Mit o sreći
Daniel Gilbert
Izdavač: Algoritam
Ocjena: ****
Koliko oštrije od zmijskoga zuba
Imati je nezahvalno dijete.
Shakespeare, Kralj Lear
Od svih stvari koje biste mogli iučiniti u zadnjih deset minuta svoga života, mogu se s priličnom sigurnošću kladiti da gotovo niti jednu niste učini danas.
Prema našim budućim ličnostima odnosimo se kao da su nam djeca, i trošimo većinu vremena većine naših dana stvarajući sutra za koje se nadamo da će nas učiniti sretnima. Umjesto da uživamo u svemu što nam padne na pamet.
Sve dok vaš mozak dobro pogađa koja će biti sljedeća riječ, vi klizite sretno, slijeva nadesno, slijeva nadesno i pretvarate crne mrlje u ideje, scene, likove ili pojmove, u blaženom neznanju da vaš sljedeći mozak fantastičnom brzinom predviđa budućnost rečenice. Tek kada vaš mozak počne loše predviđati, odjednom ćete osjetiti avokado. To jest, bit ćete iznenađeni.
Ta su predviđanja izvanredna po brzini i točnosti kojom su stvorena i teško je zamisliti kako bi nam život izgledao kada bi ih mozak prestao stvarati, kada bi nas u potpunosti ostavio na milost i nemilost trenutka, nesposobne da napravimo sljedeći korak.
On nema sposobnost doživljavanja produženog subjektivnog vremena... on živi u stalnoj sadašnjosti.
Stalna sadašnjost – kakve li strašne fraze! Kako bizarno i nadrealno mora biti odsluženje doživotne kazne u zatvoru trenutka, trajna zaključanost u stalno sada, u svijetu bez kraja, u vremenu bez onoga kasnije. Većini nas takvu je egzistenciju tako teško zamisliti, taj je doživljaj tako stran našoj normalnoj egzistenciji.
Zašto jednostavno ne možemo biti ovdje i sada? Zašto ne možemo raditi nešto što je zlatnoj ribici tako lako? Zašto naš mozak tvrdoglavo ustraje da se prebacimo u budućnost kada ima toliko toga o čemu bismo morali razmišljati upravo sada i ovdje?
Znanje je moć, i najvžniji razlog zbog kojeg naš mozak ustraje na simulaciji budućnosti, premda bismo radije bili ovdje i sada i uživali u tom trenutku poput zlatne ribice, jest taj što naš mozak želi kontrolirati iskustva koja ćemo imati u neposrednoj budućnosti.
Zašto ne dopustimo da se budućnost jednostavno rastvori pred nama i da je doživimo onakvom kakva će već biti? Zašto ne bismo bili ovdje sada, a tamo onda? Postoje dva odgovora na to pitanje – jedan je nevjerojatno istinit, a drugi nevjerojatno pogrešan.
Nevjerojatno istinit odgovor jest taj da ljudi smatraju kako ih iskustvo kontrole obogaćuje, ne samo zato što im kontrola 'kupuje' budućnost, već i zbog samog čina kontroliranja. Biti učinkovit, mijenjati stvari, utjecati na stvari, učiniti da se nešto dogodi – sve je to temeljna potreba kojom je ljudski mozak, čini se po prirodi obdaren i velik dio našeg ponašanja, od djetinjstva nadalje, jednostavan je izraz te sklonosti prema kontroli.
Stjecanje kontrole očito može imati pozitivan učinak na čovjekovo zdravlje i blagostanje, ali gubitak kontrole može biti gori od situacije u kojoj je nikada niste ni imali.
Potreba za kontrolom tako je jaka, a osjećaj da se stvari mogu kontrolirati tako dobar, da ljudi često djeluju kao da imaju kontrolu nad onime što se ne može kontrolirati (npr.klađenje).
Ali, o, kako je gorka stvar promatrati
Sreću kroz oči drugog čovjeka!
Shakespeare, Kako vam drago
Emocionalna se sreća možda opire našim pokušajima da je opisom ukrotimo, ali kada je osjetimo, nećemo sumnjati u njezinu stvarnost i važnost.
Morali biste zaključiti kako sreća ne znači dobar osjećaj, već vrlo poseban dobar osjećaj koji možemo stvoriti isključivo vrlo iznimnim sredstvima – primjerice, tako da živimo život ispravno, moralno, smisleno, duboko, bogato, odnosno na sokratovski i ne svinjski način.
Ustvari, Grci su imali riječ za tu vrstu sreće – eudaimonia – koju doslovno možemo prevesti s 'dobar duh' ali koja vjerojatno znači nešto poput 'ostvarenja čovječnosti' ili 'života vrijednog življenja'.
Kada bismo svaki dan doživljavali sve veću i veću sreću, svaki bi dan značio opovrgavanje prethodnoga. Tada bismo shvatili koliko smo prethodnih dana bili zbunjeni, sve do...hm, baš pogodno...sve do sada.
Obrati se grudima,
Pokuca, i zapitaj svoje srce što doista zna.
Shakespeare, Mjera za mjeru
Realizam:
Vjerovanje da su stvari u stvarnosti
Onakve kakvima se čine u mislima.
Obično zaboravljamo da je naš mozak nadareni krivotvoritelj koji tka goblen našeg pamćenja i percepcije čiji su detalji toliko uvjerljivi da se rijetko prepozna kao krivotvorina.
Kad zamišljamo budućnost, često to činimo u slijepoj pjegi umova oka, i zbog te tendencije često možemo pogrešno zamisliti buduće događaje čije emocionalne posljedice pokušavamo odvagnuti.
Općenita nesposobnost razmišljanja o neprisutnosti nečega važan je uzrok pogreške u svakodnevnom životu.
Naša nesposobnost da razmišljamo o neprisutnosti nečega može nas nagnati da donesemo neke dosta bizarne sudove.
Vidjeti u vremenu jednako je kao i vidjeti u prostoru. No postoji jedna važna razlka između prostornih i vremenskih obzora. Kad u daljini vidimo bizona, naš mozak je svjestan činjenice da bizon izgleda glatko, mutno i da mu nedostaju detalji zato što je daleko, i ne zaključuje pogrešno daje sam bizon gladak i mutan. Ali kad se sjetimo ili zamislimo neki vremenski udaljen događaj, naš mozak naizgled ne primijeti činjenicu da detalji nestaju s vremenskim odmakom, i stoga zaključi da udaljeni događaji uistinu jesu toliko glatki i mutni kakvima ih zamišljamo ili ih se sjećamo.
Bilo koji mozak koji izvodi trik nadopunjavanja osuđen je i na izvođenje trika izostavljanja, i tako budućnosti koje zamislimo sadrže neke detalje koje je naš mozak izmislio, a nedostaju im neki detalji koje je mozak ignorirao.
Ako je prošlost zid u kojem postoji nekoliko rupa, budućnost je rupa bez imalo zida. Pamćenje se koristi trikom nadopunjavanja, dok maštanje jest trik nadopunjavanja, i ako na prošlost kakvu se sjećamo sadašnjost ostavlja lagani trag, budućnost koju zamišljamo u potpunosti preplavljuje.
Kad pokušamo prijeći preko svog trenutnog sumornog raspoloženja, ignorirati ga ili ga ostaviti po strani i predvidjeti kako ćemo se osjećati sutra, vidimo da je to kao da pokušavamo zamisliti okus sljezova kolačića dok jedemo jetrica.
Svatko od nas zatočenik je nekog mjesta, vremena i okolnosti, a naši pokušaji da umom nadiđemo te granice najčešće su bezuspješni. Poput spužve, uvjereni smo da razmišljamo izvan nekih granica samo zato što ne moćemo vidjeti dokle one zapravo sežu. Mašta ne moće lako nadvladati ograničenja sadašnjosti, a jedan je od razloga taj da za to mora posuditi aparaturu koju posjeduje percepcija. Činjenica da se ta dva procesa moraju istodobno odvijati na istom sučelju znači da s eponekad zabunimo oko toga koji se trenutno odvija. Mi pretpostavljamo da ćemo se, kad dođemo u budućnost, osjećati onako kako se osjećamo kad je zamišljamo, ali zapravo je ono što osjećamo kad zamišljamo budućnost često reakcija na ono što se događa u sadašnjosti. Dogovor između percepcije i mašte o naizmjeničnom korištenju aparature jedan je od uzroka prezentizma, ali nije jedini.
Naš nevjerojatan talent za stvaranje mentalnih slika stvarnih predmeta jedan je od razloga zašto tako dobro funkcioniramo u fizičkom svijetu.
Jedna od najokrutnijih životnih istina jest ova: prekrasne stvari osobito su prekrasne kad se dogode prvi put, ali njihova ljepota blijedi s ponavljanjem.
Budući da mi je puno lakše sjetiti se prošlosti nego stvoriti nove mogućnosti, obično ću sadašnjost uspoređivati s prošlošću, čak i onda kad bi je trebao uspoređivati sa svim mogućnostima.
Jer ništa nije ni dobro ni zlo,
Nego mišljenje ga takvim čini.
Shakespeare, Hamlet
Najčešće zabilježen ishod izloženosti nekom potencijalno traumatičnom događaju je otpornost.
Većina ljudi drži se prilično dobro kad stvari postanu prilično loše.
Svijet je ovakav, mi bismo željeli da je onakav, a naš doživaljaj svijeta – kako ga vidimo, kako ga se sjećamo i kako ga zamišljamo – mješavina je krute stvarnosti i utješne iluzije. Ne moćemo ni bez jednog ni bez drugog. Kad bismo svijet doćivljavali točno onakvim kakav jest, bili bismo previše deprimirani da uopće ustanemo iz kreveta, alikad bismo ga doćivljavali točno onakvim kakav bismo željeli da bude, bili bismo u tolikoj zabludi da ne bismo mogli ni pronaći papuče.
Zdav psihološki imuni sustav pronaći će takvu ravnotežu koja će nam omogućiti da se osjećamo dovoljno dobro da bismo se nosili s nekom situacijom, ali i dovoljno loše da nešto i poduzmemo u vezi s njom.
Zato ljudi traže prilike da o sebi razmišljaju pozitivno, ali redovito odbiaju prilike da o sebi razmišljaju nerealistično pozitivno.
Oči i mozak su urotnici i svoju su urotu skovali, kao što se kuje većina urota, iza zatvorenih vrata, u stražnjoj prostoriji, iza naše svijesti.
Možemo li uopće ispraviti nesavršen pogled u budućnost? Možemo. Ali obično se odlučimo to ne činiti.
Znanje iz prve ruke i znanje iz druge ruke samo su dvije vrste znanja koje postoje, i bez obzira na to koju vještinu savladali ta vještina je uvijek proizvod neposrednog iskustva i/ili slušanja onih koji su imali takvo neposredno iskustvo.
Očekujemo da će nas usrećiti idući auto, idući dom ili iduće promaknuće, iako posljednje nije i iako nam drugi govore da ni sljedeće neće. Zašto ne naučimo izbjeći te pogreške na isti način na koji učimo izbjegavati mokre pelene? Ako nas praksa i učenje mogu naučiti da ostanemo suhi, zašto nas onda ne mogu naučiti kako da predvidimo svoju emocionalnu budućnost?
Naš mozak ima jedinstvenu strukturu pomoću koje se možemo u mislima transportirati u buduće okolnosti i zatim se zapitati kako se u njima osjećamo. Umjesto da izračunavamo korisnost s matematičkom preciznošću, jednostavno se stavim u kožu svojih sutrašnjih sebe da vidimo kako nam pristaje. Naša sposobnost da putujemo u budućnost i iskusimo doživljaje prije nego što se dogode omogućuje nam da učimo iz pogrešaka a da ih ne činimo i da procjenjujemo radnje a da ih ne poduzimamo.
Ako nam naš veličanstveni mozak ne omogućuje ići prema budućnosti sigurna koraka, barem nam omogućuje da shvatimo zbog čega se spotičemo.
