Robert Shaw & Stephanie Wood
Izdavač: PBZ
Pravo mjerilo civiliziranosti nije broj stanovnika, niti veličina gradova, nit urodin – ne, niti jedno od toga. Pravo mjerilo su ljudi koje dotično društvo proizvodi. R.W.Emerson
Kao roditelji postepeno smo se pomirili s ponašanjem i postupcima koji su recept za katastrofu.
Izgubili smo osjećaj za ono što je u životu naše djece najvažnije – a kad i znamo što je to, ne trošimo ni vrijeme ni energiju da te potrebe zadovoljimo. Mnoge se stvari prešutno toleriraju. Nije korektno samo ustvrditi da neki naši izbori životnog stila nisu u interesu naše djece, usprkos našim dobrim namjerama, niti da oni ugrožavaju njihovu priliku da zadovolje potrebu za povezanošću, rutinom i hranom bez kojih nema zdravog razvoja djeteta. Jer mi smo zanemarili pristojnost i moralnost koji su nekad bili smjernice pomoću kojih su roditelji znali što će učiniti sa svojom djecom. Obezvrijedili smo i sve ono što podržava sveti prelazak ljudskosti s jedne generacije na drugu koji se odvija u nevjerojatnom odnosu ljubavi između majke i djeteta.
Potrebno je suzbiti otrovne elemente u našoj kulturi: pritiska te kulture na naše roditelje, izostanka opuštenih trenutaka provedenih u krugu obitelji, otvorenog napuštanja tradicionalnih vrijednosti poštenja i truda, pogubnog učinka zasićenja putem medija i potrošačkog duha koji neprekidno potkopavaju zadovoljstvo i povećavaju našu potrebu za stjecanjem posjedovanje niti na koji način ne može nadomjestiti veće životne vrijednosti koje nam donosi naporan rad, ispunjenje koje osjećamo zbog rezultata svog rada, dobrih djela, zbog ljuvai koju pružamo i dobivamo. Ljudska duša se razvija dok daje, dok se brine o drugima i povezuje s njima, jača u razumijevanju i ispunjenju. Unatoč dobrim namjerama njihovih roditelja, mnoga današnja djeca su i nehotice odgojena tako da uzimaju a nikad ne daju ništa za uzvrat, da prikupljanju a nikad ne dijele, da posjeduju a da nikad ne cijene vrijednost toga što imaju.
Kako pronaći istinsku sreću u brizi o svojoj obitelji i odabrati kako ćete odgajati djecu na način koji će hraniti njihovu dušu? Onesposobite temprianu bombu koja kuca u srcima milijuna djece kojima je uskraćena potrebna pažnja.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca izbačena poput živih strijela. K.Gibran
Dok su sretne obitelji nekada bile normalna pojava, danas sve češće viđamo roditelje koji frenetično jure s jednog posla na drugi – djeca plaču, prepiru se, izražavaju zlovolju, dure se dok ih roditelji grde kad se žale ili ignoriraju svoje neposlušno, mrzovoljno dijete.
Djeca su izuzetno prilagodljiva i podatna, pa način na koji ih odgajamo u velikoj mjeri određuje to kakvi će ljudi oni postati. Vjerujem da trendovi u roditeljskom odgoju koji su se pojavili u posljednjih trideset godina idu u prilog razvoju otuđenoga, nekomunikativnog djeteta, djeteta s poteškoćama u učenju, djeteta koje nije moguće kontrolirati. Svjedoci smo epidemije problema u školi, u učenju i ponašanju. Svi nastavnici primjećuju kako im u razrede dolaze djeca koja nisu sposobna sudjelovati u nastavnom procesu zbog toga što se ne mogu usredotočiti, što ne vide svrhu učenja, što se ne mogu uklopiti u svoju skupinu niti u sustav pravila zato što nemaju želju za stjecanjem znanja. U svom ekstremnom obliku, naša kultura vjerojatno odgaja generaciju otuđene, grabežljive djece koja su inteligentna ali koja, istodobno, nisu sposobna štovati osjećaje i stavove drugih ljudi.
Roditelji se nalaze u situaciji da moraju robovati materijalističkom društvu, društvu koje pretjerano cijeni uspješne, zgob čega oni moraju na poslu provoditi beskrajne sate kako bi što više zaradili. Oni ne mogu pronaći termin u kojem će se baviti stvarima prijeko potrebnim za ostvarivanje veze s vlastitom djecom.
Baš svaka odluka koja udaljava vašu obitelj od onoga što znamo da je dobro za vašu djecu – od privrženosti osobi koja je primarni skrbnih djeteta, sigurne i organizirane sredine u kojoj vlada red, i od mnogo slobodnog vremena za razvoj kreativnosti i mašte – povećava opasnosti za razvoj vašeg djeteta. Nije lako napraviti pravi izbor, i zato, je vaša odluka, na ovaj ili onaj način, potencijalna opasnost.
Znači li to da su silni poremećaji kod današnje mladeži postali nešto što više nikoga ne iznenađuje?
Vi svojim djelovanjem ili nedjelovanjem, svojem djetetu prenosite zbunjujuće poruke.
Stvaranjem atmosfere koja je djetetu u svakom trenutku ugodna, svojem djetetu samo odmažemo.
Oni ljudi koji se bore da svojoj djeci omoguće udobno djetinjstvo vjerojatnije uvijek govore 'da' i da će njihova djeca premalo naučiti o značenju riječi 'ne'.
Tek rođeno dijete treba i zaslužuje trenutačnu i stalnu paćnju. Ali do dobi od šest mjeseci, dijete treba razviti sposobnost da samo zaspe i da spava cijelu noć, ili se zabavi igračkom u kratkim razdobljima dok roditeljobavlja svoje svakodnevne zadatke, kaošto je kuhanje ručka ili telefoniranje. Pa ipak, sve više imamo prilike vidjeti prezatjevnu staruju dojenčad koja intenzivno reagiraju onog časa kad ih spuste na krevetić i koja svakog sata bude svoje premorene roditelje zahtijevajući komplicirane postupke uspavljivanja.
Mnoga od današnje djece dobivaju poruku da će se njihovi ustrašeni, krivnjom opterećeni roditelji, predati samo ako im se dovoljno snažno odupru. Zato se ona, umjesto da pokušaju udovoljiti roditeljima, zatim suprostavljaju, nastoje ih iritirati, njihovi roditelji opet reatiraju dodvoravanjem pokoravanjem i i sustezanje od prigovora.
Svakodnevno dopuštanje djeci da se ponašaju na potpuno neadekvatan način šteti njihovom emocionalnom razvoju. Činjenica da je jedan pedijatar ovo navodno prihvatio kao normalno ponašanje govori u prilog tvrdnji da je ova epidemija duboko ukorijenjena u tkivu odgoja djece. Roditelj može svom djetetu dati na znanje da ne želi popustiti pod pritiskom. Djeca su vrlo bistra i brzo uče pravila. Problem je u tome što ih mi učimo krivim pravilima.
Obiteljski život se za mnoge ljude sastoji od previše posla i premalo zabave. Čisti manjak vremena i pritisak da se učini što više kojem su izloženi i odrasli i djeca, umanjili su važnost naizgleda manje produktivnih zanimacije kao što su igranje.
Ta djeca su potpuno preuzela kontrolu. Nikakvo čudo što imaju gomile igračaka koje nisu ni taknula – mnogo im je zabavnije igrati se sa živim igračkama, svojim roditeljima.
U međuvremenu, suvremene majke i očeve kultura potiče na to da pretjeruju u primoravanju i guranju svoje djece na beskrajan put uspjeha, na to da očajnički pokušavaju ubaciti još jednu korisnu aktivnost u njihov ionako pretrpan raspored.
Roditelji prepuštaju svakodnevne zadatke svoje djece drugima kako bi oni sami mogli dulje raditi, u međuvremenu, njihovi predivni domovi zjape prazni, za stolovima u blagovaonici nitko ne sjedi, a dugi obitljski vikendi izvan kuće odgađaju se zbog poslovnih obveza. Oni zbog toga osjećaju kajanje, ali se ne mogu zaustaviti, opustiti i uživati u obiteljskom životu.
Prije negošto je došlo vrijeme pojednostavljivanja testova i gledanja kroz prste, svojoj smo djeci i u školama i kod kuće postavljali visoke standarde. Kako su rasla, djeca su sve više pridonosila obitelji, obavljala su zadatke poput pranja suđa, košenja travnjaka, brige o mlađoj braći i sestrama. Danas se povlače u svoje sobe i putem interneta šalju poruke svojim kompjuterskim kompanjonima ili si pune glavu nasilnim, sadističkim, seksističkim porukama kojih je suvremena glazba prepuna.
Tinejdžer ne bi bio normalan da ne zahtijeva određeni stupanj privatnosti, nti bi se razvio u potpuno funkcionalnu odraslu osobu da mu roditelji to ne omogućavaju. Pa ipak, velika je razlika između toga da svojoj djeci ostavite malo prostora i toga da s njima uopće ne komunicirate, između sitne nepodopštine koju vaši tinejdžeri naprave i istinski nemoralnog čina.
Sigmund Freud je smatrao da će sin kojeg njegova majka bezuvjetno obožava imati veće šanse da uspije u životu. Što je ona više s njime ushićena, što više vjeruje u njegove sposobnosti da bilo što postigne, to će on postajati spsobniji, osnažen njenom ljubavlju i sigurnošću i samopouzdanje i sposobnošću koja ta ljubav pruža. S druge strane, ako od svog djeteta ne očekujete mnogo, onda će on vjerojatno malo i postići.
Zahtijevam da se vratimo osnovama koje naša djeca zaista trebaju – iskustvo čvrste povezanosti, čvrstinu i red u svakodnevnom životu, nadzor i moralnu pouku koji dovode do toga da se kod njih stvori sposobnost odolijevanja negativnim društvenim utjecajima.
Ne razgovarate o problemima?! Izravna, iskrena i potpuna komunikacija treba biti konstantna osobina vašeg odnosa s djetetom.
Što se dijete više veže uz majku, to je sigurnije u prihvaćanju samog sebe i ostatka svijeta. Što više ljubavi prima, to je spsobnije tu ljubav pružiti drugima. Privrženost je dobar temelj za uspostavljanje samokontrole, samopoštovanja, empatije i ljubavi, a svi oni vode do poboljšanja pismenosti. Privrženost je, poput hrane i zraka ključna za razvoj djeteta.
Hardvare s kojim se dijete rađa nije potpun. On ima veličanstven potencijal, ali sam po sebi, ima samo ograničenu stvarnu sposobnost. Zahvaljujući istraživanjima neurobiologa u posljednjih dvadeset godina, došli smo do spoznaje da međudjelovanje majke i djeteta oblikuje ljudski hardver kojeg nazivamo mozgom.
Kad se mlada obitelj stastavljena od majke, oca i novorođenčeta vrati kući iz bolnice, spomenuta veza se stvara prvo između majke i djeteta dok ona hrani i mazi svog potomka, a otac postaje punopravan član tako što pomaže majci u njenim naporima, donosi djete iz kolijevke na noćno hranjenje, mijenja pelene nakon toga, masira suprugu. Kako dijete odrasta i prelazi na hranjenje žlicom i šalicom i on dobiva priliku da se polako uključi u proces hranjenja.
Kako se obitelj proširuje dolaskom nove djece, tako se stvaraju nove i produbljuju postojeće veze – između braće i sesstara kao imajke s većim djetetom, a oca smanjim, između roditelja – tako da se avenije ljubavi i podrške granaju geometrijskom progresijom. To obitelj pretvara u živi organizam koji raste, sazrijeva i sam sebe hrani. Kad broj djece nadmaši broj roditelja tada se i roditeljsko vrijeme mora učinkovitije rasporedit, starija braća i sestre mogu, kao i roditelji, svojoj mađoj braći i sestrama pružiti brigu, pažnju, preuzeti zadatak hranjenja, te im poslužiti kao uzor u ponašanju i moralu. Dok majka pomaže starijem djetetu oko zadaće, druga djeca mogu dojenče umiriti i zabaviti zagrljajem, pjesmom, ili igrom skrivača, omogućujući da cijelo vrijeme postoji dovoljna količina povezanosti.
Ta prva emocionalna iskustva su, n manje ni više, osnovni prolem kod naše socijalizacije. Kad im se pristupa na pravi način, onda odgojem postižemo to da dijete već u tim prvim mjesecima nauči da radost dolazi od zajedništva, od udovoljavanja i slaganja s tom prvom značajnom osobom, a onda i sa svim drugim ljudima s kojima se, u svom životu, tek treba upoznati. Svi se mi obogaćujemo u tim bliskim vezama, počevši od početnih veza s našim majkama do veza s prijateljima koje upoznajemo u školi, nastavnika koji nas obrazuju, šefova za koje radimo i bračnih drugova s kojima stupamo u brak. Zatim se, nakon što dobijemo vlastitu djecu ivežemo se uz njih, ciklus ponavlja. Ta veza je vječna.
Upravo je zato briga o funkcioniraju našeg braka jednako važna kao i briga o našem djetetu. Razvod nije ništa drugo nego raskid ugovora s vašim partnerom u kojem ste se dogovorili da ćete se zajedničkim snagama skrbiti za vaše dijete. Ja nisam voljan prihvatiti shvaćanje da djeca nisu oštećena razvodom roditelja. Oni možda neće biti oštećeni za čitav život, ali će prekid braka znatno otežati dobro snalaženje u životu i vama i vašem djetetu. I vi i dijete ćete biti daleko više psihički optrećeni nego što biste bili da živite u udobnom, sretnom domu s dva roditelja. Zato vas savjetujem da svog partnera birate vrlo pažljivo i tako svom djetetu omogućite život u što stabilnijem obiteljskom okruženju.
Dok majka pjevuši svom djetetu i s njim ostvaruje emocionalnu povezanost, ona ustvari uspostavlja ravnotežu u tom sustavu na način koji pridonosi razvoju zdravog i optimističnog djeteta, baš kaošto meditacija može potaknuti osjećaj smirenosti.
Djeca su izuzetno podatan materijali to roditeljima omogućuje da ih usmjere i oblikuju na pozitivan način, koliko god određena situacija izgledala beznadno.
Taj nevjerojatan odnos djeteta i majke je nesumljivo jedinstven, jedina istinski sveta stvar u našoj kulturi. Za tu razmjenu osjećaja ne postoji nadomjestak, baš kao što ne postoji ni prava zamjena za hranu. Niti jedan vitamin ili umetna hrana nema sve vrline prave hrane, a majka koja se uskladila sa svojim djetetom pružajući mu utjehu i sigurnost je savršeno sredstvo koje mu na najbolji način pomaže da dosegne puni potencijal.
Ako imamo malo dijete koje pokazuje da je uznemireno, tjeskobno i koje je teško umiriti, znajte da je došlo vrijeme da nešto poduzmete.
Činjenica je da će samo ono što vama odgovara, što sami smatrate ispravnim, biti dobro za vas.
Pored sebe imate stučnjaka za roditeljstvo koji vam svaki dan pokazuje učinke onoga što činite: vlastito dijete. Čim primjetite da s njim nešto nije u redu, odmah vam mora biti jasno da n vaše roditeljske metode nisu dobre.
Sloboda bez kontrole zna biti štetna za djecu.
Djeca žude za dosljednom, predvidivom rutinom koja im omogućava da bolje napreduju.
Kad čitavu noć previše spremno skačete na svaku djetetovu potrebu, propuštate priliku da mu dopustite da stekne vrlo važnu vještinu umirivanja samog sebe, koja će mu dobro doći kad odraste.
Roditelji moraju biti dosljedni, ne smiju udovoljavati svim djetetovim željama niti smiju njegove ispade bijesa dodatno podjarivati razgovorom.
Ne zaboravite da žene prije nekoliko tisuća godina nisu znale za znanost, pravila prehrane i gurue koji se bave odgojem djece. One su jednostavno slijedile vlastiti nagon, a ljudi su, osim toga od tada i evoluirali. Majčinska znanja su vam urođena, a gurui vas pokušavaju uvjeriti da to nije tako.
Ako ikad poželimo nešto promijeniti kod djeteta, onda najprije trebamo ispitati i vidjeti trebamo li promijeniti nešto kod sebe. C.Jung
Jesu li žene stvarno slobodne, ili je vjerojatnije da su one samo žrtve novog niza očekivanja? Društvo voli govoriti o tome da žene danas imaju mogućnost izbora, no u stvarnosti ispada da je ono njihovoj ulozi nametnuto samo još jedan, novi sloj odgovornosti. Ako i odlučite da ćete raditi, ipak vam ostaje ista stara uloga majke, supruge, stupa domaćinstva, člana vijeća roditelja, i tako dalje. Potpora koju naše društvo pruža zaposlenoj majci je potpuno neadekvatna.
Žene koje su uspješne na oba područja to postižu tako što majčinstvo pretpostavljaju svemu drugome. Te su žene prije svega majke, čak i onda kad predsjedavaju sastancima odbora u svojoj tvrtki, pregldavaju pacijente ili podučavaju razred pun tuđe djece. One imaju širok svjetonazor koji im omogućava da vide sve što se događa u njihovom životu iz višestruke perspektive: iz perspektive svog djeteta, svoje vlastite, svog supruga i iz perspektive svoga šefa.
Takav tip žene ne gleda na svoj privatni život na jedan, a na poslovni život na drugi način; ona ima jedan identitet koji u sebi sadržava cjelovitost njena života. Neke žene s lakoćom uspijevaju spojiti obje uloge; druge neprekidno nailaze na poteškoće. Vrlo je važno da pažljivo planirate put kojega možete svladati, imajući na umu to da što više sati provedete izvan doma u djetetovom najranije dobu, to će vam biti teže održati spomenuti prioritet.
Barem jednom od roditelja mora briga o djeci biti ispred svega ostaloga. Ukoliko to nije tako, onda ćete i vi i vaše dijete morati provesti ostatak života trpeći posljedite takvog stava.
Jaslice same po sebi nisu problem, već je problem u njihovoj osrednjoj kvaliteti, ili u zaposlenim roditeljima koji su preumorni i prenapeti, ili u tome što ljudi u jaslicama nisu educirani za pružanje emocionalne potpore.
Barem godina dana koje roditelj provede kod kuće sa svojim novorođenčetom predstavlja prvi veliki korak u pravom smjeru.
Ljudi zaista griješe kad počinju graditi život u kojem moraju raditi kao životinje da bi, na štetu svoje djece, držali korak s ostatkom svijeta.
Odnosi između roditelja i djece postanu poremećeni kad se pokloni pretvore u podmićivanje, umirivanje ili ucjene kako bi se djeca ponašala na željeni način. Dijete koje je naučilo da je inaćenje dobar način da dobije ili iznudi što želi ustvari prihvaća te objekte kao zamjenu za stvarnu ljubav. Takvo dijete se osjeća osamljenim i napuštenim čak i u vrijeme kad prima poklon.
Sretan, složan roditeljski par najveći je dar kojeg možete dati svome djetetu.
Roditelji koji su preopterećeni ili premoreni, ili im treba pomoć u podizanju djeteta, počinju ignorirati dijete onda kad je zadovoljno. Nasuprot tome, mogu postati veoma angažirani onda kad je dijete nesretno, ljutivo, kad ima ispade ili kad nešto zahtijeva. Postepeno će dijete pokazati sve manje kvaliteta koje su bile ignorirane i počet će ispoljavati sve više onih nagrađivanih osobina.
U tim prvim godinama, kad se dijete ne ponaša onako kako bi roditelji željeli, prikladno je reći 'Molim te nemoj to raditi' ili samo Ne i objasniti mu kako bi se trebalo ponašati. Kad dijete ispuni roditeljska očekivanja u pogledu poželjnog ponašanja, roditelj ga treba pohvaliti.
Ne postoji gotovo ni jedna normalna situacija u kojoj biste trebali tražiti dopuštenje svog djeteta. Vi ste ta osoba koja bi trebala donositi odluke.
Ako svoju djecu ne učimo dobrom ponašanju, onda oni od nas naprave svoje sluge.
Postoje vrlo važni koraci koje roditelji moraju poduzeti da bi svoju djecu naučili kako da žive punim životom: postavite im ograničenja, održavajte disciplinu, poučite dijete samokontroli, usadite im poštovanje za druge ljude, usadite im moralne vrijednosti, potičite zdrav stupanj odvajanja, uspostavite odgovarajuću razinu odgovornosti, privatnosti i povjerenja.
Primjerenim vodstvom i ograničenjima lakše ćemo podučiti svoje dijete kako se osjećaju drugi ljudi. Kad roditelji dopuštaju djetetu da odrasta bez kontrole, on ga ustvari, napuštaju.
Samopoštovanje proizlazi iz osjećaja da smo važni kao osoba, a ne samo iz toga da nam netko neprekidno laska.
Pretjerano gledanje televizije zatupljuje um zatošto zaobilazi misaone procese, čime gledatelje dovodi u hipnotičko stanje dosade ali i hiperaktivnosti.
Nedostatak ograničavanja uporabe medija vodi prema gubitku kontrole.
Čovjeku koji pokušava stvoriti nešto lijepo, ili otkriti nešto istinito ne može biti dosadno. W.Inge
Djeca su postala potrošna roba koju neprekidno prodajemo nekoj novoj školi ili nekoj novoj aktivnost koja bi im mogla povećati konačnu cijenu.
Sastojak koji je vrlo važan za razvoj djeteta je vrijeme za opuštanje. Baš kao što je određena količina masti u prehrani malog djeteta važna za razvoj njegova mozga, tako je i smireno opuštanje i razmišljanje u tišini prijeko potrebna emocionalna hrana. To je vrijeme kad djeca povezuju iskustva tog dana, razvijaju individualne interese i grade svoju osobnost. Ono djetetu pruža mogućnost da se zagleda u svoju nutrinu i iz tog stanja izađe spremno da se nosi sa svijetom. Manjak vremena za opuštanje loše utječe na djetetovu usredotočenost, njegovu sposobnost da nauči tko je i što ustvari želi, na njegovu sposobnost izražavanja osobnosti i na njegovo zadovoljstvo.
Post je objavljen 30.09.2011. u 14:00 sati.