Umijeće postizanja sreće
Dalai Lama & Howard C. Cutler
Izdavač: CID Nova
Vjerujem da je prava svrha našeg života traženje sreće. To je jasno. Bez obzira je li netko od nas vjernik ili nije, je li pobornik ove ili one religije, svi mi tražimo nešto bolje u životu. Stoga, mislim da se naš život u osnovi kreće prema sreći...
Brojno primjeri pokazuju da su nesretni ljudi ti koji su usredotočeni samo na seb. Sretni su ljudi, nasuprot tome otvoreniji prema drugima, društveniji, prilagodljiviji i u stanju su podnositi dnevne frustracije jednostavnije od onih nesretnih. I ono što je najvažnije, njih ljudi više vole i skloniji su im praštati više nego nesretnim ljudima.
Svrha je našeg života traženje sreće. Potrebna je vizija sreće kao stvarni cilj koji želimo postići, pa ćemo tek tada moći načiniti pozitivne korake u smislu željenog ostvarenja. A kad počnemo otkrivati koji su to čimbenici koji vode ka sretnijem životu, naučit ćemo kako traženje sreće donosi koristi ne samo onom pojedincu koji to nastoji učiniti, već i njegovoj obitelji i okolini.
Otkrio sam mnogo stvari o kojima prije nisam ni pomišljao. Uzbuđuje me već samo jutarnje buđenje da vidim što će mi donijeti novi dan.
Iznimno je važno da je sreća određena prije svega vlastitim stanjem uma, a tek onda vanjskim događanjima. Uspjeh može rezultirati kraćim osjećajem sreće, kao što nas i neka tragedija može povući u depresiju, no prije ili kasnije naša razine sreće će se vratiti u određenu normalu.
Može li se ta razina izmijeniti, podići naviše? Neki istraživaći nedavno su ustvrdili da je individualna razina sreće genetski određena, barem do stanovite mjere. Jedno istraživanje je pokazalo da blizanci pokazuju jednako zadovoljstvo životom bez obzira na to jesu li zajedno odrasli ili nisu. Istraživače je to potaklo da pomisle kako postoji biološko određenje sreće pohranjeno u našem mozgu u trenutku rođenja.
Što oblikuje našu percepciju i razinu zadovoljstva? Naš osjećaj zadovoljstva snažno je uvjetovan našom potrebom da stvari uspoređujemo. Kad usporedimo našu trenutnu situaciju s onom iz prošlosti i ustanovimo da nam je sada bolje, osjetimo se sretnima.
Dobro zdravlje se smatrajednim od nužnih uvjeta sretnog života. Jedan drugi čimbenik kojega smatramo izvorom sreće, jesu naša materijalna dobra, odnosno ono što usijemo steći. Još jedan važan čimbenik jesu prijatelji ili poznanstva. Svi mi smatramo da za potpuno uživanje života trebamo krug prijatelja s kojima se emocionalno možemo povezati i kojima možemo vjerovati. Svi ovi čimbenici su zapravo izvori sreće, no da bi ih svaki pojedinac doista moga iskoristiti, važno je njegovo stanje uma. To je presudno.
Čak i ako ostavimo postrance duhovnu praksu, u sjvetovnom, svakodnevnom smislu, moramo postićišto višu razinu mirnoće uma i duha, pa ćemo tako moći uživati sretniji i radosniji život.
Imamo toliko stvari za kojima žudimo i to kao da nikada ne prestaje.
Jedna od karakteristika pohlepe jest da ona kreće od želje da se nešto posjeduje, ali u trenutku stjecanja željenoga nema nikakvoga zadovoljstva. Pohlepa ne poznaje granice i zato vodi u nevolje. Ono što je zanimljivo kod pohlepe jest da ispunjenje želje e rađa zadovoljstvom. Pravi lijek protiv pohlepe jest unutrašnji mir. Ukoliko posjedujete taj osjećaj, neće vam biti važno posjedujete li neki predmet ili ne. Vaš unutarnji mir bit će postojan.
Kako postižemo unutarnji mir? Postoje dvije metode. Po jednoj metodi valjalo bi steći sve što želimo – sav novac, kuće, automobile, savršenog partnera i savršeno tijelo. Dalai Lama je ukazao na nedostatke te metode. Prije ili kasnije naše želje će nas dovesti do nečega što nećemo moći posjedovati. Druga pouzdanija metoda kaže da ne valja priželjkivati ono ošto nemamo, već da valja cijeniti ono što imamo.
Prema drugima se čovjek mora odnositi kao sebi ravnima, jer svi mi zajedno činimo ljudsku zajednicu. To je ono što nas spaja. I upravo ta veza među ljudima je dovoljna da se stvori osjećaj vrijednosti i poštovanja. Ta veza može postati jedinom osnovom za spokoj kad izgubimo sve ostalo.
Svakoga se dana susrećemo s bezbrojnim odlukama i pitanjem izbora. Koliko god se trudili, često ne izaberemo ono za što znamo da je 'dobro za nas'. Dijelom je to radi toga što je 'ispravna odluka' često i vrlo teška, jer uključuje i stanovito žrtvovanje vlastita užitka.
Iako ne postoje laka rješenja za izbjegavanje ovakvi destruktivnih užitaka, srećom znamo odakle valja početi: ono što će nas odmah podjsetiti jest da zapravo u životu tražimo jedino sreću.
Osjećaj kretanja k sreći može imati vrlo jednostavan učinak. Čini nas otvorenima za nove radosti i življenja.
Ustanovljavanje stanja duha je najvažniji čimbenik u postizanju stanja sreće, ali to ne poriče naše osnovne fizičke potrebe za hranom, odijevanjem i smještajem. No kad smo jednom zadovoljili te osnovne potrebe, poruka je jasna: ne treba nam više novaca, ne trebamo veči uspjeh ili veću slavu, ne treba nam savršeno tijelo ni savršeni partner – imamo svoj razum i to je sve što nam treba da postignemo cjelovitu sreću.
Kad govorimo o umu, postoje tisuće različitih misli različitih umova. Među njima postoje neke vrlo korisne koje valja poticati i one štete, negativne kojih se valja osloboditi.
Prvi korak u traženju sreće je učenje. Prvo moramo naučiti da su negativni osjećaji štetni za nas i da su pozitivni osjećaji korisni. Moramo shvatiti i da su ti negativni osjećaji loši ne samo za nas, nego i po našu okolinu i budućnost cijeloga svijeta. Na taj način ćemo se lakše nositi s našim osjećajima i shvatiti korisne aspekte pozitivnih osjećaja i ponašanja. Kad to ustanovimo, bit će nam lakše njegovati i razvijati pozitivne osjećaje, bez obzira koliko to može biti teško. Postoji neka vrsta spontane volje koju posjedujemo u sebi. Kroz taj proces učenja, određivanja koje su misli i osjećaji za nas štetni, a koji korisni, postupno razvijamo čvrstu odluku za promjenom. Sad znam da je tajna moje sreće, moje sretne budućnosti u mojim rukama. Ne smijem propustiti ovu priliku.
U budizmu je princip kauzalnosti prihvaćen kao prirodni zakon. Pri razmišljanju o stvarnosti svakako moramo voditi računa o tom zakonu. Na primjer, u slučaju svakodnevnih doživljaja, kad se dogodi nešto neželjeno, najbolja metoda koja će osigurati da se tako što ne ponovi jest da se vidi koji su događaji prethodili i na koj su način uzrokovali ono što ne bismo željeli da se ponovi. Slično tome, ako želimo da se neki događaj ponovi, tada je logično razmisliti što je do njega dovelo i pokušati ponovno složiti upravo takve uvjete.
To je također slučaj i s mentalnim stanjima i doživljajima. Ukoliko žudimo za srećom, valja vidjeti što bi do nje moglo dovesti, a ukoliko ne želimo patiti, tada valja osigurati da se izbjegnu ona stanja i uzroci koji do nje dovode. Shvaćanje kauzalnog principa je vrlo važno.
Mržnja, ljubomora, bijes i slično su štetni. Mi ih smatramo negativnim stanjima uma, jer razaraju našu mentalnu sreću, kad jednom usvojimo osjećaje mržnje ili kakve sline osječaje prem anekome, kad se jednom ispunimo mržnjom ili negativnim osjećajima, tada nam se i drugi ljudi čine neprijateljima. Rezultat svega toga je strah, veća inhibicija i neodlučnost, osjećaj nesigurnosti. Svi se negativni osjećaji razvijaju iz mržnje. S druge strane, mentalna stanja poput dobrote i osjećajnosti definitivno su vrlo pozitivna. Ona su i korisna...
Ako razvijate u sebi suosjećanje, dobrotu i ljubav, nešto automatski otvara vaša unutrarnja vrata.
Ako je sreća jednostavno pitanje poticanja pozitivnih mentalnih stanja, poput dobrote i sličnih, zašto je toliko ljudi nesretno? Dosezanje istinske reće neki puta zahtijeva transformaciju vaših pogleda, načina mišljenje i to nije jednostavno.
S vremenom možete napraviti pozitivne promjene. Svakoga dana, kad ustanete, možete razviti iskrenu pozitivnu motivaciju na način da mislite 'Danas ću pozitivno iskoristiti ovaj dan. ovaj dan ne bih trebao propustiti'. A onda navečer, prije lijeganja u krevet provjerite što ste učinili i zapitajte se: 'Jesam li danas napravio ono što sam planirao? Ukoliko je dan protekao prema vašim očekivanjima, osjetit ćete ugodu, a ako je nešto pošlo krivo, otkrijte zašto se to tako zbilo. Uz pomoć metoda poput ove, možete postupno ojačati pozitivne aspekte vašega uma.
Mobiliziranjem naših misli i novim načinima mišljenja mi možemo preoblikovati naše živčane stanice i promijeniti način rada našeg mozga. To je također i osnova za unutarnju transformaciju koja počinje učenjem (pribavom novih podataka) i koja u sebe uključuje disciplinu postupnog zamjenjivanja 'negativnih uvjetovanosti' (koje odgovaraju trenutnim karakteristikama živčanih stanica i njihovih međusobnih veza) s 'pozitivnom uvjetovanošću' (formiranjem novih živčanih krugova).
Kad dođe do spoja ljudske inteligencije i ljudske dobrote, svaki ljudski čin postaje konstruktivan. Kad se toplina srca složi sa znanjem i obrazovanjem, možemo naučiti kako poštovati prava i gledišta drugih ljudi.
Konačno rješenje svih naših sukoba, unutrašnjih i izvanjskih, u vraćanju na osnove naše vlastite prirode, koja je blaga i osjećajna.
Kad život postane odviše složen i kad se osjetimo preopterećenima, može biti vrlo korisno malo ustuknuti i podsjetiti se što je konačna svrha, konačni cilj. Kad se suočimo s osjećajem stagnacije i konfuzije, moćemo si pomoći tako da odvojim jedan sat, poslijepodne, ili čak nekoliko dana u svrhu promišljanja o tome što nam uistinu donosi sreću i da u tom smislu odredimo što nam je važno, a što nije. To naš život može vratiti u pravi kontekst, odrediti svježu perspektivu i omogućiti sagledavanje smjera kojim valja dalje krenuti.
Ponekad me susret sa starim prijateljima podsjeti kako vrijeme brzo prolazi. Zapitam se trošimo li mi naše vrijeme na pravi način ili ne. Vrlo je važno vremenu naći pravu svrhu. Dok imamo ovo tijelo i osobito ovaj izvanredan ljudski mozak, mislim da je svaka minuta vrlo vrijedna. Naš svakodnevni život u velikoj mjeri potiče nada, iako ne postoji nikakva garancija za našu budućnost. Ne postoji nikakva garancija da ćemo sutra u ovo vrijeme biti na ovom mjestu. Ipak, mi se ponašamo kao da će biti tako samo na osnovi vlastite nade. Stoga, moramo na najbolji način iskoristiti svoje vrijeme.
Vjerujem da se vrijeme pravilno može iskoristiti na sljedeći način: ako možete pomognite drugim ljudima, drugim razumnim bićima. Ako ne možete, suzdržite se od toga da im naškodite. Mislim da je to cijela osnova moje filozofije.
Potrebno je shvatiti pozadinu svakog čovjeka.
Da li patimo ili ne u velikoj mjeri ovisi o tome kako reagiramo u određenim okolnostima. Na primjer, otkrili ste da netko o vama loše govori iza vaših leđa. Ako na to saznanje reagirate ljutnjom ili bijesom, sami ćete uništiti vlastiti duševni mir. Vaša bol bit će vaša vlastita tvorevina. S druge strane, ako uspijete ne reagirati negativno, ako to saznanje propustite pored sebe poput kakvog lahora, zaštitit ćete sami sebe osjećaja povrijeđenosti, osjećaja bola.
Nezadovoljstvo i nesreća, kako mi se čini, događaju se onda kad mislimo da se cijeli svijet okreće oko nas. Podložni smo bijednome uvjerenju da samo mi i jedino mi nepodnošljivo patimo. To se događa kad smo zarobljeni u vlastitoj koži, u vlastitom mozgu.
U samom temelju tog 'još više' jest osjećaj da nemamo dovoljno, osjećaj nezadovoljstva. Osjećaj nezadovoljstva pri kojemu stalno želimo sve više i više ne potječe iz želje da neke stvari posjedujemo, već iz našeg mentalnog stanja.
Iz židovsko-kršćanske perspektive patnja može imati više razloga: može testirati i potencijalno ojačačati našu vjeru, može nas privesti bliže Bogu u najintimnijem smislu, a može nas i osloboditi spona koje nas vežu uz materijalni svijet da pribjegnemo Bogu kao svom utočištu.
Rođeni smo kao potpuno bespomoćna bića. U tom smislu stanje bespomoćnosti je također prirodno. Kad smo vrlo mali, sasvim smo bespomoćni. No kako rastemo, svakog dana nešto naučimo i tim znanjem postupno ukidamo tu bespomoćnost. Međutim, ako ostanemo u prvotnom stanju bespomoćnosti i ne prionemo učenju, nećemo moći to stanje promijeniti. Ako dakle, ostanemo u prirodnom stanju i ako ne uložimo stanovit napor da to stanje promijenimo, tada će svi oni čimbenici koje donose obrazovanje i učenje, izostati, jer se oni sami ne pojavljuju po prirodnom stanju stvari.
Jedino što vam može pružiti utočište ili zaštitu od razornih učinaka mržnje i bijesa jest vježbanje tolerancije i strpljivosti.
U svakodnevnom životu tolerancija i strpljivost imaju važnu ulogu. Razvijanjem tih svojstava svakako ćemo pripomoći prisebnosti duha, pa ćemo čak i u napetom, stresnom okolišu uspjeti zadržati vlastiti mir. Strpljivost može biti korisna i zato jer nas štiti od svih onih štetnih posljedica koje se javljaju u pratnji bijesa.
Ako se situacija ili problem mogu svladati, tada nema razloga da oko toga brinemo. Drugim riječima, ako postoji rješenje za određenu teškoću tada nas briga oko te teškoće ne smije ophrvati. Najvažnije je potražiti rješenje. Mudrije je trošiti energiju na traženje rješenja nego na brigu o tom istom problemu. Što to prije prihvatimo, bit će nam lakše. To znači da se moramo s problemom suočiti vrlo izravno, jer u suprotnom nećemo znati ustanoviti postoji li rješenje problema ili ne postoji.
Prava motivacija i iskrenost najbolji su ključ za rješavanje strahova i nelagoda javnog nastupa. Kad se loše osjećam prije svojih nastupa, nastojim se podsjetiti da je glavni cilj mojega predavanja da pomognem ljudima, a ne da se razmećem svojim znanjem.
Na stanje uma ne bi smjele utjecati ni misli o budućnosti, poput nekih planova, predviđanja, strahova ili nada. Valja održati stanje prirodnim i neutralnim.
To je poput rijeke koja teče prilično brzo i u kojoj ne možete dobro vidjeti dno, njezino korito. Kad biste na neki način uspjeli zaustaviti tijek u oba smjera, od kuda voda dolazi i kamo otječe, tada bi voda postala mirna. I tada biste mogli lako vidjeti kakvo je njezino dno. Slično tome, kad biste uspjeli zaustaviti vaš um da prima osjetilne opažaje i da razmišlja o prošlosti i budućnosti i kad biste uspjeli osloboditi svoj um da ne bude ispran, tada biste bili u stanju vidjeti što se nalazi ispod tubuletnog tijeka misli. Tamo je jedna mirnoća, bistrina uma. Pokušajte to opazit
