši preci prevarili vjerujući u širenje znanja, budući da se masama može prenijeti tek iskrivljena slika suvremene znanstvene kulture, slika koja ni najmanje ne obrazuje njihov duh nego ih samo privikava na lakovjernosti.
John L.Austin: Kako djelovati riječima
Filozofija i jest žrtveno janje, ona se krasi greškama koje su na kraju svačije.
G.Deleuze/F.Guattari: Što je to filozofija
Filozovije je prije svega djelatnost stvaranja pojmova. Znanost i umjetnost također stvaraju, ali samo filozofija stvara pojmove. Oni govore kako filozofija nije ni kontemplacija ni refleksija ni komunikacija.
Richard Rorty: Kontingencija, ironija, solidarnost
Otprilike prije dvjesto godina europsku je maštu počela zaokupljati ideja da se istina stvara, a ne pronalazi.
Čovjek navodno bira onakvu filzofiju kakav je on sam.
Tračanka se smijala Talesu kada je pao u mlaku: pretpostaka je da netko, tko ne vidi gdje hoda, nema što gledati u nebo, a uobičajeni odgovor je da upravo takav vidi ono bitno.
Filozofija stradava kada se 'ušavljuje' uz jedno od područja, i tako gubi svoju autonomiju.
Vodi me istini – razgradnja ega
Nouk Sanchez i Tomas Vieira
Izdavač: Planetopija
Jeste li ikada razmišljali o našoj pojedinačnoj i kolektivnoj svrsi ovdje na zemlji? Nije nam svrha iz života u život juriti uokolo i ostvarivati drame svojih pogrešnih identiteta. A što se događa kad tijelo umre? Jesmo li oslobođeni, vraćamo li se privremenom stanju blaženstva, da bismo potom ponovno ušli u još jednu naizgled slučajnu dramu?
Dokle god ostajemo opčinjeni egom, dokle god se čvrsto držimo svojih neupitnih vjerovanja, smisao onog što nazivamo životom ostat će zagonetka. Bog ili kako god nazvali tu Univerzalnu prisutnost – ne postoji izvan nas! Mi smo dio Njega i On nas nikada ne napušta. Dakako, katkad se osjećamo kao da nije prisutan, ali to je samo zato što 'mi' koji smo izabrali 'odvojiti' se od njega, ostajemo nesvjesni Njegove prisutnosti u nama. Kao ego s klupkom neistraženih strahova i vezanosti, prezaposleni smo svakodnevnim pitanjima nadzora da bismo razmišljali o smislu života, a kamoli o vlastitom identitetu.
Mogli bismo se pitati i ovo: ako bi Bog trebao voljeti sve, zašto smo mi sposobni djelovati bez ljubavi? Odgovor je da Bog nije stvorio tu 'stvarnost' koju nazivamo svijetom; mi smo je stvorili – u cjelosti smo je izmislili! Potječemo iz izvornog stanja sveobuhvatne i bezuvjetne Ljubavi u kojemu nema patnje, gubitka, straha i odvajanja. Bili smo jedno i još uvijek jesmo, s one strane zamišljenih pojedinačnih života koje po svojem izboru živimo. U Stvarnosti nismo imali potrebu za vremenom, prostorom ili materijalom, to su očitovanja odvojenosti. Bili smo blaženo zadovoljni kao jedno koje jest sve dok nismo odlučili potražiti nešto drugo izvan ukupnosti Jednosti.
Načelo širenja: Temeljna istina koja govori – sve davanje, širenje i dijeljenje je primanje, zadržavamo ono što dajemo, a drugi su naš odraz.
Odvojenost: Prividno stanje odvojenosti od Izvora, stanje izgubljenosti i kaosa, funkcioniranje na temelju krivnje karakterizirano strahom, gnjevom, depresijom, tjeskobom, osuđivanjem drugih, porizanje Jednosti, poricanje Izvora /suprotno Raju, Jednosti, Potpunosti/.
Što je ono neuhvatljivo nešto što vječno tražimo, ali nikada ne nalazimo? Je li to sreća? Ne, zapravo nije. Ako razmislimo o tome, najveći dio onoga što nam je u prošlosti donijelo sreću ujedno nam je, gubitkom ili promjenom, donijelo i bol. A što god nas je činilo sretnim, neprestano je u opasnosti zbog mogućeg gubitka ili promjene. Dakle što mislite da će vas učiniti sretnim? Vječno?
Istina je da što god nam donese sreću, prije ili poslije nam donese i bol. To je univerzalna životna činjenica.
Kad se uvidi da sreća proizlazi iz istog izvora kao i bol i kad se prepozna kao nestalno i krhko stanje, mogli bismo se zapitati: zašto postojimo? Što je to neuhvatljivo nešto što očajnički traćimo, ali nikada ne nalazimo? Što je ta praznina koju osjećamo čak i nakon postizanja cilja? Što nam onaj neprolazan osjećaj pokušava reći?
Životne krize u pravilu nas potiču da zastanemo dovoljno dugo da razmislimo o životu i o njegovu smislu.
Duboko žudimo za beskonačnom, apsolutnom povezanošć s Ljubavlju. Iskustvo kojemu težimo i koje će u konačnici zadovoljiti svu našu tjelesnu, emocionalnu, mentalnu i duhovnu glad uvijek je spoznavanje samih sebe kao potpunih, povezanih Beskonačnih bića.
Nećemo biti oslobođeni kaosa i sposobni potpuno se povezati s Ljubavlju sve dok ne uvidimo jedan i jedini uzrok sve naše boli i patnje – odvajanje od Izvora.
U svojem separatističkom egocentričnom življenju stigli smo do kraja. Kao što vidite, nesvjesno uništavamo naš planet, kao i kvalitetu svojega života. Jastvo, naša istinska priroda, sada nas poziva da se probudimo i prihvatimo odgovornost za svoje ozdravljenje i iscjeljenje. Razvijamo se u svoj sljedeći i uzvišeniji identitet.
Potrebno je otkriti identitet i prirodu jedinog tlačitelja u univerzumu: našeg egoističkog jastva. Kad ga prepoznamo i razgradimo, počet ćemo doživljavati jedinstveni osjećaj jastva koji smo prethodno nazivali svojim Jedinstvenim Jastvom, a taj će nam osjećaj donijeti silnu i neograničenu Ljubav, Mir i Radost koje toliko silno žudimo iskusiti.
Ta razgradnja je Beskonačna Inicijativa čije je vrijeme došlo. Razvili smo se do točke u kojoj si više ne možemo dopustiti čamljenje u neznanju. Naše egoističko jastvo jednostavno više ne može održavati nas i naš planet.
To je odučavanje od svih uvjetovanosti, vjerovanja ili vrijednosti koje su do sada iskrivljavale naše opažanje i onemogućavale prisutnost Ljubavi u našem umu.
Danas živimo u vremenu u kojemu je viša svijest izmijenila naše opažanje te njime obuhvatila mnogo šire viđenje prosvjetljenja od onoga koje su održavali naši preci.
Događa se novo buđenje. Iscjeljivanje dvojnosti – rasplinjavanje poimanja odvojenosti i uviđanje te prihvaćanje naše jednosti – brzo uzima maha. Sve više ljudi uviđa odvojenost ili unutarnji rascjep, kao razornu snagu te svojevoljno i očajnički nastoje vratiti ljubav i sklad u svoj život. Ti ljudi odgovaraju na dublji poziv na Istinu – uviđanje da ste istodobno i ljudski i božanski.
Na putu buđenja naposljetku ustanovimo da 'samo ljudskost' ne zadovoljava našu dušu. Vrlo je primamljivo pokušati ostvariti 'samo duhovnost' i uzdignuti se iznad svojih ljudskih problema, ali ni to ne funkcionira. Ne možemo se uzdignuti iznad onoga što nismo iscijelili i uključili u svoj osobni život.
Da bi itko od nas ostvario prisutnost Ljubavi, najprije mora biti spreman odmah i zauvijek napustiti sve zamisli o zasebnom, osvetoljubivom Bogu koji sudi i kažnjava. Vjerovanje da je Izvor izravan i iznad nas čini nas bespomoćnima i ranjivima, potpuno prepuštenima na milost i nemilost svojevrsnom hirovitom entitetu. Koncept zasebnog Izvora oduzima nam moć i uskraćuje nasljeđe na koje imamo pravo kao Sustvaratelji.
Moramo postati svjesni svoje nesvjesnosti. Tek tada možemo poništiti postojeće strahove i ograničenja. Svaki osjećaj mučne nelagode, svaki neodređen osjećaj nestrpljivosti, i svaka neutažena žeđ za ispunjenjem, znakovi su dubljeg poziva iznutra.
Kolektivno smo odlučili doživjeti nešto drugo osim Beskonačne Jednosti. Međutim Izvor ne može stvoriti ni uvažiti privid. Mi smo ga stvorili. Učinili smo to ušavši u san o odvojenom stanju, te smo vrijeme, prostor, materiju i odvojene entitete pretvorili u prividnu stvarnost.
Kad je ego stekao nešto više prividne neovisnosti o Izvoru, njegov se strah od Izvora pojačao. Pojam 'strah od Boga' mogli bismo protumačiti kao osjećaj stida, krivnje, bespomoćnosti i ranjivosti. Njegova vjerojatno najčešća očitovanja neprolazan su osjećaj 'da nešto nije u redu' i iskustvo straha u bilo kojem obliku (najizrazitiji je vjerojatno paranoja), kao i kroničan te zapanjujuće brz poriv na optuživanje sa svakim doživljajem gnjeva ili uzrujanosti u bilo kojem od širokog raspona oblika. Strah od Izvora u bilo kojem mogućem obliku samo je nedostatak povjerenja u prisutnost Ljubavi.
Opasna je zabluda prihvatiti opće vjerovanje da sreća ovisi o vanjskim okolnostima i da mi nismo potpuno odgovorni za sebe i život koji stvaramo. Obje zamisli vode vjerovanju da smo bespomoćne žrtve, odnosno prepušteni na milost i nemilost drugima i nasumičnom kaosu. Oba je vjerovanja potrebno ponovno razmotriti i preobraziti da bismo mogli utvrditi tko uistinu jesmo i započeti novi život ispunjen svrhom i smislom. Uviđanje gdje smo zapravo izgubili svoj identitet i smisao pokazuje nam i čemu smo poklonili povjerenje. Većina ljudi povjerenje je poklonila na sve strane osim ondje gdje pripada: svojem Jedinstvenom Jastvu, jastvu za koje smo stvoreni.
U temelju svih naših emocionalnih potreba, onkraj potrage za ljubavlju i radošću, nalazi se dubok osjećaj napuštenosti, osjećaj vječne ugroženosti i osjećaj manjkavosti. Nažalost, to je ostavština egoičkog jastva koje te prastare osjećaje neprestano nastoji izbrisati zaokupljanjem pozornosti.
Egoističko jastvo nikada neće pronaći izvor sveg našeg razočaranja i patnje. Zašto? Zato što je upravo ono problem. Razotkrivanje te istine jednom zauvijek učinilo bi ga vječno nepotrebnim. Je li čudno da strahuje da ćete otkriti i razgraditi njegove zablude?
Misao sama po sebi nema značenje. Mi joj zapravo u svakom trenutku svojega života pridajemo sve značenje koje ima za nas. Nema neutralnih misli. Zašto? Neutralne misli nisu moguće jer su sve misli moćne. Drugim rječima, svaka misao ima svoju posljedicu. I svaka je misao uzrok određene posljedice. Ništa se ne događa bez uzročne misli. Stoga uvijek moramo biti svjesni sadržaja svojega mišljenja. Smislena misao presudna je za stvaranje duboke i trajne sreće za kojom naša duša žudi.
Možete li zamisliti golemost takozvane 'stvarnosti' za koju moramo preuzeti odgovornost? Sve ljude, mjesta, događaje i okolnosti koje utječu na naše živote na određeni smo način stvorili sami, individualno /najčešće nesvjesno/ ili uslijed združene mase svjesnih i nesvjesnih vjerovanja svjetske populacije. Svojim mislima sami pridajemo sve značenje koje imaju za nas. Samo nam naše misli nanose bol. Ništa izvan našeg uma ne može nas povrijediti. Naše pogrešne misli jedini su uzrok tlačenja. Na nas utječu samo naša opažanja.
Svijet koji opažamo ništa ne čini sam po sebi te nema nikakvog utjecaja jer samo predstavlja naše misli i odražene ih vraća našemu umu. Sve što opažamo očima i ušima simbolizira naše misli. Svoje opažanje ili tumačenje svijeta koji vidimo možemo promijeniti mijenjajući svoje misli o njemu. Ako su misli uzrok, a posljedica je naša prošlost, možemo je promijeniti tumačeći je drugačije. To je značenje 'otpuštanja'. Egostičko jastvo ima vrlo opasnu naviku uvjeravati nas da je bilo koji napad stvaran. Skloni smo odmah se uvrijediti zbog svake neljubazne riječi koja nam je upućena. Ti vjeruješ u ono što projiciraš, a to znači, naučit ćeš što si iz onoga što si projicirao na druge i stoga vjeruješ da oni to jesu.
Istina je da ako smo skloni doživaljavati neprijateljski nastrojen svijet, to je zato što taj neprijateljski stav nosimo u sebi, neovisno o tome jesmo li toga svjesni. A ako smo navikli vidjeti ružnoću na drugima, to je zato što potajno zadržavamo ružnoću u sebi. U sebi ojačavamo sve što opažamo na drugima. Dakle mudrost nam nalaže razviti svjesnost o onome u što smo jako uvjereni da opažamo na drugima kako bismo razgradili sve što naše egoističko jastvo skriva od nas. S pozitivne strane, ako smo skloni vidjeti unutarnju ljepotu u ljudima koje srećemo, možemo biti uvjereni da opažamo svoj odraz. Što god uvažavamo u drugima, uvažavamo i u sebi, a što god dijelimo, ujedno ojačavamo. Stoga svjesni te istine, možemo biti pozorniji u svojim opažanjima svih ljudi koje sretnemo. Ta istina može se sažeti rječima: Kako ga budeš vidio, vidjet ćeš i samoga sebe.
Kvantna fizika otkrila je pojavu koju naziva 'efektom promatrača'. Efekt promatrača potkrepljuje teoriju o tome da sami stvaramo vlastitu stvarnost. Prema teoriji efekta promatrača, stvarnosti nema ako je ili dok je promatrač ne promatra. Sve što opažamo oblikovano je našim opažanjem. Ako promjenite svoje viđenje stvari, mijenjaju se stvari koje vidite. To znači da svoj život možemo poboljšati pazeći na svoje misli i osjećaje.
'Vanjsko' ovisi o tome što izabiremo vidjeti.
Naše opažanje, odnosno naš izbor onoga na što ćemo se usredotočiti u bilo kojem trenutku utječe na sve u našoj stvarnosti.
Emocija, negativna ili pozitivna, je način na koji psiha privlači našu pozornost.
Pojava negativne emocije u našoj svjesnosti znak je upozorenja pa je uputno biti pozoran i ustanoviti što nam pokušava reći.
Važno je upamtiti da mi nismo svoje tijelo.
Strah je, a ne ljubav, skriveni pokretač svih ciljeva i namjera slobodne volje koja djeluje u cijelom svijetu.
Izvor koji nas je stvorio, dopustio nam je postati Njegovim produžecima i slobodno izabrati ulazak u snenu dimenziju vremena i prostora. Naš se um rascjepio i stvorili smo privid odvojenih tijela te zamisao slobodne volje. Svladala nas je privremena amnezija uslijed koje smo zaboravili svoje prirodno, obuhvatno stanje Ljubavi i Radosti, dopuštajući egoističkom jastvu i njegovu opažanju utemeljenom na strahu da uhvati uzde naše slobodne volje.
Postoje samo dva stanja ili emocije: ljubav i strah. Prvo je naše prirodno i izvorno stanje, stanje našega jedinstvenog jastva. Drugo, strah, tvorevina je uma.
Ljubav može cvjetati samo kad nema straha jer strah izobličuje naše opažanje i zasljepljuje nas oblakom zbunjenosti. Ljubav je, kao suprotnost strahu, beskonačna energija koja se zna samo pružati (ili dijeliti), a time se povećava i za onoga koji daje i za onoga koji prima. Većina nas uvjetovana je poznavati strah bolje nego ljubv jer je to ono u što naša kultura ulaže.
Ako ostanemo usredotočeni na svjesnost o sadašnjem trenutku, sav strah nestaje.
Najveći dio našega straha na ovoj razini, u svijetu, nesvjesno proizlazi iz našeg djetinjstva ili prošlosti. Sve strahom određene uvjetovanosti koje smo upili razvile su se u vjerovanja koja su u velikoj mjeri ostala neistražena. Taj nas zid straha ograničava u našim odnosima, ujedno ograničava i našu sposobnost da privučemo obilje i budemo zdravi. Strah nam neće dopustiti da budemo ispunjeni.
Naša uvjetovanost iz djetinjstva najverojatnije je bila zasićena vjerovanjima koja proizlaze iz riječi kao što su nemoguće, teško, moram, trebao bih, ne mogu, učini to/nemoj to učiniti, ne/nikada, loše i sumnja. U naš mladi i povodljivi um posijani su milijuni sjemenki ograničenja i sumnje.
Svoj um možemo usporediti sa zbirkom filmova koje prizivamo u sjećanje i postupamo u skladu s njima. Svaki trenutak zapravo živimo u zamagljenoj leći prošlih ograničenja. Stoga nismo u dodiru sa stvarnošću. Stvarnost je sadašnji trenutak, potpuno oslobođena prošlog uvjetovanja uma. Međutim duboko smo uvjetovani opažati svaki trenutak umrljanom lećom prošlosti ili maštajući o nekom budućem trenutku. Zbog toga gotovo uvijek postojimo izvan sadašnjeg trenutka, što znači da nismo prisutni ovdje i sada. A zbog toga ništa ne vidimo i ne čujemo istinito.
Udaljili smo se od života u Stvarnosti jer smo boravili u beskorisnoj prošlosti ili u zamišljenoj budućnosti. To je svojevrsno posredno življenje, nismo uistinu ovdje, ali ni igdje drugdje.
Učimo prepoznati i prihvaćati Ljubav te zauzvrat spoznajemo da jesmo Ljubav jer nas je Ljubav stvorila.
Kad se uvrijedimo ili osjećamo potrebu za obranom, razlog tome najčešće je naše osobno poistovjećivanje s nečime, kao što je zamisao, vjerovanje ili mišljenje, što nije u skladu s onime to mi jesmo. Istina je, dakako, da se ne može ugroziti ono što je stvarno, od čega se onda ego brani? Što god to bilo, ego zacijelo nije stvaran jer se istina nikada ne mora braniti. Dakle što branimo? Branite sebe, ili točnije, privid sebe, zamjenu koju je stvorio um.
Moj partner, moj posao, moj automobil, moje dijete, moja zamisao, moja kuća, prebrzo mogu postati zamjene za naš istinski pojam o sebi.
Ego, kao pogrešan misaoni sustav, možemo usporediti s narukvicom od kublica, svojevrsnom amajlijskom narukvicom, u kojoj je svaka kuglica jedno pogrešno vjerovanje. Kuglice se sastoje od svjesnih i nesvjesnih vjerovanja, a mnoga od njih potječu iz ostavštine predaka, rase, plemena, naroda, kulture i/ili obitelji. Uvjetovanosti iz prošlosti, obrazovanje, iskustva i okruženje također pridonose stvaranju naših vrijednosti i mišljenja.
Pretjerano poistovjećivanje s vlastitim postignućima, neuspjesima ili partnerima znači da se mentalno uvjeravamo u priču koja hrani naš disfunkcionalan sustav vjerovanja. A većina naših vjerovanja, ako ne i sva, vrlo je škodljiva jer nas ograničava i onemogućuje nam uvidjeti Istinu, koja je Ljubav.
Kad nešto odredimo kao 'moje', taj objekt, osobu, vjerovanje, mišljenje, emociju ili misao pogrešno poistovječujemo s onime tko u stvarnosti jesmo. A kad bilo što od toga bude izgubljeno, ugroženo ili promijenjeno, doživljavamo patnju. Shvaćajući stvari osobno, ego se osjeća ugroženim kad opazi osudu ili napad na bilo koju od svojih kuglica pogrešnog identiteta.
Duh Sveti je u tebi u vrlo doslovnom smislu. Njegov je Glas taj koji te poziva vratiti se gdje si bio i gdje ćeš opet biti. Čak i u ovom svijetu moguće je čuti samo ovaj Glas i ni jedan drugi. To iziskuje napor i veliku sklonost učenju. Univerzalno nadahnuće je univerzalno jer je zajedničko cijelom čovječanstvu. To je energija/svjetlost Jedinstvenog Jastva, koja donosi čudesnu jasnoću vizije u kojoj smo uživali prije odvajanja.
Naš je um rascijepljen, a s obzirom na to da smo zaboravili tko smo, ovom Zemljom koračamo u stanju psihoze.
Uz moguću iznimku najvećih duhovnih učitelja, mistika i avatara ovoga svijeta, naš rascijepljeni um, jedini uzrok svih naših unutarnjih sukoba, za sve nas je veliki izazov. To je zato što nam intelekt govori jedno, a intuicija nešto posve drugo. Ali čini se da nas logika i razum neizostavno osvajaju, a kad se ispostavi da stvari ne funkcioniraju, zažalimo jer nismo poslušali intuitivan poriv.
Intelekt je glas egoističkog jastva. Nije apstraktan nego je linearan, odnosno funkcionira na razini dualističkog svijeta vremena i prostora. Vrlo je ograničen u sposobnosti poimanja bilo čega osim uobičajenog svijeta oblika. Najčešće je glasniji te je onaj kojim se ponosimo, glas koji poštujemo, kojemu vjerujemo i kojemu najprije posvećujemo pozornost. Egoističko jastvo ovisi o intelektu pomoću kojega rješava sve probleme. Ali zato što je opažanje iskrivljeno, intelekt je potpuno neobuzdan i nije mu uputno vjerovati. Budući da je izmišljen, zapravo nam je neprirodan i stoga njegovo održavanje iziskuje iznimnu mjeru truda. Ima samo djelić sposobnosti, spoznavanja koju ima intuicija, iako to može biti teško povjerovati jer nema pristup Istini.
S druge strane, intuicija je Glas Jedinstvenog Jastva. Nije linearna nego je apstraktna, odnosno doslovce povezuje izvan vremena, prostora i materije. Stoga se intelektu može činiti iracionalnom, a ono što nam govori naizgled izmiče svim mogućim objašnjenjima. To je način na koji Jedinstveno Jastvo komunicira i rješava probleme. Budući da je intuicija znanje, ili predznanje, funkcionira u skokovima, bez logičkog slijeda ili formule. Ona 'jednostavno zna'. Naša intuicija sadrži ključ apsolutnog znanja ili Istine. To je naše prirodno naslijeđe. Intuicija je nepogrešiva.
Učenje vjerovanja intuiciji iziskuje redovitu praksu. Potrebno je utišati um i postati promatrač misli i osjećaja. Glas naše intuicije nikada ne laže, ali mi nismo dovoljno vješti da bismo ga dosljedno opažali.
Ironično je da se moramo sprijateljiti s neizvjesnošću u svojemu životu jer ćemo upravo u njoj pronaći mogućnost za učenje razvijanja povjerenja. Učeći vjerovati svojemu Jedinstvenom Jastvu, postupno se oslobađamo neprestane egoističke opsjednutosti intelektom kao vrhovnom inteligencijom te zaštitnikom naše sigurnosti i dobrobiti.
Ako napadnemo drugoga optuživanjem ili osuđivanjem zapravo također dajemo u tom slučaju dajemo osudu, krivnju, gnjev i mržnju. Načelo davanje je primanje u tom slučaju ostaje posve isto; što god projiciramo ili damo drugoj osobi, neizbježno prikupljamo iznutra. Pružena ružnoća vraća se kao ružnoća. Tu kaotičnu dinamiku cijeloga života opažamo u mnoštvu oblika.
Svaka misao ima posljedicu. Nema neutralnih misli. Ako svaka naša misao uzrokuje posljedicu, možete li zamisliti kumulativni učinak tisuća pogrešnih prosudbi? Osobito sada kada uviđamo da se sve što dajemo, dobro i loše, vraća izvoru? Toj istini nije moguće pobjeći. Međutim možemo odlučiti biti proaktivni te postati svjesni svojih misli, osjećaja i postupaka. Na taj način otvaramo vrata jedinstvenoj volji, a kvaliteta našega života znatno se poboljšava. Jednostavno zastajanje kad se pojavi gnjev, te objektivno promatranje vlastitih misli i osjećaja divno oslobađa. Uviđanje da vi niste svoje misli i osjećaji te da možete izabrati odvojiti se i promatrati, vjerojatno je najbrži način stjecanja moći i preobražavanja života.
U svakom susretu s drugom osobom imamo mogućnost zarobiti se ili se osloboditi.
Ljubav se dijeljenjem može samo povećati. Pružanje ljubavi osigurava njezino povećavanje. Svaka misao prožeta ljubavlju i svaka mogućnost koju iskoristimo da bismo vidjeli, mislili, osjećali ili postupali s ljubavlju, kao što je opraštanje, slušanje, zahvalnost, dopuštanje, prihvaćanje i davanje, u našim će se životima očitovati kao ljubav. Što više ljubavi dajemo, to je više primamo, i ljubav se proteže u beskonačnost.
Međutim, većina nas upušta se u davanje koje ćemo nazvati nesvjesnim davanjem (pogrešno usmjereno, neprimjereno i disfunkcionalno davanje). Neki od nas jednostavno ne mogu reći 'ne' pa su nam životi ispunjeni beskrajnim nizom činova davanja. Takvo 'davanje' često prate osjećaji iscrpljenosti, zamjeranja, gnjeva, paranoje i neugodan osjećaj iskorištenosti, pri čemu nismo svjesni te nelagode. Odmah potom slijedi poriv na optuživanje ili kritiziranje drugoga.
Kad bismo se svesrdno predali spoznaji da je poniznost naša najvrednija imovina, u ovom bismo trenutku postali prosvijetljeni. Kad bismo samo prihvatili poniznost, iskustvo oslobađanja od ega bilo bi mnogo lakše i vremenski kraće.
Kad bismo se samo mogli suzdržati od napadanja i obrane te umjesto toga održavati svjesnost o sadašnjem trenutku, s namjerom dopuštanja Istini da se ostvaruje u našoj svjesnosti, stekli bismo uvid i Mir, uklonili bismo još jedan sloj privida.
Samo su dvije stvarnosti između kojih možemo birati u ovom svijetu: jedna je privid, a druga Istina. Strah ili Ljubav. Gdje je strah, ne može biti Ljubavi.
Sama je ljubav jedina istinska bit u našem svijetu. To otkriva što je zapravo strah: privid. Ni jedan dio straha nije stvaran. Čini se stvarnim samo kad naš um povjeruje u njega i koristi ga kao filter na našoj leći opažanja kroz koji vidimo, a stoga i poverujemo da nas stvari, ljudi i okolnosti pokušavaju napasti. Ne možemo mirno postojati s određenom mjerom straha i određenom mjerom ljubavi, to nije moguće. Ljubav rađa uvjerenošću, a strah rađa zbunjenošću.
Ako u bilo kojem trenutku opazimo strah u bilo kojem obliku, moramo uvidjeti da ne vidimo Istinu, nego privid. Stoga opažanje ili osjećanje bilo kojeg oblika straha mora značiti da griješimo, i da smo zacijelo pogrešno protumačili vapaj za ljubavlju.
Tri su vrste posla u univerzumu: moj, tvoj i Božji. (Za mene riječ Bog označava 'stvarnost'. Stvarnost je Bog jer vlada. Sve što je izvan mojeg nadzora, tvojeg nadzora ili bilo čijeg nadzora, nazivam Božjim poslom). Velik dio našeg stresa potječe iz mentalnog proživaljavanja našeg posla. Kad pomislim: Trebao bi se zaposliti, želim da budeš sretan, trebao bi dolaziti na vrijeme, trebao bi voditi brigu o sebi, uplićem se u tvoj posao. Kad sam zabrinuta zbog potresa, poplava, rata ili razmišljanja o tome kad ću umrijeti, uplićem se u Božji posao. Ako sam mentalno u tvojem ili Božjem poslu, učinak je odvajanje... Ako ti živiš svoj život, a ja mentalno živim tvoj život, tko ovdje živi moj život?
Drugim riječima, dok smo mentalno u tuđem poslu, onemogućujemo si prisutnost u vlastitom poslu. Ako se na taj način odvojimo od sebe, je li čudno da naš život ne funkcionira?
Kad se naše egoističko jastvo opire onome što jest, brani se od Stvarnosti. To plaća povelikom mjerom našeg unutarnjeg mira, jer nam svojim otporom govori da život nije u redu, da nije onakav kakav bi trebao biti. A ako se ta poruka dovoljno često ponavlja, gubimo povjerenje u život, u druge i u sebe.
Beskonačno stanje: Raj
U trenutku odvajanja nismo napustili beskonačno stanje. Ostali smo u beskonačnoj svijesti, ali spavamo ili je nismo svjesni. Egoističko stanje vrlo je slično snovima u koje ulazimo dok spavamo. Kao što svoje snove doživljavamo kao stvarne tako vjerujemo i da je stvaran naš sanjani život u ovom svijetu. Kao što smo se mogli probuditi iz snova u spavanju, tako se moramo probuditi i iz ovoga sanjanog života. Dakle naše oslobođenje ovisi o uviđanju tog privida. Stoga nam je cilj probuditi se iz sna i postati budan Sustvaratelj.
Da bismo proslijedili golemu krivnju prouzročenu činom odvajanja, projicirali smo je u vanjski svijet i stvorili stvarnost koja je naizgled odvojena te napada. Takvim svijetom upravlja kaos. Na taj smo način mogli vjerovati da je svijet uzrok, a mi smo njegova posljedica, odnosno mi smo njegove žrtve, i nismo odgovorni za njega. 'Svijet koji vidiš samo je opsjena svijeta. Bog ga nije stvorio jer ono što On stvori mora biti vječno kao i On sam. U svijetu koji vidiš ništa ne traje zauvijek'. U tom prividu Izvor opažamo kao nadnaravnu silu koja postoji izvan nas te ima moć stvaranja i razaranja, što stvara privid rođenja, života i smrti. Čini se da svime u ovom svijetu i univerzumu upravlja zakon neprestane promjene; što god nastane, s vremenom nestane i umre. Čini se da promjena upravlja čak i odnosima koje uspostavimo. Katkad su puni ljubavi, a katkad ispunjeni mržnjom; neko vrijeme ih održavamo, a tada ih napustimo.
Zapravo patimo od amnezije. Jednostavno se ne sjećamo da smo i mi stvorili ovaj svijet, a ne Izvor. Ne sjećamo se tko zapravo jesmo. U ovaj svijet ulazimo potpuno zbunjeni, ne sjećajući se kako smo dospjeli ovamo. Jedina istinska stvarnost je stvarnost ljubavi, a sada moramo naučiti prisjetiti se ljubavi koja jesmo, kako bismo se mogli probuditi iz tog sna o ograničenju.
Sve pogreške proizlaze iz toga jednog jedinog mjesta neznanja: našeg vjerovanja u stvarnost privida. Svaka pogreška, svaka zamišljena uvreda opažena u sebi ili drugome zapravo je vapaj za ljubavlju, ali je zbog krajnje zbunjenosti neznanja prikriven pod krinkom napada.
Odvajanje nas je ispunilo naizgled nepremostivom razinom krivnje. Ta je krivnja toliko velika da nas potiče opetovano se inkarnirati u uvjerenju da ćemo pobjeći krivnji i strahu od Izvora. Ali umjesto toga projiciramo tu krivnju izvan sebe i činimo je stvarnom, vjerujući da su je prouzročili drugi ili vanjske okolnosti. Tada optužujemo, postiđujemo ili osuđujemo. Nismo svjesni da time u sebi svakim životom gomilamo još više krivnje, jer još nismo svjesni ni voljni suočiti se s istinom da je u ovom snu samo jedno. Svi smo jedno. Odvojenost i individualnost u Stvarnosti su nemoguće, prividi.
Ako uistinu ne postoji suprotnost Ljubavi, tada moramo povući sve što smo uložili u bilo što drugo osim Ljubavi. Nema iznimaka. No ipak svakodnevno vidimo, čujemo i doživljavamo suprotnost ljubavi. Kako prevladati taj sukob? Paradoksalno, jedini način prevladavanja prividnog svijeta jest prihvatiti ga. Ako se zabludi opiremo, utvrđujemo je. Da bismo se oslobodili utjecaja zablude, moramo naučiti dopuštati stvarnosti da se očituje ne osporavajući njezino postojanje i ne pokušavajući je promijeniti. Istraživanje vlastitih vjerovanja, presudno je za to oslobođenje.
Bol koju osjećamo zbog prošlosti zapravo je nastala u sadašnjosti, kakva god bila naša prošlost.
Uzrok naše patnje nije problem, nego naše mišljenje o njemu.
Ako samo želimo biti oslobođeni kaosa u svakom oliku, i ako nam je cilj dubok i trajan Mir, činjenica da 'vani' (izvan nas) ne postoji ništa što bi moglo biti istinska prepreka ostvarenju toga iclja, uistinu ohrabruje i tješi. Ne postoje objektivne prepreke postizanju mira i sreće, svaka prepreka s kojom se suočimo zapravo je subjektivna, postoji samo u našemu umu.
Egoističko rješavanje problema nalik je pokušaju plijevljenja korova čupanjem samo njegovih vrhova. Korov se za nekoliko dana vrati, bujniji nego ikada. Ako se uistinu posvetimo trajnom rješavanju svojih prolema umjesto da samo čistimo površinu tla kako bi izgledala lijepo, moramo proniknuti do njihova izvora i iščupati cijeli korijen korova, odnosno moramo pogledati ispod površine, a ne samo iznad, kako bismo razgradili ego.
Da bismo postigli ono što svim srcem želimo, najprije moramo ustanoviti svoje prioritete. Prije nego što nešto poduzmemo, donosimo unutarnji izbor ostvarivanja odluke koju smo donijeli. Posvećenost postizanju potpunosti i oslobođenja iziskuje pretvaranje toga cilja u svjestan prioritet u našemu umu, iznad svih osobnih želja. Taj prioritet postaje apsolutna namjera u temelju svake buduće odluke i postupka.
Tri su osnovna elementa potrebna za rad na preobrazbi:
Prisutnost (svjesnost, pozornost) /koju pruža Bivanje/
Praksa samopromatranja (izvedena iz upoznavanja sebe) /koju pružate vi/
Razumijevanje značenja vlastitih iskustava (točno tumačenje koje pruža širi kontekst kao što su zajednica ili duhovni sustav) /koje pruža eneagram/.
Ljubav je bolna, podrazumijeva žrtvovanje i može se pretvoriti u mržnju, to je ono što svijet općenito vjeruje o ljubavi.
Ljubav je Beskonačna. Ljubav koja se vječno širi, vječno se proteže. Ljubav se nikada ne može pretvoriti u mržnju. Ljubav je mirna i radosna. Ljubav je sveobuhvatna, nikoga ne isključuje. Ljubav ne poznaje granice, univerzalna je i bezuvjetna.
Ljubav nije moguće spoznati tražeći je jer mi već jesmo Ljubav. Ako je tražimo u svojim ljubavnicima, prijateljima, roditeljima, djeci ili obitelji, nećemo je naći. Međutim ako pružamo ljubav (bez osuđivanja ili uvjeta) ljudima u svojemu životu, dosljedno, nećemo je samo pronaći nego ćemo i otkriti da smo cijelo vrijeme bili Ljubav.
Preko ega smo skloni vidjeti kako se naše potrebe zadovoljavaju ponašanjem druge osobe: osmijehom, uslugom, zagrljajem. Drugim riječima, zapravo želimo da ponašanje drugih zadovolji naše potrebe. Partner nas tjelesno privlači i očekujemo ispravne riječi, dodir, postupak i ponašanje kako bismo zadovoljili svoju želju da budemo posebni, partner očekuje isto. Malokad vidimo nečije srce i dušu i jednostavno ih volimo, ne zbog onoga što nam mogu dati nego uistinu zbog onoga tko jesu – bez uvjeta.
Nuđenjem slobode i sam ćeš se osloboditi. Sloboda je jedini dar koji možeš ponuditi Božjim sinovima jer je ona priznanje da su oni isto što i On. Sloboda je stvaranje jer je i ljubav. Onoga koga želiš zarobiti, zapravo ne voliš. Dakle ako težiš zarobiti bilo koga, uključujući i samo sebe, to znači da ga ne voliš i da se ne možeš poistovjetiti s njime. Kad zarobiš samoga sebe, gubiš uvid u vlastitu istovjetnost sa mnom i s Ocem.
Vraća se onaj blaženi osjećaj povezanosti i jedinstvakoji smo osjećali kao novorođenče i osjećamo svemoć, koja nas uvjerava da više ne postoji problem koji ne možemo riješiti sada kad smo se domogli polovice koja nam je nedostajala. U zabludi smo da smo pronašli spasitelja koji će nas upotpuniti i nakon toga ćemo sretno živjeti. Privid posebnosti znatno je zamaglio naše opažanje, želimo partnerovu osobitos zamijeniti za svoju i tako započeti disfunkcionalan ciklus 'davanja s ciljem primanja'. Nakon relativno kratkog razdoblja sreće započinje silazna putanja. Naše egoističke granice vraćaju se na svoje mjesto i zaljubljenost nestaje jednako brzo kao što se i pojavila jer se moramo suočiti sa stvarnošću da smo dvije odvojene osobe, a potom odlučiti hoćemo li nastaviti vezu.
Kakvi bismo bili prema drugima i prema sebi kad u našemu umu nebi bilo negativnih misli, strahova i vjerovanja? Što bismo bili bez imalo straha, bez ijedne misli o boli, gnjevu ili frustraciji? Istina je da naše misli i vjerovanja nisu ono tko mi jesmo, mi smo, u stanju egoističkog jastva, projicirali tu stvarnost, koja nije nimalo stvarna. Ako toliko silno želimo biti oslobođeni patnje, moramo uvidjeti da je sva naša patnja nesvjesna tvorevina našeg egoističkog mišljenja i vjerovanja koja su iz njega proizašla. Doimaju se vrlo stvarno i istinito zato što nam prividno vanjski svijet odmah vraća odraz naših vjerovanja. To je naš ciklus, naša stvarnost. Naposljetku pomislimo da vidimo potvrdu isitnitosti naše stvarnosti, ali ništa unjoj nije istinito. Istina je da smo svojim iskrivljenim mislima i vjerovanjima projicirali patnju koju poimamo u svojoj današnjoj stvarnosti, osobno ili kolektivno.
Da bismo se oslobodili te ludosti, moramo naučiti ulaziti u svjesnost o sadašnjem trenutku jer se u njemu javlja divan osjećaj iskrene poniznosti i jedinstva. Ne preostaje ni jedna od naših prošlih referentnih točaka i doslovce smo oslobođeni ograničenja, zbog toga nema prosuđivanja. Budući da je ego utišan, naš se um može otvoriti novom viđenju. Ništa od onoga što gledamo nije umrljano prošlošću ili budućnošću, sve je novo i živo. Kad slijedeći put budemo s osobama koje volimo, možemo odlučiti ući u trenutak potpune svjesnosti te ih vidjeti bez imalo utjecaja iz prošlosti. Možemo ih vidjeti bez ijedne misli ili prosudbe, jednostavno dopustiti da nam njihovo jedinstveno jastvo otkrije svoj blistavi odraz istine koju je naše iskrivljeno opažanje toliko dugo skrivalo.
Kad god oprostimo, iscjeljujemo jedan dio egoističke narukvice pa još jedna kuglica postaje prozirna. Veća prozirnost donosi svjetlost, ljubav, mir i radost.
Univerzalno nadahnuće s vama je gotovo doslovno. Vi samo morate 'slušati' i osjećati kako se vaš strah ili sumnja raspršuju. To je Istina.
Ciklusu rođenja i smrti moguće je umaknuti samo oslobađanjem od ega, a ta sloboda ostvaruje se samo ulaženjem u odnose i situacije koje je život vješto postavio pred nas kako bismo usvojili njihove pouke. Ne postoje slučajnosti, ne postoje problemi i ne postoji osoba koju ne biste trebali sresti.
U ovom Univerzumu i onkraj njega samo je Jedno, a vi ste to jedno, ali to još ne znate.
Upitajte se: Što stvarnost nudi u ovom trenutku? Opirem li se onome što jest? Zašto? Iako se može činiti da je uzrok narušavanju vašeg mira ili vašoj uzrujanosti druga osoba, okolnost, stvar ili situacija 'u vanjskom svijetu', nemir i uzrujanost zapravo su prouzročeni tumačenjem toga elementa, koje je izveo vaš um. Preuzmite punu odgovornost za te misli i predajte ih Univerzalnom Nadahnuću na tumačenje. To vas podsjeća da se svijet ne događa vama, već da ga VI stvarate. Samo vi imate moć promijenti svaku misao, ništa 'vanjsko' ne može promijeniti vaš um.
Kad se pojavi očaj, potrebno je imati povjerenja. Vjera i hrabrost potrebne su kako ne bismo postali žrtvom egoističkog osjećaja bespomoćnosti. Upamtite: sve će se otkriti u savršenom jedinstvenom poretku. Od nas se očekuje samo iskrenost prema sebi, svjesnost o sadašnjem trenutku o posvećenost cilju.
Shvaćam da smo sami uzrok svojega ćivota, od naših prvih misli d našega posljednjeg postupka. Odgovorni smo za svoje viđenje svijeta. I znamo da sve posljedice proizlaze iz našega opažanja.
Većina ljudi na temeljnoj razini ostaje žrtva ovoga svijeta jer uistinu ne zna gdje je uzrok njihove patnje. I ne pomišljaju razmisliti o uzroku svojega jada. Kao da je njima masovno zavladalo ono nesvjesno i vjeruju da sve loše posljedice proizlaze iz nasumičnog kaosa, a sve dobre posljedice su slučajne nagrade.
Živimo uvelike nesvjesno, učimo na različite načine izaći nakraj sa svojim strahovima i sukobima sve dok se ne suočimo s razočaranjem, gubitkom ili životnom promjenom, kad bol postane nepodnošljiva. Takva bol služi buđenju iz hipnostičkog stanja i poticanju na djelovanje te u konačnici vodi našemu buđenju za istinsku svrhu našega života.
Životinje, mala djeca i providni (probuđeni) ljudi nemaju potrebu vjerovati bilo što, jer su vjerni onome što jest.
Tri su postavke na kojima se temelji cijeli način razmišljanja egoičkog jastva: da si napadnut, da je tvoj uzvratni napad opravdan i da ni na koji način nisi odgovoran za to. Odgovor univerzalnog nadahnuća dijametralno je suprotan i podsjeća nas: ne možeš biti napadnu, za napad nema opravdanja i ti jesi odgovoran za ono u što vjeruješ.
Svi loši vidovi drugih koji su nam odbojni, skriveni su vidovi nas samih, napadati te vidove u drugima znači produbljivati odvojenost, što nam onemogućuje iscjeljenje. Jedina svrha projiciranja krivnje jest održavanje privida i kaosa na životu.
Kad god vjerujemo d aizvan sebe vidimo nesklad, napadmo sebe i odvajamo se od drugih. Iznimke jednostavno ne postoje. Svaka je projekcija laž, a što brže naučimo napustiti je, to ćemo brže iskusiti Mir.
Kad znate da svega ima dovoljno, prestajete se nadmetati s drugima. Prestajete se nadmetati za ljubav, novac, seks, moć ili što god opazite kao nedostatno.
Nadmetanje je završilo.
To mijenja sve. Umjesto da se nadmećete s drugima kako biste dobili ono što želite, počinjete davati ono što želite. Umjesto da se borite za uspjeh, počinjete raditi na uspjehu svih drugih. Umjesto da grabite moć, počinjete je predavati drugima.
Umjesto da težite naklnosti, pozornosti, seksulanom zadovoljenju i emocionalnoj sigurnosti, uviđate da ste izvor toga. Štoviše, sve što ste ikada željeli, sada dajete drugima. A čudesnost svega toga jest u tome da primate ono što dajete. Odjednom imate više svegašto dajete.
Razlog tome je jasan. Nije ni u kakvoj vezi s činjenicom da je vaš postupak moralno ispravan, duhovno prosvijetljen ili Božja volja. Vezan je uz jednostavnu istinu: u ovoj sobi nema nikog drugog.
Samo smo jedno.
Ako nečije ponašanje doživljavamo kao uvredljivo i shvaćamo ga osobno (kao napad na sebe) umjesto da ga vidimo kao vapaj za ljubavlju, odmah prosuđujemo tu osobu, ne sviđa nam se (osuđujemo je) zbog toga i zauzima obrambeni stav (protunapad) kako bismo je kaznili. Shvaćanje bilo čega osobno postavlja nas u malen i mračan svijet u kojemu nas beskonačan ciklus odvojenosti, osuđivanja i osvete slijedi kao kakva zastrašujuća sjena.
Strah od Božje volje (volje Izvora) jedno je od najčudnijih vjerovanja koje je ljudski um stvorio. Ne bi se mogao dogoditi da um već nije bio duboko rascijepljen, što je omogućilo njegov strah od onoga što sam zapravo jest. Stvarnost ne može ugroziti ništa osim privida zato što stvarnost moće samo podržavati istinu. Sama činjenica da se Božja volja koja je ono što ti jesi, poima kao zastrašujuća, dokazuje da se plašiš onoga što jesi. Dakle ne plašiš se Božje volje, nego vlastite.
Nismo svjesni da sve naše nezadovoljstvo proizlazi iz naših misli koje stvaraju naša vjerovanja. Sve kolektivno uvjetovanje kojemu smo bili izloženi u djetinjstvu, u školi te pod utjecajem medija i životnog iskustva, utvrdilo se i urodilo debelim i ljepljivim filterom kojim pokušavamo vidjeti stvarnost. Naši su glavni protivnici naše neistražene misli i glas u našoj glavi, koji neprestano kritizira i procjenjue glas našega egoičkog jastva.
Egoičko jastvo ne može održati nadzor bez te neprestane struje misli. Mišljenjem upravlja našom pozornošću pazeći da ne bude usmjerena sadašnjem trenutku. Dokle god smo neprestano zaokupljeni nečime, ego ne mora strahovati da ćemo ga otkriti i potom odbaciti. Drži nas zaokupljenima mislima nadzora kao što su misli o vremenu, emocijama, imanju i postajanju kako bi nas zadržao u svojoj mreži ograničenja i patnje.
Zamisao obustavljanja mišljenja može biti zastrašujuća jer 'nemišljenje' znači gubitak identiteta, a gubitak identiteta znači prazninu. Istina je da bivanje u sadašnjem trenutku, bez misli, zapravo širi našu svijest. Budući da smo privremeno uklonili ljepljivu leću mišljenja, doživaljavamo puni raspon svojih osjetila. Naša svjesnost ne postiže vrhunac samo putem naših pet osjetila nego i, što je još važnije, počinjemo doživljavati stanje jednosti koje se širi mnogo dalje od bilo čega što bi nam naše misli same mogle pružiti. Postajemo sve svjesniji da je 'ja' koje smo mislili da jesmo tek djelić toga ekspanzivnog Jastva koje je radosno povezano sa svime što Jest!
Kad obustavimo mišljenje i postanemo intenzivno svjesni svojega disanja, zvukova i tjelesnih osjeta, možemo jednostavno biti. Bivanje u tom prostoru potiče jasnu svjesnost u kojoj ulazimo u stvarnost sadašnjeg trenutka. To možemo izvesti bilo gdje i bilo kada. Oči nam ne moraju nužno biti zatvorene, kao u meditaciji. Pokušajte ući u sadašnji trenutak dok obavljate uobičajene dnevne poslove i aktivnosti, kao što je pranje zubiju. Budite jasno svjeni svakog osjeta, zvuka vode, zvuka koji četkica proizvodi prelazeći preko zubiju, osjećaja njezinih dlačica na desnima. Budite posve prisutni te osjetite svaki osjećaj i zbuk. To je svjesnost o sadašnjem trenutku. Budite u njemu, u svojoj aktivnosti što god ona bila, usredotočeni na prisutnost i ne dopuštajte si udaljavanje uobičajenom strujom misli. Vježbajte usredotočujući se na svakodnevnu praksu svjesnosti o sadašnjem trenutku. Ustanovite koliko često možete s punom pozornošću pristupiti tom dragocjenom trenutku.
Stječući iskustva prisutnosti u sadašnjem trenutku stječemo i dublji osjećaj Mira, povezanosti i slobode. Tjeskoba, zabrinutost, strah i otpor znatno slabe, a naše se opažanje bistri, omogućujući istinske trenutke čistog spoznavanja.
Mnogi od nas doživljavaju naizgled slučajne bolesti, depresiju ili nesreće. Međutim, velik dio naše patnje prouzročen je nesvjesno te proizlazi iz neizraženih emocija zatočenih u našemu tijelu. Svi negativni osjećaji mogu biti razorne blokade koje se nakupljaju u našim tijelima i uzrokuju bolesti. Zato je važno razviti svjesnost o reakcijama svojega tijela jer se emocije ponajprije izražavaju u tijelu.
Važno je održavati svjesnost o osjećajima te opažati gdje se tjeskoba, strah i gnjev nalaze u tijelu. Naše zdravlje ovisi o toj svjesnosti o umu-tijelu, kako bismo mogli djelotvorno raditi s emocijom i mišlju na svjestan način. Ako dopustimo da nama upravljaju neobuzdane i nasumične misli i emocije, a potom se proglašavamo žrtvom svojih okolnosti, neizbježan ishod bit će bolest tijela ili uma.
Ego se izražava kompulzivnim mišljenjem i neprestano nastoji popravljati. Jedna od njegovih najvažnijih uloga je uklanjanje, potiskivanje ili opiranje emocionalnoj boli. To je posao s punim radnim vremenom, koji ego obavlja bez predaha, odatle neprestana struja misli koju stvara. Ego svim silama nastoji ukloniti bol, ali je samo pojačava. Što se um više trudi zaustaviti bol, to će patnja biti veća. To je beskonačna bitka, a um nikada ne postiže razrješenje. Zašto? Zato što ego jest problem.
Istina ispod privida jest da vrijeme može postojati samo dok smo opčinjeni njegovom čarolijom, dok postojimo u zapamćenoj prošlosti i zamišljenoj budućnosti. To nazivamo 'psihološko vrijeme'.
Vrijeme je samo niz sadašnjih trenutaka, ali mi nismo prisutni u njima. Bili smo zaokupljeni mišljenjem i propuštali smo sadašnji trenutak u njegovu punom očitovanju, dok se odvijao. Stoga nismo bili u njemu, nismo bili prisutni. Da bismo počeli uviđati tko jesmo i tko su svi drugi te zašto smo ovjde, moramo pristupiti tom ulazu u ispravnost. Naša istinska priroda otkriva se u sadašnjem trenutku te sja čista, bez prošlosti ili budućnosti. U ovom trenutku nema krivnje, nema prošlosti i nema straha od budućnosti – samo čisto Jastvo koje smo oduvijek bili i koje ćemo zauvijek biti. To jedinstveno jastvo potpuno je nataknuto pogreškama ili prividnim nepravdama koje je ego prouzročio te će i dalje biti veličanstveno i uzvišeno savršenstvo, što god se dogodilo.
U sadašnjem trenutku nema straha. Strah se može pojaviti samo u mislima o prošlosti ili o budućnosti. Potpuna prisutnost u sadašnjem trenutku raspšuje strah. Naše savršeno jedinstveno jastvo čeka da se probudimo, ugledamo Njegovo nepromijenjeno savršenstvo i kao Sustvaratelji preuzmemo naslijeđe koje nam pripada.
Svaki sadašnji trenutak čist je i proteže se u vječnost. U njemu Beskonačni Mir-Ljubav-Radost prebivaju bez promjene. Kad god zastanemo, svjesno ostavljajući svoje misli za sobom, i uđemo u sadašnji trenutak, uviđamo kako nije potrebno vrijeme da bismo bili ono tko jesmo, bez egoičkih ograničenja. Iako su naše misli zaokupljene prošlošću ili budućnošću, izvan sadašnjeg trenutka zapravo ne postoji ništa!
Ako je sadašnji trenutak vječan, a vrijeme ne postoji, kako vrijeme možemo shvatiti u kontekstu našega svakodnevnog života? Sve što smo ikada učinili dogodilo se u sadašnjem trenutku. Činjenica je da nikada nismo otišli nikamo niti učinili bilo što izvan sadašnjeg trenutka. Čak se i 'budući' događaji (mašta) događaju u sadašnjem trenutku. Drugim riječima 'budućnost' je zapravo projiciran sadašnji trenutak, a kad stigne primamo ga sada. Dok razmišljamo o prošlosti zapravo se u sadašnjosti prisjećamo onoga što je pohranjeno u našemu umu. Međutim i to se 'dogodilo' u 'prošlom' sadašnjem trenutku. Ako je naš život samo niz sadašnjih trenutaka u kojemu su prošlost i budućnost zamišljene, možda se možemo zapitati: U koliko sam sadašnjih trenutaka u nizu svojega života bio uistinu prisutan?
Ne postoje loše situacije, nego samo situacije koje je potrebno drugačije protumačiti.
Ako smo bili u dugoj vezi i partner nas je ostavio zbog druge osobe, tu bismo priču mogli protumačiti na tisuče egoičkih način, koji bi nas uveli u još odvojenije stanje. Osjećaji zamjeranja i ogorčenosti zbog doživljenog napuštanja zamračili bi našu priču te postali prepreke našoj spremnosti da uđemo u iscjeljujuću moć sadašnjeg renutka. Zato je toliko važno preispitati sve priče koje nas prikazuju kao žrtvu bilo koje vrste.
Radni list – Sudi bližnjemu svomu, zapiši, postavi četiri pitanja,preokreni.
Pokušajte potpuno doživjeti gnjev ili bol kao da se situacija događa upravo sada. Zapišite svoje sudove na papir.
Postavite pitanja a zatim bez žurbe uđite u svoj unutarnji svijet i pričekajte da se pojave dublji odgovori. Primjer 'Paul me ne sluša'. Sjetite se nekoga u svojemu životu uz koga ste vezali tu misao i obavite Rad. '/Ime/me ne sluša'. Pitajte se: je li to istina, možete li apsolutno biti sigurni da je to istina, kako reagirate i što se događa kad povjerujete u tu misao, tko biste bili bez te misli?
Zamisao koju ste razmatrali preokrenite. Savki je preokret mogućnost da doživite suprotnost svojoj polaznoj tvrdnji i uvidite što je zajedničko vama i toj osobi. Tvrdnju je moguće preokrenuti u suprotnu, prema drugome, i prema sebi. Primjer: Paul me ne razumije. možete preokrenuti u Paul me razumije, Ja ne razumijem Paula, Ja ne razumijem sebe.
Budite kreativni s preokretima. To su otkrića koja vam pokazuju dotad neviđene vidove vas samih, odražene u drugima.
Kad sam počela živjeti svoje preokrete opazila sam da sam bila sve što sam pripisivala tebi. Ti si samo bio moja projekcija. U trenutku kad te vidim kao sebičnog, ja sam sebična. U trenutku kad te vidim kao bezobzirnog, ja sam bezobzirna. Ako vjerujem da bi ti trebao prestati ratovati, ja u svojem umu ratujem protiv tebe.
Preokreti su recept za sreću. Uzimajte lijek koji propisujete drugima. Ovaj svijet čeka da ga živi samo jedna osoba. Vi ste ta osoba.
Šesto čulo
Julie Soskin
Izdavač: Dušević & Kršovnik
Vođenje dnevnika je dobar poticaj za ramišljanje.
Razvijanje intuicije:
Umjesto da odbacije one uvide o ljudima ili događajima koji naizgled prkose logici, počnite obraćati pozornost na njih i bilježiti ih u svoj dnevnik.
Ako ikada iznenada osjetite da vam prijeti opasnost ili da ste ugroženi, ne zanemarujte taj osjećaj – vjerujte svojoj intuiciji.
Probudite svoja osjetila:
Odredite dane za osjećanje mirisa, dan za pažljivo slušanje, dan za proživljavanje svakog trenutka rukama i dan za kušanje okusa.
Primjenjujte pozitivne misli i koristite afirmacije.
Kad naučite primjenjivati moć pozitivnih misli, naći ćete se na stubama koje vode prema uspjehu. Primjenjujte tu iznimnu tehniku da biste poboljšali sve aspekte vlastitoga života, lakše pronašli bolji posao, usavršili svoju darovitost ili postigli savršeno dobro zdravlje.
Djelujte umom na materiju.
Izoštrite svoj psihički vid.
Promatrajte aure.
Pokušajte pomoću karata kocka, zvijezda, valovi, križ, krug naučiti čitati misli.
Jačajte sposobnosti predosjećanja.
Istražite kolektivno nesvjesno:
Livada predstavlja prirodu u njezinim blagotvornim aspektima, čvrst kreativni temelj života te život unutarnjeg djeteta.
Šuma i gusto drveće otkriva vašu mračnu stranu i vaše strahove. Ulazak u šumu omogućuje vam uskladiti te teške aspekte vaše osobnosti.
Planina predstavlja prepreke i izazove koji vas potiču da se dokažete. Vaš način penjanja otkriva vam kako razviti psihičku smionost.
Crkva je simbol koji govori o intimnim aspektima vaše duše, no otkriva i određene mogućnosti za psihičku preobrazbu.
Pratite svoje snove, možete li upravljati njima?
Snaga intuicije
Inteligencija nesvjesnoga
Gerd Gigerenzer
Izdavač: Algoritam
Ocjena: ****
Koncentrirano razmišljanje o razlozima dovodi do odluka koje nas čine nesretnijima, baš kao što svjesno razmišljanje o vožnji biciklom ili o tome kako se trebamo spontano nasmiješiti, nije uvijek bolji izbor od same spontanosti.
Ljude koji tvrde da pri kupovini i u slobodno vrijeme stalno pretražuju nazvat ćemo 'maksimalistima': oni muku muče da postignu ono najbolje. Ljude koji se zadovoljavaju ograničenom pretragom i brzo donose odluku pri prvoj dovoljno dobroj prilici nazvat ćemo 'zadovoljnicima'. U spomenutoj studiji tvrdilo se kako su zadovoljnici optimističniji, kako imaju viši stupanj samopoštovanja i zadovoljstva u životu, dok su maksimaliste krasile visoke razine depresije, perfekcionizma, grižnje savjesti i samooptuživanja.
Maksimalizacija očekivane dobiti: Pretpostavlja da um funkcionira poput stroja za izračunavanje i zanemaruje naše evoluirane sposobnosti, a to znači i kognitivne sposobnosti i socijalne instikte. Unatoč tomu, te sposobnosti dobili smo 'besplatno' one nam omogućuju brza i jednostavna rješenja za složene probleme.
Civilizacija napreduje povećanjem broja važnih operacija koje možemo izvesti a da o njima ne mislimo.
Dobar perceptivni sustav mora nadilaziti dobivene informacije, on mora 'izmišljati' stvari. Naš mozak vidi više od onoga što vide naše oči. Inteligencija znači okladu, riskiranje.
Nesvjesni zaključci sakupljaju podatke iz osjetila u zajedničko tkanje korištenjem prethodnoga znanja o svijetu.
Izraz 'pamti prethodni korak' znači da se samo zadnje ponašanje (dobro ili loše) treba oponašati i pamtiti.
Ljudska sposobnost da oponaša ponašanje drugih, uvijet je za evoluciju kulture.
Onaj tko mnogo misli, izgubljen je.
Čovjek promatran kao niz sustava ponašanja, posve je jednostavan. Složenost njegova ponašanja tijekom vremena uglavnom je odraz složenosti okoline u kojoj se nalazi.
Priče o mravu i mišu imaju istu poruku. Kako bismo razumjeli ponašanje, ne smijemo promatrati samo njihov mozak i um, već i strukturu njihove fizičke i socijalne okoline.
U poslovanju - svi moraju biti na istome katu. Iz vlastitog iskustva zaključujem da djelatnici koji rade na različitim katovima komuniciraju 50 posto manje od onih koji rade na istom katu, a gubitak je i veći ako se radi u različitim zgradama, jer u savanama traže druge horizontalno, a ne i iznad ili ispod.
Duh organizacije ogledalo je okoline koju stvara voditelj.
Započni ravnopravno: Kako bih bio siguran da će komunikacijski prostor započeti na podjednakoj razini, zaposlio sam sve istraživače odjenom i svi su započeli simultano. Na taj način o našem novom pothvatu nitko nije znao više od drugoga i nitko se zbog toga nije mogao ponašati pokroviteljski prema drugima.
Svakodnevna druženja: Neformalna interakcija podmazuje kotačiće formalne suradnje. Ona pomaže u stvaranju povjerenja i radoznalosti prema tome što drugi rade i znaju. Kako bih osigurao minimalan dnevni zahtjev za razgovorom, stvorio sam običaj. Svaki dan u četiri sata svi bi se okupili na razgovor uz kavu koju je uvijek pripremao netko iz skupine. Kako nije bilo pritisaka da se mora sudjelovati, gotovo su svi doista sudjelovali.
Dioba uspjeha: Ako istraživač (ili skupina) dobije nagradu ili objavi rad, on/ona mora počastiti skupinu kolačem u vrijeme druženja uz kavu. Obratite pozornost: uspješnoj osobi nismo davali kolač – on/ona morali su ga kupiti ili ispeći i na taj su način svi postali korisnici počasti, participirali u uspjehu. Time se nije stvarala klima zavisti.
Otvorena vrata: Kao ravnatelj, pokušavam biti dostupan svima da rasprave bilo što u bilo koje vrijeme. Ta politika otvorenih vrata postavlja primjer drugim vođama (projekata), koji će na taj način i sami postati dostupni drugima.
Računala su idealno sredstvo za pronalaženja rješenja za neki problem. Ali paradoksalno, pojava brzih računala otvorila nam je oči te smo shvatili da najbolju strategiju često ne možemo pronaći.
Dobre intuicije moraju nadilaziti pružene informacije i stoga moraju nadilaziti logiku.
Je li zaborav evoluirao zato da pomogne zaključcima na temelju provizornih pravila? Ne znamo. Ali tek sada počinjemo razumijevati kako kognitivna ograničenja nisu samo opterećenja, već da i omogućuju vrlo dobre prosudbe.
Kolektivna mudrost utemeljena na neznanju pojedinaca može dati čak bolje rezultate od znanja stručnjaka.
Pravilo pretraživanja: Potraži razloge (kriterije) i poredaj ih po važnosti.
Pravilo zaustavljanja: Zaustavi pretragu čim se alternative prema jednom kriteriju budu razlikovale.
Pravilo odlučivanja: Izaberi alternativu na koju te upućuje navedeni kriterij.
Stvaranje reda u našim prikazima svijeta može dovesti do novih uvida našeg uma i bitno pojednostavniti naš život.
Smatram da ljudi imaju i jezičnu i moralnu urođenu sposobnost. Djeca su genetski spremna da preuzmu lokalna moralna pravila, baš kao što čine i s gramatičkim pravilima izvornoga jezika.
Intuicije iskorištavaju prednosti evluiranih mogućnosti mozga i temelje se na provizornim pravilima koja nam omogućuju da djelujemo brzo i zapanjujuće točno. Kvaliteta intuicije leži u inteligenciji nesvjesnoga: u sposobnosti da bez razmišljanja znamo na koje se pravilo u određenoj situaciji trebamo osloniti. Vidjeli smo da intuicije mogu nadmašiti najsofisticiranija razmišljanja i strategije izračunavanja, a vidjeli smo i kako se mogu zloupotrijebiti i kako nas mogu navesti na pogrešan put. No nema načina da izbjegnemo intuiciju. Bez nje bismo postigli vrlo malo.
Umijeće postizanja sreće
Dalai Lama & Howard C. Cutler
Izdavač: CID Nova
Vjerujem da je prava svrha našeg života traženje sreće. To je jasno. Bez obzira je li netko od nas vjernik ili nije, je li pobornik ove ili one religije, svi mi tražimo nešto bolje u životu. Stoga, mislim da se naš život u osnovi kreće prema sreći...
Brojno primjeri pokazuju da su nesretni ljudi ti koji su usredotočeni samo na seb. Sretni su ljudi, nasuprot tome otvoreniji prema drugima, društveniji, prilagodljiviji i u stanju su podnositi dnevne frustracije jednostavnije od onih nesretnih. I ono što je najvažnije, njih ljudi više vole i skloniji su im praštati više nego nesretnim ljudima.
Svrha je našeg života traženje sreće. Potrebna je vizija sreće kao stvarni cilj koji želimo postići, pa ćemo tek tada moći načiniti pozitivne korake u smislu željenog ostvarenja. A kad počnemo otkrivati koji su to čimbenici koji vode ka sretnijem životu, naučit ćemo kako traženje sreće donosi koristi ne samo onom pojedincu koji to nastoji učiniti, već i njegovoj obitelji i okolini.
Otkrio sam mnogo stvari o kojima prije nisam ni pomišljao. Uzbuđuje me već samo jutarnje buđenje da vidim što će mi donijeti novi dan.
Iznimno je važno da je sreća određena prije svega vlastitim stanjem uma, a tek onda vanjskim događanjima. Uspjeh može rezultirati kraćim osjećajem sreće, kao što nas i neka tragedija može povući u depresiju, no prije ili kasnije naša razine sreće će se vratiti u određenu normalu.
Može li se ta razina izmijeniti, podići naviše? Neki istraživaći nedavno su ustvrdili da je individualna razina sreće genetski određena, barem do stanovite mjere. Jedno istraživanje je pokazalo da blizanci pokazuju jednako zadovoljstvo životom bez obzira na to jesu li zajedno odrasli ili nisu. Istraživače je to potaklo da pomisle kako postoji biološko određenje sreće pohranjeno u našem mozgu u trenutku rođenja.
Što oblikuje našu percepciju i razinu zadovoljstva? Naš osjećaj zadovoljstva snažno je uvjetovan našom potrebom da stvari uspoređujemo. Kad usporedimo našu trenutnu situaciju s onom iz prošlosti i ustanovimo da nam je sada bolje, osjetimo se sretnima.
Dobro zdravlje se smatrajednim od nužnih uvjeta sretnog života. Jedan drugi čimbenik kojega smatramo izvorom sreće, jesu naša materijalna dobra, odnosno ono što usijemo steći. Još jedan važan čimbenik jesu prijatelji ili poznanstva. Svi mi smatramo da za potpuno uživanje života trebamo krug prijatelja s kojima se emocionalno možemo povezati i kojima možemo vjerovati. Svi ovi čimbenici su zapravo izvori sreće, no da bi ih svaki pojedinac doista moga iskoristiti, važno je njegovo stanje uma. To je presudno.
Čak i ako ostavimo postrance duhovnu praksu, u sjvetovnom, svakodnevnom smislu, moramo postićišto višu razinu mirnoće uma i duha, pa ćemo tako moći uživati sretniji i radosniji život.
Imamo toliko stvari za kojima žudimo i to kao da nikada ne prestaje.
Jedna od karakteristika pohlepe jest da ona kreće od želje da se nešto posjeduje, ali u trenutku stjecanja željenoga nema nikakvoga zadovoljstva. Pohlepa ne poznaje granice i zato vodi u nevolje. Ono što je zanimljivo kod pohlepe jest da ispunjenje želje e rađa zadovoljstvom. Pravi lijek protiv pohlepe jest unutrašnji mir. Ukoliko posjedujete taj osjećaj, neće vam biti važno posjedujete li neki predmet ili ne. Vaš unutarnji mir bit će postojan.
Kako postižemo unutarnji mir? Postoje dvije metode. Po jednoj metodi valjalo bi steći sve što želimo – sav novac, kuće, automobile, savršenog partnera i savršeno tijelo. Dalai Lama je ukazao na nedostatke te metode. Prije ili kasnije naše želje će nas dovesti do nečega što nećemo moći posjedovati. Druga pouzdanija metoda kaže da ne valja priželjkivati ono ošto nemamo, već da valja cijeniti ono što imamo.
Prema drugima se čovjek mora odnositi kao sebi ravnima, jer svi mi zajedno činimo ljudsku zajednicu. To je ono što nas spaja. I upravo ta veza među ljudima je dovoljna da se stvori osjećaj vrijednosti i poštovanja. Ta veza može postati jedinom osnovom za spokoj kad izgubimo sve ostalo.
Svakoga se dana susrećemo s bezbrojnim odlukama i pitanjem izbora. Koliko god se trudili, često ne izaberemo ono za što znamo da je 'dobro za nas'. Dijelom je to radi toga što je 'ispravna odluka' često i vrlo teška, jer uključuje i stanovito žrtvovanje vlastita užitka.
Iako ne postoje laka rješenja za izbjegavanje ovakvi destruktivnih užitaka, srećom znamo odakle valja početi: ono što će nas odmah podjsetiti jest da zapravo u životu tražimo jedino sreću.
Osjećaj kretanja k sreći može imati vrlo jednostavan učinak. Čini nas otvorenima za nove radosti i življenja.
Ustanovljavanje stanja duha je najvažniji čimbenik u postizanju stanja sreće, ali to ne poriče naše osnovne fizičke potrebe za hranom, odijevanjem i smještajem. No kad smo jednom zadovoljili te osnovne potrebe, poruka je jasna: ne treba nam više novaca, ne trebamo veči uspjeh ili veću slavu, ne treba nam savršeno tijelo ni savršeni partner – imamo svoj razum i to je sve što nam treba da postignemo cjelovitu sreću.
Kad govorimo o umu, postoje tisuće različitih misli različitih umova. Među njima postoje neke vrlo korisne koje valja poticati i one štete, negativne kojih se valja osloboditi.
Prvi korak u traženju sreće je učenje. Prvo moramo naučiti da su negativni osjećaji štetni za nas i da su pozitivni osjećaji korisni. Moramo shvatiti i da su ti negativni osjećaji loši ne samo za nas, nego i po našu okolinu i budućnost cijeloga svijeta. Na taj način ćemo se lakše nositi s našim osjećajima i shvatiti korisne aspekte pozitivnih osjećaja i ponašanja. Kad to ustanovimo, bit će nam lakše njegovati i razvijati pozitivne osjećaje, bez obzira koliko to može biti teško. Postoji neka vrsta spontane volje koju posjedujemo u sebi. Kroz taj proces učenja, određivanja koje su misli i osjećaji za nas štetni, a koji korisni, postupno razvijamo čvrstu odluku za promjenom. Sad znam da je tajna moje sreće, moje sretne budućnosti u mojim rukama. Ne smijem propustiti ovu priliku.
U budizmu je princip kauzalnosti prihvaćen kao prirodni zakon. Pri razmišljanju o stvarnosti svakako moramo voditi računa o tom zakonu. Na primjer, u slučaju svakodnevnih doživljaja, kad se dogodi nešto neželjeno, najbolja metoda koja će osigurati da se tako što ne ponovi jest da se vidi koji su događaji prethodili i na koj su način uzrokovali ono što ne bismo željeli da se ponovi. Slično tome, ako želimo da se neki događaj ponovi, tada je logično razmisliti što je do njega dovelo i pokušati ponovno složiti upravo takve uvjete.
To je također slučaj i s mentalnim stanjima i doživljajima. Ukoliko žudimo za srećom, valja vidjeti što bi do nje moglo dovesti, a ukoliko ne želimo patiti, tada valja osigurati da se izbjegnu ona stanja i uzroci koji do nje dovode. Shvaćanje kauzalnog principa je vrlo važno.
Mržnja, ljubomora, bijes i slično su štetni. Mi ih smatramo negativnim stanjima uma, jer razaraju našu mentalnu sreću, kad jednom usvojimo osjećaje mržnje ili kakve sline osječaje prem anekome, kad se jednom ispunimo mržnjom ili negativnim osjećajima, tada nam se i drugi ljudi čine neprijateljima. Rezultat svega toga je strah, veća inhibicija i neodlučnost, osjećaj nesigurnosti. Svi se negativni osjećaji razvijaju iz mržnje. S druge strane, mentalna stanja poput dobrote i osjećajnosti definitivno su vrlo pozitivna. Ona su i korisna...
Ako razvijate u sebi suosjećanje, dobrotu i ljubav, nešto automatski otvara vaša unutrarnja vrata.
Ako je sreća jednostavno pitanje poticanja pozitivnih mentalnih stanja, poput dobrote i sličnih, zašto je toliko ljudi nesretno? Dosezanje istinske reće neki puta zahtijeva transformaciju vaših pogleda, načina mišljenje i to nije jednostavno.
S vremenom možete napraviti pozitivne promjene. Svakoga dana, kad ustanete, možete razviti iskrenu pozitivnu motivaciju na način da mislite 'Danas ću pozitivno iskoristiti ovaj dan. ovaj dan ne bih trebao propustiti'. A onda navečer, prije lijeganja u krevet provjerite što ste učinili i zapitajte se: 'Jesam li danas napravio ono što sam planirao? Ukoliko je dan protekao prema vašim očekivanjima, osjetit ćete ugodu, a ako je nešto pošlo krivo, otkrijte zašto se to tako zbilo. Uz pomoć metoda poput ove, možete postupno ojačati pozitivne aspekte vašega uma.
Mobiliziranjem naših misli i novim načinima mišljenja mi možemo preoblikovati naše živčane stanice i promijeniti način rada našeg mozga. To je također i osnova za unutarnju transformaciju koja počinje učenjem (pribavom novih podataka) i koja u sebe uključuje disciplinu postupnog zamjenjivanja 'negativnih uvjetovanosti' (koje odgovaraju trenutnim karakteristikama živčanih stanica i njihovih međusobnih veza) s 'pozitivnom uvjetovanošću' (formiranjem novih živčanih krugova).
Kad dođe do spoja ljudske inteligencije i ljudske dobrote, svaki ljudski čin postaje konstruktivan. Kad se toplina srca složi sa znanjem i obrazovanjem, možemo naučiti kako poštovati prava i gledišta drugih ljudi.
Konačno rješenje svih naših sukoba, unutrašnjih i izvanjskih, u vraćanju na osnove naše vlastite prirode, koja je blaga i osjećajna.
Kad život postane odviše složen i kad se osjetimo preopterećenima, može biti vrlo korisno malo ustuknuti i podsjetiti se što je konačna svrha, konačni cilj. Kad se suočimo s osjećajem stagnacije i konfuzije, moćemo si pomoći tako da odvojim jedan sat, poslijepodne, ili čak nekoliko dana u svrhu promišljanja o tome što nam uistinu donosi sreću i da u tom smislu odredimo što nam je važno, a što nije. To naš život može vratiti u pravi kontekst, odrediti svježu perspektivu i omogućiti sagledavanje smjera kojim valja dalje krenuti.
Ponekad me susret sa starim prijateljima podsjeti kako vrijeme brzo prolazi. Zapitam se trošimo li mi naše vrijeme na pravi način ili ne. Vrlo je važno vremenu naći pravu svrhu. Dok imamo ovo tijelo i osobito ovaj izvanredan ljudski mozak, mislim da je svaka minuta vrlo vrijedna. Naš svakodnevni život u velikoj mjeri potiče nada, iako ne postoji nikakva garancija za našu budućnost. Ne postoji nikakva garancija da ćemo sutra u ovo vrijeme biti na ovom mjestu. Ipak, mi se ponašamo kao da će biti tako samo na osnovi vlastite nade. Stoga, moramo na najbolji način iskoristiti svoje vrijeme.
Vjerujem da se vrijeme pravilno može iskoristiti na sljedeći način: ako možete pomognite drugim ljudima, drugim razumnim bićima. Ako ne možete, suzdržite se od toga da im naškodite. Mislim da je to cijela osnova moje filozofije.
Potrebno je shvatiti pozadinu svakog čovjeka.
Da li patimo ili ne u velikoj mjeri ovisi o tome kako reagiramo u određenim okolnostima. Na primjer, otkrili ste da netko o vama loše govori iza vaših leđa. Ako na to saznanje reagirate ljutnjom ili bijesom, sami ćete uništiti vlastiti duševni mir. Vaša bol bit će vaša vlastita tvorevina. S druge strane, ako uspijete ne reagirati negativno, ako to saznanje propustite pored sebe poput kakvog lahora, zaštitit ćete sami sebe osjećaja povrijeđenosti, osjećaja bola.
Nezadovoljstvo i nesreća, kako mi se čini, događaju se onda kad mislimo da se cijeli svijet okreće oko nas. Podložni smo bijednome uvjerenju da samo mi i jedino mi nepodnošljivo patimo. To se događa kad smo zarobljeni u vlastitoj koži, u vlastitom mozgu.
U samom temelju tog 'još više' jest osjećaj da nemamo dovoljno, osjećaj nezadovoljstva. Osjećaj nezadovoljstva pri kojemu stalno želimo sve više i više ne potječe iz želje da neke stvari posjedujemo, već iz našeg mentalnog stanja.
Iz židovsko-kršćanske perspektive patnja može imati više razloga: može testirati i potencijalno ojačačati našu vjeru, može nas privesti bliže Bogu u najintimnijem smislu, a može nas i osloboditi spona koje nas vežu uz materijalni svijet da pribjegnemo Bogu kao svom utočištu.
Rođeni smo kao potpuno bespomoćna bića. U tom smislu stanje bespomoćnosti je također prirodno. Kad smo vrlo mali, sasvim smo bespomoćni. No kako rastemo, svakog dana nešto naučimo i tim znanjem postupno ukidamo tu bespomoćnost. Međutim, ako ostanemo u prvotnom stanju bespomoćnosti i ne prionemo učenju, nećemo moći to stanje promijeniti. Ako dakle, ostanemo u prirodnom stanju i ako ne uložimo stanovit napor da to stanje promijenimo, tada će svi oni čimbenici koje donose obrazovanje i učenje, izostati, jer se oni sami ne pojavljuju po prirodnom stanju stvari.
Jedino što vam može pružiti utočište ili zaštitu od razornih učinaka mržnje i bijesa jest vježbanje tolerancije i strpljivosti.
U svakodnevnom životu tolerancija i strpljivost imaju važnu ulogu. Razvijanjem tih svojstava svakako ćemo pripomoći prisebnosti duha, pa ćemo čak i u napetom, stresnom okolišu uspjeti zadržati vlastiti mir. Strpljivost može biti korisna i zato jer nas štiti od svih onih štetnih posljedica koje se javljaju u pratnji bijesa.
Ako se situacija ili problem mogu svladati, tada nema razloga da oko toga brinemo. Drugim riječima, ako postoji rješenje za određenu teškoću tada nas briga oko te teškoće ne smije ophrvati. Najvažnije je potražiti rješenje. Mudrije je trošiti energiju na traženje rješenja nego na brigu o tom istom problemu. Što to prije prihvatimo, bit će nam lakše. To znači da se moramo s problemom suočiti vrlo izravno, jer u suprotnom nećemo znati ustanoviti postoji li rješenje problema ili ne postoji.
Prava motivacija i iskrenost najbolji su ključ za rješavanje strahova i nelagoda javnog nastupa. Kad se loše osjećam prije svojih nastupa, nastojim se podsjetiti da je glavni cilj mojega predavanja da pomognem ljudima, a ne da se razmećem svojim znanjem.
Na stanje uma ne bi smjele utjecati ni misli o budućnosti, poput nekih planova, predviđanja, strahova ili nada. Valja održati stanje prirodnim i neutralnim.
To je poput rijeke koja teče prilično brzo i u kojoj ne možete dobro vidjeti dno, njezino korito. Kad biste na neki način uspjeli zaustaviti tijek u oba smjera, od kuda voda dolazi i kamo otječe, tada bi voda postala mirna. I tada biste mogli lako vidjeti kakvo je njezino dno. Slično tome, kad biste uspjeli zaustaviti vaš um da prima osjetilne opažaje i da razmišlja o prošlosti i budućnosti i kad biste uspjeli osloboditi svoj um da ne bude ispran, tada biste bili u stanju vidjeti što se nalazi ispod tubuletnog tijeka misli. Tamo je jedna mirnoća, bistrina uma. Pokušajte to opazit
Osjećaj zbivanja
Antonio Damasio
Izdavač: Algoritam 2005.
Poput vela prebačenoga preko kože da osigura čednost, no ne pretjerano dobro, zastor djelomice odstranjuje iz uma unutarnja stanja tijela, ona koja tvore tijek života na njegovu putu iz dana u dan.
Navodna neodređenost, neuhvatljivost i neopipljivost emocija i osjećaja vjerojatno su simptomi te činjenice, pokazatelj kako skrivamo reprezentaciju svojega tijela, kako mnogo mentalne imaginacije što se temelji na izvantjelesnim objektima i događajima maskira zbiljnost tijela. Inače bismo lako znali da su emocije i osjećaji opipljivo o tijelu. Katkad um rabimo da skrijemo jedan dio svoga bića od drugog dijela svoga bića.
S obzirom na naš vrhunski dar jezika, većinu sastojaka svijesti, od objekata do zaključaka, može se prevesti u jezik, a za nas, u ovom trenutku povijesti prirode i povijesti svake jedinke, temeljni proces svijesti neprekidno se prevodi u jezik i biva prekriven njime, ako hoćete. Jezik daje glavni doprinos visokim oblicima svijesti koje rabimo upravo u ovom času i koje ja opisujem kao proširenu svijest.
Ako me počnete uvjeravati da nikad ne uočavate samoga sebe u činu spoznaje, kažem vam – pripazite bolje, pa ćete se uočiti. Dodajem i da nam je korisno to što se u činu vlastite spoznaje uglavnom ne uočavamo. Promislite malo, ako svrha određenog mentalnog renuka nije baš razmatranje određenog stanja vašeg organizma, nije osobito smisleno usmjeriti pozornost na mentalne sadržaje koji u tom trenutku oblikuje vaše ja – nepotrebno je kapacitet za obrade podataka rasipno trošiti samo na vas. Dovoljno je da vi jednostavno postojite.
Gubitak temeljne svijesti dovodi do gubitka proširene svijesti, no obrat ne vrijedi. Pacijenti s poremećenom proširenom sviješću u ovom ili onom obliku, zadržavaju temeljnu svijest. Time je čvrsto potvrđeno da temeljna svijest prethodi proširenoj.
Na kraju lanca, proširena svijest omogućuje savjest.
Ono što nije toliko drevno evolucijski gledano, jest proširenje svijesti koje je omogućila memorija, prvo time što nam je omogućila uspostavu autobiografskih zapisa, drugo time što nam daje mnogo širi zapis o drugim činjenicama, i treće što nas je obdarila moćnim radnim pamćenjem. Sigurno je da se to proširenje svijesti koje je u ljudi tako moćno procvalo, temelji na evolucijski modernim obilježjima mozga, to jest svojstvima neokorteksa. Međutim, na kraju se ni jedno od tih zapanjujućih novih svojstava svijesti ne zbiva neovisno o skromnim postignućima temeljne svijesti.
Svijest nije savjest.
Svijest većine kriminalaca nije poremećena. Njihova savjest bi mogla biti.
Nikada nismo svjesni znanja prijeko potrebnoga za izvođenje bilo kojeg od tih zadataka, niti smo ikada svjesni intermedijalnih koraka tog procesa. Svjesni smo jedino rezultata, primjerice stanja u kojem se dobro osjećamo, lupanje srca, pokretanja šaka, fragmenta zvuka kojega se prisjećamo, editirane verzije tekuće percepcije krajolika.
Različito a ipak isto
Tony Samara
Izdavač: VBZ 2010.
Duhovan čovjek znači cjelovito ljudsko biće koje je postiglo osjećaj jedinstva i vjerujem da je upravo to zadatak koji trebaju ostvariti sva ljudska bića.
Duhovnost na početku, vjerojatno daje osjećaj osobnog jedinstva. Na primjer, kroz ljubav prema obitelji, prema majci, prema samorazvoju. Ta ljubav zatim raste do točke u kojoj bebe sebe doživljavaju cijelom stvaranja, a što poslije prerasta u osobnost, karakterne osobine i kulturno-društvene aspekte koji nas razdvajaju od urođenog osjećaja jedinstva.
Ne znam što je zapravo religija, jer kad je promatram, njezinu povijest i pozadinu, sve što vidim je patnja. Zbog toga imam vrlo snažan otpor prema fanatično religioznim ljudima koji drugima žele nametnuti sustav vjerovanja kao sredstvo spasenja.
Religija predstavlja institucionaliziranje duhovnosti kako bi se stvorio okvir koji ljudima pojednostavljuje vjeru. Duhovnost je toliko duboka da je njezin najveći dio nespoznat, a to ukazuje na daleko veću sliku. Ljudi se izgube i trebaju im smjernice koje im pomažu da budu duhovniji, ali problem je u tome što se ljudi koji postavljaju smjernice često snažno fokusiraju na vanjske sustave vjerovanja izaborave jedinstvo ili ono što znači vratiti se kući, sebi.
Biti dobar u sebi znači da moraš promjeniti ono što sprečava dobrotu da sjaji. Za većinu je ljudi to daleko teže nego što je moliti se i oblačiti u određenu odjeću.
Newageovski pokret predstavlja čovječanstvo koje se odjednom pretvara da je Bog i koje ima sve odogovore u sebi.
Kada kažem muški aspekt, mislim na ideju da je Bog odvojeni aspekt nas samih.
Isti je slučaj i s Marijom, ženskim aspektom. Bog i Marija nalaze se tamo negdje vani i mi moramo nastojati biti dovoljno dobri da bismo se uklopili u ovu ideju te tako zaslužili Milost, nadajući se da će nas taj vanjski Bog prihvatiti.
Ženski princip znači da se naše razumijevanje svijeta, duhovnog svijeta i Boga, božanskog ili Svemira, kako god ga nazivali, ne može postići bez poniranja u sebe.
Pod unutrašnjim mirom podrazumijevam odustvo uma koji prevlada i počne razmišljati. Logično dualističko razmišljanje povezano je s muškim aspektom čovječanstva, ali kada se razmišljanje ne zaustavi, nego transcendira i postane razmišljanje iz srca, tada otkrivamo mudrost, odnosno inteligenciju. Duhovna nam inteligencija pomaže shvatiti božansko na stvarniji način od onog koji crkve, sinagoge ili džamije pokušavaju naturiti svojih vjernicima.
Oni nisu indoktrinirani time da trebaju paziti na Zemlju i njome gospodariti zbog muškog koncepta uma koji smatra da je zemlja odvojena od nas. Naš je pristup potpuno besmislen, jer ako uništimo životinje i zemlju, tada smo uništili i sebe. Nema sumnje da je to tako, ali mi to jednostavno ne vidimo.
Djeca vrlo očito vole životinje. Ona su bliže božanskom od mnogih odraslih.
Ako imaš bebu koja plaće i šetaš se prirodom, beba se smiri. Razlog tome je što djeca osjećaju božanstvo drveća, biljaka, zemlje, božanskog, samih sebe.
Mnogi ljudi čine razne stvari, bilo političke, filozofske ili religijske prirode, a čak i konzervatorska i humanitarna djela, sve iz osjećaja da se treba kreirati red, a to je već samo po sebi zapadnjački koncept. Oni to rade bez da razumiju da red ne dolazi iz vanjske moći, već zbog vraćanja osjećaju mira. Kada je mir, postoji i osjećaj reda, ali sve dok taj mir ne postoji u osobi, ne može biti ni osjećaja reda u dubljem smislu.
U tome se sastoji moj rad, pogurati ljude da se vrate sebi, a ne da odlaze izvan sebe u potrazi za strukturom mira kroz društveni red.
Slijedi svoje srce. To znači vratiti se miru u sebi i iz tog prostora mira upotrijebiti svoju inteligenciju da bi sagledao situaciju na način da ona kreira harmoniju umjesto da pokušavaš slijediti ideju.
Ne videći dijete, već samo svoje vlastite emocije i sliku, zaboravljaš da je ono, zapravo produljenje tvog unutarnjeg mira.
Kada počneš druga ljudska bića ili prirodu smatrati svojim neprijateljima, tada ubijaš dijelove sebe, jer svijet si ti. Što god da učiniš u svijetu, činiš to i sebi.
Slušajte poeziju i inteligenciju vlastitog srca i dopustite da one govore, jer to je ono što je samo po sebi vrijedno. Ne trebamo ništa drugo.
Umirujuće je biti u prirodnom okruženju, promatrati biljke, životinje ili insekte, surađivati s ekosustavom, jer nam sve to daje osjećaj povezanosti i sklada u životnom krugu. To je ljepota o kojoj govorim. Osjećaj da je njezino izvanjsko prepoznavanje od vitalne pomoći prilikom meditacije ili kada poniremo dublje u sebe. U prirodi postoji prirodan slijed harmonije, sveprisutan i ljudima je vrlo očigledan, a odražava se kroz drveće, cvijeće, oblake ili kroz vodu. Ponekad na to zaboravimo u iscrpljujućem okruženju modernim društvenim institucijama ili u trenutku rješavanja problema da bismo preživjeli u današnjoj okolini.
Osjećam da je u redu ako dok si mlad nisi toliko povezan s prirodom, jer se tada naravno, u tvojem životu događa mnogo drugih stvari, međutim, ako se to produlji, tada zaboravljamo ljepotu koja je stvarna i izgubimo se u ljepoti koja je iluzija.
Zaboravljamo jednostavnost onoga što može biti tako duboko iscjeljujuće za svakoga, bez obzira na to jesmo li toga svjesni ili ne.
Shvatio sam da sam sa šest ili sedam godina bio vrlo sramežljiv, ali na drugačiji način. Nisam bio ekstrovertirana osoba koja je prirodno pričala s ljudima, bio sam tih i trebao sam prostor za sebe.
Ključno je ne izgubiti se, što se dogodi većini nas. Ako smo duboko izgubljeni u dubinama onoga tko smo i ne postoji most koji bi nas vodio do nečeg značajnijeg, tada je teško, jer ostajemo u prostoru neznanja.
Kada si u prisutnosti nekoga za kog osjećaš takvo potšvanje, počinješ preuzimati određene njegove aspekte koje osjećaš da su vrlo korisni i inspirirajući, a ispuštaš druge aspekte onoga tko jesi i za koje osjećaš da su bili mehanizmi preživljavanja ili aspekti osobnosti koji više nisu korisni, bar ne u duhovnom radu.
I vrijeme je mirovalo. Činilo se kao da se sve to događa u jednoj sekundi, ali je trajalo satima, a možda i životima...
Kako se njihova iskustva i objašnjenja nisu podudarala s mojima, pomislio sam da možda više nema koristi ostati tamo, ali kada se navikneš na jedno mjesto, nije ga lako napustiti. Nisam znao kamo otići. To je pomalo kao da si u vezi. Znaš d aje odnos prekrasan, ali da nema stvarnog odnosa, kao da se on veoma razlikuje od esencijalnog. Tada se držimo ideje odnosa umjesto da živimo stvaran odnos.
Za mene uopće nije važno imaš li muslimansko ime, krćansko, hinduističko, uobičajeno ili neobično ime. Ono što je važno je tvoj odnos prema svom imenu, koristeći ego i osjećaj sebe u čitavom procesu. To je toliko mnogo onkraj onoga što ponekad razumijemo, jer je ime jedno od prvih stvari koje osvijestimo u vezi sebe.
Postoji aktiviranje kundalini energije, životne sile, kako ne bi bila iscpljena ili zaglavljena. Ta se životna sila nalazi posvuda u tijelu i čini te fizički zdravijim. To nije preplavljujuća životna sila, već sila koja se jednostavno tamo nalazi, ali je zaustavljena ograničenjima poput straha. Zgrčenih organa ili jednostavno pogrešnim načinom disanja. Kada se životna snaga oslobodi, ljudi uobičajeno postanu energetski življi. Obično im treba manje sna. Njihova se prehrana prirodno mijenja, jer im određeni okusi više ne odgovaraju. Za vrijeme oslobođenja ove životne sile, događaju se mnoge pozitivne stvari na fizičkoj, energetskoj, mentalnoj i emotivnoj razini.
Taj ton stvara okruženje koje harmonizira sve oko sebe. Zvuk odjekuje svuda pa tako i u toj osobi koja s eusklađuje s njim bez da je toga čak i svjesna, jer je, na određeni način, taj ton prirodan za njezino tijelo. Iz tog razloga njezino tijelo prepoznaje taj ton i izražava ga na isti način.
Ja nemam očekivanja, jer u konačnici, vjerujem da osoba i njezino putovanje nema ni početka niti kraja. Ne postoji mjesto koje treba doseći. Ne postoji mjesto na kojem nije dobro biti i mjesto na kojem bi bilo bolje biti.
Stvari su skrivene jedino zato što naša svijest kao ljudskog bića ne može pristupiti informaciji koja je, zapravo, na rasplaganju i nije skrivena, tako da ključ nije tajna. Ključ si ti i to nije skriveno. Ti sam si onaj tko jesi, znači da se radi o tome da se upoznaš bolje. Radi se prije o znanju koje se mora otvoriti, nego o bilo čemu drugom.
Bir zen budizma nije u u sjedenju i meditiranju, ali je to ono što ljudi shvaćaju pod zen budizmom. Zazen znači sjediti mirno i meditirati. U stvari roshiji ili zen majstori će ti objasniti da se najdublji aspekt meditacije ne događa kada nešto činiš, već kada ne činiš ništa, a što je gotovo nemoguće ako pokušavaš meditirati. Činiti ništa može se dogoditi jednostavno pri đetnji zen vrtom i gledanjem u mjesec, jednostavno shvaćajući da ne postoji ništa što se treba učiniti, jer sve što se mora napraviti je promatrati prekrasno mjesečevo svjetlo i omogućiti mu da prodre dublje nego ikada do sada u tvom životu. To svjetlo tada otvara prostor znanja u kojem shvatiš što znači činiti ništa. Tada se tvoj um na trenutak zaustavlja, što je bit zen budizma, i ti otkriješ prostor koji obično ne opažaš, jer si bio prezauzet u umu da bi pristupio tom prostoru.
Predlažem ljudima šetnju kao meditaciju ili vježbu broj jedan, dakako ako možeš šetati, jer je to najprirodnija stvar koju čovjek može napraviti. Također je esencijalna, jer aktivira sve organe u tijelu i sve energetske centre daleko bolje od bilo koje druge fizičke vježbe koje su ljudi smislili, uključujući i jogu.
Misliš li da će se u određenim fizičkim stanjima pojaviti neke posebne misli i stanja uma?
Da, jer se ne radi toliko o oslobođenju od naših misli ili zaustavljanju procesa razmišljaja. Važnije je otkriti inteligneciju koja je onkraj razmišljanja jednostavnim korištenjem uma, inteligenciju koja koristi tijelo, koja koristi osjetila. Za tako nešto potrebno je aktivirati sve te aspekte u nama samima. Najočigleniji i najlakši način je kroz tijelo. Ono je opipljivije od uma. Obično je dodirljivo poput emocija. S emocijama drukčije radim, ali obično tijelo najlakše zrcali istinske događaje onkraj onog što misliš da se događa.
Možeš na primjer misliti kako te tijelo boli u leđima i ramenima samo zato što je nešto krivo te moraš uzeti aspirin kako bi se oslobodio boli, ali to je ustvari poruka. Ako je stres kreirao bol u ramenima, tijelo zrcali nešto u što se trebaš dublje zagledati. Kada poslušamo takve signale, komuniciramo s njima, i naravno činimo nešto što relaksira i umiruje prostor i tada tijelo umjesto da signalizira bol ili komunicira patnju, počinje komunicirati svoju esenciju, tijelo kakvo jest.
Možemo se pomaknuti onkraj uma ne zaustavljajući, misli već jednostavno osluškujući sve drugo. Ovo je vrlo važno zato što neki ljudi vjeruju da meditacija znači prestanak razmišljanja. Nemoguće je prestati misliti, barem ne na način kako većina ljudi misli da bi to trebalo, jer je proces razmišljanja poput procesa disanja. On se može promijeniti i time se njego identitet pomiče na različite točke, ali se ne može zaustaviti. Razmišljanje se zaustavlja jedino kada fizički umremo. Pokušati prestati misliti je nemoguća zadaća i na Istoku su neki ljudi, nakon dvadeset godina sjednje, shvatili da je to ludost i beskoristan pristup. Sve je to daleko jednostavnije. Činjenica je da u današnjem svijetu nemamo vremena sjediti dvadeste godina i kretati se slijepim ulicama.
Trebamo zaista otpustiti sve što nije važno i što iscrpljuje tjelesnu energiju. Kada to radimo, važno je postati jak u fizičkom smislu. To je bitna stvar, ali biti jači u fizičkom smislu ne znači da moramo biti nadljudski. Potrebno je samo biti svjestan da sve što učinimo našem fizičkom tijelu ujteče na sve, a ne samo na fizičko tijelo. Jednom kada imamo takvu svjesnot, prirodno je biti zdraviji. Jednom kada itjelo doživimo kao sveto, teško je tretirati ga na način gdje samo želimo da naše želje budu ispunjene. Kada shvatimo da za tijelo postoji nešto više od samog okusa ili osjećaja, tada odlazimo onkraj tih aspekata.
Uvijek je bolje osjećati nešto nego ništa, ali to nema trajnosti. To je pogrešan način i ne kažem pogrešan u smislu loš, jer što više koračaš tom stazom, to više trebaš. Na kraju, jedan dio tebe postane depresivan, jer prepoznaje da te to neće nahraniti kao na početku.
Djeca su izvor velike energije. Kako djeca mogu trčati uokolo po čitav dan? čine to s radošću i bez ikakvog osjećaja umora.
Ponekad um kreira bolest tako da zavara tijelo kako samo on zauzima prostor, a ne tijelo. Um kreira bolest, a tijelo vjeruje da je bolest stvarna.
Kršćanstvo u svom izvornom smislu kaže da Isus nikada nije umro, jer su u tom prostoru jedinstvo i ljubav koje je imao Isus zaista tamo i prisutni su. Radi se samo o tome da mi nismo s tim povezani, mi to ne vidimo ili ne osjećamo.
To nije samo Isus. To je bilo koji svetac, prorok ili biće koje je otpustilo ego, sebične aspekte svojih emocija i uma, i ušlo u prostor duboke povezanosti koja se registrira onkraj vremena i prostora i ta je prisutnost pristupačna.
Shvatio sam da ono što je stvorilo jezik nije bio jezik. To je bio mističan zvuk, koji koristim pri određenim inicijacijama ljudi, a koji je omogućio da se jezik oblikuje u ovo što je danas.
To je ono što sve bebe i djeca pokušavaju učiniti kada kažu 'ma'. Majka može pomisliti: O to je tako lijepo, jer dijete sada kaže mama i prepoznaje me kao pojedinca, ali prva riječ 'ma' je zapravo drevna mantra, koja se također koristi tijekom inicijacije. Djeca na taj način komuniciraju sa svojim majkama.
To je razumijevanje koje dobivamo u glazbi, u zvuku, a koje nam omogućava da čujemo njihov božanskiji aspekt. Neki ljudi to nazivaju nadtonovima, ali ja zapravo ne govorim o njima, premda se nadtonovi proširuju do prostora u kojem se čini da doživljavaš tu točku, taj zvuk i tu mističnu povezanost. Zvuk je ono u što ljudska bića upadaju jednom kada odbace sve ostalo.
Zato je važno pjevati bebama, i ne na njih vikati, ne koristiti grube i snažne riječi. Bebe su još uvijek u toj sferi glazbe. One ju još uvijek mogu čuti. To je razlog zašto se, kada netko kaže nešto snažno ili negativno poput prestani govoriti ili prestani plakati, ne radi toliko o riječi koja je pogodila dijete, već više o spuštanju anđeoskog carstva prema ovom više svjetovnom području. Ta promjena vibracije glazbe u tijelu bebe može biti traumatična. Stoga inicijacija majke prema djetetu treba biti pjevanje lijepih pjesama tako da dijete ostane u tom prostoru i osvjesti ga u fizičkom, mentalnom, a naročito jezičnom području što je više moguće.
Žlijezde hipofiza i epifiza su energetske točke. Nalaze se u mozgu i točke su koje djeluju kao most između fizičkog i energetskog područja.
Ženska biologija, rođenjem djeteta, omogućava veću receptivnost i kreativnost, a što je također prihvaćeno u našoj kulturi. To je i razlog zašto hipofiza kod žena obično je aktivija nego kod muškaraca. To stvara veliku razliku u smislu da žene više prihvaćaju ili trebaju prihvatiti stvari, dok muškarci više pokušavaju stići na određeno mjesto.
Kundalini je životna sila. To nije neki odvojeni aspekt koji se pokreće u našem tijelu s kojim se ne možemo povezati. Biti živahniji znaći podići kundalini energiju, a svi mi to želimo biti. Svi želim imati intenzivnije intimno iskustvo života, stoga svi želimo podići kundalini životnu silu.
Životna sila može se podići šetnjom po šumi, radom, disanjem, fokusiranjem na srce i osjećajem zahvalnosti što živimo.
Pokretanje životne sile od jedne do druge točke nije način kako se može biti sretan, jer sreća kreira svoju životnu silu. Što se više bavimo duhovnim radom, čak i kada nije očigledan, postajemo sretniji, slobodniji, živahniji, usklađeniji s onime što je duboko važno za čovječanstvo. Životna sila se podiće do točke u kojoj se kundalini oslobađa.
Po meni je uništavanje prirode, a posebno drveća, glavna, prilično nesvjesna i vrlo negativna stvar koju ljudi čine Zemlji. Svako je drvo pričvršena točka energije koja stvara ravnotežu u cjelokupnom ekosustavu. Sječenjem šuma, prašuma i drveća uokolo, uznemirujemo energiju atmosfere. To povećava mogučnost da se razbolimo i uvodi u svijet aspekte s kojima je daleko teže suočavati se. Ne činimo to svjesno, već nesvjesno.
Sve su misli iste, jer energija koja ih kreira nije ni dobra ni loša. Prostor subjektivnosti, koji dolazi iz aspekta onkraj misli, mijenja misao da ona postane nešto. Kada se misao pojavi, ona nije niti dobra niti loša. Kada se misao pojavi, ona je čista. Postaje loša i utječe na nas i vodu u nama na negativan način samo onda kada se u misao umiješaju drugi aspekti i promijene njezin oblik te ona postane tužna ili ljuta misao.
Ta se misao tada proširi još više. Često mislimo kako je zadržavamo za sebe i kako je nitko ne prepoznaje, ali kao što i ovaj pokus s vodom pokazuje, misao se nikad ne zaustavlja. Ona ostaje u zraku, u eteru, zauvijek. Znači da misao nije privatna, u nekom trenutku nestane i nitko ne može prodrijeti do tog razmišljanja. Kao kamera koja uslika sliku, ona je spremljena i nikada ne nestaje.
Možemo se razboljeti od loših misli, ali nikad o loših misli drugih ljudi. Razboljevamo se jedino od loših misli koje smo kreirali u sebi, koje zatim stvaraju prostor za druge loše misli da ga ispune, da im se pridruže i slave.
Jednom kad si na vlasti, izgubiš doticaj s poniznošću.
Vjerujem da se ne možemo vratiti na čin života kao što je bio u drevna vrmena i živjeti u šatorima, ili kao što hipiji vjeruju, jednostavno napustiti civilizaciju i pronači jednostavniji način života. Mislim da moramo poštovati točku u kojoj se nalazimo u ovom trenutku, a koju je čovječanstvo u materijalnom i evolucijskom smislu kao cjelina doseglo. Trebamo promijeniti referentnu točku tako da se tehnologija, znanost i kultura mijenjaju zajedno s njom do trenutka kada su čitav koncept kupnje i prodaje, trgovine i materijalizma još uvijek tamo, ali u potpuno drugačijoj perspektivi.
Potrebno je reducirati svakodnevnu izloženost vijestima.
Na jednoj razini, biti duhovan ne znači izolirati se od onoga što se događa, ali na suprotnoj strani spektra, biti duhovan znači također odvojiti se od svijeta, tako da nisi od ovog svijeta već onkraj njega.
Kada su djeca nahranje svim tim, nazovimo, činjenicama ili stvarnostima s televizije, to oduzima kreativnost i mogučnost da oni sami pronađu svoja uvjerenja. Ideja da nešto mora biti istina zato što je na televiziji umanjuje radoznali kreativni um koji na stvari gleda na prekrasan način.
Postoji li nadahnuće u vijestima? Jesi li ti po njihovu završetku nadahnut da učiniš nešto pozitivno ili su one tek dodatak našem teretu i ideji da je sve tako teško da zapravo ne možemo učiniti ništa, jer je svijet prelud?
Ona se želi družiti s ljudima. Ona voli ljude i voli biti s njima. Ono što smatra teškim je da su ljudi vrlo snažni u svojim projekcijama, bez obzira jesu li ih svjesni ili ne.
Duhovnost je vraćanje u sadašnji trenutak i viđenje svega upravo kako jest. To nije odlazak u budućnost kada kažeš: Ja ću umrijeti i moja žena i djeca će patiti. To ne znači otići u budućnost i osjećati bol, jer prihvaćanje boli na neki način za sobom povlači d ana određenoj razini, tvoje tijelo mora proći kroz takvo iskustvo. Tvoja ideja boli je ili u budućnosti ili u prošlosti, stoga tijelo ne prepoznaje sadašnji trenutak, već se kreće u demnzijama ispred ili unazad. Kada osoba dođe u prostor u kojem prepoznaje što se nalazi onkraj toga, u centar samog sebe, to je za mene duhovnost. Ne pstoji jedna riječ, jer je to jedinstveno za svaku osobu.
Ako su ljudi na primjer nesvjesno agresivni na nešto što se dogodilo prije mnogo vremena i ne mogu to izraziti, jer čak niti ne znaju da to u njima postoji, tada oni, naravno, niti ne znaju da su nesvjesno agresivni. To ne zna niti bilo tko drugi, jer su oni vrlo dragi, vrlo ljubazni, uklapaju se i smješkaju, a onda odjednom dođe mali virus... Virus 'vidi' da tu postoji prostor za njega i pone se na njemu hraniti. Ada, budući da okolina poziva da se replicira, virus se replicira u organizam i tako postaje dio organizma, do tijela. To je ono što danas nazivamo rakom. Stanice raka tada sve više i više rastu. Međutim, kada ne bi bilo nikakve agresije u tijelu, virus ne bi mogao pronaći taj prostor unutar tebe. Kako to napraviti? Prva je stvar raditi na sebi kako bi se promijenili svi aspekti koji su stvorili mogućnost da se to dogodi.
Strah nije negativan sam po sebi, ali način na koji ga koristimo postaje negativan. Društvo je ovisno o strahu kao načinu kontrole i manipulacije kako bi se ljudi ponašali na način koji osigurava postojanost i ne previše promjena. Velik broj promjena kreira kaos i za većinu sustava kaos znači prevrat, a to ne pomaže društvu da funkcionira na određeni način.
Netko koga se jako brzo vozi u autu može postati vrlo nervozan, poput moje majke. Njezino disanje se gotovo zaustavi, njezino tijelo se stegne i ona kaže uspori. Druga osoba može imati potpuno drugačiju reakciju i uživati u brzini. Zašto? To ovisi o sustavu vjerovanja.
Disanje je najbolja mantra jer će te učiniti svjesnijim, čak i kada te učini svjesnijim svojih vlastitih ograničenja.
Imati novac znači imati više tereta i problema nego što se tvoja svijest obično s njima suočava.
Novac je zanimljiv način koji je društvo stvorilo kako bi nas kontroliralo. To je dio kulturološke manipulacije o kojoj govorim. Ljudi be z obzira na to jesu li toga svjesni ili ne, izjednačavaju novac sa stabilnošću, srećom, ili nekom drugom vrstom sigurnosti. Na određenoj je razini to ispravno, ali ne i u esenciji stvarnosti. Vjerujem da je to razlog zašto su ljudi u našem društvu poput robova i ako ono što rade ne rade iz ljubavi, većina radi za novac. To je drugi oblik kontroliranja nečijeg života, kontrole i gubitka vrlo dragocjenog vremena, a sve to da bi se ispunio sustav vjerovanja.
Novac je problem jer što ga imaš više, to više i želiš i to više opravadanja mozak i tvoja kultura stvara da te zarobi na tvom putu, a što je veliki gubitak vremena. Ono što je za mene važno je ovaj trenutak. Nije poanta u tome da se teško radi kako bi se nešto napravilo u budućnosti.
Suočavati se sa stvarima vezano za novac, bez obzira na to jesi li bogat ili siromašan, bilo da si gladan materijalnih stvari ili te za njih nije briga. To znači suočavati se sa svojom sadašnjom slikom, ne pasivno, već aktivno, izazivajući mehanizme kontrole koji se mogu nalaziti u tebi, a uvijek se nalaze izvana.
Svjesno kupovati znaći ući u trgovinu ili supermarket i kupiti samo ono što stvarno trebaš. Tada se nikakav novac ne potroši, potpuno si slobodan i nisi uhvaćen u materijalizam ili povijest materijalizma svoje obitelji.
Kada imaš djecu, imaš djecu. Ne cijeniš svoju djecu, jer ih imaš. Ona su ovdje u tvom životu. Ona su tvoje iskustvo. Uklopio si ih u svoj život, ali kada ih napustiš, nakon tjedana dana već misliš: Nedostaju mi, volim ih, i tek tada razviješ zahvalnost i uvažavanje. To je šteta, jer kada bi se cijenilo ono što je u trenutku, bilo bi daleko ljepše.
Je li osjećaj zahvalnosti svjesno djelovanje? Da. A zahvalnost je na neki način povezana s poniznošću, što je vrlo važna vrijednost. Sjećam se riječi Indijanca kojeg sam jednom citirao: Hodaj lagano po zemlji.
To je upravo ono što poniznost jest. Zahvalnost i svjesnost za ono što jest.
Duhovnost je intiman odnos. Ne radi se o razvijanju osjećaja superiornosti ili bivanju iznad nekog. Duhovnost je biti zahvalan za ovaj trenutak koji dijelimo zajedno.
Poniznost je jednostavno biti to što jesi i priznati svakome istu mogućnost. Nitko ne mora kreirati drugačiju situaciju, duhovnost je biti onaj koji jesi.
Tišina nečinjenja, jednostavnog bivanja je dragocjena.
Neki bi rekli d aje moj pristup čak i previše ženski, prenježan. Nije. Ja zapravo ženskost ne vidim kao žensko, u smilu djevojčice ili dječaka, već kao kvalitetu koja intimnije dotiče božansko.
Slušanje je ženska kvaliteta. Biti receptivan je ćenska kvaliteta. Dodirivanje stvari iz svjesnosti tišine je ženska kvaliteta.
Stalno se ponavlja pitanje: Što si danas radio? Ne bi li bilo daleko zanimljivije upitati: Koliko si se puta danas povezao s tim prekrasnim dijelom sebe, sa srcem, svojim centrom i osjetio ljubav, ekstazu, radost? Umjesto pitanja Što si danas radio. Bilo bi bolje pitanje Što si danas bio?
Uzmimo ljutnju. Postoji muški i ženski način suočavanja s ljutnjom. Muški način, koji ponekad može biti neophodan, a na koji se danas previše djeluje, j eda se osjećamo ugroženima situacijom i reagiramo na nju. Koristimo um koji prosuđuje situaciju i uzrokuje snažan osjećaj koji za uzvrat kreira osjećaj ljutnje. To je muški način na koji smo se naučili suočavati s tom emocijom u zapadnjačkoj kulturi. Tako se s tom situacijom suočavaju i muškarci i žene. Umjesto da dođemo u prostor u kojem prihvaćamo energiju oko nas, bilo da je to unutarnja reakcija ili vanjsko uznemirujuće iskustvo, i gdj emir obuhvaća svjesni prostor tako da osjećamo kako je nalaziti se u njemu zajedno s aktivnošću koja može prouzročiti reakciju.
Drugi način koji bi bio vrlo intresantan je kroz disanje, što je duhovan put, duboki udisaj, a s izdisajem, potpuno prihvaćanje situacije. Tako se širimo u taj prostor. Povezujemo se s njim, radije nego da se udaljavmo i time kreiramo osjećaj dualizma u kojem na ssituacija izvana – na primjer, osjećaj nepravde – izazove na osjećanje situacije iznutra – osjećaj ljutnje.
Ljutnja je internalizirana. Umjesto da bude vani, sada je unutra, ali je oni nisu svjesni, jer se nalzi u nesvjesnom to čak nije nešto što se moće vidjeti, događa se bez znanja. Umjesto odlaska prema gore i transendiranja, što je ženski način, energija se vraća u materijalnije aspekte tijela. Umjesto da postane energetsko, postaje fizičko.
Tijelo je tada bombardirano tom energijom koja aktivira određene hormone i kemikalije u mozgu. Tijelo čini tako, jer je to jedino što zna. Kreira se fizička depresija. Tijelo reagira kao da ta energija više nije stvarna, ali unutar sebe jest, i mi zato čak ni ne znamo da pstoji ljutnja. Znamo da se tijelo osjeća užasno, ali ne znamo zbog čega, jer ne znamo da ljutnja uoće postoji. Znamo samo osjećaj. Tijelo se osjeća posve umorno, nije oduševljeno bilo kakvom akcijom i vidi najgore i najnegativnije u svemu. Ne postoji ništa pozitivno. Pronalaze se problemi i brine se zbog njih, što god oni bili.
U tom trenutku osoba je izgubila sposobnost komuniciranja sa ženskošću. Društvo je uspjelo uništiti još jedno ljudsko biće ne poštujući ženskost u našoj kulturi, ne prikazujući da je zemlja žensko i da trebamo zemlju dodirnuti svojim rukama kako bismo osjetili ženskost i u svojem tijelu. Trebamo udisati zrak od drveća kao bismo osjetili ženskost u svojim plućima.
U Katoličkoj crkvi su, na primjer, zaboravili ženski aspekt Isusa, Isusovu poniznost, i umjesto toga su ga prikazivali kao snažnu mušku figuru koja se aktivno trudi spasiti svijet. Zatim se svećenik, papa i bilo tko drugi u katoličkoj religiji mora nekako prilagoditi toj slici. Gotovo kao da su morali replicirati taj snažan oblik. To ne pokazuje mnogo poniznosti već pomalo arogancije s određenim osjećajem 'ja sam bolji', 'znam više', ili ' ti si glup', na vrlo suptilan način. Mislim da je to znak našeg bolesnog i potpuno destruktivnog društva današnjice. Po meni je sumnja važna. Sumnjati u ono što mislimo d aje stvarno i što bi trebalo biti esencijalno je duhovni rad. Ako je nešto važno, zašto je to tako? Neophodno je preispitati kulturološki program i u potpunosti promatrati stvari s jasnom svjesnošću, a ne s idejom da znamo sve.
Shvaćam muško i žensko kao dva aspekta svemira, koji predstavljaju svemir kao makrokozmos našem unutarnjem svijetu koji je mikrokozmos. Unutarnji svijet je u DNK strukturi svake stanice, svega št nas čini fizički prisutnima u ovoj dimenziji. DNK struktura ima dva niza koji se isprepliću, od kojih je jedan muški, a drugi ženski.
Muškost je širenje, to je svešireći aspekt svemira, a ženskost je kontrakcija, skupljanje.
Kada otpustiš, imaš osjećaj jedinstva u prostoru jednote, u srcu. Srce je centar, a centar je jedinstvo, osjećaj jednote, tako da se može shvatiti kao ženskost. Na drugoj strani, um je svešireći, želi opažati, analizirati i razumjeti stvari, želi biti dio svega što se zbiva. Um je širenje.
Ženska kvaliteta pripisuje se snovima i određenim osjećajima poput ljubavi, suosjećanja, slušanja, bivanja u miru, osjećaja poniznosti itd. Muškost se više povezuje s djelovanjem i obavljanjem stvari koje su izvan tog centra, ali ako ona nosi taj centar u sebi, ako nosi akcije mira, poniznost, tada muškost proširuje ženskost kako bi dosegla prostor u kojem se ženskost treba nalaziti.
Kako je žena srce, ljubav se obično osjeća izrazitije i dublje kod žena. Međutim, žena je kao posuda koja je sposobna povući ekspanzivan prostor muškarca u centralnu točku. Gotovo kao da na početku žena mora prihvatiti cjelokupnu vezu. Počinje li to od muškarca ili žene? U praktičnom smislu, vjerujem da žena treba pozvati muškarca u srce.
Ako to žena ne učini, tada muškarac može dotaknuti samo fizički aspekt žene i onda je izgubljen. Baš kao što je i um izgubljen i usidren u srcu. Da bi sre stvarno duboko ušlo u božanski aspekt srca, ljubav se treba fokusirati na ljepotu onkraj fizičke, a ne samo na osjećaje, jer u protivnom sektualnost gubi kvalitetu u kojoj podiže energiju da bi oslobodila stare obrasce.
Žena je sposobna osloboditi energiju u muškarcu. Pokušavam pronaći ispravne riječi, jer nisam o tome prthodno puno govorio. Gotovo da žena može biti kao baterija – baterija shvaćena poput nečeg što drži energiju za muškarca – i ponovno puniti energiju koju nazivamo kundalini ili životna sila muškarca i žene. Žena može pozivati da ljubav dotakne makrokozmos, tako da ona bude jednaka susretu s makrokosmosom i to je možda razlog zašto žena treba napraviti prvi korak.
Taj susret se događa kroz dah. Žena može disati na određen način, koji se možda u prošlosti podučavao, kada se dah ne gubi u emocijama ili u fizičkim osjetilima. Umjeto toga radi se cjelokupna tehnika disanja kojom s epozivaju energije, a posebno energija životne sile muškarca, da se usmjere u određenu točku umjesto u svjetovno.
Ekstaza je kada žena prihvati toliko ekspazivne energije unutar baterije da se ona, smještena u fizičkom prostoru, širi. Gotovo kao da je baterija 'aktivirana' da proizvodi energiju. Ta energija definitivno mijenja osjećaj žene u seksualnom činu, koji, kada se to dogodi, aktivira to isto u muškarcu. Žena to ne treba aktivno učiniti, već se mora osjećati dovoljno ugodno da bi se ta situacija dogodila, i naravno, to ovisi o ljubavi. Ako žena nije sretna, jer osjeća da postoji još nešto i misli: To je samo moje tijelo koje voliš, ili To je samo tad dio koji voliš u meni, tada se baterija zatvara, jer srce ne funkcionira. Drugi aspekti funkcioniraju, poput fizičkog tijela, mehanizma preživljavanja i mehanizma za stvaranje bebe. Ti aspekti rade, ali ne dovode do ekstaze.
Ekstaza je potpuno povezana sa makrokozmosom, ali također i s DNK strukturom u stanicama. U toj točki ekstaze postoji određeno svijetlo koje putuje između dva niza DNK strukture i tu gotovo kao da postoji električni naboj koji veže jedan niz za drugi. To je ono što se događa u makrokozmosu kada se dva aspekta sretnu i to je poput nevjerojatnog udara energije koji nazivamo ekstazom. Ona nije samo fizička, ona je fizička, emocionalna i energetska. Ona jednostavno nije sadržana u iskustvu.
Ovo ekstatično iskustvo tada aktivira bateriju u ženi koja osjeća svoje aspekte poput bodinje, kao individua, kao osoba, ali također i kao produljenje božanskog. Kada se to dogodi, srce muškarca se potpuno aktivira, jer njegov um prihvaća cjelokupnu stvar koja se odvila. Iskustvo tada dramatično gurne njegov um ravno do srca i čitavo se tijelo proširi iz tog prostora. Referentna točka se promijenila.
Naravno, da je moguće biti izravno u dodiru s božanskim bez odnosa, jer svemir to čini čitavo vrije,e a ti si dio svemira, ti si svemi i svemir je ti, ali u opipljivom smislu s kojim se možeš povezati, lakše je u vezi. To je razlog zašto je ljubavni odnos tako vitalan i to je razlog zašto toliko puno govorim o muškosti ženskosti, premda su oni jedno i jednako.
Kad je dah povezan sa srcem, on mijenja frekvenciju. On odlazi dublje i prema unutra, a ne prema van. S dubljim disanjem, ženski aspekt odlazi unutra do točke kontrakcije. Ako um razmišlja, tada dah dovede um u točku gdje se nalazi baterija. Baterija se nalazi u bazi kralješnice, u točki gdje se nalazi perinum. Kad dovedeš srce, um, misli i disanje u tu točku, to centrira cjelokupno iskustvo daleko više nego ako se izgubiš u disanju ili ako se dah gubi u mislima ili što god se obično događa u seksualnosti.
Zaboravljamo ženske kvalitete, a muškarci podupiru zaboravljivost radeći neke druge stvari. Kada dođe vrijeme za razgovor, ljutnja se već nataložila u ženi, jer se ta kvaliteta nije potšvala. Ta je ljutnja neobjašnjiva.
To je poput mjeseca koji ima žensku kvalitetu. Ljutnja proizvodi nelogične riječi, emocije i situacije. Jednostavno se veže na njih i tada se izrazi kroz tu dimenziju umjesto da se izravno izrazi ono što se zaista događa, ali to nije ludo. Postoji razlog zašto se to događa. Ljutnja se pojavljuje zato što, u biti, žena nije imala razdoblje duboke tišine i komunikacije s muškarcem, koja je neophodna na svim razinama.
Neophodno je, na primjer, na taj način provesti zajedno vrijeme prije seksulanosti, ali je u većini slučajeva seksualnost daleko brža za muškarce nego za žene.
Možemo postaviti pitanje: Zašto se jedna osoba ne može pomaknuti onkraj određenih granica dok je druga osoba, koja ima potpuno drugačiju situaciju koja na određenoj razini prema van djeluje daleko negativnije i ograničavajuće, u stanju krenuti onkraj svega toga i iskoristiti negativnost kako bi postala svjesnija, sretnija i prisutnija božanskome u sebi?
Moj bi odgovor na to pitanje bio da postji sudbina. Ona egzistira tako snažno da su se na određenoj razini stvari već dogodile. Ova ideja ne funkcionira u uobičajenom vremenskom okviru početka i završetka. Stvari su se već dogodile, a sve što mi činimo je da ponovno živimo ono što se dogodilo.
Sve što ljudi rade je da odlaze na posao, vraćajući se kući i uključuju televizor. Važno je imati ljudski kontakt, a oni nemaju prijatelja osim televizije. Odlaze na posao i na površini imaju sve, imaju hranu, auto i sve stvari koje olakšavaju život, ali na drugoj razini postoji duboka patnja. Za mene je to ista patnja poput one u Indiji ili Africi, ali nije n aočiglednoj razini. To je dublja psihološka razina. Ljudi kažu 'nije tako loše kao u Africi' i fokusirat će se na vanjsku sliku patnje koja se događa u Indiji i Africi. Zapravo, neovisno o siguraciji, ljudi uče nešto što je od veće vrijednosti nego patnja.
Nismo ovdje zato da bismo uklonili patnju iz naših života, što je koncept zapadne kulture. Ovdje smo da bismo prihvatili iskustvo života. Uklanjanje patnje ne čini nas sretnijima, premda ljudi misle da će, ako imaju više materijalnih vrijednosti kojima mogu platiti za više hrane, više televizije ili više automobila, biti sretniji nego ljudi u Indiji u kojoj većina tih stvari nedostaje. Po meni to nije tako. Oba tipa kulture pate na različite načine. Nismo oslovili problem, samo smo promijenili sliku problema.
U Indiji su, u trenucima patnje, bili rođeni neki vrlo mudri i nevjerojatni ljudi, tako da patnja može izroditi genije koji su, na primjer, izgubljeni u društvima poput Njemačke. U njoj je sve organizirano i fukcionira, ali nije uistinu ispunjavajuće, jer nema životsti u proživljavanju tog iskustva. Kako tu može biti manje patnje ako je osoba provela deset godina živeći u malom stanu gledajući televiziju kao svog najboljeg prijatelja? Za mene je to potpuno izolirano od stvarnosti iskustva. Ljudi, umjesto da ulaze dublje u život, postaju imuni na njega.
Ako si rođen u Africi imaš intenzivnu mogućnost za transformaciju, za razumijevanje, jer ćeš morati propitivati život. Ako svi oko tebe umiru, sigurno ćeš doći do dubljeg razumijevanja smrti, patnje, života, ljubavi i boli i iskustva čovječanstva od nekoga tko gleda sapunice.
Svako djelo koje kreiramo ostaje zauvijek u našoj svijesti. Ono nikada ne nestaje i moramo s tim raditi, ali ne moramo za to platiti ili patiti kao pojedinci.
To samo ograničava naš rast u prostor u kojem je sve ujedinjeno. Takvo djelovanje nas zapravo drži u patnji u kojoj nitko ne želi biti. Kada ljudi pate, oni žele biti sjedinjeni u ljubavi i ekstazi. Duboko u sebi znamo da je to sjedinjenje ono što je važno, ali se pojedinac pnekad uhvati u igru koja se počne ponavljati i kreirati još više patnje. To se zove karma.
Na određenoj razini duša se vraća u drugom obliku. Vrlo je kompleksno sve to izraziti riječima, jer po meni, da bi se razumjelo, potrebno je pomaknuti se onkraj linearnog u kružno i shvatiti da u kružnom nema početka niti kraja. Postoji jedino točka koja je prisutna sada.
Sada smo ušli u drugu kompliciranu stvar. Ako promatramo ovaj trenutak, ako mislimo da se ovaj trenutak shvaća na isti način kao što ljudi kažu, taj trenutak nestane i onda se dogodi drugi trenutak. Pogledamo unatrag i taj trenutak koji sm mislili da se dogodio zapravo je zauzeo mjesto u 1976.godini 5.siječnja, i ja sam tada imao dvadeset i tri godine. To kreira cjelokupan koncept uma što pjednostavljuje čitavo iskustvo stvarnosti u svrhu da bude shvatljivo, ali u stvari, taj se trenutak nikad anije dogodio u prošlosti i nikada se neće dogoditi u budućnosti. On se kontinuirano događa. Mi na neki način – i ponovno riječi kompliciraju stvari – imamo svjesnost o tom trenutku, ali taj je trenutak beskrajan, da tako kažem. To je metafizika. Metafizika je teška, jer je to kao da pokušavaš objasniti stvarnost koja se ne može uklopiti u tradicionalnu logiku.
Promatrano iz ljudske perspektive, ideja prosvjetljenja je iluzija. Moje iskustvo da smo svi mi prosvijetljeni. To nije kao škola ili fakultet, ili čak uobičajene aktivnosti u društvu u kojima dosežemo točku na kojoj nismo još bili. Mi smo tamo. Mi smo u potpunosti tamo.
Čovječanstvo je uhvaćeno u neznanje i ne vidi veću sliku. Djelovati svjesno znači pomaknuti se u tu veću sliku i djelovati iz tog prostora.
Misterij iza cijelog učenja kojeg je Isus stvorio prije dvije tisuće godina nikada ne umire, jer je njegova ljepota sada živa i mi je možemo doživjeti u ovom trenutku. Kada ljudi vjeruju da imaju mističnu Kristovu svjesnost, ili otkrivenje, oni to osjećaju zato što taj trenutak koji se dogodio prije dvije tisuće godina nikada nije prestao. Mi vjerujemo da je to povijest, ali to nikada nije prestalo.
Ista je stvar sa suosjećanjem i ljubavi. Oni je prestaju. Jednostavno se šire. Nikada ne dolaze u nultu točku pa tazim u točku jedan. Oni dolaze u točku jedan i tada dodaju drugu dimenziju.
Biti u sadašnjem trenutku je vrlo popularan izraz, ali biti u sadašnjem trenutku nije ono što ljudi pod tim shvaćaju. To ne znači biti prisutan u egu ili volji. To znači biti prisutan u sebi koji si onkraj ega ili volje, jer ego ne živi u sadašnjem trenutku. Umjesto toga on gotovo uvijek živi u budućnosti premda je povezan s prošlim iskustvima. On uvijek pokušava nešto pronaći i trći ispred sebe. Ako ima š ego i volju koji se hrane iz prostor au kojem treba nešto postići ili doseći putem ega koji ponavlja 'slijedeći korak, slijedeći korak, sljedeći korak' tada za njim trčiš. Na taj način ne možeš biti u sadašnjem trenutku, jer si prisutan u prostoru koji je pomalo u budućnosti. Međutim, možeš biti prisutniji u onome što se događa i daleko jasnije vidjeti interakciju.
Sadašnji trenutak je po meni, zapravo, otpuštanje cjelokupne igre koju ego i volja vode. Kada je otpustiš, ego i volja ne nestanu, ali se hrane iz prostora koji hrani sve u sadašnjem trenutku, a to je svjesnost. Sadašnji je trenutak prisutan u svjesnosti u potpunom smislu. Ego i volja su još uvijek tamo, jer je bez njih teško održati fizičku pristunost u toj dimenziji, ali oni će se igrati. Počinju uživati u igri života iz prostora koji je daleko više poput djeteta, ali nije djetinjast već prilično ozbiljan. Međutim, nije toliko ozbiljan u smislu da ne bi povrijedio sebe ili druge ljude niti da pokušavaš nešto postići.
Smatram kvalitetu vremena daleko duhovnijom jer ako se zagledaš duboko u njega, vrijeme je božansko. Ono nema početak i nema kraj.
Sve je ovaj trenutak. Ništa se zapravo nije promijenilo u ovom trenutku. Ti si rođen u ovom trenutku i umireš u ovom trenutku, ti si dijete i stara osoba u ovom trenutku. Sve je u ovom trenutku i to je vrlo teško vidjeti.
Ako nelinerano vrijeme živi u srcu – pod srcem mislim na osjećaje – a linearno živi u umu, tada ih oboje možemo nekako dovesti da se negdje sretnu. Poštujemo ih oboje, ali istovremeno slušamo srce kao vodeći princip.
Kada nešto napraviš iz čiste ljubavi, kao što majka čini za svoje dijete, nema značenja onkraj te čiste ljubavi. To je isto. Svi mi ponekad preispitujemo svoj život i pitamo se 'Jesam li npravio dovoljno? Jesam li mogao učiniti više? Ili Postoji li još neko značenje osim ovo malo što sam učinio u životu?' Svi napravimo malo i na kraju, to malo bude dovoljno. Majke često pomisle nešto poput 'Mogla sam učiniti više za svoje dijete. Mogla sam mu posvetiti više vremena i ne biti tako zaposlena radeći ili čisteći kuću, čineći ovo ili ono.' U konačnici, ono malo što su učinile je da su svijetu dodavale više ljubavi, više svoje ekspresije nego što je bilo prije. To je malo djelo, upravo kao i to malo vode ispušteno u šumi iz kljuna crvendaća dok je pokušavao ugasiti požar, njihov dio koji čini veliku razliku onkraj onoga što se može razumjeti.
Ključno je činiti stvari s ljubavlju...
Sve. U konačnici, ljudska bića zaista trebaju činiti stvari s ljubavlju. Ako to ne rade, postanu izgubljeni i destruktivni, te time uništavaju ne samo sebe, već i svakoga oko njih.
Moj je cilj da se ljudi oslobode identiteta s kojim vjeruju da se trabaju identificirati. To je cjelokupan proces koji je zapravo prilično ugodan, jer kako postajemo slobodni povezujemo se s nečim stvarnijim u nama, što nama i našim emocijama zauzvrat daje više radosti i spontanije sreće koja dolazi iz prostora čiste slobode.
Cilj koji imam za druge ljude je sloboda. To objašnjavam kada kažem da je evolucija ljudske svjesnosti svešireća. Ono što pod time podrazumijevam je da naša svjesnost o tome tko smo postaje jasnija kada shvatimo zašto smo ovdje u ovom svijetu. To ne shvaćamo kroz negiranje svijeta i govorenje da je svijet loš. Ne shvaćamo to niti odlazeći u duboke duhovne transove. To, zapravo, shvaćamo bivajući slobodni od svega, tako da je moj cilj da je sloboda bude ljudima dostupnija u stvarnom smislu, u emocionalnom smislu.
Zašto pokušavati kreirati nešto drugo pored onog što jest?
Mit o sreći
Daniel Gilbert
Izdavač: Algoritam
Ocjena: ****
Koliko oštrije od zmijskoga zuba
Imati je nezahvalno dijete.
Shakespeare, Kralj Lear
Od svih stvari koje biste mogli iučiniti u zadnjih deset minuta svoga života, mogu se s priličnom sigurnošću kladiti da gotovo niti jednu niste učini danas.
Prema našim budućim ličnostima odnosimo se kao da su nam djeca, i trošimo većinu vremena većine naših dana stvarajući sutra za koje se nadamo da će nas učiniti sretnima. Umjesto da uživamo u svemu što nam padne na pamet.
Sve dok vaš mozak dobro pogađa koja će biti sljedeća riječ, vi klizite sretno, slijeva nadesno, slijeva nadesno i pretvarate crne mrlje u ideje, scene, likove ili pojmove, u blaženom neznanju da vaš sljedeći mozak fantastičnom brzinom predviđa budućnost rečenice. Tek kada vaš mozak počne loše predviđati, odjednom ćete osjetiti avokado. To jest, bit ćete iznenađeni.
Ta su predviđanja izvanredna po brzini i točnosti kojom su stvorena i teško je zamisliti kako bi nam život izgledao kada bi ih mozak prestao stvarati, kada bi nas u potpunosti ostavio na milost i nemilost trenutka, nesposobne da napravimo sljedeći korak.
On nema sposobnost doživljavanja produženog subjektivnog vremena... on živi u stalnoj sadašnjosti.
Stalna sadašnjost – kakve li strašne fraze! Kako bizarno i nadrealno mora biti odsluženje doživotne kazne u zatvoru trenutka, trajna zaključanost u stalno sada, u svijetu bez kraja, u vremenu bez onoga kasnije. Većini nas takvu je egzistenciju tako teško zamisliti, taj je doživljaj tako stran našoj normalnoj egzistenciji.
Zašto jednostavno ne možemo biti ovdje i sada? Zašto ne možemo raditi nešto što je zlatnoj ribici tako lako? Zašto naš mozak tvrdoglavo ustraje da se prebacimo u budućnost kada ima toliko toga o čemu bismo morali razmišljati upravo sada i ovdje?
Znanje je moć, i najvžniji razlog zbog kojeg naš mozak ustraje na simulaciji budućnosti, premda bismo radije bili ovdje i sada i uživali u tom trenutku poput zlatne ribice, jest taj što naš mozak želi kontrolirati iskustva koja ćemo imati u neposrednoj budućnosti.
Zašto ne dopustimo da se budućnost jednostavno rastvori pred nama i da je doživimo onakvom kakva će već biti? Zašto ne bismo bili ovdje sada, a tamo onda? Postoje dva odgovora na to pitanje – jedan je nevjerojatno istinit, a drugi nevjerojatno pogrešan.
Nevjerojatno istinit odgovor jest taj da ljudi smatraju kako ih iskustvo kontrole obogaćuje, ne samo zato što im kontrola 'kupuje' budućnost, već i zbog samog čina kontroliranja. Biti učinkovit, mijenjati stvari, utjecati na stvari, učiniti da se nešto dogodi – sve je to temeljna potreba kojom je ljudski mozak, čini se po prirodi obdaren i velik dio našeg ponašanja, od djetinjstva nadalje, jednostavan je izraz te sklonosti prema kontroli.
Stjecanje kontrole očito može imati pozitivan učinak na čovjekovo zdravlje i blagostanje, ali gubitak kontrole može biti gori od situacije u kojoj je nikada niste ni imali.
Potreba za kontrolom tako je jaka, a osjećaj da se stvari mogu kontrolirati tako dobar, da ljudi često djeluju kao da imaju kontrolu nad onime što se ne može kontrolirati (npr.klađenje).
Ali, o, kako je gorka stvar promatrati
Sreću kroz oči drugog čovjeka!
Shakespeare, Kako vam drago
Emocionalna se sreća možda opire našim pokušajima da je opisom ukrotimo, ali kada je osjetimo, nećemo sumnjati u njezinu stvarnost i važnost.
Morali biste zaključiti kako sreća ne znači dobar osjećaj, već vrlo poseban dobar osjećaj koji možemo stvoriti isključivo vrlo iznimnim sredstvima – primjerice, tako da živimo život ispravno, moralno, smisleno, duboko, bogato, odnosno na sokratovski i ne svinjski način.
Ustvari, Grci su imali riječ za tu vrstu sreće – eudaimonia – koju doslovno možemo prevesti s 'dobar duh' ali koja vjerojatno znači nešto poput 'ostvarenja čovječnosti' ili 'života vrijednog življenja'.
Kada bismo svaki dan doživljavali sve veću i veću sreću, svaki bi dan značio opovrgavanje prethodnoga. Tada bismo shvatili koliko smo prethodnih dana bili zbunjeni, sve do...hm, baš pogodno...sve do sada.
Obrati se grudima,
Pokuca, i zapitaj svoje srce što doista zna.
Shakespeare, Mjera za mjeru
Realizam:
Vjerovanje da su stvari u stvarnosti
Onakve kakvima se čine u mislima.
Obično zaboravljamo da je naš mozak nadareni krivotvoritelj koji tka goblen našeg pamćenja i percepcije čiji su detalji toliko uvjerljivi da se rijetko prepozna kao krivotvorina.
Kad zamišljamo budućnost, često to činimo u slijepoj pjegi umova oka, i zbog te tendencije često možemo pogrešno zamisliti buduće događaje čije emocionalne posljedice pokušavamo odvagnuti.
Općenita nesposobnost razmišljanja o neprisutnosti nečega važan je uzrok pogreške u svakodnevnom životu.
Naša nesposobnost da razmišljamo o neprisutnosti nečega može nas nagnati da donesemo neke dosta bizarne sudove.
Vidjeti u vremenu jednako je kao i vidjeti u prostoru. No postoji jedna važna razlka između prostornih i vremenskih obzora. Kad u daljini vidimo bizona, naš mozak je svjestan činjenice da bizon izgleda glatko, mutno i da mu nedostaju detalji zato što je daleko, i ne zaključuje pogrešno daje sam bizon gladak i mutan. Ali kad se sjetimo ili zamislimo neki vremenski udaljen događaj, naš mozak naizgled ne primijeti činjenicu da detalji nestaju s vremenskim odmakom, i stoga zaključi da udaljeni događaji uistinu jesu toliko glatki i mutni kakvima ih zamišljamo ili ih se sjećamo.
Bilo koji mozak koji izvodi trik nadopunjavanja osuđen je i na izvođenje trika izostavljanja, i tako budućnosti koje zamislimo sadrže neke detalje koje je naš mozak izmislio, a nedostaju im neki detalji koje je mozak ignorirao.
Ako je prošlost zid u kojem postoji nekoliko rupa, budućnost je rupa bez imalo zida. Pamćenje se koristi trikom nadopunjavanja, dok maštanje jest trik nadopunjavanja, i ako na prošlost kakvu se sjećamo sadašnjost ostavlja lagani trag, budućnost koju zamišljamo u potpunosti preplavljuje.
Kad pokušamo prijeći preko svog trenutnog sumornog raspoloženja, ignorirati ga ili ga ostaviti po strani i predvidjeti kako ćemo se osjećati sutra, vidimo da je to kao da pokušavamo zamisliti okus sljezova kolačića dok jedemo jetrica.
Svatko od nas zatočenik je nekog mjesta, vremena i okolnosti, a naši pokušaji da umom nadiđemo te granice najčešće su bezuspješni. Poput spužve, uvjereni smo da razmišljamo izvan nekih granica samo zato što ne moćemo vidjeti dokle one zapravo sežu. Mašta ne moće lako nadvladati ograničenja sadašnjosti, a jedan je od razloga taj da za to mora posuditi aparaturu koju posjeduje percepcija. Činjenica da se ta dva procesa moraju istodobno odvijati na istom sučelju znači da s eponekad zabunimo oko toga koji se trenutno odvija. Mi pretpostavljamo da ćemo se, kad dođemo u budućnost, osjećati onako kako se osjećamo kad je zamišljamo, ali zapravo je ono što osjećamo kad zamišljamo budućnost često reakcija na ono što se događa u sadašnjosti. Dogovor između percepcije i mašte o naizmjeničnom korištenju aparature jedan je od uzroka prezentizma, ali nije jedini.
Naš nevjerojatan talent za stvaranje mentalnih slika stvarnih predmeta jedan je od razloga zašto tako dobro funkcioniramo u fizičkom svijetu.
Jedna od najokrutnijih životnih istina jest ova: prekrasne stvari osobito su prekrasne kad se dogode prvi put, ali njihova ljepota blijedi s ponavljanjem.
Budući da mi je puno lakše sjetiti se prošlosti nego stvoriti nove mogućnosti, obično ću sadašnjost uspoređivati s prošlošću, čak i onda kad bi je trebao uspoređivati sa svim mogućnostima.
Jer ništa nije ni dobro ni zlo,
Nego mišljenje ga takvim čini.
Shakespeare, Hamlet
Najčešće zabilježen ishod izloženosti nekom potencijalno traumatičnom događaju je otpornost.
Većina ljudi drži se prilično dobro kad stvari postanu prilično loše.
Svijet je ovakav, mi bismo željeli da je onakav, a naš doživaljaj svijeta – kako ga vidimo, kako ga se sjećamo i kako ga zamišljamo – mješavina je krute stvarnosti i utješne iluzije. Ne moćemo ni bez jednog ni bez drugog. Kad bismo svijet doćivljavali točno onakvim kakav jest, bili bismo previše deprimirani da uopće ustanemo iz kreveta, alikad bismo ga doćivljavali točno onakvim kakav bismo željeli da bude, bili bismo u tolikoj zabludi da ne bismo mogli ni pronaći papuče.
Zdav psihološki imuni sustav pronaći će takvu ravnotežu koja će nam omogućiti da se osjećamo dovoljno dobro da bismo se nosili s nekom situacijom, ali i dovoljno loše da nešto i poduzmemo u vezi s njom.
Zato ljudi traže prilike da o sebi razmišljaju pozitivno, ali redovito odbiaju prilike da o sebi razmišljaju nerealistično pozitivno.
Oči i mozak su urotnici i svoju su urotu skovali, kao što se kuje većina urota, iza zatvorenih vrata, u stražnjoj prostoriji, iza naše svijesti.
Možemo li uopće ispraviti nesavršen pogled u budućnost? Možemo. Ali obično se odlučimo to ne činiti.
Znanje iz prve ruke i znanje iz druge ruke samo su dvije vrste znanja koje postoje, i bez obzira na to koju vještinu savladali ta vještina je uvijek proizvod neposrednog iskustva i/ili slušanja onih koji su imali takvo neposredno iskustvo.
Očekujemo da će nas usrećiti idući auto, idući dom ili iduće promaknuće, iako posljednje nije i iako nam drugi govore da ni sljedeće neće. Zašto ne naučimo izbjeći te pogreške na isti način na koji učimo izbjegavati mokre pelene? Ako nas praksa i učenje mogu naučiti da ostanemo suhi, zašto nas onda ne mogu naučiti kako da predvidimo svoju emocionalnu budućnost?
Naš mozak ima jedinstvenu strukturu pomoću koje se možemo u mislima transportirati u buduće okolnosti i zatim se zapitati kako se u njima osjećamo. Umjesto da izračunavamo korisnost s matematičkom preciznošću, jednostavno se stavim u kožu svojih sutrašnjih sebe da vidimo kako nam pristaje. Naša sposobnost da putujemo u budućnost i iskusimo doživljaje prije nego što se dogode omogućuje nam da učimo iz pogrešaka a da ih ne činimo i da procjenjujemo radnje a da ih ne poduzimamo.
Ako nam naš veličanstveni mozak ne omogućuje ići prema budućnosti sigurna koraka, barem nam omogućuje da shvatimo zbog čega se spotičemo.
Moć sadašnjeg trenutka
Eckhart Tolle
Izdavač: VBZ
Ocjena: *****
Ova knjiga podsjeća nas da budemo uistinu prisutni u vlastitom životu te da se oslobodimo prošlosti i budućnosti. Ova knjiga može preobraziti vaš način razmišljanja. Koje su posljedice? Više radosti, i to upravo sada! The Oprah Magazine
Ovdje ste kako biste božanskoj svrsi svemira omogućili da se razotkrije. Eto koliko ste važni! E.Tolle
Trebamo spoznati vlastitu ulogu stvoritelja svoje boli, naš um izaziva probleme, a ne drugi ljudi, ne svijet koji nas okružuje. Vlastiti um to čini, sa svojom gotovo nepresušnom bujicom misli, sa svojim razmišljanjima o prošlosti i brigama oko budućnosti. Činimo veliku pogrešku poistovjećujući se s umom, vjerujući da smo mi um – a zapravo smo daleko veća bića.
Još nismo dosegli vrhunac ljudskog razvoja, povezani smo sveukupnim životom, a ne odvojeni od njega te cjelokupni krug svjesnosti obuhvaća i tjelesnu i mnoštvo netjelesnih dimenzija stvarnosti.
Problem čovječanstva duboko je ukorijenjen u samom umu. Ili bolje rečeno, u našem pogrešnom poistovjećivanju s umom.
Nepostojana svjesnost, sklonost da krenemo putem manjeg otpora tako što se nećemo potpuno probuditi u sadašnjem trenutku stvara provaliju. A um sputan vremenom, koji je smišljen da nam bude koristan sluga, uzdiže se proglašavajući se gospodarom.
Dokaz nećete pronaći u intelektualnim raspravama, nego u tome što će vas na neki način dodirnuti ono sveto što prebiva i u vama i izvan vas.
Snažan pritisak patnje koji sam te noći osjetio prisilo je moju svijest da se odrekne poistovjećenosti s nesretnim i duboko zastrašenim ja, koje je, na kraju krajeva, izmišljotina uma. To povlačenje je zacijelo bilo toliko potpuno da je lažno, patničko ja istoga trenutka nestalo, kao da je izvučen zatvarač iz igračke na napuhivanje. Ostala je moja istinska priroda vječno prisutna Ja jesam: svijesnost u svom čistom stanju, prije bilo kakva poistovjećivanja s oblikom.
Kasnije su mi ljudi povremeno prilazili s riječima: Želim to što si ti postigao. Možeš li mi to dati ili mi pokazati kako da dosegnem takvo stanje? A ja bih odgovarao: To već imaš. Ne možeš ga osjetiti jer um u tvojoj glavi pravi preveliku buku.
Ti ljudi pripadaju zasad još maloj, ali srećom sve brojnijoj manjini duhovnih pionira: ljudima koji rastu do one točke na kojoj postaju sposobni iskoračiti iz naslijeđenih, kolektivnih obrazaca uma koji su tisućljećima sputavali čovječanstvo okovima patnje.
Ne mogu vam prenijeti nijednu duhovnu istinu koju vi već duboko u sebi ne posjedujete. Mogu vas samo podsjetiti na ono što ste zaboravili. Tada se u svakoj stanici vašega tijela aktivira i solobađa živo znanje, drevno, pa ipak uvijek novo.
Ne vežite se za riječi. One predstavljaju samo kamen na koji možete stati, ali ga što je prije moguće, trebate ostaviti za sobom.
Govorim iz unutarnjega iskustva, a ako povremeno govorim previše silovito, to je zato da mogu prodrijeti kroz teške naslage mentalnog otpora te da u vama mogu doseći ono mjesto na kojemu vi već znate, upravo kao što i ja znam, gdje prepoznajete istinu čim je čujete. Ondje se pojavljuje osjećaj uzvišenosti i pojačane životnosti, kao da nešto u vama šepće: Da. Znam da je ovo istina.
Sviđa mi se Buddhina jednostavna definicija prosvjetljenja kao 'okončanje patnje'. U tome nema ničeg nadljudskog, zar ne? Naravno, kao definicija, ta je izreka nepotpuna. Govori vam samo što prosvjetljenje nije: prosvjetljenje nije patnja. Ali što preostaje ako više nema patnje. Buddha o tome šuti, a njegova šutnja nagovještava da ćete to morati sami otkriti. On je izrekao negativnu definiciju tako da je um ne može ptretvoriti u nešto u što bi povjeroavo ili u nekakvo nadljudsko postignuće, cilj koji bi vam bilo nemoguće doseći. Usprkos tome što je bio oprezan, većina budista i dalje vjeruje kako je prosvjetljenje rezervirano za Buddhu, a ne za njih, barem ne u ovom životu.
Biće vam je dostupno kao i vaše najdublje ja, vaša istinska priroda. No ne pokušavajte ga dosegnuti umom. Ne pokušavajte ga razumjeti. Spoznat ćete ga tek kad se um umiri. Kad ste prisutni, kad vam je pažnja potpuno i snažno usmjerena na sadašnji trenutak, tada Biće možete osjetiti, ali nikada ga ne možete mentalno razumjeti. Ponovno postizanje svjesnoti o Biću i prebivanje u tom stanju 'osjećajne spoznaje' jest prosvjetljenje.
Koja je najveća prepreka doživljaju te stvarnosti?
Poistovjećivanje s vlastitim umom, zbog čega misao postaje prisilna. Nemoć da prekinete razmišljanje zastrašujuća je poteškoća, ali mi to ne shvaćamo jer gotovo svi od toga ptimo, zato se takvo stanje smatra novmalnim. Ta neprestana mentalna buka sprečava vas u pronalaženju carstva unutarnje smirenosti koja je neodvojiva od Bića. Ta buka također stvara lažno, misaono ja, koje baca sjenku straha i patnje.
Razmišljanje je postalo bolest. Bolest se pojavljuje kad nestane ravnoteže. Primjerice, nema ničeg pogrešnog u tome što se stanice u tijelu razdvajaju i umnažaju, ali kad se taj proces nastavlja bez obzira na cjelokupnost organizma, stanice se pretjerano množe i tada dolazi do bolesti.
Koristimo li se njim na pravi način, um može biti iznimno dobar instrument. Koristimo li se pogrešno, međutim, postaje razoran. Da se točnije izrazim, najčešće nije riječ o tome da se pogrešno služite umom – najčešće se njim uopće ne služite. On se koristi vama. To je bolest. Vjerujete da ste vi taj um. To je zabluda. Instrument je preuzeo vlast u svoje ruke.
Samo zato što možete riješiti križaljku ili izgraditi atomsku bombu, to ne znači da se koristite umom. Upravo kao što psi vole žvakati kosti, tako i um voli gurati nos u različite probleme. Zato i rješava križaljke i gradi atomske bomve. Vas ne zanima ni jedno ni drugo. Dopustite mi da vas upitam: možete li se osloboditi uma kad god to poželite? Jeste li pronašli tipku za isključivanje?
Hoćete reću da potpuno prestanem misliti? Ne, ne mogu ga se osloboditi kad to poželim osim na trenutak-dva.
To znači da se um koristi s vama. Vi se nesvjesno poizstovjećujete s njim, tako da čak i ne znate kako ste njegov rob. Gotovo kao da ste opsjednuti, a da to i i ne nate i zato smatrate da ste vi to biće koje vas je opsjelo. Početak slobode jest spoznaja kako vi niste to biće koje vas opsjeda – mislilac. Ta vam spoznaja omogućuje da promatrate mislioca. Onoga trenutka kad počnete nadzirati mislioca, aktivira se viša razina svjesnosti. Tada počinjete shvaćati kako onkraj misli postoji prostrano carstvo inteligencije, kako je misao samo sićušan vid te inteligencije. Također shvaćate kako sve one stvari koje su uistinu važne – ljepota, ljubav, stvaralštvo, radost, unutarnje spokojstvo – izranjaju iz područja onkraj uma. Počeli ste se buditi.
Činjenica je da na vrlo sličan način doslovce svi u glavi neprestano čujemo glasove: to su nesjveni misaoni procesi, a ne shvaćate kako imate moć zaustaviti ih. Riječ je o trajnim monolozima ili dijalozima.
Dobra je vijest to što se uistinu možete osloboditi vlastita uma. To je jedino istinsko oslobođenje. Upravo sada možete poduzeti prvi korak. Počnite što je češće moguće osluškivati glas u svojoj glavi. Osobito obratite pažnju na sve misaone obrasce koji se ponavljaju, one stare gramofonske ploće koje se već godinama okreću u vašoj glavi. To sam htio reći kad sam govorio o 'nadziranju mislioca', odnosno, slušajte glas u svojoj glavi i budite ondje u ulozi sjvedoka.
Kad slušate taj glas, slušajte ga nepristrano. Hoću reći, ne prosuđujte. Ne prosuđujte i ne osuđujte ono što čujete, jer bi to značilo kako taj isti glas ponovno ulazi kroz stražnja vrata. Uskoro ćete shvatiti: ondje je glas, a ovdje Ja jesam, osluškujem ga i nadzirem. Ta spoznaja Ja jesam, taj osjećaj vlastite prisutnosti nije misao. Ona izrasta negdje onkraj misli.
Zato, slušate li misao, svjesni ste ne samo misli, nego i sebe kao njezina svjedoka. Probudila se nova dimenzija svjesnosti. Osluškujete li misao, osjećate svjesno prisutvo – svoje dublje ja – u pozadini ili ispod misli. Misao tada gubi moć nad vama ib rzo se povlači, jer više ne pružate energiju umu poizstovjećujući se s njim. To je početak kraja nesvjesnog i prisilnog razmišljanja.
Kad se misao povuče, osjetit ćete kako je u mentalnoj struji došlo do prekida – to je pukotina u kojoj nema misli. U početku će ti prekidi biti kratkotrajni, trajat će možda samo nekoliko sekundi, ali postepeno že se produživati. Kad dođe do prekida, u nutrini ćete osjećati duboku tišinu i spokojstvo. To je početak prirodna stanja doživljene jednoste s Bićem, koja je najčešće zamagljena umom. Osjećaj duboke tišine i spokojstva s praksom će se produbiti. Zapravo, nema kraja njihovoj dubini. Također ćete osjetiti kako se iz dubina nutrine uzdiže tanano zračenje radosti: to je radost Bića.
Kad bi cijena spokojstva bilo sužavanje svijesti, a cijena duboke tišine smanjenje životnosti i budnosti, tada ih ne bi bilo vrijedno imati. U takvom stanju unutarnje povezanosti postat ćete mnogo živahniji i budniji nego u stanju u kojem se poistovjećujete s umom.
Postoji samo jedno sigurno mjerilo kojim možete odrediti koliko ste uspjeli u toj praksi : stupanj unutarnje spokojstva.
Najvažniji korak na vašem putovanju prema prosvjetljenju jest ovaj: naučite raskinuti poizstovjećenost s vlastitim umom. Svaki put kad izazovete prekid u struji misli, pojačava se svjestlost vaše svijesti.
Kako sada stvari stoje, rekao bih kako osamdeset do devedeset posto ljudskoga razmišljanja ne samo da se ponavlja i da je beskorisno, nego je zbog svoje neučinkovitosti i često negativne prirode uveliko i štetno. Promatrajte um i vidjet ćete da je to istina. To dovodi do ozbiljna gubitka životne energije.
Ego se neprestano bavi oživaljavanjem prošlosti, jer tko ste bez prošlosti? Neprestano se projicira u budućnost kako bi se pobrinuo za opstanak i ondje pronašao nekakvu vrstu oslobođenja i ispunjenja.
Prevlast uma nije ništa drugo nego stupanj u evoluciji svijesti. Sada trebamo prijeći na sljedeći, i to hitno, inače će nas um koji se pretvorio u čudovište, uništiti.
U prosvijetljenom stanju i dalje ćete se, kad god to bude potrevno, koristiti umom, ali na mnogo usredotočeniji i učinkovitiji način nego prije. Koristit ćete se njime uglavnom za neke praktične stvari, ali bit ćete oslobođeni od njegovog unutarnjeg dijaloga i u vama će vladati unutarnje spokojstvo. Kad se budete koristili umom, osobito kad će vam biti potrebno stvaralačko rješenje, svakih nekoliko minuta kretat ćete se između misli i tišine, između uma i stanja ne-uma. Ne-um je svjesnost bez misli. Samo na taj način moguće je stvaralački razmišljati, jer samo na taj način misao posjeduje neku stvarnu moć.
Čudo stvaranja i održavanja života na Zemlji ili vašeg tijela nije se dogodilo kroz um i razmišljanje. Na djelu je, očito, inteligencija koja je daleko veća od uma. Kako jedna jedina ljudska stanica, koja je dugačka 1/2540cm u okviru svoje DNA, moće sadržavati upute koje bi ispunile tisuću knjiga od po šesto stanica? Što više učimo o radu tijela, to više spoznaje kakva golema inteligencija djeluje u njemu i kako malo znamo. Kad se um ponovno poveže s tom inteligencijom, postat će najčudesnije oruđe. Tada će služiti nečemu većem od sebe.
Emocija se pojavljuje ondje gdje se susreću um i tijelo. Ona predstavlja reakciju tijela na um – ili biste mogli reći, odraz uma u tijelu.
Što se više poistovjećujete sa svojim razmišljanjem, s onim što volite i ne volite, s prosudbama i tumačenjima, odnosno, što ste manje prisutni kao promatračka svijest, to će energetski naboj emocija biti jači, bez obzira na to jeste li toga svjesni ili niste.
Imate li poteškoća s doživljavanjem vlastitih emocija, počnite usredotočivati pažnju na unutarnje energetsko polje vlastita tijela. Osjetite tijelo iznutra. To će vas dovesti u dodir s vlastitim emocijama. To ćemo kasnije potanje objasniti.
Postoji li među njima neki očit sukob, misao će biti laž, a emocija će biti istinita.
Dakle promatranje emocija podjednako je važno kao i promatranje misli?
Tako je. Naviknite se postavljati si pitanje: što se u ovom trenutku zbiva u meni? To će vas pitanje usmjeriti u pravom smjeru. Ali nemojte analizirati, nego samo promatrajte.
Ako zbog nedovoljne prisutnosti zapadnete u nesvjesno poistovjećivanje s emocijom, što je prirodno, privremeno se pretvarate u emociju. Između razmišljanja i emocija nerijetko se stvara krug bez kraja: oni hrane jedno drugo. Misaoni obrazac stvara povećani odraz samoga sebe u obliku emocije, a vibracijska frekvencija emocije hrani izvorni misaoni obrazac. Zadržite li se mentalno na nekoj situaciji, događaju ili osobi koje smatrate uzrokom osjećaja, ta misao energijom hrani emociju, koja zauzvrat puni energijom misaoni obrazac i tako dalje.
Što se um jače bori da se oslobodi boli, to je bol veća. Um nikada ne može pronaći rješenje, niti si može dozvoliti da vam dopusti da ga vi pronađete, jer on sam predstavlja unutarnji dio 'problema'.
Trebali biste postati potpuno svjesni emocija i osjetiti ih prije nego što možete osjetiti ono što se krije u njihovoj pozadini. Emocija doslovce znači 'uznemiravanje'. Ta riječ dolazi iz latinske riječi emovere, što znači uznemiriti.
Ljubav, radost i spokojstvo duboka su stanja bića, ili bolje rečeno, tri vida stanja unutarnje povezanosti s Bićem. Kao takvi nemaju nikakvih suprotnosti. To je zato jer izranjaju s mjesta onkraj uma. Emocije s druge strane, budući da su dio dvojnog uma, podvrgnute su zakonu suprotnosti. To jednostavno znači da ne možete dobiti dobro bez lošeg.
U tom stanju čak i želja za oslobođenjem ili prosvjetljenjem samo je još jedna žudnja za ispunjenjem ili ucjelovljenjem u budućnosti. Stoga ne tražite da se oslobodite želje ili da 'postignete' prosvjetljenje. Postanite prisutni. Budite promatrač uma.
Dvije su razine boli: bol koju sada stvarate i bol iz prošlosti koja još živi u vašem umu i tijelu. Prestanite stvarati bol u sadašnjosti i rastvorite bol prošlosti.
Veći dio ljudske boli je nepotreban. Sve dok um bez nadzora upravlja vašim životom, bol stvarate sami.
Bol koju sada stvarate uvijek predstavlja neki oblik neprihvaćanja, neki oblik nesvjesnog otpora onome što jest. Na razini misli, otpor je neka vrsta prosuđivanja. Na emocionalnoj razini, ona je neki oblik negativnosti. Jakost boli ovisi o stupnju opiranja sadašnjem trenutku, a taj otpor ovisi o tome koliko ste poistovjećeni sa svojim umom. Um uvijek pokućava zanijekati sadašnji trenutak i pobjeći od njega.
Kako prestati stvarati vrijeme? Duboko u sebi shvatite kako uvijek imate samo sadašnji trenutak.
Sve ćete stvari prije ili kasnije morati napustiti. Možda vam je još teško u to povjerovati, ali ja ni u kom slučaju ne tražim od vas da povjerujete kako svoj identitet ne možete pronaći ni u jednoj od ovih stvari. Tu ćete istinu sami spoznati. Spoznat ćete je do najsitnijih potankosti kad osjetite približavanje smrti. Smrt će otkloniti sve ono što niste vi. Tajna života jest 'umrijeti prije smrti' – i otkriti kako smrt ne postoji.
Okončajte privid vremena. Vrijeme i um su neodvojivi. Odstranite vrijeme iz uma i on će se zaustaviti – osim ako ne odlučite koristiti se njime.
Poistovjetiti se s umom znači biti uhvaćen u zamku vremena: prisila da živimo gotovo isključivo kroz uspomene i predviđanja budućnosti. To dovodi do beskonačne zaokupljenosti prošlošću i budućnošću te nespremnosti da poštujete i priznate Sadašnji trenutak i da mu dopustite da postoji. Do prisile dolazi zatošto vam prošlost pruža identitet, a budućnost nosi obećanje spasenja i ispunjenja u bilo kojem obliku. I jedno i drugo su prividi.
Ništa se nikada ne događa u prošlosti, dogodit će se u Sadašnjem trenutku.
Ništa s enikada neće dogoditi u budućnosti, dogodit će se u Sadašnjem trenutku.
Budućnost je zamišljen sadašnji trenutak, projekcija uma. Kad budućnost dođe, ona dolazi kao sadašnji trenutak, razmišljate li o budućnosti to činite sada. Prošlost i budućnost očito nemaju vlastite stvarnosti.
Od drevnih vremena duhovni majstori sviju tradicija ukazivali su na sadašnji trenutak kao na ključ koji otvara vrata duhovne dimenzije.
Postavite li cilj iradite na njegovu ostvarenju, tada koristite vrijeme sata, kao i tada kad ste svjesni kamo žečlite stići, ali potšujte korak koji upravo sada poduzimate i dajte mu svoju potpunu pažnju. Ako se u tom slučaju pretjerano usredotočite na cilj, možda zato što tragate za srećom, ispunjenjem ili potpunijim osjećajem vlastitoga ja, tada više ne poštujete sadašnji trenutak. On se svodi na puko sredstvo koje vas vodi do budućnosti, bez ikakave vlastite vrijednosti. Tada se satnica pretvara u psihološko vrijeme. Važe životno putovanje više nije pustolovina, nego opsesivna potreba da stignete do cilja, da ga postignete, da uspijete. Više ne vidite i ne mirišete cvijeće pokraj puta, niti ste svjesni ljepote i čuda života koji se razvija posvuda oko vas kad ste prisutni u sadašnjem trenutku.
Kako taj obrazac uma djeluje u vašem životu? Pokušavate li uvijek stići na neko drugo mjesto koje se razlikuje od onoga na kojemu jeste?
U uobičajenom, s umom poistovjećenom, neprosvijetljenom stanju svijesti, moć i beskonačni stvaralački potencijal koji prebivaju u sadašnjem trenutku potpuno su zamagljeni psihološkim vremenom. Tada vaš život gubi živost, svježinu i osjećaj čuda. Stari obrasci misli, emocija, ponašanja, rekacija i želje izražavaju se u beskonačnom ponavljanju, kao scenarij vaših misli koji vam pruža neku vrstu identiteta, ali iskrivljuje ili prikriva stvarnost sadašnjeg trenutka. Um tada stvara opsjednutost budućnošću kao bijeg iz nezadovoljavajuće sadašnjosti.
Ako kvaliteta vaše svijesti u ovom trenutku određuje budućnost, što dakle određuje kvalitetu vaše svijesti? Stupanj prisutnosti. Stoga je sadašnji trenutak jedino mjesto na kojem može doći do istinske promjene i u kojem možete rastvoriti prošlost.
Kad ste prepuni problema, ništa novo ne može ući i nema mjesta za rješenje. Stoga, kad god to možete napravite malo mjesta, stvorite malo prostora kako biste ispod životne situacije mogli pronaći život.
U potpunosti se koristite osjetilima. Budite ondje gdje jeste. Ogledajte se naokolo. Samo se ogledajte, nemojte tumačiti. Uočite svjetlost, oblike, boje, tkanine. Budite svjesni tihe prisutnosti svake stvari. Budite svjesni prostora koji svemu što jest omogućuje postojanje. Osluškujte zvukove, nemojte ih prosuđivati. Osluškujte tišinu u pozadini zvukova. Dodirnite nešto – bilo što – te osjetite i priznajte njegovo biće. Pratite ritam vlastita disanja: osjećajte zrak koji udišete i izdišete, unutra i van. Dopustite bivanje sviju stvari. Duboko se spustite u sadašnji trenutak.
Iza sebe ste ostavili umrtvljujući svijet mentalnih apstrakcija, svijet vremena. Iskočili ste iz poludjelog uma koji vam crpi životnu energiju, upravo kao što polagano truje i uništava Zemlju. Budite se iz sna o vremenu u sadašnjost.
Probleme je izmislio um i da bi preživjeli potrebno im je vrijeme. U stvarnosti sadašnjeg trenutka ne mogu preživjeti.
Možda postoji situacija s kojom biste se trebali pozabaviti ili je prihvatiti – to da. Zašto od nje praviti problem? Zašto od bilo čega praviti problem? Nije li život ionako već dovoljno izazovan? Zašto su vam potrebni problemi? Um nesvjesno voli probleme, jer mu oni pružaju nekakvu vrstu identiteta.
Neki se ljudi razbjesne kad me čuju kako govorim da su problemi prividi. Osjećaju da ih time ugrožavam, da ću im oduzeti ono što im pruža osjećaj identiteta. Mnogo su vremena uložili u lažno ja, mnogo godina nesvjesno su definirali cijeli svoj identitet u smislu svojih problema ili patnji. Tko bi bili da toga više nemaju?
Da biste shvatili kako ste si dopustili da psihološko vrijeme preuzme vlast, možete se poslužiti jednostavnim mjerilom. Postavite si pitanje: postoji li radost, ugoda i lakoća u onome što radim? Ne postoje li, tada vrijeme prekriva sadašnji trenutak, a život smatrate teretom ili borbom.
Sve trebate poštovati, ali ništa nije važno. Oblici se rađaju i umiru, a vi ste, pak svjesni vječnoga koje se krije ispod. Vi znate da ništa što stvarno postoji ne osjeća prijetnju.
Da biste shvatili istinu, morate je proživjeti. Ako je svaka stanica vašega tijela toliko prisutna da osjećate kako vibrira životom, kad taj život u svakom trenutku osjetite kao radost bića, tada se može reži da ste oslobođeni vremena.
Osloboditi se vremena znači osloboditi se psihološke potrebe za prošlošću koja daje identitet i za budućnošću koja daje ispunjenje. Oslobođenje od vremena predstavlja najdublju preobrazbu svijesti koju možete zamisliti.
Možda to ne shvaćate jer je već uvelike postalo dio vašeg 'normalnog života', upravo kaš to niste svjesni neprestane pozadinske buke, kao što je zujanje aparata za klimatizaciju, sve dok ne prestane raditi. Kad iznenada prestane raditi sojeća se olakšanje.
Najbolji pokazatelj razine vaše svijesti jest način na koji se nosite sa životnim izazovima kad se pojave. Kroz te izazove nesvjesna osoba teži postati još dublje nesvjesna, a svjesna nastoji postati još svjesnijom. Izazovom se može poslužiti za buđenje ili mu možete dopustiti da vas povuče u još dublji san. San običnog nesvjesnog rada se pretvara u noćnu moru.
Usvojite naviku nadgledanja svoga mentalno-emocionalnoga stanja kroz samopromatranje. Osjećam li se lagodno ovoga trenutka? To je dobro pitanje koje sebi možete često postavljati. Ili možete upitati; što se upravo sada odvija u meni? Onim što se odvija u vama budite barem toliko zaokupljeni koliko i onim što se zbiva izvana. Ako nutrinu pravilno postavite, vanjski će se svijet smjestiti na svoje mjesto. Prvobitna je stvarnost ona unutra, a ona izvana je druga po važnosti. Ali nemojte na ta pitanja odgovarati automatski. Pažnju usmjerite prema unutra. Zagledajte se u sebe.
Negativnost nikada nije najbolji način za razrješavanje bilo koje situacije. Zapravo, u većini slučajeva zadržat će vas u situaciji i spriječiti pravu promjenu. Sve što se obavlja s negativnom enegijom bit će otrovano njom i s vremenom će dovesti do veće boli i nesreće. Štoviše, svako negativno unutarnje stanje je zarazno: nesreća se širi lakše od tjelesne bolesti. Prema zakonu odjeka, nesreća potiče i hrani usnulu negativnost u drugim ljudima, osim ako su imuni - odnosno, iznimno visoke svijesti.
Zagađujete li svijet ili čistite nered? Vi ste, i nitko drugi, odogvorni za svoj unutarnji prostor, upravo kao što ste odgovorni za planetu. Kako unutra, tako i vani: kad bi ljudi očistili unutarnje zagađenje, tada bi također prestali stvarati vanjsko.
Kako možemo otpustiti negativnost?
Tako što ćete je otpustiti. Kako ćete ispustiti komad vrućeg ugljena koji držite u ruci? Kako ćete ispustiti tešku i beskorisnu prtljagu koju nosite sa sobom? Tako što ćete shvatiti kako više ne želite osjećati bol ili nositi teret, pa ćete ga ispustiti.
Samo ljudi koji se nalaze u duboko negativnom stanu, koji se uistinu vrlo loše osjećaju, mogli bi stvarati takvu stvarnost kao odraz vlastita osjećajnog stanja. Oni su se sada upustili u uništavanje prirode i planete koja ih održava na životu. Nevjerojatno, ali istinito. Ljudska su bića opasno luda i vrlo bolesn avrsta. To nije prosudba. To je činjenica. Također je činjenica i to kako se ispod ludila zaista krije zdravlje. Iscjeljivanje i otkupljenje dostupni su vam ovoga trenutka.
Prigovaranje je uvijek neprihvaćanje onoga što jest. Ono bez iznimke nosi nesvjesni negativni naboj. Kad prigovarate, sebe pretvarate u žrtvu. Kad naglas progovorite, tada imate moć. Stoga promjenite situaciju takošto ćete nešto poduzeti ili što ćete progovoriti. Ako je to prijeko potrebno ili moguće, napustite tu situaciju ili je prihvatite. Sve drugo je ludost.
Bilo kakav postupak bolji je od nikakava, osobito ako ste već dugo vremena u nesretnoj situaciji. Ako ste se u njoj našli vlastitom pogreškom, barem nešto naučite, a u tom slučaju više nije riječ o pogrešci. Ostanete li zarobljeni u situaciji, ništa nećete naučiti. Sprečava li vas trah da nešto poduzmete? Priznajte taj strah, promatrajte ga, prenesite pažnju na njega i budite potpuno prisutni s njim. Na taj ćete način presjeći vezu između straha i razmišljanja. Ne dopustite da vam se strah uzdigne do uma. Koristite moć sadašnjeg trenutka. Strah ne može biti jači od te moći.
Morate li, možete se kretati brže, raditi brže ili čak trčati, ne projicirajući se u budućnost, ne opirući se sadašnjosti. Dok se krećete, radite, trčite – činite to u potpunosti. Uživajte u protoku energije, uzvišene energije toga trenutka. Sada više niste pod stresom, više se ne razdvajate na dva dijela. Smo se krećete, trčite, radite – i uživate u tome. Ili možete sve to odbaciti i sjediti na klupi u parku. Ali dok to radite promatrajte svoj um. Mogao bi reći: Trebao bi raditi, gubiš vrijeme. Promatrajte ga. Nasmijte mu se.
Čekate li iz navike? Koliko vremena u životu provodite čekajući? Ono što nazivam 'čekanjem u užem smislu' jest čekanje u redu na pošti, u prometnoj gužvi, u zračnoj luci ili da netko stigne, da završite posao i tako dalje. 'Čekanje u širem smislu' je čekanje odmora, boljeg posla, da djeca odrastu uistinu smislenog odnosa, uspjeha, novca, da nekome budete važni, da se prosvijetlite. Nije neuobičajeno da ljudi cijeli život čekaju kako bi počeli živjeti.
Čekanje je stanje uma. To u osnovi znači da želite budućnost, a ne želite sadašnjost. Ne želite ono što ste dobili, nego želite ono što niste dobili. Što god čekali, nesvjesno stvarate unutarnji sukob između onoga što jest sada i ovdje, gdje ne želite biti i projicirane budućnosti koju želite. To uvelike smanjuje kakvoću vašega života, jer time gubite sadašnjost.
Nema ničeg lošeg u tome što težite poboljšati svoju životnu situaciju. Možete je poboljšati, ali ne možete poboljšati svoj život. Život je ono najvažnije. Život je vaše najdublje unutarnje biće. Ono je već cjelina, dovršeno i savršeno.
Vanjska svrha pripada vodoravno dimenziji prostora i vremena, unutarja svrha bavi se produbljivanjem vašeg bića u okomitoj dimenziji bezvremenoga sadašnjeg trenutka. Vanjsko putovanje može obuhvaćati milijun koraka, unutarnje putovanje posjeduje samo jedan: onaj koji upravo sada činite. Postanete li dublje svjesni toga jednoga jedinoga koraka, shvatit ćete da on u sebi već sadrži sve ostale korake, kao i odredište. Taj korak se preobražava u izraz savršenstva, u čin velike ljepote i kakvoće. Odvest će vas do bića, a svjetlost bića blistat će kroz njega. To je i svrha i ispunjenje vašega unutarnjeg putovanja, putovanja u samoga sebe.
Što je zapravo uobičajenije: vanjsko bogatstvo i unutarnje siromaštvo, odnosno: Dobili ste svijet, a izgubili dušu, kak je Isus govorio.
Što prije shvatite kako vam vanjska svrha ne može pružiti trajno zadovoljstvo, to bolje. Uočite li ograničenja vanjske svrhe, odreći ćete se nerealnih očekivanja koja bi vas trebala usrećiti i podvrgnut ćete ih unutarnjoj svrsi.
Više vremena ne može vas osloboditi od vremena. Stupite u dodir s moći sadašnjeg trenutka. To je ključ.
Sa prošlošću se pozabavite na razini sadašnjosti. Što više pažnje posvjećujete prošlosti, to joj dajete više energije i vjerojatno ćete na njoj graditi svoje ja.
Stoga ne pokupavajte razumjeti prošlost, nego što više možete budite prisutni. Prošlost ne može opstati u vašoj prisutnosti, nego samo u vašoj odsutnosti.
Iskušajte ovo. Sklopite oči i recite sebi: Pitam se kakva će biti moja sljedeća misoa. Tada pomno pazite i čekajte sljedeću misao. Budite mačka koja čeka pokraj mišje rupe. Koja će misao izaći iz mišje rupe? Pokušajte.
Sve dok ste u stanju snažne prisutnosti, oslobođeni ste misli. Mirni ste, a ipak iznimno budni. Onoga trenutka kad svjesna pažnja potone ispod stanovite razine, misao se vraća kao i mentalna buka. Tišina je izgubljena. Vratili ste se u vrijeme.
Budite svjesni praznina. Osluškivati tišinu, gdje god se nalazili, jednostavan je i izravan način da postanete prisutni. Čak ako ima buke, uvijek postoji nekakva tišina u pozadini i između zvukova. Osluškivanje tišine istoga trenutka u vama stvara duboku tišinu. Samo tišina u vama može opaziti tišinu izvana. A što je tišina drugo nego prisutnost, svjesnost oslobođena misaonih oblika?
Žaljenje ne služi ničemu osim kako bi ojačalo lažno ja. Opraštanje znači kako se ne opirete životu – da mu dopuštate da živi kroz vas. Druge su mogućnosti bol i patnja, jako ograničen protok životne energije, a u mnogim slučajevima i tjelesna bolest.
Onoga trenutka kad uistinu oprostite ponovno ste prisvojili svoju moć, oduzevši je umu.
Kad dosegnete stanoviti stupanj unutarnje povezanosti, istinu prepoznajete kad je čujete.
Svjesnost unutarnjeg tijela donosi i druge dobrobiti u carstvu tjelesnoga. Jedna od njih je značajno usporavanje starenja fizičkog tijela.
Što više svijesti unosite u tijelo, to obrambeni sustav postaje snažniji. Kao da se svaka stanica budi i raduje. Tijelo voli vašu pažnju.
Ako u bilo kojem trenutku otkrijete kako vam je teško stupiti u dodir s unutarnjim tijelom, najčešće je mnogo jednostavnije najprije se usredotočiti na disanje.
Većina ljudi ne zna slušati, jer je najveći dio njihove paćnje zaokupljen razmišljanjem. Više pažnje obraćaju razmišljanju nego onome što druga osoba govori, a nimalo se ne posvećuju onome što je uistinu važno.
Dok se krećete životom nemojte sveukupnu pažnju posvećivati vanjskom svijetu i umu. Zadržite dio pažnje unutra.
Neočekivano vas ne može osloboditi dok u njega ne zađete svjesno. Zato Isus nije rekao da će nas istina osloboditi, nego: Spoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi. Nije riječ o pojmovnoj istini, nego o istini vječnoga života s onu stranu oblika, koju spoznajete izravno ili uopće nikako.
U svakom stvorenju, cvijetu i kamenu osjećate Božju suštinu: Sve što postoji je sveto. Zato je Isus, govoreći potpuno iz svoje suštine ili iz Kristova identiteta, rekao u Tominu evanđelju: Rascijepi komad drveta; ja sam ondje. Podigni kamen i naći ćeš me ispod njega.
Predaja – otpuštanje mentalno-emocionalnog otpora onom što jest – tađer postaje portal koji vodi u Neočitovano.
Znate li gdje trebate tražiti, pronaći ćete ga posvuda. Portal se otvara u svakom trenutku.
Čujete li lavež psa u daljini? Ili automobil koji prolazi? Dobro slušajte. Možete li u tome osjetiti prisutnost Neočitovanog? Ne možete? Potražite ga u tišini iz koje zvuci izviru i u koju se vraćaju. Više pažnje obratite tišini nego zvucima. Obraćanje pažnje na vanjsku tišinu stvara unutarnju tišinu: um se smiruje. Portal se otvara.
Neočitovano je u ovom svijetu prisutno kao tišina. Samo morate obratiti pažnju na nju. Čak i tijekom razgovora postajete svjesni prekida između riječi, kratkih međurazdoblja tišine između rečenica. Čineći tako, u vama će rasti dimenzija duboke tišine. Ne možete obraćati pažnju na tišinu, a da istodobno ne postanete tihi iznutra. Tišina izvana, tišina unutra. Zakoračili ste u Neočitovano.
Budisti to znaju već više od dvije tisuće petsto godina: Oblik je praznin, praznina je oblik, tvrdi se u Sutri srca, jednom od najpoznatijih drevnih budističkih tekstova. Suština sviju stvari je praznina.
Prostor je jednako lako predvidjeti kao i tišinu. Svatko obraća pažnju na stvari u prostoru, ali tko obraća pažnju na sam prostor?
Postanite svjesni prostora koji je posvuda oko vas. Ne razmišljajte o njemu. Osjetite ga takvim kakav jest.
Dok to činite, u vama će doći do pomaka u svijesti. Evo zašto. Unutarnji ekvivalent predmetima u prostoru, kao što su namještaj, zidovi i tako dalje, predstavljaju predmet vašega razmišljanja: misli, emocije te predmeti osjetila. A unutarnji ekvivalent prostora jest svijest koja omogućuje postojanje predmetima uma, upravo kao što prostor svim stvarima omogućuje postojanje. Stoga, povučete li pažnju od stvari – predmeta u prostoru – automatski povlačite pažnju i od predmeta uma. Drugim riječima: ne možete razmišljati i biti svjesni prostora – ili, uostalom tišine. Postajući svjesni praznoga prostora koji vas okružuje, istodobno postajete svjesni prostora u kojemu nem auma, nego samo čista svijest: Neočitovano. Na taj način kontemplacija prostora moće za vas postati portal.
Tečaj o čudima sažeto ističe tu istinu: Ničemu stvarnom ne možete zaprijetiti. Ništa nestvarno ne postoji. U tom se krije božansko spokojstvo.
Vi ste 'prevladali svijet' kako kaže Isus, ili ste, prema Buddhinim riječima, 'prešli na drugu obalu rijeke'.
Razmislite sada o ovome: kad ne bi postojalo ništa osim tišine, za vas ne bi postojala tišina, vi ne biste znali što je to. Tek kad postoje zvuci tišina može postati stvarna.
Ništa ne može izazvati više strahopoštovanja i ništa ne može biti veličanstvenije od nezamislive prostranosti i tišine prostora. A ipak, što je taj prostor? Praznina, golema praznina.
Najveće je čudo ovo: ta tišina i prostranost koje omogućuju postojanje svemira, nisu samo negdje ondje, u prostoru – nego također i u vama.
Možda ste čuli Buddhinu izreku: Kad ne bi bilo privida, ne bi bilo ni prosvjetljenja. Neočitovano sebe spoznaje kroz svijet i kroz vas. Ovdje ste kako biste božanskoj svrsi svemira omogućili da se razotkrije. Eto koliko ste važni!
Većina ljudi nosi u sebi preveliku količinu otpora, previše straha, preveliku vezanost uz osjetilno iskustvo, prejako poistovjećivanje s očitovanim svijetom. Takvi ugledaju portal, u strahu se okrenu na drugu stranu i izgube svjesnost.
Kao i kod svih drugih portala, na životu ostaje vaša istinska, blistava priroda, ali ne i osobnost. U svakom slučaju, sve ono što je u vašoj osobnosti stvarna ili istinska vrijednost zapravo je vaša priroda koja se probija na površinu. To nikada ne možete izgubiti. Nikada ne možete izgubiti ono što je vrijedno i stvarno.
Svaki portal je portal smrti, smrti lažnoga ja. Prođete li kroz portal, svoj identitet više nećete temeljiti na svom psihološkom, umom stvorenom obliku. Tada ćete spoznati da je smrt privid, upravo kao što je privid i poistovjećenost s oblikom. Smrt je tek okončanje privida. Bolna je samo ako se čvrsto držite privida.
Vi čekate neki trenutak u vremenu koji će vas spasiti. Nije li to upravo ona suštinska pogreška o kojoj govorimo? Spasenje se ne nalazi negdje drugdje, u nekom prostoru ili vremenu. Ono je ovdje i sada.
Boga ćete pronaći onoga trenutka kad shvatite da ne morate tragati za Njim.
Osjećaji se u odnosu tada neko vrijeme, tijekom nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, izmjenjuju između ljubavi i vržnje, između suprotnosti 'ljubavi' i mržnje, a to vam pruža podjednako mnogo i zadovoljstva i boli. Nije neuobičajeno da parovi postanu ovisni o takvim ciklusima. Dramatičnost odnosa izaziva u njima osjećaj da su živi.
Pozitivno u sebi već sadrži još neočitovano negativno.
Na pozitivnoj strani 'zaljubljeni ste u partnera'. To je u početku stanje koje izaziva duboko zadovoljstvo. Osjećate se iznimno živo. Postojanje vam je iznenada postalo smisleno jer ste nekome potrebni, netko vas želi i daje vam osjećaj da ste posebni, a i vi u partneru budite iste osjećaje. Kad ste zajedno osjećate se cjelovitim. Taj osjećaj može postati tako snažan da ostali svijet nestaje i postaje beznačajnim.
Razlog zbog kojeg je romantična ljubav tako snažno iskustvo za kojim tragaju svi ljudi jest u tome što se doima kao da takav odnos nudi oslobođenje od stanja duboko ukorijenjena straha, potrebe, nedostatka i nepotpunosti koje predstavlja dio ljudskoga života u svom neotkupljenom i neprosvijetljenom stanju.
Upravo kao i kod svake druge ovisnosti, u zanosu ste kad vam je droga dostupna, ali neminovno dolazi trenutak kad droga više ne djeluje. Kad se ti bolni osjećaji ponovno pojave, osjetit ćete ih još snažnije nego prije, a istodobno ćete partnera smatrati uzrokom tih osjećaja. To znači da osjećaje projicirate prema van i napadate drugoga sa svim onim divljim nasiljem koje je dio vaše boli.
Ponajprije prestanite prosuđivati sebe, zatim partnera. Najveći katalizator promjene u odnosu je potpuno prihvaćanje partnera takvim kakav jest, bez ikakve potrebe za prosuđivanjem ili bilo kakvim promjenama. To će vas istoga trenutka odvesti s onu stranu ega. Okončat će se sve igre uma, kao i ovisnička vezanost. Više nećete biti žrtva ni grubijana, tužitelja i tuženih. To je ujedno kraj svih međuovisnosti. Više vas nitko neće moći privući u svoje nesvjesne obrasce kojima ste na taj način omogućili postojanje. Tada ćete se ili razdvojiti – s ljubavlju – ili ćete zajedno još dublje zakoračiti u Sadašnji trenutak – u Biće.
Ljubav je stanje Bića. Vaša ljubav nije izvana, nego duboko u vama. Nikada je ne možete izgubiti, a ona vas nikada ne može napustiti. Ne ovisi o nekom drugom tijelu, o nekom vanjskom obliku. U spokojstvu vlastite prisutnosti svoju bezobličnu i bezvremenu stvarnost možete osjetiti kao neočitovani život koji pokreće vaš tjelesni oblik. Tada taj isti život možete osjetiti duboko u svakom ljudskom biću i u svakom stvoru. Zavirili ste iza koprene oblika i razdvojenosti. To je spoznaja jednoste. To je ljubav.
Ljubav ne bira, upravo kao što ni sunčeva svjetlost ne bira. Ne smatra da je jedna jedina osoba posebna. Izdvajanje nije Božja ljubav, nego 'ljubav' ega. Međutim, snaga kojom možete osjetiti istinsku ljubav može se mijenjati. Jedna će vam osoba možda jasnije i snažnije održavati ljubav nego druga, a gaji li prema vama iste osjećaje, može se reći da ste u ljubavnom odnosu. Veza koja vas povezuje s tom osobom ista je vez akoja vas povezuje s osobom što sjedi pokraj vas u autobusu, s pticom, stablom ili cvijetom. Razlikuje se samo stupanj jaskosti kojom je osjećate.
Prilika što se nalazi skrivena u svakoj krizi ne očituje se sve dok ne priznate i u potpunosti ne prihvatite sve činjenice svake postojeće situacije. Sve dok ih niječete, dok pokušavate pobjeći iz takve situacije ili dok želite da stvari drukčije stoje, prozor prilike neće se otvoriti te ćete ostati zarobljeni u toj situaciji, koja se neće mijenjati ili će samo postajati još težom.
Postoji li bijes, budite svjesni da postoji bijes. Postoji li ljubomora, obrambeni stav, poriv za svađom, potreba da budete u pravu, ako unutarnje dijete zahtjeva ljubav i pažnju, postoji li emocionalna bol bilo koje vrste – što god postojalo, budite svjesni stvarnosti toga trenutka i držite se te svjesnosti. Odnos tada postaje vaša sadhana, duhovna praksa. Uočite li kod svoga partnera nesvjesno ponašanje, prigrlite taj postupak u zagrljaj pun ljubavi, u zagrljaj svoje svjesnosti, tako da ne reagirate. Nesvjesnost i svjesnos ne mogu dugo postojati jedno pokraj drugoga – čak i ak je svjesnost prisutna u drugoj osobi, a ne u onoj koja djeluje iz nesvjesnog. Energetski oblik koji se nalazi u pozadini neprijateljstva i napada prisutnost ljubavi smatra apsolutno nepodnošljivom. Reagirate li makar malo na nesvjesno vašega partnera, i sami ćete postati nesvjesni. Ali prisjetite li se tada da trebate postati svjesni svoje reakcije, ništa nećete izgubiti.
Kao što ste možda primjetili, odnosi ne posotje zato da vas usreže ili ispune. Nastavite li kroz odnose težiti cilju spasenja, uvijek ćete iznova gubiti iluzije. Ali prihvatite li da osnos postoji zato da biste postali svjesni, a ne sretni, tada će vam odnos uistinu pružiti spasenje, a vi ćete se povezati s višom sviješću koja se želi roditi u ovom svijetu. Oni koji se drže starih obrazaca doživjet će sve veću bol, nasilje, zbunjenost i ludilo.
Dati prostora drugima – i sebi – najvažnije je od svega.
Umjesto da 'bude' tijelo bola, žena bi mogla biti svjesna i promatrati emocionalnu bol u vlastitoj nutrini, na taj način pristupajući moći sadašnjeg trenutka i pokrečući preobrazbu boli. To bi otklonilo kompulzivnu i automatsku projekciju tijela boli na vanjski svijet. Tada bi partneru mogla opisati svoje osjećaje. Naravno, nema nikakva jamstva da bi je on i saslušao, ali time bi dobio priliku da postane prisutan i svakako bi razrušilo bezumni cilklus nesvjesna izražavanja starih obrazaca uma.
Osim osobnog tijela boli, svaka žena sudjeluje u onom što bi se moglo opisati kao kolektivno tijelo boli – osim ako nije potpuno svjesna. To kolektivno tijelo sadrži nagomilanu bol koji su žene osjetile zbog podjarmljenosti muškarcima, kroz ropstvo, iskorištavanje, silovanje, rađanje, gubitak djeteta i slično, tijekom tisuća godina. Emocionalna ili tjelesna bol koja kod mnogih žena prethodi mjesečnici ili je prati predstavlja boli u svom kolektivnom vidu, koje se u to vrijeme budi iz sna, iako se može probuditi i u drugim razdobljima. Ono ograničava slobodan tijek životne energije kroz tijelo, a mjesečnica je tjelesni oblik tog tijeka. Zadržimo se nakratno na tom predmetu da vidimo kako mjesečnica može postati prilika za prosvjetljenje.
U doba mjesečnice ženu nerijetko 'prevlada' tijelo boli. Ono posjeduje iznimno snažan energetski naboj koji vas lako može privući kako biste se s njim poistovjetili, iako toga niste svjesni. Tada ženom aktivno vlada energetsko polje koje zaokuplja njezin unutarnji prostor i pretvara se da ste to vi. Govori kroz vas, djeluje kroz vas, misli kroz vas. Stvorit će u vašem životu negativne situacije tako da se može hraniti njihovom energijom. Želi još više bola u bilo kojem obliku. Taj sam proces već opisao. Može biti opak i razoran. To je čista bol iz prošlosti – i to niste vi.
Poistovjećenost vas, dakle, sprečava da se uhvatite ukoštac s tijelom boli. Neke žene koje su već dovoljno svjesne tako da su na osobnoj razini mogle odbaciti identitet žrtve i dalje se drže kolektivnog identiteta žrtve: svega onoga što su muškarci učinili ženama. U pravu su – ali su i u krivu.
Stoga se ne koristitie tijelom boli kako biste dobili identitet. Umjesto toga, koristite se njima kako biste se prosvjetlili. Preobrazite ga u svjesnost.
Kad god vam se dogodi nešto negativno, u tom je događaju prikrivena važna pouka, iako je možda u tom trenutku nećete uočiti. Čak i kratka bolest ili nesreća mogu vam pokazati što je stvarno, a što nestvarno u vašem životu, što je u konačnici važno, a što nije.
Prihvatite sve ono što vam se pojavi, utkano u obrazac vaše sudbine, jer što bi prikladnije moglo ispuniti vaše potrebe?
Onaj tko je u zajedništvu sa sobom ne može čak ni zamisliti sukob, tvrdi se u Tečaju čudesa. To se ne odnosi samo na sukob s drugim ljudima, nego još više na sukob u vlastitoj nutrini, kojeg nestaje kad više nema nikakvih nesklada između zahtjeva i očekivanja vlastitia uma i onoga što jest.
Držite li se čvrsto starih stvari i opirete li se, to znači da odbijate teći tijekom života, pa žete zato patiti.
Rast se najćešće smatra pozitivnim, ali ništa ne može rasti zauvijek. Kad bi rast bilo koje vrste trajao do u beskonačnost, u konačnici bi postao čudovišan i razoran. Kako bi došlo do novoga rasta, potrebno je rastvaranje. Jedno ne može postojati bez drugoga.
Kretanje cilklusa prema dolje apsolutno je suštinsko za duhodno ostvarenje. Kako bi vas privukla duhovna dimenzija, morate na nekoj razini jako pogriješiti ili iskusiti neki veliki gubitak ili bol. Ili će neki uspjeh postati isprazan i besmislen, tako da će se pretvoriti u neuspjeh. Neuspjeh se krije u svakom uspjehu, a uspjeh u svakom neuspjehu. Naravno, na ovom sivjetu, što znači na razini oblika, svatko prije ili kasnije doživi neuspjeh te se svako postignuće na kraju izjalovi. Svi su oblici netrajni.
Mnoge bolesti se stvaraju zbog opiranja cilusu slabe energije, koji je osobito važan za obnavljanje. Prisila da nešto radite i sklonost da osjećaj vlastite vrijednosti i identitet temeljite na vanjskim čimbenicima, kao što su postignuća, naizbježan je privid sve dok se poistovjećujete s umom. Zato vam je teško ili nemoguće prihvatiti cikluse slabe energije i dopustiti im postojanje. Inteligencija orgnaizma u takvim slučajevima može preuzeti stvari u svoje ruke, što je samozaštitna mjera, te stroviti bolest kako bi vas prisilila da zastanete, tako da može doći do nužne obnove.
I ona se poistovjetila s vanjskim stanje – tjelesnim izgledom. To stanje ju je najprije usrećivalo, a zatim je gurnulo u nesreću. Da je bila u stanju povezati se s bezobličnim i bezvremenim unutarnjim životom, mogla je vedro i spokojno promatrati nestajanje vanjskog oblika. Štoviše, vanjski oblik propuštao bi sve veći sjaj unutarnje svjetlosti koja izvire iz njezine bezvremene, istinske prirode, tako da joj ljepota ne bi nestala, nego bi se jednostavno preobrazila u duhovnu ljepotu. Međutim, nitko joj nije rekao da je to moguće. Najvažnija vrsta znanja još nije široko dostupna.
'Vidjeh sve što je urađeno pod sunce i, gle, sve je to taština i jurnjava za vjetrom'. Dosegnete li tu točku, samo ste korak udaljeni od očaja – ali i korak od prosvjetljenja.
Ne tragajte ni za kojim drugim stanjem od odnoga u kojem se sada nalazite, jer ćete izazvati unutarnji sukob i nesvjesni otpor. Oprostite sebi što niste spokojni. Onoga trenutka kad potpuno prihvatite svoj ne-mir, on će se preobraziti u mir. Sve ono što potpuno prihvatite odvest će vas onamo, u spokojstvo.
Zakoračivši s onu stranu suprotnosti stvrenih umom, postajete nalik na duboko jezero. Vanjska situacija vašeg života i sve ono što se ondje događa predstavljaju površinu jezera. Katkad je mirna, katkad uzburkana i opasna, već prema ciklusima i godišnjim dobima. U dubini, međutim, jerzero je uvijek smireno. Vi ste cijelo jezero, a ne samo površina i u dodiru ste s vlastitom dubinom, koja ostaje apsolutno smirena. Ne opirete se promjeni tako što se mentalno držite svake situacije. Unutarnji mir ne ovisi o tome. Prebivate u Biću – nepromjenjivom, bezvremenom, besmrtnom – i vaše ispunjenje ili sreća više ne ovise o vanjskom svijetu neprestano promjenjivih oblika. Možete uživati u njima, igrati se s njima, stvarati nove oblike, poštovati ljepotu svih njih. Ali više nema potrebe vezati se uz bilo koji od njih.
Sve dok niste svjesni Bića, izmiće vam stvarnost drugih ljudi jer niste pronašli vlastitu.
Budući da su svi svjetovi uzajamno povezani, kad se kolektivna ljudska svijest preobražava, ta že se preobrazba odražavati u prirodi i životnjskom carstvu. Zato nalazimo u Bibliji da će u nadolazećem dobu 'lav ležati pokraj janjeta'. To ukazuje na mogućnost potpuno drukčijeg poretka stvarnosti.
Zamoli li vas gladan čovjek komad kruha, iako je vaš susret možda vrlo kratak, ono najvažnije je taj trenutak dijeljenja Bića, a kruh je samo simbol. U tom trenutku odvija se dubinsko iscjeljivanje te nema ni davatelja ni primaoca.
Sva su zla učinak nesvjesnoti. Možete ublažiti učinke nesvjesnosti, ali ih ne možete otkloniti ne odstranite li njihov uzrok. Istinska se promjena odvija u nutrini, a ne u vanjskom svijetu.
Osjećate li se pozvanim ublažiti patnju svijeta, to je vrlo plemenito, ali zapamtite da se ne usredotočujete isključivo na ono vanjsko, inače ćete se razočarati i očajavati. Bez duboke promjene u ljudskoj svijesti, patnja u svijetu predstavlja provaliju bez dna. Stoga nemojte dopustiti da vaše suosjećanje postane jednostrano. Empatija prema nečijoj boli ili nedostatku i želja da pomognete trebaju biti uravnotežene dubokom spoznajom vječne prirode sveukupnog života i konačnog privida svake boli. Tada dopustite da se vaš mir pretače u sve ono što radite, pa ćete istodobno raditi na razini učinka i uzroka.
Svijest kod ljudi pojačavate širenjem informacija ili barem vježbajte pasivni otpor. Ali pobrinite se da u vama nema nikakva unutarnjeg otpora, nikakve mržnje ili negativnosti. Volite svoje neprijatelje, rekao je Isus, što je naravno značilo: Ne imaj neprijatelja.
Otpor je zapravo um.
Predavanje je isključivo unutarnja pojava. To ne znači da na vanjskoj razini ne smijete nešto poduzeti i promijeniti situaciju. Zapravo, predajući se, ne morate prihvatiti cjelokupnu situaciju, nego samo onaj sićušni djelić koji zovemo sadašnjim trenutkom.
Ne zagađujte svoje prekrasno, blistavo unutarnje biće i Zemlju sa negativnošću. Ne unosite nesreću bilo koje vrste u prebivalište bića u vlastitoj nutrini.
Postanite alkemičar. preobrazite metal u zlato, patnju u svjesnost, nesreću u prosvjetljenje.
Strah i bol preobrazit će se u unutarnje spokojstvo i vedrinu koji dolaze s vrlo dubokog mjesta - iz samog neočitovanog. To je 'mir gospodnji, koji nadrasta sveukupno razumijevanje'. U usporedbi s tim, sreća je nešto prilično površno. S tim blistavim spokojstvom dolazi spoznaja - ne na razini uma, nego u dubinama vašega Bića - da ste neuništivi i besmrtni. To nije uvjerenje. To je apsolutna sigurnost kojoj nije potreban nikakav vanjski dokaz iz nekoga drug-orazrednog izvora.
Kad god niste u stanju to učiniti, kad god propustite tu priliku - ili zato što ne stvarate dovoljno svjesne prisutnosti kak biste spriječili pojavu nekih uobičajenih i nesvjesnih obrazaca otpora ili zato što je situacija tako ekstremna da bi vam to bilo potpuno neprihvatljivo - tada stvarate neki oblik boli, neki blik patnje. Može se doimati kao da patnju stvara situacija, ali u krajnjem to nije tako - stvara je vaš otpor.
imate i drugu priliku da se predate. Ne možete li prihvatiti ono što postoji u vanjskm svijetu, prihvatite ono što je u vašoj nutrini.
Suočavanje s dubokim bolom, dopuštanje bolu da postoji, posvećivanje pažnje boli, znači svjesno ulaženje u smrt. Kad ste umrli tom smrću, shvatit ćete kako smrti nema - i kako se nemate čega plašiti. umire samo ego.
To ne nazivam pronalaženjem Boga, jer kako biste mogli pronaći ono što nikada nije bilo izgubljeno, sam život koji vam pripada? Riječ Bog ograničava ne samo zbog tisuća godina pogrešnih tumačenja i pogrešne uporabe, nego i zato što podrazumijeva kako je riječ o nekom drugom biću odvojenom od vas. Bog je saamo Biće, a ne tek jedno od mnogih.
Zapanjujuća i neshvatljiva činjenica nije to što možete postati svjesni Boga, nego to što Ga niste svjesni.
Tu patnju ne nanosi Bog, nego je ljudi nanose sami sebi i drugima, a nanose je i stanovite obrambene mjere koje Zemlja, živ, inteligentni organizam, poduzima kako bi se zaštitila od napada ljudskog ludila.
Međutim, danas rate broj ljudi čija se svijest dovoljno razvila, tako da im više nije potrebna patnja kako bi spoznali prosvjetljenje. MOžda ste i vi jedan od onih.
Čak i ako je bolno ipak je poznato. Um se uvijek drži poznatog. Nepoznato je opasno jer um nad nepoznatim nema nikakvu vlast. Zato um ne voli sadašnji trenutak i zanemaruje ga. Svjesnost o sadašnjem trenutku stvara provaliju ne samo u bujici misli, nego također i u kontinuumu prošlosti i budućnosti. U ovaj svijet ne može ući ništa uistinu novo i stvaralačko, osim kroz tu provaliju, taj čisti prostor beskonačne mogućnosti.
Kako ću znati da sam se predala?
Kad više ne budete trebali postavljati pitanja.
Majka Terezija
Gdje je ljubav, ondje je i Bog
Brian Kolodiejchuk, MC
Izdavač: Verbum 2010.
Najljepša stvar na svijet ujest ljubiti jedni druge kao što Bog ljubi svakoga od nas. To je razlog radi kojega smo u ovomu svijetu.
Svojim životom riječima i djelom ona je svjedočila da je Bog stvaran, da je on s nama i da 'još uvijek ljubi svijet po tebi i po meni'.
Iz obilja srca usta govore (Lk 6,45).
Dok je putovala vlakom u Darjeeling na godišnju duhovnu obnovu, dobila je, kako je ona to nazvala, 'poziv unutar poziva'. Bog ju je pozvao da postane Misionarka ljubavi, nositeljica njegove ljubavi onima koji su se osjećali najviše nevoljenima, neželjenima, zanemarenima, onima kojima je često teško povjerovati u njegovu ljbav zbog okolnosti njihovih života.
'Žedan sam' bile su za nju izraz te snažne ljubavi i uvijek je podsjećale na poziv koji je primila, poziv da utaži njegovu žeđ. Taženje Isusove žeđi za ljubavlju i dušama podrazumijevalo je i želju da teži za sve većom prisnosti s njim. Također je podrazimijevalo i spremnost da bude kanal, bez obzira koliko že je to koštati, kroz koji se Božja ljubav prenosi njegovoj djeci.
Što bi tamnija bila tama, to je upornija i čvršća bila njezina vjera.
Za molitvu je nužna tišina jer 'u tišini srca Bog govori'.
Tišina je korijen našega sjedinjanja s Bogom i jednih s drugima. Tišina i sabranost neophodni su uvjeti za molitvu. Ozračje izvanjske tišine svakako je vrlo korisno, no Majka Terezija, koja je provela većinu svojega života u velikim, pretpanim gradovima, naučila je biti tiha i sabrana u svojoj nutrini usred mnogo buke i aktivnost. Ona nam pokazuje da nije potrebno bježati od svijeta i živjeti kao pustinjak da bi se živjelo u tišini. Potrebno je jedino naučiti stišati um i srce kako bi se raspložili za molitvu.
Možete li sažeti što je zapravo ljubav? Ona je spremno odgovorila: Ljubav je davanje. Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina. Isus je toliko ljubio svijet, ljubio tebe, ljubio mene, tako silno da je dao svoj život. I On želi da ljubimo kao što je On ljubio. I stoga mi sada trebamo davati do boli. Istinska je ljubav davanje i davanje, do boli.
Kada nas je Bog stvorio, On nas je stvorio iz ljubavi. Nema drugoga objašnjenja jer Bog je ljubav. On nas je stvrio da ljubimo i da budemo ljubljeni. Kada bismo to mogli stalno imati na umu, ne bi bilo ratova, ni nasilja, ni mržnje na svijetu. Tako lijepo. Tako jednostavno.
Šutimo li, šutnjom ne možemo pogriješiti, ako govorimo, ako odgovaramo, činimo pogreške.
Često izgovaramo neljubazne riječi. One dolaze iz nas, iz naših srca, a ne od Boga koji govori kroz nas, jer mi Boga ne slušamo.
On ljubi vas. Kako prekrasna misao: da me Bog ljubi, da ja mogu ljubiti vas i vi možete ljubiti mene kao što nas On ljubi. Kakav prekrasan dar Božji!
Čitamo u Bibliji da je Bog tako ljubio svijet da je izgovorio Riječ i Riječ Tijelom postade i nastani se u nama i prebiva s nama.
On je navjestio radosnu vijest kada je rekao: 'Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.' On nije došao dati mir kakav svijet daje, koji se svodi samo na to da ne smetamo jedni drugima, došao je dati mir srca, koji dolazi iz ljubavi, iz činjenja dobra drugima.
Ta strašna samoća starih i napuštenih ljudi je strašna glad. Golotinja nije samo želja za komadom odjeće, nego je i želja za dostojanstvom, tim lijepim darom Božjim, ona je gubitak čistoće srca, uma, tijela. Beskućništvo nije samo želja za kućom od cigle, beskućništvo je i biti odbačen, biti 'otpadnik' od društva, neželjen, nevoljen, zanemaren.
Kada vas netko povrijedi, pgledajte ga s ljubaznošću, nikada ne zadržavajte ogorčenost u srcu – donesite tu odluku.
Vrlo često i mi nudimo gorko piće Isusu. Ova ogorčenost dolazi iz dubine našega srca, izvire u našim riječima, našim stavovima jednih prema drugima. 'Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste'. Kada dajemo ovu ogorčenost jednoj od sestara, jedni drugima, i je dajemo Isusu.
Neka vaše oči sjaje od sreće. Kao i sv. Ivana Berchmansa – kad god bi susreo neku osobu, poklonio bi se Isusu u toj osobi. Dijelimo radost primanja dijeleći jedni s drugima i našim siromasima.
Mrmljanje i gunđanje ubojice su radosti; oni uništavaju radost davanja i radost ljubavi.
Neraspoloženje ima paralizirajući učinak na druge (zajednicu ili obitelj), ali još više na onoga tko se predaje tomu nedostatku jer njima osakaćuje svoju sposobnost da ljubi i raste u ljubavi. Ako je radost zarazna, zarazan je i njezin nedostatak.
'Ne skrivaj' jedno je od načela Majke Terezije. Običavala je savjetovati da se 'govori na vrijeme', znajući kako korisna u vrijeme borbe može biti riječ nekoga iskusnoga.
'Budi stalno zauzet' naposljetku preporučuje, kada smo suočeni nečistim mislima ili napastima.
Da bi se reklo: 'Oprosti' potrebne su hrabrost i poniznost, ali je to često jedini put prema pomirenju imiru. Ne samo da je tražila pomirenje s onima kojima je ona možda nanijela nepravdu, nego i s onima koji su njoj nanijeli nepravdu. Vjerno živeći načela kojima je podučavala svoje sestre, ona bi se 'prva ispričala', čak i ako nije bila u krivu, i tako onomu tko ju je uvrijedio dala priliku da se pomiri i počne iznova.
Želim da ispraznite srca od svake nemilosrdnosti, svake gorčine, svake neistine koju vidite i čujete.
Mi smo stvoreni na sliku Božju. Njegova je ljubaznost u svakome pa pogledajmo koliko je Božjega u svakoj osobi. Za to su nam potrebne čiste oči i čisto srce da bismo mogli vidjeti tu ljepotu. Kada smo neljubazni, oholi ili grubi, zapitajmo se: Zašto sam danas grub? Nemam čisto srce. Nešto me odvaja od Isusa.
Najveća bolest sadašnjice nisu guba ni tuberkuloza, nego osjećaj da si neželjen, zanemaren, napušten od svih. Najveće je zlo nedostatak ljubavi i milosrđa, užasna ravnodušnost prema onima koji su žrtve izrabljivanja, korupcije, siromaštva i bolesti. Ljubav treba bit izgrađena na žrtvi. Moramo davati do boli.
Isus je dao čak i Svoj život da bi nas ljubio; tako imajci koja razmišlja o pobačaju treba pomoći ljubiti, odnosno davati do boli – svoje planove ili svoje slobodno vrijeme – da bi poštivala život svoga djeteta. Otac toga djeteta, tko god bio, mora također davati do boli. Čineći pobačaj, majka ne uči ljubiti, nego ubija čak i vlastito dijete da bi riješila svoje probleme. Čineći pobačaj, otac nemora preuzeti nikakvu odgovornost za dijete kojemu je on bio posrednik života.
Govori na vrijeme, ne boj se – kada se bojiš, to te đavao napastuje – govori na vrijeme.
Sotona je otac laži. On ne radi ništa drugo osim što laže.
Sama činjenica da to radite potajice znači da nije u redu.
Ispovijed nije ustanovljena na Veliki Petak, već u Nedjelju Uskrsa, dakle izvor je radosti.
Trebamo svećenika da uspostavi tu vezu. Ako glavna sklopka ne radi, cijeli je grad u tami. ... Cijeli grad gunđa, posebno oni koji imaju klima – uređaje.
Ako ste ponizni, ni sav vam pakao ne može ništa. Poniznost je razarač oholosti.
Ti i ja moramo shvatiti da smo mali i moramo željeti činiti male stvari s velikom ljubavlju.
Prihvatiti sve što On daje i dati sve što On uzima s velikim osmijehom – to je svetost.
Ljubav i vjera idu zajedno. One upotpunjuju jedna drugu.
Čvrsto uvjerena da je svaka osoba koju je susrela jedinstvena i dragocjena i da je u svakoj susretala i ljubila Isusa, Majka je Terezija pridodavala nepodijeljenu pažnju i ljubav pojedincu pred sobom, 'jedan-na-jedan', kako je znala reći. Čak i usred mnoštva spazila bi i prišla pojedincu koji je bio u najvećoj potrebi. Ova 'čistoća vizije' i usmjerenost prema jednomu cilju bili su plod milosti i njezina vlastitoga truda.
Ljubav na djelu jest služenje, tvrdila je Majka Terezija. Služenje pretpostavlja spremnost davanja, davanja svojega vremena, svojega truda i materijalnih sredstava. Ono izražava ljubav darivatelja i susreće potrebu primatelja. To je normalan način davanja drugome do znanja da je voljen, željen i važan.
Zavjet je zahtijevao davanje siromasima ne samo svojih ruku da im služe, nego i srca da ih ljube, pritom ne tražeći bilo kakve nagrade, čak ni zahvalnosti, besplatno dajući ono što je besplatno primljeno. Izražavajući tako svoju ljubav i suosjećanje, Majka je Terezija ujedno željela i nadoknaditi za grijehe mržnje, hladnoće i nedostatka skrbi i ljubavi za siromahe u današnjemu svijetu.
Moramo biti nadnaravno sretne kada idemo u Kalighat, u Shishu Bhavan, kada idemo raditi s gubavcima, kada ih vidimo, kada ih dodirnemo. Moramo im prilaziti kao što svećenik prilazi oltaru – pune radosti. Ta nas sreća treba potaknuti da uspješno obavljamo svoj posao.
Evanđelje na pet prstiju: Vi-ste-to-učinili-Meni.
To je uvijek isti Krist koji kaže:
Bio sam gladan – ne samo hrane, nego i mira koji dolazi iz čista srca.
Bio sam žedan – ne samo vode, nego i mira koji gasi strastvenu žeđ strasti za ratom.
Bio sam gol – ne samo odjeće, nego i toga prekrasna dostojanstva tijela muškaraca i žena.
Bio sam beskućnik – ne samo zaklona od cigle, nego i srca koje razumije, koje pokriva, koje ljubi.
Jednog sam dana pokupila djevojčicu od šest godina s ulice. Mogla sam vidjeti s lica da je ta djevojčica bila jako jako gladna. Dala sam joj komad kruga, djevojčica ga je uzela i počela jesti mrvicu po mrvicu. Rekla sam joj: jedi kruh, ti si gladna, jedi kruh. A ona je pogledala u mene i rekla: Bojim se da ću, kada pojedem kruh, opet biti gladna. Mislila je dakle da će se, ako ga jede plako, polako, osjećati manje gladno. Bol gladi je strašna i to je ono gdje ti i ja možemo prići i davati do boli. Na želim da dajete tek tako, nego želim da dajete do boli. A to je davanje Božja ljubav na djelu.
Postoje mnogi, mnogi ljudi – stari ljudi, bogalji, mentalno zaostali ljudi, ljudi koji nikoga nemaju, nikoga da ih ljubi – oni su gladni ljubavi. I možda takva glad postoji u vašemu domu, u vašoj obitelji. Možda ima neka stara osoba u vašoj obitelji, možda ima bolesna osoba u vašoj obitelji. Jeste li ikada pomislili da svoju ljubav prema Bogu možete pokazati davanje osmijeha, možda samo davanjem čaše vode, možda samo sjedeći tamo i razgovarajući neko vrijeme.
Ja nikada teškoće ne nazivam 'problemima'. Ja uvijek kažem ?Božji dar' jer je uvijek mnogo lakše prihvatiti dar nego problem.
Siromasi su veliki ljudi, moramo ih poznavati, oni su vrlo dragi ljudi, oni su veliki ljudi, oni su Isus u bolno prerušenu liku.
Odnosimo li se prema siromasima kao prema našim kantama za otpatke pa im dajemo sve što ne možemo upotrijebiti ili pojesti? Ne mogu jesti tu hranu pa je dam siromasima. Ne mogu koristiti ovu stvar ili krpu pa je dam siromasima?
I pobačaj je veliko siromaštvo jer ljudi se boje djece, boje se da će dobiti još jedno dijete i morati hraniti još jedno dijete, zato dijete mora umrijeti. To je strah.
Svaki čin neposlušnosti slabi moj duhovni život.
Kako je došao neposluh? Kao što svetost dolazi iz vjernosti u malim stvarima, tako i neposluh dolazi iz nedostatka vjernosti u malim stvarima. Danas jedna stvar nije važna, a sutra dvije, i tako to ide dalje. Nikada nijedan pad ne dođe odjednom.
Najprirodnija stvar u životu obitelji koja drži obitelj zajedno, koja hrani zajednički život obitelji jest to međusobno predanje, ta poslušnost. To međusobno prihvaćanje, no ako nema te poslušnosti i predanja oca i majke jedno drugome, bit će vrlo malo hrabrosti tražiti tu poslušnost od djece.
Nije stvar u tome koliko radite, ili što radite, nego koliko ljubavi ulažete u rad, a poslušnost je ta ljubav na djelu.
Stablo postane ono što je sjeme. Ako posadim sjeme jabuke, neće izrasti banane; kakvo sjeme posadim ta će vrsta voća izniknuti.
Nikada nemojte biti toliko zauzeti da ne biste mislili na druge. Ponekad smo toliko zaokupljeni sami sobom da nemamo vremena nasmiješiti se jedni drugima.
Bog govori u tišini srca, a to je početak molitve, to je početak mira.
Strašno je vidjeti u hladnoj noći kako muškarac ili žena spavaju na komadu novina na ulici. No postoji mnogo veće beskućništvo: biti odbačen, biti neželjen, biti nevoljen. ... I to su glad, i žeđ, i golotinja i beskućništvo o kojima nam Bog govori. Da biste otvorili oči da to vidite nije dovoljno gledati, mi moramo vidjeti i pobrinuti se da ni jedan brat, ni jedna sestra nije gladna, nije gola, nije beskućnik i učiniti nešto za njega – dajući hranu, dajući ljubav, dajući odjeću, podići ga, pokazati mu poštovanje, pokazati mu nježnost i ljubav, jer on nema nikoga da ga ljubi, da ga zaštiti, da ga vodi.
Ono što ti radiš, ja ne mogu raditi, ono što ja radim, ti ne možeš raditi, ali zajedno činimo nešto lijepo za Boga. A to je veličina Božje ljubavi za nas – da nam daje priliku da postanemo svetima po djelima ljubavi koja činimo jer svetost nije luksuz rijetkih. To je vrlo jednostavna dužnost za tebe, za mene, ti na svomu položaju, na svomu poslu, ja i ostali, svatko od nas u radu, u životu za koji smo dali svoju časnu riječ Bogu... Morate pretočiti svoju ljubav prema Bogu u živo djelo. Nje stvar u tome da moram činiti, nego da volim činiti. a vi dijelite putem sebe, putem svojih ruku ono što Bog dokazuje svijetu: da ljubi svijet i po vama On nastavlja davati Isusa svijetu.
Umjesto da kažeš deset riječi, reci jednu.
Bojimo se budućnosti zato što rasipamo sadašnjost.
Koliko ljubavi pretačemo u davanje?
Osmijeh rađa osmijeh, baš kao što ljubav rađa ljubav.
Daj mi propovijedati Te bez propovijedanja, ne riječima već primjerom, privlačnom snagom, ljubaznim utjecajem onoga što činim, očitom puninom ljubavi koju moje srce osjeća za Tebe.
Matematički gen
Keith Devlin
Izdavač: Algoritam
Predviđanje je najvažnija ljudska osobina.
Srž matematike nisu samo brojevi i aritmetika. Kad napokon shvatite što je matematika i kad spoznate način na koji ljudski mozak stvara jezik, neće vas iznenaditi tvrdnja da je matematičko mišljenje samo poseban oblik sposobnosti uporabe jezika.
Osjećaj za broj nam je urođen, dio je nas od prvog dana života i s njim smo vjerojatno rođeni.
Mnogi primjeri upućuju na to da je broj tri u prošlosti bio najveći poznati broj.
Količina od tri objekta jest granična točka gdje brojanje prestaje, a skupina se jednostavno smatra 'velikom'.
Brojčani sustav poput arapskog može biti vrsta jezika, ali vrlo specifična, a zahtijeva aktivaciju dijela mozga koji nije odgovoran za uobičajenu jezičnu komunikaciju. Ako naša sposobnost brojenja proizlazi iz načina na koji su se naši preci pomagali prstima, tada je razumljiva razlika između brojčanih simbola i riječi koje označuju brojeve. Brojčani simboli imaju izvorište u uporabi prstiju, a riječi za brojeve svoj temelj u uobičajenoj jezičnoj komunikaciji.
Sposobnost uočavanja obrazaca i sličnosti jedna je od bitinih prednosti ljudskog uma. Matematičkim genijima ide jer im brojevi nešto znače.
Matematika je znanost o obrascima.
Matematiku možemo smatrati nekom vrstom pojmovnih naočala koje nam omogućuju da vidimo stvari koje bi inače bile nevidljive, slično rendgenu u medicini ili vojničkim naočalama za noćnu uporabu. Matematika nam omogućuje da nevidljivo postane vidljivim.
Riječ geometrija nastala je od grčkog izraza geo metros, što znači mjerenje Zemlje.
Matematika zahtjeva visoki stupanj koncentracije. Matematika zahtjeva snažno usredotočenje kako bismo se njome uopće mogli baviti. Bez te razine koncentracije, mozak ne može sagraditi simboličku građevinu.
Sjeverni je ocean prelijep, kao što je prekrasna osjetljiva zamršenost snježne pahuljice prije nego što se otopi i nestane, ali te ljepote ništa su u usporedbi s očaranošću brojevima, koja nas odbija poput iracionalnosti života i zbunjujuće složenosti prirodnih zakona.
Ako je matematika djelo ljudskog uma, čiji je um stvara (ili ju je stvorio)? Pretpostavljamo da svatko od nas stvara vlastiti matematički svijet u svojoj glavi. Kako u tom slučaju mogu biti siguran da je matematika stvorena u mome umu istovjetna matemtici stvorenoj u vašem umu? Postoji li mnogo različitih matematika?
Odgovor je da postoji samo jedan matematički svijet. Kad god se u umu pojavi svjesno usmjerena kreativnost koja oblikuje novi matematički pojam, struktura samog matematičkog svijeta i dalje je određena općom strukturom ljudskog mozga te je zbog toga uvijek ista. Metematički svijet posljedica je susreta ljudskog mozga s okolnim svijetom. Iz toga proizlazi da je matematika određena i svijetom oko nas i strukturom našeg mozga.
Um je računalni stroj, čiji se proces razmišljanja sastoji od slijeda zasebnih logičkih koraka. Prema tom shvačanju, ključ razumijevanja stvari koje čovjek čini umom – poput prepoznavanja lica ili razumijevanja priča – jest izražavanje misaonih procesa s pomoću logičkih pravila.
Mozak bilo kojeg sisavca mnogo je složeniji od bilo kakve neuronske mreže koju možemo računalno simulirati. Ljudski mozak, otac svih mozgova, sadrži priblićno 100 milijardi neurona. Svaki od njih izravno je povezan sa 1000 do 100.000 drugih neurona. Broj mogućih obrazaca djelovanja znatno je veći od broja atoma u svemiru. Ljudski mozak s pravom je opisan kao najsloženiji poznati objekt.
Međusobna briga uvelike je osnažena ako svaki član zajednice zna pojedinosti o životu drugih članova.
Mnogo teže razmišljamo i donosimo zaključke o apstraktnim situacijama nego što je to slučaj s logičko analognim stvarnim situacijama.
Za matematiku je potrebno offline razmišljanje o potpuno apstraktnim objektima koji uoće nisu povezani s bilo čime iz stvarnoga svijeta.
Dnevna doza matematičkog razmišljanja dobra je za naš um kao što naše tijelo ima koristi od dnevne šetnje ili rekreativng trčanja.
Kineska studija
Colin & Thomas Campbell
Izdavač: Teledisk 2009.
Ocjena: ****
Najkvalitetnije bjelančevine iz hrane su one koje nakon probavljanja pružaju pravu vrstu i količinu aminokiselina potrebnih za djelotvornu sintezu naših novih tkivnih bjelančevina. To je ono što riječ kvaliteta zapravo znači: radi se o sposobnosti bjelančevina iz hrane da pružaju pravu vrstu i količinu aminokiselina za stvaranje naših novih bjelančevina.
Djeca koja su obolijevala od raka jetre bila su iz najbolje ishranjenih obitelji. Obitelji s najviše novca jele su onošto smo mi smatrali najzdravijom prehranom, prehranu najsličniju našoj američkoj mesnoj prehrani. Oni su konzumirali više bjelančevina od bilo koga drugog u zemlji (i to visokokvalitetnih životinjskih bjelančevina) pa ipak su oni bili ti koji su obolijevali od raka jetre.
Djeca koja su jela najviše bjelančevina imala su najviše stope raka jetre.
Metaanaliza tablično organizira kombinirane podatke iz više studija i analizira ih kao jednu grupu podataka.
Natrijev nitric: Konzervans za meso koji se koristi od 1920-ih. Ubija bakterije i daje lijepu ružičastu boju i poželjan okus hrenovkama, slanini i mesu u konzervi.
Nitriti koje konzumiramo mogli bi reagirati i stvarati nitrozamine u našim tijelima.
Nitrozamini: Zastrašujuća skupina kemikalija. Za ništa manje od sedamnaest nitrozamina razumno je očekivati dakancerogeno djeluju na ljude.
Niska razina vitamina C upadljivo je bila povezana s većim rizikom od raka.
Želite li vitamin C ili beta-karoten ne posežite za bočicom pilula – posegnite za voćem ili zelenim lisnatim povrćem.
Virus pruža pištolj, a loše prehrana povlači okidač.
Naše najmoćnije oružje protiv raka je hrana koju svakoga dana jedemo.
Gotovo svi mi u SAD-u umrijet ćemo od bolesti obilja.
Meso sam prestao jesti prije petnaest godina, kao i gotovo sve namirnice životinjskog podrijetla, uključujući mliječne proizvode, u posljednjih šest do osam godina, osim u vrlo rijetkim prilikama. Moj kolesterol se snizio usprkost tome što starim; u boljoj sam tjelesnoj kondiciji nego kad mi je bilo dvadeset i pet; i – danas imam 20,5kg manje nego što sam imao s trideset godina.
Ovdje u Americi živimo u obilju zbog čega umiremo na određen način. Svakoga dana u tjednu pripremamo gozbe poput kraljeva i kraljica, što nas ubija.
Dok završite čitati ovu stranicu, četiri Amerikanca dobit će srčani udar, a još četiri postat će žrtve moždanog udara ili zatajenja srca. Tijekom sljedeća dvadeset i četiri sata 3000 Amerikanaca dobit će srčane udare, što je otprilike broj ljudi koji su poginuli u terorističkim napadima 11.rujna 2001.
Ali – što je bolest srca? Jedna od ključnih komponenti je plak. Plak je masni sloj bjelančevina, masti (uključujući kolesterol), stanica imunološkog sustava i drugih sastojaka koje se nakupljaju na unutarnjim stjenkama koronarnih arterija. Čuo sam kako je jedan kirurg rekao da ako prstom pređete po plakom prekrivenoj arteriji, osjećaj je sličan kao da prstom prelazite po toploj torti od sira. Ako vam se plak nakuplja u koronarnim arterijama imate neki stupanj bolesti srca. Od seciranih vojnika u Koreji jedan na dvadeset bolesnih ljudi imao je toliko plaka da mu je bilo blokirano 90% jedne arterije. To je kao da svežete čvor na crijevu za polijevanje vrta i pokušavate navodniti očajnički suh vrt preostalim curkom vode!
Zašto ti vojnici nisu pretrpjeli srčani udar? Konačno, svega 10% arterije bilo je otvoreno. Kako to može biti dovoljno? Pokazalo se d akad se plak na unutarnjoj stjenci arterija nakuplja polako, tijekom godina, protok krvi ima dovoljno vremena da se prilagodi. Zamislite da je krv koja teče kroz vašu arteriju divlja rijeka. Ako svakoga dana stavite nekoliko kamenova uz obale rijeke kroz razdoblje od više godina, kao što se plak nakuplja na stjenkama arterija, voda će pronaći neki drugi put kojim će stići tamo gdje želi. Možda će rijeka stvoriti nekoliko manjih potoka preko kamenja. Možda že se rijeka probiti ispod kamenja, stvarajući malene tunele ili će možda voda teći kroz malene postrane potoke, izabravši potpuno nov tok. Ti novi sitni prolazi oko ili kroz kamenje zovu se 'kolaterale'. Ista stvar događa se u srcu. Ako se plak nakuplja kroz razdoblje od nekoliko godina, razvit će se dovoljno kolaterala da krv i dalje može prolazit kroz srce. Međutim, prevelika nakupina plaka moće uzrokovati ozbiljno ograničenje protoka krvi, a kao rezultat može se javiti iscrpljujuća bol u prsima ili angina. Međutim, takvo nakupljanje samo u rijetkim slučajevima dovodi do srčanih udara.
Što dakle dovodi do srčanih udara? Pokazalo se da manje ozbiljne nakupine plaka, koje blokiraju manje od 50% arterije, često uzrokuju srčane udare. Svaka od tih nakupina ima sloj stanica, zvan kapa, koji odvaja jezgru plaka od krvi koja pritječe. Kod opasnih plakova kapa je slaba i tanka. Kao posljedica toga, krv koja kola uz nju moće nagrizati kapu dok ona ne prsne. Kada kapa prsne, sadržaj jezgre plaka pomiješa se s krvlju. Krv se tada počne zgrušavati oko mjesta prsnuća. Ugrušak raste i brzo može blokirati cijelu arteriju. Kada arterija u tako kratkom razdoblju postane blokirana, malo je izgleda da se razvije kolateralni protok krvi. Kad se to dogodi, protok krvi dalje niz krvotok od mjesta puknuća postaje ozbiljno reduciran i srčani mišići prestanu dobivati potrebnu količinu kisika. U toj otočki, kada stanice srčanog mišića počnu umirati, mehanizam pumpanja srca počne otkazivati, osoba može osjećati bolan pritisak u grudima, ili vrlo jaku bol koja se širi niz ruku i naviše do vrata i vilice. Ukratko, žrtva počinje umirati. To je proces iza većine od 1,1 milijun srčanih udara koji se svake godine dogode u Americi. Svaki treći čovjek koji dobije srčani udar od njega će i umrijeti.
Smanjite faktore rizika kao što su kolesterol u krvi i krvni tlak i smanjili ste rizik od bolesti srca.
Gušimo se u oceanu posve pogrešnih informacija koje u prevelikoj mjeri služe samo zgrtanju novca u tuđe džepove.
Rješenje za gubitak težine je prehrana cjelovitim namirnicama biljnog podrijetla, uz razumnu količinu vježbanja. To je dugoročna promjena načina života, a ne pomodno instant – rješenje koja može pružiti dugotrajan gubitak težine uz minimiziranje opasnosti od kroničnih bolesti.
Biljna prehrana djeluje na ravnotežu kalorija tako da održava tjelesnu težinu pod kontrolom na dva načina. Kao prvo, odbacuje kalorije u obliku tjelesne topline umjesto da ih pohranjuje kao tjelesne masti, anije potrebna velika količina kalorja da se stvori velika razlika tijekom godine dana. Kao drugo, biljna prehrana potiče veću tjelesnu aktivnost. I kako tjelesna težina pada postaje lakše biti tjelesno aktivan. Prehrana i vježba djeluju zajedno na smanjenje tjelesne težine i poboljšanje cjelokupnog zdravlja.
Mi možemo kontrolirati uzrok. On je na vrhu naše vilice.
Muškarcima se problem s prostato dijagnosticira kad su njihove razine PSA iznad četiri.
Aktivirani vitamin D odgovoran je za široki spektar koristi po zdravlje u tijelu. Konstantno niske razine aktiviranog vitamina D stvaraju povoljne uvjete za razne vrste raka, autoimune bolesti, osteoporozu i druge bolesti.
Postoji opasnost od kravljeg mlijeka posebno kod genetski osjetljive djece.
Kravlje mlijeko je vjerojatan uzrok smtronosnog dijabetesa tipa 1.
Sve autoimune bolesti uključuju imunološki sustav koji se poremetio na takav način da napada vlastite bjelančevine koje izgledaju jednako kao strane bjelančevine.
Drugo, za proučene autoimune bolesti utvrđeno je da su češće na većim geografskim širinama gjde je manje konstrantne sunečve svjetlosti.
Treće, neke od tih polesti pokazuju tendenciju pojavljivanja kod istih ljudi. Dokazano je na primjer, da su MS i dijabetes tipa 1 zajedno prisutni kod istih osoba. Parkinsonova bolest, koja nije autoimuna, ali ima autoimuna obilježja, često se javlja s MS.om, unutar istih geografskih regija i kod istih osoba.
Četvrt, kod onih bolesti koje su proučavane u vezi s prehranom, konzumiranje namirnica životinjskog podrijetla, posebno kravljeg mlijeka, povezano je s većim rizikom od oboljevanja.
Šeto, postoje dokazi da virus, ili virusi, može potaknuti javaljanje nekoliko od tih bolesti.
Šesto, i najvažnije obilježje koje povezuje ove bolesti dokaz je da njihovi mehanizmi djelovanja, što je žargonizam za opis na koji način nastaje bolest, imaju mnogo toga zajedničkog. Kod razmatranja zajedničkih mehanizama djelovanja mogli bismo početi s izlaganjem suncu, jer se čini da je ono na naeki način povezano s autoimunim bolestima. Izlaganje suncu, koje se smanjuje s povečanjem geografske širine, mogli bi biti važno, ali je jasno da psotoje i drugi faktori. Potrošnja namirnica životnjskog podrijetla, posebno kralvjeg mlijeka, također raste s daljenošću od ekvatora. U stvari, u jednoj od opsežnijih studija utvrđeno je da je kravlje mlijeko jednako dobar prediktor MS-a kao i gografska širina, tj sunčeva svjetlost. U studijama provewdenim u Norveškoj, MS je bio manje čest u bliini obalnih područja zemlje gdje je potrošnja ribe veća. Tako je stvorena pretpostavka da bi omega-3 masti, prisutne u ribi mogle imati zaštitni učinak. Međutim, ono što se gotovo nikada ne spominje je da je potrošnja mliječnih proizvoda (i zasićenih masti) bila mnogo niža u područjima gdje se jede riba. Je li moguće da kravlje mlijeko i nedostatak sunčeve svjetlosti imaju sličan utjecaj na MS i drugi autoimune bolesti zato što djeluju kroz sličan mehanizam?
Amerikanci konzumiraju više kravljeg mlijeka i mliječnih proizvoda po stanovniku od većine populacija u svijetu. To znači da bi Amerikanci trebali imati izvanredno čvrste kosti, zar ne? Na žalost, ne. Jedna nedavno objavljena studija pokazala je da američke žene u dobi od pedeset i više godina imaju jednu od najviših stopa prijeloma kuka u svijetu.
Istraživači su objasnili da životinjske bjelančevine, za razliku od biljnih bjelančevina, povećavaju kiselinsko opterećenje tijela. Povećano kiselinsko opterećenje znači da naša krv i tkiva postaju kiseliji. Tijelo ne voli kiselu sredinu pa se počinje protiv nje boriti. Kako bi neutraliziralo kiselinu tijelo koristi kalcij koji je vrlo djelotvorna baza. Međutim, taj kalcij mora odnekud dolaziti. Na kraju se crpi iz kostiju, a gubitak kalcija slabi kosti što pak povećava rizik od prijeloma.
Budite tjelesno aktivni. Koristite stube umjesto dizala, šećite, džogirajte, vozite bicikl. Plivajte, vježbajte jogu ili aerobik svakih nekoliko dana i bez straha kupite utege koje ćete povremeno koristite. Bavite se nekim sporotom ili se uključite u društvenu skupinu u kojoj se vježba. Mogućnosti su beskrajne, a mogu biti i zabavne. Za nagradu ćete se osjećati bolje, a vaše će kosti biti mnogo zdravije.
Jedite raznovrsne, cjelovite biljne namirnice i izbjegavajte namirnice životinjskog porijekla, uključujući mliječne proizvode. Obilje kalcija dostupno je u širokom rasponu biljnih namirnica, uključujući razne vrste graha i lisnatog povrća. Sve dok izbjegavate rafinirane ugljikohidrate poput zašežerenih žitarica, slatkiša, običnih tjestenina i bijeloga kruha ne biste trebali imati problema s nedostatkom kalcija.
Svedite unos soli na minimum. Izbjegavajte visoko prerađene i pakirane namirnice koje sadrže suvišnu sol. Postoje određeni dokazi da pretjeran unos soli može predstavljati problem.
Nisu utvrđene ni bilo kakve koristi od uzimanja vitamina A i E za prevenciju bolsti srca.
Istraživači nisu mogli utvrditi ravnotežu prednosti i štete od rutinske upotrebe dodataka s vitaminima A, C ili E, multivitaminima s folnom kiselinom ili kombinacija antioksidanata za prevenciju raka ili kardiovaskularnih bolesti. Štoviše, preporučili su da se dodaci s beta karotenom ne uzimaju.
Nije stvar u tome da te hranjive tvari nisu važne. Važne su – ali samo kad se konzumiraju kao hrana, ne kao dodaci.
Iako je kolesterol nužan za zdravlje, naša tijela mogu ga proizvesti dovoljno za svoje potrebe, zato ga uopće ne moramo unositi hranom. Dakle, on nije esencijalna hranjiva tvar.
Naša tijela prirodno sama proizvode kolesterol. Vitamin A brzo nastaje u našim tijelima iz beta karotena, a vitamin D nastaje u našim tijelima ko jednostavno izlažemo kožu sunčevoj svjetlosti u trajanju od otprilike petnaest minuta svakih nekoliko dana. Oba ta vimani su otrovna u velikim količinama.
Znamo točno samo kada znamo malo, sa znanjem se sumnja povećava.
Kroničnim je bolestima potrebno nekoliko godina da se razviju. Npr, općenito se smatra da rak dojke moće biti iniciran u adolescenciji, a da ne postane zamjetan sve do poslije nemopauze. Zato je lako moguće da imamo mnogo sredovječnih žena koje žive s rakom dojke iniciranim u njihovim tinejdžerskim godinama koji neće postati detektabilan sve do nakon menopauze.
Jedan dekagram prevencije, vrijedi kilogram liječenja.
Prehrana koja je zaista korisna za jednu kroničnu bolest poboljšat će zdravlje i kod svih drugih bolesti.
Kvalitetna prehrana stvara zdravlje na svim područjima našeg života. Svi su dijelovi međusobno povezani.
Mudrost prirode snaga je mehanizma prirodnog svijeta. To je čudesna mrežazdravlja, od molekula i ljudi do drugih životinja, šuma, oceana i zraka koji udišemo. To je priroda na djelu, od mikroskopskog do makroskopskog.
Poželjno je svakodnevno uzimanje dodataka s vitaminom B12 i možda vitaminom D za ljude koji provode većinu vremena u zatvorenom prostoru i/ili ćive u sjevernim podnebljima. I to su svi potrebni dodaci prehrani.
Iako preporučujem da se ne brinete zbog malih količina životinjskih proizvoda u vašoj prehrani, to ne znači da predlažem d anamjerno nastojite uključiti male količine mesa u svoju svakodnevnu prehranu. Moja je preporuka da nastojite izbjegavati sve proizvode životinjskog podrijetla.
Postoje tri izvrsna razloga da idete do kraja. Kao prvo, pridržavanje ovakve prehrana zahtjeva radikalnu promjenu u vašem stavu o hrani. Teže je učiniti to napola. Ako računate na proizvode životinjskog podrijetla jest ćete ih i gotovo sigurno ćete jesti više nego što biste trebali, kao drugo, osjećat ćete se prikraćeni.
Da je vaš prijatelj bio pušač cijeli svoj život i pitao vas za savjet, biste li mu rekli da smanji na samo dvije cigarete dnevno ili biste mu rekli da potpuno prestane pušiti? Na taj načim želim vam reći da umjerenost, čak i uz najbolje najmjere, ponekad otežava postizanje uspjeha.
Znam da je teško povjerovati dok sami ne doživite, ali ukusi se mijenjaju kad ste na biljnoj prehrani. Ne samo što izgubite želju za mesom nego ponete otkrivati nove okuse u mnogim jelima, okuse koji su bili otupljeni dok ste se hranili pretežno životinjskim namirnicama.
Kronične bolesti od kojih bolujemo uglavnom su rezultat beskrajno kompleksnih napada na naša tijela koji su posljedica prehrane lošom hranom. Niti jedna kemmijska intervencija neće se moći mjeriti sa hranom konzumiranja najzdravije hrane.
Problem s liječnicima počinje od našeg obrazovanja. Cijeli sustav plaća farmaceutska industrija, od obrazovanja do istraživanja. Farmaceutska industrija kupila je umove medicinske struke. To počinje onog dana kada dođete na medicinski fakultet.
Sokrat kaže da bi gradovi trebali biti jednostavni, te da bi građani trebali živjeti od ječma i pšenice, s umacima od soli, maslina, sira i seoskom hranom od kuhanog luka i kkupusa, s desertima od smokava graška graha, pečenih bobica mirte i bukve, uz umjerene količine vina. Sokrat kaže: I tako živeći u spokojstvu i krepkog zdravlja, oni će najvjerojatnije živjeti do duboke starosti...
Došli smo do točke u povijesti kad se naše loše navike više ne mogu tolerirati. Mi smo, kao društvo, na rubu velike provalije: možemo otići u bolest, siromaštvo i degradaciju ili možemo odabrati zdravlje, dugovječnost i obilje. A sve što je za to potrebno je hrabrost da se mijenjamo.
Knjiga tišine
Sara Maitland
Izdavač: Planetopija 2010.
Sjedim na pragu svoje kućice sa šalicom kave gledajući niz dolinu svoj izuzetni vidik ni u što. Prekrasno je.
Nije baš 'ništa'. Zapravo, tu su formacije oblaka, i trska, oštra trava, vrijesak i bujad koji se na različite načine gibaju na vjetru i promjene boja, ne samo kroz godinu nego i u jednom danu, kako se sunce i oblaci izmjenjuju i pomiču. Ali u drugom smisli ona je u pravu i to veliko ništa uvlači me u sebe.
'sam' i 'usamljen' postali su gotovo sinonimi, i možda još gore 'biti tih' i 'dosađivati se' podjednako se, izgleda, približavaju. Djeca nestaju iza zida od buke, s vlastitim televizorima i računalima u svojim sobama.
Svi zamišljamo da želimo mir i tišinu, da cijenimo privatnost i da je osoba u samoći i tišini nekako 'autentičnija' nego ista ta osoba u društveno gužvi, ali rijetko tražimo priliku da u tome uživamo.
Bio je to Grand Canyion. Bio je crven i zlatan, prostran i tih.
Te sam jeseni krenula u Oxford. Postala sam studentica baš u pravo vrijeme jer tada je 'biti mlad bilo čisti raj'.
Kad sam se napokon osjećala dovoljno sigurnom za to pokazalo se da mi je djetinjstvo priskrbilo vještinu života u kolektivu. Skupine su mi odgovarale, brzopotezni ratoborni razgovor bio je nešto što sam vježbala za domaćim stolom od najranijih godina.
Sposobnost da budemo sami, da uživamo u osami u odrasloj dobi, potječe iz djetetova iskustva samoće u prisutnosti majke. On opisuje stanje u kojem su neposredne potrebe djeteta – za hranom, toplinom, dodirom itd – zadovoljene pa nema potrebe da beba od majke traži bilo što, niti se majka treba baviti ispunjavanjem bilo kakvih potreba; zajedno su, u miru, u tišini.
To ne vrijedi za dnevna hranjenja, ali tada u noći koja blijedi, nemamo što drugo raditi osim da budemo tu. Mrak, 'vrijeme izvan vremena' i tišina noći utisnuti su u moje sjećanje zajedno s gustoćom te posebne tihe radosti.
Kad se situacija promijenila, kad sam se počela stišavati i ne samo to, kad sam zavoljela tišinu i poželjela je razumjeti i dohvatiti, i u praksi i u teoriji, nisam se osjećala kao da od bilo čega bježim. Baš suprotno, htjela sam više. Imala sam sve i to nije bilo dovoljno. Tišina nije odbijanje nego dodatak društvenosti, prijateljima i razdobljima dubokog emocionalnog i profesionalnog zadovoljstva. Imala sam sreće ili mi je udijeljena milost. U dubokom smislu, kako ću opisati, osjećam da je tišina tražila mene, a ne obrnuto.
Teško se unatrag sjetiti što je bilo prije: sloboda samoće ili energija tišine. Ako živite masi, imate posebnu vrstu slobode.
Odjednom se količina vremena u danu proširila i bilo je slobode, prostora i mogućnosti izbora.
To je bila duga, zamorna i neopisivo lijepa vožnja, kroz sunce i kroz kišu, i cijelo vrijeme imala sam osjećaj udaljavanja – ceste su postajale uže, kuće rjeđe, gradovi kao sela, a sela sasvim mala.
Smjestiti se u toj tišini i nekako smanjiti vlastita očekivanja – planirati, raspoređivati, upravljati svojim danima što je manje moguće. Doživjeti, osjetiti, živjeti, što je više moguće – biti. Po iskustvu većine ljudi koji se dobrovoljno upute u tišinu, treba neko vrijeme da nam tišina 'sjedne'. S vremenom, dakako, ne postaje tiše, ali mi postajemo usklađeniji s tišinom. Za razliku od zvuka koji nam se razbija o uši, tišina je profinjena. Što smo više i duže tihi, bolje čujemo sitne zvukove unutar tišine pa nam sama tišina uvijek uzmiče kao plaha divlja životinja. Moramo biti vrlo mirni i namamiti je. To je teško. Nastojimo primiriti um i itijelo da bismo otkrili koliko su uzburkani. Ali postupno sam počela oblikovati svaki pojedini dan i tišina je prevladala.
Sva hrana dobila je ponešto od tog intenziteta – dobro sam kuhala, više se trudila, pazila više nego obično i uživala u stvarima zbog njih samih.
No uvjerena sam da je veliki dio više povezan s pojačanjem intenziteta u tišini: osjećaji u vezi seksa, hrane, topline ili ugode dobivaju vrlo živu, gotovo grozničavu snagu. Budući da baš od toga pokušavamo pobjeći kroz tišinu, uopće ne iznenađuje što svoje čežnje počinjemo doživljavati kao 'vražje djelo', a sam taj osjećaj demonskog pojačan je tišinom.
Dan se ne prekida naglo; noć ne pada odjednom. Radi se više o postupnoj akumulaciji, kao kod dugotrajne plime. Promatrač nema dojam hitnje. Baš naprotiv, osjeća da se nešto od neizmjerive važnosti ostvaruje s bezvremenskim strpljenjem. To su najbolji trenuci; trenuci kad se zapuštena osjetila šire do profinjene osjetljivosti. Stojiš na granici i jednostavno gledaš, i slušaš, i osjećaš. Poslijepodne zna biti tako jasno da se ne usudiš proizvesti ni zvuk da se ne bi raspalo na komadiće.
Više nema ni tračka dana, čak ni u podne. Po cijelom horizontu samo zvjezdana, duboka noć. Dan i noć, cijelom svojom kružnom putanjom, Mjesec na nebu. To je bilo kao da smo se otapali u mjesečini, kao da nas je mjesečina gutala. Činilo se da me svjetlo posvuda prati. U cijelu čovjekovu svijest prodire sjaj kao danas je privlačio unutra, u sam Mjesec. Ne možemo izbjeći taj sjaj.
Osjećam u sebi veliku snagu. Slobodan sam, slobodan kao nikada prije. Povezan sa svime, svejedno, ali sam sa svojom sudbinom.
Sve je bilo tako golemo. I tako divlje, prazno i slobodno. I onda sam se, sasvim neočekivano odjednom izgubila, ili nešto tako. Nije bilo mene i krajolika nego neka vrsta jedinstva: povezanost, kao da mi je nešto otpuhalo kožu. I više od toga – kao da su se molekule i atomi od kojih sam stvorena spojili s molekulama i atomima od kojih je stvoren ostatak svijeta. Osjećala sam se sasvim povezano sa svim. Trajalo je vrlo kratko, ali trenutak je bio potpun. Ne sjećam se da sam osjećala takvu izuzetnu povezanost otkako sam bila malo dijete.
Svaka ekstremna situacija, osobito one s kojima se suočavamo u tišini, može biti rizik za čovjekov osjećaj identiteta i samokontrolu.
Panika izaziva bezumne i autodestruktivne odgovore na imaginarne situacije, au skupinama je zarazna i dovodi do stampeda, iracionalne agresije i luđačkog ponašanja.
Riječ želi razbiti tišinu, to je posao riječi.
Ne mogu zapravo zamisliti da ne čitam. Ali postupno sam postala svjesna da u tišini počinjem čitati na nov način. Još uvijek, prečesto koristim se čitanjem kao načinom bijega od tišine. Uli ulazim u bučnu umnu borbu s autorima s kojima se ne slažem, ili jednostavno puštam da me fikcijski svjetovi uvuku u sebe.
Otkrila sam da su u tkanje svakoga pojedinog dana upleteni komadići i djelići tišine i počela sam motriti na njih, ulaziti u njih što laganije i mirnije mogu. Neke od tih trenutaka morala sam sama stvoriti – isključiti telefon, držati se rasporeda meditacije, odšetati tamo gdje ili kada je najmanje vjerojatno da će biti drugih ljudi, reći 'ne' čak i privlačnim pozivima na rad ili društvene događaje – no neku su samo bili tu i čekali me.
Možda mi imamo duboku i opravdanu potrebu da u cijelom svom biću znamo kakav je dan, da ga vidimo i osjetimo, da znamo kako je nebo sivo, svjetlije na jugu, s krpicama plavog na jugozapadu, sa snijegom na tlu, živa termometra je na 18, a od hladnoga vjetra bole uši. Imam stvarnu potrebu da znam takve podatke jer sam i sam dio vremenskih uvjeta, i dio klime, i dio mjesta, a dan u kojem nisam istinski sudjelovao u svemu tome uopće nije dan.
Oblaci su divni na mnogo načina. Lijepi su i obliku i boji, poetični su – njihovi obrisi podsjećaju na nešto drugo, izazivaju maštu, prorokuju, donose upozorenja i obećanja onog što dolazi…
Oni dolaze dan za danom neiscrpni, nikad dva posve jednaka, pojavljuju se na obzorju i stupaju nebom u dugoj svečanoj ili razigranoj povorci. Oni su još jedna od tihih sila oko nas i svojim prolaskom objavljuju da tišina ima značenje, oblik i svrhu i ima me čemu naučiti.
Da bih tražila, a onda i promatrala ptice, morala sam jako paziti na sadašnji trenutak, uvijek u sadašnjem vremenu, sada – takav stav su budisti zvali 'osviještenost'. Biljke, naročito cvijeće, miruju dok ih gledamo, čak i dok tražimo odgovarajuću stranicu u knjizi o divljem cvijeću i uspoređujemo razne mogućnosti, no s pticama je to sada – sada ili odoše.
Lebdeći iznad bizarnosti praha i neba, sivkastog i plavog, sjene i sunca, tišina na kraju i sama postaje zvuk: piskava bujica krvi u našim ušima.
Ovaj obrazac – prvo, dugo razdoblje discipline i asketizma, ptom slijedi faza učenja i završava u drugome, blaženom povlačenju – vrlo je čest slijed, ne samo u kršćanstvu nego i u mnogim drugim religijskim tradicijama.
Kao što, ako ostavimo vrata javnog kupališta otvorena, para bježi i njegova je vrlina izgubljena, tako vrlina osobe koja puno govori bježi kroz otvorena vrata glasa. Zato je tišina dobra stvar, ona nije ništa manje nego majka mudrih misli.
Nastojanje da eliminiram ego i utišam um, srce i maštu uništava jasan osjećaj za vrijeme pa tako i za priču, ali pokušaj da se namjerno koristim tišinom kako bih potaknula unutarnja stanja imaginacije ima točno suprotno djelovanje.
Otiđimo u divljinu i 'otkrijmo tko smo', 'utvrdimo svoj individualni glas' ili 'svoj autentični identitet'.
Za mene, ovo potvrđuje valjanost romantičarskog shvaćanja tišine kao duboka izvora kreativnosti, dakako pod uvjetom da prihvatio temeljne pretpostavke: da je naše 'unutarnje' ja 'istinskije' i 'stvarnije' od, od strane društva konstruirane persone (maske) koju navlačimo u društvenim okolnostima i da je velika umjetnost istraživanje i razotkrivanje toga skrivenog ja.
Osjećaj da smo rascjepkani, bezvrijedni, 'izvan kontrole' može postati nepodnošljiv i uravnotežen kroz ideju da postoji značenje i istina koju je moguće otkriti jedino doživljajem ekstremnih emocija te uvažavanjem toga doživljaja.
Počela sam učiti da život tišine i molitve traži jako puno vremena, a nitko mi neće platiti to vrijeme. I tako što manje stvari trebam, biti to bogatija.
Imala sam i neuspjelih eksperimenata. Pokušala sam živjeti bez satova, bez nametanja te vrste umjetna vremena i njegovih zahtjeva prema ritmu svojih dana, čak mi se činilo da implicitno 'tik-takanje' vremena mjeri i upravlja tišinom vječnosti. To se, barem tada, pokazalo kao korak predaleko u tišinu. Bilo je to previše kontrakulturno, i da bih izbjegla stvaranje ozbiljne zbrke i neugodnosti za druge, samo sa povraćala vlastiti nemir i uhvatila se kako varam – varanje je ako uključiš računalo samo zato da saznaš koliko je sati; varanje je ako razbiješ svoju tišinu naručenim telefonskim buđenjem.
Srećom, otkrila sam koliko zapravo malo trebam u materijalnom smislu i to me ohrabrilo. I kako sam smanjivala svoje vlasništvo, počela sam razvijati svjesniju jasnoću o onome što sam pokušavala učiniti. Ja nisam za preživljavanje i 'povratak u prirodu'. Ne mislim da je moguće, ili barem ne u ovoj zemlji, živjeti potpuno izvan novčane ekonomije. Ne znam bi li bilo moguće samodostatno se prehranjivati, ali znam da bi to bio jako težak rad. To bi samo postalo cilj i ne bi povećalo moj osjećaj slobode, prostora i tišine. Ne želim uzgajati svoje povrće, živjeti bez cigareta ili kave, plesti ili tkati odjeću, ili pisati guščjim pero i tintom kućne proizvodnje. Ne želim se svaki dan mučiti pomusti svoju kozu ili po šumi skupljati drvo za vatru. A čak i kad bih, opet bi ostao porez. Ono što ja želim jest živjeti u tišini najviše što je to moguće u ovom trenutku naše povijesti.
Sama smrt je tišina i zato možda mislimo da je tišina smrt. U određenom smislu, smrt je jedina tišina. Većina nas začeta je u tišini. U maternici nema tišine, tu je majčinski postojani otkucaj srca i mi bismo trebali razumjeti stalno bućkanje, mućkanje, ritmičku melodiju pulsa i energije. Čim se rodimo, potiču nas da vinemo, da proizvedemo buku, da objavimo svoj dolazak. Ali u smrti tišina se prikrade i udomaći. Smrt je vrlo konkretan fizički događaj pa je i njezina tišina konkretna i fizička, ali je uz to pojačana emocionalnom tišinom koja je nužno prisutna. Sve što nismo izgovorili nikad neće biti izgovoreno, bilo to dobro ili zlo. Živi moraju zašutjeti; više se nema što reći.
Kod vas je problem u tome što je uvijek previše poglavica, a nema Indijanaca, ali trenutno je gore nego inače jer svi se poglavice prave da su Indijanci.
To je bila realnost i bez izbora morala sam prihvatiti da nas smrt vraća natrag u obrasce postavljene u djetinjstvu – obično neizgovorene, neispitane, bez pregovora, tiho.
Pravilo redovnika nalaže im da: sjede u svojoj ćeliji kao u raju, paze na svoje misli kao što vješt ribar pazi na ribu, uvijek pamte da smo u Božjoj nazočnosti. Napuste sve i čekaju, ovisni o Božjoj milosti, kao ptić koji jede samo ono što mu majka donese.
Ali naučila sam puno u prethodnom desetljeću.
Trenutno mi je cilj 80 posto tišine, u skladu sa stavom da je dobro imati cilj.
Ljudi pričaju o 'potonuću u dubine' tišine. To je na mnogo načina dobra metafora, u tišini ima silne dubine. Tišina me upija i što dublje u ulazim, sve više me preuzima njezina atmosfera. U tišini, kao u dubokim vodama, oslobođeni smo gravitacije.
A kao i u dubokoj vodi, možemo se utopiti u tišini. Opasnost je uvijek tu.
Kako uspješno razgovarati sa svima?
Leil Lowndes
Izdavač: Mozaik knjiga 2010
Brz osmjeh nije uvijek učinkovit. Staromodno instant cerenje u danjašnjoj sofisticiranoj gomili nema težine.
Nemojte se odmah nasmijati kad nekog apozdravljate, kao da tako radite uvijek kada se netko nađe ispred vas. Umjesto toga, na sekundu pogledajte osobu u lice. Stanka. Uronite u nju. Zatim neka vaše lice preplavi velik, topao somijeh i neka prijeđe na vaše oči. Obujmit će osobu kojoj je namijenjen poput toplog vala. Djelić sekunde, za koliko ste ga odogdili, uvjerit će ljude da je vaš osmijeh koji osvaja iskren i namijenjen samo njima.
Tijekom cijelog govora sudionica koja je gledala u mene neprestano bila je u središtu moje pažnje. Zbog čega? Zbog toga što je cijelo vrijeme pogled držala usmjeren na moje lice. Čak i kada sam završila izlaganje i stajala u tišini, njezine su me oči i dalje gledale. Osjetila sam da jedva čeka da čuje riječi koje će izaći iz mojih usta. To mi se jako svidjelo. Njezina koncentracija i očito divljenje bili su mi isnpiracija da se sjetim priča i da spomenem važne ideje koje sam davno zaboravila.
Kada namjerno pogledate u nekoga, to ubrzava njihove otkucaje srca, a njegovim venama počinje kolati tvar slična adrenalinu. Ta je fizička reakcija jednaka onoj kada se ljudi počnu zaljubljivati u nekoga. Kada svjesno pojačate vizualni kontakt, čak i tijekom normalnog poslovnog ili društvenog događaja, ljudi će pomisliti da su vas osvojili.
Zamislite da su vam oči fiksirane za konverzijskog partnera. Nemojte prekinuti vizualni kontakt niti nakon što on ili ona prestane govoriti. Kada morate skrenuti pogled, napravite to vrlo polagano, protiv svoje volje, sve dok se konačno veza ne prekine.
Trud milijuna majki da izravnaju ramena svojoj djeci i milijardi nastavnika koji govore svojim učenicima: Drži se uspravno! Nije urodio plodom. Mi smo nacija pogrbljenih ljudi. Treba nam tehnika stroža od učitelja i uvjerljivija od roditelja danas nauči držati se kao Važna Osoba.
Zamislite kao da visite na kožnim uzdama i uspravite se. Pravilno držanje, uzdignuta glava, samopouzdan osmijeh i izravan pogled su idealna slika nekog tko je Važna Osoba.
Svaki put kad nekog upoznate okrenite se cijelim tijelom prema njemu i udijelite mu svu svoju pažnju kao što biste napravili i s malim djetetom da dopuže do vašin nogu i krezubo vam se nasmije.
Tajna kako da vas ljudi zavole u tome je da pokažete koliko vi volite njih.
Pokušajte se predstaviti nepoznatoj osobi kao da vam je stari prijatelj. Razlika je očita. Cijela prostorija oživi. Atmosfera je nabijena dobrim osjećajima.
Iskustvo radosnog susreta pokreće nevjerojatnu lančanu reakciju u vašem tijelu, od podsvjesnog opuštanja obrva do promjene položaja nožnih prstiju, kao i svega između.
Kada je važa konverzija dosita važna, pustite neka vas nos svrbi, neka vam zuji u uhu, imajte trnce u nozi. Nemojte se trzati, meškoljiti i vrpoljiti. A ni u kojem slučaju nemojte rukama dodirivati lice. Pokreti ruku u blizini lica i vrpoljenje mogu kod slušatelja ostaviti dojam da lažete.
Neka vam prijeđe u naviku da tijekom razgovora istovremeno uključite dva kanala. Govorite što želite, ali pažljivo pratite kako slušatelj reagira na vaše riječi. U skladu s tim planirajte svoje ponašanje.
Vizualizirajte scenu prije nego što je proživite. Svi sportaši to rade. Oni vizualiziraju svoj nastup prije nego što ga izvedu.
Vizualizacija najbolje djeluje kada ste potpuno opušteni. Samo kad vam je um miran, možete vijdeti jasne, životopisne slike. Vizualizirajte u tišini svog doma ili automobila prije odlaska na zabavu, kongres ili važan sastanak. Sve unaprijed pogledajte očima uma.
Čavrljanje nije u činjenicama niti u riječima. Njega čine glazba, melodija. Čavrljanje ima zadatak opustiti ljude. Cilj mu je da ujedini ugodne zvuke kao što je mačje predenje, dječje gugutanje ili grupno pjevanje. Ali najprije se moraš prilagoditi sugovornikovu raspoloženju.
Kada je u pitanju čavrljanje, važna je glazba, a ne riječi. Je li vaš sugovornik adaggio ili allegro. Uskladite se s njegovim tempom. To se zove usklađivanje raspoloženja.
Ljudi se više uključuju u vaš ton nego u vaš tekst.
Zabrinuti ste zbog uvodnih riječi? Ne bojte se jer 80% dojma vaših sugovornika ionako nema veze s onim što ste rekli. Gotovo sve što kažete je u redu. Bez obzira na to koliko tekst bio običan, uzbudljivo ćete zvučati ako ste empatični, pozitivno nastrojeni ili strastveni u interpretaciji.
Ako je prvo što izgovoriš prigovor, ti si grintavac. Ako su tvoje prve riječi grube, ti si čudovište. Ako su tvoje prve riječi neugodne onda si svadljivac. Jasno ko dan.
Trik da druge potaknete na razgovor je u tome da strastveno postavljate obična pitanja.
Nikada vam ne bi palo na pamet izaći na domjenak goli. Također, nadam se da vam nebi palo na pamet ogoliti svoj razgovor i ostaviti ga bespomoćnim pred dva neizbježna napadna pitanja: Odakle ste i Čime se bavite.
Nitko vas ne bi nikada slušao da ne zna da je on sljedeći na redu.
Najbolji komentatori znaju da ideje ne padaju s neba. Budući da je gospoa Otis spomenula biljke, znači da je imala neki odnos s njima. Štoviše, spomenuvši tu riječ, znači da je podsvjesno željela razgovarati o tome.
Nikada više nemojte ostati bez teksta. Ponavljajte kao papiga nekoliko posljednjih riječi koje je vaš konverzacijski partner rekao. Tako vraćate lopticu na njegov teren, a tada samo trebate slušati.
Najbolji način da si osigurate temu za razgovor je da prije izlaska poslušate vijesti. Sve ono što se trenutačno događa u svijetu – požari, poplave, zračne katastrofe, prodadanje vlada i slomovi burzi mogu biti izvrsni poticaj za razgovor bez obzira na to u kojoj se skupini nalazili.
Kao što i vrhunski menadžeri imaju različite životopise za različita radna mjesta na koja se prijavljuju, tako i vi imajte za različite slušače različite istinite priče o svom životu. Prije nego što odgovorite na pitanje: čime se bavite? Zapitajte se Koji bi mogući interes mogla ova osoba naći u mom odgovoru? Bi li mogla surađivati sa mnom ? kupovati od mene? Zaposliti me? Oženiti moju sestru? Postati moj prijatelj? Gdje god išli, ponesite sa sobom kratak životopis s komunikacijskim trikovima.
Veliki pobjednici koriste bogat rječnik, ali nikad ne zvuče neprikladno. Rečenice graciozo klize s njihovih usana i obogaćuju razgovor. Riječi im pristaju. Kao što pomno biraju kravatu ili košulju, veliki igrači u životu usklađuju riječi sa svojim osobnostima i stavovima.
Dobra vijest da je razlika između cijenjenog vokabulara i svjetovnog u samo pedesetak riječi. Ne trebate puno kako biste zvučali kao veliki pobjednik. Nekoliko desetaka krasnih riječi na sve prisutne ostavit će dojam da ste originalni i kreativni.
Vokabular je pitanje učestalosti. Koristite svoje nove riječi nekoliko puta, i baš kao i nove cipele, biti će vam ih ugodno nositi kasnije.
Svaku prikladnu rečenicu počnite s TI/VI. To trenutno privlači slušačevu pažnju. Stvara pozitivan učinak jer dira u ponos i izbjegava prevođenje u vlastite okvire. Kad pospete TI/VI po razgovor, kao sol ili papar, slušači ga doživljavaju kao neodoljiv začin.
Ako se svima smijete na jednak način, osmijeh kao i konfederacijski dolar, gubi vrijednost. Kad upoznajete više ljudi, počastite svakog različitim osmijehom. Neka izađe iz ljepote koju veliki igrači pronalaze u svako licu pojedinačno. Ako vam je netko u grupi posebno drag, rezervirajte za njega poseban veliki osmijeh.
Kaže se da je pero jače od mača. No jezik je jači od pera. Naši jezici mogu navesti gomilu da plače, smije se ili da plješće dok ne padne u trans. Govornici su dovodili nacije do rata ili izgubljene duše vraćali Bogu. A koja je bila njihova oprema? Imamo iste oči, ruke, noge, oružje i glasnice.
Možda profesionalni atletičar ima jače tijelo ili profesionalni pjevač jači glas nego mi. No rađamo se s isto opremom. Razlika je što oni upotrebljavaju sve. Koriste se rukama, tijelom i pokretima jačeg zamaha, razmišljajući o prostoru. Koriste se tonovima glasa, različitim izrazima lica, mijenjaju brzinu kojom govore... i učinkovito se služe tišinom.
Ne ljute nas loše vijesti. Već način na koji ih ljudi donose. Svatko povremeno mora reći neku lošu vijest, a pravi profesionalci to rade na primjeren način.
Recite vijest uz osmijeh, uzdah ili jezaj. Ne ravnajte se prema onome kako se vi osjećate, već kako će to primatelj podnijeti.
Ne dopustite nikad da riječ hvala stoji sama. Uvijek zahvalite za nešto konkretno. Hvala na pitanju ili hvala što ste me odobrovoljili.
Kao što ribiči bacaju mušice kako bi namamili ribu tako i vi trebate postaviti prava pitanja kako bi vam se ljudi otvorili.
Sve je u početnom pitanju.
Kako postići najbolju cijenu i sklopiti najbolji posao. Pronađite svojeg informatora. Ako imate prijatelja u određenom poslu, od njega naučite jezik. Ako ne, umjesto da odete do dobaljača od kojeg želite kupiti, posjetite ih nekoliko. Razgovarajte s njima. Naučite od svakoga dio jezika.
Ugodnije je nuditi posao i prijateljstvo onima za koje osjećamo da s nama dijele životne vrijednosti i uvjerenja.
Odjekivanje je jednostavna lingvistička tehnika snažnog učinka. Slušajte govorinikov arbitrarni izbor imenica, prijedloga, pridjeva i odjekujte ih natrag. Slušanje kako njihove riječi izlaze iz vaših usta stvara podsvjesnu bliskost. Stvara im osječaj da dijelite njihove vrijednosti, sklonosti, interese i njihova iskustva.
Kompliment koji je netko čuo nije nikada tako uzbudljiv kao onaj koji je prečuo. Neprocjenjiv način povlađivanja nije ni telefonom, ni mailom, već tako da kao medij prenošenja poruke iskoristite prijatelja. Na taj ćete način izbjeći moguće sumnje da ste ulizica koja se nastoji nekome dodvoriti. Također primatelja ostavljate sa sretnom maštarijom da cijelom svijetu govorite o njegovoj veličini.
Pošalji mi poljubac s druge strane sobe.
Reci da sam zgodna kada to nisam.
Pomazi me po kosi kad prolaziš pored.
Male stvari puno znače.
Ugrij me pritajenim smiješkom
Koji mi kaže da još uvijek znaš.
Oduvijek, sad i zauvijek
Male stvari puno znače.
Kiks
Zachary Shore
Izdavač: Naknada Ljevak
Često zapadamo u kruta stanja uma a da toga nismo ni svjesni. Da bismo razumjeli kako nas takvi nazori zarobljavaju, moramo znati više o spoznavanju – o svjesnom procesu razmišljanja.
Uvjeren sam da spoznajne kikseve ne činimo zato što pogrešno razmišljamo, nego zato što razmišljamo kruto.upadamo u uobičajenu spoznajnu zamku, a to je strah od razotkrivanja – strah od toga da ćemo se pokazati slabima.
Hitnja i ljutnja dvije su najveće prepreke mudrome savjetu – hitnja, koju obično slijedi lakoumnost, i ljutnja, koja je obilježje primitivnih i uskogrudnih umova. Stoga je svatko tko tvrdi da riječi ne mogu biti vodiči djelovanja zacijelo budala ili se upravlja nekim osobitim interesima.
Ako netko probije našu fasadu, ako netko pronikne makar dijelić naše nutrine, osjećamo se izloženima i emocionalno ogoljenima.
Sram proizvodi strahovitu ambivalentnost u intimnim odnosima. Uvjeren je da neki ljudi gaje snažan osjećaj vlastite neprimjerenosti. Takvi ljudi nepresano pokušavaju izbjeći osjećaj poniženja i spriječiti druge da u njima prepoznaju osjećaj nedostojnosti. Taj se strah obično razvija u djetinjstvu. Čimbenik straha mogu uzrokovati roditelji koji iznova omalovažavaju svoju djecu i u njih usađuju 'šemu nedostojnosti'. Drugi izvor može biti ono što on naziva 'sklonošću uzmicanju', kada ljudi pokušavaju od drugih sakriti svoje emocionalne ispade, kao što su bijes, depresija ili panika. McKay objašnjava da većina ljudi, u nastojanju da prikrije osjećaj srama, stvara maske, lažna druga 'ja'. Uglavnom stvaraju umjetne osobe koje projiciraju ozračje samopouzdanja, kontrole ili besprijekornosti. Muškarci koji pate od straha od razotkrivanja obično se nastoje prikazati iznimno samopouzdanima. Oni su sveznalice koji imaju mišljenje o svemu i koji se ne boje ničega. Kada žene strahuju od izloženosti ponašaju se ili prestavljaju hladnima i suzdržanima. Bez obzira kako se taj strah očituje, osnovni je cilj, da svijet ne dozna za patnje i borbe koje se u njima odvijaju.
Pretjeranom uporabom sile ne iskazuju svoju snagu, nego otkrivaju svoju slabost. Pritom samo umanjuju položaj za koji su u zabludi mislili da ga na taj način štite. Suprotno njihovu uvjerenju, osoba koja priznaje svoje nedostatke često zadobiva poštovanje i povjerenje drugih ljudi.
Kada vođa odbija priznati pogrešku, to ne čini samo stoga što se boji razotkrivanja, nego i stoga što se istoga boje i njegovi pristalice. Ako ustanove da njihov vođa nema pravo, njegovi sljedbenici ponekad osjećaju da mu nisu smjeli pružiti pravu potporu. Kako bi izbjegli taj zaključak radije će održavati mit o njegovoj nepogrešivosti umjesto da trpe neugodnost ispravljanja pogreške.
Žrtve straha od razotkrivanja nikako ne mogu shvatiti da priznanje pogrešaka i njihovo ispravljanje nije znak slabosti, nego jasan znak snage. To pokazuje da je osoba koja je griješila poštena, odgovorna i mudra. Takvog vođu bio on roditelj ili predsjednik, vrijedi slijediti.
Nemojte se upitati što vaša zemlja može učinit z a vas, nego što vi možete učiniti za svoju zemlju.
Ne usuđujemo se dovoditi ih u iskušenje svojom slabošću. Jer tek kada budemo imali dovoljno oružja možemo biti sigurni da ga nikada nećemo uporabiti.
Počnimo iznova, neka obje strane nikada ne zaborave da uljudnost nije znak slabosti i da je iskrenost uvijek podložna kušnji. Ne odpustimo da ikada pregovaramo iz straha, ali ne odpustimo ni da strahujemo od pregovora. Kennedy
Spoznajne zamke su opasne jer imaju puno različitih krinki, stoga izbjegavanje jedne od njih ne jamči uspješno izbjegavanje drugih. One se pojavljuju u svim kontekstima koji se mogu zamisliti. One nas vabe u svim našim odnosima, na međunarodnoj, organizacijskoj i osobnoj razini. Samo ako vrlo dobro poznajemo njihove osnovne značjke moći ćemo ih prepoznati i izbjeći.
Ljudi često nepromišljeno žrtvuju jednu dragocjenost kako bi dobili nešto drugo.
U našoj prirodi je da volimo uzbudljive novitete kojima smo skloni pridavati atribut sveobuhvatnosti, uzalud se nadajući da oni mogu pružiti opća rješenja ili predstavljati panaceju, kada takvi doprinosi zapravo tvore skromnije, iako ključne dijelove složenije slagalice. Prenaglašavanje samo jednog uzroka lako može usporiti utrku za otkrićem.
Biologija i genetske predispozicije mogu pridonijeti nastanku te bolesti, ali određenu ulogu u tome igraju i spihološki čimbenici, kao što su sposobnost pojedinca da svladava teškoće i narav te društveni čimbenici, kao što su obiteljska dinamika i potporu drugih ljudi. Naša svakodnevna iskustva mogu utjecati na kemiju mozga, a ne samo bratno. Ispitivanja su čak pokazala da psihoterapija – jednostavno razgovaranje o problemima – također može izmijeniti kemiju mozga.
Vanjski čimbenici mogu utjecati na unutarnje procese, a isticanje samo jednog uzroka može onemogućiti razumijevanje pravoga uzročnog slijeda.
Mašta nam dopušta da promatramo svijet u više dimenzija. Ona nam omogućuje da nagađamo o tome kako bi život bio mogao biti drukčiji za nas i druge ljude. Dopušta nam da promišljamo drukčije vrijednosti i ponašanja, a da ih pritom smjesta ne odbacujemo. Ako mašta počivau umu, empatija je mašta srca. Empatija nam dopušta da osjećamo što drugi osjećaju. Ona nas ohrabruje da zakoračimo u emocionalno tijelo druge osobe i da doživimo njezine instiktivne reakcije.
Spoznajnih se zamki možemo čuvati samo ako razvijemo empatiju, vježbamo maštu i odbacujemo redukcionistička rješenje. Sve te stvari mogu se osnažiti razlučivanjem nijansi unutar kategorija.
Globalizaciju valja shvatiti kao višedimenizonalan proces, koji nekima donosi blagodati, drugima nevolje i može imati pozitivne i negativne posljedice na iste ljude ovisno o konkretnome razdoblju. Preobražavajući drevne kuluture, ona stvara nove srednje klase. Ohrabruje inovacije u određenim područjima kao što je računalna tehnologija, dok istodobno sputava kreativnost u drugim područjima homogenizirajući proizvode. Ona stvara nova radna mjesta, omogućavajući nekima da grade bajkovite kuće, dok istodobno prisiljava druge da žive u sirotinjskim četvrtima dok odlaze iz sela u gradove kako bi se natjecali za najbjednije plaćene poslove koji su dostupni.
Puno je smislenije pitanje za koga je globalizacija dobra, kako i kada. Očito je da je globalizacija izvrsna za direktore multinacionalnih korporacija kojima plaće, bonusi i beneficije neprestano rastu. Ali ona istodobno ograničava te pojedince ako oni moraju živjeti unutar utvrđenih i zaštićenih zdanja, u gradovima sa siromaćnijihm četvrtima u kojima ne mogu sigurno hodati. Globalizacije je iznjedrila puno raznovrsniju hranu, ali ta je hrana istodobno nekonkurentna genetski modificiranim usjevima, ili još gore, okaljana je nesigurnim proizvodnim uvjetima u Kini ili drugim zemljama koje nemaju strogo reguliranu kontrolu. Važan je i vremenski okvri. Taqj sustav danas možda nekim donosi koristi, ali ako ogorčenost zbog nepravednosti globalizacije vodi prema mobilizaciji naroda protiv bogatih, njihovo bi se bogatsvo moglo početi redistribuirati mirnim ili nasilnim putem.
Globalizacija je korisna za siromašne ako smanjuje cijene robe široke potrošnje, ali nije korisna ko te niže cijene uzrokuju gubitak radnih mjesta zgo outsourcinga. S jednodimenzionalnoga ekonomskog stajališta ušteda na troškovima zbog jeftinije robe široke potrošnje katkad se može pretvoriti u gubitak, primjerice kada se radnici prekvalificiraju i taže novo zaposlenje.
Međutim, sa stajališta ljudskih odnosa, gubici su uvijek višedimenzionalni. Kada se tvornice zatvaraju, a jedan od roditelja mora putovati daleko od kuće u potrazi za poslom, to se duboko odražav a na obiteljske odnose. Čak i ako taj roditelj pronađe novi i bolje plaćen posao, vrijeme koje je prove izvan svoje obitelji može imati visoku cijenu. S druge strane, traženje novog posla može trajati toliko dugo da se brak raspadne zbog financijskih teškoća. Ili se pak članovi društva koji ne uspiju pronaći novo zaposlenje okreću zločinu, alkoholizmu ili nasilju u obitelji, a sve to je izrazito visoka, teško mjerljiva cijena za društvo.
Svi priznaju da je globalizacija složen proces, ali o njoj se previše raspravlja u okvirima plošnog svjetonazora. Razmišljamo li o globalizaciji u jednodimenzionalnim plošnim okvirima, neizbježno ćemo iznjedriti pojednostavljane i na posljetku, kontraproduktivne politike.
Sve kategorije sadrže stupnjeve u svome članstvu.
Stvaranje prototipova pomaže objasniti zašto propaganda može biti vrlo učinkovita. Kada čujemo riječ samac većina nas zamišlja mladića koji živi sam i koji vjerojatno često u svome momačkom stanu ugošćuje žene. Svećenik obično nije prva slika koja nam pada na um...kada prototipi imaju negativan društveni predznak nazivamo ih stereotipima.
Sijam je sačuvao svoju slobodu, ali ne ratom, nego izbjegavanjem rata vještim iskorištavanjem informacija. Bili su to izvanredni vođe, ali ne zbog svoga intelekta, nego zbog otvorenosti prema informacijama. Oni su bili informacioljupci, gorljivi za upijanjem što je moguće više znanja. Nisu se bojali drukčijih stajališta ili stranih običaja, nego su ih prigrlili. Druge religije nisu predstavljale ugrozu njihovih nazora, nego su ih proširivale. Uzbuđivale su ih nesputane rasprave s ljudima različitih mišljenja jer su rastezale njihove uvijek djelatne umove.
Kobno je za ljude kada ne vide oluju na obzoru kada je more mirno.
Infoevazivci obično ne nastoje ograničiti svoje znanje iz straha od preopterećenosti informacijama. Oni kiksaju upravo stoga što ne shvaćaju da količina informacija ne predstavlja teret.
Pogrešna je ideja da previše informacija može smetati. Nije bitna količina informacija, nego važnost količine.
Projekcija je spoznajna zamka zbog koje svjesno ili nesvjesno pretpostavljamo da će druga strana misliti poput nas i da će postupati poput nas. To je zacijelo najučestalija spoznajna zamka jer svi smo mi skloni zanemarivati stvari koje nam nisu važne. U nama se gotovo instiktivno javlja teškoća da zamislimo kako drugi možda percipiraju stvari drukčije od nas.
Povijest je laboratorij koji ne oprašta. Njezini se eksperimenti mogu izvesti samo jednom i nikada više pod identičnim okolnostima.
Iako su ceste i mostovi nedvojbeno bili korisni, lokalnome je stanovništvu znatno privlačnija bila pravda.
IBM je uspio usaditi tri ključne ideje – pobijediti, izvršiti, ekipirati – u sve razine kompanije, u njezin kolektivni um, što je dovelo do impresivnih rezultata.
Ali njegov je najveći uspjeh u tome što je izvukao svoju tvrtku iz ukopanosti. Usadivši u toga diva svijest o tome da su se poslovne okolnosti iz temelja promijenile, Gerstner je pomogao pretvoriti degenerativnost u energičnost.
Riječ je o mijenjanju DNK-a naše tvrtke kako bismo promijenili svoje stajalište o energiji.
Povijest je fluidna, a ljudi se katkad doimlju izgubljenima u vremenu zapravo su ispred vremena.
Stručnost se ne može zamijeniti sa zdravim razumom.
Spoznajna zamka panacejstva pojavljuje se kada ljudi primjenjuju uspješnu teoriju ondje gdje ona ne može uspjeti.
Ljudi koji stalno mijenjaju svoje mišljenje nestabilni su i trebali bismo ih izbjegavati. Ali puno će uspješniji biti oni koji dopuste sebi da uče, koji shvaćaju da nove informacije mogu usavršiti njihov način razmišljanja.
Sve te osobine – mentalna okretnost, spremnost suprostaviti se nazorima većine, odbijanje redukcionizma i razvijanje sposobnosti empatije i mašte – iziksuju naporan rad. Te osobine nitko u sebi ne razvija lako niti se one u nama prirodno razvijaju što smo stariji. Te su osobine osnovne sastavnice mudrosti, koje moramo izgradiit svjesnim naporima.
Večol se dio života vrti oko ustupaka i kompromisa. Ljudi vrlo brzo shvaćaju čime mogu i čime ne mogu raspolagati.
Epidemija popustljivog odgoja
Robert Shaw & Stephanie Wood
Izdavač: PBZ
Pravo mjerilo civiliziranosti nije broj stanovnika, niti veličina gradova, nit urodin – ne, niti jedno od toga. Pravo mjerilo su ljudi koje dotično društvo proizvodi. R.W.Emerson
Kao roditelji postepeno smo se pomirili s ponašanjem i postupcima koji su recept za katastrofu.
Izgubili smo osjećaj za ono što je u životu naše djece najvažnije – a kad i znamo što je to, ne trošimo ni vrijeme ni energiju da te potrebe zadovoljimo. Mnoge se stvari prešutno toleriraju. Nije korektno samo ustvrditi da neki naši izbori životnog stila nisu u interesu naše djece, usprkos našim dobrim namjerama, niti da oni ugrožavaju njihovu priliku da zadovolje potrebu za povezanošću, rutinom i hranom bez kojih nema zdravog razvoja djeteta. Jer mi smo zanemarili pristojnost i moralnost koji su nekad bili smjernice pomoću kojih su roditelji znali što će učiniti sa svojom djecom. Obezvrijedili smo i sve ono što podržava sveti prelazak ljudskosti s jedne generacije na drugu koji se odvija u nevjerojatnom odnosu ljubavi između majke i djeteta.
Potrebno je suzbiti otrovne elemente u našoj kulturi: pritiska te kulture na naše roditelje, izostanka opuštenih trenutaka provedenih u krugu obitelji, otvorenog napuštanja tradicionalnih vrijednosti poštenja i truda, pogubnog učinka zasićenja putem medija i potrošačkog duha koji neprekidno potkopavaju zadovoljstvo i povećavaju našu potrebu za stjecanjem posjedovanje niti na koji način ne može nadomjestiti veće životne vrijednosti koje nam donosi naporan rad, ispunjenje koje osjećamo zbog rezultata svog rada, dobrih djela, zbog ljuvai koju pružamo i dobivamo. Ljudska duša se razvija dok daje, dok se brine o drugima i povezuje s njima, jača u razumijevanju i ispunjenju. Unatoč dobrim namjerama njihovih roditelja, mnoga današnja djeca su i nehotice odgojena tako da uzimaju a nikad ne daju ništa za uzvrat, da prikupljanju a nikad ne dijele, da posjeduju a da nikad ne cijene vrijednost toga što imaju.
Kako pronaći istinsku sreću u brizi o svojoj obitelji i odabrati kako ćete odgajati djecu na način koji će hraniti njihovu dušu? Onesposobite temprianu bombu koja kuca u srcima milijuna djece kojima je uskraćena potrebna pažnja.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca izbačena poput živih strijela. K.Gibran
Dok su sretne obitelji nekada bile normalna pojava, danas sve češće viđamo roditelje koji frenetično jure s jednog posla na drugi – djeca plaču, prepiru se, izražavaju zlovolju, dure se dok ih roditelji grde kad se žale ili ignoriraju svoje neposlušno, mrzovoljno dijete.
Djeca su izuzetno prilagodljiva i podatna, pa način na koji ih odgajamo u velikoj mjeri određuje to kakvi će ljudi oni postati. Vjerujem da trendovi u roditeljskom odgoju koji su se pojavili u posljednjih trideset godina idu u prilog razvoju otuđenoga, nekomunikativnog djeteta, djeteta s poteškoćama u učenju, djeteta koje nije moguće kontrolirati. Svjedoci smo epidemije problema u školi, u učenju i ponašanju. Svi nastavnici primjećuju kako im u razrede dolaze djeca koja nisu sposobna sudjelovati u nastavnom procesu zbog toga što se ne mogu usredotočiti, što ne vide svrhu učenja, što se ne mogu uklopiti u svoju skupinu niti u sustav pravila zato što nemaju želju za stjecanjem znanja. U svom ekstremnom obliku, naša kultura vjerojatno odgaja generaciju otuđene, grabežljive djece koja su inteligentna ali koja, istodobno, nisu sposobna štovati osjećaje i stavove drugih ljudi.
Roditelji se nalaze u situaciji da moraju robovati materijalističkom društvu, društvu koje pretjerano cijeni uspješne, zgob čega oni moraju na poslu provoditi beskrajne sate kako bi što više zaradili. Oni ne mogu pronaći termin u kojem će se baviti stvarima prijeko potrebnim za ostvarivanje veze s vlastitom djecom.
Baš svaka odluka koja udaljava vašu obitelj od onoga što znamo da je dobro za vašu djecu – od privrženosti osobi koja je primarni skrbnih djeteta, sigurne i organizirane sredine u kojoj vlada red, i od mnogo slobodnog vremena za razvoj kreativnosti i mašte – povećava opasnosti za razvoj vašeg djeteta. Nije lako napraviti pravi izbor, i zato, je vaša odluka, na ovaj ili onaj način, potencijalna opasnost.
Znači li to da su silni poremećaji kod današnje mladeži postali nešto što više nikoga ne iznenađuje?
Vi svojim djelovanjem ili nedjelovanjem, svojem djetetu prenosite zbunjujuće poruke.
Stvaranjem atmosfere koja je djetetu u svakom trenutku ugodna, svojem djetetu samo odmažemo.
Oni ljudi koji se bore da svojoj djeci omoguće udobno djetinjstvo vjerojatnije uvijek govore 'da' i da će njihova djeca premalo naučiti o značenju riječi 'ne'.
Tek rođeno dijete treba i zaslužuje trenutačnu i stalnu paćnju. Ali do dobi od šest mjeseci, dijete treba razviti sposobnost da samo zaspe i da spava cijelu noć, ili se zabavi igračkom u kratkim razdobljima dok roditeljobavlja svoje svakodnevne zadatke, kaošto je kuhanje ručka ili telefoniranje. Pa ipak, sve više imamo prilike vidjeti prezatjevnu staruju dojenčad koja intenzivno reagiraju onog časa kad ih spuste na krevetić i koja svakog sata bude svoje premorene roditelje zahtijevajući komplicirane postupke uspavljivanja.
Mnoga od današnje djece dobivaju poruku da će se njihovi ustrašeni, krivnjom opterećeni roditelji, predati samo ako im se dovoljno snažno odupru. Zato se ona, umjesto da pokušaju udovoljiti roditeljima, zatim suprostavljaju, nastoje ih iritirati, njihovi roditelji opet reatiraju dodvoravanjem pokoravanjem i i sustezanje od prigovora.
Svakodnevno dopuštanje djeci da se ponašaju na potpuno neadekvatan način šteti njihovom emocionalnom razvoju. Činjenica da je jedan pedijatar ovo navodno prihvatio kao normalno ponašanje govori u prilog tvrdnji da je ova epidemija duboko ukorijenjena u tkivu odgoja djece. Roditelj može svom djetetu dati na znanje da ne želi popustiti pod pritiskom. Djeca su vrlo bistra i brzo uče pravila. Problem je u tome što ih mi učimo krivim pravilima.
Obiteljski život se za mnoge ljude sastoji od previše posla i premalo zabave. Čisti manjak vremena i pritisak da se učini što više kojem su izloženi i odrasli i djeca, umanjili su važnost naizgleda manje produktivnih zanimacije kao što su igranje.
Ta djeca su potpuno preuzela kontrolu. Nikakvo čudo što imaju gomile igračaka koje nisu ni taknula – mnogo im je zabavnije igrati se sa živim igračkama, svojim roditeljima.
U međuvremenu, suvremene majke i očeve kultura potiče na to da pretjeruju u primoravanju i guranju svoje djece na beskrajan put uspjeha, na to da očajnički pokušavaju ubaciti još jednu korisnu aktivnost u njihov ionako pretrpan raspored.
Roditelji prepuštaju svakodnevne zadatke svoje djece drugima kako bi oni sami mogli dulje raditi, u međuvremenu, njihovi predivni domovi zjape prazni, za stolovima u blagovaonici nitko ne sjedi, a dugi obitljski vikendi izvan kuće odgađaju se zbog poslovnih obveza. Oni zbog toga osjećaju kajanje, ali se ne mogu zaustaviti, opustiti i uživati u obiteljskom životu.
Prije negošto je došlo vrijeme pojednostavljivanja testova i gledanja kroz prste, svojoj smo djeci i u školama i kod kuće postavljali visoke standarde. Kako su rasla, djeca su sve više pridonosila obitelji, obavljala su zadatke poput pranja suđa, košenja travnjaka, brige o mlađoj braći i sestrama. Danas se povlače u svoje sobe i putem interneta šalju poruke svojim kompjuterskim kompanjonima ili si pune glavu nasilnim, sadističkim, seksističkim porukama kojih je suvremena glazba prepuna.
Tinejdžer ne bi bio normalan da ne zahtijeva određeni stupanj privatnosti, nti bi se razvio u potpuno funkcionalnu odraslu osobu da mu roditelji to ne omogućavaju. Pa ipak, velika je razlika između toga da svojoj djeci ostavite malo prostora i toga da s njima uopće ne komunicirate, između sitne nepodopštine koju vaši tinejdžeri naprave i istinski nemoralnog čina.
Sigmund Freud je smatrao da će sin kojeg njegova majka bezuvjetno obožava imati veće šanse da uspije u životu. Što je ona više s njime ushićena, što više vjeruje u njegove sposobnosti da bilo što postigne, to će on postajati spsobniji, osnažen njenom ljubavlju i sigurnošću i samopouzdanje i sposobnošću koja ta ljubav pruža. S druge strane, ako od svog djeteta ne očekujete mnogo, onda će on vjerojatno malo i postići.
Zahtijevam da se vratimo osnovama koje naša djeca zaista trebaju – iskustvo čvrste povezanosti, čvrstinu i red u svakodnevnom životu, nadzor i moralnu pouku koji dovode do toga da se kod njih stvori sposobnost odolijevanja negativnim društvenim utjecajima.
Ne razgovarate o problemima?! Izravna, iskrena i potpuna komunikacija treba biti konstantna osobina vašeg odnosa s djetetom.
Što se dijete više veže uz majku, to je sigurnije u prihvaćanju samog sebe i ostatka svijeta. Što više ljubavi prima, to je spsobnije tu ljubav pružiti drugima. Privrženost je dobar temelj za uspostavljanje samokontrole, samopoštovanja, empatije i ljubavi, a svi oni vode do poboljšanja pismenosti. Privrženost je, poput hrane i zraka ključna za razvoj djeteta.
Hardvare s kojim se dijete rađa nije potpun. On ima veličanstven potencijal, ali sam po sebi, ima samo ograničenu stvarnu sposobnost. Zahvaljujući istraživanjima neurobiologa u posljednjih dvadeset godina, došli smo do spoznaje da međudjelovanje majke i djeteta oblikuje ljudski hardver kojeg nazivamo mozgom.
Kad se mlada obitelj stastavljena od majke, oca i novorođenčeta vrati kući iz bolnice, spomenuta veza se stvara prvo između majke i djeteta dok ona hrani i mazi svog potomka, a otac postaje punopravan član tako što pomaže majci u njenim naporima, donosi djete iz kolijevke na noćno hranjenje, mijenja pelene nakon toga, masira suprugu. Kako dijete odrasta i prelazi na hranjenje žlicom i šalicom i on dobiva priliku da se polako uključi u proces hranjenja.
Kako se obitelj proširuje dolaskom nove djece, tako se stvaraju nove i produbljuju postojeće veze – između braće i sesstara kao imajke s većim djetetom, a oca smanjim, između roditelja – tako da se avenije ljubavi i podrške granaju geometrijskom progresijom. To obitelj pretvara u živi organizam koji raste, sazrijeva i sam sebe hrani. Kad broj djece nadmaši broj roditelja tada se i roditeljsko vrijeme mora učinkovitije rasporedit, starija braća i sestre mogu, kao i roditelji, svojoj mađoj braći i sestrama pružiti brigu, pažnju, preuzeti zadatak hranjenja, te im poslužiti kao uzor u ponašanju i moralu. Dok majka pomaže starijem djetetu oko zadaće, druga djeca mogu dojenče umiriti i zabaviti zagrljajem, pjesmom, ili igrom skrivača, omogućujući da cijelo vrijeme postoji dovoljna količina povezanosti.
Ta prva emocionalna iskustva su, n manje ni više, osnovni prolem kod naše socijalizacije. Kad im se pristupa na pravi način, onda odgojem postižemo to da dijete već u tim prvim mjesecima nauči da radost dolazi od zajedništva, od udovoljavanja i slaganja s tom prvom značajnom osobom, a onda i sa svim drugim ljudima s kojima se, u svom životu, tek treba upoznati. Svi se mi obogaćujemo u tim bliskim vezama, počevši od početnih veza s našim majkama do veza s prijateljima koje upoznajemo u školi, nastavnika koji nas obrazuju, šefova za koje radimo i bračnih drugova s kojima stupamo u brak. Zatim se, nakon što dobijemo vlastitu djecu ivežemo se uz njih, ciklus ponavlja. Ta veza je vječna.
Upravo je zato briga o funkcioniraju našeg braka jednako važna kao i briga o našem djetetu. Razvod nije ništa drugo nego raskid ugovora s vašim partnerom u kojem ste se dogovorili da ćete se zajedničkim snagama skrbiti za vaše dijete. Ja nisam voljan prihvatiti shvaćanje da djeca nisu oštećena razvodom roditelja. Oni možda neće biti oštećeni za čitav život, ali će prekid braka znatno otežati dobro snalaženje u životu i vama i vašem djetetu. I vi i dijete ćete biti daleko više psihički optrećeni nego što biste bili da živite u udobnom, sretnom domu s dva roditelja. Zato vas savjetujem da svog partnera birate vrlo pažljivo i tako svom djetetu omogućite život u što stabilnijem obiteljskom okruženju.
Dok majka pjevuši svom djetetu i s njim ostvaruje emocionalnu povezanost, ona ustvari uspostavlja ravnotežu u tom sustavu na način koji pridonosi razvoju zdravog i optimističnog djeteta, baš kaošto meditacija može potaknuti osjećaj smirenosti.
Djeca su izuzetno podatan materijali to roditeljima omogućuje da ih usmjere i oblikuju na pozitivan način, koliko god određena situacija izgledala beznadno.
Taj nevjerojatan odnos djeteta i majke je nesumljivo jedinstven, jedina istinski sveta stvar u našoj kulturi. Za tu razmjenu osjećaja ne postoji nadomjestak, baš kao što ne postoji ni prava zamjena za hranu. Niti jedan vitamin ili umetna hrana nema sve vrline prave hrane, a majka koja se uskladila sa svojim djetetom pružajući mu utjehu i sigurnost je savršeno sredstvo koje mu na najbolji način pomaže da dosegne puni potencijal.
Ako imamo malo dijete koje pokazuje da je uznemireno, tjeskobno i koje je teško umiriti, znajte da je došlo vrijeme da nešto poduzmete.
Činjenica je da će samo ono što vama odgovara, što sami smatrate ispravnim, biti dobro za vas.
Pored sebe imate stučnjaka za roditeljstvo koji vam svaki dan pokazuje učinke onoga što činite: vlastito dijete. Čim primjetite da s njim nešto nije u redu, odmah vam mora biti jasno da n vaše roditeljske metode nisu dobre.
Sloboda bez kontrole zna biti štetna za djecu.
Djeca žude za dosljednom, predvidivom rutinom koja im omogućava da bolje napreduju.
Kad čitavu noć previše spremno skačete na svaku djetetovu potrebu, propuštate priliku da mu dopustite da stekne vrlo važnu vještinu umirivanja samog sebe, koja će mu dobro doći kad odraste.
Roditelji moraju biti dosljedni, ne smiju udovoljavati svim djetetovim željama niti smiju njegove ispade bijesa dodatno podjarivati razgovorom.
Ne zaboravite da žene prije nekoliko tisuća godina nisu znale za znanost, pravila prehrane i gurue koji se bave odgojem djece. One su jednostavno slijedile vlastiti nagon, a ljudi su, osim toga od tada i evoluirali. Majčinska znanja su vam urođena, a gurui vas pokušavaju uvjeriti da to nije tako.
Ako ikad poželimo nešto promijeniti kod djeteta, onda najprije trebamo ispitati i vidjeti trebamo li promijeniti nešto kod sebe. C.Jung
Jesu li žene stvarno slobodne, ili je vjerojatnije da su one samo žrtve novog niza očekivanja? Društvo voli govoriti o tome da žene danas imaju mogućnost izbora, no u stvarnosti ispada da je ono njihovoj ulozi nametnuto samo još jedan, novi sloj odgovornosti. Ako i odlučite da ćete raditi, ipak vam ostaje ista stara uloga majke, supruge, stupa domaćinstva, člana vijeća roditelja, i tako dalje. Potpora koju naše društvo pruža zaposlenoj majci je potpuno neadekvatna.
Žene koje su uspješne na oba područja to postižu tako što majčinstvo pretpostavljaju svemu drugome. Te su žene prije svega majke, čak i onda kad predsjedavaju sastancima odbora u svojoj tvrtki, pregldavaju pacijente ili podučavaju razred pun tuđe djece. One imaju širok svjetonazor koji im omogućava da vide sve što se događa u njihovom životu iz višestruke perspektive: iz perspektive svog djeteta, svoje vlastite, svog supruga i iz perspektive svoga šefa.
Takav tip žene ne gleda na svoj privatni život na jedan, a na poslovni život na drugi način; ona ima jedan identitet koji u sebi sadržava cjelovitost njena života. Neke žene s lakoćom uspijevaju spojiti obje uloge; druge neprekidno nailaze na poteškoće. Vrlo je važno da pažljivo planirate put kojega možete svladati, imajući na umu to da što više sati provedete izvan doma u djetetovom najranije dobu, to će vam biti teže održati spomenuti prioritet.
Barem jednom od roditelja mora briga o djeci biti ispred svega ostaloga. Ukoliko to nije tako, onda ćete i vi i vaše dijete morati provesti ostatak života trpeći posljedite takvog stava.
Jaslice same po sebi nisu problem, već je problem u njihovoj osrednjoj kvaliteti, ili u zaposlenim roditeljima koji su preumorni i prenapeti, ili u tome što ljudi u jaslicama nisu educirani za pružanje emocionalne potpore.
Barem godina dana koje roditelj provede kod kuće sa svojim novorođenčetom predstavlja prvi veliki korak u pravom smjeru.
Ljudi zaista griješe kad počinju graditi život u kojem moraju raditi kao životinje da bi, na štetu svoje djece, držali korak s ostatkom svijeta.
Odnosi između roditelja i djece postanu poremećeni kad se pokloni pretvore u podmićivanje, umirivanje ili ucjene kako bi se djeca ponašala na željeni način. Dijete koje je naučilo da je inaćenje dobar način da dobije ili iznudi što želi ustvari prihvaća te objekte kao zamjenu za stvarnu ljubav. Takvo dijete se osjeća osamljenim i napuštenim čak i u vrijeme kad prima poklon.
Sretan, složan roditeljski par najveći je dar kojeg možete dati svome djetetu.
Roditelji koji su preopterećeni ili premoreni, ili im treba pomoć u podizanju djeteta, počinju ignorirati dijete onda kad je zadovoljno. Nasuprot tome, mogu postati veoma angažirani onda kad je dijete nesretno, ljutivo, kad ima ispade ili kad nešto zahtijeva. Postepeno će dijete pokazati sve manje kvaliteta koje su bile ignorirane i počet će ispoljavati sve više onih nagrađivanih osobina.
U tim prvim godinama, kad se dijete ne ponaša onako kako bi roditelji željeli, prikladno je reći 'Molim te nemoj to raditi' ili samo Ne i objasniti mu kako bi se trebalo ponašati. Kad dijete ispuni roditeljska očekivanja u pogledu poželjnog ponašanja, roditelj ga treba pohvaliti.
Ne postoji gotovo ni jedna normalna situacija u kojoj biste trebali tražiti dopuštenje svog djeteta. Vi ste ta osoba koja bi trebala donositi odluke.
Ako svoju djecu ne učimo dobrom ponašanju, onda oni od nas naprave svoje sluge.
Postoje vrlo važni koraci koje roditelji moraju poduzeti da bi svoju djecu naučili kako da žive punim životom: postavite im ograničenja, održavajte disciplinu, poučite dijete samokontroli, usadite im poštovanje za druge ljude, usadite im moralne vrijednosti, potičite zdrav stupanj odvajanja, uspostavite odgovarajuću razinu odgovornosti, privatnosti i povjerenja.
Primjerenim vodstvom i ograničenjima lakše ćemo podučiti svoje dijete kako se osjećaju drugi ljudi. Kad roditelji dopuštaju djetetu da odrasta bez kontrole, on ga ustvari, napuštaju.
Samopoštovanje proizlazi iz osjećaja da smo važni kao osoba, a ne samo iz toga da nam netko neprekidno laska.
Pretjerano gledanje televizije zatupljuje um zatošto zaobilazi misaone procese, čime gledatelje dovodi u hipnotičko stanje dosade ali i hiperaktivnosti.
Nedostatak ograničavanja uporabe medija vodi prema gubitku kontrole.
Čovjeku koji pokušava stvoriti nešto lijepo, ili otkriti nešto istinito ne može biti dosadno. W.Inge
Djeca su postala potrošna roba koju neprekidno prodajemo nekoj novoj školi ili nekoj novoj aktivnost koja bi im mogla povećati konačnu cijenu.
Sastojak koji je vrlo važan za razvoj djeteta je vrijeme za opuštanje. Baš kao što je određena količina masti u prehrani malog djeteta važna za razvoj njegova mozga, tako je i smireno opuštanje i razmišljanje u tišini prijeko potrebna emocionalna hrana. To je vrijeme kad djeca povezuju iskustva tog dana, razvijaju individualne interese i grade svoju osobnost. Ono djetetu pruža mogućnost da se zagleda u svoju nutrinu i iz tog stanja izađe spremno da se nosi sa svijetom. Manjak vremena za opuštanje loše utječe na djetetovu usredotočenost, njegovu sposobnost da nauči tko je i što ustvari želi, na njegovu sposobnost izražavanja osobnosti i na njegovo zadovoljstvo.
Čovjek Njegova narav i njegov položaj u svijetu
Arnold Gehlen
Izdavač: Breza
Ocjena: ****
Čovjek ne bi bio samo biće koje nužno, iz nekakvih, ali vrlo posebnih ljudskih razloga, zauzima stav, nego i na neki način 'nedovršeno' biće, naime biće koje je sa sobom ili u odnosu na ndruge postavljeno pred zadaće koje su njegovim pukim postojanjem dane, ali ne i riješene. Ako stvar tako stoji, onda je svakako potrebno neko 'samopromatranje' iznutra, naime ako sečovjek mora 'učiniti nečim', a to je moguće samo uz pomoć neke njegove slike o sebi.
Čovjek se mora iz vlastitih sredstava i vlastitih djelovanja rasteretiti, tj. vlastitim djelovanjem pretvoriti manjkave uvjete svoje egzistencije u šanse za održavanje svojega života.
Čovjek kojega već buduća glad čini gladnim nema vremena, bez pripreme za ono 'sutra' to sutra neće sadržavati ništa od čega bi mogao živjeti. Zato on zna za vrijeme. Sjećajući se i predviđajući, treba biti djelatan u napetoj budnosti.
To 'zadržavanje za sebe' beskonačno je važno za čovjekovu egzistenciju, i iznuđuje se već kod najmanjeg djeteta, tako što nedovršenost njegova kretanja i nesposobnost za djelovanje kao tatalne kočnice u iživljavanju potreba uvjetuju da mu se potrebe nakupljaju i postaju osjećane.
Tako čovjek upravo iz, za životinju nenormalnih uvjeta crpi sredstva za svoje ljudsko vođenje života, i taj sklop koji nije jednostavan označavam izrazom 'rasterećenje'.
Bol je sama inteligencija kad se spusti do korijena iritacije, rezultat svjetla kojim inteligencija prodire u nju, tako što najslabije podražaje čini izražajnima, svjesnima i prozirnima.
O samoj nevjerojatnoj kompliciranosti i savršenstvu vegetativnih i motoričkih procesa nemamo nikakvu spoznaju, i očito je dakle, da svijest nije tu da bi nas poučila tome.
Našim je osjeetilima dan samo odsječak 'svijeta', kao i svim čak i životinjskim opažajnim organima. Mi to znamo, jer mikroskopima i teleskopima možemo proširiti taj odsječak. Ljudi divljine to znaju religijski: zbog nesigurnosti u odnosu na ono što im je dano. I jedni i drugi shvaćaju vidljivi svijet kao dio jednoga koji nije dan, i sad je svejedno sastoji li se taj drugi od elektrona i bakterija ili demona i duhova.
Sva ljudska postignuća i ona vezana uz kretanje, mogu se dovesti do izvanrednog savršenstva ako se ograniče, odbace druge mogućnosti i 'specijaliziraju'.
Čovjek mora otkriti svijet u njegovoj neobičnoj, instiktima ne pripremljenoj punini, prisvojiti ga i preraditi, jer je jednostavno 'otvoren prema svijetu'. I u toj zadaći mora riješiti jednu drugu: samoga sebe dovršiti jer je nedovršen, samoga sebe prisvojiti i razviti niz funkcija kojima vlada. Te se dvije zadaće rješavaju samo jedna kroz drugu.
Čovjekov porivni život otvorenje prema svijetu, on se može orijentirati po stanjima stvari i sadržajima vanjskog svijeta, jer upravo nije instiktivan i slijepo siguran u cilj. Time je on dan čovjeku samom, čovjek se sam prema sebi odnosi komunikativno.
Čovjek u slobodno raspoloživim glasovima oko sebe prede svijet simboličke sadašnjosti stvari i bez njihove realne prisutnosti, u potpunoj i najslobodnijoj neovisnosti o konkretnoj 'objektivnoj' sadašnjosti i uzdignut je iznad nje. Uvijek već zametnuto rasterećenje od pritiska upravo tako ustrojene sadašnjosti u jeziku postaje razaranjem sadašnjosti uopće. Čovjek postaje predočavajuće biće u po volji 'osadašnjenim' svjetovima, i oko njega se otvaraju vrijeme i prostor, budućnosti i daljina.
Izraz 'duša' može se zamijeniti izrazom 'unutarnji svijet', a još zaoštreniji izraz 'unutarnji vanjski svijet' treba označavati da se neki procesi u čovjeku odvijaju pod neposrednim utjecajem vanjskog svijeta i tako se trebaju razumijeti kao faze suočavanju sa svijetom kakve mora postići djelatno i prema svijetu otvoreno biće.
Bezglasno mišljenje u užem smislu je 'unutarnje govorenje'.
Ono što se misli ne mora se izraziti, ne mora se obznaniti, i u tom se drugom značenju govorenje i mišljenje razilaze.
Rousseau: Rasprava o porijeklu
Ako je priroda odredila da budemo zdravi, gotovo da bih tvrdio da je stanje rekleksije protuprirodno i da je čovjek koji meditira propala životinja.
Diderot: Reve de d'Alembert
Ništa ne proturječi prirodi više od navike meditiranja ili stanja učenjaka. Prirodni čovjek načinjen je da malo misli i mnogo djeluje. Znanost naprotiv mnogo misli, a malo se kreće. Tako on učenjaka naziva sistem koji radi obrnuto.
Nietzsche je smatrao sposobnost organizma da 'skuplja' iskustva bitnom razlikom od anorganskoga: 'u organskom carstvu nema zaborava, ali svakako postoji neka vrsta probavljanja doživljenoga'. Ako je dakle, u pamćenju dano neko opterećenje organizma njegovim prijašnjim reakcijama i dojmovima, neka vrsta okivanja prošlošću, onda to ima upravo smisao postignuća: učiniti tu prošlost raspoloživom za uspješno svladavanje neke situacije koja sada nastupa i proteže se 'prema naprijed'. Promatrana u tom drugom smjeru, prema budućnosti, snaga uobrazilje znači očekivanje, plan ili aktivnu maštu u užem smislu.
U simbolu nadčovjeka prvo je skriven dubok uvid da je čovjek samome sebi zadaća: Naše je biće da stvorimo neko više biće od nas samih. Stvarati preko sebe! To je nagon rađanja, to je nagon čina i djela. Ali taj simbol ipak još navodi neku 'svrhu' života, jer gornja se rečenica nastavlja: Kao što svako htijenje pretpostavlja neku svrhu, tako čovjek pretpostavlja neko biće koje nije, ali koje pruža svrhu njegova postojanja. Rado bih vjerovao da je Nietzsche uvidio ono upitno u takvoj paroli i da je formula o volji za moć trebala biti poboljšana formula o nadčovjeku. A ta formula sada znači sljedeće: ako je svijest sredstvo i okrenu prema vani, onda možemo pitati nije li sve svjesno htijenje, nisu li sve svjesne svrhe, sva vrednovanja možda samo sredstva pomoću kojih se treba postići nešto bitno drugačije nego što se to čini unutar svijesti. Mi mislimo: radi se o našoj ugodi i neugodi – ali ugoda i neugoda mogle bi biti sredstva pomoću kojih bismo trebali postići nešto što leži izvan naše svijesti.
Ako je čovjek otvoren prema svijetu i djeluje, onda je on u svijetu jednako kao i svijet u njemu: njegovo ponašanje spram svijeta također je i ponašanje prema samome sebi i obratno, i upravo to je općenito značenje izraza volja.
To nedovršeno, neustanovljeno biće mora samo sebe dovršiti, ustanoviti. Zato su ustanove ili institucije za Gehlena naviša razina do koje čovjek u tom samoustanovljenju dopire.
Ukoliko čovjek kao postavljen na sebe može svoju životno nužnu zadaću i promašiti, on je i ugroženo ili 'rizično' biće s konstitucijskom šansom da se upropasti. Čovjek konačno i predviđa. On je – Prometej – upućen na udaljeno, na nesadašnje u prostoru i vremenu, on živi – u suprotnosti od životinje – za budućnost a ne u sadašnjosti.
Odterećenje se, s jedne strane, odnosi na opterećenje koje proizlazi iz čovjekove otvorenosti svijetu, koja ima za posljedicu preplavljenost podražajima, 'nesvrhovitom' puninom pridolazećih utisaka kojima on mora ovladati. Iz takve perspektive svijet se čovjeku nadaje kao polje iznenađenja nesagledive strukture. Zato čovjek mora sebe vlastitim sredstvima i samodjelatno odteretti, a to znači da mora nedostatne uvijete svoje egzistencije preraditi u šanse svoga preživljavanja.
Na razini odnosa spram svijeta to znači da je čovjek biologijski prinuđen na to da odnošenja spram svijeta odriješi od puke sadašnjosti i zato mora mukotrpno i djelatno izvršavati svoja iskustva, da bi mu postala rapsoloživa i to na način visoko uobličenog, u naznakama varijabilne moći.
U takvim uvjetima izdvaja se enormna uloga navika u ljduskom opstanku, jer i navike odterećuju i to tako što u naviknutom ponašanju otpadaju primjena kontrole i motivacije, kao i zahvaćenost afektima i nastaje habitualizirano ponašanje.
Fantazija je za njega prafenomen jer ima komunikativnu moć, jer povezuje osjetila, stvara jedinstvo našeg pokretnog i osjetnog života i nosi ljudske virtualne intencije. Prema tome, fantacija ima sintetičku funkciju u ljudskoj svijesti. I zato bi čovjeka jednako ispravno bilo nazvati ne samo umno biće, nego i fantazijsko biće. To znači da je on i biće koje sebe premješta iz okoline i u djelovanje. Fantazija je dakle u temelju djelovanja, ali i temeljni socijalni organ, jer nam omogućuje premještanje u drugo i u drugoga.
Anam ara – duhovna mudrost keltskog svijeta
John O'Donohue
Izdavač: VBZ
Ocjena: *****
Čudno je biti ovdje. Misterij nas nikada ne napušta. Iza naših slika, ispod naših riječi, iznad naših misli čeka tišina jednoga drugoga svijeta. Jedan svijet živi unutar nas. Nitko drugi ne može nam donijeti vijesti iz tog unutarnjeg svijeta. Našim glasovima prenosimo zbukove s planine ispod duše.
Izgovaranje riječi otkriva kako svatko od nas neprestano stvara. Svatko je umjetnik. Svaka osoba stvara zvuk iz tišine i izmamljuje da nevidljivo postane vidljivo.
Ljudska bića su ovdje nova. Iznad nas galaksije plešu prema beskrajnosti. Ispod naših stopala je drevna zemlja. Mi smo prekrasno uobličeni iz njene gline. A ipak je najmanji kamen milijune godina stariji od nas. U našim mislima tihi svemir traži eho. Nepoznat svijet teži za odrazom. Riječi su prikrivena zrcala koja u sebi drže naše misli.
Ako se previše predamo vanjskome, naša će nas nutrina proganjati. Mučit će nas glad koji nijedna predodžba, osoba ili djelo ne može stišati. Da bismo bili cijeli, moramo ostati vjerni svojoj ranjivoj složenosti. Da bismo bili stalno u ravnoteži, moramo držati unutarnje i vanjsko, vidljivo i nevidljivo, poznato i nepoznato, vremensko i vječno, drevno i novo, zajedno. Nitko drugi to ne može poduzeti umjesto nas. Mi smo jedini prag unutarnjeg svijeta. Ta cjelovitost je svetost.
Svatko od nas određen je i privilegiran da bude unutarnji umjetnik koji nosi i oblikuje jedinstveni svijet.
Prijateljstvo je kreativna i subverzivna snaga. Ono drži da je intimnost tajni zakon života i svemira. Ljudsko putovanje je kontinuirani čin preobrazbe. Ako se nepoznatom, anonimnom, negativnom i svemu što nas ugrožava pristupi u prijateljstvu, tada nam to pomalo predaje svoju tajnovitu sklonost. Kao umjetnik, ljudsko biće je neprekidno aktivno u tom otkrivanju. Imaginacija je veliki prijatelj nepoznatoga. Beskrajno zaziva i otpušta moć mogućnosti. Prijateljstvo se zato ne bi smjelo reducirati na neku isključivu ili osjećajnu vezu, ono je daleko šira i jača snaga.
Keltsko shvaćanje prijateljstva pronašlo je svoje nadahnuće i vrhunac u plemenitom načelu Anam
ara. Anam je gelska riječ za dušu,
ara je riječ za prijatelja. Anam
ara, dakle, znači prijatelj duše. Anam
ara je bila osoba kojoj su se mogle otkriti skrivene intimnosti našega života. To je prijateljstvo bilo čin prepoznavanja i pripadanja.
Kada prisustvujemo dolasku zore tada učimo kako svjetlo može zagušiti tamu. Prvi prsti svjetla pokazuju se na horizontu, toliko spretno i malo po malo uklanjaju sa svijeta tamni ogrtač. I pred nama mirno stoji misterij nove zore, novoga dana. Emerson je kazao: Nitko ne bi pomislio da bi dani mogli biti bogovi. Jedna od tragedija suvremene kulture jest da smo izgubili dodir s ovim prvotnim pragovima prirode. Urbanizacija suvremenog života uspjela nas je poslati u egzil od ove plodne srodnosti s majkom zemljom. Uobličeni od zemlje, mi smo duše u obliku gline. Nužno je ostati u ritmu s našim unutarnjim glasom gline i s našim željama. Ali taj glas se u suvremenom svijetu više ne čuje. Nismo čak ni svjesni našeg gubitka i tako je bol našeg duhovnog egzila još jača jer nam uglavnom nije ni shvatljiva.
Svijet se noću odmara. Drveće, planine, polja i obrazi otpuštaju se iz zatvora obličja i opterećenja izlaganja. U utočištu mraka svaka stvar puzi natrag svojoj prirodi. Mrak je drevna utroba.
Odmaramo se u noći. Zora je vrijeme osvježavanja, vrijeme mogućnosti i obećanja.
U našoj osrednjosti i rastresenosti zaboravljamo da smo počašćeni živjeti u čudesnom svemiru. Svaki dan zora nam otkriva misterij svemira. Zora je prvobitno iznenađenje, budi nas veličanstvenom prisustvu prirode.
Danas ustajem
Snagom nebesa
Svjetlom Sunca
Zračenjem Mjeseca
Sjajem vatre
Brzinom munje
Hitrošću vjetra
Dubinom mora
Stabilnošću zemlje
Čvrstoćom stijene.
Mi smo sinovi i kćeri tame i svjetla.
Uvijek smo na putu iz tame u svjetlo. U početku smo djeca tame. Naše tijelo i naš obraz prv su oblikovani u prijaznom mraku majčine utrobe. Prvih devet mjeseci smo tamo živjeli. Naše rođenje bilo je prvo putovanje iz tame u svjetlo. Za vrijeme cijelog našeg života naš um živi unutar tame našega svjetla. Svaka naša misao je kremenski trenutak, iskra svjetla iz naše tame. Čudo jedne misli je njeno prisustvo u noćno strani duše, briljantnost jedne misli rođena u tami. Svaki dan putujemo iz noći stižemo u dan.
Keltski su ljudi imali duboki smisao za kružnu prirodu našeg puta. Iz tame zime dolazimo u mogućnost i žar proljeća.
Svjetlo je tajno prisustvo božanskog. Drži život budnim.
Kada se u našem životu probudi ljubav tada je to kao ponovno rođenje, novi početak.
Iako se ljudsko tijelo rodi u jednom trenutku, ljudsko srce se nikada ne rodi sasvim. Rađa se svakim iskustvom našeg života. Sve što nam se događa nosi u sebi potencijal da bi nas produbilo.
Samo ljubav može produbiti ono što je božansko unutar nas. U ljubavi rastemo i vraćamo se sami sebi. Kada naučimo voljeti i dopustiti da budemo voljeni, dolazimo do ognjišta našeg vlastitog duha. Toplo nam je i zaštićeni smo. Potpuno smo jedno u kući vlastitih čežnja i pripadanja.
Kada veliki trenutak zakuca na vrata našega života to se često ne događa glasnije od otkucaja našeg srca i veoma ga lako možemo propustiti.
Čudna je ironija da svijet voli moć i posjed. U ovome svijetu možemo biti vrlo uspješni, svi nam se mogu diviti, možemo imati silnu imovinu, divnu obitelj, uspjeh u poslu i sve što nam ovaj sivjet može dati, ali unatoč svemu možemo biti potpuno izgubljeni i jadni. Ako imamo sve što nam svijet može ponuditi, a nemamo ljubav, tada smo siromašniji od siromaha. Svako ljudsko biće žudi za ljubavlju. Ako u našem srcu nema topline ljubavi, tada nema ni mogućnosti istinitoga slavlja i radosti. Bez obzira na to koliko možemo biti tvrdi, kompetentni, samosvjesni ili poštovani, bez obzira na to što mislimo o sebi ili što drugi misle o nama, jedna stvar koju duboko želimo jest ljubav. Bez obzira na to gdje se nalazili, tko smo, ili na kakvom putu, svi mi trebamo ljubav.
Aristotel potvrđuje kako se složenost individualnog podrućja zrcali iispunja u otkriću i aktivnosti prijateljstva: Naši osjećaji prema našim prijateljima zrcale naša osjećanja prema njima. Prepoznaje strpljenje koje je potrebno da bi se razvilo istinsko prijatlejstvo: Želja za prijateljstvom razvija se brzo, ali prijateljstvo ne. Prijateljstvo je milost koja grije i sladi naše živote: Nitko ne bi htio živjeti bez prijatelja, čak i kada bi imao sva druga dobra.
Duši je potrebna ljubav, isto kao što je tijelu potrebno zraka. Tek u toplini ljubavi duša može biti ono što jest. Sve mogućnosti ljudske sudbine spavaju u našoj duši.
Kada se duša probudi tada je fizički prostor preobražen.
U radu s dušom naša žurba može nas odvesti potpuno krivo. Da bismo pronašli ljubav ne moramo nikamo ići nego biti u miru i dopustiti da ljubav otkrije nas.
U širokom svemiru koji se često doima mračnim i kao da nije svjestan da mi postojimo, potrebna nam je prisutnost i utočište ljubavi da bismo preobrazili našu osamljenost. Ta kozmička osamljenost je korijen svake unutarnje osamljenosti. Cijeli naš život, sve što radimo, mislimo i osjećamo, okruženo je ničime. Zato se tako lako uplađimo. Mističar četrnaestog stoljeća, Meister Echart kaže da sav ljudski život stoji pod sjenom ničega, pod umbrom nihili. Ipak, ljubav je sestra duše. Ljubav je najdublji jezik i nazočnost duše. U toplini i kreativnosti ljubavi, duša nam daje utočište od hladnoće tog ničega. Mi našu prazninu ne možemo napuniti objektima, posjedom ili ljudima. Moramo ići dublje u tu prazninu i tada ćemo ispod ničega pronaći plamen ljubavi koji čeka da nas zagrije.
Svako prijateljstvo ponekad putuje kroz crnu dolinu očaja. To ispituje svaki aspekt naše ljubavi. Gubimo privlačnost i magiju. Smisao koji imamo jedan za drugoga zamrači se, a prisutvo je ranjivo. Ako smo u stanju proći kroz to vrijeme onda to može našu ljubav pročistiti, dvoličnost i nužda će otpasti. Dovodi nas to na novo tlo na kojemu ljubav ponovo može rasti.
U životu svakog čovjeka postoji velika potreba za Anam
arom, prijateljem duše. U toj smo ljubavi shvaćeni onakvi kakvi jesmo, bez maske i pretvaranja. Površne i funkcionalne laži i poluistine poznanstva otpadaju. Možemo biti kakvi jesmo. Ljubav dopušta razumijevanju da svane, a razumijevanje je dragocjeno. Tamo gdje nas se razumije tamo smo doma.
Mnogi ljudi imaju jednog Anam
aru kojega nisu ni svjesni. Njihovo pomanjkanje svjesnosti stavlja veo na prisutvo prijatelja i uzrok je osjećajima kao što su udaljenost i odsutnost. Nažalost, gubitak često budi prisutvo, ali tada je prekasno. Mudro je moliti se za milost prepoznavanja. Nadahnuti svjesnošću, pokraj sebe možemo otkriti Anam
aru o kojem je naša čežnja uvijek sanjarila.
Ruka stranca je ruka Božja. Stranac ne dolazi slučajno, on donosi poseban dar i prosvjetljenje.
Prijatelj nije isto što i poznanik. Prijateljstvo je dublja i svetija veza. Shakespeare je to jako lijepo opisao: Kad prijatelja vrsna iskušaš/ Tad čeličnim ga sapni obručem/ Za svoju dušu. Prijatelj je nešto nevjerojatno dragocjeno. Prijatelj je voljena osoba koja u nama budi život kako bi se unutar nas oslobodile divlje mogućnosti.
Kad se zaljubimo, tada se naš zdrav razum, naša racionalnost i naša uobičajena cijenjena ličnost rastvore. Odjednom smo opet mladi, u našem životu gori nova vatra. Ponovo oživimo. Gdje nema strasti, tamo duša spava ili je odsutna. Kada se budi strast, tada duša postaje opet mlada i slobodna i želi zaplesati.
Istinsko prijateljstvo ili ljubav se ne proizvodi ili postiže. Prijateljstvo je uvijek čin prepoznavanja.
Dva prijatelja, jedna duša. Euripid
Nikada ne možemo voljeti drugu osobu ako nismo, isto tako, uvučeni u lijep ali težak duhovni posao da učimo voljeti sami sebe. Unutar svakoga od nas, na razini duše, postoji obogaćujući izvor ljubavi. Drugim riječima, mi ne moramo izaći izvan sebe da bismo znali što je ljubav.
Biti svet znači biti u sebi, biti u stanju odmarati se u kući pripadanja koju zovemo duša.
Ako šaljemo dobrotu od nas ili ako dijelimo ono što je sretno ili dobro u nama, tada će nam se to vratiti deset tisuća puta umnoženo. U kraljevstvu ljubavi nema natjecanja, nema posesivnosti ili kontrole. Što više ljubavi dajemo toliko više ljubavi ćemo imati. Prisjetimo se Dantea, koji je rekao da je tajni ritam svemira ritam ljubavi, da je ona ta koja pokreće zvijezde i planete. Ljubav je izvor, središte i sudbina iskustva.
Krajolik je prvorođenče stvaranja. Bio je ovdje stotine milijuna godina prije nego što se pojavilo cvijeće, životinje i ljudi. Krajolik je bio ovdje sam. On je najstarija prisutnost u svijetu, iako mu je potrebna ljudska nazočnost da bi se to priznalo. Mogli bismo si predstaviti kako su oceani utihnuli i vjetrovi stali kad se na Zemlji prvi puta pojavilo ljudsko lice, ono je najčudesnije što postoji u stvorenom svijetu. U ljudskom obrazu anonimnost svemira pretvara se u prisnost.
Ako živimo u tišini i samoći zemlje tada nas gradovi zastrašuju. U gradovima postoji nevjerojatno mnogo lica: lica stranaca koja se kreću cijelo vrijeme žurno i intenzivno. Gledamo li u njihova lica vidimo izvjesnu intimnost njihovih života na njima oslikanu.
Bez obzira na to koliko bio naš unutarnji život prekriven i skriven, nikada se od svijeta ne možemo uspješno kriti, dok god imamo lice.
Previše uzimamo zdravo za gotovo da ovaj svijet dijelimo s drugim ljudima. Na objektivnoj razini je svakako točno da smo nastanjeni na istom fizičkom području kao i drugi ljudi, nebo je primjerice vizualna konstanta svih naših percepcija. Ali taj vanjski svijet ne daje nikakav pristup unutarnjem svijetu pojedinca. Na dubljoj razini svaka osoba čuvar je jednoga sasvim privatnog, individualnog svijeta. Ponekad su naša vjerovanja, misli i mišljenja zapravo načini kojima sebe tješimo kako ne bismo morali sami nositi teret jedinstvenoga unutarnjeg svijeta. Odgovara nam praviti se kako svi pripadamo jednom svijetu, ali smo zapravo usamljeniji nego što mislimo. Razlog te usamljenosti nije samo to što se razlikujemo jedni od drugih, nego je činjenica i da svatko od nas stanuje u drugom tijelu. Ideja da ljudski život stanuje u tijelu je fascinantna. Primjerice, kad nas, u našoj kući ljudi posjećuju, oni dolaze svojim tijelom. Donose sav svoj unutarnji svijet, iskustva i sjećanja u našu kuću vozilom svoga tijela.
Čovjek je prag na kojemu se sastaju mnogi beskraji. Tu je beskraj prostora koji doseže dubine svemira, beskraj vremena proteže se bilijune godina unatrag. Postoji beskraj mikrokozmosa, jedna mala točka na vrhu našeg palca u sebi sadrži čitav unutarnji kozmos, ali je on toliko malen da nije vidljiv ljudskom oku. Beskraj mikrokozmosa je isto toliko zapanjujući kao onaj svemirski. Ali beskraj koji svakoga progoni i kojega zacjelo nitko ne može svladati jest beskraj naše nutrine. Iza svakog ljudskog lica krije se svijet. U nekim je licima vidljiva ranjivost izlaganja tim dubinama. Gledajući neka lica opažamo kako uzburkanost beskraja počinje izlaziti na površinu. Takav trenutak možemo doživjeti u pogledu stranca, a isto tako u razgovoru s nekim koga dobro poznajemo. Odjednom pogled, a da to nitko nije namjeravao ili toga bio svjestan, postaje vozilom neke prvotne unutarnje prisutnosti. Taj pogled traje samo sekundu. U tom neznatnom vremenu iz očiju nas gleda nešto više od osobe. Drugi beskraj, još nerođen, mutno je prisutan. Osjećamo da nas netko gleda iz čudotvornosti vječnoga. Beskraj koji u nas gleda iz drevnih vremena. Mi ne možemo zapečatiti vječnost.
Nekim čudnim načinom, linija usta kao da odaje životni obris, tanka usta nerijetko označavaju niskost duha. Postoji neka čudna simetrija u načinu kojim duša piše priču svog života u obrisu lica.
Naše tijelo je dom naše duše na Zemlji.
Tijelo je anđeo života.
Tijelo je hram Svetoga Duha. Sveti duh drži intimu i udaljenost Trojstva budnim i personificiranim. Opis ljudskoga tijela kao hrama Svetoga Duha prepoznaje da je tijelo prožeto divljim i životnim božanstvom.
Tijelo je naš dom u svemiru. To je naša kuća kojoj ovdje u svijetu pripadamo. Ono je presveti hram. Ostati neko vrijeme u tišini pred misterijem našega tijela vodi nas prema mudrosti i svetosti.
Bolesti od kojih obolijevamo često su posljedica samozapostavljanja i propusta, jer nismo slušali glas tijela. Unutarnji glasovi tijela žele s nama govorti, informirati nas o istinama ispod utvrđene površine naših vanjskih života.
Duhovnost je umjetnost preobrazbe. Ne bismo se trabli siliti da sebe promijenimo tako da svoje živote čekićem udaramo u već unaprijed određeni oblik. Ne moramo funkcionirati po predodžbi unarpijed određenog programa ili plana za naš život. Bolje bi bilo da vježbamo novu umjetnost pažnje prema unutarnjem ritumu našeg dana i žviota. Ta pažnja našoj ljudskoj i božanskog prisutnosti donosi novu budnost. Dramatičan primjer te vrste preobrazbe je nešto što je poznato svim roditeljima. Brićno promatramo svoju djecu, ali jednoga dana nas iznenade: još uvijek ih prepoznajemo ali naše znaje o njima nije dovoljno. Moramo ih početi slušati sasvim ispočetka.
Osjetila su naši mostovi prema svijetu. Ljudska koža je porozna, svijet teče kroz nas. Naša osjetila su velike pore koje dopuštaju da svijet uđe unutra. Uskladimo li se s mudrošću svojih osjetila nikada nećemo postati prognanici u vlastitom životu, outsideri izgubljeni u nekom vanjskom duhovnom mjestu kojega je sagradila naša volja i intelekt.
Kada stvarno duboko u nešto gledamo, tada to postaje dio nas. To je jedan od mračnih aspekata televizije. Ljudi neprekidno gledaju u prazne i iskrivljene slike, te osiromašene slike pune nutarnji svijet srca.
Mnogi od nas učinili su svoj svijet toliko bliskim da ga više i ne vide. Zanimljivo je postaviti si ovakvo pitanje uvečer: što sam ovoga dana uistinu vidio? Mogli bismo biti iznenađeni što sve nismo vidjeli. Možda su naše oči bile bezuvjetni refleksi koji sami od sebe cijeli dan funkcioniraju bez ikakve istinite brižnosti i prepoznavanja, dok smo iz njih gledali prema van, nismo vidjeli ili stvarno nismo ni na što obraćali pažnju.
Zastrašujuća je istina da to kako vidimo i što vidimo odlučuje o tome kakvi smo i tko ćemo biti. Jedan od zgodnih načina kako započeti na unutarnjem radu je istraživati svoj specifičan način viđenja. Upitajmo se: na koji način ja vidim svijet? Kroz to pitanje otkrit ćemo svoj specifičan način gledanja. Postoje razni stilovi gledanja.
Plašljivom oku sve je prijetnja. Ako uplašeni promatramo svijet tada je sve što vidimo i na što smo koncentrirani ono što nam može naštetiti i što nas može ugroziti. Olašljivo oko uvijek je opsjednuto prijetnjom.
Pohlepno oko, pak, želi sve posjedovati. Pohlepa je jedna od moćnih snaga u suvremenom zapadnom svijetu. Žalosno je da se pohlepna osoba nikada ne može radovati onome što ima, jer je uvijek proganja ono što još nema. To se može odnositi na zemljište, knjige, društvo, ideje, novac ili umjetnost. Ritam i plan pohlepe uvijek su isti. Radost je posjed, ali nažalost, posjed je uvijek nemiran, u sebi nosi unutarnju nezasitnu glad. Pohlepa je bolna jer je uvijek progone i prazne buduće mogućnotsi, nikada se ne predaje sadašnjosti. Ali još tamnija straha pohlepe je to što ona utišava i gasi želju. Uništava prirodnu nevinost želje, razara njen ehorizonte i zamjenjuje ih nagonskom i iscrpljujućom posesivnošću. Pohlepa sada truje zemlju i osiromašuje njene ljude. Imati je postao mračni neprijatelj od 'biti'.
Za oko koje sudi sve je zatvoreno u definirane okvire. Kad oko koje sudi gleda onda vidi sve u obliku linija i kvadrata. Uvije iskljčuje i odvaja i zbog toga nikada ne gleda sa suosjećanjem ili da bi slavilo ono što vidi. Vidjeti je suditi. Nažalost, oko koje sudi uvijek je, isto tako, strogo prema sebi. Vidi samo slike svoje izmučene nutrine, koje projicira izvan sebe. Oko koje sudi žanje površinu odraza i to naziva istinom. Ne poznaje ni oprost n imaginaciju kojim bi moglo gledati dublje, do dna gdje je istina paradoks. Kult vanjskog, koji ovisi o imidžu, posljedica je takve ideologije lakovjernog prosuđivanja.
Zlovoljno oko živi u zavidnosti. Ljudi koji su dozvolili da rak zlovolje uđe u njihovo gledanje nikada se ne mogu radovati onome što jesu ili što imaju. Uvijek gledaju na druge s negodovanjem. Možda su zlovoljni jer misle da su drugi ljepši, nadareniji, ili bogatiji nego oni. Zlovoljno oko živi od svog siromašva i zaboravlja svoju unutarnju žetvu.
Ravnodušno oko ništa ne zove ili budi. Ravnodušnost je jedno od obilježja našeg vremena. Kaže se da je za moć potrebna ravnodušnost, da bi za držanje kontrole morali biti prilično ravnodušni prema potrebama i ranjivosti onih koje kontroliramo. Tako ravnodušnost sa sobom nosi veliku predanost ne-gledanju. Ignoriranje nečega traži nevjerojatnu mentalnu energiju. Ravnodušnost nas može, da toga nismo svjeni, postaviti izvan granica susojećanja, iscjeljenja i ljubavi. Kad postajemo ravnodušni tada napuštamo svu svoju moć. Naša imaginacija se fiksira u zatvoru cinizma i očaja.
Za manje vrijedno oko, svatko drugi je bolji i veći, drugi su ljepši, sjajniji ili nadareniji nego mi. Manjevrijedno nikada ne vidi svoje vlastito blago. Nikada ne može slaviti svoju prisutnost i svoj potencijal. Manjevrijedno oko je slijepo za svoju tajnu ljepotu. Ljudsko oko nikada nije bilo stvoreno da gleda godre i da drugoga napuhava u superiornoga, ili da gleda dolje i drugoga smanjuje u inferiornoga. Gledati nekoga u oči je lijep testament istine, hrabrosti i očekivanja. Svatko od nas stoji na zajedničkom, ali različitom tlu.
Za oko koje ljubi sve je stvarno. Taj način ljubavi nije ni sentimentalan ni naivan. Takva ljubav je najveće mjerilo istine, slavlja i stvarnosti.
Oko koje ljubi može čak i iz boli, ozljeda i nasilja izmamiti preobrazbu i obnovljenje. Oko koje ljubi sjaji, jer je samostalno i slobodno. Može na sve gledati u ljubavi. Gledanje u ljubavi nije zapleteno u plan moći, zavađenja, suprostavljanja ili suučeništava. Takvo gledanje je kreativno i subverzivno.
Oko koje ljubi gleda kroz predodžbu i iza nje, i dovodi do najdubljih promjena. Gledanje je važno za naše prisustvo i kreativnost. Prepoznati kako gledamo stvari može nam donijeti samospoznaju i omogućiti nam da ugledamo blaga koja naš život tajno u sebi nosi.
Kad se ljudima ukrade njihov jezik tada im duša ostaje zbunjena.
Poezija je mjesto gdje tišina jezika najljepše dolazi do izražaja. Poezija je jezik duše.
Mirisi našeg djetinjstva ostaju u nama. Nevjerojatno je kako nas nekakav najobičniji miris na ulici ili u nekoj prostoriji može vratiti godinama unatrag, u iskustvo koje smo već odavno zaboravili.
Možemo se pripremiti, biti spremni da budemo nadahnuti, ali se to događa na spontan i nepredvidiv način. Prekida se obrazac ponavljanja i očekivanja. Nadahnuće je uvijek iznenadni gost.
Naše disanje i ritam našeg disanja mogu nas vratiti našem drevnom pripadanju, kući koju nikada nismo napustili, kao što kaže Eckhart, onoj u kojoj uvijek živimo: kući duhovnog pripadanja.
Svi dobri zvukovi imaju tišinu blizu sebe, iza i unutar sebe. Prvi zvuk kojeg svako ljudsko biće čuje je zvuk majčinog otkucaja srca u tamnim vodama utrobe. To je razlog za našu drevnu rezonancu s bubnjanjem kao glazbenim instrumentom. Zvuk bubnja donosi nam utjehu jer nas vodi natrag u vrijeme kada smo bili jedno s otkucajem majčinskog srca. To je bilo vrijeme potpunog pripadanja. Još nije bilo nikakvog odvajanja, bili smo u potpunom jedisntvu s drugom osobom. P.J. Curtis, veliki irski autoritet za rhytahm and blues glazbu, često kaže da je traganje za nekim smislom često, zapravo traganje za izgubljenim suglasjem. Kada čovječanstvo opet pronađe izgubljeno suglasje tada će se nesuglasje u svijetu iscijeliti i simfonija svemira doći će u potpuni sklad sa sobom.
Postoji vrlo važna razlika između slušati i čuti. Ponekad nešto slušamo, ali zapravo ne čujemo. Istinski čuti znači doći u dodir čak i s onim što je neizgovoreno i neizgovorljivo.
Pjesnici su ljudi potpuno posvećeni pragu na kojemu se sastaju tišina i riječi. Jedna od ključnih zadaća pjesničkog poziva je pronaći svoj vlastiti glas.
Kad slušamo lijepu glazbu tada ulazimo u vječnu dimenziju vremena. Prolazno, isprekidano, linearno vrijeme nestaje i ulazimo u krug pripadanja unutar vječnosti.
Ljudi upotrebljavaju svoje ruke da bi dirali, istraživali, zamijetili i osjećali svijet izvan sebe. Ruke su prekrasne. Kant je kazao da su ruke vidljiv izraz uma. S rukama dosižemo da bismo dodirnuli svijet. U ljudskom dodiru ruke pronalaze ruke, lice ili tijelo drugoga. Dodir donosi prisutnost doma. Čin dodira približava nas svijetu Drugoga.
U susretu s boli nema ničeg neodlučnog ili nejasnog. Neposredno doseže srž naše ličnosti, te budi našu krhkost i naš očaj.
Danas se prepoznaje koliko je svakom djetetu potreban dodir. Dodirom osjećamo pripadanje, nježnost i toplinu koji u djetetu bude samosvijest, osjećaj vlastite vrijednosti i uravnoteženost. Dodir ima veliku moć jer živimo unutar prekrasnog svijeta kože.
U trenucima najveće ljudske intenzivnosti, riječi utihnu. Tada uistinu govori jezik dodira. Kad se izgubimo u crnoj dolini boli, tada riječi postaju slabe i bezglasne. Biti u toplom zagrljaju jedino je utočište i utjeha. U suprotnom, kada smo veoma sretni, tada dodir postaje jezik ekstaze.
Uzvišena udaljenost čini strance prijateljima. Naši voljeni i naši prijatelji su nam jednom bili strani ljudi. Nekako su u određeno vrijeme iz udaljenosti ušli u naš život. Njihov dolazak izgledao je toliko slučajan i neizvjestan. Sada nam je život bez njih nezamisliv. Na sličan način su naša ličnost i naša vizija složeni od određenih konstelacija ideja i osjećaja, koji su izronili na površinu iz dubine udaljenosti unutar nas. Njih sada izgubiti značilo bi izgubiti sebe.
U ovom krajoliku ne postoje dva jednaka olika kamena. Svaki kamen ima drugačije lice. Nerijetko kut svjetla pada toliko nježno da iznosi na vidjelo stidljivu prisutnost svakog kamena.
Ovo kamenje uvijek strpljivo, uvijek mirno, nastavlja slaviti tišinu vremena.
Roditi se znači biti izabran. Nitko ovdje nije slučajno. Svatko od nas poslan je ovamo zbog posebne sudbine. Često nam dublje značenje nečega postaje jasno kad sagledamo duhovnu stranu.
Svaka osoba ima svoju jedinstvenu sudbinu. Svatko od nas ima ovdje nešto za uraditi što ne može uraditi nitko drugi. Kad bi netko drugi mogao živjeti našu sudbinu tada bi ti drugi bili na našem mjestu, a mi ne bismo bili ovdje. Nevidljivu potrebu koja nas je dovela ovamo otkrivamo u dubini svoga života. Ako to počnemo dešifrirati tada oživaljava naš dar i naša nadarenost. Srce nam se ubrza i važnost življenja uzbuđuje našu kreativnost.
Uspijemo li probuditi taj smisao za sudbinu tada se usklađujemo s ritmom svojega života. Iskačemo iz ritma kad ne živimo svoj potencijal i nadarenosti, kad se smjestimo u osrednjost kao u neko sklonište koje nas štiti od poziva našeg života. Izgubimo li ritam tada naš život postaje zamorno oprezan ili anonimno mehaničan. Ritam je tajni ključ ravnoteže i pripadanja. On s eneće srušiti u umjetno zadovoljstvo ili pasivnost. To je ritam dinamične ravnoteže, spremnosti duše, držanja koje nije usredotočeno samo na sebe. Taj smisao za ritam je drevan. Sav život došao je iz oceana, svatko od nas dolazi iz voda utrobe, plima i oseka živi u plimi i oseki našeg disanja. Kada živimo u ritmu sa svojom prirodom tada nas ništa destruktivno ne može dodirnuti. Providnost je u skladu s nama, brine o nama i vodi nas novim horizontima. Biti duhovan znači biti u ritmu.
Tišina krajolika krije veliko prisustvo. Neko mjesto nije jednostavno samo lokacija. Mjesto je duboka individualnost. Njegova površina sastavljena je od trave i kamenja, blagoslovnjena je kišom, vjetrom i svjetlom. Sasvim pozorno krajolik slavi liturgiju godišnjih doba i sebe u potpunosti daje strastvenosti božice. Oblik krajolika je drevan i tih oblik svijesti. Planine su ogromni promatrači. Rijeke i potoci nude glas, one su suze zemaljskih radosti i očaja. Zemlja je puna duše.
Plotin u Eneadama govori o 'brizi duše za svemir': To Sve je jedno univerzalno sveobuhvatno živo stvorenje koje zaokružuje sva živuća bića unutar sebe i koje ima dušu, jednu dušu koja se proteže na sve njegove dijelove na stupnju sudioničkog članstva svakoga od njih.
Ljudi poznaju samo prolaznu noć. Ispod površine krajolika živi zemlja u vječnoj noći, u tamnoj i drevnoj kolijevci svakog izvora.
Nije čudo da su u keltskom svijetu izvori bili sveta mjesta. Izvori su se smatrali pragovima između dubljeg, tamnog, nepoznatog, podzemnog svijeta i vanjskog svijeta svjetla i oblika.
Kad se u umu probudi izvor tada počinju teći nove mogućnosti, u sebi pronalazimo dubinu i uzbuđenost za koje nikada nismo znali da ih imamo. O toj vrsti buđenja govori irski pisad James Stephens, za kojega je naša spremnost jedina prepreka. Često ostajemo progonjeni, izvan bogatog svijeta duše samo zato jer nismo spremni. Naša zadaća je pročistiti svoje srce i svoj um. Blizu nas ima toliko blagoslova i ljepote namijenjenih nama, ali ipak ne mogu ući u naš život, jer ih nismo spremni primiti. Ručica je na unutarnjoj strani vrata, samo je mi možemo otvoriti. Razlog našeg nedostatka spremnosti nerijetko su sljepoća, strah i nedostatak samouvjerenosti. Kada budemo spremni tada ćemo biti blagoslovljeni. U tom trenutka vrata srca postaju ulaz u nebo.
Ponekad nas naši duhovni programi odvode daleko od našeg unutarnjeg pripadanja. Postajemo ovisni o metodama i programima psihologije i religije. Toliko očajnički želimo naučiti kakvi da budemo da nam život prolazi, dok zapostavljamo praksu življenja. Keltski um imao je divan smisao za spontanost. Sponatanost je veliki duhovni dar. Biti spontan znači pobjeći iz kaveza ega i imati povjerenje u ono što je izvan nas. Veliki neprijatelj duhovnog pripadanja je ego. Ego ne zrcali istinit oblik naše individualnost. Ego je krivo sebstvo rođeno iz straha i obrambenosti. Ego je zaštitna kora koju navlačimo na svoje osjećaje. Sastoji se od stidljivosti, propuštenog povjerenja u drugo i nepoštovanja vlastite onostranosti. Jedan od najvećih konflikata u životu je konflikt između ega i duše. Ego je ugrožen, napet i mora se natjecati, dok duša teći prema iznenađenju, spontanosti, novome i svježemu. Istinito prisutvo duše u sebi nosi humor i ironiju, a ne opsesivnu ozbiljnost samoga sebe. Zaobilazi ono što je zamorno, iznošeno i ponavljajuće. Predodžba izvora koji buja iz tvrdog, korom obloženog tla je prosvjetljujuća predodžba za svjećinu koja odjednom može svanuti u srcu uvijek spremnom za iskustvo.
Freud I Jung su prosvijetlili široku složenost duše. Čovjek nije samo neko obično jednodimenzionalno sebstvo. Unutar duše postoji labirin. Ono što mi mislimo i želimo često dolazi u konflikt s onime što radimo. Ispod površine naše svijesti neko široko nepoznato korijenje određuje naše pokrete. Mitološka priča zemlje i bogova šapuće u nama. Postajemo svjesni obrasca sljepoće i opsesije koji nas nesvjesno nekamo tjeraju. Toliko puta primjećujemo kako se vraćamo na ista prazna mjesta, koja smanjuju i osiromašuju našu bit. Sva psihička aktivnost je u početku nesvjesna, to je razina prikrivenih želja. Nesvjesnot je moćno i neprekidno prisustvo. Svaki život proizlazi iz te unutarnje noći i snjom se bori, baca svoju izazovnu i bolnu sjenu na sve što radimo, mislimo i osjećamo. Zemljaske smo posude koje u sebi nose blago. Ali neki apekti blaga su tamniji i opasniji nego što si dopuštamo zamisliti. Kad se nesvjenost prosvijetli, tada nas njene tamne snage više ne drže kao zatvorenike. Taj rad na slobodi je spor i nepredvidiv, ali je upravo na tom pragu svaki pojedinac čuvar i subjekt svoje vlastite promjene. Izvan nas društvo funkcionira na vanjski način, njegovo kolektivno oko ne poznaje unutrašnjost, ono vidi samo kroz leću imidža, utiska i funkcionalnosti.
Ne moramo ići nikud izvan sebe da bismo došli u istinski razgovor sa svojom dušom i misterijima duhovnoga svijeta. Vječnost ima svoj dom – u nama.
Ono poznato se obično, baš zato što je poznato, ne prepoznaje.
Ljudima je teško probuditi se za svoj unutarnji svijet, posebno kad im je život postao previše uhodan.
Trebali bismo postati razgovorljiviji sa suzdržljivim svjetlom svoje duše. Prvi korak buđenja za naš unutarnji svijet, te dubinu i obećanje naše samoće, bilo bi sebe neko vrijeme promatrati kao stranca koji stoji ispred naših najdubljih dubina.
Mi nikada ne znamo kolika mjesta prirode se sastaju u ljudskom tijelu. Krajolik nije sav samo vanjski, on se ušuljao u unutrašnjost duše. Ljudska prisutnost prožeta je krajolikom.
Prvotna energija naše duše u sebi nosi krasnu toplinu i daje nam dobrodošlicu. Jedan od razloga zašto smo poslani na Zemlju jest da uspostavimo tu vezu sa samim sobom, da uspostavimo to unutarnje prijateljstvo.
Biti prirodan znači biti svet, ali jako je teško biti prirodan. Biti prirodan znači biti udomljen u svojoj vlastitoj prirodi. Kad smo izvan sebe, kad stalno pokušavamo doseći nešto izvan sebe, tada izbjegavamo zov svog misterija. Prihvatimo li, međutim, cjelovitost svoje samoće i namjestimo li se u njenom misteriju, tada naše veze s drugima dobiju novu toplinu, postanu pustolovina i čudo.
U srcu naše samoće čeka nas dobrodošlica. Kada to shvatimo tada nestane većina straha koji vlada našim životom u trenutku kad se naš strah preobrazi usklađujemo se u ritam sa samim sobom.
Ljepota voli biti udaljena od javnog blještavila. Ezra Pound
Naša osoba, naša vjerovanja i naša uloga, zapravo su tehnika ili strategija za prolaz kroz svakidašnju rutinu. Kad smo posve sami, ili kad se probudimo usred noći, tada istinito znanje u nama može izaći na vidjelo.
Mi smo vječna jezgra, to je drevan razlog zbog kojega smo ovdje. Početi dobivati mali uvid u tu jezgru znači dolaziti u sklad sa svojom sudbinom i s providnošću koja uvijek brine za naše dane i putove. Taj proces samootkrivenja nije jednostavan, može sa sobom povlačiti patnju, sumnju i očaj. Ali od punoće našega bića ne smijemo ustuknuti da bismo umanjili bol.
Naš nam se život u svijetu objavljuje u obliku vremena.
Rilke je govorio da je teškoća jedan od najboljih prijatleja duše. Naši životi bili bi neizmjerno bogatiji kada bismo isto gostoprimstvo mogli pružiti pri susretu s negativnim, kao što to činimo s onime što je radosno i u čemu uživamo. Time što izbjegavamo negativno mi ga samo ohrabrujemo da se opet pojavi. Potreban nam je nov način shvaćanja i integriranja negativnog. Negativno je jedan od najbližih prijatelja naše sudbine. Sadrži bitne energije koje su nam potrebne i koje ne možemo pronaći drugdje.
Svaka osoba u svom srcu nosi izvjesne kvalitete ili prisutnosti koje su neugodne, ometajuće i negativne. Naša sveta dužnost je da prema njima budemo ljubazni.
Duša obožava jedinstvo. Ono što mi dijelimo, duša sastavlja.
Kad nam je um zamšen tada je lijepo hodati uz morsku obalu, pustiti da ritam oceana uđe u nas. Ocean može razmrsiti zapleteni um.
Naša samoća je drugačija. Za razliku od prirode i životinjskog svijeta, u ljudskom umu postoji zrcalo. Zrcalo skuplja svaki odraz. Ljudska samoća je toliko ne-samotna. Duboka ljudska samoća je mjesto velikog nagnuća i napetosti. Kad ulazimo u svoju samoću, ulazimo u društvo sa svime i svima. Kada sebe frenetično vućemo prema van i tražimo utočište u vanjskoj slici ili u nekoj ulozi, onda sebe šaljemo u progonstvo. Kada se strpljivo i tiho vratimo natrag sebi, stižemo u jedinstvo i u pripadanje.
Čovjeka neprekidno privlači pokret. Kao dojenčad htjeli smo puzati, zatim hodati, a kao odrasli osjećamo neprestanu želju za hodanjem u neovisnost i slobodu.
Sve živo nalazi se u pokretu. Taj pokret zove se rast. Najuzbudljiviji oblik rasta nije običan fizički rast, nego unutarnji rast duše i našega života.
Najduže i najuzbudljivije putovanje je putovanje iznutra.
U ljudskoj duši postoji krasna složenost rasta. Da bismo je i letimice ugledali, pokušajmo vizualizirati um kao toranj s prozorima. Mnogi ljudi, nažalost, ostanu zarobljeni na jednom prozoru i svaki dan gledaju isti prikaz, istim načinom. Istinit rast događa se kada se povučemo s tog jednog prozora, okrenemo i hodamo oko unutarnjeg tornja duše, te uočimo sve druge različite prozore koji čekaju na naš pogled. Kroz te različite prozore možemo dobiti nove poglede na mogućnost, prisutnost i kreativnost. Samozadovoljstvo, navika i zaslijepljenost često nas sprečavaju da osjećamo svoj život. Toliko toga ovisi o okviru vizije – o prozoru kroz koji gledamo.
Mogućnost i promjena pretvaraju se u rast unutar oblika vremena kojega nazivamo dan. u danima živimo. Taj vremenski ritam daje oblik našem životu. Svaki novi dan koji nam je poklonjen uobličuje naš život iznova.
Teže je provesti dan nego napisati dobru knjigu. Dan je dragocjen, jer je zapravo svaki dan mikrokozmos našeg čitavog života. Svaki novi dan nudi mogućnosti i obećanja koja nikada prijenisu bila viđena. Dosljedno sudjelovati u potpunoj mogućnosti svoga života znači na vrijedan način sudjelovati u mogućnosti novoga dana.
Novi dan produbljuje ono što se već dogodilo, a otvara iznenađujuće, nepredvidivo i stvaralačko. Mi možda želimo promijeniti naš život, možda smo pod nekom terapijom ili smo u nekoj religiji, ali naša nova vizija je samo priča sve dok ne uđe u praksu našega dana.
Naš život postaje oblik dana kojeg nastanjujemo. Dani ulaze u nas. Nažalost, u suvremenom životu dan je nerijetko kavez. Postao je mjesto gdje čovjek gubi svoju mladost, energiju i snagu. Danse često doživljava kao kavez zato što se veći dio provodi na radnom mjestu. Toliki naši dani i toliko našega vremena provodimo u radu izvan područja kreativnosti i osjećaja.
Dani provedeni u kavezu čine nas umornima i iscrpljenima. U gradu, svakoga jutra kolone automobila nose ljude koji su jedva izašli iz sna i koji su pospani, zabrinuti, frustrirani. Pritisak i stres već su im ukrali dan. Uvečer su ti isti ljudi iscrpljeni nakon dugoga radnog dana. Kad stignu kući nemaju više snage baviti se željama, mislima i osjećajima koje su zapostavljali cijeli dan.
Ljudsko biće duboko čezne za istraživanjem. Lijep način prisutnosti duše jesu misli. One su oblici unutarnje brzine duše. Na svijetu ništa nije toliko brzo kao misao. Može letjeti svakuda i biti sa svakim. I naši osjećaji mogu letjeti brzo, mada nama osobno vrlo dragocjeni, misli i osjećaji ipak ostaju, uglavnom, nevidljivi. Da bismo ih doživjeli kao stvarne, mi taj unutarnji, nevidljivi svijet moramo nekako izraziti. Svaki život traži mogućnost izražaja. Kada nešto aktivno radimo tada ono nevidljivo u nama pronalazi oblik i dolazi do izražaja. Zato bi naš posao trebao biti mjesto gdje duša može uživati jer postaje vidljiva i prisutna. Ono što je u nama bogato, nepoznato i suzdržljivo može izroniti i zauzeti vidljiv oblik. Naša priroda duboko čezne za mogućnošću izražaja koji se zove rad.
Ponekad dozvolimo ljudima d aimaju negativnu moć nad nama samo zato jer ih nikada ne dovedemo u pitanje. Kad se lažno preobuče u moć tada ga nijedna snaga ne može tako brzo demaskirati – kao jednostavno pitanje.
Ali postoji ključna razlika između moći i autoriteta. Ako smo svjesni naše vlastite unutarnje moći tada smo mi svoj vlastiti autoritet. Riječ autoritet predstavlja autorstvo naših ideja i djela. Svijet funkcionira preko struktura moći. Prema tome, poželjno je da ljudi s istinski profinjenom osjetljivošću, imaginacijom i suosjećanjem sebe učine dostupnima za preuzimanje moćnih mjesta. Karizmatična osoba na moćnom mjestu može biti posrednik velikih i pozitivnih promjena.
Rad može čovjeka otuđiti od vlastite prirode i vlastita potencijala. Karl Marx
Ogromna kreativnost mogla bi se osloboditi na radnom mjestu. Zamislimo kako bi bilo krasno kad bismo na radnom jestu mogli uistinu osjećati sebe, te izražavati svoju istinsku prirodu, nadarenost i imaginaciju. Ne bismo trebali razlikovati između svoga doma, privatnog života i poslovnog svijeta. Jedno bi moglo na kreativan način teći u drugo i međusobno se obogaćivati. Ali umjesto toga, ljudi previše pripadaju sustavu jer su na to prisiljeni, i jer su pod kontrolom.
Jedan od ohrabrujućih aspekata suvremenog rada, osobito u poslovnom svijetu jest rastuće prepoznavanje imaginacije kao vitalne i važne snage. To nije zato što poslovni svijet voli imaginaciju. Opće štovanje imaginacije imalo je drugih razloga, naime tržište je sada toliko promjenjivo, a ritam promjena toliko vrz da stari obrasci kontrole rada više ne mogu biti djelotvorni. Počinje se prepoznavati stari linearni sustav koji kontrolira rad i radnika i više nije profitabilan. Zbog toga je prisutnost duše na radnom mjestu sada dobrodošla. Duša je dobrodošla jer je ona mjesto na kojem živi imaginacija.
Imaginacija je kreativna snaga pojedinca. Može uvijek prebroditi razne pragove te oslobađa mogućnosti prepoznavanja i kreativnosti koje linearni, kontrolirajući, vanjski um nikada neće ni letimice ugledati.
Zauzmi drugačiji stav. Pokušaj iz toga područja pronaći nekoliko pitanja koja se nitko nije sjetio postaviti, onda ćeš otkriti nešto uistinu originalno i jezgrovito. Taj savjet bio je poziv na neobičnost, nadahnuće da neku poznatu situaciju sagledamo na potpuno nov način.
Često neka nova osoba može unijeti novi način postavljanja pitanja i razmišljanja. Tada s eodjednom zamrla situacija složi na svjež i uzbuđujuži način. Bude se mogućnosti koje su spavale ispod površine stare nezanimljive sličnosti. Ljudi osjete svoju moć i angažiraju se, cijeli projekt radnog mjesta oživi novom energijom.
Kada volja i intelekt djeluju na radnom mjestu kao hotimične nage tada to dosadnu ujednačenost čini još ustaljenijom. Ako se dopusti da djeluje imaginacija, snaga prosvjetljenja u duši, tada ona radno mjesto otvara na posve nov način. Nitko ne bi smio biti neutralan ili ravnodušan prema svom poslu ili radnom mjestu. Za svakoga od nas je vrlo važno da brižno pazi kakvim se radom bavi. Trebali bismo ustanoviti je li posao kojim se bavimo i naše radno mjesto uistinu izražaj naše ličnosti, dostojanstva i nadarenosti. Ako nije, onda možda moramo donijeti tešku odluku. Ako prodajemo svoju dušu onda na kraju kupujemo jadan život.
Ugled i sigurnost suptilne su klopke na životnom putu. Ljudi koji vole krajnosti često su bliže obnovi i otkriću sebe samih. Oni koji su zarobljeni u nezanimljivom osrednjem području slave i ugleda izgubljeni su a da toga nikada ne postanu svjesni. To može biti klopka za one koji ovise o poslovnom svijetu. Mnogi poslovni ljudi koriste samo jednu stranu svoga uma: strategijsku, taktičnu i mehaničku stranu, i to iz dana u dan. To im postaje mentalnom navikom koju primjenjuju na sve, pa tako i na svoj unutarnji život.
Ako upotrebljavamo samo svoju vanjsku stranu i ako samo na površini funkcioniramo, tada se potajno iscrpljujemo. Mnoge godine takvoga načina života nas malo pomalo čine očajnim.
Slom živaca je često očajnički pokušaj duše da se probije kroz iscrpljenu fasadu politike igranja uloga. U ljudskoj duši postoji dubina koju linearna površina radnog svijeta ne može doseći. Kada se prepustimo rutini, tada postajemo zarobljenici jednog prozora svoga uma. Nismo u stanju okrenuti se prema balkonu duše i radovati se različitim pogledima koji nams e nude s drugih prozora čuda i mogućnosti.
Jednostavna, ali dobro promišljena, vježba jest dati sebi dovoljno vremena: ostavimo sav dnevni red za sobom. Pustimo da zapostavljena prisutnost naše duše dođe kako bi se opet s nama susrela i s nama se bavila. To može biti ponovno upoznavanje s našim zaboravljenim misterijem.
Kriva predodžba može paralizirati.
Za shvaćanje je ključna percepcija. Kako vidimo i ono što vidimo odlučuje o tome kakvi ćemo biti.
Moj smisao za teškoću projekta počeo se zrcaliti u mom odnosu prema radu. Počeo sam saam sebe paralizirati i uskoro uopće nisam bio u stanju raditi. Nijemci za takvu blokadu lijepo kažu – stojim si na putu. Prišao bih svom radnom stolu s puno predanosti i u vjeri da ću probiti tu barijeru, ali nisam se mogao usredotočiti. Moj um proganjala je predodžba o neostvarivosti moje zadaće. Svaki dan pokušao bih iznova ali bio sam paraliziran.
Godina je krug. Tu je zimsko doba koje otvara put proljeću, zatim iz proljeća izraste ljeto i napokon se godina usavrši u jeseni. Krug vremena se nikad ne prekida. Taj ritam zrcali se čak i u danu, i on je krug. Prvo iz tame dolazi nova zora, prema podnevu ona postaje jača, prema večeri pada dolje i zatim se ponovo vraća u noć. Budući da živimo u vremenu i život svake osobe je krug. Dolazazimo iz nepoznatoga. Pojavljujemo se na Zemlji, ovdje živimo, od zemlje se hranimo i napokon se opet vraćamo natrag u nepoznato. I oceani se kreću u tom ritmu, dolazi plima, okrene se i opet odlazi. Podsjeća na ritam ljudskoga daha koji ulazi u nas, napuni nas te se zatim povlači i opet izlazi.
Krug donosi uvid u proces starenja. Kad starimo vrijeme utječe na naše tijelo, naša iskustva, i prije svega, našu dušu. U starenju ima puno žestine. Kad nam tijelo stari, počinjemo gubiti prirodnu i spontanu krepost mladosti. Kao mračna plima, vrijeme se počinje utiskivati u membranu naše snage. Ono to nastavlja raditi sve dok se naš život, pomalo, potpuno ne isprazni.
Kad je u našem životu zimsko doba tada prolazimo kroz bol, teškoću i nemir. Tada je važno slijediti instinkt prirode i povući se u sebe. Kad zimsko doba uđe u našu dušu, tada nije mudro upuštati se u nove poduhvate. Trebamo se pritajiti i skloniti, sve dok to tmurno prazno vrijeme ne prođe. To je lijek prirode. Sebe čuva u zimovanju.
U jesenje doba našega života žete se naše iskustvo. To je pozadina kroz koju možemo razumjeti starenje. Starjeti ne znači samo da naše tijelo gubi sigurnost, snagu i samopouzdanje. Starenje nas poziva i da postanemo svjesni svetoga kruga koji daje utočište našemu životu. U krugu žetve možemo sabrati izgubljene trenutke i iskustva, sakupiti ih i držati ih kao jedno. Zapravo, kada ne bismo doživljavali starenje kao slabost tijela, nego kao žetvu duše, tada bismo naučili da starenje može biti vrijeme velike snage, uravnoteženosti i pouzdanja. Razumijevanje žetve naše duše u pozadini godišnjeg ritma trebalo bi nam dati smisao za tihu radost dolaska toga vremena u naš život. Trebalo bi nam dati snagu i smisao za otkrivanje dubljeg pripadanja svijeta naše duše.
Kad sami počnemo starjeti prepoznajemo kako vrijeme prolazi nevjerojatno brzo. Zapravo, vrijeme je jedina razlika između mlade osobe na visini njezina zanosa i jako stare osobe na veoma krhkoj i gotovo ispražnjenoj fizičkoj razini.
Jedno od najvećih misterija u životu je misterij vremena. Sve što nam se događa, događa nam se u vremenu i kroz vrijeme. Vrijeme je snaga koja na vrata našega srca donosi sva nova iskustva. Sve što nam se događa kontrolirano je i određeno vremenom.
Koliba:
Sjedim budno
Za malenog prozora
Svoga uma i promatram
Kako dani prolaze, stranci
Koji nemaju zbog čega gledati unutra.
Vrijeme može, tako gledano, biti jako zastrašujuće. Oko ljudskoga tijela je ništavilo, to ništavilo je element zraka. Ono našega tijela ne postoji vidljiva fizička zaštita, zato nam sve može pristupiti, u svako vrijeme i iz bilo kojeg pravca. Jasam, prazan zrak neće zaustaviti strijele sudbine da se nastane u našem životu. Život je nevjerojatno neizvjestan i neočekivan.
Prolaznost je jedan od aspekata vremena kojim doživljavamo usamljenost. Vrijeme prolazi i nosi sve sa sobom. To nam može biti utjeha kad patimo i prolazimo kroz vrijeme usamljenosti i tuge. Ohrabruje nas kada sami sebi možemo kazati: i ovo će proći. Suprotnost toga takođej je istinita: kad nam je lijepo i kada smo uistinu sretni, nalazimo se s osobom koju volimo i život ne bi mogao biti bolji. U tako divno veče ili na tako lijep dan sami svom srcu tajno kažemo: Bože želio bih da se to nastavi zauvijek. Ali ne može, tome dolazi kraj.
Sve naše vrijeme u nama nestaje. To je nevjerojatna činjenica. Toliko smo upleteni u dan.
Naši dani su nestali tiho i zauvijek. Naše buduće vrijeme još nije stiglo. Jedino vremensko uporište je sadašnji trenutak.
Redovnik Phoenix prodro je u vječno vrijeme. Vječno vrijeme kreće se u drugačijem ritmu od uobičajenog, iskidanog, ljudskog vremena.
Mi mislimo u vječnosti, ali se polagano krećemo kroz vrijeme. Oscar Wilde
Unutar nas nalazi se vječno područje, u njemu nismo ranjivi za pustošenje uobičajenog vremena.
Starost je zapravo kao žetva života, vrijeme kad sabiremo svoje vrijeme i njegove fragmente. Na taj način sebe iscjeljujemo, postižemo novu snagu, ravnotežu i pripadanje koje nam nisu bili dostupni dok smo rastreseni jurili kroz dane svog života. Starost je vrijeme povratka u kuću naše dublje prirode, potpunog ulaska u hram sjećanja, u kojem nas u tajnom zboru čekaju svi naši nestali dani.
Posjećivatihram sjećanja ne znači samo putovati natrag u prošlost, nego to znači probuditi i integrirati sve ono što nam se događa. To je dio razmatrajućeg procesa koje iskustvu daje dubinu. Svi mi imamo iskustva ali, kao što je rekao T.S.Eliot, imali smo iskustvo, ali smo promašili značenje. Svako ljudsko srce traži značenje, jer u značenju leži naše najdublje sklonište. Značenje je sestra iskustva i raspoznati značenje onoga što nam se dogodilo jedan je od bitnih načina pronalaženja unutarnjeg pripadanja i otkrivanja zaštitnog prisustva duše. U Bibliji postoji izuzetna rečenica proroka Haggaia: Posadili ste toliko, a poželi tako malo. Sve što nam se događa je čin sijanja sjemena iskustva. Jednako je važno biti u stanju žeti to iskustvo.
Duša je prirodno utočište našega života. Ako u tijeku života to utočište nismo previše izmučili, napa će se duša sada oko nas okupiti i o nama brinuti. Pristupiti duši i našem sjećanju neonskom analizom može biti veoma destruktivno, posebno u ranjivosti naše starije dobi. Neka nam duša bude prirodna. Jer starost može biti ranjivo doba. Mnogo ljudi u starosti postaju zabrinuti i plašljivi. Baš u teško i ranjivo vrijeme trebali bismo se brinuti za sebe. U teškim vremenima moramo uvijek čuvati nešto lijepo u srcu. Možda je ljepota to što će nas na kraju spasiti.
Onako kako gledamo na budućnost tako je i oblikujemo. Drugim riječima, očekivanje pomaže stvarati budućnosti. Mnoge od naših teškoća nam ne pripadaju. To su teškoće koje našim mračnim stavom sami privlačimo.
Prirodna mudrost kao da nam kazuje da će se život ponašati prema nama onako kako se mi ponašamo prema njemu. Imati stav koji je pun suosjećanja i nade dovodi nam kući sve ono što nam je zaista potrebno.
Starost je vrijeme druge nevinosti. Postoji prva nevinost, kada smo djeca, ali ta nevinost zasnovana je na naivnom povjerenju i neznaju. Druga nevinost dolazi kasnije u životu, nakon što smo intenzivno živjeli. Poznajemo tmurnost života, poznajemo njegovu nevjerojatnu sposobnost da razočara i ponekad razara. Ali bez obzira na relano prepoznavanje životnoga negativnog potencijala, još imamo gledište koje je cjelovito, puno nade i svjetlosti. To je ta vrsta druge nevinosti.
U duši postoji mjesto koje je vječno. Vrijeme nas čini starim, ali u duši postoji mjesto koje vrijeme ne može dotaknuti.
Nova samoća u našem životu može starenje činiti zastrašujućim. Novi mir spušta se na vanjski okvir našeg aktivnog života, na posao koji smo radili, na obitelj koju smo odgojili i na ulogu koju smo igrali. Naš život preuzima veći mir i veću samoću. Te činjenice nas ne moraju plašiti. Ako ih sagledamo na kreativan način, tada nova tišina i samoća mogu biti divni darovi i veliki izvori bogatstva. Često u životu propuštamo velika blaga jer smo toliko nemirni. U našem umu uvijek smo negdje drugdje. Rijetko smo na mjestu na kojem stojimo i u vremenu koje je sada. Mnoge ljude proganja prošlost, stvari koje nisu učinili, stvari koje su trebali učiniti, za koje im je žao što ih nisu učinili. Zarobljenici su u prošlosti. Druge ljude proganja budućnost, plaše se i brinu o onome što će doći.
Malo je ljudi zapravo u stanju biti nastanjeno u svom sadašnjem vremenu, jer su previše pod stresom i u žurbi. Jedna od radosti starenja je imati više vremena i biti u miru. Pascal je rekao da mnogi naši problemi dolaze od naše nesposobnosti da tiho sjedimo u sobi. Tišina je bitna za svijet duše. Postajemo li mirniji kada starimo, otkrit ćemo da tišina može biti divan drug.
Starost može biti vrijeme otpuštanje teških opterećenja koje smo vukli za sobom kroz kamena polja godina.
Blagoslov za starost
Neka svjetlo tvoje duše za tebe brine
Neka se sve tvoje brige i strahovi o starenju preobraze
Neka ti bude darivana mudrost za oko tvoje duše
Da ugledaš to lijepo vrijeme žetve.
Da predano žanješ svoj život
Da iscijeliš ono što te je ranilo, da mu dopustiš
Da ti se približi i da postane jedno s tobom.
Imaj veliko dostojanstvo
I veliki smisao za svoju slobodu
I više od svega drugoga, neka te čeka prekrasan dar
Susreta s vječnim svjetlom
I ljepote koja je unutar tebe.
Budi blagoslovljen i pronađi
Divnu ljubav u sebi za sebe.
Postoji prisutnost koja s nama hoda cestom života. Ta prisutnost prati nas svakoga trenutka. Zasjenjuje svaku našu misao i svaki osjećaj. Nasamo ili s drugima, ona je uvijek s nama. Kad smo se rodili, izašla je s nama iz utrobe, u uzbuđenju našega dolaska nitko je nije primijetio. Iako nas ta prisutnost okružuje, još uvijek smo slijepi za njeno društvo. Ime te prisutnosti je smrt.
U krivu smo ako mislimo da smrt dolazi samo na kraju života. Naša fizička smrt je samo upotpunjavanje procesa na kojemu je naš tajni drug radio od našeg rođenja. Naš život je život našega tijela i duše, ali prisutnost naše smrti obuhvaća oboje.
U nama je sila koja nas neptrekidno tereti i koja nas odvlači od svjetla.
Ta negativnost je snaga i obraz naše smrti koja glođe po našem pripadanju u svijetu. Želi da u vlastitom životu budemo stranci. Ta nas negativnost drži vani u progonstvu, daleko od ljubavi i topline. Negativnost možemo preobraziti tako da je okrenemo prema svjetlu svoje duše. Ono iz negativnosti pomalo odstranjuje silu, težinu i ranjivost. Tako ono što smatramo svojom negativnom stranom može postati najvećom snagom obnove, kreativnosti i rasta u nama. Svatko od nas ima tu zadaću. Mudra osoba je ta koja zna gdje leži njena negativnost, a ipak se ne veže za nju. Jer se iza nje nalazi veća i velikodušnija prisutnost. Kada preobrazimo negativnost krećemo u svjetlo koje se krije u toj većoj prisutnosti. Neprestana preobrazba lica naše smrti osigurava da nam na kraju života naša fizička smrt neće biti stranac koji protiv naše volje krade život koji smo živjeli, dobro ćemo poznavati njeno lice. Zato što smo svladali strah, smrt će nam biti susret sa životnim prijateljem najdublje strane naše prirode.
Previše kontrole je destruktivno. Postajemo zarobljenici zaštitnog programa kojega smo ispleli oko vlastitog života. To nas može izdvojiti od mnogih nama upućenim blagoslovima. Kontrola mora uvijek biti djelomična i povremen.a u bolno vrijeme, a osobito u vrijeme naše smrti, možda nećemo biti u stanju držati sve pod kontrolom. Mističan život uvijek je prepoznavao da ulaziti dublje u božansku prisutnost znači vježbati neprivrženost. Zapanjujuće je koliko naš život postaje bogatiji kad s epočinjemo opuštati. Krive stvari, za koje smo se očajnički držali, brzo se od nas udaljuju. Tada sve ono što je istinito, što duboko volimo i što nam uistinu pripada ulazi dublje u nas. I nitko nam to ne može oduzeti.
Neki ljudi se boje biti ono što jesu. Igraju neprekidnu igru, kroje brižnu ličnost za koju misle da će je svijet prihvatiti i da će joj se diviti. Čak i kad su posve sami, još se uvijek boje susresti sebe. Jedna od najsvetijih dužnosti naše sudbine je dužnost da budemo ono što jesmo. Kad sami sebe prihvatimo i kad sebe volimo, tada učimo da se ne treba bojati svoje vlastite prirode. Tog trenutka uspostavimo ritam sa svojom dušom i nalazimo se na vlastitom tlu. Sigurni smo u sebe. Uravnoteženi smo. Beskorisno je svoj život zamarati politikom krojenja ličnosti koja bi odgovarala očekivanju drugih ljudi. Život je tako kratak, a mi imamo posebnu sudbinu koja čeka da nam se razotkrije. Pojekad, jer se bojimo biti ono što jesmo, tu sudbinu izbjegavamo i ostajemo gladni i osiromašeni u gladi koju smo si sami stvorili.
U mnogim sobama našega uma leže neopasne stvari, poput starog užeta. Naša tjeskoba tada nad njima radi toliko dugo dok ih ne pretvorimo u sablasti koje nas drže zarobljenima i skamenjenima u malim sobama našeg života.
Način kojim možemo preobraziti moć i prisutnost smrti je preobrazba straha. Kad sam zabrinut ili kada se nečega bojim, pomaže mi ako se zapitam – čega se zapravo bojim? To je pitanje koje oslobađa. Strah je kao magla, širi se posvuda i krivotvori oblik svega. Kada ga svedemo na to jedno pitanje tada se smanji na mjeru s kojom se možemo normalno nositi. Kada znamo što nas plaši tada moć koju smo predali strahu, uzimamo natrag. To naš strah odvaja i od noći nepoznatoga, u kojoj živi svaki strah. Strah se povećava u anonimnosti, kloni se imena. Kada strah možemo imenovati, tada se smanjuje.
Sav strah ukorijenjen je u strahu od smrti. U svakom životu postoji vrijeme ili doba kada se zaista plašimo umiranja. Živimo u vremenu, a vrijeme je užasno neizvjesno. Nitko ne može sa sigurnošću reći što će nam se dogoditi ove noći, sutra ili sljedećeg tjedna. Vrijeme nam na vrata života može donijeti bilo što. Zastrašujući aspekt života je ta nepredvidivost.
Iako je smrt najmoćnije i zadnje iskustvo našega života, naša kultura se užasno trudi zanijekati njeno prisustvo.
Nikada nećemo shvatiti smrt, sve dok ne zakuca na naša vrata.
Ne postoji mjesto na kojem se možemo sakriti od smrti. Smrt će, kada nas potraži, uvijek znati gdje će nas pronaći.
Smrt je usamljen posjetitelj. Kad posjeti naš dom više ništa nije kao prije. Za stolom je prazno mjesto, u kući je jedna odsutnost. Kad nam umre netko blizak, tada je to strašno čudno i očajničko iskustvo. U nama se nešto slomi što se nikada više neće složiti. Otišla je osoba koju smo voljeli, čije lice, ruke i tijelo smo tako dobro poznavali. To tijelo je, prvi puta, potpuno prazno. To je vrlo zastrašujuće i čudno.
Ako nekoga stvarno volimo, bili bismo voljni umrijeti umjesto njega. Ali kada nečije vrijeme dođe, nitko ne može zauzeti mjesto drugoga. Svatko od nas treba poći sam. Toliko je čudno to da, onaj tko umre, doslovce nestane.
Ljudska iskustva uključuju svakojaku vrstu stalnosti i prekida, bliskosti i udaljenosti. U smrti iskustvo dostiže konačnu granicu. Preminuli doslovce ispada iz vidljivog svijeta oblika i prisutnosti. Pri rođenju se pojavljujem iz ničega, pri smrti nestajemo u ništa.
Strašan trenutak u tugovanju zbog nečije smrti je onaj kad shvatimo da preminulu osobu više nećemo nikada vidjeti. Odsutnost njenog života, odustnost glasa, lica i prisutnosti postaje nešto što pored nas počinje rasti kao drvo.
Keltska tradicija prepoznaje kako su vječan i prolazan svijet međusobno isprepleteni. U vrijeme smrti stanovnici vječnog svijeta se često približavaju vidljivom svijetu. Kod nekih ljudi smrt traje danima ili satima, i tada se često događa da pred samim trenutko smrti ta osoba vidi preminulu majku, baku, djeda ili nekog rođaka, muža, supruga ili prijatelja. Kad je netko blizu smrti onda je veo između ovoga svijeta i vječnoga svijeta jako tanak. U nekim slučajevima veo je zapravo na trenutak i otklonjen, tako da za taj kratki trenutak možemo uistinu dobiti pogled u vječni svijet. Naši prijatelji, koji sada žive u vječnom svijetu, dolaze nam ususret kako bi nas odveli kući. Kad ljudi koji umiru vide svoje prijatelje, tada im to obično daje veliku snagu, podršku i ohrabrenje. Ta uzvišena percepcija pokazuje kakva nevjerojatna snaga okružuje trenutak smrti.
Prvi puta preobrazio se moj strah od smrti. Uvidio sam, ako u ovome svijetu živimo u ljubaznosti, ako ništa ne dodajemo teretima drugih ljudi, nego nastojimo služiti u ljubavi, kada za nas dođe vrijeme da krenemo na taj put, primit ćemo svjetlo, mir i dobrodošlu slobodu koja će nam omogućiti da na drugi svijet prijeđemo s velikom lakoćom, ljepotom i prihvaćanjem.
Kada prisutvujemo sakramentu nečije smrti, tada bismo trebali biti veoma svjesni njegove situacije. Drugim riječima, ne bismo se smjeli previše usredotočiti na vlastitu bol. Umjesto toga morali bismo se truditi da budemo sasvim prisutni uz tu osobu, da budemo potpuno uz nju i s njom.
Ako je ikako moguće, kad čovjek umre, trebao bi ostati u obiteljskom okružju, kako bi se taj duboki prijelaz mogao obaviti na ugodan, lak i siguran način. U prvih nekoliko tjedana nakon što čovjek umre, trebalo bi paziti i štititi dušu i sječanje na tu osobu. Trebalo bi mnogo moliti da joj se olakša put kući. Smrt je prag u nepoznato i osobi koja kreće na taj put potrebna je zaštita.
Smrt je u suvremenom životu izgurana na rubove. Pogrebi su velike drame, ali nerijetko ostaju nešto izvanjsko i površno. Naše društvo usmjereno na konzumiranje izgubilo je smisao za ritual i mudrost, koji su potrebni zaprihvaćanje obrednog puta. Osobi koja je ušla na put smrti potrebno je više duboke pažnje.
Vidokrug je nešto prema čemu putujemo, ali i ono što putuje s nama. To je prosvjetljujuća metafora za shvaćanje različitih vidokruga u našem rastu. Ako se trudimo da budemo razvnopravni s našom sudbinom i zavrijedimo mogućnosti koje spavaju u glini našeg srca, tada bismo redovito trebali dosizati nove vidokruge. Po tome se smrt može smatrati zadnjim vidokrugom. Tako ngdje, iznan nas, čeka nas najdublji izvor našeg identiteta. U tom izvoru opazit ćemo ljepotu i svjetlo našega vječnog obraza.
U našoj borbi s tom tihom i tajnom družicom, sa smrću, ključna se bitka odvija između ega i duše. Ego je obrambena ljuska koju navlačimo oko svoga života. On se boji, ugrožen je i želi grabiti. Djeluje na previše zaštitnički način i želi natjecanje. Duša, s druge strane, nema barijera. Kao što je kazao Heraklit, veliki grčki filozof: Duša nema granica. Duša je hodočasnik na putu prema beskrajnim horizontima. Nema isključivih područja. Ona prožima sve. Duša je u dodiru s vječnom dimenzijom vremena i nikada se ne boji onoga što će još doći. Na neki način, susreti s vlastitom smrću, u svakidašnjim oblicima neuspjeha, patetičnosti, negativnosti, straha i destruktivnosti, zapravo su mogućnosti za preobrazbu našeg ega. Oni nas zovu da napustimo način življenja pod zaštitom i kontrolom i da se upustimo u umjetnost življenja koja dozvoljava otvorenost i gostoprimstvo. Vježbati umjetnost življenja znači ući u ritam duše. Ako se uspijemo uskladiti s ritmom svoje duše, tada zadnji susret s našom fizičkom smrću ne mora biti ugrožavajući ili destruktivan. Taj zadnji susret bit će susret s našom najdubljom ličnošću, naime s našom dušom.
Duboko u sebi silno čeznemo za susretom s dušom. Čitav život trudimo se dostići sami sebe. Toliko se žurimo, toliko smo zaposleni i rastreseni, da dubinama koje su u nama ne možemo posvetiti dovljno vremena ili priznanja. Trudimo se da sebe vidimo i da se susretnemo, ali u nama je tolika složenost i u ljudskom srcu tolike naslage, da rijetko ako ikada sami sebe sretnemo.
Zato smrt ne mora biti negativan ili destruktivan događaj. Naša smrt može biti divan stvaralački doživljaj koji nas otvara kako bism mogli zagrliti božansko koje je uvijek tajno u nama živjelo.
Ako malo promislimo, ne bismo smjeli dopustiti da nas život na bilo što prisiljava. Nikada sovju moć ne smijemo dati nekom sustavu ili drugim ljudima. Svoje držanje, ravnotežu i moć svoje duše moramo čuvati u sebi. Ako nitk ne može spriječiti da nam se približi smrt, tada i nitko nema konačnu moć. Sva moć je pretvaranje. Nitko ne izbjegne smrt. Zato nas ništa na svijetu nikada ne bi smjelo moći nagovoriti da ima moć nad nama, pošto nema moći da drži smrt udaljenu od nas. Ali mi imamomoć da preobrazimo strah od smrti. Ako naučimo da se ne plašimo svoje smrti, onda shvaćamo da se i ničega drugoga ne trebamo plašiti.
Kratak pogled u lice smrti može u naš život unijeti beskrajnu slobodu. Može nas učiniti svjesnim koliko je nužno koristiti naše vrijeme ovdje. Gubljenje vremena je jedno od najvećih gubitaka u životu. Kao što je rekao Patrick Kavanagh, toliki ljudi se pripremaju za život umjesto da ga žive. Dobili smo samo jednu mogućnost. Imamo taj jedan put kroz život, ne možemo ponoviti nijedan trenutak, niti koraknuti unazad. Namijenjeno nam je živjeti i nastaniti se u svemu što nam dolazi ususret. U zasjenjenoj strani života je prisustvo smrti. Ali ako živimo punim životom tada smrt nad nama nikada neće imati moć. Nikada nam neće izgledati kao destruktivan, negativan događaj. Ona može postati trenutak koji nas oslobađa da uđemo u najdublje blago naše prirode, ona može biti cjelovit ulaz u hram naše duše. Ako možemo sve otpustiti tada za vrijeme života učimo u malome duhovno umirati. Kada naučimo otpuštati u naš život ulaze veća velikodušnost, otvorenost i dah. Zamislimo to tisuću puta umnoženo u trenutku naše smrti. To oslobođenje nas može uvesti u potpuno novo božansko pripadanje.
Sve što u svijetu radimo graniči s ničim. To ništavilo je jedan od načina kojim nam se ukazuje smrt, ono je jedno od lica smrti. Život duše trebao bi biti preozbrazba toga ničega. Na izvjestan način, ništa se novo ne može pojaviti ako za to ne postoji prostor. Taj prazan prostor je prostor kojega smo nazvali 'ništa'. R.D.Laing, sjajan škotski psihijatar, govorio je: Ne postoji ništa čega bismo se trebali bojati. To znači da nema potrebe bojati se nečega, ali to znači da i ne postoji nešto čega bismo se trebali bojati, jer je svugdje 'ništa', svugdje oko nas. Pošto mi bježimo od tog područja, praznina i ništavilo se podcjenjuju. S duhovnog gledišta mogu se prepoznati kao oblici prisutnosti vječoga. Vječnost uglavnom dolazi u obliku ničega i praznine. Tamo gdje nema prostora, vječno se ne može probuditi. Tamo gdje nema prostora, duša se ne može probuditi.
Darovi
Dajem ti prazninu
Dajem ti punoću
Oprezno ih razmotaj –
Jedno je isto toliko krhko kao i drugo –
I kad mi zahvališ
Pravit ću se da ne primjećujem nesigurnost u tvom glasu
Kada kažeš da je to baš ono što si želio.
Stavi ih na stol pokraj kreveta
Kad se ujutro probudiš
Oni će već proći kroz vrata sna
U tvoju glavu. Kuda god ideš
Ići će s tobom i
Gdje god se nalaziš čudit češ se,
I smiješiti zbog potpunosti
Kojoj ništa ne možeš nadodati
I zbog praznine
Koju možeš napuniti.
Ova lijepa pjesma prikazuje dvojni ritam praznine i punoće u srcu života duše. Ništavilo je sestra mogućnosti. Čini nužan prostor za sve novo, iznenađujuće i neočekivano. Kad osjećamo ništavilo i prazninu kako glođu po našem životu, ne moramo očajavati. To je poziv duše koji naš život budi za nove mogućnosti. Isto tak je i znak da naša duša čezne za preobrazbnom ništavila naše smrti u punoću vječnoga života, kojega nijedna smrt nikada ne može dodirnuti.
Smrt nije kraj, ona je ponovno rođenje. Naša prisutnost u svijetu je tako oštra. Mala traka svjetlosti koju nazivamo životom postavljena je između tame dvije vrste nepoznatoga. Postoji tama nepoznatog u našem porijeklu. Odjednom smo izašli iz toga nepoznatog i započela je traka svjetlosti zvana život. Tu je , zatim, tama na kraju, kad opet nestajemo natrag u nepoznato. Samuel Beckett je divan pisac koji je duboko meditirao o misteriju smrti. Njegov mali komad Dah traje samo nekoliko minuta. Prvo dolazi krik pri rođenju, zatim malo disanja i nakraju znak smrti. Ta drama je sažetak onoga što nam se događa u životu. Sva Beckettova djela, posebice Čekajući Godota, bave se smrću.
Drugim riječima, kad već postoji smrt, vrijeme je na radikalan način relativizirano. Sve što mi ovdje radimo je izmišljavanje igara da nam prođe vrijeme.
Mi uvijek čekamo nekakav veliki trenutak okupljanja ili pripadanja, i uvijek nam izmakne. Proganja nas neka duboka odsutnost. Nešto u našim životima nedostaje. Uvijek mislimo kako će se to popuniti određenom osobom, objektom ili projektom. Očajnički pokušavamo ispuniti prazninu, ali poslušamo li dušu, ona nam kaže da se praznina nikada ne može napuniti.
Smrt je velika rana u svemiru i velika rana u svakom životu. Ali na ironičan način nas baš ta rana može voditi u novi duhovni rast. Razmišljanje o smrti nam može pomoći da radiklano promijenimo svoja ukočena i uobičajena gledanja. Umjesto da živimo samo za vidljivo ili za ono što se može posjedovati na materijalnoj razini svijeta, započinjemo istančavati svoju senzivilnost, te pomalo postajemo svjesni blaga koja se kriju u nevidljivoj strani života. Jedna stvarno duhovna osoba razvija smisao za dubinu svoje nevidljive prirode. Naša nevidljiva priroda u sebi sadržava kvalitete i blaga kojima vrijeme nikad ne može nanijeti štetu. Ona pripadaju isključivo samo nama. Ne trebamo ih grabit, zarađivati ili štititi. Ta blaga su naša, nitko drugi ih nikada ne može od nas oduzeti.
Zamislimo kako bi bilo kada bismo mogli govoriti s dojenčetom u utrobi majke i objasniti mu njegovu ujedinjenost s majkom. Kako mu ta vrpca pripadanja daje život. I kad bismo mu zatim morali reći da će tome doći kraj. Da će biti izbačeno iz utrobe i na kraju progurano kroz jako uski prolaz te ispušteno u prazno, otvoreno svjetlo. Da će vrcpa koja ga veže za majku-utrobu biti prerezana i daće zauvijek biti samo za sebe. Kad bi nam dojenče tada moglo odgovoriti, strahovalo bi da će umrijeti, jer bi za dojenče unutar utrobe to izgledalo poput smrti. Naša teškoća oko tih velikih pitanja je da ih možemo razmotriti samo s jednog stajališta. Nitko živ nije imao iskustvo smrti. Oni koji su umrli, ostavili su nas i ne vraćaju se. Zato zapravo ne moćemo vidjelti drugu polovicu kruga koju otvara smrt.
Ne plačite tamo dolje nema ništa od njega, samo ono što ga je u ovom životu pokrivalo! Divna je zamisao i spoznaja da je tilo bilo samo pokrivalo i da je duša sada slobodna za vječnost.
Čudna je i mačigna činjenica biti ovdje, hodati naokolo u tijelu, imati čitav svijet u sebi, a drugi svijet izvan sebe, na vrhovima prstiju. To je ogroman privilegij, i nevjerojatno je kako ljudska bića uspiju zaboraviti na to čudo što su ovdje. Rilke je kazao: Biti ovdje znači toliko. Strašno je kako nas društvena realnost može umrtviti i paralizirati, da mistično čudo našega života prođe potpuno nezapaženo. Mi smo ovdje. Na neobuzdan i opasan način smo slobodni.
Prostor i vrijeme su osnove ljudskoga identiteta i percepcije. Nikada ne postoji percepcija koja u sebi nema jedan od tih elemenata. Element prostora označuje da smo uvijek odijeljeni. Ja sam ovdje. Ti si tamo. Čak i ona osoba koja nam je najbliža, koju volimo, još uvijek se nalazi u svijetu odvojenom od nas. To je svrha ljubavi. Dvoje ljudi postaju toliko bliski da uistinu žele postati jedno, ali njihovi odvojeni prostori održavaju udaljenost. U prostoru smo uvijek odijeljeni. Druga komponenta identiteta i percepcije je vrijeme. Vrijeme nas također uvijek odjeljuje. Vrijeme je u prvom redu linearno, nepovezano i fragmentarno. Svi naši protekli dani nestali su, više ih nema. Budućnost još nije stigla do nas. Sve što imamo je maleni komadić kamena na kojemu stojimo u ovom trenutku.
Kad duša napusti tijelo, tada ona više nije pod teretom i kontrolom prostora i vremena. Duša je slobodna. Udaljenost i odjeljivanje više je ne smetaju. Mrtvi su naši najbliži susjedi, oni su svagdje oko nas. Meister Eckhart je jednom bio upitan, kamo odlazi čovjekova duša kada umre? Rekao je, nikamo. Kamo bi duša mogla otići? Gdje je vječni svijet? Ne moće biti nigdje drugdje nego ovdje. Pogrešno smo vječnom svijetu dali neki prostor. Vječnost smo poslali u neku vrstu udaljene galaksije. Ali vječni svijet, vjerojatni, nije neko mjesto, nego samo drugačije stanje života. Čovjekova duša ne ide nikamo, jer nema drugoga mjesta kamo bi mogla ići. To ukazuje da su mrtvi ovdje s nama, u zraku kroz koji se stalno krećemo. Jedina razlika između nas i mrtvih je da su oni sada u nevidljivom obliku. Ne možemo ih vidjeti ljudskim okom. Ali možemo osjetiti prisutnost onih koje volimo i koji su umrli. S našom istančanom dušom ih možemo ojsetiti. Osjećamo da su blizu.
Uzrok naše usamljenosti i izolacije često je nesposobnost za duhovnu imaginaciju. Zaboravljamo da ne postoji nešto takvo kao što je prazan prostor. Sav prostor je pun prisutnosti, posebno prisutnosti onih koju su sada u vječnom, nevidljivom obliku.
Za one koji su umrli vremenski svijet je, također, drugačiji. Sada smo zarobljeni u linearnom vremenu. Zaboravili smo prošlost, za nas je ona izgubljena. Ne možemo poznavati budućnost. Vrijeme je za mrtve vjerojatno sasvim drugačije, jer oni sada žive u krugu vječnosti. Ranije smo govorili o krajoliku, i kako se irski krajolik opire linearnosti. Keltski um nikada nije volio ravnu crtu nego uvijek oblik kruga. Unutar kruga su početak i kraj sestre, i one pripadaju utočištu jedinstva godine i Zemlje koja nudi vječnost. Zamišljam kako je u vječnom svijetu vrijeme postalo krug vječnosti. Kad netko ode u taj svijet, on možda može gledati unatrag na ono što ovdje nazivamo prošlošću. Možda vidi i svu našu budućnost. Za mrtve je sadašnje vrijeme potpuna prisutnost. To ukazuje da nas možda naši mrtvi prijatelji bolje poznaju nego što su nas ikada mogli poznavati u životu. Znaju sv eo nama, čak i ono što ih, možda, može razočarati. Ali kako su sada preobraženi, njihovo je shvaćanje i susojećanje prikladno svemu što znaju o nama.
Ne moramo žaliti za mrtivma. Zašto bismo žalili za njima? Oni su sada na mjestu bez sjena, tame, usamljenosti, izolacije i boli. Kod kuće su. S Bogom, od kojega su došli. Vratili su se gnijezdu svog identiteta, u velikom Božjem okružju. Bog je najveće okružje koje postoji, najširi zagrljaj svemira koji kao jedno drži vidljivo i nevidljivo, prolazno i vječno.
U nekim noćima ostani budan do zore kao što to Mjesec ponekad čini za Sunce.
Budi napunjeno vedro, izvučeno tamnim putem iz bunara a zatim podignuto u svjetlo.
Nešto otvara naša krili, nešto čini da dosada i bol nestaju.
Netko pred nama puni šalicu, i mi kušamo samo svetost.
