Osjećaj zbivanja
Antonio Damasio
Izdavač: Algoritam 2005.
Poput vela prebačenoga preko kože da osigura čednost, no ne pretjerano dobro, zastor djelomice odstranjuje iz uma unutarnja stanja tijela, ona koja tvore tijek života na njegovu putu iz dana u dan.
Navodna neodređenost, neuhvatljivost i neopipljivost emocija i osjećaja vjerojatno su simptomi te činjenice, pokazatelj kako skrivamo reprezentaciju svojega tijela, kako mnogo mentalne imaginacije što se temelji na izvantjelesnim objektima i događajima maskira zbiljnost tijela. Inače bismo lako znali da su emocije i osjećaji opipljivo o tijelu. Katkad um rabimo da skrijemo jedan dio svoga bića od drugog dijela svoga bića.
S obzirom na naš vrhunski dar jezika, većinu sastojaka svijesti, od objekata do zaključaka, može se prevesti u jezik, a za nas, u ovom trenutku povijesti prirode i povijesti svake jedinke, temeljni proces svijesti neprekidno se prevodi u jezik i biva prekriven njime, ako hoćete. Jezik daje glavni doprinos visokim oblicima svijesti koje rabimo upravo u ovom času i koje ja opisujem kao proširenu svijest.
Ako me počnete uvjeravati da nikad ne uočavate samoga sebe u činu spoznaje, kažem vam – pripazite bolje, pa ćete se uočiti. Dodajem i da nam je korisno to što se u činu vlastite spoznaje uglavnom ne uočavamo. Promislite malo, ako svrha određenog mentalnog renuka nije baš razmatranje određenog stanja vašeg organizma, nije osobito smisleno usmjeriti pozornost na mentalne sadržaje koji u tom trenutku oblikuje vaše ja – nepotrebno je kapacitet za obrade podataka rasipno trošiti samo na vas. Dovoljno je da vi jednostavno postojite.
Gubitak temeljne svijesti dovodi do gubitka proširene svijesti, no obrat ne vrijedi. Pacijenti s poremećenom proširenom sviješću u ovom ili onom obliku, zadržavaju temeljnu svijest. Time je čvrsto potvrđeno da temeljna svijest prethodi proširenoj.
Na kraju lanca, proširena svijest omogućuje savjest.
Ono što nije toliko drevno evolucijski gledano, jest proširenje svijesti koje je omogućila memorija, prvo time što nam je omogućila uspostavu autobiografskih zapisa, drugo time što nam daje mnogo širi zapis o drugim činjenicama, i treće što nas je obdarila moćnim radnim pamćenjem. Sigurno je da se to proširenje svijesti koje je u ljudi tako moćno procvalo, temelji na evolucijski modernim obilježjima mozga, to jest svojstvima neokorteksa. Međutim, na kraju se ni jedno od tih zapanjujućih novih svojstava svijesti ne zbiva neovisno o skromnim postignućima temeljne svijesti.
Svijest nije savjest.
Svijest većine kriminalaca nije poremećena. Njihova savjest bi mogla biti.
Nikada nismo svjesni znanja prijeko potrebnoga za izvođenje bilo kojeg od tih zadataka, niti smo ikada svjesni intermedijalnih koraka tog procesa. Svjesni smo jedino rezultata, primjerice stanja u kojem se dobro osjećamo, lupanje srca, pokretanja šaka, fragmenta zvuka kojega se prisjećamo, editirane verzije tekuće percepcije krajolika.
