Anam ara – duhovna mudrost keltskog svijeta
John O'Donohue
Izdavač: VBZ
Ocjena: *****
Čudno je biti ovdje. Misterij nas nikada ne napušta. Iza naših slika, ispod naših riječi, iznad naših misli čeka tišina jednoga drugoga svijeta. Jedan svijet živi unutar nas. Nitko drugi ne može nam donijeti vijesti iz tog unutarnjeg svijeta. Našim glasovima prenosimo zbukove s planine ispod duše.
Izgovaranje riječi otkriva kako svatko od nas neprestano stvara. Svatko je umjetnik. Svaka osoba stvara zvuk iz tišine i izmamljuje da nevidljivo postane vidljivo.
Ljudska bića su ovdje nova. Iznad nas galaksije plešu prema beskrajnosti. Ispod naših stopala je drevna zemlja. Mi smo prekrasno uobličeni iz njene gline. A ipak je najmanji kamen milijune godina stariji od nas. U našim mislima tihi svemir traži eho. Nepoznat svijet teži za odrazom. Riječi su prikrivena zrcala koja u sebi drže naše misli.
Ako se previše predamo vanjskome, naša će nas nutrina proganjati. Mučit će nas glad koji nijedna predodžba, osoba ili djelo ne može stišati. Da bismo bili cijeli, moramo ostati vjerni svojoj ranjivoj složenosti. Da bismo bili stalno u ravnoteži, moramo držati unutarnje i vanjsko, vidljivo i nevidljivo, poznato i nepoznato, vremensko i vječno, drevno i novo, zajedno. Nitko drugi to ne može poduzeti umjesto nas. Mi smo jedini prag unutarnjeg svijeta. Ta cjelovitost je svetost.
Svatko od nas određen je i privilegiran da bude unutarnji umjetnik koji nosi i oblikuje jedinstveni svijet.
Prijateljstvo je kreativna i subverzivna snaga. Ono drži da je intimnost tajni zakon života i svemira. Ljudsko putovanje je kontinuirani čin preobrazbe. Ako se nepoznatom, anonimnom, negativnom i svemu što nas ugrožava pristupi u prijateljstvu, tada nam to pomalo predaje svoju tajnovitu sklonost. Kao umjetnik, ljudsko biće je neprekidno aktivno u tom otkrivanju. Imaginacija je veliki prijatelj nepoznatoga. Beskrajno zaziva i otpušta moć mogućnosti. Prijateljstvo se zato ne bi smjelo reducirati na neku isključivu ili osjećajnu vezu, ono je daleko šira i jača snaga.
Keltsko shvaćanje prijateljstva pronašlo je svoje nadahnuće i vrhunac u plemenitom načelu Anam
ara. Anam je gelska riječ za dušu,
ara je riječ za prijatelja. Anam
ara, dakle, znači prijatelj duše. Anam
ara je bila osoba kojoj su se mogle otkriti skrivene intimnosti našega života. To je prijateljstvo bilo čin prepoznavanja i pripadanja.
Kada prisustvujemo dolasku zore tada učimo kako svjetlo može zagušiti tamu. Prvi prsti svjetla pokazuju se na horizontu, toliko spretno i malo po malo uklanjaju sa svijeta tamni ogrtač. I pred nama mirno stoji misterij nove zore, novoga dana. Emerson je kazao: Nitko ne bi pomislio da bi dani mogli biti bogovi. Jedna od tragedija suvremene kulture jest da smo izgubili dodir s ovim prvotnim pragovima prirode. Urbanizacija suvremenog života uspjela nas je poslati u egzil od ove plodne srodnosti s majkom zemljom. Uobličeni od zemlje, mi smo duše u obliku gline. Nužno je ostati u ritmu s našim unutarnjim glasom gline i s našim željama. Ali taj glas se u suvremenom svijetu više ne čuje. Nismo čak ni svjesni našeg gubitka i tako je bol našeg duhovnog egzila još jača jer nam uglavnom nije ni shvatljiva.
Svijet se noću odmara. Drveće, planine, polja i obrazi otpuštaju se iz zatvora obličja i opterećenja izlaganja. U utočištu mraka svaka stvar puzi natrag svojoj prirodi. Mrak je drevna utroba.
Odmaramo se u noći. Zora je vrijeme osvježavanja, vrijeme mogućnosti i obećanja.
U našoj osrednjosti i rastresenosti zaboravljamo da smo počašćeni živjeti u čudesnom svemiru. Svaki dan zora nam otkriva misterij svemira. Zora je prvobitno iznenađenje, budi nas veličanstvenom prisustvu prirode.
Danas ustajem
Snagom nebesa
Svjetlom Sunca
Zračenjem Mjeseca
Sjajem vatre
Brzinom munje
Hitrošću vjetra
Dubinom mora
Stabilnošću zemlje
Čvrstoćom stijene.
Mi smo sinovi i kćeri tame i svjetla.
Uvijek smo na putu iz tame u svjetlo. U početku smo djeca tame. Naše tijelo i naš obraz prv su oblikovani u prijaznom mraku majčine utrobe. Prvih devet mjeseci smo tamo živjeli. Naše rođenje bilo je prvo putovanje iz tame u svjetlo. Za vrijeme cijelog našeg života naš um živi unutar tame našega svjetla. Svaka naša misao je kremenski trenutak, iskra svjetla iz naše tame. Čudo jedne misli je njeno prisustvo u noćno strani duše, briljantnost jedne misli rođena u tami. Svaki dan putujemo iz noći stižemo u dan.
Keltski su ljudi imali duboki smisao za kružnu prirodu našeg puta. Iz tame zime dolazimo u mogućnost i žar proljeća.
Svjetlo je tajno prisustvo božanskog. Drži život budnim.
Kada se u našem životu probudi ljubav tada je to kao ponovno rođenje, novi početak.
Iako se ljudsko tijelo rodi u jednom trenutku, ljudsko srce se nikada ne rodi sasvim. Rađa se svakim iskustvom našeg života. Sve što nam se događa nosi u sebi potencijal da bi nas produbilo.
Samo ljubav može produbiti ono što je božansko unutar nas. U ljubavi rastemo i vraćamo se sami sebi. Kada naučimo voljeti i dopustiti da budemo voljeni, dolazimo do ognjišta našeg vlastitog duha. Toplo nam je i zaštićeni smo. Potpuno smo jedno u kući vlastitih čežnja i pripadanja.
Kada veliki trenutak zakuca na vrata našega života to se često ne događa glasnije od otkucaja našeg srca i veoma ga lako možemo propustiti.
Čudna je ironija da svijet voli moć i posjed. U ovome svijetu možemo biti vrlo uspješni, svi nam se mogu diviti, možemo imati silnu imovinu, divnu obitelj, uspjeh u poslu i sve što nam ovaj sivjet može dati, ali unatoč svemu možemo biti potpuno izgubljeni i jadni. Ako imamo sve što nam svijet može ponuditi, a nemamo ljubav, tada smo siromašniji od siromaha. Svako ljudsko biće žudi za ljubavlju. Ako u našem srcu nema topline ljubavi, tada nema ni mogućnosti istinitoga slavlja i radosti. Bez obzira na to koliko možemo biti tvrdi, kompetentni, samosvjesni ili poštovani, bez obzira na to što mislimo o sebi ili što drugi misle o nama, jedna stvar koju duboko želimo jest ljubav. Bez obzira na to gdje se nalazili, tko smo, ili na kakvom putu, svi mi trebamo ljubav.
Aristotel potvrđuje kako se složenost individualnog podrućja zrcali iispunja u otkriću i aktivnosti prijateljstva: Naši osjećaji prema našim prijateljima zrcale naša osjećanja prema njima. Prepoznaje strpljenje koje je potrebno da bi se razvilo istinsko prijatlejstvo: Želja za prijateljstvom razvija se brzo, ali prijateljstvo ne. Prijateljstvo je milost koja grije i sladi naše živote: Nitko ne bi htio živjeti bez prijatelja, čak i kada bi imao sva druga dobra.
Duši je potrebna ljubav, isto kao što je tijelu potrebno zraka. Tek u toplini ljubavi duša može biti ono što jest. Sve mogućnosti ljudske sudbine spavaju u našoj duši.
Kada se duša probudi tada je fizički prostor preobražen.
U radu s dušom naša žurba može nas odvesti potpuno krivo. Da bismo pronašli ljubav ne moramo nikamo ići nego biti u miru i dopustiti da ljubav otkrije nas.
U širokom svemiru koji se često doima mračnim i kao da nije svjestan da mi postojimo, potrebna nam je prisutnost i utočište ljubavi da bismo preobrazili našu osamljenost. Ta kozmička osamljenost je korijen svake unutarnje osamljenosti. Cijeli naš život, sve što radimo, mislimo i osjećamo, okruženo je ničime. Zato se tako lako uplađimo. Mističar četrnaestog stoljeća, Meister Echart kaže da sav ljudski život stoji pod sjenom ničega, pod umbrom nihili. Ipak, ljubav je sestra duše. Ljubav je najdublji jezik i nazočnost duše. U toplini i kreativnosti ljubavi, duša nam daje utočište od hladnoće tog ničega. Mi našu prazninu ne možemo napuniti objektima, posjedom ili ljudima. Moramo ići dublje u tu prazninu i tada ćemo ispod ničega pronaći plamen ljubavi koji čeka da nas zagrije.
Svako prijateljstvo ponekad putuje kroz crnu dolinu očaja. To ispituje svaki aspekt naše ljubavi. Gubimo privlačnost i magiju. Smisao koji imamo jedan za drugoga zamrači se, a prisutvo je ranjivo. Ako smo u stanju proći kroz to vrijeme onda to može našu ljubav pročistiti, dvoličnost i nužda će otpasti. Dovodi nas to na novo tlo na kojemu ljubav ponovo može rasti.
U životu svakog čovjeka postoji velika potreba za Anam
arom, prijateljem duše. U toj smo ljubavi shvaćeni onakvi kakvi jesmo, bez maske i pretvaranja. Površne i funkcionalne laži i poluistine poznanstva otpadaju. Možemo biti kakvi jesmo. Ljubav dopušta razumijevanju da svane, a razumijevanje je dragocjeno. Tamo gdje nas se razumije tamo smo doma.
Mnogi ljudi imaju jednog Anam
aru kojega nisu ni svjesni. Njihovo pomanjkanje svjesnosti stavlja veo na prisutvo prijatelja i uzrok je osjećajima kao što su udaljenost i odsutnost. Nažalost, gubitak često budi prisutvo, ali tada je prekasno. Mudro je moliti se za milost prepoznavanja. Nadahnuti svjesnošću, pokraj sebe možemo otkriti Anam
aru o kojem je naša čežnja uvijek sanjarila.
Ruka stranca je ruka Božja. Stranac ne dolazi slučajno, on donosi poseban dar i prosvjetljenje.
Prijatelj nije isto što i poznanik. Prijateljstvo je dublja i svetija veza. Shakespeare je to jako lijepo opisao: Kad prijatelja vrsna iskušaš/ Tad čeličnim ga sapni obručem/ Za svoju dušu. Prijatelj je nešto nevjerojatno dragocjeno. Prijatelj je voljena osoba koja u nama budi život kako bi se unutar nas oslobodile divlje mogućnosti.
Kad se zaljubimo, tada se naš zdrav razum, naša racionalnost i naša uobičajena cijenjena ličnost rastvore. Odjednom smo opet mladi, u našem životu gori nova vatra. Ponovo oživimo. Gdje nema strasti, tamo duša spava ili je odsutna. Kada se budi strast, tada duša postaje opet mlada i slobodna i želi zaplesati.
Istinsko prijateljstvo ili ljubav se ne proizvodi ili postiže. Prijateljstvo je uvijek čin prepoznavanja.
Dva prijatelja, jedna duša. Euripid
Nikada ne možemo voljeti drugu osobu ako nismo, isto tako, uvučeni u lijep ali težak duhovni posao da učimo voljeti sami sebe. Unutar svakoga od nas, na razini duše, postoji obogaćujući izvor ljubavi. Drugim riječima, mi ne moramo izaći izvan sebe da bismo znali što je ljubav.
Biti svet znači biti u sebi, biti u stanju odmarati se u kući pripadanja koju zovemo duša.
Ako šaljemo dobrotu od nas ili ako dijelimo ono što je sretno ili dobro u nama, tada će nam se to vratiti deset tisuća puta umnoženo. U kraljevstvu ljubavi nema natjecanja, nema posesivnosti ili kontrole. Što više ljubavi dajemo toliko više ljubavi ćemo imati. Prisjetimo se Dantea, koji je rekao da je tajni ritam svemira ritam ljubavi, da je ona ta koja pokreće zvijezde i planete. Ljubav je izvor, središte i sudbina iskustva.
Krajolik je prvorođenče stvaranja. Bio je ovdje stotine milijuna godina prije nego što se pojavilo cvijeće, životinje i ljudi. Krajolik je bio ovdje sam. On je najstarija prisutnost u svijetu, iako mu je potrebna ljudska nazočnost da bi se to priznalo. Mogli bismo si predstaviti kako su oceani utihnuli i vjetrovi stali kad se na Zemlji prvi puta pojavilo ljudsko lice, ono je najčudesnije što postoji u stvorenom svijetu. U ljudskom obrazu anonimnost svemira pretvara se u prisnost.
Ako živimo u tišini i samoći zemlje tada nas gradovi zastrašuju. U gradovima postoji nevjerojatno mnogo lica: lica stranaca koja se kreću cijelo vrijeme žurno i intenzivno. Gledamo li u njihova lica vidimo izvjesnu intimnost njihovih života na njima oslikanu.
Bez obzira na to koliko bio naš unutarnji život prekriven i skriven, nikada se od svijeta ne možemo uspješno kriti, dok god imamo lice.
Previše uzimamo zdravo za gotovo da ovaj svijet dijelimo s drugim ljudima. Na objektivnoj razini je svakako točno da smo nastanjeni na istom fizičkom području kao i drugi ljudi, nebo je primjerice vizualna konstanta svih naših percepcija. Ali taj vanjski svijet ne daje nikakav pristup unutarnjem svijetu pojedinca. Na dubljoj razini svaka osoba čuvar je jednoga sasvim privatnog, individualnog svijeta. Ponekad su naša vjerovanja, misli i mišljenja zapravo načini kojima sebe tješimo kako ne bismo morali sami nositi teret jedinstvenoga unutarnjeg svijeta. Odgovara nam praviti se kako svi pripadamo jednom svijetu, ali smo zapravo usamljeniji nego što mislimo. Razlog te usamljenosti nije samo to što se razlikujemo jedni od drugih, nego je činjenica i da svatko od nas stanuje u drugom tijelu. Ideja da ljudski život stanuje u tijelu je fascinantna. Primjerice, kad nas, u našoj kući ljudi posjećuju, oni dolaze svojim tijelom. Donose sav svoj unutarnji svijet, iskustva i sjećanja u našu kuću vozilom svoga tijela.
Čovjek je prag na kojemu se sastaju mnogi beskraji. Tu je beskraj prostora koji doseže dubine svemira, beskraj vremena proteže se bilijune godina unatrag. Postoji beskraj mikrokozmosa, jedna mala točka na vrhu našeg palca u sebi sadrži čitav unutarnji kozmos, ali je on toliko malen da nije vidljiv ljudskom oku. Beskraj mikrokozmosa je isto toliko zapanjujući kao onaj svemirski. Ali beskraj koji svakoga progoni i kojega zacjelo nitko ne može svladati jest beskraj naše nutrine. Iza svakog ljudskog lica krije se svijet. U nekim je licima vidljiva ranjivost izlaganja tim dubinama. Gledajući neka lica opažamo kako uzburkanost beskraja počinje izlaziti na površinu. Takav trenutak možemo doživjeti u pogledu stranca, a isto tako u razgovoru s nekim koga dobro poznajemo. Odjednom pogled, a da to nitko nije namjeravao ili toga bio svjestan, postaje vozilom neke prvotne unutarnje prisutnosti. Taj pogled traje samo sekundu. U tom neznatnom vremenu iz očiju nas gleda nešto više od osobe. Drugi beskraj, još nerođen, mutno je prisutan. Osjećamo da nas netko gleda iz čudotvornosti vječnoga. Beskraj koji u nas gleda iz drevnih vremena. Mi ne možemo zapečatiti vječnost.
Nekim čudnim načinom, linija usta kao da odaje životni obris, tanka usta nerijetko označavaju niskost duha. Postoji neka čudna simetrija u načinu kojim duša piše priču svog života u obrisu lica.
Naše tijelo je dom naše duše na Zemlji.
Tijelo je anđeo života.
Tijelo je hram Svetoga Duha. Sveti duh drži intimu i udaljenost Trojstva budnim i personificiranim. Opis ljudskoga tijela kao hrama Svetoga Duha prepoznaje da je tijelo prožeto divljim i životnim božanstvom.
Tijelo je naš dom u svemiru. To je naša kuća kojoj ovdje u svijetu pripadamo. Ono je presveti hram. Ostati neko vrijeme u tišini pred misterijem našega tijela vodi nas prema mudrosti i svetosti.
Bolesti od kojih obolijevamo često su posljedica samozapostavljanja i propusta, jer nismo slušali glas tijela. Unutarnji glasovi tijela žele s nama govorti, informirati nas o istinama ispod utvrđene površine naših vanjskih života.
Duhovnost je umjetnost preobrazbe. Ne bismo se trabli siliti da sebe promijenimo tako da svoje živote čekićem udaramo u već unaprijed određeni oblik. Ne moramo funkcionirati po predodžbi unarpijed određenog programa ili plana za naš život. Bolje bi bilo da vježbamo novu umjetnost pažnje prema unutarnjem ritumu našeg dana i žviota. Ta pažnja našoj ljudskoj i božanskog prisutnosti donosi novu budnost. Dramatičan primjer te vrste preobrazbe je nešto što je poznato svim roditeljima. Brićno promatramo svoju djecu, ali jednoga dana nas iznenade: još uvijek ih prepoznajemo ali naše znaje o njima nije dovoljno. Moramo ih početi slušati sasvim ispočetka.
Osjetila su naši mostovi prema svijetu. Ljudska koža je porozna, svijet teče kroz nas. Naša osjetila su velike pore koje dopuštaju da svijet uđe unutra. Uskladimo li se s mudrošću svojih osjetila nikada nećemo postati prognanici u vlastitom životu, outsideri izgubljeni u nekom vanjskom duhovnom mjestu kojega je sagradila naša volja i intelekt.
Kada stvarno duboko u nešto gledamo, tada to postaje dio nas. To je jedan od mračnih aspekata televizije. Ljudi neprekidno gledaju u prazne i iskrivljene slike, te osiromašene slike pune nutarnji svijet srca.
Mnogi od nas učinili su svoj svijet toliko bliskim da ga više i ne vide. Zanimljivo je postaviti si ovakvo pitanje uvečer: što sam ovoga dana uistinu vidio? Mogli bismo biti iznenađeni što sve nismo vidjeli. Možda su naše oči bile bezuvjetni refleksi koji sami od sebe cijeli dan funkcioniraju bez ikakve istinite brižnosti i prepoznavanja, dok smo iz njih gledali prema van, nismo vidjeli ili stvarno nismo ni na što obraćali pažnju.
Zastrašujuća je istina da to kako vidimo i što vidimo odlučuje o tome kakvi smo i tko ćemo biti. Jedan od zgodnih načina kako započeti na unutarnjem radu je istraživati svoj specifičan način viđenja. Upitajmo se: na koji način ja vidim svijet? Kroz to pitanje otkrit ćemo svoj specifičan način gledanja. Postoje razni stilovi gledanja.
Plašljivom oku sve je prijetnja. Ako uplašeni promatramo svijet tada je sve što vidimo i na što smo koncentrirani ono što nam može naštetiti i što nas može ugroziti. Olašljivo oko uvijek je opsjednuto prijetnjom.
Pohlepno oko, pak, želi sve posjedovati. Pohlepa je jedna od moćnih snaga u suvremenom zapadnom svijetu. Žalosno je da se pohlepna osoba nikada ne može radovati onome što ima, jer je uvijek proganja ono što još nema. To se može odnositi na zemljište, knjige, društvo, ideje, novac ili umjetnost. Ritam i plan pohlepe uvijek su isti. Radost je posjed, ali nažalost, posjed je uvijek nemiran, u sebi nosi unutarnju nezasitnu glad. Pohlepa je bolna jer je uvijek progone i prazne buduće mogućnotsi, nikada se ne predaje sadašnjosti. Ali još tamnija straha pohlepe je to što ona utišava i gasi želju. Uništava prirodnu nevinost želje, razara njen ehorizonte i zamjenjuje ih nagonskom i iscrpljujućom posesivnošću. Pohlepa sada truje zemlju i osiromašuje njene ljude. Imati je postao mračni neprijatelj od 'biti'.
Za oko koje sudi sve je zatvoreno u definirane okvire. Kad oko koje sudi gleda onda vidi sve u obliku linija i kvadrata. Uvije iskljčuje i odvaja i zbog toga nikada ne gleda sa suosjećanjem ili da bi slavilo ono što vidi. Vidjeti je suditi. Nažalost, oko koje sudi uvijek je, isto tako, strogo prema sebi. Vidi samo slike svoje izmučene nutrine, koje projicira izvan sebe. Oko koje sudi žanje površinu odraza i to naziva istinom. Ne poznaje ni oprost n imaginaciju kojim bi moglo gledati dublje, do dna gdje je istina paradoks. Kult vanjskog, koji ovisi o imidžu, posljedica je takve ideologije lakovjernog prosuđivanja.
Zlovoljno oko živi u zavidnosti. Ljudi koji su dozvolili da rak zlovolje uđe u njihovo gledanje nikada se ne mogu radovati onome što jesu ili što imaju. Uvijek gledaju na druge s negodovanjem. Možda su zlovoljni jer misle da su drugi ljepši, nadareniji, ili bogatiji nego oni. Zlovoljno oko živi od svog siromašva i zaboravlja svoju unutarnju žetvu.
Ravnodušno oko ništa ne zove ili budi. Ravnodušnost je jedno od obilježja našeg vremena. Kaže se da je za moć potrebna ravnodušnost, da bi za držanje kontrole morali biti prilično ravnodušni prema potrebama i ranjivosti onih koje kontroliramo. Tako ravnodušnost sa sobom nosi veliku predanost ne-gledanju. Ignoriranje nečega traži nevjerojatnu mentalnu energiju. Ravnodušnost nas može, da toga nismo svjeni, postaviti izvan granica susojećanja, iscjeljenja i ljubavi. Kad postajemo ravnodušni tada napuštamo svu svoju moć. Naša imaginacija se fiksira u zatvoru cinizma i očaja.
Za manje vrijedno oko, svatko drugi je bolji i veći, drugi su ljepši, sjajniji ili nadareniji nego mi. Manjevrijedno nikada ne vidi svoje vlastito blago. Nikada ne može slaviti svoju prisutnost i svoj potencijal. Manjevrijedno oko je slijepo za svoju tajnu ljepotu. Ljudsko oko nikada nije bilo stvoreno da gleda godre i da drugoga napuhava u superiornoga, ili da gleda dolje i drugoga smanjuje u inferiornoga. Gledati nekoga u oči je lijep testament istine, hrabrosti i očekivanja. Svatko od nas stoji na zajedničkom, ali različitom tlu.
Za oko koje ljubi sve je stvarno. Taj način ljubavi nije ni sentimentalan ni naivan. Takva ljubav je najveće mjerilo istine, slavlja i stvarnosti.
Oko koje ljubi može čak i iz boli, ozljeda i nasilja izmamiti preobrazbu i obnovljenje. Oko koje ljubi sjaji, jer je samostalno i slobodno. Može na sve gledati u ljubavi. Gledanje u ljubavi nije zapleteno u plan moći, zavađenja, suprostavljanja ili suučeništava. Takvo gledanje je kreativno i subverzivno.
Oko koje ljubi gleda kroz predodžbu i iza nje, i dovodi do najdubljih promjena. Gledanje je važno za naše prisustvo i kreativnost. Prepoznati kako gledamo stvari može nam donijeti samospoznaju i omogućiti nam da ugledamo blaga koja naš život tajno u sebi nosi.
Kad se ljudima ukrade njihov jezik tada im duša ostaje zbunjena.
Poezija je mjesto gdje tišina jezika najljepše dolazi do izražaja. Poezija je jezik duše.
Mirisi našeg djetinjstva ostaju u nama. Nevjerojatno je kako nas nekakav najobičniji miris na ulici ili u nekoj prostoriji može vratiti godinama unatrag, u iskustvo koje smo već odavno zaboravili.
Možemo se pripremiti, biti spremni da budemo nadahnuti, ali se to događa na spontan i nepredvidiv način. Prekida se obrazac ponavljanja i očekivanja. Nadahnuće je uvijek iznenadni gost.
Naše disanje i ritam našeg disanja mogu nas vratiti našem drevnom pripadanju, kući koju nikada nismo napustili, kao što kaže Eckhart, onoj u kojoj uvijek živimo: kući duhovnog pripadanja.
Svi dobri zvukovi imaju tišinu blizu sebe, iza i unutar sebe. Prvi zvuk kojeg svako ljudsko biće čuje je zvuk majčinog otkucaja srca u tamnim vodama utrobe. To je razlog za našu drevnu rezonancu s bubnjanjem kao glazbenim instrumentom. Zvuk bubnja donosi nam utjehu jer nas vodi natrag u vrijeme kada smo bili jedno s otkucajem majčinskog srca. To je bilo vrijeme potpunog pripadanja. Još nije bilo nikakvog odvajanja, bili smo u potpunom jedisntvu s drugom osobom. P.J. Curtis, veliki irski autoritet za rhytahm and blues glazbu, često kaže da je traganje za nekim smislom često, zapravo traganje za izgubljenim suglasjem. Kada čovječanstvo opet pronađe izgubljeno suglasje tada će se nesuglasje u svijetu iscijeliti i simfonija svemira doći će u potpuni sklad sa sobom.
Postoji vrlo važna razlika između slušati i čuti. Ponekad nešto slušamo, ali zapravo ne čujemo. Istinski čuti znači doći u dodir čak i s onim što je neizgovoreno i neizgovorljivo.
Pjesnici su ljudi potpuno posvećeni pragu na kojemu se sastaju tišina i riječi. Jedna od ključnih zadaća pjesničkog poziva je pronaći svoj vlastiti glas.
Kad slušamo lijepu glazbu tada ulazimo u vječnu dimenziju vremena. Prolazno, isprekidano, linearno vrijeme nestaje i ulazimo u krug pripadanja unutar vječnosti.
Ljudi upotrebljavaju svoje ruke da bi dirali, istraživali, zamijetili i osjećali svijet izvan sebe. Ruke su prekrasne. Kant je kazao da su ruke vidljiv izraz uma. S rukama dosižemo da bismo dodirnuli svijet. U ljudskom dodiru ruke pronalaze ruke, lice ili tijelo drugoga. Dodir donosi prisutnost doma. Čin dodira približava nas svijetu Drugoga.
U susretu s boli nema ničeg neodlučnog ili nejasnog. Neposredno doseže srž naše ličnosti, te budi našu krhkost i naš očaj.
Danas se prepoznaje koliko je svakom djetetu potreban dodir. Dodirom osjećamo pripadanje, nježnost i toplinu koji u djetetu bude samosvijest, osjećaj vlastite vrijednosti i uravnoteženost. Dodir ima veliku moć jer živimo unutar prekrasnog svijeta kože.
U trenucima najveće ljudske intenzivnosti, riječi utihnu. Tada uistinu govori jezik dodira. Kad se izgubimo u crnoj dolini boli, tada riječi postaju slabe i bezglasne. Biti u toplom zagrljaju jedino je utočište i utjeha. U suprotnom, kada smo veoma sretni, tada dodir postaje jezik ekstaze.
Uzvišena udaljenost čini strance prijateljima. Naši voljeni i naši prijatelji su nam jednom bili strani ljudi. Nekako su u određeno vrijeme iz udaljenosti ušli u naš život. Njihov dolazak izgledao je toliko slučajan i neizvjestan. Sada nam je život bez njih nezamisliv. Na sličan način su naša ličnost i naša vizija složeni od određenih konstelacija ideja i osjećaja, koji su izronili na površinu iz dubine udaljenosti unutar nas. Njih sada izgubiti značilo bi izgubiti sebe.
U ovom krajoliku ne postoje dva jednaka olika kamena. Svaki kamen ima drugačije lice. Nerijetko kut svjetla pada toliko nježno da iznosi na vidjelo stidljivu prisutnost svakog kamena.
Ovo kamenje uvijek strpljivo, uvijek mirno, nastavlja slaviti tišinu vremena.
Roditi se znači biti izabran. Nitko ovdje nije slučajno. Svatko od nas poslan je ovamo zbog posebne sudbine. Često nam dublje značenje nečega postaje jasno kad sagledamo duhovnu stranu.
Svaka osoba ima svoju jedinstvenu sudbinu. Svatko od nas ima ovdje nešto za uraditi što ne može uraditi nitko drugi. Kad bi netko drugi mogao živjeti našu sudbinu tada bi ti drugi bili na našem mjestu, a mi ne bismo bili ovdje. Nevidljivu potrebu koja nas je dovela ovamo otkrivamo u dubini svoga života. Ako to počnemo dešifrirati tada oživaljava naš dar i naša nadarenost. Srce nam se ubrza i važnost življenja uzbuđuje našu kreativnost.
Uspijemo li probuditi taj smisao za sudbinu tada se usklađujemo s ritmom svojega života. Iskačemo iz ritma kad ne živimo svoj potencijal i nadarenosti, kad se smjestimo u osrednjost kao u neko sklonište koje nas štiti od poziva našeg života. Izgubimo li ritam tada naš život postaje zamorno oprezan ili anonimno mehaničan. Ritam je tajni ključ ravnoteže i pripadanja. On s eneće srušiti u umjetno zadovoljstvo ili pasivnost. To je ritam dinamične ravnoteže, spremnosti duše, držanja koje nije usredotočeno samo na sebe. Taj smisao za ritam je drevan. Sav život došao je iz oceana, svatko od nas dolazi iz voda utrobe, plima i oseka živi u plimi i oseki našeg disanja. Kada živimo u ritmu sa svojom prirodom tada nas ništa destruktivno ne može dodirnuti. Providnost je u skladu s nama, brine o nama i vodi nas novim horizontima. Biti duhovan znači biti u ritmu.
Tišina krajolika krije veliko prisustvo. Neko mjesto nije jednostavno samo lokacija. Mjesto je duboka individualnost. Njegova površina sastavljena je od trave i kamenja, blagoslovnjena je kišom, vjetrom i svjetlom. Sasvim pozorno krajolik slavi liturgiju godišnjih doba i sebe u potpunosti daje strastvenosti božice. Oblik krajolika je drevan i tih oblik svijesti. Planine su ogromni promatrači. Rijeke i potoci nude glas, one su suze zemaljskih radosti i očaja. Zemlja je puna duše.
Plotin u Eneadama govori o 'brizi duše za svemir': To Sve je jedno univerzalno sveobuhvatno živo stvorenje koje zaokružuje sva živuća bića unutar sebe i koje ima dušu, jednu dušu koja se proteže na sve njegove dijelove na stupnju sudioničkog članstva svakoga od njih.
Ljudi poznaju samo prolaznu noć. Ispod površine krajolika živi zemlja u vječnoj noći, u tamnoj i drevnoj kolijevci svakog izvora.
Nije čudo da su u keltskom svijetu izvori bili sveta mjesta. Izvori su se smatrali pragovima između dubljeg, tamnog, nepoznatog, podzemnog svijeta i vanjskog svijeta svjetla i oblika.
Kad se u umu probudi izvor tada počinju teći nove mogućnosti, u sebi pronalazimo dubinu i uzbuđenost za koje nikada nismo znali da ih imamo. O toj vrsti buđenja govori irski pisad James Stephens, za kojega je naša spremnost jedina prepreka. Često ostajemo progonjeni, izvan bogatog svijeta duše samo zato jer nismo spremni. Naša zadaća je pročistiti svoje srce i svoj um. Blizu nas ima toliko blagoslova i ljepote namijenjenih nama, ali ipak ne mogu ući u naš život, jer ih nismo spremni primiti. Ručica je na unutarnjoj strani vrata, samo je mi možemo otvoriti. Razlog našeg nedostatka spremnosti nerijetko su sljepoća, strah i nedostatak samouvjerenosti. Kada budemo spremni tada ćemo biti blagoslovljeni. U tom trenutka vrata srca postaju ulaz u nebo.
Ponekad nas naši duhovni programi odvode daleko od našeg unutarnjeg pripadanja. Postajemo ovisni o metodama i programima psihologije i religije. Toliko očajnički želimo naučiti kakvi da budemo da nam život prolazi, dok zapostavljamo praksu življenja. Keltski um imao je divan smisao za spontanost. Sponatanost je veliki duhovni dar. Biti spontan znači pobjeći iz kaveza ega i imati povjerenje u ono što je izvan nas. Veliki neprijatelj duhovnog pripadanja je ego. Ego ne zrcali istinit oblik naše individualnost. Ego je krivo sebstvo rođeno iz straha i obrambenosti. Ego je zaštitna kora koju navlačimo na svoje osjećaje. Sastoji se od stidljivosti, propuštenog povjerenja u drugo i nepoštovanja vlastite onostranosti. Jedan od najvećih konflikata u životu je konflikt između ega i duše. Ego je ugrožen, napet i mora se natjecati, dok duša teći prema iznenađenju, spontanosti, novome i svježemu. Istinito prisutvo duše u sebi nosi humor i ironiju, a ne opsesivnu ozbiljnost samoga sebe. Zaobilazi ono što je zamorno, iznošeno i ponavljajuće. Predodžba izvora koji buja iz tvrdog, korom obloženog tla je prosvjetljujuća predodžba za svjećinu koja odjednom može svanuti u srcu uvijek spremnom za iskustvo.
Freud I Jung su prosvijetlili široku složenost duše. Čovjek nije samo neko obično jednodimenzionalno sebstvo. Unutar duše postoji labirin. Ono što mi mislimo i želimo često dolazi u konflikt s onime što radimo. Ispod površine naše svijesti neko široko nepoznato korijenje određuje naše pokrete. Mitološka priča zemlje i bogova šapuće u nama. Postajemo svjesni obrasca sljepoće i opsesije koji nas nesvjesno nekamo tjeraju. Toliko puta primjećujemo kako se vraćamo na ista prazna mjesta, koja smanjuju i osiromašuju našu bit. Sva psihička aktivnost je u početku nesvjesna, to je razina prikrivenih želja. Nesvjesnot je moćno i neprekidno prisustvo. Svaki život proizlazi iz te unutarnje noći i snjom se bori, baca svoju izazovnu i bolnu sjenu na sve što radimo, mislimo i osjećamo. Zemljaske smo posude koje u sebi nose blago. Ali neki apekti blaga su tamniji i opasniji nego što si dopuštamo zamisliti. Kad se nesvjenost prosvijetli, tada nas njene tamne snage više ne drže kao zatvorenike. Taj rad na slobodi je spor i nepredvidiv, ali je upravo na tom pragu svaki pojedinac čuvar i subjekt svoje vlastite promjene. Izvan nas društvo funkcionira na vanjski način, njegovo kolektivno oko ne poznaje unutrašnjost, ono vidi samo kroz leću imidža, utiska i funkcionalnosti.
Ne moramo ići nikud izvan sebe da bismo došli u istinski razgovor sa svojom dušom i misterijima duhovnoga svijeta. Vječnost ima svoj dom – u nama.
Ono poznato se obično, baš zato što je poznato, ne prepoznaje.
Ljudima je teško probuditi se za svoj unutarnji svijet, posebno kad im je život postao previše uhodan.
Trebali bismo postati razgovorljiviji sa suzdržljivim svjetlom svoje duše. Prvi korak buđenja za naš unutarnji svijet, te dubinu i obećanje naše samoće, bilo bi sebe neko vrijeme promatrati kao stranca koji stoji ispred naših najdubljih dubina.
Mi nikada ne znamo kolika mjesta prirode se sastaju u ljudskom tijelu. Krajolik nije sav samo vanjski, on se ušuljao u unutrašnjost duše. Ljudska prisutnost prožeta je krajolikom.
Prvotna energija naše duše u sebi nosi krasnu toplinu i daje nam dobrodošlicu. Jedan od razloga zašto smo poslani na Zemlju jest da uspostavimo tu vezu sa samim sobom, da uspostavimo to unutarnje prijateljstvo.
Biti prirodan znači biti svet, ali jako je teško biti prirodan. Biti prirodan znači biti udomljen u svojoj vlastitoj prirodi. Kad smo izvan sebe, kad stalno pokušavamo doseći nešto izvan sebe, tada izbjegavamo zov svog misterija. Prihvatimo li, međutim, cjelovitost svoje samoće i namjestimo li se u njenom misteriju, tada naše veze s drugima dobiju novu toplinu, postanu pustolovina i čudo.
U srcu naše samoće čeka nas dobrodošlica. Kada to shvatimo tada nestane većina straha koji vlada našim životom u trenutku kad se naš strah preobrazi usklađujemo se u ritam sa samim sobom.
Ljepota voli biti udaljena od javnog blještavila. Ezra Pound
Naša osoba, naša vjerovanja i naša uloga, zapravo su tehnika ili strategija za prolaz kroz svakidašnju rutinu. Kad smo posve sami, ili kad se probudimo usred noći, tada istinito znanje u nama može izaći na vidjelo.
Mi smo vječna jezgra, to je drevan razlog zbog kojega smo ovdje. Početi dobivati mali uvid u tu jezgru znači dolaziti u sklad sa svojom sudbinom i s providnošću koja uvijek brine za naše dane i putove. Taj proces samootkrivenja nije jednostavan, može sa sobom povlačiti patnju, sumnju i očaj. Ali od punoće našega bića ne smijemo ustuknuti da bismo umanjili bol.
Naš nam se život u svijetu objavljuje u obliku vremena.
Rilke je govorio da je teškoća jedan od najboljih prijatleja duše. Naši životi bili bi neizmjerno bogatiji kada bismo isto gostoprimstvo mogli pružiti pri susretu s negativnim, kao što to činimo s onime što je radosno i u čemu uživamo. Time što izbjegavamo negativno mi ga samo ohrabrujemo da se opet pojavi. Potreban nam je nov način shvaćanja i integriranja negativnog. Negativno je jedan od najbližih prijatelja naše sudbine. Sadrži bitne energije koje su nam potrebne i koje ne možemo pronaći drugdje.
Svaka osoba u svom srcu nosi izvjesne kvalitete ili prisutnosti koje su neugodne, ometajuće i negativne. Naša sveta dužnost je da prema njima budemo ljubazni.
Duša obožava jedinstvo. Ono što mi dijelimo, duša sastavlja.
Kad nam je um zamšen tada je lijepo hodati uz morsku obalu, pustiti da ritam oceana uđe u nas. Ocean može razmrsiti zapleteni um.
Naša samoća je drugačija. Za razliku od prirode i životinjskog svijeta, u ljudskom umu postoji zrcalo. Zrcalo skuplja svaki odraz. Ljudska samoća je toliko ne-samotna. Duboka ljudska samoća je mjesto velikog nagnuća i napetosti. Kad ulazimo u svoju samoću, ulazimo u društvo sa svime i svima. Kada sebe frenetično vućemo prema van i tražimo utočište u vanjskoj slici ili u nekoj ulozi, onda sebe šaljemo u progonstvo. Kada se strpljivo i tiho vratimo natrag sebi, stižemo u jedinstvo i u pripadanje.
Čovjeka neprekidno privlači pokret. Kao dojenčad htjeli smo puzati, zatim hodati, a kao odrasli osjećamo neprestanu želju za hodanjem u neovisnost i slobodu.
Sve živo nalazi se u pokretu. Taj pokret zove se rast. Najuzbudljiviji oblik rasta nije običan fizički rast, nego unutarnji rast duše i našega života.
Najduže i najuzbudljivije putovanje je putovanje iznutra.
U ljudskoj duši postoji krasna složenost rasta. Da bismo je i letimice ugledali, pokušajmo vizualizirati um kao toranj s prozorima. Mnogi ljudi, nažalost, ostanu zarobljeni na jednom prozoru i svaki dan gledaju isti prikaz, istim načinom. Istinit rast događa se kada se povučemo s tog jednog prozora, okrenemo i hodamo oko unutarnjeg tornja duše, te uočimo sve druge različite prozore koji čekaju na naš pogled. Kroz te različite prozore možemo dobiti nove poglede na mogućnost, prisutnost i kreativnost. Samozadovoljstvo, navika i zaslijepljenost često nas sprečavaju da osjećamo svoj život. Toliko toga ovisi o okviru vizije – o prozoru kroz koji gledamo.
Mogućnost i promjena pretvaraju se u rast unutar oblika vremena kojega nazivamo dan. u danima živimo. Taj vremenski ritam daje oblik našem životu. Svaki novi dan koji nam je poklonjen uobličuje naš život iznova.
Teže je provesti dan nego napisati dobru knjigu. Dan je dragocjen, jer je zapravo svaki dan mikrokozmos našeg čitavog života. Svaki novi dan nudi mogućnosti i obećanja koja nikada prijenisu bila viđena. Dosljedno sudjelovati u potpunoj mogućnosti svoga života znači na vrijedan način sudjelovati u mogućnosti novoga dana.
Novi dan produbljuje ono što se već dogodilo, a otvara iznenađujuće, nepredvidivo i stvaralačko. Mi možda želimo promijeniti naš život, možda smo pod nekom terapijom ili smo u nekoj religiji, ali naša nova vizija je samo priča sve dok ne uđe u praksu našega dana.
Naš život postaje oblik dana kojeg nastanjujemo. Dani ulaze u nas. Nažalost, u suvremenom životu dan je nerijetko kavez. Postao je mjesto gdje čovjek gubi svoju mladost, energiju i snagu. Danse često doživljava kao kavez zato što se veći dio provodi na radnom mjestu. Toliki naši dani i toliko našega vremena provodimo u radu izvan područja kreativnosti i osjećaja.
Dani provedeni u kavezu čine nas umornima i iscrpljenima. U gradu, svakoga jutra kolone automobila nose ljude koji su jedva izašli iz sna i koji su pospani, zabrinuti, frustrirani. Pritisak i stres već su im ukrali dan. Uvečer su ti isti ljudi iscrpljeni nakon dugoga radnog dana. Kad stignu kući nemaju više snage baviti se željama, mislima i osjećajima koje su zapostavljali cijeli dan.
Ljudsko biće duboko čezne za istraživanjem. Lijep način prisutnosti duše jesu misli. One su oblici unutarnje brzine duše. Na svijetu ništa nije toliko brzo kao misao. Može letjeti svakuda i biti sa svakim. I naši osjećaji mogu letjeti brzo, mada nama osobno vrlo dragocjeni, misli i osjećaji ipak ostaju, uglavnom, nevidljivi. Da bismo ih doživjeli kao stvarne, mi taj unutarnji, nevidljivi svijet moramo nekako izraziti. Svaki život traži mogućnost izražaja. Kada nešto aktivno radimo tada ono nevidljivo u nama pronalazi oblik i dolazi do izražaja. Zato bi naš posao trebao biti mjesto gdje duša može uživati jer postaje vidljiva i prisutna. Ono što je u nama bogato, nepoznato i suzdržljivo može izroniti i zauzeti vidljiv oblik. Naša priroda duboko čezne za mogućnošću izražaja koji se zove rad.
Ponekad dozvolimo ljudima d aimaju negativnu moć nad nama samo zato jer ih nikada ne dovedemo u pitanje. Kad se lažno preobuče u moć tada ga nijedna snaga ne može tako brzo demaskirati – kao jednostavno pitanje.
Ali postoji ključna razlika između moći i autoriteta. Ako smo svjesni naše vlastite unutarnje moći tada smo mi svoj vlastiti autoritet. Riječ autoritet predstavlja autorstvo naših ideja i djela. Svijet funkcionira preko struktura moći. Prema tome, poželjno je da ljudi s istinski profinjenom osjetljivošću, imaginacijom i suosjećanjem sebe učine dostupnima za preuzimanje moćnih mjesta. Karizmatična osoba na moćnom mjestu može biti posrednik velikih i pozitivnih promjena.
Rad može čovjeka otuđiti od vlastite prirode i vlastita potencijala. Karl Marx
Ogromna kreativnost mogla bi se osloboditi na radnom mjestu. Zamislimo kako bi bilo krasno kad bismo na radnom jestu mogli uistinu osjećati sebe, te izražavati svoju istinsku prirodu, nadarenost i imaginaciju. Ne bismo trebali razlikovati između svoga doma, privatnog života i poslovnog svijeta. Jedno bi moglo na kreativan način teći u drugo i međusobno se obogaćivati. Ali umjesto toga, ljudi previše pripadaju sustavu jer su na to prisiljeni, i jer su pod kontrolom.
Jedan od ohrabrujućih aspekata suvremenog rada, osobito u poslovnom svijetu jest rastuće prepoznavanje imaginacije kao vitalne i važne snage. To nije zato što poslovni svijet voli imaginaciju. Opće štovanje imaginacije imalo je drugih razloga, naime tržište je sada toliko promjenjivo, a ritam promjena toliko vrz da stari obrasci kontrole rada više ne mogu biti djelotvorni. Počinje se prepoznavati stari linearni sustav koji kontrolira rad i radnika i više nije profitabilan. Zbog toga je prisutnost duše na radnom mjestu sada dobrodošla. Duša je dobrodošla jer je ona mjesto na kojem živi imaginacija.
Imaginacija je kreativna snaga pojedinca. Može uvijek prebroditi razne pragove te oslobađa mogućnosti prepoznavanja i kreativnosti koje linearni, kontrolirajući, vanjski um nikada neće ni letimice ugledati.
Zauzmi drugačiji stav. Pokušaj iz toga područja pronaći nekoliko pitanja koja se nitko nije sjetio postaviti, onda ćeš otkriti nešto uistinu originalno i jezgrovito. Taj savjet bio je poziv na neobičnost, nadahnuće da neku poznatu situaciju sagledamo na potpuno nov način.
Često neka nova osoba može unijeti novi način postavljanja pitanja i razmišljanja. Tada s eodjednom zamrla situacija složi na svjež i uzbuđujuži način. Bude se mogućnosti koje su spavale ispod površine stare nezanimljive sličnosti. Ljudi osjete svoju moć i angažiraju se, cijeli projekt radnog mjesta oživi novom energijom.
Kada volja i intelekt djeluju na radnom mjestu kao hotimične nage tada to dosadnu ujednačenost čini još ustaljenijom. Ako se dopusti da djeluje imaginacija, snaga prosvjetljenja u duši, tada ona radno mjesto otvara na posve nov način. Nitko ne bi smio biti neutralan ili ravnodušan prema svom poslu ili radnom mjestu. Za svakoga od nas je vrlo važno da brižno pazi kakvim se radom bavi. Trebali bismo ustanoviti je li posao kojim se bavimo i naše radno mjesto uistinu izražaj naše ličnosti, dostojanstva i nadarenosti. Ako nije, onda možda moramo donijeti tešku odluku. Ako prodajemo svoju dušu onda na kraju kupujemo jadan život.
Ugled i sigurnost suptilne su klopke na životnom putu. Ljudi koji vole krajnosti često su bliže obnovi i otkriću sebe samih. Oni koji su zarobljeni u nezanimljivom osrednjem području slave i ugleda izgubljeni su a da toga nikada ne postanu svjesni. To može biti klopka za one koji ovise o poslovnom svijetu. Mnogi poslovni ljudi koriste samo jednu stranu svoga uma: strategijsku, taktičnu i mehaničku stranu, i to iz dana u dan. To im postaje mentalnom navikom koju primjenjuju na sve, pa tako i na svoj unutarnji život.
Ako upotrebljavamo samo svoju vanjsku stranu i ako samo na površini funkcioniramo, tada se potajno iscrpljujemo. Mnoge godine takvoga načina života nas malo pomalo čine očajnim.
Slom živaca je često očajnički pokušaj duše da se probije kroz iscrpljenu fasadu politike igranja uloga. U ljudskoj duši postoji dubina koju linearna površina radnog svijeta ne može doseći. Kada se prepustimo rutini, tada postajemo zarobljenici jednog prozora svoga uma. Nismo u stanju okrenuti se prema balkonu duše i radovati se različitim pogledima koji nams e nude s drugih prozora čuda i mogućnosti.
Jednostavna, ali dobro promišljena, vježba jest dati sebi dovoljno vremena: ostavimo sav dnevni red za sobom. Pustimo da zapostavljena prisutnost naše duše dođe kako bi se opet s nama susrela i s nama se bavila. To može biti ponovno upoznavanje s našim zaboravljenim misterijem.
Kriva predodžba može paralizirati.
Za shvaćanje je ključna percepcija. Kako vidimo i ono što vidimo odlučuje o tome kakvi ćemo biti.
Moj smisao za teškoću projekta počeo se zrcaliti u mom odnosu prema radu. Počeo sam saam sebe paralizirati i uskoro uopće nisam bio u stanju raditi. Nijemci za takvu blokadu lijepo kažu – stojim si na putu. Prišao bih svom radnom stolu s puno predanosti i u vjeri da ću probiti tu barijeru, ali nisam se mogao usredotočiti. Moj um proganjala je predodžba o neostvarivosti moje zadaće. Svaki dan pokušao bih iznova ali bio sam paraliziran.
Godina je krug. Tu je zimsko doba koje otvara put proljeću, zatim iz proljeća izraste ljeto i napokon se godina usavrši u jeseni. Krug vremena se nikad ne prekida. Taj ritam zrcali se čak i u danu, i on je krug. Prvo iz tame dolazi nova zora, prema podnevu ona postaje jača, prema večeri pada dolje i zatim se ponovo vraća u noć. Budući da živimo u vremenu i život svake osobe je krug. Dolazazimo iz nepoznatoga. Pojavljujemo se na Zemlji, ovdje živimo, od zemlje se hranimo i napokon se opet vraćamo natrag u nepoznato. I oceani se kreću u tom ritmu, dolazi plima, okrene se i opet odlazi. Podsjeća na ritam ljudskoga daha koji ulazi u nas, napuni nas te se zatim povlači i opet izlazi.
Krug donosi uvid u proces starenja. Kad starimo vrijeme utječe na naše tijelo, naša iskustva, i prije svega, našu dušu. U starenju ima puno žestine. Kad nam tijelo stari, počinjemo gubiti prirodnu i spontanu krepost mladosti. Kao mračna plima, vrijeme se počinje utiskivati u membranu naše snage. Ono to nastavlja raditi sve dok se naš život, pomalo, potpuno ne isprazni.
Kad je u našem životu zimsko doba tada prolazimo kroz bol, teškoću i nemir. Tada je važno slijediti instinkt prirode i povući se u sebe. Kad zimsko doba uđe u našu dušu, tada nije mudro upuštati se u nove poduhvate. Trebamo se pritajiti i skloniti, sve dok to tmurno prazno vrijeme ne prođe. To je lijek prirode. Sebe čuva u zimovanju.
U jesenje doba našega života žete se naše iskustvo. To je pozadina kroz koju možemo razumjeti starenje. Starjeti ne znači samo da naše tijelo gubi sigurnost, snagu i samopouzdanje. Starenje nas poziva i da postanemo svjesni svetoga kruga koji daje utočište našemu životu. U krugu žetve možemo sabrati izgubljene trenutke i iskustva, sakupiti ih i držati ih kao jedno. Zapravo, kada ne bismo doživljavali starenje kao slabost tijela, nego kao žetvu duše, tada bismo naučili da starenje može biti vrijeme velike snage, uravnoteženosti i pouzdanja. Razumijevanje žetve naše duše u pozadini godišnjeg ritma trebalo bi nam dati smisao za tihu radost dolaska toga vremena u naš život. Trebalo bi nam dati snagu i smisao za otkrivanje dubljeg pripadanja svijeta naše duše.
Kad sami počnemo starjeti prepoznajemo kako vrijeme prolazi nevjerojatno brzo. Zapravo, vrijeme je jedina razlika između mlade osobe na visini njezina zanosa i jako stare osobe na veoma krhkoj i gotovo ispražnjenoj fizičkoj razini.
Jedno od najvećih misterija u životu je misterij vremena. Sve što nam se događa, događa nam se u vremenu i kroz vrijeme. Vrijeme je snaga koja na vrata našega srca donosi sva nova iskustva. Sve što nam se događa kontrolirano je i određeno vremenom.
Koliba:
Sjedim budno
Za malenog prozora
Svoga uma i promatram
Kako dani prolaze, stranci
Koji nemaju zbog čega gledati unutra.
Vrijeme može, tako gledano, biti jako zastrašujuće. Oko ljudskoga tijela je ništavilo, to ništavilo je element zraka. Ono našega tijela ne postoji vidljiva fizička zaštita, zato nam sve može pristupiti, u svako vrijeme i iz bilo kojeg pravca. Jasam, prazan zrak neće zaustaviti strijele sudbine da se nastane u našem životu. Život je nevjerojatno neizvjestan i neočekivan.
Prolaznost je jedan od aspekata vremena kojim doživljavamo usamljenost. Vrijeme prolazi i nosi sve sa sobom. To nam može biti utjeha kad patimo i prolazimo kroz vrijeme usamljenosti i tuge. Ohrabruje nas kada sami sebi možemo kazati: i ovo će proći. Suprotnost toga takođej je istinita: kad nam je lijepo i kada smo uistinu sretni, nalazimo se s osobom koju volimo i život ne bi mogao biti bolji. U tako divno veče ili na tako lijep dan sami svom srcu tajno kažemo: Bože želio bih da se to nastavi zauvijek. Ali ne može, tome dolazi kraj.
Sve naše vrijeme u nama nestaje. To je nevjerojatna činjenica. Toliko smo upleteni u dan.
Naši dani su nestali tiho i zauvijek. Naše buduće vrijeme još nije stiglo. Jedino vremensko uporište je sadašnji trenutak.
Redovnik Phoenix prodro je u vječno vrijeme. Vječno vrijeme kreće se u drugačijem ritmu od uobičajenog, iskidanog, ljudskog vremena.
Mi mislimo u vječnosti, ali se polagano krećemo kroz vrijeme. Oscar Wilde
Unutar nas nalazi se vječno područje, u njemu nismo ranjivi za pustošenje uobičajenog vremena.
Starost je zapravo kao žetva života, vrijeme kad sabiremo svoje vrijeme i njegove fragmente. Na taj način sebe iscjeljujemo, postižemo novu snagu, ravnotežu i pripadanje koje nam nisu bili dostupni dok smo rastreseni jurili kroz dane svog života. Starost je vrijeme povratka u kuću naše dublje prirode, potpunog ulaska u hram sjećanja, u kojem nas u tajnom zboru čekaju svi naši nestali dani.
Posjećivatihram sjećanja ne znači samo putovati natrag u prošlost, nego to znači probuditi i integrirati sve ono što nam se događa. To je dio razmatrajućeg procesa koje iskustvu daje dubinu. Svi mi imamo iskustva ali, kao što je rekao T.S.Eliot, imali smo iskustvo, ali smo promašili značenje. Svako ljudsko srce traži značenje, jer u značenju leži naše najdublje sklonište. Značenje je sestra iskustva i raspoznati značenje onoga što nam se dogodilo jedan je od bitnih načina pronalaženja unutarnjeg pripadanja i otkrivanja zaštitnog prisustva duše. U Bibliji postoji izuzetna rečenica proroka Haggaia: Posadili ste toliko, a poželi tako malo. Sve što nam se događa je čin sijanja sjemena iskustva. Jednako je važno biti u stanju žeti to iskustvo.
Duša je prirodno utočište našega života. Ako u tijeku života to utočište nismo previše izmučili, napa će se duša sada oko nas okupiti i o nama brinuti. Pristupiti duši i našem sjećanju neonskom analizom može biti veoma destruktivno, posebno u ranjivosti naše starije dobi. Neka nam duša bude prirodna. Jer starost može biti ranjivo doba. Mnogo ljudi u starosti postaju zabrinuti i plašljivi. Baš u teško i ranjivo vrijeme trebali bismo se brinuti za sebe. U teškim vremenima moramo uvijek čuvati nešto lijepo u srcu. Možda je ljepota to što će nas na kraju spasiti.
Onako kako gledamo na budućnost tako je i oblikujemo. Drugim riječima, očekivanje pomaže stvarati budućnosti. Mnoge od naših teškoća nam ne pripadaju. To su teškoće koje našim mračnim stavom sami privlačimo.
Prirodna mudrost kao da nam kazuje da će se život ponašati prema nama onako kako se mi ponašamo prema njemu. Imati stav koji je pun suosjećanja i nade dovodi nam kući sve ono što nam je zaista potrebno.
Starost je vrijeme druge nevinosti. Postoji prva nevinost, kada smo djeca, ali ta nevinost zasnovana je na naivnom povjerenju i neznaju. Druga nevinost dolazi kasnije u životu, nakon što smo intenzivno živjeli. Poznajemo tmurnost života, poznajemo njegovu nevjerojatnu sposobnost da razočara i ponekad razara. Ali bez obzira na relano prepoznavanje životnoga negativnog potencijala, još imamo gledište koje je cjelovito, puno nade i svjetlosti. To je ta vrsta druge nevinosti.
U duši postoji mjesto koje je vječno. Vrijeme nas čini starim, ali u duši postoji mjesto koje vrijeme ne može dotaknuti.
Nova samoća u našem životu može starenje činiti zastrašujućim. Novi mir spušta se na vanjski okvir našeg aktivnog života, na posao koji smo radili, na obitelj koju smo odgojili i na ulogu koju smo igrali. Naš život preuzima veći mir i veću samoću. Te činjenice nas ne moraju plašiti. Ako ih sagledamo na kreativan način, tada nova tišina i samoća mogu biti divni darovi i veliki izvori bogatstva. Često u životu propuštamo velika blaga jer smo toliko nemirni. U našem umu uvijek smo negdje drugdje. Rijetko smo na mjestu na kojem stojimo i u vremenu koje je sada. Mnoge ljude proganja prošlost, stvari koje nisu učinili, stvari koje su trebali učiniti, za koje im je žao što ih nisu učinili. Zarobljenici su u prošlosti. Druge ljude proganja budućnost, plaše se i brinu o onome što će doći.
Malo je ljudi zapravo u stanju biti nastanjeno u svom sadašnjem vremenu, jer su previše pod stresom i u žurbi. Jedna od radosti starenja je imati više vremena i biti u miru. Pascal je rekao da mnogi naši problemi dolaze od naše nesposobnosti da tiho sjedimo u sobi. Tišina je bitna za svijet duše. Postajemo li mirniji kada starimo, otkrit ćemo da tišina može biti divan drug.
Starost može biti vrijeme otpuštanje teških opterećenja koje smo vukli za sobom kroz kamena polja godina.
Blagoslov za starost
Neka svjetlo tvoje duše za tebe brine
Neka se sve tvoje brige i strahovi o starenju preobraze
Neka ti bude darivana mudrost za oko tvoje duše
Da ugledaš to lijepo vrijeme žetve.
Da predano žanješ svoj život
Da iscijeliš ono što te je ranilo, da mu dopustiš
Da ti se približi i da postane jedno s tobom.
Imaj veliko dostojanstvo
I veliki smisao za svoju slobodu
I više od svega drugoga, neka te čeka prekrasan dar
Susreta s vječnim svjetlom
I ljepote koja je unutar tebe.
Budi blagoslovljen i pronađi
Divnu ljubav u sebi za sebe.
Postoji prisutnost koja s nama hoda cestom života. Ta prisutnost prati nas svakoga trenutka. Zasjenjuje svaku našu misao i svaki osjećaj. Nasamo ili s drugima, ona je uvijek s nama. Kad smo se rodili, izašla je s nama iz utrobe, u uzbuđenju našega dolaska nitko je nije primijetio. Iako nas ta prisutnost okružuje, još uvijek smo slijepi za njeno društvo. Ime te prisutnosti je smrt.
U krivu smo ako mislimo da smrt dolazi samo na kraju života. Naša fizička smrt je samo upotpunjavanje procesa na kojemu je naš tajni drug radio od našeg rođenja. Naš život je život našega tijela i duše, ali prisutnost naše smrti obuhvaća oboje.
U nama je sila koja nas neptrekidno tereti i koja nas odvlači od svjetla.
Ta negativnost je snaga i obraz naše smrti koja glođe po našem pripadanju u svijetu. Želi da u vlastitom životu budemo stranci. Ta nas negativnost drži vani u progonstvu, daleko od ljubavi i topline. Negativnost možemo preobraziti tako da je okrenemo prema svjetlu svoje duše. Ono iz negativnosti pomalo odstranjuje silu, težinu i ranjivost. Tako ono što smatramo svojom negativnom stranom može postati najvećom snagom obnove, kreativnosti i rasta u nama. Svatko od nas ima tu zadaću. Mudra osoba je ta koja zna gdje leži njena negativnost, a ipak se ne veže za nju. Jer se iza nje nalazi veća i velikodušnija prisutnost. Kada preobrazimo negativnost krećemo u svjetlo koje se krije u toj većoj prisutnosti. Neprestana preobrazba lica naše smrti osigurava da nam na kraju života naša fizička smrt neće biti stranac koji protiv naše volje krade život koji smo živjeli, dobro ćemo poznavati njeno lice. Zato što smo svladali strah, smrt će nam biti susret sa životnim prijateljem najdublje strane naše prirode.
Previše kontrole je destruktivno. Postajemo zarobljenici zaštitnog programa kojega smo ispleli oko vlastitog života. To nas može izdvojiti od mnogih nama upućenim blagoslovima. Kontrola mora uvijek biti djelomična i povremen.a u bolno vrijeme, a osobito u vrijeme naše smrti, možda nećemo biti u stanju držati sve pod kontrolom. Mističan život uvijek je prepoznavao da ulaziti dublje u božansku prisutnost znači vježbati neprivrženost. Zapanjujuće je koliko naš život postaje bogatiji kad s epočinjemo opuštati. Krive stvari, za koje smo se očajnički držali, brzo se od nas udaljuju. Tada sve ono što je istinito, što duboko volimo i što nam uistinu pripada ulazi dublje u nas. I nitko nam to ne može oduzeti.
Neki ljudi se boje biti ono što jesu. Igraju neprekidnu igru, kroje brižnu ličnost za koju misle da će je svijet prihvatiti i da će joj se diviti. Čak i kad su posve sami, još se uvijek boje susresti sebe. Jedna od najsvetijih dužnosti naše sudbine je dužnost da budemo ono što jesmo. Kad sami sebe prihvatimo i kad sebe volimo, tada učimo da se ne treba bojati svoje vlastite prirode. Tog trenutka uspostavimo ritam sa svojom dušom i nalazimo se na vlastitom tlu. Sigurni smo u sebe. Uravnoteženi smo. Beskorisno je svoj život zamarati politikom krojenja ličnosti koja bi odgovarala očekivanju drugih ljudi. Život je tako kratak, a mi imamo posebnu sudbinu koja čeka da nam se razotkrije. Pojekad, jer se bojimo biti ono što jesmo, tu sudbinu izbjegavamo i ostajemo gladni i osiromašeni u gladi koju smo si sami stvorili.
U mnogim sobama našega uma leže neopasne stvari, poput starog užeta. Naša tjeskoba tada nad njima radi toliko dugo dok ih ne pretvorimo u sablasti koje nas drže zarobljenima i skamenjenima u malim sobama našeg života.
Način kojim možemo preobraziti moć i prisutnost smrti je preobrazba straha. Kad sam zabrinut ili kada se nečega bojim, pomaže mi ako se zapitam – čega se zapravo bojim? To je pitanje koje oslobađa. Strah je kao magla, širi se posvuda i krivotvori oblik svega. Kada ga svedemo na to jedno pitanje tada se smanji na mjeru s kojom se možemo normalno nositi. Kada znamo što nas plaši tada moć koju smo predali strahu, uzimamo natrag. To naš strah odvaja i od noći nepoznatoga, u kojoj živi svaki strah. Strah se povećava u anonimnosti, kloni se imena. Kada strah možemo imenovati, tada se smanjuje.
Sav strah ukorijenjen je u strahu od smrti. U svakom životu postoji vrijeme ili doba kada se zaista plašimo umiranja. Živimo u vremenu, a vrijeme je užasno neizvjesno. Nitko ne može sa sigurnošću reći što će nam se dogoditi ove noći, sutra ili sljedećeg tjedna. Vrijeme nam na vrata života može donijeti bilo što. Zastrašujući aspekt života je ta nepredvidivost.
Iako je smrt najmoćnije i zadnje iskustvo našega života, naša kultura se užasno trudi zanijekati njeno prisustvo.
Nikada nećemo shvatiti smrt, sve dok ne zakuca na naša vrata.
Ne postoji mjesto na kojem se možemo sakriti od smrti. Smrt će, kada nas potraži, uvijek znati gdje će nas pronaći.
Smrt je usamljen posjetitelj. Kad posjeti naš dom više ništa nije kao prije. Za stolom je prazno mjesto, u kući je jedna odsutnost. Kad nam umre netko blizak, tada je to strašno čudno i očajničko iskustvo. U nama se nešto slomi što se nikada više neće složiti. Otišla je osoba koju smo voljeli, čije lice, ruke i tijelo smo tako dobro poznavali. To tijelo je, prvi puta, potpuno prazno. To je vrlo zastrašujuće i čudno.
Ako nekoga stvarno volimo, bili bismo voljni umrijeti umjesto njega. Ali kada nečije vrijeme dođe, nitko ne može zauzeti mjesto drugoga. Svatko od nas treba poći sam. Toliko je čudno to da, onaj tko umre, doslovce nestane.
Ljudska iskustva uključuju svakojaku vrstu stalnosti i prekida, bliskosti i udaljenosti. U smrti iskustvo dostiže konačnu granicu. Preminuli doslovce ispada iz vidljivog svijeta oblika i prisutnosti. Pri rođenju se pojavljujem iz ničega, pri smrti nestajemo u ništa.
Strašan trenutak u tugovanju zbog nečije smrti je onaj kad shvatimo da preminulu osobu više nećemo nikada vidjeti. Odsutnost njenog života, odustnost glasa, lica i prisutnosti postaje nešto što pored nas počinje rasti kao drvo.
Keltska tradicija prepoznaje kako su vječan i prolazan svijet međusobno isprepleteni. U vrijeme smrti stanovnici vječnog svijeta se često približavaju vidljivom svijetu. Kod nekih ljudi smrt traje danima ili satima, i tada se često događa da pred samim trenutko smrti ta osoba vidi preminulu majku, baku, djeda ili nekog rođaka, muža, supruga ili prijatelja. Kad je netko blizu smrti onda je veo između ovoga svijeta i vječnoga svijeta jako tanak. U nekim slučajevima veo je zapravo na trenutak i otklonjen, tako da za taj kratki trenutak možemo uistinu dobiti pogled u vječni svijet. Naši prijatelji, koji sada žive u vječnom svijetu, dolaze nam ususret kako bi nas odveli kući. Kad ljudi koji umiru vide svoje prijatelje, tada im to obično daje veliku snagu, podršku i ohrabrenje. Ta uzvišena percepcija pokazuje kakva nevjerojatna snaga okružuje trenutak smrti.
Prvi puta preobrazio se moj strah od smrti. Uvidio sam, ako u ovome svijetu živimo u ljubaznosti, ako ništa ne dodajemo teretima drugih ljudi, nego nastojimo služiti u ljubavi, kada za nas dođe vrijeme da krenemo na taj put, primit ćemo svjetlo, mir i dobrodošlu slobodu koja će nam omogućiti da na drugi svijet prijeđemo s velikom lakoćom, ljepotom i prihvaćanjem.
Kada prisutvujemo sakramentu nečije smrti, tada bismo trebali biti veoma svjesni njegove situacije. Drugim riječima, ne bismo se smjeli previše usredotočiti na vlastitu bol. Umjesto toga morali bismo se truditi da budemo sasvim prisutni uz tu osobu, da budemo potpuno uz nju i s njom.
Ako je ikako moguće, kad čovjek umre, trebao bi ostati u obiteljskom okružju, kako bi se taj duboki prijelaz mogao obaviti na ugodan, lak i siguran način. U prvih nekoliko tjedana nakon što čovjek umre, trebalo bi paziti i štititi dušu i sječanje na tu osobu. Trebalo bi mnogo moliti da joj se olakša put kući. Smrt je prag u nepoznato i osobi koja kreće na taj put potrebna je zaštita.
Smrt je u suvremenom životu izgurana na rubove. Pogrebi su velike drame, ali nerijetko ostaju nešto izvanjsko i površno. Naše društvo usmjereno na konzumiranje izgubilo je smisao za ritual i mudrost, koji su potrebni zaprihvaćanje obrednog puta. Osobi koja je ušla na put smrti potrebno je više duboke pažnje.
Vidokrug je nešto prema čemu putujemo, ali i ono što putuje s nama. To je prosvjetljujuća metafora za shvaćanje različitih vidokruga u našem rastu. Ako se trudimo da budemo razvnopravni s našom sudbinom i zavrijedimo mogućnosti koje spavaju u glini našeg srca, tada bismo redovito trebali dosizati nove vidokruge. Po tome se smrt može smatrati zadnjim vidokrugom. Tako ngdje, iznan nas, čeka nas najdublji izvor našeg identiteta. U tom izvoru opazit ćemo ljepotu i svjetlo našega vječnog obraza.
U našoj borbi s tom tihom i tajnom družicom, sa smrću, ključna se bitka odvija između ega i duše. Ego je obrambena ljuska koju navlačimo oko svoga života. On se boji, ugrožen je i želi grabiti. Djeluje na previše zaštitnički način i želi natjecanje. Duša, s druge strane, nema barijera. Kao što je kazao Heraklit, veliki grčki filozof: Duša nema granica. Duša je hodočasnik na putu prema beskrajnim horizontima. Nema isključivih područja. Ona prožima sve. Duša je u dodiru s vječnom dimenzijom vremena i nikada se ne boji onoga što će još doći. Na neki način, susreti s vlastitom smrću, u svakidašnjim oblicima neuspjeha, patetičnosti, negativnosti, straha i destruktivnosti, zapravo su mogućnosti za preobrazbu našeg ega. Oni nas zovu da napustimo način življenja pod zaštitom i kontrolom i da se upustimo u umjetnost življenja koja dozvoljava otvorenost i gostoprimstvo. Vježbati umjetnost življenja znači ući u ritam duše. Ako se uspijemo uskladiti s ritmom svoje duše, tada zadnji susret s našom fizičkom smrću ne mora biti ugrožavajući ili destruktivan. Taj zadnji susret bit će susret s našom najdubljom ličnošću, naime s našom dušom.
Duboko u sebi silno čeznemo za susretom s dušom. Čitav život trudimo se dostići sami sebe. Toliko se žurimo, toliko smo zaposleni i rastreseni, da dubinama koje su u nama ne možemo posvetiti dovljno vremena ili priznanja. Trudimo se da sebe vidimo i da se susretnemo, ali u nama je tolika složenost i u ljudskom srcu tolike naslage, da rijetko ako ikada sami sebe sretnemo.
Zato smrt ne mora biti negativan ili destruktivan događaj. Naša smrt može biti divan stvaralački doživljaj koji nas otvara kako bism mogli zagrliti božansko koje je uvijek tajno u nama živjelo.
Ako malo promislimo, ne bismo smjeli dopustiti da nas život na bilo što prisiljava. Nikada sovju moć ne smijemo dati nekom sustavu ili drugim ljudima. Svoje držanje, ravnotežu i moć svoje duše moramo čuvati u sebi. Ako nitk ne može spriječiti da nam se približi smrt, tada i nitko nema konačnu moć. Sva moć je pretvaranje. Nitko ne izbjegne smrt. Zato nas ništa na svijetu nikada ne bi smjelo moći nagovoriti da ima moć nad nama, pošto nema moći da drži smrt udaljenu od nas. Ali mi imamomoć da preobrazimo strah od smrti. Ako naučimo da se ne plašimo svoje smrti, onda shvaćamo da se i ničega drugoga ne trebamo plašiti.
Kratak pogled u lice smrti može u naš život unijeti beskrajnu slobodu. Može nas učiniti svjesnim koliko je nužno koristiti naše vrijeme ovdje. Gubljenje vremena je jedno od najvećih gubitaka u životu. Kao što je rekao Patrick Kavanagh, toliki ljudi se pripremaju za život umjesto da ga žive. Dobili smo samo jednu mogućnost. Imamo taj jedan put kroz život, ne možemo ponoviti nijedan trenutak, niti koraknuti unazad. Namijenjeno nam je živjeti i nastaniti se u svemu što nam dolazi ususret. U zasjenjenoj strani života je prisustvo smrti. Ali ako živimo punim životom tada smrt nad nama nikada neće imati moć. Nikada nam neće izgledati kao destruktivan, negativan događaj. Ona može postati trenutak koji nas oslobađa da uđemo u najdublje blago naše prirode, ona može biti cjelovit ulaz u hram naše duše. Ako možemo sve otpustiti tada za vrijeme života učimo u malome duhovno umirati. Kada naučimo otpuštati u naš život ulaze veća velikodušnost, otvorenost i dah. Zamislimo to tisuću puta umnoženo u trenutku naše smrti. To oslobođenje nas može uvesti u potpuno novo božansko pripadanje.
Sve što u svijetu radimo graniči s ničim. To ništavilo je jedan od načina kojim nam se ukazuje smrt, ono je jedno od lica smrti. Život duše trebao bi biti preozbrazba toga ničega. Na izvjestan način, ništa se novo ne može pojaviti ako za to ne postoji prostor. Taj prazan prostor je prostor kojega smo nazvali 'ništa'. R.D.Laing, sjajan škotski psihijatar, govorio je: Ne postoji ništa čega bismo se trebali bojati. To znači da nema potrebe bojati se nečega, ali to znači da i ne postoji nešto čega bismo se trebali bojati, jer je svugdje 'ništa', svugdje oko nas. Pošto mi bježimo od tog područja, praznina i ništavilo se podcjenjuju. S duhovnog gledišta mogu se prepoznati kao oblici prisutnosti vječoga. Vječnost uglavnom dolazi u obliku ničega i praznine. Tamo gdje nema prostora, vječno se ne može probuditi. Tamo gdje nema prostora, duša se ne može probuditi.
Darovi
Dajem ti prazninu
Dajem ti punoću
Oprezno ih razmotaj –
Jedno je isto toliko krhko kao i drugo –
I kad mi zahvališ
Pravit ću se da ne primjećujem nesigurnost u tvom glasu
Kada kažeš da je to baš ono što si želio.
Stavi ih na stol pokraj kreveta
Kad se ujutro probudiš
Oni će već proći kroz vrata sna
U tvoju glavu. Kuda god ideš
Ići će s tobom i
Gdje god se nalaziš čudit češ se,
I smiješiti zbog potpunosti
Kojoj ništa ne možeš nadodati
I zbog praznine
Koju možeš napuniti.
Ova lijepa pjesma prikazuje dvojni ritam praznine i punoće u srcu života duše. Ništavilo je sestra mogućnosti. Čini nužan prostor za sve novo, iznenađujuće i neočekivano. Kad osjećamo ništavilo i prazninu kako glođu po našem životu, ne moramo očajavati. To je poziv duše koji naš život budi za nove mogućnosti. Isto tak je i znak da naša duša čezne za preobrazbnom ništavila naše smrti u punoću vječnoga života, kojega nijedna smrt nikada ne može dodirnuti.
Smrt nije kraj, ona je ponovno rođenje. Naša prisutnost u svijetu je tako oštra. Mala traka svjetlosti koju nazivamo životom postavljena je između tame dvije vrste nepoznatoga. Postoji tama nepoznatog u našem porijeklu. Odjednom smo izašli iz toga nepoznatog i započela je traka svjetlosti zvana život. Tu je , zatim, tama na kraju, kad opet nestajemo natrag u nepoznato. Samuel Beckett je divan pisac koji je duboko meditirao o misteriju smrti. Njegov mali komad Dah traje samo nekoliko minuta. Prvo dolazi krik pri rođenju, zatim malo disanja i nakraju znak smrti. Ta drama je sažetak onoga što nam se događa u životu. Sva Beckettova djela, posebice Čekajući Godota, bave se smrću.
Drugim riječima, kad već postoji smrt, vrijeme je na radikalan način relativizirano. Sve što mi ovdje radimo je izmišljavanje igara da nam prođe vrijeme.
Mi uvijek čekamo nekakav veliki trenutak okupljanja ili pripadanja, i uvijek nam izmakne. Proganja nas neka duboka odsutnost. Nešto u našim životima nedostaje. Uvijek mislimo kako će se to popuniti određenom osobom, objektom ili projektom. Očajnički pokušavamo ispuniti prazninu, ali poslušamo li dušu, ona nam kaže da se praznina nikada ne može napuniti.
Smrt je velika rana u svemiru i velika rana u svakom životu. Ali na ironičan način nas baš ta rana može voditi u novi duhovni rast. Razmišljanje o smrti nam može pomoći da radiklano promijenimo svoja ukočena i uobičajena gledanja. Umjesto da živimo samo za vidljivo ili za ono što se može posjedovati na materijalnoj razini svijeta, započinjemo istančavati svoju senzivilnost, te pomalo postajemo svjesni blaga koja se kriju u nevidljivoj strani života. Jedna stvarno duhovna osoba razvija smisao za dubinu svoje nevidljive prirode. Naša nevidljiva priroda u sebi sadržava kvalitete i blaga kojima vrijeme nikad ne može nanijeti štetu. Ona pripadaju isključivo samo nama. Ne trebamo ih grabit, zarađivati ili štititi. Ta blaga su naša, nitko drugi ih nikada ne može od nas oduzeti.
Zamislimo kako bi bilo kada bismo mogli govoriti s dojenčetom u utrobi majke i objasniti mu njegovu ujedinjenost s majkom. Kako mu ta vrpca pripadanja daje život. I kad bismo mu zatim morali reći da će tome doći kraj. Da će biti izbačeno iz utrobe i na kraju progurano kroz jako uski prolaz te ispušteno u prazno, otvoreno svjetlo. Da će vrcpa koja ga veže za majku-utrobu biti prerezana i daće zauvijek biti samo za sebe. Kad bi nam dojenče tada moglo odgovoriti, strahovalo bi da će umrijeti, jer bi za dojenče unutar utrobe to izgledalo poput smrti. Naša teškoća oko tih velikih pitanja je da ih možemo razmotriti samo s jednog stajališta. Nitko živ nije imao iskustvo smrti. Oni koji su umrli, ostavili su nas i ne vraćaju se. Zato zapravo ne moćemo vidjelti drugu polovicu kruga koju otvara smrt.
Ne plačite tamo dolje nema ništa od njega, samo ono što ga je u ovom životu pokrivalo! Divna je zamisao i spoznaja da je tilo bilo samo pokrivalo i da je duša sada slobodna za vječnost.
Čudna je i mačigna činjenica biti ovdje, hodati naokolo u tijelu, imati čitav svijet u sebi, a drugi svijet izvan sebe, na vrhovima prstiju. To je ogroman privilegij, i nevjerojatno je kako ljudska bića uspiju zaboraviti na to čudo što su ovdje. Rilke je kazao: Biti ovdje znači toliko. Strašno je kako nas društvena realnost može umrtviti i paralizirati, da mistično čudo našega života prođe potpuno nezapaženo. Mi smo ovdje. Na neobuzdan i opasan način smo slobodni.
Prostor i vrijeme su osnove ljudskoga identiteta i percepcije. Nikada ne postoji percepcija koja u sebi nema jedan od tih elemenata. Element prostora označuje da smo uvijek odijeljeni. Ja sam ovdje. Ti si tamo. Čak i ona osoba koja nam je najbliža, koju volimo, još uvijek se nalazi u svijetu odvojenom od nas. To je svrha ljubavi. Dvoje ljudi postaju toliko bliski da uistinu žele postati jedno, ali njihovi odvojeni prostori održavaju udaljenost. U prostoru smo uvijek odijeljeni. Druga komponenta identiteta i percepcije je vrijeme. Vrijeme nas također uvijek odjeljuje. Vrijeme je u prvom redu linearno, nepovezano i fragmentarno. Svi naši protekli dani nestali su, više ih nema. Budućnost još nije stigla do nas. Sve što imamo je maleni komadić kamena na kojemu stojimo u ovom trenutku.
Kad duša napusti tijelo, tada ona više nije pod teretom i kontrolom prostora i vremena. Duša je slobodna. Udaljenost i odjeljivanje više je ne smetaju. Mrtvi su naši najbliži susjedi, oni su svagdje oko nas. Meister Eckhart je jednom bio upitan, kamo odlazi čovjekova duša kada umre? Rekao je, nikamo. Kamo bi duša mogla otići? Gdje je vječni svijet? Ne moće biti nigdje drugdje nego ovdje. Pogrešno smo vječnom svijetu dali neki prostor. Vječnost smo poslali u neku vrstu udaljene galaksije. Ali vječni svijet, vjerojatni, nije neko mjesto, nego samo drugačije stanje života. Čovjekova duša ne ide nikamo, jer nema drugoga mjesta kamo bi mogla ići. To ukazuje da su mrtvi ovdje s nama, u zraku kroz koji se stalno krećemo. Jedina razlika između nas i mrtvih je da su oni sada u nevidljivom obliku. Ne možemo ih vidjeti ljudskim okom. Ali možemo osjetiti prisutnost onih koje volimo i koji su umrli. S našom istančanom dušom ih možemo ojsetiti. Osjećamo da su blizu.
Uzrok naše usamljenosti i izolacije često je nesposobnost za duhovnu imaginaciju. Zaboravljamo da ne postoji nešto takvo kao što je prazan prostor. Sav prostor je pun prisutnosti, posebno prisutnosti onih koju su sada u vječnom, nevidljivom obliku.
Za one koji su umrli vremenski svijet je, također, drugačiji. Sada smo zarobljeni u linearnom vremenu. Zaboravili smo prošlost, za nas je ona izgubljena. Ne možemo poznavati budućnost. Vrijeme je za mrtve vjerojatno sasvim drugačije, jer oni sada žive u krugu vječnosti. Ranije smo govorili o krajoliku, i kako se irski krajolik opire linearnosti. Keltski um nikada nije volio ravnu crtu nego uvijek oblik kruga. Unutar kruga su početak i kraj sestre, i one pripadaju utočištu jedinstva godine i Zemlje koja nudi vječnost. Zamišljam kako je u vječnom svijetu vrijeme postalo krug vječnosti. Kad netko ode u taj svijet, on možda može gledati unatrag na ono što ovdje nazivamo prošlošću. Možda vidi i svu našu budućnost. Za mrtve je sadašnje vrijeme potpuna prisutnost. To ukazuje da nas možda naši mrtvi prijatelji bolje poznaju nego što su nas ikada mogli poznavati u životu. Znaju sv eo nama, čak i ono što ih, možda, može razočarati. Ali kako su sada preobraženi, njihovo je shvaćanje i susojećanje prikladno svemu što znaju o nama.
Ne moramo žaliti za mrtivma. Zašto bismo žalili za njima? Oni su sada na mjestu bez sjena, tame, usamljenosti, izolacije i boli. Kod kuće su. S Bogom, od kojega su došli. Vratili su se gnijezdu svog identiteta, u velikom Božjem okružju. Bog je najveće okružje koje postoji, najširi zagrljaj svemira koji kao jedno drži vidljivo i nevidljivo, prolazno i vječno.
U nekim noćima ostani budan do zore kao što to Mjesec ponekad čini za Sunce.
Budi napunjeno vedro, izvučeno tamnim putem iz bunara a zatim podignuto u svjetlo.
Nešto otvara naša krili, nešto čini da dosada i bol nestaju.
Netko pred nama puni šalicu, i mi kušamo samo svetost.
