Eckhart Tolle
Izdavač: VBZ
Ocjena: *****
Ova knjiga podsjeća nas da budemo uistinu prisutni u vlastitom životu te da se oslobodimo prošlosti i budućnosti. Ova knjiga može preobraziti vaš način razmišljanja. Koje su posljedice? Više radosti, i to upravo sada! The Oprah Magazine
Ovdje ste kako biste božanskoj svrsi svemira omogućili da se razotkrije. Eto koliko ste važni! E.Tolle
Trebamo spoznati vlastitu ulogu stvoritelja svoje boli, naš um izaziva probleme, a ne drugi ljudi, ne svijet koji nas okružuje. Vlastiti um to čini, sa svojom gotovo nepresušnom bujicom misli, sa svojim razmišljanjima o prošlosti i brigama oko budućnosti. Činimo veliku pogrešku poistovjećujući se s umom, vjerujući da smo mi um – a zapravo smo daleko veća bića.
Još nismo dosegli vrhunac ljudskog razvoja, povezani smo sveukupnim životom, a ne odvojeni od njega te cjelokupni krug svjesnosti obuhvaća i tjelesnu i mnoštvo netjelesnih dimenzija stvarnosti.
Problem čovječanstva duboko je ukorijenjen u samom umu. Ili bolje rečeno, u našem pogrešnom poistovjećivanju s umom.
Nepostojana svjesnost, sklonost da krenemo putem manjeg otpora tako što se nećemo potpuno probuditi u sadašnjem trenutku stvara provaliju. A um sputan vremenom, koji je smišljen da nam bude koristan sluga, uzdiže se proglašavajući se gospodarom.
Dokaz nećete pronaći u intelektualnim raspravama, nego u tome što će vas na neki način dodirnuti ono sveto što prebiva i u vama i izvan vas.
Snažan pritisak patnje koji sam te noći osjetio prisilo je moju svijest da se odrekne poistovjećenosti s nesretnim i duboko zastrašenim ja, koje je, na kraju krajeva, izmišljotina uma. To povlačenje je zacijelo bilo toliko potpuno da je lažno, patničko ja istoga trenutka nestalo, kao da je izvučen zatvarač iz igračke na napuhivanje. Ostala je moja istinska priroda vječno prisutna Ja jesam: svijesnost u svom čistom stanju, prije bilo kakva poistovjećivanja s oblikom.
Kasnije su mi ljudi povremeno prilazili s riječima: Želim to što si ti postigao. Možeš li mi to dati ili mi pokazati kako da dosegnem takvo stanje? A ja bih odgovarao: To već imaš. Ne možeš ga osjetiti jer um u tvojoj glavi pravi preveliku buku.
Ti ljudi pripadaju zasad još maloj, ali srećom sve brojnijoj manjini duhovnih pionira: ljudima koji rastu do one točke na kojoj postaju sposobni iskoračiti iz naslijeđenih, kolektivnih obrazaca uma koji su tisućljećima sputavali čovječanstvo okovima patnje.
Ne mogu vam prenijeti nijednu duhovnu istinu koju vi već duboko u sebi ne posjedujete. Mogu vas samo podsjetiti na ono što ste zaboravili. Tada se u svakoj stanici vašega tijela aktivira i solobađa živo znanje, drevno, pa ipak uvijek novo.
Ne vežite se za riječi. One predstavljaju samo kamen na koji možete stati, ali ga što je prije moguće, trebate ostaviti za sobom.
Govorim iz unutarnjega iskustva, a ako povremeno govorim previše silovito, to je zato da mogu prodrijeti kroz teške naslage mentalnog otpora te da u vama mogu doseći ono mjesto na kojemu vi već znate, upravo kao što i ja znam, gdje prepoznajete istinu čim je čujete. Ondje se pojavljuje osjećaj uzvišenosti i pojačane životnosti, kao da nešto u vama šepće: Da. Znam da je ovo istina.
Sviđa mi se Buddhina jednostavna definicija prosvjetljenja kao 'okončanje patnje'. U tome nema ničeg nadljudskog, zar ne? Naravno, kao definicija, ta je izreka nepotpuna. Govori vam samo što prosvjetljenje nije: prosvjetljenje nije patnja. Ali što preostaje ako više nema patnje. Buddha o tome šuti, a njegova šutnja nagovještava da ćete to morati sami otkriti. On je izrekao negativnu definiciju tako da je um ne može ptretvoriti u nešto u što bi povjeroavo ili u nekakvo nadljudsko postignuće, cilj koji bi vam bilo nemoguće doseći. Usprkos tome što je bio oprezan, većina budista i dalje vjeruje kako je prosvjetljenje rezervirano za Buddhu, a ne za njih, barem ne u ovom životu.
Biće vam je dostupno kao i vaše najdublje ja, vaša istinska priroda. No ne pokušavajte ga dosegnuti umom. Ne pokušavajte ga razumjeti. Spoznat ćete ga tek kad se um umiri. Kad ste prisutni, kad vam je pažnja potpuno i snažno usmjerena na sadašnji trenutak, tada Biće možete osjetiti, ali nikada ga ne možete mentalno razumjeti. Ponovno postizanje svjesnoti o Biću i prebivanje u tom stanju 'osjećajne spoznaje' jest prosvjetljenje.
Koja je najveća prepreka doživljaju te stvarnosti?
Poistovjećivanje s vlastitim umom, zbog čega misao postaje prisilna. Nemoć da prekinete razmišljanje zastrašujuća je poteškoća, ali mi to ne shvaćamo jer gotovo svi od toga ptimo, zato se takvo stanje smatra novmalnim. Ta neprestana mentalna buka sprečava vas u pronalaženju carstva unutarnje smirenosti koja je neodvojiva od Bića. Ta buka također stvara lažno, misaono ja, koje baca sjenku straha i patnje.
Razmišljanje je postalo bolest. Bolest se pojavljuje kad nestane ravnoteže. Primjerice, nema ničeg pogrešnog u tome što se stanice u tijelu razdvajaju i umnažaju, ali kad se taj proces nastavlja bez obzira na cjelokupnost organizma, stanice se pretjerano množe i tada dolazi do bolesti.
Koristimo li se njim na pravi način, um može biti iznimno dobar instrument. Koristimo li se pogrešno, međutim, postaje razoran. Da se točnije izrazim, najčešće nije riječ o tome da se pogrešno služite umom – najčešće se njim uopće ne služite. On se koristi vama. To je bolest. Vjerujete da ste vi taj um. To je zabluda. Instrument je preuzeo vlast u svoje ruke.
Samo zato što možete riješiti križaljku ili izgraditi atomsku bombu, to ne znači da se koristite umom. Upravo kao što psi vole žvakati kosti, tako i um voli gurati nos u različite probleme. Zato i rješava križaljke i gradi atomske bomve. Vas ne zanima ni jedno ni drugo. Dopustite mi da vas upitam: možete li se osloboditi uma kad god to poželite? Jeste li pronašli tipku za isključivanje?
Hoćete reću da potpuno prestanem misliti? Ne, ne mogu ga se osloboditi kad to poželim osim na trenutak-dva.
To znači da se um koristi s vama. Vi se nesvjesno poizstovjećujete s njim, tako da čak i ne znate kako ste njegov rob. Gotovo kao da ste opsjednuti, a da to i i ne nate i zato smatrate da ste vi to biće koje vas je opsjelo. Početak slobode jest spoznaja kako vi niste to biće koje vas opsjeda – mislilac. Ta vam spoznaja omogućuje da promatrate mislioca. Onoga trenutka kad počnete nadzirati mislioca, aktivira se viša razina svjesnosti. Tada počinjete shvaćati kako onkraj misli postoji prostrano carstvo inteligencije, kako je misao samo sićušan vid te inteligencije. Također shvaćate kako sve one stvari koje su uistinu važne – ljepota, ljubav, stvaralštvo, radost, unutarnje spokojstvo – izranjaju iz područja onkraj uma. Počeli ste se buditi.
Činjenica je da na vrlo sličan način doslovce svi u glavi neprestano čujemo glasove: to su nesjveni misaoni procesi, a ne shvaćate kako imate moć zaustaviti ih. Riječ je o trajnim monolozima ili dijalozima.
Dobra je vijest to što se uistinu možete osloboditi vlastita uma. To je jedino istinsko oslobođenje. Upravo sada možete poduzeti prvi korak. Počnite što je češće moguće osluškivati glas u svojoj glavi. Osobito obratite pažnju na sve misaone obrasce koji se ponavljaju, one stare gramofonske ploće koje se već godinama okreću u vašoj glavi. To sam htio reći kad sam govorio o 'nadziranju mislioca', odnosno, slušajte glas u svojoj glavi i budite ondje u ulozi sjvedoka.
Kad slušate taj glas, slušajte ga nepristrano. Hoću reći, ne prosuđujte. Ne prosuđujte i ne osuđujte ono što čujete, jer bi to značilo kako taj isti glas ponovno ulazi kroz stražnja vrata. Uskoro ćete shvatiti: ondje je glas, a ovdje Ja jesam, osluškujem ga i nadzirem. Ta spoznaja Ja jesam, taj osjećaj vlastite prisutnosti nije misao. Ona izrasta negdje onkraj misli.
Zato, slušate li misao, svjesni ste ne samo misli, nego i sebe kao njezina svjedoka. Probudila se nova dimenzija svjesnosti. Osluškujete li misao, osjećate svjesno prisutvo – svoje dublje ja – u pozadini ili ispod misli. Misao tada gubi moć nad vama ib rzo se povlači, jer više ne pružate energiju umu poizstovjećujući se s njim. To je početak kraja nesvjesnog i prisilnog razmišljanja.
Kad se misao povuče, osjetit ćete kako je u mentalnoj struji došlo do prekida – to je pukotina u kojoj nema misli. U početku će ti prekidi biti kratkotrajni, trajat će možda samo nekoliko sekundi, ali postepeno že se produživati. Kad dođe do prekida, u nutrini ćete osjećati duboku tišinu i spokojstvo. To je početak prirodna stanja doživljene jednoste s Bićem, koja je najčešće zamagljena umom. Osjećaj duboke tišine i spokojstva s praksom će se produbiti. Zapravo, nema kraja njihovoj dubini. Također ćete osjetiti kako se iz dubina nutrine uzdiže tanano zračenje radosti: to je radost Bića.
Kad bi cijena spokojstva bilo sužavanje svijesti, a cijena duboke tišine smanjenje životnosti i budnosti, tada ih ne bi bilo vrijedno imati. U takvom stanju unutarnje povezanosti postat ćete mnogo živahniji i budniji nego u stanju u kojem se poistovjećujete s umom.
Postoji samo jedno sigurno mjerilo kojim možete odrediti koliko ste uspjeli u toj praksi : stupanj unutarnje spokojstva.
Najvažniji korak na vašem putovanju prema prosvjetljenju jest ovaj: naučite raskinuti poizstovjećenost s vlastitim umom. Svaki put kad izazovete prekid u struji misli, pojačava se svjestlost vaše svijesti.
Kako sada stvari stoje, rekao bih kako osamdeset do devedeset posto ljudskoga razmišljanja ne samo da se ponavlja i da je beskorisno, nego je zbog svoje neučinkovitosti i često negativne prirode uveliko i štetno. Promatrajte um i vidjet ćete da je to istina. To dovodi do ozbiljna gubitka životne energije.
Ego se neprestano bavi oživaljavanjem prošlosti, jer tko ste bez prošlosti? Neprestano se projicira u budućnost kako bi se pobrinuo za opstanak i ondje pronašao nekakvu vrstu oslobođenja i ispunjenja.
Prevlast uma nije ništa drugo nego stupanj u evoluciji svijesti. Sada trebamo prijeći na sljedeći, i to hitno, inače će nas um koji se pretvorio u čudovište, uništiti.
U prosvijetljenom stanju i dalje ćete se, kad god to bude potrevno, koristiti umom, ali na mnogo usredotočeniji i učinkovitiji način nego prije. Koristit ćete se njime uglavnom za neke praktične stvari, ali bit ćete oslobođeni od njegovog unutarnjeg dijaloga i u vama će vladati unutarnje spokojstvo. Kad se budete koristili umom, osobito kad će vam biti potrebno stvaralačko rješenje, svakih nekoliko minuta kretat ćete se između misli i tišine, između uma i stanja ne-uma. Ne-um je svjesnost bez misli. Samo na taj način moguće je stvaralački razmišljati, jer samo na taj način misao posjeduje neku stvarnu moć.
Čudo stvaranja i održavanja života na Zemlji ili vašeg tijela nije se dogodilo kroz um i razmišljanje. Na djelu je, očito, inteligencija koja je daleko veća od uma. Kako jedna jedina ljudska stanica, koja je dugačka 1/2540cm u okviru svoje DNA, moće sadržavati upute koje bi ispunile tisuću knjiga od po šesto stanica? Što više učimo o radu tijela, to više spoznaje kakva golema inteligencija djeluje u njemu i kako malo znamo. Kad se um ponovno poveže s tom inteligencijom, postat će najčudesnije oruđe. Tada će služiti nečemu većem od sebe.
Emocija se pojavljuje ondje gdje se susreću um i tijelo. Ona predstavlja reakciju tijela na um – ili biste mogli reći, odraz uma u tijelu.
Što se više poistovjećujete sa svojim razmišljanjem, s onim što volite i ne volite, s prosudbama i tumačenjima, odnosno, što ste manje prisutni kao promatračka svijest, to će energetski naboj emocija biti jači, bez obzira na to jeste li toga svjesni ili niste.
Imate li poteškoća s doživljavanjem vlastitih emocija, počnite usredotočivati pažnju na unutarnje energetsko polje vlastita tijela. Osjetite tijelo iznutra. To će vas dovesti u dodir s vlastitim emocijama. To ćemo kasnije potanje objasniti.
Postoji li među njima neki očit sukob, misao će biti laž, a emocija će biti istinita.
Dakle promatranje emocija podjednako je važno kao i promatranje misli?
Tako je. Naviknite se postavljati si pitanje: što se u ovom trenutku zbiva u meni? To će vas pitanje usmjeriti u pravom smjeru. Ali nemojte analizirati, nego samo promatrajte.
Ako zbog nedovoljne prisutnosti zapadnete u nesvjesno poistovjećivanje s emocijom, što je prirodno, privremeno se pretvarate u emociju. Između razmišljanja i emocija nerijetko se stvara krug bez kraja: oni hrane jedno drugo. Misaoni obrazac stvara povećani odraz samoga sebe u obliku emocije, a vibracijska frekvencija emocije hrani izvorni misaoni obrazac. Zadržite li se mentalno na nekoj situaciji, događaju ili osobi koje smatrate uzrokom osjećaja, ta misao energijom hrani emociju, koja zauzvrat puni energijom misaoni obrazac i tako dalje.
Što se um jače bori da se oslobodi boli, to je bol veća. Um nikada ne može pronaći rješenje, niti si može dozvoliti da vam dopusti da ga vi pronađete, jer on sam predstavlja unutarnji dio 'problema'.
Trebali biste postati potpuno svjesni emocija i osjetiti ih prije nego što možete osjetiti ono što se krije u njihovoj pozadini. Emocija doslovce znači 'uznemiravanje'. Ta riječ dolazi iz latinske riječi emovere, što znači uznemiriti.
Ljubav, radost i spokojstvo duboka su stanja bića, ili bolje rečeno, tri vida stanja unutarnje povezanosti s Bićem. Kao takvi nemaju nikakvih suprotnosti. To je zato jer izranjaju s mjesta onkraj uma. Emocije s druge strane, budući da su dio dvojnog uma, podvrgnute su zakonu suprotnosti. To jednostavno znači da ne možete dobiti dobro bez lošeg.
U tom stanju čak i želja za oslobođenjem ili prosvjetljenjem samo je još jedna žudnja za ispunjenjem ili ucjelovljenjem u budućnosti. Stoga ne tražite da se oslobodite želje ili da 'postignete' prosvjetljenje. Postanite prisutni. Budite promatrač uma.
Dvije su razine boli: bol koju sada stvarate i bol iz prošlosti koja još živi u vašem umu i tijelu. Prestanite stvarati bol u sadašnjosti i rastvorite bol prošlosti.
Veći dio ljudske boli je nepotreban. Sve dok um bez nadzora upravlja vašim životom, bol stvarate sami.
Bol koju sada stvarate uvijek predstavlja neki oblik neprihvaćanja, neki oblik nesvjesnog otpora onome što jest. Na razini misli, otpor je neka vrsta prosuđivanja. Na emocionalnoj razini, ona je neki oblik negativnosti. Jakost boli ovisi o stupnju opiranja sadašnjem trenutku, a taj otpor ovisi o tome koliko ste poistovjećeni sa svojim umom. Um uvijek pokućava zanijekati sadašnji trenutak i pobjeći od njega.
Kako prestati stvarati vrijeme? Duboko u sebi shvatite kako uvijek imate samo sadašnji trenutak.
Sve ćete stvari prije ili kasnije morati napustiti. Možda vam je još teško u to povjerovati, ali ja ni u kom slučaju ne tražim od vas da povjerujete kako svoj identitet ne možete pronaći ni u jednoj od ovih stvari. Tu ćete istinu sami spoznati. Spoznat ćete je do najsitnijih potankosti kad osjetite približavanje smrti. Smrt će otkloniti sve ono što niste vi. Tajna života jest 'umrijeti prije smrti' – i otkriti kako smrt ne postoji.
Okončajte privid vremena. Vrijeme i um su neodvojivi. Odstranite vrijeme iz uma i on će se zaustaviti – osim ako ne odlučite koristiti se njime.
Poistovjetiti se s umom znači biti uhvaćen u zamku vremena: prisila da živimo gotovo isključivo kroz uspomene i predviđanja budućnosti. To dovodi do beskonačne zaokupljenosti prošlošću i budućnošću te nespremnosti da poštujete i priznate Sadašnji trenutak i da mu dopustite da postoji. Do prisile dolazi zatošto vam prošlost pruža identitet, a budućnost nosi obećanje spasenja i ispunjenja u bilo kojem obliku. I jedno i drugo su prividi.
Ništa se nikada ne događa u prošlosti, dogodit će se u Sadašnjem trenutku.
Ništa s enikada neće dogoditi u budućnosti, dogodit će se u Sadašnjem trenutku.
Budućnost je zamišljen sadašnji trenutak, projekcija uma. Kad budućnost dođe, ona dolazi kao sadašnji trenutak, razmišljate li o budućnosti to činite sada. Prošlost i budućnost očito nemaju vlastite stvarnosti.
Od drevnih vremena duhovni majstori sviju tradicija ukazivali su na sadašnji trenutak kao na ključ koji otvara vrata duhovne dimenzije.
Postavite li cilj iradite na njegovu ostvarenju, tada koristite vrijeme sata, kao i tada kad ste svjesni kamo žečlite stići, ali potšujte korak koji upravo sada poduzimate i dajte mu svoju potpunu pažnju. Ako se u tom slučaju pretjerano usredotočite na cilj, možda zato što tragate za srećom, ispunjenjem ili potpunijim osjećajem vlastitoga ja, tada više ne poštujete sadašnji trenutak. On se svodi na puko sredstvo koje vas vodi do budućnosti, bez ikakave vlastite vrijednosti. Tada se satnica pretvara u psihološko vrijeme. Važe životno putovanje više nije pustolovina, nego opsesivna potreba da stignete do cilja, da ga postignete, da uspijete. Više ne vidite i ne mirišete cvijeće pokraj puta, niti ste svjesni ljepote i čuda života koji se razvija posvuda oko vas kad ste prisutni u sadašnjem trenutku.
Kako taj obrazac uma djeluje u vašem životu? Pokušavate li uvijek stići na neko drugo mjesto koje se razlikuje od onoga na kojemu jeste?
U uobičajenom, s umom poistovjećenom, neprosvijetljenom stanju svijesti, moć i beskonačni stvaralački potencijal koji prebivaju u sadašnjem trenutku potpuno su zamagljeni psihološkim vremenom. Tada vaš život gubi živost, svježinu i osjećaj čuda. Stari obrasci misli, emocija, ponašanja, rekacija i želje izražavaju se u beskonačnom ponavljanju, kao scenarij vaših misli koji vam pruža neku vrstu identiteta, ali iskrivljuje ili prikriva stvarnost sadašnjeg trenutka. Um tada stvara opsjednutost budućnošću kao bijeg iz nezadovoljavajuće sadašnjosti.
Ako kvaliteta vaše svijesti u ovom trenutku određuje budućnost, što dakle određuje kvalitetu vaše svijesti? Stupanj prisutnosti. Stoga je sadašnji trenutak jedino mjesto na kojem može doći do istinske promjene i u kojem možete rastvoriti prošlost.
Kad ste prepuni problema, ništa novo ne može ući i nema mjesta za rješenje. Stoga, kad god to možete napravite malo mjesta, stvorite malo prostora kako biste ispod životne situacije mogli pronaći život.
U potpunosti se koristite osjetilima. Budite ondje gdje jeste. Ogledajte se naokolo. Samo se ogledajte, nemojte tumačiti. Uočite svjetlost, oblike, boje, tkanine. Budite svjesni tihe prisutnosti svake stvari. Budite svjesni prostora koji svemu što jest omogućuje postojanje. Osluškujte zvukove, nemojte ih prosuđivati. Osluškujte tišinu u pozadini zvukova. Dodirnite nešto – bilo što – te osjetite i priznajte njegovo biće. Pratite ritam vlastita disanja: osjećajte zrak koji udišete i izdišete, unutra i van. Dopustite bivanje sviju stvari. Duboko se spustite u sadašnji trenutak.
Iza sebe ste ostavili umrtvljujući svijet mentalnih apstrakcija, svijet vremena. Iskočili ste iz poludjelog uma koji vam crpi životnu energiju, upravo kao što polagano truje i uništava Zemlju. Budite se iz sna o vremenu u sadašnjost.
Probleme je izmislio um i da bi preživjeli potrebno im je vrijeme. U stvarnosti sadašnjeg trenutka ne mogu preživjeti.
Možda postoji situacija s kojom biste se trebali pozabaviti ili je prihvatiti – to da. Zašto od nje praviti problem? Zašto od bilo čega praviti problem? Nije li život ionako već dovoljno izazovan? Zašto su vam potrebni problemi? Um nesvjesno voli probleme, jer mu oni pružaju nekakvu vrstu identiteta.
Neki se ljudi razbjesne kad me čuju kako govorim da su problemi prividi. Osjećaju da ih time ugrožavam, da ću im oduzeti ono što im pruža osjećaj identiteta. Mnogo su vremena uložili u lažno ja, mnogo godina nesvjesno su definirali cijeli svoj identitet u smislu svojih problema ili patnji. Tko bi bili da toga više nemaju?
Da biste shvatili kako ste si dopustili da psihološko vrijeme preuzme vlast, možete se poslužiti jednostavnim mjerilom. Postavite si pitanje: postoji li radost, ugoda i lakoća u onome što radim? Ne postoje li, tada vrijeme prekriva sadašnji trenutak, a život smatrate teretom ili borbom.
Sve trebate poštovati, ali ništa nije važno. Oblici se rađaju i umiru, a vi ste, pak svjesni vječnoga koje se krije ispod. Vi znate da ništa što stvarno postoji ne osjeća prijetnju.
Da biste shvatili istinu, morate je proživjeti. Ako je svaka stanica vašega tijela toliko prisutna da osjećate kako vibrira životom, kad taj život u svakom trenutku osjetite kao radost bića, tada se može reži da ste oslobođeni vremena.
Osloboditi se vremena znači osloboditi se psihološke potrebe za prošlošću koja daje identitet i za budućnošću koja daje ispunjenje. Oslobođenje od vremena predstavlja najdublju preobrazbu svijesti koju možete zamisliti.
Možda to ne shvaćate jer je već uvelike postalo dio vašeg 'normalnog života', upravo kaš to niste svjesni neprestane pozadinske buke, kao što je zujanje aparata za klimatizaciju, sve dok ne prestane raditi. Kad iznenada prestane raditi sojeća se olakšanje.
Najbolji pokazatelj razine vaše svijesti jest način na koji se nosite sa životnim izazovima kad se pojave. Kroz te izazove nesvjesna osoba teži postati još dublje nesvjesna, a svjesna nastoji postati još svjesnijom. Izazovom se može poslužiti za buđenje ili mu možete dopustiti da vas povuče u još dublji san. San običnog nesvjesnog rada se pretvara u noćnu moru.
Usvojite naviku nadgledanja svoga mentalno-emocionalnoga stanja kroz samopromatranje. Osjećam li se lagodno ovoga trenutka? To je dobro pitanje koje sebi možete često postavljati. Ili možete upitati; što se upravo sada odvija u meni? Onim što se odvija u vama budite barem toliko zaokupljeni koliko i onim što se zbiva izvana. Ako nutrinu pravilno postavite, vanjski će se svijet smjestiti na svoje mjesto. Prvobitna je stvarnost ona unutra, a ona izvana je druga po važnosti. Ali nemojte na ta pitanja odgovarati automatski. Pažnju usmjerite prema unutra. Zagledajte se u sebe.
Negativnost nikada nije najbolji način za razrješavanje bilo koje situacije. Zapravo, u većini slučajeva zadržat će vas u situaciji i spriječiti pravu promjenu. Sve što se obavlja s negativnom enegijom bit će otrovano njom i s vremenom će dovesti do veće boli i nesreće. Štoviše, svako negativno unutarnje stanje je zarazno: nesreća se širi lakše od tjelesne bolesti. Prema zakonu odjeka, nesreća potiče i hrani usnulu negativnost u drugim ljudima, osim ako su imuni - odnosno, iznimno visoke svijesti.
Zagađujete li svijet ili čistite nered? Vi ste, i nitko drugi, odogvorni za svoj unutarnji prostor, upravo kao što ste odgovorni za planetu. Kako unutra, tako i vani: kad bi ljudi očistili unutarnje zagađenje, tada bi također prestali stvarati vanjsko.
Kako možemo otpustiti negativnost?
Tako što ćete je otpustiti. Kako ćete ispustiti komad vrućeg ugljena koji držite u ruci? Kako ćete ispustiti tešku i beskorisnu prtljagu koju nosite sa sobom? Tako što ćete shvatiti kako više ne želite osjećati bol ili nositi teret, pa ćete ga ispustiti.
Samo ljudi koji se nalaze u duboko negativnom stanu, koji se uistinu vrlo loše osjećaju, mogli bi stvarati takvu stvarnost kao odraz vlastita osjećajnog stanja. Oni su se sada upustili u uništavanje prirode i planete koja ih održava na životu. Nevjerojatno, ali istinito. Ljudska su bića opasno luda i vrlo bolesn avrsta. To nije prosudba. To je činjenica. Također je činjenica i to kako se ispod ludila zaista krije zdravlje. Iscjeljivanje i otkupljenje dostupni su vam ovoga trenutka.
Prigovaranje je uvijek neprihvaćanje onoga što jest. Ono bez iznimke nosi nesvjesni negativni naboj. Kad prigovarate, sebe pretvarate u žrtvu. Kad naglas progovorite, tada imate moć. Stoga promjenite situaciju takošto ćete nešto poduzeti ili što ćete progovoriti. Ako je to prijeko potrebno ili moguće, napustite tu situaciju ili je prihvatite. Sve drugo je ludost.
Bilo kakav postupak bolji je od nikakava, osobito ako ste već dugo vremena u nesretnoj situaciji. Ako ste se u njoj našli vlastitom pogreškom, barem nešto naučite, a u tom slučaju više nije riječ o pogrešci. Ostanete li zarobljeni u situaciji, ništa nećete naučiti. Sprečava li vas trah da nešto poduzmete? Priznajte taj strah, promatrajte ga, prenesite pažnju na njega i budite potpuno prisutni s njim. Na taj ćete način presjeći vezu između straha i razmišljanja. Ne dopustite da vam se strah uzdigne do uma. Koristite moć sadašnjeg trenutka. Strah ne može biti jači od te moći.
Morate li, možete se kretati brže, raditi brže ili čak trčati, ne projicirajući se u budućnost, ne opirući se sadašnjosti. Dok se krećete, radite, trčite – činite to u potpunosti. Uživajte u protoku energije, uzvišene energije toga trenutka. Sada više niste pod stresom, više se ne razdvajate na dva dijela. Smo se krećete, trčite, radite – i uživate u tome. Ili možete sve to odbaciti i sjediti na klupi u parku. Ali dok to radite promatrajte svoj um. Mogao bi reći: Trebao bi raditi, gubiš vrijeme. Promatrajte ga. Nasmijte mu se.
Čekate li iz navike? Koliko vremena u životu provodite čekajući? Ono što nazivam 'čekanjem u užem smislu' jest čekanje u redu na pošti, u prometnoj gužvi, u zračnoj luci ili da netko stigne, da završite posao i tako dalje. 'Čekanje u širem smislu' je čekanje odmora, boljeg posla, da djeca odrastu uistinu smislenog odnosa, uspjeha, novca, da nekome budete važni, da se prosvijetlite. Nije neuobičajeno da ljudi cijeli život čekaju kako bi počeli živjeti.
Čekanje je stanje uma. To u osnovi znači da želite budućnost, a ne želite sadašnjost. Ne želite ono što ste dobili, nego želite ono što niste dobili. Što god čekali, nesvjesno stvarate unutarnji sukob između onoga što jest sada i ovdje, gdje ne želite biti i projicirane budućnosti koju želite. To uvelike smanjuje kakvoću vašega života, jer time gubite sadašnjost.
Nema ničeg lošeg u tome što težite poboljšati svoju životnu situaciju. Možete je poboljšati, ali ne možete poboljšati svoj život. Život je ono najvažnije. Život je vaše najdublje unutarnje biće. Ono je već cjelina, dovršeno i savršeno.
Vanjska svrha pripada vodoravno dimenziji prostora i vremena, unutarja svrha bavi se produbljivanjem vašeg bića u okomitoj dimenziji bezvremenoga sadašnjeg trenutka. Vanjsko putovanje može obuhvaćati milijun koraka, unutarnje putovanje posjeduje samo jedan: onaj koji upravo sada činite. Postanete li dublje svjesni toga jednoga jedinoga koraka, shvatit ćete da on u sebi već sadrži sve ostale korake, kao i odredište. Taj korak se preobražava u izraz savršenstva, u čin velike ljepote i kakvoće. Odvest će vas do bića, a svjetlost bića blistat će kroz njega. To je i svrha i ispunjenje vašega unutarnjeg putovanja, putovanja u samoga sebe.
Što je zapravo uobičajenije: vanjsko bogatstvo i unutarnje siromaštvo, odnosno: Dobili ste svijet, a izgubili dušu, kak je Isus govorio.
Što prije shvatite kako vam vanjska svrha ne može pružiti trajno zadovoljstvo, to bolje. Uočite li ograničenja vanjske svrhe, odreći ćete se nerealnih očekivanja koja bi vas trebala usrećiti i podvrgnut ćete ih unutarnjoj svrsi.
Više vremena ne može vas osloboditi od vremena. Stupite u dodir s moći sadašnjeg trenutka. To je ključ.
Sa prošlošću se pozabavite na razini sadašnjosti. Što više pažnje posvjećujete prošlosti, to joj dajete više energije i vjerojatno ćete na njoj graditi svoje ja.
Stoga ne pokupavajte razumjeti prošlost, nego što više možete budite prisutni. Prošlost ne može opstati u vašoj prisutnosti, nego samo u vašoj odsutnosti.
Iskušajte ovo. Sklopite oči i recite sebi: Pitam se kakva će biti moja sljedeća misoa. Tada pomno pazite i čekajte sljedeću misao. Budite mačka koja čeka pokraj mišje rupe. Koja će misao izaći iz mišje rupe? Pokušajte.
Sve dok ste u stanju snažne prisutnosti, oslobođeni ste misli. Mirni ste, a ipak iznimno budni. Onoga trenutka kad svjesna pažnja potone ispod stanovite razine, misao se vraća kao i mentalna buka. Tišina je izgubljena. Vratili ste se u vrijeme.
Budite svjesni praznina. Osluškivati tišinu, gdje god se nalazili, jednostavan je i izravan način da postanete prisutni. Čak ako ima buke, uvijek postoji nekakva tišina u pozadini i između zvukova. Osluškivanje tišine istoga trenutka u vama stvara duboku tišinu. Samo tišina u vama može opaziti tišinu izvana. A što je tišina drugo nego prisutnost, svjesnost oslobođena misaonih oblika?
Žaljenje ne služi ničemu osim kako bi ojačalo lažno ja. Opraštanje znači kako se ne opirete životu – da mu dopuštate da živi kroz vas. Druge su mogućnosti bol i patnja, jako ograničen protok životne energije, a u mnogim slučajevima i tjelesna bolest.
Onoga trenutka kad uistinu oprostite ponovno ste prisvojili svoju moć, oduzevši je umu.
Kad dosegnete stanoviti stupanj unutarnje povezanosti, istinu prepoznajete kad je čujete.
Svjesnost unutarnjeg tijela donosi i druge dobrobiti u carstvu tjelesnoga. Jedna od njih je značajno usporavanje starenja fizičkog tijela.
Što više svijesti unosite u tijelo, to obrambeni sustav postaje snažniji. Kao da se svaka stanica budi i raduje. Tijelo voli vašu pažnju.
Ako u bilo kojem trenutku otkrijete kako vam je teško stupiti u dodir s unutarnjim tijelom, najčešće je mnogo jednostavnije najprije se usredotočiti na disanje.
Većina ljudi ne zna slušati, jer je najveći dio njihove paćnje zaokupljen razmišljanjem. Više pažnje obraćaju razmišljanju nego onome što druga osoba govori, a nimalo se ne posvećuju onome što je uistinu važno.
Dok se krećete životom nemojte sveukupnu pažnju posvećivati vanjskom svijetu i umu. Zadržite dio pažnje unutra.
Neočekivano vas ne može osloboditi dok u njega ne zađete svjesno. Zato Isus nije rekao da će nas istina osloboditi, nego: Spoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi. Nije riječ o pojmovnoj istini, nego o istini vječnoga života s onu stranu oblika, koju spoznajete izravno ili uopće nikako.
U svakom stvorenju, cvijetu i kamenu osjećate Božju suštinu: Sve što postoji je sveto. Zato je Isus, govoreći potpuno iz svoje suštine ili iz Kristova identiteta, rekao u Tominu evanđelju: Rascijepi komad drveta; ja sam ondje. Podigni kamen i naći ćeš me ispod njega.
Predaja – otpuštanje mentalno-emocionalnog otpora onom što jest – tađer postaje portal koji vodi u Neočitovano.
Znate li gdje trebate tražiti, pronaći ćete ga posvuda. Portal se otvara u svakom trenutku.
Čujete li lavež psa u daljini? Ili automobil koji prolazi? Dobro slušajte. Možete li u tome osjetiti prisutnost Neočitovanog? Ne možete? Potražite ga u tišini iz koje zvuci izviru i u koju se vraćaju. Više pažnje obratite tišini nego zvucima. Obraćanje pažnje na vanjsku tišinu stvara unutarnju tišinu: um se smiruje. Portal se otvara.
Neočitovano je u ovom svijetu prisutno kao tišina. Samo morate obratiti pažnju na nju. Čak i tijekom razgovora postajete svjesni prekida između riječi, kratkih međurazdoblja tišine između rečenica. Čineći tako, u vama će rasti dimenzija duboke tišine. Ne možete obraćati pažnju na tišinu, a da istodobno ne postanete tihi iznutra. Tišina izvana, tišina unutra. Zakoračili ste u Neočitovano.
Budisti to znaju već više od dvije tisuće petsto godina: Oblik je praznin, praznina je oblik, tvrdi se u Sutri srca, jednom od najpoznatijih drevnih budističkih tekstova. Suština sviju stvari je praznina.
Prostor je jednako lako predvidjeti kao i tišinu. Svatko obraća pažnju na stvari u prostoru, ali tko obraća pažnju na sam prostor?
Postanite svjesni prostora koji je posvuda oko vas. Ne razmišljajte o njemu. Osjetite ga takvim kakav jest.
Dok to činite, u vama će doći do pomaka u svijesti. Evo zašto. Unutarnji ekvivalent predmetima u prostoru, kao što su namještaj, zidovi i tako dalje, predstavljaju predmet vašega razmišljanja: misli, emocije te predmeti osjetila. A unutarnji ekvivalent prostora jest svijest koja omogućuje postojanje predmetima uma, upravo kao što prostor svim stvarima omogućuje postojanje. Stoga, povučete li pažnju od stvari – predmeta u prostoru – automatski povlačite pažnju i od predmeta uma. Drugim riječima: ne možete razmišljati i biti svjesni prostora – ili, uostalom tišine. Postajući svjesni praznoga prostora koji vas okružuje, istodobno postajete svjesni prostora u kojemu nem auma, nego samo čista svijest: Neočitovano. Na taj način kontemplacija prostora moće za vas postati portal.
Tečaj o čudima sažeto ističe tu istinu: Ničemu stvarnom ne možete zaprijetiti. Ništa nestvarno ne postoji. U tom se krije božansko spokojstvo.
Vi ste 'prevladali svijet' kako kaže Isus, ili ste, prema Buddhinim riječima, 'prešli na drugu obalu rijeke'.
Razmislite sada o ovome: kad ne bi postojalo ništa osim tišine, za vas ne bi postojala tišina, vi ne biste znali što je to. Tek kad postoje zvuci tišina može postati stvarna.
Ništa ne može izazvati više strahopoštovanja i ništa ne može biti veličanstvenije od nezamislive prostranosti i tišine prostora. A ipak, što je taj prostor? Praznina, golema praznina.
Najveće je čudo ovo: ta tišina i prostranost koje omogućuju postojanje svemira, nisu samo negdje ondje, u prostoru – nego također i u vama.
Možda ste čuli Buddhinu izreku: Kad ne bi bilo privida, ne bi bilo ni prosvjetljenja. Neočitovano sebe spoznaje kroz svijet i kroz vas. Ovdje ste kako biste božanskoj svrsi svemira omogućili da se razotkrije. Eto koliko ste važni!
Većina ljudi nosi u sebi preveliku količinu otpora, previše straha, preveliku vezanost uz osjetilno iskustvo, prejako poistovjećivanje s očitovanim svijetom. Takvi ugledaju portal, u strahu se okrenu na drugu stranu i izgube svjesnost.
Kao i kod svih drugih portala, na životu ostaje vaša istinska, blistava priroda, ali ne i osobnost. U svakom slučaju, sve ono što je u vašoj osobnosti stvarna ili istinska vrijednost zapravo je vaša priroda koja se probija na površinu. To nikada ne možete izgubiti. Nikada ne možete izgubiti ono što je vrijedno i stvarno.
Svaki portal je portal smrti, smrti lažnoga ja. Prođete li kroz portal, svoj identitet više nećete temeljiti na svom psihološkom, umom stvorenom obliku. Tada ćete spoznati da je smrt privid, upravo kao što je privid i poistovjećenost s oblikom. Smrt je tek okončanje privida. Bolna je samo ako se čvrsto držite privida.
Vi čekate neki trenutak u vremenu koji će vas spasiti. Nije li to upravo ona suštinska pogreška o kojoj govorimo? Spasenje se ne nalazi negdje drugdje, u nekom prostoru ili vremenu. Ono je ovdje i sada.
Boga ćete pronaći onoga trenutka kad shvatite da ne morate tragati za Njim.
Osjećaji se u odnosu tada neko vrijeme, tijekom nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, izmjenjuju između ljubavi i vržnje, između suprotnosti 'ljubavi' i mržnje, a to vam pruža podjednako mnogo i zadovoljstva i boli. Nije neuobičajeno da parovi postanu ovisni o takvim ciklusima. Dramatičnost odnosa izaziva u njima osjećaj da su živi.
Pozitivno u sebi već sadrži još neočitovano negativno.
Na pozitivnoj strani 'zaljubljeni ste u partnera'. To je u početku stanje koje izaziva duboko zadovoljstvo. Osjećate se iznimno živo. Postojanje vam je iznenada postalo smisleno jer ste nekome potrebni, netko vas želi i daje vam osjećaj da ste posebni, a i vi u partneru budite iste osjećaje. Kad ste zajedno osjećate se cjelovitim. Taj osjećaj može postati tako snažan da ostali svijet nestaje i postaje beznačajnim.
Razlog zbog kojeg je romantična ljubav tako snažno iskustvo za kojim tragaju svi ljudi jest u tome što se doima kao da takav odnos nudi oslobođenje od stanja duboko ukorijenjena straha, potrebe, nedostatka i nepotpunosti koje predstavlja dio ljudskoga života u svom neotkupljenom i neprosvijetljenom stanju.
Upravo kao i kod svake druge ovisnosti, u zanosu ste kad vam je droga dostupna, ali neminovno dolazi trenutak kad droga više ne djeluje. Kad se ti bolni osjećaji ponovno pojave, osjetit ćete ih još snažnije nego prije, a istodobno ćete partnera smatrati uzrokom tih osjećaja. To znači da osjećaje projicirate prema van i napadate drugoga sa svim onim divljim nasiljem koje je dio vaše boli.
Ponajprije prestanite prosuđivati sebe, zatim partnera. Najveći katalizator promjene u odnosu je potpuno prihvaćanje partnera takvim kakav jest, bez ikakve potrebe za prosuđivanjem ili bilo kakvim promjenama. To će vas istoga trenutka odvesti s onu stranu ega. Okončat će se sve igre uma, kao i ovisnička vezanost. Više nećete biti žrtva ni grubijana, tužitelja i tuženih. To je ujedno kraj svih međuovisnosti. Više vas nitko neće moći privući u svoje nesvjesne obrasce kojima ste na taj način omogućili postojanje. Tada ćete se ili razdvojiti – s ljubavlju – ili ćete zajedno još dublje zakoračiti u Sadašnji trenutak – u Biće.
Ljubav je stanje Bića. Vaša ljubav nije izvana, nego duboko u vama. Nikada je ne možete izgubiti, a ona vas nikada ne može napustiti. Ne ovisi o nekom drugom tijelu, o nekom vanjskom obliku. U spokojstvu vlastite prisutnosti svoju bezobličnu i bezvremenu stvarnost možete osjetiti kao neočitovani život koji pokreće vaš tjelesni oblik. Tada taj isti život možete osjetiti duboko u svakom ljudskom biću i u svakom stvoru. Zavirili ste iza koprene oblika i razdvojenosti. To je spoznaja jednoste. To je ljubav.
Ljubav ne bira, upravo kao što ni sunčeva svjetlost ne bira. Ne smatra da je jedna jedina osoba posebna. Izdvajanje nije Božja ljubav, nego 'ljubav' ega. Međutim, snaga kojom možete osjetiti istinsku ljubav može se mijenjati. Jedna će vam osoba možda jasnije i snažnije održavati ljubav nego druga, a gaji li prema vama iste osjećaje, može se reći da ste u ljubavnom odnosu. Veza koja vas povezuje s tom osobom ista je vez akoja vas povezuje s osobom što sjedi pokraj vas u autobusu, s pticom, stablom ili cvijetom. Razlikuje se samo stupanj jaskosti kojom je osjećate.
Prilika što se nalazi skrivena u svakoj krizi ne očituje se sve dok ne priznate i u potpunosti ne prihvatite sve činjenice svake postojeće situacije. Sve dok ih niječete, dok pokušavate pobjeći iz takve situacije ili dok želite da stvari drukčije stoje, prozor prilike neće se otvoriti te ćete ostati zarobljeni u toj situaciji, koja se neće mijenjati ili će samo postajati još težom.
Postoji li bijes, budite svjesni da postoji bijes. Postoji li ljubomora, obrambeni stav, poriv za svađom, potreba da budete u pravu, ako unutarnje dijete zahtjeva ljubav i pažnju, postoji li emocionalna bol bilo koje vrste – što god postojalo, budite svjesni stvarnosti toga trenutka i držite se te svjesnosti. Odnos tada postaje vaša sadhana, duhovna praksa. Uočite li kod svoga partnera nesvjesno ponašanje, prigrlite taj postupak u zagrljaj pun ljubavi, u zagrljaj svoje svjesnosti, tako da ne reagirate. Nesvjesnost i svjesnos ne mogu dugo postojati jedno pokraj drugoga – čak i ak je svjesnost prisutna u drugoj osobi, a ne u onoj koja djeluje iz nesvjesnog. Energetski oblik koji se nalazi u pozadini neprijateljstva i napada prisutnost ljubavi smatra apsolutno nepodnošljivom. Reagirate li makar malo na nesvjesno vašega partnera, i sami ćete postati nesvjesni. Ali prisjetite li se tada da trebate postati svjesni svoje reakcije, ništa nećete izgubiti.
Kao što ste možda primjetili, odnosi ne posotje zato da vas usreže ili ispune. Nastavite li kroz odnose težiti cilju spasenja, uvijek ćete iznova gubiti iluzije. Ali prihvatite li da osnos postoji zato da biste postali svjesni, a ne sretni, tada će vam odnos uistinu pružiti spasenje, a vi ćete se povezati s višom sviješću koja se želi roditi u ovom svijetu. Oni koji se drže starih obrazaca doživjet će sve veću bol, nasilje, zbunjenost i ludilo.
Dati prostora drugima – i sebi – najvažnije je od svega.
Umjesto da 'bude' tijelo bola, žena bi mogla biti svjesna i promatrati emocionalnu bol u vlastitoj nutrini, na taj način pristupajući moći sadašnjeg trenutka i pokrečući preobrazbu boli. To bi otklonilo kompulzivnu i automatsku projekciju tijela boli na vanjski svijet. Tada bi partneru mogla opisati svoje osjećaje. Naravno, nema nikakva jamstva da bi je on i saslušao, ali time bi dobio priliku da postane prisutan i svakako bi razrušilo bezumni cilklus nesvjesna izražavanja starih obrazaca uma.
Osim osobnog tijela boli, svaka žena sudjeluje u onom što bi se moglo opisati kao kolektivno tijelo boli – osim ako nije potpuno svjesna. To kolektivno tijelo sadrži nagomilanu bol koji su žene osjetile zbog podjarmljenosti muškarcima, kroz ropstvo, iskorištavanje, silovanje, rađanje, gubitak djeteta i slično, tijekom tisuća godina. Emocionalna ili tjelesna bol koja kod mnogih žena prethodi mjesečnici ili je prati predstavlja boli u svom kolektivnom vidu, koje se u to vrijeme budi iz sna, iako se može probuditi i u drugim razdobljima. Ono ograničava slobodan tijek životne energije kroz tijelo, a mjesečnica je tjelesni oblik tog tijeka. Zadržimo se nakratno na tom predmetu da vidimo kako mjesečnica može postati prilika za prosvjetljenje.
U doba mjesečnice ženu nerijetko 'prevlada' tijelo boli. Ono posjeduje iznimno snažan energetski naboj koji vas lako može privući kako biste se s njim poistovjetili, iako toga niste svjesni. Tada ženom aktivno vlada energetsko polje koje zaokuplja njezin unutarnji prostor i pretvara se da ste to vi. Govori kroz vas, djeluje kroz vas, misli kroz vas. Stvorit će u vašem životu negativne situacije tako da se može hraniti njihovom energijom. Želi još više bola u bilo kojem obliku. Taj sam proces već opisao. Može biti opak i razoran. To je čista bol iz prošlosti – i to niste vi.
Poistovjećenost vas, dakle, sprečava da se uhvatite ukoštac s tijelom boli. Neke žene koje su već dovoljno svjesne tako da su na osobnoj razini mogle odbaciti identitet žrtve i dalje se drže kolektivnog identiteta žrtve: svega onoga što su muškarci učinili ženama. U pravu su – ali su i u krivu.
Stoga se ne koristitie tijelom boli kako biste dobili identitet. Umjesto toga, koristite se njima kako biste se prosvjetlili. Preobrazite ga u svjesnost.
Kad god vam se dogodi nešto negativno, u tom je događaju prikrivena važna pouka, iako je možda u tom trenutku nećete uočiti. Čak i kratka bolest ili nesreća mogu vam pokazati što je stvarno, a što nestvarno u vašem životu, što je u konačnici važno, a što nije.
Prihvatite sve ono što vam se pojavi, utkano u obrazac vaše sudbine, jer što bi prikladnije moglo ispuniti vaše potrebe?
Onaj tko je u zajedništvu sa sobom ne može čak ni zamisliti sukob, tvrdi se u Tečaju čudesa. To se ne odnosi samo na sukob s drugim ljudima, nego još više na sukob u vlastitoj nutrini, kojeg nestaje kad više nema nikakvih nesklada između zahtjeva i očekivanja vlastitia uma i onoga što jest.
Držite li se čvrsto starih stvari i opirete li se, to znači da odbijate teći tijekom života, pa žete zato patiti.
Rast se najćešće smatra pozitivnim, ali ništa ne može rasti zauvijek. Kad bi rast bilo koje vrste trajao do u beskonačnost, u konačnici bi postao čudovišan i razoran. Kako bi došlo do novoga rasta, potrebno je rastvaranje. Jedno ne može postojati bez drugoga.
Kretanje cilklusa prema dolje apsolutno je suštinsko za duhodno ostvarenje. Kako bi vas privukla duhovna dimenzija, morate na nekoj razini jako pogriješiti ili iskusiti neki veliki gubitak ili bol. Ili će neki uspjeh postati isprazan i besmislen, tako da će se pretvoriti u neuspjeh. Neuspjeh se krije u svakom uspjehu, a uspjeh u svakom neuspjehu. Naravno, na ovom sivjetu, što znači na razini oblika, svatko prije ili kasnije doživi neuspjeh te se svako postignuće na kraju izjalovi. Svi su oblici netrajni.
Mnoge bolesti se stvaraju zbog opiranja cilusu slabe energije, koji je osobito važan za obnavljanje. Prisila da nešto radite i sklonost da osjećaj vlastite vrijednosti i identitet temeljite na vanjskim čimbenicima, kao što su postignuća, naizbježan je privid sve dok se poistovjećujete s umom. Zato vam je teško ili nemoguće prihvatiti cikluse slabe energije i dopustiti im postojanje. Inteligencija orgnaizma u takvim slučajevima može preuzeti stvari u svoje ruke, što je samozaštitna mjera, te stroviti bolest kako bi vas prisilila da zastanete, tako da može doći do nužne obnove.
I ona se poistovjetila s vanjskim stanje – tjelesnim izgledom. To stanje ju je najprije usrećivalo, a zatim je gurnulo u nesreću. Da je bila u stanju povezati se s bezobličnim i bezvremenim unutarnjim životom, mogla je vedro i spokojno promatrati nestajanje vanjskog oblika. Štoviše, vanjski oblik propuštao bi sve veći sjaj unutarnje svjetlosti koja izvire iz njezine bezvremene, istinske prirode, tako da joj ljepota ne bi nestala, nego bi se jednostavno preobrazila u duhovnu ljepotu. Međutim, nitko joj nije rekao da je to moguće. Najvažnija vrsta znanja još nije široko dostupna.
'Vidjeh sve što je urađeno pod sunce i, gle, sve je to taština i jurnjava za vjetrom'. Dosegnete li tu točku, samo ste korak udaljeni od očaja – ali i korak od prosvjetljenja.
Ne tragajte ni za kojim drugim stanjem od odnoga u kojem se sada nalazite, jer ćete izazvati unutarnji sukob i nesvjesni otpor. Oprostite sebi što niste spokojni. Onoga trenutka kad potpuno prihvatite svoj ne-mir, on će se preobraziti u mir. Sve ono što potpuno prihvatite odvest će vas onamo, u spokojstvo.
Zakoračivši s onu stranu suprotnosti stvrenih umom, postajete nalik na duboko jezero. Vanjska situacija vašeg života i sve ono što se ondje događa predstavljaju površinu jezera. Katkad je mirna, katkad uzburkana i opasna, već prema ciklusima i godišnjim dobima. U dubini, međutim, jerzero je uvijek smireno. Vi ste cijelo jezero, a ne samo površina i u dodiru ste s vlastitom dubinom, koja ostaje apsolutno smirena. Ne opirete se promjeni tako što se mentalno držite svake situacije. Unutarnji mir ne ovisi o tome. Prebivate u Biću – nepromjenjivom, bezvremenom, besmrtnom – i vaše ispunjenje ili sreća više ne ovise o vanjskom svijetu neprestano promjenjivih oblika. Možete uživati u njima, igrati se s njima, stvarati nove oblike, poštovati ljepotu svih njih. Ali više nema potrebe vezati se uz bilo koji od njih.
Sve dok niste svjesni Bića, izmiće vam stvarnost drugih ljudi jer niste pronašli vlastitu.
Budući da su svi svjetovi uzajamno povezani, kad se kolektivna ljudska svijest preobražava, ta že se preobrazba odražavati u prirodi i životnjskom carstvu. Zato nalazimo u Bibliji da će u nadolazećem dobu 'lav ležati pokraj janjeta'. To ukazuje na mogućnost potpuno drukčijeg poretka stvarnosti.
Zamoli li vas gladan čovjek komad kruha, iako je vaš susret možda vrlo kratak, ono najvažnije je taj trenutak dijeljenja Bića, a kruh je samo simbol. U tom trenutku odvija se dubinsko iscjeljivanje te nema ni davatelja ni primaoca.
Sva su zla učinak nesvjesnoti. Možete ublažiti učinke nesvjesnosti, ali ih ne možete otkloniti ne odstranite li njihov uzrok. Istinska se promjena odvija u nutrini, a ne u vanjskom svijetu.
Osjećate li se pozvanim ublažiti patnju svijeta, to je vrlo plemenito, ali zapamtite da se ne usredotočujete isključivo na ono vanjsko, inače ćete se razočarati i očajavati. Bez duboke promjene u ljudskoj svijesti, patnja u svijetu predstavlja provaliju bez dna. Stoga nemojte dopustiti da vaše suosjećanje postane jednostrano. Empatija prema nečijoj boli ili nedostatku i želja da pomognete trebaju biti uravnotežene dubokom spoznajom vječne prirode sveukupnog života i konačnog privida svake boli. Tada dopustite da se vaš mir pretače u sve ono što radite, pa ćete istodobno raditi na razini učinka i uzroka.
Svijest kod ljudi pojačavate širenjem informacija ili barem vježbajte pasivni otpor. Ali pobrinite se da u vama nema nikakva unutarnjeg otpora, nikakve mržnje ili negativnosti. Volite svoje neprijatelje, rekao je Isus, što je naravno značilo: Ne imaj neprijatelja.
Otpor je zapravo um.
Predavanje je isključivo unutarnja pojava. To ne znači da na vanjskoj razini ne smijete nešto poduzeti i promijeniti situaciju. Zapravo, predajući se, ne morate prihvatiti cjelokupnu situaciju, nego samo onaj sićušni djelić koji zovemo sadašnjim trenutkom.
Ne zagađujte svoje prekrasno, blistavo unutarnje biće i Zemlju sa negativnošću. Ne unosite nesreću bilo koje vrste u prebivalište bića u vlastitoj nutrini.
Postanite alkemičar. preobrazite metal u zlato, patnju u svjesnost, nesreću u prosvjetljenje.
Strah i bol preobrazit će se u unutarnje spokojstvo i vedrinu koji dolaze s vrlo dubokog mjesta - iz samog neočitovanog. To je 'mir gospodnji, koji nadrasta sveukupno razumijevanje'. U usporedbi s tim, sreća je nešto prilično površno. S tim blistavim spokojstvom dolazi spoznaja - ne na razini uma, nego u dubinama vašega Bića - da ste neuništivi i besmrtni. To nije uvjerenje. To je apsolutna sigurnost kojoj nije potreban nikakav vanjski dokaz iz nekoga drug-orazrednog izvora.
Kad god niste u stanju to učiniti, kad god propustite tu priliku - ili zato što ne stvarate dovoljno svjesne prisutnosti kak biste spriječili pojavu nekih uobičajenih i nesvjesnih obrazaca otpora ili zato što je situacija tako ekstremna da bi vam to bilo potpuno neprihvatljivo - tada stvarate neki oblik boli, neki blik patnje. Može se doimati kao da patnju stvara situacija, ali u krajnjem to nije tako - stvara je vaš otpor.
imate i drugu priliku da se predate. Ne možete li prihvatiti ono što postoji u vanjskm svijetu, prihvatite ono što je u vašoj nutrini.
Suočavanje s dubokim bolom, dopuštanje bolu da postoji, posvećivanje pažnje boli, znači svjesno ulaženje u smrt. Kad ste umrli tom smrću, shvatit ćete kako smrti nema - i kako se nemate čega plašiti. umire samo ego.
To ne nazivam pronalaženjem Boga, jer kako biste mogli pronaći ono što nikada nije bilo izgubljeno, sam život koji vam pripada? Riječ Bog ograničava ne samo zbog tisuća godina pogrešnih tumačenja i pogrešne uporabe, nego i zato što podrazumijeva kako je riječ o nekom drugom biću odvojenom od vas. Bog je saamo Biće, a ne tek jedno od mnogih.
Zapanjujuća i neshvatljiva činjenica nije to što možete postati svjesni Boga, nego to što Ga niste svjesni.
Tu patnju ne nanosi Bog, nego je ljudi nanose sami sebi i drugima, a nanose je i stanovite obrambene mjere koje Zemlja, živ, inteligentni organizam, poduzima kako bi se zaštitila od napada ljudskog ludila.
Međutim, danas rate broj ljudi čija se svijest dovoljno razvila, tako da im više nije potrebna patnja kako bi spoznali prosvjetljenje. MOžda ste i vi jedan od onih.
Čak i ako je bolno ipak je poznato. Um se uvijek drži poznatog. Nepoznato je opasno jer um nad nepoznatim nema nikakvu vlast. Zato um ne voli sadašnji trenutak i zanemaruje ga. Svjesnost o sadašnjem trenutku stvara provaliju ne samo u bujici misli, nego također i u kontinuumu prošlosti i budućnosti. U ovaj svijet ne može ući ništa uistinu novo i stvaralačko, osim kroz tu provaliju, taj čisti prostor beskonačne mogućnosti.
Kako ću znati da sam se predala?
Kad više ne budete trebali postavljati pitanja.
Post je objavljen 30.09.2011. u 14:04 sati.