Različito a ipak isto
Tony Samara
Izdavač: VBZ 2010.
Duhovan čovjek znači cjelovito ljudsko biće koje je postiglo osjećaj jedinstva i vjerujem da je upravo to zadatak koji trebaju ostvariti sva ljudska bića.
Duhovnost na početku, vjerojatno daje osjećaj osobnog jedinstva. Na primjer, kroz ljubav prema obitelji, prema majci, prema samorazvoju. Ta ljubav zatim raste do točke u kojoj bebe sebe doživljavaju cijelom stvaranja, a što poslije prerasta u osobnost, karakterne osobine i kulturno-društvene aspekte koji nas razdvajaju od urođenog osjećaja jedinstva.
Ne znam što je zapravo religija, jer kad je promatram, njezinu povijest i pozadinu, sve što vidim je patnja. Zbog toga imam vrlo snažan otpor prema fanatično religioznim ljudima koji drugima žele nametnuti sustav vjerovanja kao sredstvo spasenja.
Religija predstavlja institucionaliziranje duhovnosti kako bi se stvorio okvir koji ljudima pojednostavljuje vjeru. Duhovnost je toliko duboka da je njezin najveći dio nespoznat, a to ukazuje na daleko veću sliku. Ljudi se izgube i trebaju im smjernice koje im pomažu da budu duhovniji, ali problem je u tome što se ljudi koji postavljaju smjernice često snažno fokusiraju na vanjske sustave vjerovanja izaborave jedinstvo ili ono što znači vratiti se kući, sebi.
Biti dobar u sebi znači da moraš promjeniti ono što sprečava dobrotu da sjaji. Za većinu je ljudi to daleko teže nego što je moliti se i oblačiti u određenu odjeću.
Newageovski pokret predstavlja čovječanstvo koje se odjednom pretvara da je Bog i koje ima sve odogovore u sebi.
Kada kažem muški aspekt, mislim na ideju da je Bog odvojeni aspekt nas samih.
Isti je slučaj i s Marijom, ženskim aspektom. Bog i Marija nalaze se tamo negdje vani i mi moramo nastojati biti dovoljno dobri da bismo se uklopili u ovu ideju te tako zaslužili Milost, nadajući se da će nas taj vanjski Bog prihvatiti.
Ženski princip znači da se naše razumijevanje svijeta, duhovnog svijeta i Boga, božanskog ili Svemira, kako god ga nazivali, ne može postići bez poniranja u sebe.
Pod unutrašnjim mirom podrazumijevam odustvo uma koji prevlada i počne razmišljati. Logično dualističko razmišljanje povezano je s muškim aspektom čovječanstva, ali kada se razmišljanje ne zaustavi, nego transcendira i postane razmišljanje iz srca, tada otkrivamo mudrost, odnosno inteligenciju. Duhovna nam inteligencija pomaže shvatiti božansko na stvarniji način od onog koji crkve, sinagoge ili džamije pokušavaju naturiti svojih vjernicima.
Oni nisu indoktrinirani time da trebaju paziti na Zemlju i njome gospodariti zbog muškog koncepta uma koji smatra da je zemlja odvojena od nas. Naš je pristup potpuno besmislen, jer ako uništimo životinje i zemlju, tada smo uništili i sebe. Nema sumnje da je to tako, ali mi to jednostavno ne vidimo.
Djeca vrlo očito vole životinje. Ona su bliže božanskom od mnogih odraslih.
Ako imaš bebu koja plaće i šetaš se prirodom, beba se smiri. Razlog tome je što djeca osjećaju božanstvo drveća, biljaka, zemlje, božanskog, samih sebe.
Mnogi ljudi čine razne stvari, bilo političke, filozofske ili religijske prirode, a čak i konzervatorska i humanitarna djela, sve iz osjećaja da se treba kreirati red, a to je već samo po sebi zapadnjački koncept. Oni to rade bez da razumiju da red ne dolazi iz vanjske moći, već zbog vraćanja osjećaju mira. Kada je mir, postoji i osjećaj reda, ali sve dok taj mir ne postoji u osobi, ne može biti ni osjećaja reda u dubljem smislu.
U tome se sastoji moj rad, pogurati ljude da se vrate sebi, a ne da odlaze izvan sebe u potrazi za strukturom mira kroz društveni red.
Slijedi svoje srce. To znači vratiti se miru u sebi i iz tog prostora mira upotrijebiti svoju inteligenciju da bi sagledao situaciju na način da ona kreira harmoniju umjesto da pokušavaš slijediti ideju.
Ne videći dijete, već samo svoje vlastite emocije i sliku, zaboravljaš da je ono, zapravo produljenje tvog unutarnjeg mira.
Kada počneš druga ljudska bića ili prirodu smatrati svojim neprijateljima, tada ubijaš dijelove sebe, jer svijet si ti. Što god da učiniš u svijetu, činiš to i sebi.
Slušajte poeziju i inteligenciju vlastitog srca i dopustite da one govore, jer to je ono što je samo po sebi vrijedno. Ne trebamo ništa drugo.
Umirujuće je biti u prirodnom okruženju, promatrati biljke, životinje ili insekte, surađivati s ekosustavom, jer nam sve to daje osjećaj povezanosti i sklada u životnom krugu. To je ljepota o kojoj govorim. Osjećaj da je njezino izvanjsko prepoznavanje od vitalne pomoći prilikom meditacije ili kada poniremo dublje u sebe. U prirodi postoji prirodan slijed harmonije, sveprisutan i ljudima je vrlo očigledan, a odražava se kroz drveće, cvijeće, oblake ili kroz vodu. Ponekad na to zaboravimo u iscrpljujućem okruženju modernim društvenim institucijama ili u trenutku rješavanja problema da bismo preživjeli u današnjoj okolini.
Osjećam da je u redu ako dok si mlad nisi toliko povezan s prirodom, jer se tada naravno, u tvojem životu događa mnogo drugih stvari, međutim, ako se to produlji, tada zaboravljamo ljepotu koja je stvarna i izgubimo se u ljepoti koja je iluzija.
Zaboravljamo jednostavnost onoga što može biti tako duboko iscjeljujuće za svakoga, bez obzira na to jesmo li toga svjesni ili ne.
Shvatio sam da sam sa šest ili sedam godina bio vrlo sramežljiv, ali na drugačiji način. Nisam bio ekstrovertirana osoba koja je prirodno pričala s ljudima, bio sam tih i trebao sam prostor za sebe.
Ključno je ne izgubiti se, što se dogodi većini nas. Ako smo duboko izgubljeni u dubinama onoga tko smo i ne postoji most koji bi nas vodio do nečeg značajnijeg, tada je teško, jer ostajemo u prostoru neznanja.
Kada si u prisutnosti nekoga za kog osjećaš takvo potšvanje, počinješ preuzimati određene njegove aspekte koje osjećaš da su vrlo korisni i inspirirajući, a ispuštaš druge aspekte onoga tko jesi i za koje osjećaš da su bili mehanizmi preživljavanja ili aspekti osobnosti koji više nisu korisni, bar ne u duhovnom radu.
I vrijeme je mirovalo. Činilo se kao da se sve to događa u jednoj sekundi, ali je trajalo satima, a možda i životima...
Kako se njihova iskustva i objašnjenja nisu podudarala s mojima, pomislio sam da možda više nema koristi ostati tamo, ali kada se navikneš na jedno mjesto, nije ga lako napustiti. Nisam znao kamo otići. To je pomalo kao da si u vezi. Znaš d aje odnos prekrasan, ali da nema stvarnog odnosa, kao da se on veoma razlikuje od esencijalnog. Tada se držimo ideje odnosa umjesto da živimo stvaran odnos.
Za mene uopće nije važno imaš li muslimansko ime, krćansko, hinduističko, uobičajeno ili neobično ime. Ono što je važno je tvoj odnos prema svom imenu, koristeći ego i osjećaj sebe u čitavom procesu. To je toliko mnogo onkraj onoga što ponekad razumijemo, jer je ime jedno od prvih stvari koje osvijestimo u vezi sebe.
Postoji aktiviranje kundalini energije, životne sile, kako ne bi bila iscpljena ili zaglavljena. Ta se životna sila nalazi posvuda u tijelu i čini te fizički zdravijim. To nije preplavljujuća životna sila, već sila koja se jednostavno tamo nalazi, ali je zaustavljena ograničenjima poput straha. Zgrčenih organa ili jednostavno pogrešnim načinom disanja. Kada se životna snaga oslobodi, ljudi uobičajeno postanu energetski življi. Obično im treba manje sna. Njihova se prehrana prirodno mijenja, jer im određeni okusi više ne odgovaraju. Za vrijeme oslobođenja ove životne sile, događaju se mnoge pozitivne stvari na fizičkoj, energetskoj, mentalnoj i emotivnoj razini.
Taj ton stvara okruženje koje harmonizira sve oko sebe. Zvuk odjekuje svuda pa tako i u toj osobi koja s eusklađuje s njim bez da je toga čak i svjesna, jer je, na određeni način, taj ton prirodan za njezino tijelo. Iz tog razloga njezino tijelo prepoznaje taj ton i izražava ga na isti način.
Ja nemam očekivanja, jer u konačnici, vjerujem da osoba i njezino putovanje nema ni početka niti kraja. Ne postoji mjesto koje treba doseći. Ne postoji mjesto na kojem nije dobro biti i mjesto na kojem bi bilo bolje biti.
Stvari su skrivene jedino zato što naša svijest kao ljudskog bića ne može pristupiti informaciji koja je, zapravo, na rasplaganju i nije skrivena, tako da ključ nije tajna. Ključ si ti i to nije skriveno. Ti sam si onaj tko jesi, znači da se radi o tome da se upoznaš bolje. Radi se prije o znanju koje se mora otvoriti, nego o bilo čemu drugom.
Bir zen budizma nije u u sjedenju i meditiranju, ali je to ono što ljudi shvaćaju pod zen budizmom. Zazen znači sjediti mirno i meditirati. U stvari roshiji ili zen majstori će ti objasniti da se najdublji aspekt meditacije ne događa kada nešto činiš, već kada ne činiš ništa, a što je gotovo nemoguće ako pokušavaš meditirati. Činiti ništa može se dogoditi jednostavno pri đetnji zen vrtom i gledanjem u mjesec, jednostavno shvaćajući da ne postoji ništa što se treba učiniti, jer sve što se mora napraviti je promatrati prekrasno mjesečevo svjetlo i omogućiti mu da prodre dublje nego ikada do sada u tvom životu. To svjetlo tada otvara prostor znanja u kojem shvatiš što znači činiti ništa. Tada se tvoj um na trenutak zaustavlja, što je bit zen budizma, i ti otkriješ prostor koji obično ne opažaš, jer si bio prezauzet u umu da bi pristupio tom prostoru.
Predlažem ljudima šetnju kao meditaciju ili vježbu broj jedan, dakako ako možeš šetati, jer je to najprirodnija stvar koju čovjek može napraviti. Također je esencijalna, jer aktivira sve organe u tijelu i sve energetske centre daleko bolje od bilo koje druge fizičke vježbe koje su ljudi smislili, uključujući i jogu.
Misliš li da će se u određenim fizičkim stanjima pojaviti neke posebne misli i stanja uma?
Da, jer se ne radi toliko o oslobođenju od naših misli ili zaustavljanju procesa razmišljaja. Važnije je otkriti inteligneciju koja je onkraj razmišljanja jednostavnim korištenjem uma, inteligenciju koja koristi tijelo, koja koristi osjetila. Za tako nešto potrebno je aktivirati sve te aspekte u nama samima. Najočigleniji i najlakši način je kroz tijelo. Ono je opipljivije od uma. Obično je dodirljivo poput emocija. S emocijama drukčije radim, ali obično tijelo najlakše zrcali istinske događaje onkraj onog što misliš da se događa.
Možeš na primjer misliti kako te tijelo boli u leđima i ramenima samo zato što je nešto krivo te moraš uzeti aspirin kako bi se oslobodio boli, ali to je ustvari poruka. Ako je stres kreirao bol u ramenima, tijelo zrcali nešto u što se trebaš dublje zagledati. Kada poslušamo takve signale, komuniciramo s njima, i naravno činimo nešto što relaksira i umiruje prostor i tada tijelo umjesto da signalizira bol ili komunicira patnju, počinje komunicirati svoju esenciju, tijelo kakvo jest.
Možemo se pomaknuti onkraj uma ne zaustavljajući, misli već jednostavno osluškujući sve drugo. Ovo je vrlo važno zato što neki ljudi vjeruju da meditacija znači prestanak razmišljanja. Nemoguće je prestati misliti, barem ne na način kako većina ljudi misli da bi to trebalo, jer je proces razmišljanja poput procesa disanja. On se može promijeniti i time se njego identitet pomiče na različite točke, ali se ne može zaustaviti. Razmišljanje se zaustavlja jedino kada fizički umremo. Pokušati prestati misliti je nemoguća zadaća i na Istoku su neki ljudi, nakon dvadeset godina sjednje, shvatili da je to ludost i beskoristan pristup. Sve je to daleko jednostavnije. Činjenica je da u današnjem svijetu nemamo vremena sjediti dvadeste godina i kretati se slijepim ulicama.
Trebamo zaista otpustiti sve što nije važno i što iscrpljuje tjelesnu energiju. Kada to radimo, važno je postati jak u fizičkom smislu. To je bitna stvar, ali biti jači u fizičkom smislu ne znači da moramo biti nadljudski. Potrebno je samo biti svjestan da sve što učinimo našem fizičkom tijelu ujteče na sve, a ne samo na fizičko tijelo. Jednom kada imamo takvu svjesnot, prirodno je biti zdraviji. Jednom kada itjelo doživimo kao sveto, teško je tretirati ga na način gdje samo želimo da naše želje budu ispunjene. Kada shvatimo da za tijelo postoji nešto više od samog okusa ili osjećaja, tada odlazimo onkraj tih aspekata.
Uvijek je bolje osjećati nešto nego ništa, ali to nema trajnosti. To je pogrešan način i ne kažem pogrešan u smislu loš, jer što više koračaš tom stazom, to više trebaš. Na kraju, jedan dio tebe postane depresivan, jer prepoznaje da te to neće nahraniti kao na početku.
Djeca su izvor velike energije. Kako djeca mogu trčati uokolo po čitav dan? čine to s radošću i bez ikakvog osjećaja umora.
Ponekad um kreira bolest tako da zavara tijelo kako samo on zauzima prostor, a ne tijelo. Um kreira bolest, a tijelo vjeruje da je bolest stvarna.
Kršćanstvo u svom izvornom smislu kaže da Isus nikada nije umro, jer su u tom prostoru jedinstvo i ljubav koje je imao Isus zaista tamo i prisutni su. Radi se samo o tome da mi nismo s tim povezani, mi to ne vidimo ili ne osjećamo.
To nije samo Isus. To je bilo koji svetac, prorok ili biće koje je otpustilo ego, sebične aspekte svojih emocija i uma, i ušlo u prostor duboke povezanosti koja se registrira onkraj vremena i prostora i ta je prisutnost pristupačna.
Shvatio sam da ono što je stvorilo jezik nije bio jezik. To je bio mističan zvuk, koji koristim pri određenim inicijacijama ljudi, a koji je omogućio da se jezik oblikuje u ovo što je danas.
To je ono što sve bebe i djeca pokušavaju učiniti kada kažu 'ma'. Majka može pomisliti: O to je tako lijepo, jer dijete sada kaže mama i prepoznaje me kao pojedinca, ali prva riječ 'ma' je zapravo drevna mantra, koja se također koristi tijekom inicijacije. Djeca na taj način komuniciraju sa svojim majkama.
To je razumijevanje koje dobivamo u glazbi, u zvuku, a koje nam omogućava da čujemo njihov božanskiji aspekt. Neki ljudi to nazivaju nadtonovima, ali ja zapravo ne govorim o njima, premda se nadtonovi proširuju do prostora u kojem se čini da doživljavaš tu točku, taj zvuk i tu mističnu povezanost. Zvuk je ono u što ljudska bića upadaju jednom kada odbace sve ostalo.
Zato je važno pjevati bebama, i ne na njih vikati, ne koristiti grube i snažne riječi. Bebe su još uvijek u toj sferi glazbe. One ju još uvijek mogu čuti. To je razlog zašto se, kada netko kaže nešto snažno ili negativno poput prestani govoriti ili prestani plakati, ne radi toliko o riječi koja je pogodila dijete, već više o spuštanju anđeoskog carstva prema ovom više svjetovnom području. Ta promjena vibracije glazbe u tijelu bebe može biti traumatična. Stoga inicijacija majke prema djetetu treba biti pjevanje lijepih pjesama tako da dijete ostane u tom prostoru i osvjesti ga u fizičkom, mentalnom, a naročito jezičnom području što je više moguće.
Žlijezde hipofiza i epifiza su energetske točke. Nalaze se u mozgu i točke su koje djeluju kao most između fizičkog i energetskog područja.
Ženska biologija, rođenjem djeteta, omogućava veću receptivnost i kreativnost, a što je također prihvaćeno u našoj kulturi. To je i razlog zašto hipofiza kod žena obično je aktivija nego kod muškaraca. To stvara veliku razliku u smislu da žene više prihvaćaju ili trebaju prihvatiti stvari, dok muškarci više pokušavaju stići na određeno mjesto.
Kundalini je životna sila. To nije neki odvojeni aspekt koji se pokreće u našem tijelu s kojim se ne možemo povezati. Biti živahniji znaći podići kundalini energiju, a svi mi to želimo biti. Svi želim imati intenzivnije intimno iskustvo života, stoga svi želimo podići kundalini životnu silu.
Životna sila može se podići šetnjom po šumi, radom, disanjem, fokusiranjem na srce i osjećajem zahvalnosti što živimo.
Pokretanje životne sile od jedne do druge točke nije način kako se može biti sretan, jer sreća kreira svoju životnu silu. Što se više bavimo duhovnim radom, čak i kada nije očigledan, postajemo sretniji, slobodniji, živahniji, usklađeniji s onime što je duboko važno za čovječanstvo. Životna sila se podiće do točke u kojoj se kundalini oslobađa.
Po meni je uništavanje prirode, a posebno drveća, glavna, prilično nesvjesna i vrlo negativna stvar koju ljudi čine Zemlji. Svako je drvo pričvršena točka energije koja stvara ravnotežu u cjelokupnom ekosustavu. Sječenjem šuma, prašuma i drveća uokolo, uznemirujemo energiju atmosfere. To povećava mogučnost da se razbolimo i uvodi u svijet aspekte s kojima je daleko teže suočavati se. Ne činimo to svjesno, već nesvjesno.
Sve su misli iste, jer energija koja ih kreira nije ni dobra ni loša. Prostor subjektivnosti, koji dolazi iz aspekta onkraj misli, mijenja misao da ona postane nešto. Kada se misao pojavi, ona nije niti dobra niti loša. Kada se misao pojavi, ona je čista. Postaje loša i utječe na nas i vodu u nama na negativan način samo onda kada se u misao umiješaju drugi aspekti i promijene njezin oblik te ona postane tužna ili ljuta misao.
Ta se misao tada proširi još više. Često mislimo kako je zadržavamo za sebe i kako je nitko ne prepoznaje, ali kao što i ovaj pokus s vodom pokazuje, misao se nikad ne zaustavlja. Ona ostaje u zraku, u eteru, zauvijek. Znači da misao nije privatna, u nekom trenutku nestane i nitko ne može prodrijeti do tog razmišljanja. Kao kamera koja uslika sliku, ona je spremljena i nikada ne nestaje.
Možemo se razboljeti od loših misli, ali nikad o loših misli drugih ljudi. Razboljevamo se jedino od loših misli koje smo kreirali u sebi, koje zatim stvaraju prostor za druge loše misli da ga ispune, da im se pridruže i slave.
Jednom kad si na vlasti, izgubiš doticaj s poniznošću.
Vjerujem da se ne možemo vratiti na čin života kao što je bio u drevna vrmena i živjeti u šatorima, ili kao što hipiji vjeruju, jednostavno napustiti civilizaciju i pronači jednostavniji način života. Mislim da moramo poštovati točku u kojoj se nalazimo u ovom trenutku, a koju je čovječanstvo u materijalnom i evolucijskom smislu kao cjelina doseglo. Trebamo promijeniti referentnu točku tako da se tehnologija, znanost i kultura mijenjaju zajedno s njom do trenutka kada su čitav koncept kupnje i prodaje, trgovine i materijalizma još uvijek tamo, ali u potpuno drugačijoj perspektivi.
Potrebno je reducirati svakodnevnu izloženost vijestima.
Na jednoj razini, biti duhovan ne znači izolirati se od onoga što se događa, ali na suprotnoj strani spektra, biti duhovan znači također odvojiti se od svijeta, tako da nisi od ovog svijeta već onkraj njega.
Kada su djeca nahranje svim tim, nazovimo, činjenicama ili stvarnostima s televizije, to oduzima kreativnost i mogučnost da oni sami pronađu svoja uvjerenja. Ideja da nešto mora biti istina zato što je na televiziji umanjuje radoznali kreativni um koji na stvari gleda na prekrasan način.
Postoji li nadahnuće u vijestima? Jesi li ti po njihovu završetku nadahnut da učiniš nešto pozitivno ili su one tek dodatak našem teretu i ideji da je sve tako teško da zapravo ne možemo učiniti ništa, jer je svijet prelud?
Ona se želi družiti s ljudima. Ona voli ljude i voli biti s njima. Ono što smatra teškim je da su ljudi vrlo snažni u svojim projekcijama, bez obzira jesu li ih svjesni ili ne.
Duhovnost je vraćanje u sadašnji trenutak i viđenje svega upravo kako jest. To nije odlazak u budućnost kada kažeš: Ja ću umrijeti i moja žena i djeca će patiti. To ne znači otići u budućnost i osjećati bol, jer prihvaćanje boli na neki način za sobom povlači d ana određenoj razini, tvoje tijelo mora proći kroz takvo iskustvo. Tvoja ideja boli je ili u budućnosti ili u prošlosti, stoga tijelo ne prepoznaje sadašnji trenutak, već se kreće u demnzijama ispred ili unazad. Kada osoba dođe u prostor u kojem prepoznaje što se nalazi onkraj toga, u centar samog sebe, to je za mene duhovnost. Ne pstoji jedna riječ, jer je to jedinstveno za svaku osobu.
Ako su ljudi na primjer nesvjesno agresivni na nešto što se dogodilo prije mnogo vremena i ne mogu to izraziti, jer čak niti ne znaju da to u njima postoji, tada oni, naravno, niti ne znaju da su nesvjesno agresivni. To ne zna niti bilo tko drugi, jer su oni vrlo dragi, vrlo ljubazni, uklapaju se i smješkaju, a onda odjednom dođe mali virus... Virus 'vidi' da tu postoji prostor za njega i pone se na njemu hraniti. Ada, budući da okolina poziva da se replicira, virus se replicira u organizam i tako postaje dio organizma, do tijela. To je ono što danas nazivamo rakom. Stanice raka tada sve više i više rastu. Međutim, kada ne bi bilo nikakve agresije u tijelu, virus ne bi mogao pronaći taj prostor unutar tebe. Kako to napraviti? Prva je stvar raditi na sebi kako bi se promijenili svi aspekti koji su stvorili mogućnost da se to dogodi.
Strah nije negativan sam po sebi, ali način na koji ga koristimo postaje negativan. Društvo je ovisno o strahu kao načinu kontrole i manipulacije kako bi se ljudi ponašali na način koji osigurava postojanost i ne previše promjena. Velik broj promjena kreira kaos i za većinu sustava kaos znači prevrat, a to ne pomaže društvu da funkcionira na određeni način.
Netko koga se jako brzo vozi u autu može postati vrlo nervozan, poput moje majke. Njezino disanje se gotovo zaustavi, njezino tijelo se stegne i ona kaže uspori. Druga osoba može imati potpuno drugačiju reakciju i uživati u brzini. Zašto? To ovisi o sustavu vjerovanja.
Disanje je najbolja mantra jer će te učiniti svjesnijim, čak i kada te učini svjesnijim svojih vlastitih ograničenja.
Imati novac znači imati više tereta i problema nego što se tvoja svijest obično s njima suočava.
Novac je zanimljiv način koji je društvo stvorilo kako bi nas kontroliralo. To je dio kulturološke manipulacije o kojoj govorim. Ljudi be z obzira na to jesu li toga svjesni ili ne, izjednačavaju novac sa stabilnošću, srećom, ili nekom drugom vrstom sigurnosti. Na određenoj je razini to ispravno, ali ne i u esenciji stvarnosti. Vjerujem da je to razlog zašto su ljudi u našem društvu poput robova i ako ono što rade ne rade iz ljubavi, većina radi za novac. To je drugi oblik kontroliranja nečijeg života, kontrole i gubitka vrlo dragocjenog vremena, a sve to da bi se ispunio sustav vjerovanja.
Novac je problem jer što ga imaš više, to više i želiš i to više opravadanja mozak i tvoja kultura stvara da te zarobi na tvom putu, a što je veliki gubitak vremena. Ono što je za mene važno je ovaj trenutak. Nije poanta u tome da se teško radi kako bi se nešto napravilo u budućnosti.
Suočavati se sa stvarima vezano za novac, bez obzira na to jesi li bogat ili siromašan, bilo da si gladan materijalnih stvari ili te za njih nije briga. To znači suočavati se sa svojom sadašnjom slikom, ne pasivno, već aktivno, izazivajući mehanizme kontrole koji se mogu nalaziti u tebi, a uvijek se nalaze izvana.
Svjesno kupovati znaći ući u trgovinu ili supermarket i kupiti samo ono što stvarno trebaš. Tada se nikakav novac ne potroši, potpuno si slobodan i nisi uhvaćen u materijalizam ili povijest materijalizma svoje obitelji.
Kada imaš djecu, imaš djecu. Ne cijeniš svoju djecu, jer ih imaš. Ona su ovdje u tvom životu. Ona su tvoje iskustvo. Uklopio si ih u svoj život, ali kada ih napustiš, nakon tjedana dana već misliš: Nedostaju mi, volim ih, i tek tada razviješ zahvalnost i uvažavanje. To je šteta, jer kada bi se cijenilo ono što je u trenutku, bilo bi daleko ljepše.
Je li osjećaj zahvalnosti svjesno djelovanje? Da. A zahvalnost je na neki način povezana s poniznošću, što je vrlo važna vrijednost. Sjećam se riječi Indijanca kojeg sam jednom citirao: Hodaj lagano po zemlji.
To je upravo ono što poniznost jest. Zahvalnost i svjesnost za ono što jest.
Duhovnost je intiman odnos. Ne radi se o razvijanju osjećaja superiornosti ili bivanju iznad nekog. Duhovnost je biti zahvalan za ovaj trenutak koji dijelimo zajedno.
Poniznost je jednostavno biti to što jesi i priznati svakome istu mogućnost. Nitko ne mora kreirati drugačiju situaciju, duhovnost je biti onaj koji jesi.
Tišina nečinjenja, jednostavnog bivanja je dragocjena.
Neki bi rekli d aje moj pristup čak i previše ženski, prenježan. Nije. Ja zapravo ženskost ne vidim kao žensko, u smilu djevojčice ili dječaka, već kao kvalitetu koja intimnije dotiče božansko.
Slušanje je ženska kvaliteta. Biti receptivan je ćenska kvaliteta. Dodirivanje stvari iz svjesnosti tišine je ženska kvaliteta.
Stalno se ponavlja pitanje: Što si danas radio? Ne bi li bilo daleko zanimljivije upitati: Koliko si se puta danas povezao s tim prekrasnim dijelom sebe, sa srcem, svojim centrom i osjetio ljubav, ekstazu, radost? Umjesto pitanja Što si danas radio. Bilo bi bolje pitanje Što si danas bio?
Uzmimo ljutnju. Postoji muški i ženski način suočavanja s ljutnjom. Muški način, koji ponekad može biti neophodan, a na koji se danas previše djeluje, j eda se osjećamo ugroženima situacijom i reagiramo na nju. Koristimo um koji prosuđuje situaciju i uzrokuje snažan osjećaj koji za uzvrat kreira osjećaj ljutnje. To je muški način na koji smo se naučili suočavati s tom emocijom u zapadnjačkoj kulturi. Tako se s tom situacijom suočavaju i muškarci i žene. Umjesto da dođemo u prostor u kojem prihvaćamo energiju oko nas, bilo da je to unutarnja reakcija ili vanjsko uznemirujuće iskustvo, i gdj emir obuhvaća svjesni prostor tako da osjećamo kako je nalaziti se u njemu zajedno s aktivnošću koja može prouzročiti reakciju.
Drugi način koji bi bio vrlo intresantan je kroz disanje, što je duhovan put, duboki udisaj, a s izdisajem, potpuno prihvaćanje situacije. Tako se širimo u taj prostor. Povezujemo se s njim, radije nego da se udaljavmo i time kreiramo osjećaj dualizma u kojem na ssituacija izvana – na primjer, osjećaj nepravde – izazove na osjećanje situacije iznutra – osjećaj ljutnje.
Ljutnja je internalizirana. Umjesto da bude vani, sada je unutra, ali je oni nisu svjesni, jer se nalzi u nesvjesnom to čak nije nešto što se moće vidjeti, događa se bez znanja. Umjesto odlaska prema gore i transendiranja, što je ženski način, energija se vraća u materijalnije aspekte tijela. Umjesto da postane energetsko, postaje fizičko.
Tijelo je tada bombardirano tom energijom koja aktivira određene hormone i kemikalije u mozgu. Tijelo čini tako, jer je to jedino što zna. Kreira se fizička depresija. Tijelo reagira kao da ta energija više nije stvarna, ali unutar sebe jest, i mi zato čak ni ne znamo da pstoji ljutnja. Znamo da se tijelo osjeća užasno, ali ne znamo zbog čega, jer ne znamo da ljutnja uoće postoji. Znamo samo osjećaj. Tijelo se osjeća posve umorno, nije oduševljeno bilo kakvom akcijom i vidi najgore i najnegativnije u svemu. Ne postoji ništa pozitivno. Pronalaze se problemi i brine se zbog njih, što god oni bili.
U tom trenutku osoba je izgubila sposobnost komuniciranja sa ženskošću. Društvo je uspjelo uništiti još jedno ljudsko biće ne poštujući ženskost u našoj kulturi, ne prikazujući da je zemlja žensko i da trebamo zemlju dodirnuti svojim rukama kako bismo osjetili ženskost i u svojem tijelu. Trebamo udisati zrak od drveća kao bismo osjetili ženskost u svojim plućima.
U Katoličkoj crkvi su, na primjer, zaboravili ženski aspekt Isusa, Isusovu poniznost, i umjesto toga su ga prikazivali kao snažnu mušku figuru koja se aktivno trudi spasiti svijet. Zatim se svećenik, papa i bilo tko drugi u katoličkoj religiji mora nekako prilagoditi toj slici. Gotovo kao da su morali replicirati taj snažan oblik. To ne pokazuje mnogo poniznosti već pomalo arogancije s određenim osjećajem 'ja sam bolji', 'znam više', ili ' ti si glup', na vrlo suptilan način. Mislim da je to znak našeg bolesnog i potpuno destruktivnog društva današnjice. Po meni je sumnja važna. Sumnjati u ono što mislimo d aje stvarno i što bi trebalo biti esencijalno je duhovni rad. Ako je nešto važno, zašto je to tako? Neophodno je preispitati kulturološki program i u potpunosti promatrati stvari s jasnom svjesnošću, a ne s idejom da znamo sve.
Shvaćam muško i žensko kao dva aspekta svemira, koji predstavljaju svemir kao makrokozmos našem unutarnjem svijetu koji je mikrokozmos. Unutarnji svijet je u DNK strukturi svake stanice, svega št nas čini fizički prisutnima u ovoj dimenziji. DNK struktura ima dva niza koji se isprepliću, od kojih je jedan muški, a drugi ženski.
Muškost je širenje, to je svešireći aspekt svemira, a ženskost je kontrakcija, skupljanje.
Kada otpustiš, imaš osjećaj jedinstva u prostoru jednote, u srcu. Srce je centar, a centar je jedinstvo, osjećaj jednote, tako da se može shvatiti kao ženskost. Na drugoj strani, um je svešireći, želi opažati, analizirati i razumjeti stvari, želi biti dio svega što se zbiva. Um je širenje.
Ženska kvaliteta pripisuje se snovima i određenim osjećajima poput ljubavi, suosjećanja, slušanja, bivanja u miru, osjećaja poniznosti itd. Muškost se više povezuje s djelovanjem i obavljanjem stvari koje su izvan tog centra, ali ako ona nosi taj centar u sebi, ako nosi akcije mira, poniznost, tada muškost proširuje ženskost kako bi dosegla prostor u kojem se ženskost treba nalaziti.
Kako je žena srce, ljubav se obično osjeća izrazitije i dublje kod žena. Međutim, žena je kao posuda koja je sposobna povući ekspanzivan prostor muškarca u centralnu točku. Gotovo kao da na početku žena mora prihvatiti cjelokupnu vezu. Počinje li to od muškarca ili žene? U praktičnom smislu, vjerujem da žena treba pozvati muškarca u srce.
Ako to žena ne učini, tada muškarac može dotaknuti samo fizički aspekt žene i onda je izgubljen. Baš kao što je i um izgubljen i usidren u srcu. Da bi sre stvarno duboko ušlo u božanski aspekt srca, ljubav se treba fokusirati na ljepotu onkraj fizičke, a ne samo na osjećaje, jer u protivnom sektualnost gubi kvalitetu u kojoj podiže energiju da bi oslobodila stare obrasce.
Žena je sposobna osloboditi energiju u muškarcu. Pokušavam pronaći ispravne riječi, jer nisam o tome prthodno puno govorio. Gotovo da žena može biti kao baterija – baterija shvaćena poput nečeg što drži energiju za muškarca – i ponovno puniti energiju koju nazivamo kundalini ili životna sila muškarca i žene. Žena može pozivati da ljubav dotakne makrokozmos, tako da ona bude jednaka susretu s makrokosmosom i to je možda razlog zašto žena treba napraviti prvi korak.
Taj susret se događa kroz dah. Žena može disati na određen način, koji se možda u prošlosti podučavao, kada se dah ne gubi u emocijama ili u fizičkim osjetilima. Umjeto toga radi se cjelokupna tehnika disanja kojom s epozivaju energije, a posebno energija životne sile muškarca, da se usmjere u određenu točku umjesto u svjetovno.
Ekstaza je kada žena prihvati toliko ekspazivne energije unutar baterije da se ona, smještena u fizičkom prostoru, širi. Gotovo kao da je baterija 'aktivirana' da proizvodi energiju. Ta energija definitivno mijenja osjećaj žene u seksualnom činu, koji, kada se to dogodi, aktivira to isto u muškarcu. Žena to ne treba aktivno učiniti, već se mora osjećati dovoljno ugodno da bi se ta situacija dogodila, i naravno, to ovisi o ljubavi. Ako žena nije sretna, jer osjeća da postoji još nešto i misli: To je samo moje tijelo koje voliš, ili To je samo tad dio koji voliš u meni, tada se baterija zatvara, jer srce ne funkcionira. Drugi aspekti funkcioniraju, poput fizičkog tijela, mehanizma preživljavanja i mehanizma za stvaranje bebe. Ti aspekti rade, ali ne dovode do ekstaze.
Ekstaza je potpuno povezana sa makrokozmosom, ali također i s DNK strukturom u stanicama. U toj točki ekstaze postoji određeno svijetlo koje putuje između dva niza DNK strukture i tu gotovo kao da postoji električni naboj koji veže jedan niz za drugi. To je ono što se događa u makrokozmosu kada se dva aspekta sretnu i to je poput nevjerojatnog udara energije koji nazivamo ekstazom. Ona nije samo fizička, ona je fizička, emocionalna i energetska. Ona jednostavno nije sadržana u iskustvu.
Ovo ekstatično iskustvo tada aktivira bateriju u ženi koja osjeća svoje aspekte poput bodinje, kao individua, kao osoba, ali također i kao produljenje božanskog. Kada se to dogodi, srce muškarca se potpuno aktivira, jer njegov um prihvaća cjelokupnu stvar koja se odvila. Iskustvo tada dramatično gurne njegov um ravno do srca i čitavo se tijelo proširi iz tog prostora. Referentna točka se promijenila.
Naravno, da je moguće biti izravno u dodiru s božanskim bez odnosa, jer svemir to čini čitavo vrije,e a ti si dio svemira, ti si svemi i svemir je ti, ali u opipljivom smislu s kojim se možeš povezati, lakše je u vezi. To je razlog zašto je ljubavni odnos tako vitalan i to je razlog zašto toliko puno govorim o muškosti ženskosti, premda su oni jedno i jednako.
Kad je dah povezan sa srcem, on mijenja frekvenciju. On odlazi dublje i prema unutra, a ne prema van. S dubljim disanjem, ženski aspekt odlazi unutra do točke kontrakcije. Ako um razmišlja, tada dah dovede um u točku gdje se nalazi baterija. Baterija se nalazi u bazi kralješnice, u točki gdje se nalazi perinum. Kad dovedeš srce, um, misli i disanje u tu točku, to centrira cjelokupno iskustvo daleko više nego ako se izgubiš u disanju ili ako se dah gubi u mislima ili što god se obično događa u seksualnosti.
Zaboravljamo ženske kvalitete, a muškarci podupiru zaboravljivost radeći neke druge stvari. Kada dođe vrijeme za razgovor, ljutnja se već nataložila u ženi, jer se ta kvaliteta nije potšvala. Ta je ljutnja neobjašnjiva.
To je poput mjeseca koji ima žensku kvalitetu. Ljutnja proizvodi nelogične riječi, emocije i situacije. Jednostavno se veže na njih i tada se izrazi kroz tu dimenziju umjesto da se izravno izrazi ono što se zaista događa, ali to nije ludo. Postoji razlog zašto se to događa. Ljutnja se pojavljuje zato što, u biti, žena nije imala razdoblje duboke tišine i komunikacije s muškarcem, koja je neophodna na svim razinama.
Neophodno je, na primjer, na taj način provesti zajedno vrijeme prije seksulanosti, ali je u većini slučajeva seksualnost daleko brža za muškarce nego za žene.
Možemo postaviti pitanje: Zašto se jedna osoba ne može pomaknuti onkraj određenih granica dok je druga osoba, koja ima potpuno drugačiju situaciju koja na određenoj razini prema van djeluje daleko negativnije i ograničavajuće, u stanju krenuti onkraj svega toga i iskoristiti negativnost kako bi postala svjesnija, sretnija i prisutnija božanskome u sebi?
Moj bi odgovor na to pitanje bio da postji sudbina. Ona egzistira tako snažno da su se na određenoj razini stvari već dogodile. Ova ideja ne funkcionira u uobičajenom vremenskom okviru početka i završetka. Stvari su se već dogodile, a sve što mi činimo je da ponovno živimo ono što se dogodilo.
Sve što ljudi rade je da odlaze na posao, vraćajući se kući i uključuju televizor. Važno je imati ljudski kontakt, a oni nemaju prijatelja osim televizije. Odlaze na posao i na površini imaju sve, imaju hranu, auto i sve stvari koje olakšavaju život, ali na drugoj razini postoji duboka patnja. Za mene je to ista patnja poput one u Indiji ili Africi, ali nije n aočiglednoj razini. To je dublja psihološka razina. Ljudi kažu 'nije tako loše kao u Africi' i fokusirat će se na vanjsku sliku patnje koja se događa u Indiji i Africi. Zapravo, neovisno o siguraciji, ljudi uče nešto što je od veće vrijednosti nego patnja.
Nismo ovdje zato da bismo uklonili patnju iz naših života, što je koncept zapadne kulture. Ovdje smo da bismo prihvatili iskustvo života. Uklanjanje patnje ne čini nas sretnijima, premda ljudi misle da će, ako imaju više materijalnih vrijednosti kojima mogu platiti za više hrane, više televizije ili više automobila, biti sretniji nego ljudi u Indiji u kojoj većina tih stvari nedostaje. Po meni to nije tako. Oba tipa kulture pate na različite načine. Nismo oslovili problem, samo smo promijenili sliku problema.
U Indiji su, u trenucima patnje, bili rođeni neki vrlo mudri i nevjerojatni ljudi, tako da patnja može izroditi genije koji su, na primjer, izgubljeni u društvima poput Njemačke. U njoj je sve organizirano i fukcionira, ali nije uistinu ispunjavajuće, jer nema životsti u proživljavanju tog iskustva. Kako tu može biti manje patnje ako je osoba provela deset godina živeći u malom stanu gledajući televiziju kao svog najboljeg prijatelja? Za mene je to potpuno izolirano od stvarnosti iskustva. Ljudi, umjesto da ulaze dublje u život, postaju imuni na njega.
Ako si rođen u Africi imaš intenzivnu mogućnost za transformaciju, za razumijevanje, jer ćeš morati propitivati život. Ako svi oko tebe umiru, sigurno ćeš doći do dubljeg razumijevanja smrti, patnje, života, ljubavi i boli i iskustva čovječanstva od nekoga tko gleda sapunice.
Svako djelo koje kreiramo ostaje zauvijek u našoj svijesti. Ono nikada ne nestaje i moramo s tim raditi, ali ne moramo za to platiti ili patiti kao pojedinci.
To samo ograničava naš rast u prostor u kojem je sve ujedinjeno. Takvo djelovanje nas zapravo drži u patnji u kojoj nitko ne želi biti. Kada ljudi pate, oni žele biti sjedinjeni u ljubavi i ekstazi. Duboko u sebi znamo da je to sjedinjenje ono što je važno, ali se pojedinac pnekad uhvati u igru koja se počne ponavljati i kreirati još više patnje. To se zove karma.
Na određenoj razini duša se vraća u drugom obliku. Vrlo je kompleksno sve to izraziti riječima, jer po meni, da bi se razumjelo, potrebno je pomaknuti se onkraj linearnog u kružno i shvatiti da u kružnom nema početka niti kraja. Postoji jedino točka koja je prisutna sada.
Sada smo ušli u drugu kompliciranu stvar. Ako promatramo ovaj trenutak, ako mislimo da se ovaj trenutak shvaća na isti način kao što ljudi kažu, taj trenutak nestane i onda se dogodi drugi trenutak. Pogledamo unatrag i taj trenutak koji sm mislili da se dogodio zapravo je zauzeo mjesto u 1976.godini 5.siječnja, i ja sam tada imao dvadeset i tri godine. To kreira cjelokupan koncept uma što pjednostavljuje čitavo iskustvo stvarnosti u svrhu da bude shvatljivo, ali u stvari, taj se trenutak nikad anije dogodio u prošlosti i nikada se neće dogoditi u budućnosti. On se kontinuirano događa. Mi na neki način – i ponovno riječi kompliciraju stvari – imamo svjesnost o tom trenutku, ali taj je trenutak beskrajan, da tako kažem. To je metafizika. Metafizika je teška, jer je to kao da pokušavaš objasniti stvarnost koja se ne može uklopiti u tradicionalnu logiku.
Promatrano iz ljudske perspektive, ideja prosvjetljenja je iluzija. Moje iskustvo da smo svi mi prosvijetljeni. To nije kao škola ili fakultet, ili čak uobičajene aktivnosti u društvu u kojima dosežemo točku na kojoj nismo još bili. Mi smo tamo. Mi smo u potpunosti tamo.
Čovječanstvo je uhvaćeno u neznanje i ne vidi veću sliku. Djelovati svjesno znači pomaknuti se u tu veću sliku i djelovati iz tog prostora.
Misterij iza cijelog učenja kojeg je Isus stvorio prije dvije tisuće godina nikada ne umire, jer je njegova ljepota sada živa i mi je možemo doživjeti u ovom trenutku. Kada ljudi vjeruju da imaju mističnu Kristovu svjesnost, ili otkrivenje, oni to osjećaju zato što taj trenutak koji se dogodio prije dvije tisuće godina nikada nije prestao. Mi vjerujemo da je to povijest, ali to nikada nije prestalo.
Ista je stvar sa suosjećanjem i ljubavi. Oni je prestaju. Jednostavno se šire. Nikada ne dolaze u nultu točku pa tazim u točku jedan. Oni dolaze u točku jedan i tada dodaju drugu dimenziju.
Biti u sadašnjem trenutku je vrlo popularan izraz, ali biti u sadašnjem trenutku nije ono što ljudi pod tim shvaćaju. To ne znači biti prisutan u egu ili volji. To znači biti prisutan u sebi koji si onkraj ega ili volje, jer ego ne živi u sadašnjem trenutku. Umjesto toga on gotovo uvijek živi u budućnosti premda je povezan s prošlim iskustvima. On uvijek pokušava nešto pronaći i trći ispred sebe. Ako ima š ego i volju koji se hrane iz prostor au kojem treba nešto postići ili doseći putem ega koji ponavlja 'slijedeći korak, slijedeći korak, sljedeći korak' tada za njim trčiš. Na taj način ne možeš biti u sadašnjem trenutku, jer si prisutan u prostoru koji je pomalo u budućnosti. Međutim, možeš biti prisutniji u onome što se događa i daleko jasnije vidjeti interakciju.
Sadašnji trenutak je po meni, zapravo, otpuštanje cjelokupne igre koju ego i volja vode. Kada je otpustiš, ego i volja ne nestanu, ali se hrane iz prostora koji hrani sve u sadašnjem trenutku, a to je svjesnost. Sadašnji je trenutak prisutan u svjesnosti u potpunom smislu. Ego i volja su još uvijek tamo, jer je bez njih teško održati fizičku pristunost u toj dimenziji, ali oni će se igrati. Počinju uživati u igri života iz prostora koji je daleko više poput djeteta, ali nije djetinjast već prilično ozbiljan. Međutim, nije toliko ozbiljan u smislu da ne bi povrijedio sebe ili druge ljude niti da pokušavaš nešto postići.
Smatram kvalitetu vremena daleko duhovnijom jer ako se zagledaš duboko u njega, vrijeme je božansko. Ono nema početak i nema kraj.
Sve je ovaj trenutak. Ništa se zapravo nije promijenilo u ovom trenutku. Ti si rođen u ovom trenutku i umireš u ovom trenutku, ti si dijete i stara osoba u ovom trenutku. Sve je u ovom trenutku i to je vrlo teško vidjeti.
Ako nelinerano vrijeme živi u srcu – pod srcem mislim na osjećaje – a linearno živi u umu, tada ih oboje možemo nekako dovesti da se negdje sretnu. Poštujemo ih oboje, ali istovremeno slušamo srce kao vodeći princip.
Kada nešto napraviš iz čiste ljubavi, kao što majka čini za svoje dijete, nema značenja onkraj te čiste ljubavi. To je isto. Svi mi ponekad preispitujemo svoj život i pitamo se 'Jesam li npravio dovoljno? Jesam li mogao učiniti više? Ili Postoji li još neko značenje osim ovo malo što sam učinio u životu?' Svi napravimo malo i na kraju, to malo bude dovoljno. Majke često pomisle nešto poput 'Mogla sam učiniti više za svoje dijete. Mogla sam mu posvetiti više vremena i ne biti tako zaposlena radeći ili čisteći kuću, čineći ovo ili ono.' U konačnici, ono malo što su učinile je da su svijetu dodavale više ljubavi, više svoje ekspresije nego što je bilo prije. To je malo djelo, upravo kao i to malo vode ispušteno u šumi iz kljuna crvendaća dok je pokušavao ugasiti požar, njihov dio koji čini veliku razliku onkraj onoga što se može razumjeti.
Ključno je činiti stvari s ljubavlju...
Sve. U konačnici, ljudska bića zaista trebaju činiti stvari s ljubavlju. Ako to ne rade, postanu izgubljeni i destruktivni, te time uništavaju ne samo sebe, već i svakoga oko njih.
Moj je cilj da se ljudi oslobode identiteta s kojim vjeruju da se trabaju identificirati. To je cjelokupan proces koji je zapravo prilično ugodan, jer kako postajemo slobodni povezujemo se s nečim stvarnijim u nama, što nama i našim emocijama zauzvrat daje više radosti i spontanije sreće koja dolazi iz prostora čiste slobode.
Cilj koji imam za druge ljude je sloboda. To objašnjavam kada kažem da je evolucija ljudske svjesnosti svešireća. Ono što pod time podrazumijevam je da naša svjesnost o tome tko smo postaje jasnija kada shvatimo zašto smo ovdje u ovom svijetu. To ne shvaćamo kroz negiranje svijeta i govorenje da je svijet loš. Ne shvaćamo to niti odlazeći u duboke duhovne transove. To, zapravo, shvaćamo bivajući slobodni od svega, tako da je moj cilj da je sloboda bude ljudima dostupnija u stvarnom smislu, u emocionalnom smislu.
Zašto pokušavati kreirati nešto drugo pored onog što jest?
