Vodi me istini – razgradnja ega
Nouk Sanchez i Tomas Vieira
Izdavač: Planetopija
Jeste li ikada razmišljali o našoj pojedinačnoj i kolektivnoj svrsi ovdje na zemlji? Nije nam svrha iz života u život juriti uokolo i ostvarivati drame svojih pogrešnih identiteta. A što se događa kad tijelo umre? Jesmo li oslobođeni, vraćamo li se privremenom stanju blaženstva, da bismo potom ponovno ušli u još jednu naizgled slučajnu dramu?
Dokle god ostajemo opčinjeni egom, dokle god se čvrsto držimo svojih neupitnih vjerovanja, smisao onog što nazivamo životom ostat će zagonetka. Bog ili kako god nazvali tu Univerzalnu prisutnost – ne postoji izvan nas! Mi smo dio Njega i On nas nikada ne napušta. Dakako, katkad se osjećamo kao da nije prisutan, ali to je samo zato što 'mi' koji smo izabrali 'odvojiti' se od njega, ostajemo nesvjesni Njegove prisutnosti u nama. Kao ego s klupkom neistraženih strahova i vezanosti, prezaposleni smo svakodnevnim pitanjima nadzora da bismo razmišljali o smislu života, a kamoli o vlastitom identitetu.
Mogli bismo se pitati i ovo: ako bi Bog trebao voljeti sve, zašto smo mi sposobni djelovati bez ljubavi? Odgovor je da Bog nije stvorio tu 'stvarnost' koju nazivamo svijetom; mi smo je stvorili – u cjelosti smo je izmislili! Potječemo iz izvornog stanja sveobuhvatne i bezuvjetne Ljubavi u kojemu nema patnje, gubitka, straha i odvajanja. Bili smo jedno i još uvijek jesmo, s one strane zamišljenih pojedinačnih života koje po svojem izboru živimo. U Stvarnosti nismo imali potrebu za vremenom, prostorom ili materijalom, to su očitovanja odvojenosti. Bili smo blaženo zadovoljni kao jedno koje jest sve dok nismo odlučili potražiti nešto drugo izvan ukupnosti Jednosti.
Načelo širenja: Temeljna istina koja govori – sve davanje, širenje i dijeljenje je primanje, zadržavamo ono što dajemo, a drugi su naš odraz.
Odvojenost: Prividno stanje odvojenosti od Izvora, stanje izgubljenosti i kaosa, funkcioniranje na temelju krivnje karakterizirano strahom, gnjevom, depresijom, tjeskobom, osuđivanjem drugih, porizanje Jednosti, poricanje Izvora /suprotno Raju, Jednosti, Potpunosti/.
Što je ono neuhvatljivo nešto što vječno tražimo, ali nikada ne nalazimo? Je li to sreća? Ne, zapravo nije. Ako razmislimo o tome, najveći dio onoga što nam je u prošlosti donijelo sreću ujedno nam je, gubitkom ili promjenom, donijelo i bol. A što god nas je činilo sretnim, neprestano je u opasnosti zbog mogućeg gubitka ili promjene. Dakle što mislite da će vas učiniti sretnim? Vječno?
Istina je da što god nam donese sreću, prije ili poslije nam donese i bol. To je univerzalna životna činjenica.
Kad se uvidi da sreća proizlazi iz istog izvora kao i bol i kad se prepozna kao nestalno i krhko stanje, mogli bismo se zapitati: zašto postojimo? Što je to neuhvatljivo nešto što očajnički traćimo, ali nikada ne nalazimo? Što je ta praznina koju osjećamo čak i nakon postizanja cilja? Što nam onaj neprolazan osjećaj pokušava reći?
Životne krize u pravilu nas potiču da zastanemo dovoljno dugo da razmislimo o životu i o njegovu smislu.
Duboko žudimo za beskonačnom, apsolutnom povezanošć s Ljubavlju. Iskustvo kojemu težimo i koje će u konačnici zadovoljiti svu našu tjelesnu, emocionalnu, mentalnu i duhovnu glad uvijek je spoznavanje samih sebe kao potpunih, povezanih Beskonačnih bića.
Nećemo biti oslobođeni kaosa i sposobni potpuno se povezati s Ljubavlju sve dok ne uvidimo jedan i jedini uzrok sve naše boli i patnje – odvajanje od Izvora.
U svojem separatističkom egocentričnom življenju stigli smo do kraja. Kao što vidite, nesvjesno uništavamo naš planet, kao i kvalitetu svojega života. Jastvo, naša istinska priroda, sada nas poziva da se probudimo i prihvatimo odgovornost za svoje ozdravljenje i iscjeljenje. Razvijamo se u svoj sljedeći i uzvišeniji identitet.
Potrebno je otkriti identitet i prirodu jedinog tlačitelja u univerzumu: našeg egoističkog jastva. Kad ga prepoznamo i razgradimo, počet ćemo doživljavati jedinstveni osjećaj jastva koji smo prethodno nazivali svojim Jedinstvenim Jastvom, a taj će nam osjećaj donijeti silnu i neograničenu Ljubav, Mir i Radost koje toliko silno žudimo iskusiti.
Ta razgradnja je Beskonačna Inicijativa čije je vrijeme došlo. Razvili smo se do točke u kojoj si više ne možemo dopustiti čamljenje u neznanju. Naše egoističko jastvo jednostavno više ne može održavati nas i naš planet.
To je odučavanje od svih uvjetovanosti, vjerovanja ili vrijednosti koje su do sada iskrivljavale naše opažanje i onemogućavale prisutnost Ljubavi u našem umu.
Danas živimo u vremenu u kojemu je viša svijest izmijenila naše opažanje te njime obuhvatila mnogo šire viđenje prosvjetljenja od onoga koje su održavali naši preci.
Događa se novo buđenje. Iscjeljivanje dvojnosti – rasplinjavanje poimanja odvojenosti i uviđanje te prihvaćanje naše jednosti – brzo uzima maha. Sve više ljudi uviđa odvojenost ili unutarnji rascjep, kao razornu snagu te svojevoljno i očajnički nastoje vratiti ljubav i sklad u svoj život. Ti ljudi odgovaraju na dublji poziv na Istinu – uviđanje da ste istodobno i ljudski i božanski.
Na putu buđenja naposljetku ustanovimo da 'samo ljudskost' ne zadovoljava našu dušu. Vrlo je primamljivo pokušati ostvariti 'samo duhovnost' i uzdignuti se iznad svojih ljudskih problema, ali ni to ne funkcionira. Ne možemo se uzdignuti iznad onoga što nismo iscijelili i uključili u svoj osobni život.
Da bi itko od nas ostvario prisutnost Ljubavi, najprije mora biti spreman odmah i zauvijek napustiti sve zamisli o zasebnom, osvetoljubivom Bogu koji sudi i kažnjava. Vjerovanje da je Izvor izravan i iznad nas čini nas bespomoćnima i ranjivima, potpuno prepuštenima na milost i nemilost svojevrsnom hirovitom entitetu. Koncept zasebnog Izvora oduzima nam moć i uskraćuje nasljeđe na koje imamo pravo kao Sustvaratelji.
Moramo postati svjesni svoje nesvjesnosti. Tek tada možemo poništiti postojeće strahove i ograničenja. Svaki osjećaj mučne nelagode, svaki neodređen osjećaj nestrpljivosti, i svaka neutažena žeđ za ispunjenjem, znakovi su dubljeg poziva iznutra.
Kolektivno smo odlučili doživjeti nešto drugo osim Beskonačne Jednosti. Međutim Izvor ne može stvoriti ni uvažiti privid. Mi smo ga stvorili. Učinili smo to ušavši u san o odvojenom stanju, te smo vrijeme, prostor, materiju i odvojene entitete pretvorili u prividnu stvarnost.
Kad je ego stekao nešto više prividne neovisnosti o Izvoru, njegov se strah od Izvora pojačao. Pojam 'strah od Boga' mogli bismo protumačiti kao osjećaj stida, krivnje, bespomoćnosti i ranjivosti. Njegova vjerojatno najčešća očitovanja neprolazan su osjećaj 'da nešto nije u redu' i iskustvo straha u bilo kojem obliku (najizrazitiji je vjerojatno paranoja), kao i kroničan te zapanjujuće brz poriv na optuživanje sa svakim doživljajem gnjeva ili uzrujanosti u bilo kojem od širokog raspona oblika. Strah od Izvora u bilo kojem mogućem obliku samo je nedostatak povjerenja u prisutnost Ljubavi.
Opasna je zabluda prihvatiti opće vjerovanje da sreća ovisi o vanjskim okolnostima i da mi nismo potpuno odgovorni za sebe i život koji stvaramo. Obje zamisli vode vjerovanju da smo bespomoćne žrtve, odnosno prepušteni na milost i nemilost drugima i nasumičnom kaosu. Oba je vjerovanja potrebno ponovno razmotriti i preobraziti da bismo mogli utvrditi tko uistinu jesmo i započeti novi život ispunjen svrhom i smislom. Uviđanje gdje smo zapravo izgubili svoj identitet i smisao pokazuje nam i čemu smo poklonili povjerenje. Većina ljudi povjerenje je poklonila na sve strane osim ondje gdje pripada: svojem Jedinstvenom Jastvu, jastvu za koje smo stvoreni.
U temelju svih naših emocionalnih potreba, onkraj potrage za ljubavlju i radošću, nalazi se dubok osjećaj napuštenosti, osjećaj vječne ugroženosti i osjećaj manjkavosti. Nažalost, to je ostavština egoičkog jastva koje te prastare osjećaje neprestano nastoji izbrisati zaokupljanjem pozornosti.
Egoističko jastvo nikada neće pronaći izvor sveg našeg razočaranja i patnje. Zašto? Zato što je upravo ono problem. Razotkrivanje te istine jednom zauvijek učinilo bi ga vječno nepotrebnim. Je li čudno da strahuje da ćete otkriti i razgraditi njegove zablude?
Misao sama po sebi nema značenje. Mi joj zapravo u svakom trenutku svojega života pridajemo sve značenje koje ima za nas. Nema neutralnih misli. Zašto? Neutralne misli nisu moguće jer su sve misli moćne. Drugim rječima, svaka misao ima svoju posljedicu. I svaka je misao uzrok određene posljedice. Ništa se ne događa bez uzročne misli. Stoga uvijek moramo biti svjesni sadržaja svojega mišljenja. Smislena misao presudna je za stvaranje duboke i trajne sreće za kojom naša duša žudi.
Možete li zamisliti golemost takozvane 'stvarnosti' za koju moramo preuzeti odgovornost? Sve ljude, mjesta, događaje i okolnosti koje utječu na naše živote na određeni smo način stvorili sami, individualno /najčešće nesvjesno/ ili uslijed združene mase svjesnih i nesvjesnih vjerovanja svjetske populacije. Svojim mislima sami pridajemo sve značenje koje imaju za nas. Samo nam naše misli nanose bol. Ništa izvan našeg uma ne može nas povrijediti. Naše pogrešne misli jedini su uzrok tlačenja. Na nas utječu samo naša opažanja.
Svijet koji opažamo ništa ne čini sam po sebi te nema nikakvog utjecaja jer samo predstavlja naše misli i odražene ih vraća našemu umu. Sve što opažamo očima i ušima simbolizira naše misli. Svoje opažanje ili tumačenje svijeta koji vidimo možemo promijeniti mijenjajući svoje misli o njemu. Ako su misli uzrok, a posljedica je naša prošlost, možemo je promijeniti tumačeći je drugačije. To je značenje 'otpuštanja'. Egostičko jastvo ima vrlo opasnu naviku uvjeravati nas da je bilo koji napad stvaran. Skloni smo odmah se uvrijediti zbog svake neljubazne riječi koja nam je upućena. Ti vjeruješ u ono što projiciraš, a to znači, naučit ćeš što si iz onoga što si projicirao na druge i stoga vjeruješ da oni to jesu.
Istina je da ako smo skloni doživaljavati neprijateljski nastrojen svijet, to je zato što taj neprijateljski stav nosimo u sebi, neovisno o tome jesmo li toga svjesni. A ako smo navikli vidjeti ružnoću na drugima, to je zato što potajno zadržavamo ružnoću u sebi. U sebi ojačavamo sve što opažamo na drugima. Dakle mudrost nam nalaže razviti svjesnost o onome u što smo jako uvjereni da opažamo na drugima kako bismo razgradili sve što naše egoističko jastvo skriva od nas. S pozitivne strane, ako smo skloni vidjeti unutarnju ljepotu u ljudima koje srećemo, možemo biti uvjereni da opažamo svoj odraz. Što god uvažavamo u drugima, uvažavamo i u sebi, a što god dijelimo, ujedno ojačavamo. Stoga svjesni te istine, možemo biti pozorniji u svojim opažanjima svih ljudi koje sretnemo. Ta istina može se sažeti rječima: Kako ga budeš vidio, vidjet ćeš i samoga sebe.
Kvantna fizika otkrila je pojavu koju naziva 'efektom promatrača'. Efekt promatrača potkrepljuje teoriju o tome da sami stvaramo vlastitu stvarnost. Prema teoriji efekta promatrača, stvarnosti nema ako je ili dok je promatrač ne promatra. Sve što opažamo oblikovano je našim opažanjem. Ako promjenite svoje viđenje stvari, mijenjaju se stvari koje vidite. To znači da svoj život možemo poboljšati pazeći na svoje misli i osjećaje.
'Vanjsko' ovisi o tome što izabiremo vidjeti.
Naše opažanje, odnosno naš izbor onoga na što ćemo se usredotočiti u bilo kojem trenutku utječe na sve u našoj stvarnosti.
Emocija, negativna ili pozitivna, je način na koji psiha privlači našu pozornost.
Pojava negativne emocije u našoj svjesnosti znak je upozorenja pa je uputno biti pozoran i ustanoviti što nam pokušava reći.
Važno je upamtiti da mi nismo svoje tijelo.
Strah je, a ne ljubav, skriveni pokretač svih ciljeva i namjera slobodne volje koja djeluje u cijelom svijetu.
Izvor koji nas je stvorio, dopustio nam je postati Njegovim produžecima i slobodno izabrati ulazak u snenu dimenziju vremena i prostora. Naš se um rascjepio i stvorili smo privid odvojenih tijela te zamisao slobodne volje. Svladala nas je privremena amnezija uslijed koje smo zaboravili svoje prirodno, obuhvatno stanje Ljubavi i Radosti, dopuštajući egoističkom jastvu i njegovu opažanju utemeljenom na strahu da uhvati uzde naše slobodne volje.
Postoje samo dva stanja ili emocije: ljubav i strah. Prvo je naše prirodno i izvorno stanje, stanje našega jedinstvenog jastva. Drugo, strah, tvorevina je uma.
Ljubav može cvjetati samo kad nema straha jer strah izobličuje naše opažanje i zasljepljuje nas oblakom zbunjenosti. Ljubav je, kao suprotnost strahu, beskonačna energija koja se zna samo pružati (ili dijeliti), a time se povećava i za onoga koji daje i za onoga koji prima. Većina nas uvjetovana je poznavati strah bolje nego ljubv jer je to ono u što naša kultura ulaže.
Ako ostanemo usredotočeni na svjesnost o sadašnjem trenutku, sav strah nestaje.
Najveći dio našega straha na ovoj razini, u svijetu, nesvjesno proizlazi iz našeg djetinjstva ili prošlosti. Sve strahom određene uvjetovanosti koje smo upili razvile su se u vjerovanja koja su u velikoj mjeri ostala neistražena. Taj nas zid straha ograničava u našim odnosima, ujedno ograničava i našu sposobnost da privučemo obilje i budemo zdravi. Strah nam neće dopustiti da budemo ispunjeni.
Naša uvjetovanost iz djetinjstva najverojatnije je bila zasićena vjerovanjima koja proizlaze iz riječi kao što su nemoguće, teško, moram, trebao bih, ne mogu, učini to/nemoj to učiniti, ne/nikada, loše i sumnja. U naš mladi i povodljivi um posijani su milijuni sjemenki ograničenja i sumnje.
Svoj um možemo usporediti sa zbirkom filmova koje prizivamo u sjećanje i postupamo u skladu s njima. Svaki trenutak zapravo živimo u zamagljenoj leći prošlih ograničenja. Stoga nismo u dodiru sa stvarnošću. Stvarnost je sadašnji trenutak, potpuno oslobođena prošlog uvjetovanja uma. Međutim duboko smo uvjetovani opažati svaki trenutak umrljanom lećom prošlosti ili maštajući o nekom budućem trenutku. Zbog toga gotovo uvijek postojimo izvan sadašnjeg trenutka, što znači da nismo prisutni ovdje i sada. A zbog toga ništa ne vidimo i ne čujemo istinito.
Udaljili smo se od života u Stvarnosti jer smo boravili u beskorisnoj prošlosti ili u zamišljenoj budućnosti. To je svojevrsno posredno življenje, nismo uistinu ovdje, ali ni igdje drugdje.
Učimo prepoznati i prihvaćati Ljubav te zauzvrat spoznajemo da jesmo Ljubav jer nas je Ljubav stvorila.
Kad se uvrijedimo ili osjećamo potrebu za obranom, razlog tome najčešće je naše osobno poistovjećivanje s nečime, kao što je zamisao, vjerovanje ili mišljenje, što nije u skladu s onime to mi jesmo. Istina je, dakako, da se ne može ugroziti ono što je stvarno, od čega se onda ego brani? Što god to bilo, ego zacijelo nije stvaran jer se istina nikada ne mora braniti. Dakle što branimo? Branite sebe, ili točnije, privid sebe, zamjenu koju je stvorio um.
Moj partner, moj posao, moj automobil, moje dijete, moja zamisao, moja kuća, prebrzo mogu postati zamjene za naš istinski pojam o sebi.
Ego, kao pogrešan misaoni sustav, možemo usporediti s narukvicom od kublica, svojevrsnom amajlijskom narukvicom, u kojoj je svaka kuglica jedno pogrešno vjerovanje. Kuglice se sastoje od svjesnih i nesvjesnih vjerovanja, a mnoga od njih potječu iz ostavštine predaka, rase, plemena, naroda, kulture i/ili obitelji. Uvjetovanosti iz prošlosti, obrazovanje, iskustva i okruženje također pridonose stvaranju naših vrijednosti i mišljenja.
Pretjerano poistovjećivanje s vlastitim postignućima, neuspjesima ili partnerima znači da se mentalno uvjeravamo u priču koja hrani naš disfunkcionalan sustav vjerovanja. A većina naših vjerovanja, ako ne i sva, vrlo je škodljiva jer nas ograničava i onemogućuje nam uvidjeti Istinu, koja je Ljubav.
Kad nešto odredimo kao 'moje', taj objekt, osobu, vjerovanje, mišljenje, emociju ili misao pogrešno poistovječujemo s onime tko u stvarnosti jesmo. A kad bilo što od toga bude izgubljeno, ugroženo ili promijenjeno, doživljavamo patnju. Shvaćajući stvari osobno, ego se osjeća ugroženim kad opazi osudu ili napad na bilo koju od svojih kuglica pogrešnog identiteta.
Duh Sveti je u tebi u vrlo doslovnom smislu. Njegov je Glas taj koji te poziva vratiti se gdje si bio i gdje ćeš opet biti. Čak i u ovom svijetu moguće je čuti samo ovaj Glas i ni jedan drugi. To iziskuje napor i veliku sklonost učenju. Univerzalno nadahnuće je univerzalno jer je zajedničko cijelom čovječanstvu. To je energija/svjetlost Jedinstvenog Jastva, koja donosi čudesnu jasnoću vizije u kojoj smo uživali prije odvajanja.
Naš je um rascijepljen, a s obzirom na to da smo zaboravili tko smo, ovom Zemljom koračamo u stanju psihoze.
Uz moguću iznimku najvećih duhovnih učitelja, mistika i avatara ovoga svijeta, naš rascijepljeni um, jedini uzrok svih naših unutarnjih sukoba, za sve nas je veliki izazov. To je zato što nam intelekt govori jedno, a intuicija nešto posve drugo. Ali čini se da nas logika i razum neizostavno osvajaju, a kad se ispostavi da stvari ne funkcioniraju, zažalimo jer nismo poslušali intuitivan poriv.
Intelekt je glas egoističkog jastva. Nije apstraktan nego je linearan, odnosno funkcionira na razini dualističkog svijeta vremena i prostora. Vrlo je ograničen u sposobnosti poimanja bilo čega osim uobičajenog svijeta oblika. Najčešće je glasniji te je onaj kojim se ponosimo, glas koji poštujemo, kojemu vjerujemo i kojemu najprije posvećujemo pozornost. Egoističko jastvo ovisi o intelektu pomoću kojega rješava sve probleme. Ali zato što je opažanje iskrivljeno, intelekt je potpuno neobuzdan i nije mu uputno vjerovati. Budući da je izmišljen, zapravo nam je neprirodan i stoga njegovo održavanje iziskuje iznimnu mjeru truda. Ima samo djelić sposobnosti, spoznavanja koju ima intuicija, iako to može biti teško povjerovati jer nema pristup Istini.
S druge strane, intuicija je Glas Jedinstvenog Jastva. Nije linearna nego je apstraktna, odnosno doslovce povezuje izvan vremena, prostora i materije. Stoga se intelektu može činiti iracionalnom, a ono što nam govori naizgled izmiče svim mogućim objašnjenjima. To je način na koji Jedinstveno Jastvo komunicira i rješava probleme. Budući da je intuicija znanje, ili predznanje, funkcionira u skokovima, bez logičkog slijeda ili formule. Ona 'jednostavno zna'. Naša intuicija sadrži ključ apsolutnog znanja ili Istine. To je naše prirodno naslijeđe. Intuicija je nepogrešiva.
Učenje vjerovanja intuiciji iziskuje redovitu praksu. Potrebno je utišati um i postati promatrač misli i osjećaja. Glas naše intuicije nikada ne laže, ali mi nismo dovoljno vješti da bismo ga dosljedno opažali.
Ironično je da se moramo sprijateljiti s neizvjesnošću u svojemu životu jer ćemo upravo u njoj pronaći mogućnost za učenje razvijanja povjerenja. Učeći vjerovati svojemu Jedinstvenom Jastvu, postupno se oslobađamo neprestane egoističke opsjednutosti intelektom kao vrhovnom inteligencijom te zaštitnikom naše sigurnosti i dobrobiti.
Ako napadnemo drugoga optuživanjem ili osuđivanjem zapravo također dajemo u tom slučaju dajemo osudu, krivnju, gnjev i mržnju. Načelo davanje je primanje u tom slučaju ostaje posve isto; što god projiciramo ili damo drugoj osobi, neizbježno prikupljamo iznutra. Pružena ružnoća vraća se kao ružnoća. Tu kaotičnu dinamiku cijeloga života opažamo u mnoštvu oblika.
Svaka misao ima posljedicu. Nema neutralnih misli. Ako svaka naša misao uzrokuje posljedicu, možete li zamisliti kumulativni učinak tisuća pogrešnih prosudbi? Osobito sada kada uviđamo da se sve što dajemo, dobro i loše, vraća izvoru? Toj istini nije moguće pobjeći. Međutim možemo odlučiti biti proaktivni te postati svjesni svojih misli, osjećaja i postupaka. Na taj način otvaramo vrata jedinstvenoj volji, a kvaliteta našega života znatno se poboljšava. Jednostavno zastajanje kad se pojavi gnjev, te objektivno promatranje vlastitih misli i osjećaja divno oslobađa. Uviđanje da vi niste svoje misli i osjećaji te da možete izabrati odvojiti se i promatrati, vjerojatno je najbrži način stjecanja moći i preobražavanja života.
U svakom susretu s drugom osobom imamo mogućnost zarobiti se ili se osloboditi.
Ljubav se dijeljenjem može samo povećati. Pružanje ljubavi osigurava njezino povećavanje. Svaka misao prožeta ljubavlju i svaka mogućnost koju iskoristimo da bismo vidjeli, mislili, osjećali ili postupali s ljubavlju, kao što je opraštanje, slušanje, zahvalnost, dopuštanje, prihvaćanje i davanje, u našim će se životima očitovati kao ljubav. Što više ljubavi dajemo, to je više primamo, i ljubav se proteže u beskonačnost.
Međutim, većina nas upušta se u davanje koje ćemo nazvati nesvjesnim davanjem (pogrešno usmjereno, neprimjereno i disfunkcionalno davanje). Neki od nas jednostavno ne mogu reći 'ne' pa su nam životi ispunjeni beskrajnim nizom činova davanja. Takvo 'davanje' često prate osjećaji iscrpljenosti, zamjeranja, gnjeva, paranoje i neugodan osjećaj iskorištenosti, pri čemu nismo svjesni te nelagode. Odmah potom slijedi poriv na optuživanje ili kritiziranje drugoga.
Kad bismo se svesrdno predali spoznaji da je poniznost naša najvrednija imovina, u ovom bismo trenutku postali prosvijetljeni. Kad bismo samo prihvatili poniznost, iskustvo oslobađanja od ega bilo bi mnogo lakše i vremenski kraće.
Kad bismo se samo mogli suzdržati od napadanja i obrane te umjesto toga održavati svjesnost o sadašnjem trenutku, s namjerom dopuštanja Istini da se ostvaruje u našoj svjesnosti, stekli bismo uvid i Mir, uklonili bismo još jedan sloj privida.
Samo su dvije stvarnosti između kojih možemo birati u ovom svijetu: jedna je privid, a druga Istina. Strah ili Ljubav. Gdje je strah, ne može biti Ljubavi.
Sama je ljubav jedina istinska bit u našem svijetu. To otkriva što je zapravo strah: privid. Ni jedan dio straha nije stvaran. Čini se stvarnim samo kad naš um povjeruje u njega i koristi ga kao filter na našoj leći opažanja kroz koji vidimo, a stoga i poverujemo da nas stvari, ljudi i okolnosti pokušavaju napasti. Ne možemo mirno postojati s određenom mjerom straha i određenom mjerom ljubavi, to nije moguće. Ljubav rađa uvjerenošću, a strah rađa zbunjenošću.
Ako u bilo kojem trenutku opazimo strah u bilo kojem obliku, moramo uvidjeti da ne vidimo Istinu, nego privid. Stoga opažanje ili osjećanje bilo kojeg oblika straha mora značiti da griješimo, i da smo zacijelo pogrešno protumačili vapaj za ljubavlju.
Tri su vrste posla u univerzumu: moj, tvoj i Božji. (Za mene riječ Bog označava 'stvarnost'. Stvarnost je Bog jer vlada. Sve što je izvan mojeg nadzora, tvojeg nadzora ili bilo čijeg nadzora, nazivam Božjim poslom). Velik dio našeg stresa potječe iz mentalnog proživaljavanja našeg posla. Kad pomislim: Trebao bi se zaposliti, želim da budeš sretan, trebao bi dolaziti na vrijeme, trebao bi voditi brigu o sebi, uplićem se u tvoj posao. Kad sam zabrinuta zbog potresa, poplava, rata ili razmišljanja o tome kad ću umrijeti, uplićem se u Božji posao. Ako sam mentalno u tvojem ili Božjem poslu, učinak je odvajanje... Ako ti živiš svoj život, a ja mentalno živim tvoj život, tko ovdje živi moj život?
Drugim riječima, dok smo mentalno u tuđem poslu, onemogućujemo si prisutnost u vlastitom poslu. Ako se na taj način odvojimo od sebe, je li čudno da naš život ne funkcionira?
Kad se naše egoističko jastvo opire onome što jest, brani se od Stvarnosti. To plaća povelikom mjerom našeg unutarnjeg mira, jer nam svojim otporom govori da život nije u redu, da nije onakav kakav bi trebao biti. A ako se ta poruka dovoljno često ponavlja, gubimo povjerenje u život, u druge i u sebe.
Beskonačno stanje: Raj
U trenutku odvajanja nismo napustili beskonačno stanje. Ostali smo u beskonačnoj svijesti, ali spavamo ili je nismo svjesni. Egoističko stanje vrlo je slično snovima u koje ulazimo dok spavamo. Kao što svoje snove doživljavamo kao stvarne tako vjerujemo i da je stvaran naš sanjani život u ovom svijetu. Kao što smo se mogli probuditi iz snova u spavanju, tako se moramo probuditi i iz ovoga sanjanog života. Dakle naše oslobođenje ovisi o uviđanju tog privida. Stoga nam je cilj probuditi se iz sna i postati budan Sustvaratelj.
Da bismo proslijedili golemu krivnju prouzročenu činom odvajanja, projicirali smo je u vanjski svijet i stvorili stvarnost koja je naizgled odvojena te napada. Takvim svijetom upravlja kaos. Na taj smo način mogli vjerovati da je svijet uzrok, a mi smo njegova posljedica, odnosno mi smo njegove žrtve, i nismo odgovorni za njega. 'Svijet koji vidiš samo je opsjena svijeta. Bog ga nije stvorio jer ono što On stvori mora biti vječno kao i On sam. U svijetu koji vidiš ništa ne traje zauvijek'. U tom prividu Izvor opažamo kao nadnaravnu silu koja postoji izvan nas te ima moć stvaranja i razaranja, što stvara privid rođenja, života i smrti. Čini se da svime u ovom svijetu i univerzumu upravlja zakon neprestane promjene; što god nastane, s vremenom nestane i umre. Čini se da promjena upravlja čak i odnosima koje uspostavimo. Katkad su puni ljubavi, a katkad ispunjeni mržnjom; neko vrijeme ih održavamo, a tada ih napustimo.
Zapravo patimo od amnezije. Jednostavno se ne sjećamo da smo i mi stvorili ovaj svijet, a ne Izvor. Ne sjećamo se tko zapravo jesmo. U ovaj svijet ulazimo potpuno zbunjeni, ne sjećajući se kako smo dospjeli ovamo. Jedina istinska stvarnost je stvarnost ljubavi, a sada moramo naučiti prisjetiti se ljubavi koja jesmo, kako bismo se mogli probuditi iz tog sna o ograničenju.
Sve pogreške proizlaze iz toga jednog jedinog mjesta neznanja: našeg vjerovanja u stvarnost privida. Svaka pogreška, svaka zamišljena uvreda opažena u sebi ili drugome zapravo je vapaj za ljubavlju, ali je zbog krajnje zbunjenosti neznanja prikriven pod krinkom napada.
Odvajanje nas je ispunilo naizgled nepremostivom razinom krivnje. Ta je krivnja toliko velika da nas potiče opetovano se inkarnirati u uvjerenju da ćemo pobjeći krivnji i strahu od Izvora. Ali umjesto toga projiciramo tu krivnju izvan sebe i činimo je stvarnom, vjerujući da su je prouzročili drugi ili vanjske okolnosti. Tada optužujemo, postiđujemo ili osuđujemo. Nismo svjesni da time u sebi svakim životom gomilamo još više krivnje, jer još nismo svjesni ni voljni suočiti se s istinom da je u ovom snu samo jedno. Svi smo jedno. Odvojenost i individualnost u Stvarnosti su nemoguće, prividi.
Ako uistinu ne postoji suprotnost Ljubavi, tada moramo povući sve što smo uložili u bilo što drugo osim Ljubavi. Nema iznimaka. No ipak svakodnevno vidimo, čujemo i doživljavamo suprotnost ljubavi. Kako prevladati taj sukob? Paradoksalno, jedini način prevladavanja prividnog svijeta jest prihvatiti ga. Ako se zabludi opiremo, utvrđujemo je. Da bismo se oslobodili utjecaja zablude, moramo naučiti dopuštati stvarnosti da se očituje ne osporavajući njezino postojanje i ne pokušavajući je promijeniti. Istraživanje vlastitih vjerovanja, presudno je za to oslobođenje.
Bol koju osjećamo zbog prošlosti zapravo je nastala u sadašnjosti, kakva god bila naša prošlost.
Uzrok naše patnje nije problem, nego naše mišljenje o njemu.
Ako samo želimo biti oslobođeni kaosa u svakom oliku, i ako nam je cilj dubok i trajan Mir, činjenica da 'vani' (izvan nas) ne postoji ništa što bi moglo biti istinska prepreka ostvarenju toga iclja, uistinu ohrabruje i tješi. Ne postoje objektivne prepreke postizanju mira i sreće, svaka prepreka s kojom se suočimo zapravo je subjektivna, postoji samo u našemu umu.
Egoističko rješavanje problema nalik je pokušaju plijevljenja korova čupanjem samo njegovih vrhova. Korov se za nekoliko dana vrati, bujniji nego ikada. Ako se uistinu posvetimo trajnom rješavanju svojih prolema umjesto da samo čistimo površinu tla kako bi izgledala lijepo, moramo proniknuti do njihova izvora i iščupati cijeli korijen korova, odnosno moramo pogledati ispod površine, a ne samo iznad, kako bismo razgradili ego.
Da bismo postigli ono što svim srcem želimo, najprije moramo ustanoviti svoje prioritete. Prije nego što nešto poduzmemo, donosimo unutarnji izbor ostvarivanja odluke koju smo donijeli. Posvećenost postizanju potpunosti i oslobođenja iziskuje pretvaranje toga cilja u svjestan prioritet u našemu umu, iznad svih osobnih želja. Taj prioritet postaje apsolutna namjera u temelju svake buduće odluke i postupka.
Tri su osnovna elementa potrebna za rad na preobrazbi:
Prisutnost (svjesnost, pozornost) /koju pruža Bivanje/
Praksa samopromatranja (izvedena iz upoznavanja sebe) /koju pružate vi/
Razumijevanje značenja vlastitih iskustava (točno tumačenje koje pruža širi kontekst kao što su zajednica ili duhovni sustav) /koje pruža eneagram/.
Ljubav je bolna, podrazumijeva žrtvovanje i može se pretvoriti u mržnju, to je ono što svijet općenito vjeruje o ljubavi.
Ljubav je Beskonačna. Ljubav koja se vječno širi, vječno se proteže. Ljubav se nikada ne može pretvoriti u mržnju. Ljubav je mirna i radosna. Ljubav je sveobuhvatna, nikoga ne isključuje. Ljubav ne poznaje granice, univerzalna je i bezuvjetna.
Ljubav nije moguće spoznati tražeći je jer mi već jesmo Ljubav. Ako je tražimo u svojim ljubavnicima, prijateljima, roditeljima, djeci ili obitelji, nećemo je naći. Međutim ako pružamo ljubav (bez osuđivanja ili uvjeta) ljudima u svojemu životu, dosljedno, nećemo je samo pronaći nego ćemo i otkriti da smo cijelo vrijeme bili Ljubav.
Preko ega smo skloni vidjeti kako se naše potrebe zadovoljavaju ponašanjem druge osobe: osmijehom, uslugom, zagrljajem. Drugim riječima, zapravo želimo da ponašanje drugih zadovolji naše potrebe. Partner nas tjelesno privlači i očekujemo ispravne riječi, dodir, postupak i ponašanje kako bismo zadovoljili svoju želju da budemo posebni, partner očekuje isto. Malokad vidimo nečije srce i dušu i jednostavno ih volimo, ne zbog onoga što nam mogu dati nego uistinu zbog onoga tko jesu – bez uvjeta.
Nuđenjem slobode i sam ćeš se osloboditi. Sloboda je jedini dar koji možeš ponuditi Božjim sinovima jer je ona priznanje da su oni isto što i On. Sloboda je stvaranje jer je i ljubav. Onoga koga želiš zarobiti, zapravo ne voliš. Dakle ako težiš zarobiti bilo koga, uključujući i samo sebe, to znači da ga ne voliš i da se ne možeš poistovjetiti s njime. Kad zarobiš samoga sebe, gubiš uvid u vlastitu istovjetnost sa mnom i s Ocem.
Vraća se onaj blaženi osjećaj povezanosti i jedinstvakoji smo osjećali kao novorođenče i osjećamo svemoć, koja nas uvjerava da više ne postoji problem koji ne možemo riješiti sada kad smo se domogli polovice koja nam je nedostajala. U zabludi smo da smo pronašli spasitelja koji će nas upotpuniti i nakon toga ćemo sretno živjeti. Privid posebnosti znatno je zamaglio naše opažanje, želimo partnerovu osobitos zamijeniti za svoju i tako započeti disfunkcionalan ciklus 'davanja s ciljem primanja'. Nakon relativno kratkog razdoblja sreće započinje silazna putanja. Naše egoističke granice vraćaju se na svoje mjesto i zaljubljenost nestaje jednako brzo kao što se i pojavila jer se moramo suočiti sa stvarnošću da smo dvije odvojene osobe, a potom odlučiti hoćemo li nastaviti vezu.
Kakvi bismo bili prema drugima i prema sebi kad u našemu umu nebi bilo negativnih misli, strahova i vjerovanja? Što bismo bili bez imalo straha, bez ijedne misli o boli, gnjevu ili frustraciji? Istina je da naše misli i vjerovanja nisu ono tko mi jesmo, mi smo, u stanju egoističkog jastva, projicirali tu stvarnost, koja nije nimalo stvarna. Ako toliko silno želimo biti oslobođeni patnje, moramo uvidjeti da je sva naša patnja nesvjesna tvorevina našeg egoističkog mišljenja i vjerovanja koja su iz njega proizašla. Doimaju se vrlo stvarno i istinito zato što nam prividno vanjski svijet odmah vraća odraz naših vjerovanja. To je naš ciklus, naša stvarnost. Naposljetku pomislimo da vidimo potvrdu isitnitosti naše stvarnosti, ali ništa unjoj nije istinito. Istina je da smo svojim iskrivljenim mislima i vjerovanjima projicirali patnju koju poimamo u svojoj današnjoj stvarnosti, osobno ili kolektivno.
Da bismo se oslobodili te ludosti, moramo naučiti ulaziti u svjesnost o sadašnjem trenutku jer se u njemu javlja divan osjećaj iskrene poniznosti i jedinstva. Ne preostaje ni jedna od naših prošlih referentnih točaka i doslovce smo oslobođeni ograničenja, zbog toga nema prosuđivanja. Budući da je ego utišan, naš se um može otvoriti novom viđenju. Ništa od onoga što gledamo nije umrljano prošlošću ili budućnošću, sve je novo i živo. Kad slijedeći put budemo s osobama koje volimo, možemo odlučiti ući u trenutak potpune svjesnosti te ih vidjeti bez imalo utjecaja iz prošlosti. Možemo ih vidjeti bez ijedne misli ili prosudbe, jednostavno dopustiti da nam njihovo jedinstveno jastvo otkrije svoj blistavi odraz istine koju je naše iskrivljeno opažanje toliko dugo skrivalo.
Kad god oprostimo, iscjeljujemo jedan dio egoističke narukvice pa još jedna kuglica postaje prozirna. Veća prozirnost donosi svjetlost, ljubav, mir i radost.
Univerzalno nadahnuće s vama je gotovo doslovno. Vi samo morate 'slušati' i osjećati kako se vaš strah ili sumnja raspršuju. To je Istina.
Ciklusu rođenja i smrti moguće je umaknuti samo oslobađanjem od ega, a ta sloboda ostvaruje se samo ulaženjem u odnose i situacije koje je život vješto postavio pred nas kako bismo usvojili njihove pouke. Ne postoje slučajnosti, ne postoje problemi i ne postoji osoba koju ne biste trebali sresti.
U ovom Univerzumu i onkraj njega samo je Jedno, a vi ste to jedno, ali to još ne znate.
Upitajte se: Što stvarnost nudi u ovom trenutku? Opirem li se onome što jest? Zašto? Iako se može činiti da je uzrok narušavanju vašeg mira ili vašoj uzrujanosti druga osoba, okolnost, stvar ili situacija 'u vanjskom svijetu', nemir i uzrujanost zapravo su prouzročeni tumačenjem toga elementa, koje je izveo vaš um. Preuzmite punu odgovornost za te misli i predajte ih Univerzalnom Nadahnuću na tumačenje. To vas podsjeća da se svijet ne događa vama, već da ga VI stvarate. Samo vi imate moć promijenti svaku misao, ništa 'vanjsko' ne može promijeniti vaš um.
Kad se pojavi očaj, potrebno je imati povjerenja. Vjera i hrabrost potrebne su kako ne bismo postali žrtvom egoističkog osjećaja bespomoćnosti. Upamtite: sve će se otkriti u savršenom jedinstvenom poretku. Od nas se očekuje samo iskrenost prema sebi, svjesnost o sadašnjem trenutku o posvećenost cilju.
Shvaćam da smo sami uzrok svojega ćivota, od naših prvih misli d našega posljednjeg postupka. Odgovorni smo za svoje viđenje svijeta. I znamo da sve posljedice proizlaze iz našega opažanja.
Većina ljudi na temeljnoj razini ostaje žrtva ovoga svijeta jer uistinu ne zna gdje je uzrok njihove patnje. I ne pomišljaju razmisliti o uzroku svojega jada. Kao da je njima masovno zavladalo ono nesvjesno i vjeruju da sve loše posljedice proizlaze iz nasumičnog kaosa, a sve dobre posljedice su slučajne nagrade.
Živimo uvelike nesvjesno, učimo na različite načine izaći nakraj sa svojim strahovima i sukobima sve dok se ne suočimo s razočaranjem, gubitkom ili životnom promjenom, kad bol postane nepodnošljiva. Takva bol služi buđenju iz hipnostičkog stanja i poticanju na djelovanje te u konačnici vodi našemu buđenju za istinsku svrhu našega života.
Životinje, mala djeca i providni (probuđeni) ljudi nemaju potrebu vjerovati bilo što, jer su vjerni onome što jest.
Tri su postavke na kojima se temelji cijeli način razmišljanja egoičkog jastva: da si napadnut, da je tvoj uzvratni napad opravdan i da ni na koji način nisi odgovoran za to. Odgovor univerzalnog nadahnuća dijametralno je suprotan i podsjeća nas: ne možeš biti napadnu, za napad nema opravdanja i ti jesi odgovoran za ono u što vjeruješ.
Svi loši vidovi drugih koji su nam odbojni, skriveni su vidovi nas samih, napadati te vidove u drugima znači produbljivati odvojenost, što nam onemogućuje iscjeljenje. Jedina svrha projiciranja krivnje jest održavanje privida i kaosa na životu.
Kad god vjerujemo d aizvan sebe vidimo nesklad, napadmo sebe i odvajamo se od drugih. Iznimke jednostavno ne postoje. Svaka je projekcija laž, a što brže naučimo napustiti je, to ćemo brže iskusiti Mir.
Kad znate da svega ima dovoljno, prestajete se nadmetati s drugima. Prestajete se nadmetati za ljubav, novac, seks, moć ili što god opazite kao nedostatno.
Nadmetanje je završilo.
To mijenja sve. Umjesto da se nadmećete s drugima kako biste dobili ono što želite, počinjete davati ono što želite. Umjesto da se borite za uspjeh, počinjete raditi na uspjehu svih drugih. Umjesto da grabite moć, počinjete je predavati drugima.
Umjesto da težite naklnosti, pozornosti, seksulanom zadovoljenju i emocionalnoj sigurnosti, uviđate da ste izvor toga. Štoviše, sve što ste ikada željeli, sada dajete drugima. A čudesnost svega toga jest u tome da primate ono što dajete. Odjednom imate više svegašto dajete.
Razlog tome je jasan. Nije ni u kakvoj vezi s činjenicom da je vaš postupak moralno ispravan, duhovno prosvijetljen ili Božja volja. Vezan je uz jednostavnu istinu: u ovoj sobi nema nikog drugog.
Samo smo jedno.
Ako nečije ponašanje doživljavamo kao uvredljivo i shvaćamo ga osobno (kao napad na sebe) umjesto da ga vidimo kao vapaj za ljubavlju, odmah prosuđujemo tu osobu, ne sviđa nam se (osuđujemo je) zbog toga i zauzima obrambeni stav (protunapad) kako bismo je kaznili. Shvaćanje bilo čega osobno postavlja nas u malen i mračan svijet u kojemu nas beskonačan ciklus odvojenosti, osuđivanja i osvete slijedi kao kakva zastrašujuća sjena.
Strah od Božje volje (volje Izvora) jedno je od najčudnijih vjerovanja koje je ljudski um stvorio. Ne bi se mogao dogoditi da um već nije bio duboko rascijepljen, što je omogućilo njegov strah od onoga što sam zapravo jest. Stvarnost ne može ugroziti ništa osim privida zato što stvarnost moće samo podržavati istinu. Sama činjenica da se Božja volja koja je ono što ti jesi, poima kao zastrašujuća, dokazuje da se plašiš onoga što jesi. Dakle ne plašiš se Božje volje, nego vlastite.
Nismo svjesni da sve naše nezadovoljstvo proizlazi iz naših misli koje stvaraju naša vjerovanja. Sve kolektivno uvjetovanje kojemu smo bili izloženi u djetinjstvu, u školi te pod utjecajem medija i životnog iskustva, utvrdilo se i urodilo debelim i ljepljivim filterom kojim pokušavamo vidjeti stvarnost. Naši su glavni protivnici naše neistražene misli i glas u našoj glavi, koji neprestano kritizira i procjenjue glas našega egoičkog jastva.
Egoičko jastvo ne može održati nadzor bez te neprestane struje misli. Mišljenjem upravlja našom pozornošću pazeći da ne bude usmjerena sadašnjem trenutku. Dokle god smo neprestano zaokupljeni nečime, ego ne mora strahovati da ćemo ga otkriti i potom odbaciti. Drži nas zaokupljenima mislima nadzora kao što su misli o vremenu, emocijama, imanju i postajanju kako bi nas zadržao u svojoj mreži ograničenja i patnje.
Zamisao obustavljanja mišljenja može biti zastrašujuća jer 'nemišljenje' znači gubitak identiteta, a gubitak identiteta znači prazninu. Istina je da bivanje u sadašnjem trenutku, bez misli, zapravo širi našu svijest. Budući da smo privremeno uklonili ljepljivu leću mišljenja, doživaljavamo puni raspon svojih osjetila. Naša svjesnost ne postiže vrhunac samo putem naših pet osjetila nego i, što je još važnije, počinjemo doživljavati stanje jednosti koje se širi mnogo dalje od bilo čega što bi nam naše misli same mogle pružiti. Postajemo sve svjesniji da je 'ja' koje smo mislili da jesmo tek djelić toga ekspanzivnog Jastva koje je radosno povezano sa svime što Jest!
Kad obustavimo mišljenje i postanemo intenzivno svjesni svojega disanja, zvukova i tjelesnih osjeta, možemo jednostavno biti. Bivanje u tom prostoru potiče jasnu svjesnost u kojoj ulazimo u stvarnost sadašnjeg trenutka. To možemo izvesti bilo gdje i bilo kada. Oči nam ne moraju nužno biti zatvorene, kao u meditaciji. Pokušajte ući u sadašnji trenutak dok obavljate uobičajene dnevne poslove i aktivnosti, kao što je pranje zubiju. Budite jasno svjeni svakog osjeta, zvuka vode, zvuka koji četkica proizvodi prelazeći preko zubiju, osjećaja njezinih dlačica na desnima. Budite posve prisutni te osjetite svaki osjećaj i zbuk. To je svjesnost o sadašnjem trenutku. Budite u njemu, u svojoj aktivnosti što god ona bila, usredotočeni na prisutnost i ne dopuštajte si udaljavanje uobičajenom strujom misli. Vježbajte usredotočujući se na svakodnevnu praksu svjesnosti o sadašnjem trenutku. Ustanovite koliko često možete s punom pozornošću pristupiti tom dragocjenom trenutku.
Stječući iskustva prisutnosti u sadašnjem trenutku stječemo i dublji osjećaj Mira, povezanosti i slobode. Tjeskoba, zabrinutost, strah i otpor znatno slabe, a naše se opažanje bistri, omogućujući istinske trenutke čistog spoznavanja.
Mnogi od nas doživljavaju naizgled slučajne bolesti, depresiju ili nesreće. Međutim, velik dio naše patnje prouzročen je nesvjesno te proizlazi iz neizraženih emocija zatočenih u našemu tijelu. Svi negativni osjećaji mogu biti razorne blokade koje se nakupljaju u našim tijelima i uzrokuju bolesti. Zato je važno razviti svjesnost o reakcijama svojega tijela jer se emocije ponajprije izražavaju u tijelu.
Važno je održavati svjesnost o osjećajima te opažati gdje se tjeskoba, strah i gnjev nalaze u tijelu. Naše zdravlje ovisi o toj svjesnosti o umu-tijelu, kako bismo mogli djelotvorno raditi s emocijom i mišlju na svjestan način. Ako dopustimo da nama upravljaju neobuzdane i nasumične misli i emocije, a potom se proglašavamo žrtvom svojih okolnosti, neizbježan ishod bit će bolest tijela ili uma.
Ego se izražava kompulzivnim mišljenjem i neprestano nastoji popravljati. Jedna od njegovih najvažnijih uloga je uklanjanje, potiskivanje ili opiranje emocionalnoj boli. To je posao s punim radnim vremenom, koji ego obavlja bez predaha, odatle neprestana struja misli koju stvara. Ego svim silama nastoji ukloniti bol, ali je samo pojačava. Što se um više trudi zaustaviti bol, to će patnja biti veća. To je beskonačna bitka, a um nikada ne postiže razrješenje. Zašto? Zato što ego jest problem.
Istina ispod privida jest da vrijeme može postojati samo dok smo opčinjeni njegovom čarolijom, dok postojimo u zapamćenoj prošlosti i zamišljenoj budućnosti. To nazivamo 'psihološko vrijeme'.
Vrijeme je samo niz sadašnjih trenutaka, ali mi nismo prisutni u njima. Bili smo zaokupljeni mišljenjem i propuštali smo sadašnji trenutak u njegovu punom očitovanju, dok se odvijao. Stoga nismo bili u njemu, nismo bili prisutni. Da bismo počeli uviđati tko jesmo i tko su svi drugi te zašto smo ovjde, moramo pristupiti tom ulazu u ispravnost. Naša istinska priroda otkriva se u sadašnjem trenutku te sja čista, bez prošlosti ili budućnosti. U ovom trenutku nema krivnje, nema prošlosti i nema straha od budućnosti – samo čisto Jastvo koje smo oduvijek bili i koje ćemo zauvijek biti. To jedinstveno jastvo potpuno je nataknuto pogreškama ili prividnim nepravdama koje je ego prouzročio te će i dalje biti veličanstveno i uzvišeno savršenstvo, što god se dogodilo.
U sadašnjem trenutku nema straha. Strah se može pojaviti samo u mislima o prošlosti ili o budućnosti. Potpuna prisutnost u sadašnjem trenutku raspšuje strah. Naše savršeno jedinstveno jastvo čeka da se probudimo, ugledamo Njegovo nepromijenjeno savršenstvo i kao Sustvaratelji preuzmemo naslijeđe koje nam pripada.
Svaki sadašnji trenutak čist je i proteže se u vječnost. U njemu Beskonačni Mir-Ljubav-Radost prebivaju bez promjene. Kad god zastanemo, svjesno ostavljajući svoje misli za sobom, i uđemo u sadašnji trenutak, uviđamo kako nije potrebno vrijeme da bismo bili ono tko jesmo, bez egoičkih ograničenja. Iako su naše misli zaokupljene prošlošću ili budućnošću, izvan sadašnjeg trenutka zapravo ne postoji ništa!
Ako je sadašnji trenutak vječan, a vrijeme ne postoji, kako vrijeme možemo shvatiti u kontekstu našega svakodnevnog života? Sve što smo ikada učinili dogodilo se u sadašnjem trenutku. Činjenica je da nikada nismo otišli nikamo niti učinili bilo što izvan sadašnjeg trenutka. Čak se i 'budući' događaji (mašta) događaju u sadašnjem trenutku. Drugim riječima 'budućnost' je zapravo projiciran sadašnji trenutak, a kad stigne primamo ga sada. Dok razmišljamo o prošlosti zapravo se u sadašnjosti prisjećamo onoga što je pohranjeno u našemu umu. Međutim i to se 'dogodilo' u 'prošlom' sadašnjem trenutku. Ako je naš život samo niz sadašnjih trenutaka u kojemu su prošlost i budućnost zamišljene, možda se možemo zapitati: U koliko sam sadašnjih trenutaka u nizu svojega života bio uistinu prisutan?
Ne postoje loše situacije, nego samo situacije koje je potrebno drugačije protumačiti.
Ako smo bili u dugoj vezi i partner nas je ostavio zbog druge osobe, tu bismo priču mogli protumačiti na tisuče egoičkih način, koji bi nas uveli u još odvojenije stanje. Osjećaji zamjeranja i ogorčenosti zbog doživljenog napuštanja zamračili bi našu priču te postali prepreke našoj spremnosti da uđemo u iscjeljujuću moć sadašnjeg renutka. Zato je toliko važno preispitati sve priče koje nas prikazuju kao žrtvu bilo koje vrste.
Radni list – Sudi bližnjemu svomu, zapiši, postavi četiri pitanja,preokreni.
Pokušajte potpuno doživjeti gnjev ili bol kao da se situacija događa upravo sada. Zapišite svoje sudove na papir.
Postavite pitanja a zatim bez žurbe uđite u svoj unutarnji svijet i pričekajte da se pojave dublji odgovori. Primjer 'Paul me ne sluša'. Sjetite se nekoga u svojemu životu uz koga ste vezali tu misao i obavite Rad. '/Ime/me ne sluša'. Pitajte se: je li to istina, možete li apsolutno biti sigurni da je to istina, kako reagirate i što se događa kad povjerujete u tu misao, tko biste bili bez te misli?
Zamisao koju ste razmatrali preokrenite. Savki je preokret mogućnost da doživite suprotnost svojoj polaznoj tvrdnji i uvidite što je zajedničko vama i toj osobi. Tvrdnju je moguće preokrenuti u suprotnu, prema drugome, i prema sebi. Primjer: Paul me ne razumije. možete preokrenuti u Paul me razumije, Ja ne razumijem Paula, Ja ne razumijem sebe.
Budite kreativni s preokretima. To su otkrića koja vam pokazuju dotad neviđene vidove vas samih, odražene u drugima.
Kad sam počela živjeti svoje preokrete opazila sam da sam bila sve što sam pripisivala tebi. Ti si samo bio moja projekcija. U trenutku kad te vidim kao sebičnog, ja sam sebična. U trenutku kad te vidim kao bezobzirnog, ja sam bezobzirna. Ako vjerujem da bi ti trebao prestati ratovati, ja u svojem umu ratujem protiv tebe.
Preokreti su recept za sreću. Uzimajte lijek koji propisujete drugima. Ovaj svijet čeka da ga živi samo jedna osoba. Vi ste ta osoba.
