Matematički gen
Keith Devlin
Izdavač: Algoritam
Predviđanje je najvažnija ljudska osobina.
Srž matematike nisu samo brojevi i aritmetika. Kad napokon shvatite što je matematika i kad spoznate način na koji ljudski mozak stvara jezik, neće vas iznenaditi tvrdnja da je matematičko mišljenje samo poseban oblik sposobnosti uporabe jezika.
Osjećaj za broj nam je urođen, dio je nas od prvog dana života i s njim smo vjerojatno rođeni.
Mnogi primjeri upućuju na to da je broj tri u prošlosti bio najveći poznati broj.
Količina od tri objekta jest granična točka gdje brojanje prestaje, a skupina se jednostavno smatra 'velikom'.
Brojčani sustav poput arapskog može biti vrsta jezika, ali vrlo specifična, a zahtijeva aktivaciju dijela mozga koji nije odgovoran za uobičajenu jezičnu komunikaciju. Ako naša sposobnost brojenja proizlazi iz načina na koji su se naši preci pomagali prstima, tada je razumljiva razlika između brojčanih simbola i riječi koje označuju brojeve. Brojčani simboli imaju izvorište u uporabi prstiju, a riječi za brojeve svoj temelj u uobičajenoj jezičnoj komunikaciji.
Sposobnost uočavanja obrazaca i sličnosti jedna je od bitinih prednosti ljudskog uma. Matematičkim genijima ide jer im brojevi nešto znače.
Matematika je znanost o obrascima.
Matematiku možemo smatrati nekom vrstom pojmovnih naočala koje nam omogućuju da vidimo stvari koje bi inače bile nevidljive, slično rendgenu u medicini ili vojničkim naočalama za noćnu uporabu. Matematika nam omogućuje da nevidljivo postane vidljivim.
Riječ geometrija nastala je od grčkog izraza geo metros, što znači mjerenje Zemlje.
Matematika zahtjeva visoki stupanj koncentracije. Matematika zahtjeva snažno usredotočenje kako bismo se njome uopće mogli baviti. Bez te razine koncentracije, mozak ne može sagraditi simboličku građevinu.
Sjeverni je ocean prelijep, kao što je prekrasna osjetljiva zamršenost snježne pahuljice prije nego što se otopi i nestane, ali te ljepote ništa su u usporedbi s očaranošću brojevima, koja nas odbija poput iracionalnosti života i zbunjujuće složenosti prirodnih zakona.
Ako je matematika djelo ljudskog uma, čiji je um stvara (ili ju je stvorio)? Pretpostavljamo da svatko od nas stvara vlastiti matematički svijet u svojoj glavi. Kako u tom slučaju mogu biti siguran da je matematika stvorena u mome umu istovjetna matemtici stvorenoj u vašem umu? Postoji li mnogo različitih matematika?
Odgovor je da postoji samo jedan matematički svijet. Kad god se u umu pojavi svjesno usmjerena kreativnost koja oblikuje novi matematički pojam, struktura samog matematičkog svijeta i dalje je određena općom strukturom ljudskog mozga te je zbog toga uvijek ista. Metematički svijet posljedica je susreta ljudskog mozga s okolnim svijetom. Iz toga proizlazi da je matematika određena i svijetom oko nas i strukturom našeg mozga.
Um je računalni stroj, čiji se proces razmišljanja sastoji od slijeda zasebnih logičkih koraka. Prema tom shvačanju, ključ razumijevanja stvari koje čovjek čini umom – poput prepoznavanja lica ili razumijevanja priča – jest izražavanje misaonih procesa s pomoću logičkih pravila.
Mozak bilo kojeg sisavca mnogo je složeniji od bilo kakve neuronske mreže koju možemo računalno simulirati. Ljudski mozak, otac svih mozgova, sadrži priblićno 100 milijardi neurona. Svaki od njih izravno je povezan sa 1000 do 100.000 drugih neurona. Broj mogućih obrazaca djelovanja znatno je veći od broja atoma u svemiru. Ljudski mozak s pravom je opisan kao najsloženiji poznati objekt.
Međusobna briga uvelike je osnažena ako svaki član zajednice zna pojedinosti o životu drugih članova.
Mnogo teže razmišljamo i donosimo zaključke o apstraktnim situacijama nego što je to slučaj s logičko analognim stvarnim situacijama.
Za matematiku je potrebno offline razmišljanje o potpuno apstraktnim objektima koji uoće nisu povezani s bilo čime iz stvarnoga svijeta.
Dnevna doza matematičkog razmišljanja dobra je za naš um kao što naše tijelo ima koristi od dnevne šetnje ili rekreativng trčanja.
